silvanaurbs. blog

UN TEMPO

30.06.2006., petak

BILI SU TAMO UMJESTO VAS, ZA VAS, ZA NAS

POGINULI BRANITELJI DUBROVNIKA DO ZAKLJUČNO TRAVNJA 2004.

ovo je najmanje što mogu učiniti.
ovaj popis poginulih branitelja iz dubrovnika (ne branitelja dubrovnika) se prvi put objavljuje na internetu. odgovaram za istinitost navoda. imena i datumi pogibije preuzeti iz časopisa "DUBRAVE HRID", dubrovnik, br. 2/1994. (str. 17-35). naslov teme "Oni su bili tamo umjesto vas - slobode naše glas"

Božo BAN, 12.11.1991.
Zdenko BARIČEVIĆ, 12.11.1991.
Kruno BARIĆ, --
Marijan BATINA, --
Tomislav BENDER, 12.11.1991.
Petar BEZEK, 18.08.1992.
Sabit BIĆO, 7.09.1992.
Tonio BOGDAN, 5.10.1991.
Ivo BOKUN, 1.11.1991
Ranko BONGVARDO, 18.12.1991.
Branko BOSNIĆ, 13.11.1993.
Ivo BOTICA, 12.11.1991.
Miho BRAILO, 1.11.1991.
Nikola BRAJIĆ, 12.11.1991.
Jozo BRAJEVIĆ, 7.10.1991.
Miljenko BRATOŠ, 25.10.1991.
Miroslav BUNTIĆ, 6.12.1991.
Ivica BUTIGAN, --
Andrija CRNČEVIĆ, 6.10.1991.
Nedjeljko CVJETKOVIĆ, 10.05.1992.
Đuro ČAGALJ, 23.12.1991.
Adnan ČAMPARA, 14.08.1992.
Atijepo ČIKATO, 6.10.1991.
Nenad – josip ČORIĆ, 7.12.1991
Šeren ĆATOVIĆ, 25.09.1991.
Denis ĆIMIĆ, 6.10.1991.
Mato DAMJANOVIĆ, 10.11.1991.
Miho DROBAC, 14.01.1992.
Niko DUBELJ, 28.09.1991.
Andro ĐURAŠ, 4.11.1991.
Stjepan FRANJIČEVIĆ, 7.03.1993.
Perica GAKIĆ, 22.10.1992.
Nikša GALOV, 5.10.1991.
Zdravko GALIĆ, 19.11.1991.
Bruno GLANZ, 6.12.1991.
Đuro GLEĐ, 22.01.1992.
Marinko GLUMAC, 21.12.1992.
Stijepo GOGA, 19.01.1992.
Goran GOJKOVIĆ, --
Mato GOLUBIĆ, 21.10.1992.
Ištvan GÖRÖG, 27.09.1993.
Ivo GULJELMOVIĆ, 3.11.1993.
Mensur HADŽIĆ, 5.10.1993.
Šaban ISLAMOVSKI, 6.12.1991.
Ivo IVANOVIĆ, 27.05.1992.
Vedran IVOŠEVIĆ, 9.11.1991.
Robert IVUŠIĆ, 3.05.1992.
Ante JABLAN, 6.12.1991.
Goran JOZIĆ, 5.05.1993.
Ljupko KAJIĆ, 26.09.1992.
Ante KANIĆ, 4.10.1991.
Niko KATIČIĆ, 23.11.1991
Miralem KEKIĆ, 30.11.1993.
Miho KLAIĆ, 1.10.1991.
Miho KLEČAK, 12. 11. 1991.
Pavo KLEŠKOVIĆ, 17.10.1991.
Dragan KOMLENAC, 5.10.1991.
Ivo KOPRIVICA, 24.01.1992.
Blagoje KOSTIĆ, 22.10.1992.
Pero KOŠTRO, 11.06.1992.
Hamdija KOVAČ, 1.11.1991.
Mladen KOZINA, 5.10.1991.
Stijepo KRALJ, 26.06.1992.
Mario KRSTIČEVIĆ, 15.04.1992.
Milenko KULAŠ, 7.10.1991.
Antun KULIŠIĆ, 20.04.1994.
Goran LASIĆ, 12.02.1992.
Žarko LAUC, --
Franci LAZIBAT, 9.11. 1991.
Miho LIBAN, 7.10.1991.
Nikola LIBAN, 7.10.1991.
Pero LUČIĆ, 10.02.1993.
Cvijeto LJUBIĆ, 17.01.1994.
Đurica LJUBIĆ, 21.101991.
Đani MAJSTOROVIĆ, 9.01.1994.
Mario MANDIĆ, --
Tino MARAČIĆ, 5.10. 1991.
Željko MARTINOVIĆ, 5.10.1991.
Ivo MAŠKARIĆ, 7.10.1991.
Mario MATANA, 1.10.1991.
Pavo MATANA, 16.02. 1992.
Antun MATIĆ, 5.10.1991.
Ivica MATIĆ, --
Salih MEHIĆ, --
Niko MIHOČEVIĆ, 6.12.1991.
Drago MIKLAUŠIĆ, 5.10.1991.
Ivo MILJEVIĆ, 30.08.1992.
Niko MUJO, 4.10.1991.
Niko MUSLADIN, 5.07.1992.

- 21:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Pero NENADA, 12.11., 1991.
Niko NODILO, 5.10.1991.
Jako OBAD, 10.07.1992.
Ivica OBULJEN, 3.06.1992.
Mario PAPAC, 27.07.1992.
Mirko PAPAC, 31.08.1993.
Teo PASKOJEVIĆ, 6.12.1991.
Šimun PAVLOVIĆ, 20.12.1992.
Vlaho PAVLOVIĆ, 23.11. 1992.
Alen PECOTIĆ, 15.01.1994.
Zdenko PEJIĆ, 22.20.1991.
Đuro PERAK, 11.11.1991.
Miljenko PERIĆ, 26.08.1992.
Zoran PERKUŠIĆ, 31.05.1992.
Mirko PETREKANOVIĆ, --
Mario PEZZI, 9.11.1991.
Miho PRCE, 10.07.1992.
Ivan PRKAČIN, 1.06.1992.
Željko PUTICA, 23.10.1991.
Ivo PUH, 27.11.1991.
Ilija RADIĆ, 6.12.1991.
Ivan RADOŠ, --
Rade RADULOVIĆ, 17.05.1994.
Đuro RAGUŽ, 24.05.1992.
Zdravko RAGUŽ, 26.12.1991.
Željko RAGUŽ, 10.11.1991.
Ivan RAIĆ, --
Dževat RAŠIĆ, 4.11.1991.
Ivica RLOVIĆ, 1.10.1991.
Vicko RUNJE, 3.10.1991.
Stjepan SALMANIĆ, 6.12.1991.
Andro SAVINOVIĆ, 6.12.1991.
Miroslav SKOPLJO, 2.10.1991.

"vatrena gljiva na stradunu", pavo urban, 6. prosinca 1991.
presnimak d., 2006.

Drago SKURIĆ, 27.11.1993.
Antun SMRDELJ, 24.04.1993.
Matko SOČE, 16.10.1993.
Jovan SREDOJEVIĆ, 24.03.1993.
Nikola SRGOTA, 7.10.1991.
Pero SRŠEN, 5.10.1991.
Ivica ŠEMAN, 3.06.1992.
Martin ŠIJAKOVIĆ, 7.01.1992.
Vlaho ŠKILJ, 6.12.1991.
Stijepo ŠKOBELJ, --
Siniša TKALEC, 17.11.1991.
Ljubomir TODOROVSKI, 5.12.1991.
Lukša TOMIĆ, 6.06.1992.
Branko TRKLJA, 3.09.1992.
Pavo URBAN, 6.12.1991.
Antun VATOVIĆ, 10.11.1991.
Dražen VATOVIĆ, 17.11. 1991.
Alen VASILJEVIĆ, 7.10.1991.
Božo VIANELLI, 6.12.1993.
Marin VIOLIĆ, 2.10.1991.
Mato VIOLIĆ, 1.10.1991.
Mihovil VLAHINIĆ, 26.02.1992.
Mijo VOLAREVIĆ, 8.06.1992.
Ivo VUKASOVIĆ, 5.10.1991.
Joško VUKOVIĆ, 7.10.1991.
Mario VUKOVIĆ, 22.10.1991.
Pero ZEC, 7.10.1991.
Mario ZOVKO, --
Josip ZVONO, 17.10.1991.
Antonio ŽAKNIĆ, 23.07.1992.
Želimir ŽANETIĆ, 5.10.1991.

"sveti vlaho i granate", pavo urban, 5. prosinca 1991.
presnimak d., 2006.

- 21:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

NUŽNIK, ZAHOD, imena mjesta za nuždu

MJESTA ZA NUŽDU
(1 Sam 24, 4)

o ljudskoj fiziološkoj potrebi piše i najstarija, najkompletnija, najsvestranija, najprevedenija i najčitanija knjiga na svijetu – biblija. istina, to pisac ili zapisivač pisma ne zove nikakvim posebnim imenom. nalazimo aluziju na to u knjizi o samuelu i izrazima: čučne (iz konteksta se razaznaje zbog čega), a intimnost tog trenutka iščitavamo u izrazu 'otišao je tamo radi sebe'
(1 Sam 24,4).

odatle potječe i nama dobro znan izraz 'idem tamo gdje i car ide pješke'. samuel je bio kralj i zahodio je 'na stranu kako bi čučnuo iz vrlo određenog fiziološkog razloga'.

problem s fiziološkom potrebom i mjestom gdje se ona obavlja muči nas od najranijeg djetinjstva.
različiti narodi su to mjesto odvajali od mjesta gdje su boravili i spavali, ali su mu kao nečem nečasnom nadijevali različite nazive, koji su tek davali naslutiti o čemu je zapravo riječ. ti stariji nazivi ostali su u našem suvremenom rječniku (iako vjerojatno nismo ni svijesni niti razmišljamo o tome odakle potječu) u današnjim izrazima:
'stolica' ili idem/bio sam 'na stranu'.

rekla sam da me je na pisanje ove teme asociralo jedno neugodno iskustvo (osim baglivieve biste).
upravo sam na takvom mjestu ne pazeći smočila nogavicu hlača radi mokraće po podu i bila više nego bijesna neurednošću ženskog wc u jednoj ustanovi kao što je bolnica.

onda sam se sjetila boba novaka (s. p. novak) i jednog njegovog teksta (koji nažalost više nemam) na istu temu, konkretno, na palmotićevu poemu gomnaida. istina pisano je u sasvim drugom značenju, ali sve zajedno se nekako uklopilo, jer je na ovaj ili onaj način ipak povezano sa šporkecom.

eto zato sam postavila konkretno pitanje, jer smo mi u dubrovniku uz riječi: zahod, nužnik, klozet, kasnije 00 i wc, imali i posve specifične nazive.
vi ste spomenuli kamarin i đestro, šekret, a ja dodajem logo komodo.

da vidimo kakvih sve naziva ima za ovo intimno mjesto koje je i danas često logo komodo nekome tko usput na tom ugodnom mjestu (logo komodo znači udobnost ili udoban kutak) zna pročitati i dnevni tisak.

izuzimam bibliju i nejasni prijevod kojim je opisano vršenje nužde i vraćam se u neko doba kad se iz mnogih opisa može zaključiti kako je prostor namijenjen za obavljanje nužde bio na različite načine odvojen, sakriven, prekriven ili posebno označen.

stranišče
je stari slovenski (ne slavenski) naziv koji ponajbolje opisuje zbog čega je i danas u upotrebi fraza 'ići na stranu' zamjena za ići u/na zahod. ovo nije da bi se dezavuirao zahod kao izraz, nego je to opis negdašnjeg mjesta za taj čin. a to mjesto se je nalazilo na strani, po strani, ili izvan stambenog obitavališta.
u vrijeme, kad se za vršenje nužde prestao koristiti obližnji šumarak ili livada, prvi zahodi bili su odvojeni, ograđeni prostori s rupom (otvorom) u drvenoj dasci i gnojnicom ili dubljim ograđenim prostorom s dvojakom svrhom:

- vršenja nužde (još jedan izraz je nužnik) i
- gnojilištem.

umjesto ovako uzdignutog drvenog banka s otvorom i poklopcem kakvi su bili prvi zahodi, radili su se čučavci, zahodi bez sjedala, gdje se je nužda obavljala čučeći. ovi su još i danas u upotrebi ponegdje.

za vrijeme au monarhije u sjevernim krajevima postojao je njemački izraz abort, koji je značio sa strane.

priručni instrumenti:

kahlica,
lona,
tuta,
bokarić,
broka,
kantorica (tri zadnja izraza se koriste u dubrovniku), su samo poneki od naziva pokretnog nužnika, koje mi prepuni finece još nazivamo i noćnim posudama ili noćnim loncima.

e, a sad odakle im je podrijetlo?

ovo 'noćnim' je opet iz prije spomenutog razloga što se je zahod nalazio izvan obitavališta, a fiziološka potreba nekad ne bira vrijeme, posebno kad su u pitanju djeca i starija čeljad, pa je trebalo imati i nešto priručno.

kahlica dolazi od njemačke riječi kachel, čije je stvarno značenje sjajna glinena pločica.
njezino mutno etimološko podrijetlo dopušta i drukčije tumačenje. riječ kahhala znači glinenu posudu, čiji je izvor latinska riječ cacculus.
cacculus je istovremeno i lonac (za kuhanje);

drugi latinski izraz coccabus ima značenje vrč (kotlić). ovom je pak etimološko podrijetlo u grčkom kakkabas (lonac na tri noge), koji bi čak mogao potjecati i od kakabu kako se na akadskom jeziku naziva vrč;

lona je umanjenica od lonac, dakle riječ istog značenja;

za tutu ne znam podrijetlo, osim da je umanjenica opće prihvaćena. moguće i dječje tepanje;

kantorica je talijanskog podrijetla i dolazi od riječi cantero i znači noćnu posudu, odnosno vrčinu.

naknadno pojašnjenje (k.t.): kaktorica je pokretni nužnik sastavljen od dva dijela. prvi dio ima oblik stolca (a može biti i stolas s izrezanim otvorom na sjedećem dijelu, dok je drugi vrčina, bokarić, broka ili posuda postavljena ispod otvora. koristi se za bolesnike.

bokarić je umanjenica od riječi bokal (bokar u dubrovniku), dakle vrč, mali vrč.

broka je u istoj funkciji i znači kanta s poklopcem za vršenje nužde.

princeza i guska su izrazi za bolničke pomične posude.

zatvoreničku kibla (podrijetlo njemačka riječ kübel);

čabar, što je drvena posuda s pokretnom ručkom, kao i kabao i višenamjenska je;

amper je njemački izraz za noćnu posudu;

sić ponegdje, također višenamjenska riječ, izvedenica je latinske situle;

kofa je opet turski izraz (kova), a gotovo one uz druge namjene (nošenje vode i sl.) imaju ulogu i pokretnog nužnika.

gradska čeljad su se koristila nokširom (njemački izraz nachtgeschir, koja je bila od porculana, fina duboka trbušasta zdjela, široko zavrnutih rubova (da ne žulja), najčešće s jednom ručicom (ručka, držač), ukrašena cvijećem ili na drugi način dekorirana.
ova posuda držala se u komodama.
komode su niski ormarići koji su u donjem dijelu imali određeno mjesto za spremanje bokarića ili vrčine. današnji engleski izraz commode je u upotrebi za klasični pomični zahod.

u različite nazive nužnika treba spomenuti

u svakom slučaju riječ komode (commode) sadržava uz osnovno značenje i svojevrsnu komotnost, opuštenost i udobnost, što sam na početku kazala. u različitim varijacijama imamo je kao francuski commodites (postoje i drugi izrazi za zahod, koje neću navoditi), latinski commodus do dubrovačkog komodo.

nije samo fiziološka potreba i s tim u svezi udobnost proizvela različite izraze za mjesta gdje se je najčešće vršila nužda, već su se izrazi krojili u svrhu označavanja mjesta zato jer je osoba sakrivena od znatiželjnih pogleda. to su mjesta intime.

- 19:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

closet, engleska riječ sa značenjem sobica za intimne higijenske potrebe, dolazi preko njemačkog izraza klozet (klo), odnosno francuske umanjenice clos (zatvoreno mjesto). zadržala do danas;

šekret je također jedan od naziva čije je etimološko podrijetlo u latinskom izrazu secretus, sa značenjem tajni, sakriveni;

ćenifu smo nalijedili iz turskih zemana. izraz je turcizam i dolazi od izraza kenef, kenif, odnosno arapske riječi känif. osnovno značenje je pokriven ili zaklonjen.

gabinetto je talijanski izraz za zahod, a taj izraz se je kao taljanizam udomaćio i u dubrovniku (distinkcija gabinet i kabinet).

kamarin je jako često, čak najviše korišten izraz za zahod u dubrovniku iako je to zapravo umanjenica za malu kamaru (sobicu), a dolazi od venecijanske camare; talijanski camere, grčki kámare.

jedan drugi talijanski izraz latrina (dolazi od latinskog lavatrina) nismo nikad prihvatili, ali se je zato moglo čuti kondot ili kondut, što je zapravo vodovodna cijev i vrlo često đestro talijanizam od sesso sve u značenju zahod.
naknadno objašnjenje izraza latrina (k.t.) - vojni zahod.

đestro (latrina) u fort royalu na otočiću lokrumu (snimak: kazimir)

danas se najčešće rabe (kulturni) izrazi:

toilet
toalet
wc (kao engleska kratica od water-closet).

u stručnim opisima zahod je imenovan kao sanitarni čvor.

po domaću je najčešće nužnik i zahod.

zahod je zapravo slavenska riječ i ima dvojako značenje. primjerice, u slovenskom jeziku zahod znači zapad u smislu strane svijeta. isto značenje može imati i kod nas. istina više u pjesničkoj formi kad govorimo ili pišemo: sunce je na zahodu, što podrazumijeva da je sunce na zalasku, a to je zapravo opet zapad.

e da, skoro sam zaboravila jednu oznaku koja je dugo bila u upotrebi u javnim objektima. to je ona famozna 00 oznaka za nužnik, osobito u hotelima.

zašto 00?

naprosto iz razloga jer su hotelske sobe nosile brojeve od 1 nadalje ili tzv. 'prave brojeve'.

vjerujem da sam propustila one izraze koji se koriste kao regionalizmi, osobito u krajevima gdje je bio jak utjecaj njemačkog jezika, ali nadam se da sam ostale pokupila koliko je to bilo moguće u ovom prikazu. za nas (mislim dubrovčane), ali ne samo za nas, važan je podatak da je pitanje osobne higijene i mjesta na kojem se obavljala, način na koji su se morala održavati, imalo značajno mjesto u dubrovačkoj kulturi, što svjedoči odredba dubrovačkog statuta iz 1272. godine, kojom je za prekršitelje bila propisana novčana kazna.
eto toliko o zahodu, kamarinu, šekretu, 00, wc-u ili nužniku od mene.

- 19:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

TURIZAM REPUBLIKE i nešto kasnije

kad sam spomenula turizam (koji se i nije tako zvao), mislila sam na duže ili kraće boravljenje u gradu osoba koje spominje povijest. o drugima, a bilo ih je, nemamo podatke. svakako da to nije bio masovnni turizam, ali da su i u ranijim stoljećima dubrovačke povijesti dolazili iz svijeta uglednici, jesu.

možda je naranije, istina, samo u legendi, ostao je lik pavlimira - bela i njegove svite, 10. stoljeće, kasnijeg bosanskog kralja ili lik bosanska kraljica margareta 9. stoljeće, za koju se kaže da je i umrla u dubrovniku;
kralj sigizmund je bio gost dubrovačkog kneza i patricija, 1396;
razni turski veziri, česti gosti dubrovnika;
diplomati i konzuli raznih vlada, poslanici rima, učitelji i naučitelji, graditelji i projektanti, bjegunci iz talijanskih država (neki silom, neki milom), uglavnom boravili su kraće ili duže u dubrovniku;
hodoćasnici za i iz svete zemlje iz svih zemalja europe, a među njima i krunjene glave;
litvanski knez stnislaw radziwill (panie kochanku);
kneginja tarakanova (jelisaveta tarakanova, kneginja volodimirska i azovska, unuka ruskog cara petra I. velikog i kćerka jelisavete II. petrovne, sveruske imperatorice);
petar petrović II. , 1842.;
car franjo I, 1818.;
car franjo josip I. 1875.;
ida von düringsfeld sa suprugom (njezin opis dubrovnika);
g.b. shaw: "ako tražite raj na zemlji, dođite u dubrovnik";

čelnici ilirizma:
ljudevit gaj, 1841.;
ivan kukuljević-sakcinski, 1848.;

ostali:

saski kralj fridrih august, 1838;
sir arthur evans, engleski istraživač, povijesničar i špijun (dva puta: krajem 19. na par godina, 1 1932. u posjeti;
poljski knez aleksandar poninski ( gost dubrovnika od 1890-1914);
pruski knez ivan lienchestein, 1890.;
svi članovi habsburše dinastije od maksimilijana nadalje - lokrum;
ban ivan šubašić 1941.
alojzije stepinac, 1941.
poljak ludomil rogowski, skladatelj, umro i sahranjen u dubrovniku ...

ovo su samo oni koje se sad mogu sjetiti, jer sam o nekima i ovdje pisala.

- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

despot Đurađ, 24. rujna 1426.
Jelena kći despota Moreje, 29. listopada 1446.
Hercegov sin Vojvoda Vlatko, 6. listopa 1454.
Baron Salinjak, 9. studenoga 1604.
Turski putnik i putopisac Evlija Čelebija, lipanj 1664.

strong> kralj ostoja bosanski je imao čak i vikendicu u dubrovniku, kao i
radoslav pavlović bosanski velikaš (nakon prodaje dijela konavala s cavtatom).
filip de diversis (koji je tu bio i učiteljem)
juraj dragišić, osnivač akademije (5 godina ostao u dubrovniku).

Francesco Maria Appendini
Urban Appendini
Alberto Fortis
Grof Gaudenz von Kirchberg godine 1470
Francuz La Maer 1766.
Petar Cesala 1494
Benedetto Ramberti u XVI. st.
Češki knez Jan Lobković Botero 1618. g.
maršal Marmont, 1806.

netko je napisao u novije vrijeme kako je veliki promašaj dubrovnika što nema dokumentacijski i izložbeni centar koji će obilježiti slikom ili tekstom posjete slavnih ljudi dubrovniku. posve se slažem s takvom idejom, jer ima toliko materijala da se može obogatiti sadržaj skromnih muzejskih postava i takvom delicijom kojoj bi dala ime kao u naslovu.

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

STRADUN, rat, 1991.

Stradun ili Placa predstavlja jedinstveni urbani element koji karakterizira grad Dubrovnik. Ova "ulica-trg" proizašla je iz topografije mjesta, a nastala je nasipavanjem morskog rukavca koji je izvorno dijelio stijene na kojima je grad osnovan u ranom srednjem vijeku od padina brda Srđ na kojima se razvijao od XIII. stoljeća. Nasipavanje je bilo razlogom nastanka tako široke ulice koja svoj današnji izgled duguje pročeljima zgrada rekonstruiranih nakon potresa 1667. i glatkom kamenu pločnika.

Godine 1991., nekoliko mjeseci nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, Dubrovnik, spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, pretrpio je opsadu jugoslavenske armije te nebrojena bombardiranja čije tragove arhitekti i restauratori još uvijek nastoje izbrisati.

Prilikom udara, osim rupa koje su načinili projektili, brojni geleri velike snage prošarali su okolne ploče i kamen pročelja. Stradun je pogoden na 45 mjesta. Središnji dio Straduna

popločan je kamenim pločama dimenzija 40cm x 21cm x 10.15 cm debljine slaganim sa skoro živim sljubnicama.

ovako je počelo.
g a d o v i.

- 18:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kad je rokalo

prva granata u povijesnu jezgru - ulic ruđera boškovića, listopad 1991.
"bijeg", snimio: pavo urban

"strah - čovjek i pas", studeni 1991.
snimio pavo urban

"sveti vlaho i granate", 6. prosinca 1991.
snimka: pavo urban

"vatrena gljiva - 3", stradun, 6. prosinca 1991.
snimak: pavo urban

"vatrena gljiva - 4", stradun, 6. prosinca 1991.
snimak: pavo urban

"vatrena gljiva - 6, sfumato" stradun, 6. prosinca 1991.
snimak: pavo urban

"posljednji snimak", 6. prosinca 1991.
snimatelj: pavo urban

pavo urban
flmski snimatelj, student ALU u zagrebu, poginuo je snimajući razaranje dubrovnika, 6. prosinca 1991.

- 18:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

http://img523.imageshack.us/img523/5510/8aa63yt.jpg
žena, voda, osmrtnice, studeni 1991.
(snimak: pavo urban)

- 18:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

http://img506.imageshack.us/img506/28/image0018zg.jpg
rane

http://img512.imageshack.us/img512/6078/b5b29uq.jpg

http://img507.imageshack.us/img507/8076/b6326ga.jpg
stradun, 1991.

- 18:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

http://img506.imageshack.us/img506/2748/bd532oq.jpg

http://img511.imageshack.us/img511/6923/e6cf0lz.jpg

http://img511.imageshack.us/img511/7427/b5d35wo.jpg

http://img511.imageshack.us/img511/9111/15767gu.jpg
stradun, kad je utihnulo

- 18:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

http://img507.imageshack.us/img507/2750/713b3pr.jpg
kamena balustrada crkve sv. vlaha

http://img512.imageshack.us/img512/9813/7bf31bh.jpg
palača 'ljetnih igara'

http://img512.imageshack.us/img512/9233/2d384ep.jpg
stradun, dan nakon

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.06.2006., utorak

SRĐ u slikama

uz pozdrav s vrha s pogledom na dubrovnik s lokrumom

simbol obrane dubrovnika
brdo srđ, snimak iz podnožja.

- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

usputno, priroda s proljetnim cvijećem

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

usput

serpentine srđa
zapadni dubrovački akvatorij: gruž, dio dakse, koločep (kalamota), lopud
(snimak: j.p., 16. 04.2006.)

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

fort imperial, pogled s južne strane
/tvrđava je građena za vrijeme napoleona, devastirana 1991-1992/

fort imperial, iz veće blizine
snimak: j.p., 2006.

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

među zidinama fort imperiala
snimak: j.p., 2006.

toret fort imperiala, lokrum i komadić grada
snimak: j.p., 2006.

brid fortece 'imperial'

- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

polukružna toreta ' fort imperiala'

sjeverni plato srđa
buduće golf igralište
slika za sjećanje, j.p. 2006.

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

in memoriam braniteljima srđa - dubrovačkim braniteljima (163. brigade hv-e):

zdenko baričević (12.11.1991.) u izravnom neprijateljskom napadu-granata;
tomislav bender (12.11.1991.) u izravnom neprijateljskom napadu-granata;
mato damjanović (10.11. 1991), ranjen u izravnom npadu. umro na putu u bolnicu;
vedran ivošević (9.11.1991), snajperski pogodak, ostaci pronađeni nakon 9 mj.;
robert ivušić (31.05.1992.), nagazio na minu;
ivo koprivica (24.01.1992), rasprskavajuća mina;
hamdija kovač (9.11.1991) u akciji čišćenja terena, ostaci pronađeni nakon 9 mjeseci;
franci lazibat (1.11.1991), upao u zasjedu, ostaci pronađeni nakon 9 mjeseci;
mario matana (11.11.1991.), u izravnoj akciji, podlijegao ranama. tijelo mu je ostavljeno mjesec dana neukopano ispod srđa. jna nije dopustila prilaz;
željko putica (23.10.1991.) u izravnom napadu od krhotina granate;
mario pezzi (9.11.1991) u izravnoj akciji prilikom prilaza mitraljeskom gnijezdu.
pronađen nakon 9 mjeseci;
željko raguž (10.11.1991) akciji od krhotine granate, tijelo pronađeno nakon 9 mjeseci;
siniša tkalec (17.11.1991) u akciji od krhotine granate;
antonio vatović (10.11.1991.) u akciji od krhotina granate.

MOJ TATA SPAVA...

Hodajte polako,
Tišinom prekrijte staze,
Da mu san ne dirate.
Jer, moj tata spava! Njegovo je srce
Snom vječnosti obavijeno.
Ja mu pamtim osmijeh,
Sjaj sreće u očima,
Dobrotu srca...
Zbog mene, zbog nas,
Zbog ranjene Hrvatske
Moj tata spava
Snom mira
U kraljevstvu Božjem!

EVICA KRALJIĆ

- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na putu doma

- 20:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljuta naranča

moj jorgovan

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

POTRES 1667. i broj stanovništva nekad i danas

6. travnja 1667., ili prije 339 godine, razorni je potres uništio dubrovnik. njime je faktički i okončano 'zlatno doba' republike.

potres je preživjelo tek cca 3000 osoba;
osim poginulih pod ruševinama je ostalo preko 4000 ljudi (svi oni koji su se, kad se grad nekoliko sekundi ljuljao lijevo-desno našli u kućama), neki su spašeni i nakon osam dana;
aristokrtska republika ostala je bez nositelja - vlastele, čiji se je rod ovom prirodnom katastrofom većinom i ugasio;
preživjelo je, prema pisanju očevidca (fra vital andrijašević, franjevac iz 'male braće') negdje do 3000 osoba;

grad je potom uništio požar dokrajčivši mnoga materijalna i kulturna dobra građana i republike;
dodatnu štetu prirodnoj katastrofi nanijeli su pljačkaši;
ono što je ostalo i moglo početi nov život bili su brodovi u plovidbi ili u stranim lukama.

nikad dubrovniku, nakon 1667. godine nije vraćen njegov sjaj, iako će njegova slava poživjeti do konačne propasti, 1806. (1808.) godine.

-------------

što se tiče podrijetla današnjih stanovnika dubrovnika (generalno), može se bez pretjerivanja kazati da ono nije autohtono. miješanje življa u gradu počinje unatrag 200 godina i neumoljivo se nastavlja:

1808: dubrovnik s predgrađima pile; ploče; gruž ima 6564 katolika; 227 židova i 108 pravoslavnih.

prema popisu 2001 dubrovačka općina (povijesni dio, uže gradsko područje, lapad, gruž, mokošica, elafiti) ima 43.770 stanovnika, što je približno broju stanovnika bivše republike u cijelosti (47.525 stanovnika, 1900. godine, dakle nakon francuza i austrije).

nakon treće (3.) generacije, svi stanovnici dubrovnika su dubrovčani. upravo gradska ljuštura, čini to da se doneseni mentalitet i običaji podvrgnu novom okruženju i podneblju koje hi vremenom apsorbira i prilagodi svojoj uljudbi.

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKA REPUBLIKA I RATOVI

pp-e

imam molbu jednu. vec sam pitao vezano uz povijest pomorskih bitaka ili bilo kakvih pomorskih bliskih susreta s neprijateljskim brodovima na podrucju republike, u 15 i 16 st. odgovorili ste mi za rat sredinom 15 st. u kojem su dubrovacke galije isplovile tek kao ispomoc, a glavnina bitaka se odvijala na kopnu.

molim vas ako mi mozete javiti vezano za istu tematiku, u nesto sirem vremenskom razdoblju, dakle od 12 pa sve do pada republike. vrlo mi je vazno, a za vas znam da cete mi dat pravi odgovor.

--------------------------------------------------------------------------------

za tematiku povijesti dubrovnika i svih relevantnih činjenica vezanih uz to, najpouzdaniji izvor (s fusnotama) je knjiga Vinka Foretića: Povijest Dubrovnika do 1808., podijeljena u dva dijela. prvi dio je: Od osnutka do 1526.
dr foretić je svoju povijest gradio na arhivskim dokumentima dubrovačkog arhiva, gdje je do umirovljenja bio njegovim direktorom. dakle, na originalnim pisanim izvorima. kako pretpostavljam pitanje nije čisto informativne naravi predlažem, poslužiti se tom literaturom.
ovdje ću spomenuti tek ono što se doista može uzeti samo kao štura informacija od najranije povijesti republike do 1588.

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

1032.

zabilježeno je sudjelovanje dubrovačke mornarice u obračunu sa saracenskim gusarima uz obale ilirika i krfa, zajedno s bizantinskim brodovima. tom prilikom su gusarski brodovi bili poraženi. ova bitka dogodila šest godina prije gradnje tvrđave lovrijenac.

1081.

u zajednici s hrvatima i normanima dubrovčani sudjeluju u pomorskoj bitki kod drača. protivnici su ujedinjene flote bizanta i mletaka. ovi pomorski ratovi protegli su se do 1085., a dubrovčani su kroz to vrijeme priznali normanski suverenitet. za uzvrat su dobili trgovačke povlastice nad južnom italijom.

1171.

mlečani nakon pomorske opsade i bitke nakratko zauzimaju dubrovnik (1171-1172). da bi se oslobodili venecije, dubrovčani priznaju zaštitu normana.

1184.

pomorska bitka kod poljica (dubrovalko primorje) s raškom mornaricom i namjerama da se zauzme grad. raška mornarica bila je razbijena. ovaj poraz raške izazvao je stefana nemanju, koji je s kopna napao dubrovnik. upad srba u grad bio je kratkog vijeka, jer su ubrzo bili istjerani, a dubrovnik po treći put ulazi pod zaštitu normana.

1199.

zabilježen je poziv pape inocencija III. dubrovčanima za angažiranje u križarskom ratu. nema podataka jesu li se odazvali niti jesu li sudjelovali.

1222.

još jedan poziv rimskog pape za sudjelovanje u pomorskom ratu. ovaj put je to bio papa honorije III., a ratovalo se protiv omiških gusara.

1232.

nakon što su dubrovčani istjerali mletačkog kneza iz drada (1231), ponovno je potpao pod njihovu vlast. no ovaj put su mlečani imali stroge uvjete koji uključuju (između ostalog) i sudjelovanje u svim pomorskim ratovima u kojima sudjeluje i venecija. kako je venecija s prekidima gospodarila dubrovnikom preko 150 godina, izvijesno su, dubrovčani kroz to vrijeme pod silom zakona sudjelovali u pomorskim bitkama po kojima je venecija i poznata u povijesti. obveza dubrovnika bila je u svim bitkama na potezu drač-brindizi.

1245.

nije poznato jesu li ratovali, ali su te godine mornaricom i oružjem prisilili omišane da se pridržavaju ugovora o slobdnoj trgovini morskim putovima pod njihovim nadzorom sklopljenim deset godina ranije (1235). ishod je bio novi, konačni ugovor omiških knezova, zapovjednika vojske i galija.

1347-1371

dugotrajni rat dubrovčana sa susjednim velikašem altomanovićem koji je dobijen. ovo je interni rat dubrovčana i ne spominje se mornarica.

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

1358.

je velika prekretnica u povijesti republike.
mlečani definitivno napuštaju dubrovnik.
kneza biraju iz redova svoje vlastele.
ulaze u sastav kraljevstva dalmacije i hrvatske, odnosno hrvatsko-ugarske krune. za ovu priliku je važno samo to da je dubrovačka mornarica činila glavninu ratnih brodova te krune.

1378-1381

u svojstvu podanika krune dubrovnik je u ratu s mlečanima (ddubrovnik-kruna-genova) kod mjesta chioggia, što je rezultiralo prijateljstvom s genovom i trgovačkim prodorom u tirensko more.

1403-1405

rat s bosanskim kraljem ostojom u kojemu je dubrovnik bio pobjednikom.

1451-1454

posljednji rat dubrovčana bio je onaj sa stjepanom vukčićem.
1538-1540

rat I. svete lige (španjolska, venecija, austrija papa) protiv turaka. pokušaj venecije da uvuče dubrovčane u rat na strani lige ostao je be uspjeha.

1570-1573

II. rat svete lige. ponovno nastojanje venecije da uvuče u rat dubrovnik ostao je bez uspjeha. dubrovnik kao špijun turaka o događajima na zapadu, a zapada o događajima na istoku (dvostruki špijun), uspio je isposlovati neutralnost.
tako je i u bitki kod lepanta republika ostala izvan izravnog sudjelovanja. tek su njezini brodovi bili kao pričuvni brodovi lige.

1588.

dubrovački brodovi sudjeliju na strani nepobjedive armade.
ovo sudjelovanje dubrovačkih brodova ne može se uzeti kao sudjelovanje republike. o tome sam već opširno pisala. to je bio odaziv vlasnika brodova pozivima španjolaca uz obečanje bogate nagrade. u to vrijeme su dubrovački brodovi iz drugih razloga bili nezaposleni na sidrištima.

- 19:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.06.2006., ponedjeljak

IVO DULČIĆ

profani i sakralni motivi u dulčićevu slikarstvu, kratki opis prema tekstu igora zidića i monografiji "Ivo Dulčić" antuna karamana.

rodio se u dubrovniku "ratne i siromašne 1916. godine (...) rodio se u jari ljeta, sa zrakom sunca u poputbini, zelenom hladovinom smokvine grane i rumenim raskošjem ranog grožđa pred prozorom, dočekan s radošću ...", poetski će napisati o njegovoj biografiji antun karaman.
bio je jedini sin, a deveto dijete težaka dosljenih s hvara u lapad u malenu kuću kraj mihajla sa sviju strana opasanu zelenim docima, vinogradima, maslinama i smokvama. danas je taj krajolik poznat samo sa starih slika, jer su ga suvremena stanogradnja i ogromne betonjere posve unakazile i promijenile.
umjesto pravničke struke (studirao je pravo u beogradu i zagrebu), dulčić se opredijelio za slikarstvo i upisao likovnu akademiju u zagrebu.

- 19:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Na Stradunu i Novom Zagrebu, na nogometnom igralištu, u okopanom vinogradu i u ribarskoj barci pratio je Dulčić borbu i nadmetanje čovjeka s Prirodom, s drugim zemnim i morskim bićima, s drugim čovjekom; vidio ga je u muci, koja gdjekad lomi kosti ali ne slama vjeru (u Pobjedu). Govorimo o muci koja prosvjetljuje, koja uspravlja.
(igor zidić)

Upitam se gdjekad jesmo li prebrzo zaboraviligdje smo - i kako - proživjeli tolike godine naših života? Smijemo li smetnuti s uma da je, u tom svijetu i u prilikama kakve su bile, Ivo Dulčić i umro: ne dočekavši olakšanja, ne oslobodivši se more?

Dvije su vatre u njemu gorjele trajno i naporedo. Prva je bila usađena u nj od rođenja: užgali su je, nasljeđenu, geni predaka; bila je to vatra njegova žestokog, igličastog temperamenta, njegove vazda uspaljene naravi, njegova (artističkog) uzrujanja - osjetljivosti koja nikad nije počivala, nikad spavala.

- 19:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Drugi se plamen isprepleo s prvim a hranila ga je njegova kršćanska gorljivost. To je bila vatra odgoja, edukacije, promišljanja, sabranih životnih iskustava: s njom nije rođen, ona je stečena.
U Dulčićevu su se duhu, u godinama poslije II.svjetskog rata, počinjale rojiti (tada) nadopustive misli: o slobodi, o domovini Hrvatskoj, o srcu koje vjeruje, bratu Franji (kojemu će, na zagrebačkom Kaptolu, posvetiti jedno od najznakovitijih svoji djela!), o visoko mističnom i
simbolski nedostižnom poučku Kristova života i Kristove patnje...

U vrijeme kad nije smio biti što je bio, ni raditi što je - u zanosu bića - predobro radio, on je, u krilu svoje mučeničke Majke - Margarete, Gospe i Hrvatske - tražio i nalazio ljudsko i umjetničko utočište. Portreti njegove hvarske majke, bezbrojni oltari, križni puti, slike Bogorodice (posijani od Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Njemačke) i plamteći kartogrami Domovine svjedoče o tome neprolaznom svojom ljepotom, svojim Dobrom.
(igor zidić)

- 19:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na žalost nisam u mogućnosti polazati dulčićev sakralni opus o kojemu piše igor zidić u prije postiranom tektu, jer ih je nemoguće pronaći na internetu, jednako kao i monumentalne mozaike, poput 'dubrovačke varijacije' iz 1967. koja krasi zimski bazen u hotelu argentina u dubrovniku; 'sunce znanja' na cijeloj zidnoj plohi o.š. lapad u dubrovniku, 1973.; 'krist kralj', freska, crkva 'gospe od zdravlja' u splitu, 1959.; vitraji na pet prozora 'život krista', 1969. sarajevo, crkva 'sv. antuna padovanskog'; mozaik 'posljednja večera', 1969., crkva sv. mihajlo, dubrovnik; prozori i lunete na crkvi sv. vlaha u dubrovniku, vitraji, 1972. ili oltar u franjevačkj crkvi 'male braće' u dubrovniku, 'sveti antun', ulje/platno, 1961. ... i da ne nabrajam sva monumentalna sakralna djela od dubrovnika, košljuna, splita, budve, brusja, banje luke, essena, kotor varoši i konavoskih postranja.
ona profana su velikim dijelom u vlasništvu supruge mire dulčić, muzejima, galerijama i privatnim zbirkama.
dulčić je bio 'zabranjeni' umjetnik do pred kraj bivše države. prvu monografiju dobio je 1988., a i svoju ulicu u dubrovniku negdje sredinom 90-tih. krajem prošlog stoljeća u povijesnoj jezgri dubrovnika otvorena je menorijalna galerija koja nosi naziv: galerija dulčić, masle, pulitika.

Ovitak: "FESTA SV.VLAHA" 1971.

- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKA KNJIŽEVNA KRONIKA

u dubrovniku je u tijeku osmodnevni povijesni festival u organizaciji renesansne udruge ragvsevm. ako netko ima sliku kakvu neka posalje na forum, ja cu nastojat ovih dana.
--------------------------------------------------------------------------------

ali kad smo kod renesansnog raguseuma napisala bi malo o dubrovačkim književnicima od kojih su neki pripadali renesansi, a čija imena je 1767. godine, uz kraće biografske podatke objavio dubrovački književnik franjevac sebastijan slade (dolci) u mlecima (veneciji) pod naslovom Fasti Litterario Ragusini, što bi u prijevodu bilo Dubrovačka književna kronika.

za mnoge od njih smo svi čuli, mnoge smo morali i učiti, neka imena su nam tek 'u uhu', a svi oni spadaju u veliku plejadu kulturno-književnih djelatnika, koji su su svojim doprinosom sklopili mozaik za važan odjeljak povijesti hrvatske knjižvnosti, danas poznatu kao stari pisci dubrovački.

možda je ovo pogrešno mjesto na kojemu ću objaviti njihova imena, jer se danas (a ovo danas ima dvostruke navodnike) politizira oko dubrovačke povijesti, svojataju se književni bardovi hrvatske kulture pa bi primjerenije bilo o njima pisati na drugom mjestu čak i politici. no ipak su oni bili dubrovčani, ja sam dubrovkinja, ovo je moj i njihov grad pa neka ostanu na ovom topicu.

- 17:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

A
aletin natali, dživo (18.); aletin, antun; andrijašević vital (ostavio zapis o potresu 1677); anđelić, ivan karlo (18.); antica, ivan luka (17.); aquilini, ignacije (17.);

B
babić, benedikt (16.); baglivi, đuro (18.); balač, vinko (17.); bandur, anselm (18.); barbarožić, dionisije (16.); basilejvić, euzebije (18.); bašić, đuro (18. ); bašić, stijepo (18); battitorre, maro (17.); bečić, marin (15.); beneša, damjan (16.); beneša, matija (16.); beneša, petar (17.); beneša, stjepan (16.); beneša, šimun (16.); besali, kamilo (16.); besali, viktor (17.); betondić, josip (18); bettera, baro (djed ruđera boškovića, 17.); bettera-dimitrović, marija (18.); bianchi, dominik (18.); bianchi, petar (-); bobaljević, domanja (14.); bobaljević, frano kuko (16.); bobaljević , makarij (-); bobaljević, marin (17.); bobaljević, matej (16.); bobaljević, miho kuko (17.); bobaljević, sabo (16.); bogašinović, petar (17.); bogašinović-budmani, lukrecija (18.); bolić, vlaho (18.); bondenalić, marijan (15.); bonelli, rafael (17.); bošković, anica (sestra r. boškovića, 18. ); bošković , baro (brat r. boškovića, 18. ); bošković, petar (18.); bošković, ruđer josip (18.); boždarević, đuro (18.); boždarević, mihajlo anđelo (18.); boždarević, nikola (17.); boždarević, petar (17.); bratutović, vicko (17.); brautić, nikola (17.); buća, mauricije (16.); bunić babulinović, miho (16.); bunić vučić, ivan (17.); bunić, ivan pavlov (16.); bunić, ivan sarov ml. (18.); bunić, jakov (16.); bunić, jerolim frano (18.); bunić, julija (18.); bunić, luko mihov (-); bunić, marin (16.); bunić, miho matov (17.); bunić, nikola (17); bunić, saro (18.); buresić, marin (16.);

C
calvino, cristostom (16.); camilli, camillo (16.); constantini, vlaho (15.); conventati, govanni battista (18.); crijević, ilija lamprica (lampričin)(ovjenčan pjesničkim lovorom u rimu. 15. st.); crijević, ludovik tuberon (15.); crijević, serafin marija (18.); crijević, toma (16.); crljenković, hilarij (17.);

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što je najviše mogao dao mi je, a dao bi još i više, da je mogao.
Uostalom, što se čovjeku može dati veće od slave, pohvale, vječnosti?
A vječno neće biti ono što je napisao. Možda i neće biti, no, on je ipak napisao kao da će trajati kroz svu budućnost.

(Plinije Mlađi, Pisma, knj. 3., pismo 21.)

ovim citatom je pavao knezović otvorio pretisak sladine književne kronike, koju je u izvorniku i prijevodu, 2001. objavio hrvatski institut za povijest u zagrebu.

parafrazirajući misao plinija mlađeg o slavi i vječnosti, slade je zapravo poručio kako čovjek nikad ne zna po čemu će ga povijest pamtiti i hoće li ga pamtiti, ali on će svojim umom, rukama, kistom, rječima ... dalje stvarati u uvjerenju da će tako biti.

sladina kronika, knezovićev pretisak s opsežnim bilješkama u knjizi folio formata na 295 stranica i moj skromni doprinos u ovom mediju dokaz su da se nikad ne zna hoće li i kad će.

imena ću napisati abecednim redom, bez biografije, možda tek s navodom godine rođenja ili smrti, odnosno godine objave nekog djela. ipak je tu 271. ime dubrovačkih književnika do zaključno početka druge polovice 18. stoljeća.

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

K
kaboga, euzebije (16.); kaboga, marin (16.); kastratović, antun (17.); kauliga, vinko (16.); klašić, mato (18.); klaudi, marin (16).; koen lunel, aron (17.); koturljević, beno (/dvojno knjigovodstvo, prvi u europi/, 15.); krstičević, marin (14.); krivonosić, antun (17.); kunić, rajmond (18.); kuzmić, jan (17.);

L
lalić, frano (18.); lukarević , frano (16.); lukarević, ivan (16.); lukarević, ivan DI (18.); lukarević, jakov (16.); lukarević, jakov perov (17.); lukarević, marin (16.); lukei, vlaho (16.); lupi vučić, vinko (17.);

M
macedonić, augustin flavije (17.); maffei, timote (15.); martin dubrovčanin (16.); martinić, anđeo (15.); matijašević, đuro (18.); matijašević, ivan marija (18.); matijašević, petar (18.); mažibradić, horacije (16.); mažibradić, maroje (16.); medo, anton (15.); medojević, ivan (16.); menčetić, benedikt (16.); menčetić, miho (16.); menčetić, šiško (16.); menčetić, vladislav (18.); milecije (12.); minčetić, vladislav jere (17.); monaldi, miho (16.); mondegaj, miho (); mordžin, vlaho (18.); moreno, lodovico (18.);

N
nalješković, augustin (16.); nalješković, baro (16.); nalješković, nikola (16.); natalić, jaketa (18.) ; natalić, mato (17.); natalis budisaljić, grgur (); nicolai, vlaho (15.);

O
ohmučević, šimun (16.); orbini, marin (17.); orbini, mavro (16.);

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Č
čubranović, andrija (16.); čeminić, hijacint (18.);

D
della bella, ardelino (17.); didak pir iz evore /jakov dominikov flavije/ (16.); dimitrović, antun (); dimitrović, frano (18.); dimitrović, nikola (); dobričević, dobrić (bio je među najranijim tiskarima europe, 15.); dominici, giovanni (15.); dondini, guiglelmo (17.); dragišić, juraj (/podrijetlom iz bosne srebrene. u dubeovniku od 1495.1500. /15.); drakolica, bonifacije (16.); držić, džore (15.); držić, ivan (17.); držić, marin darsa (16.); držić, mato (-); držić, vlaho (16.); dubrovčanin juraj (17);

DŽ
džamonjić, rajmund (17.); džiljatović, kristo (16.);

Đ
đurđević, berbard (17.); đurđević, ignjat (17.); đurđević, ivan krstitelj (); đurđević, stijepo (17.); đurđević, šiško (15.);

F
filelfo, senofonte (15.); flavije, jakov dominikov(); fori (cvjetković), marko (); franceschi, kornelije (16.); franchi, angelo (18.); frano iz dubrovnika (18.);

G
galjazović brunjola, marin (16.); gaudenzi, niko (15.); getaldić, bernard (16.); getaldić, frano (16.); getaldić, marin (16.); gigli, dionizije (18.); gioja, flavio (14.); gleđ, timotej (-); gozze, gauges (-); gradić, bazilije (17.); gradić, ignjat (17.); gradić, miho (17.); gradić, petar (16.); gradić, stjepan (17.); grgić, inocent (18.); grizić, đuro (18.); gučetić, ivan jere ml. (17.); gučetić, ambrozije (17.); gučetić, arkanđeo (17.); gučetić, franjo (17.); gučetić, ivan (16.); gučetić, ivan ml. (17.); gučetić, jeronim (17,); gučetić, nikola vitov (16.); gučetić, petar (16.); gučetić, rafo (16.); gučetić, sabo /bendevišević/ (16.); gučetić, stijepo (15.); gučetić, vice (18.); gučetić, vladislav (18.); gučetić, vlaho (16.); gundulić, frano (16.); gundulić, ivan (16.); gundulić, ivan franov (ONAJ, 17.); gundulić, ivan marinov (17.); gundulić, ivan šiškov (MOJ, 17.); gundulić, marin (17.); gundulić, mato (17.); gundulić, šiško (17.);

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

P
palikuća, petar (17.); palmotić dionorić, jaketa (17.); palmotić, džore (17.); palmotić, junije (17.); paoli, mato (18.); partrenije, trankvil (-); petar ilirski (07.); petrović, vice (18.); primović, antun (); primović, nikola (16.); promović, paško (17.); pucić, frano (16.); pucić, karlo (16.); pucić, luco (17.); pucić, miho (17.); pucić, vice (17.);

R
radeljević, frano (18. ?); radulović, nikola (17.); ranjina, ambroz (16.); ranjina, dinko (16.); ranjina, klement (16.); ranjina, marin (17.); ranjina, marko 16.(); ranjina, matej (15.); ranjina, mato (15.); ranjina, nikola (16.); rastić, džono (18.); rastić, nikola (14.); razzi, serafino (16.); remedelli, dionizije (-); ricciardi, bernard liberal (17.); righi, antun (18); rocchi, otavio (16.); rogačić, benedikt (17.); rusić, marin (17.); rusić, stijepo (18.);

S
sagroević, niko (16.); scacciotto, ruffino (16.); serdonati, francesco (17.); slade, sebastijan (18.); slade, stjepan (18.); sfondrati, bartolomeo (16.); sorkočević, andrija franko (16.); sorkočević, antun marinov (17.?); sorkočević, bernard (17.); sorkočević, kerubin (15.); sorkočević, luko (16.); sorkočević, miho (17.); sorkočević, paško (16.); sorkočević, franatica (17. ?); stay, benedikt (18.); stay, kristo (16.); stefano ragusino (-); stojković, ivan (15.); sukno, timotej (15.);

Š
šuljaga, stjepan (18.);

T
temperica, gabro (16.); tempestivo, fabio (16.); tiburtin, bjeloslav (16.); trlasić, leonard (15.); tudišević, ignjat (17.); tudišević, marin (18.); tudišević, rafo (18.);

V
valović, vale (16.); vanini, antonio (); vetranović, mavro (16.); vlatković, rafo (15.); vodopić, vlaho (16.);

Z
zamanja, bernard (15.); zamanja, savino (-); zizerić, pavao (); zlatarić, dominiko (16.); zlatarić, šimun (15.); zuzorić, bernard (18.); zuzorić, cvijeta (16.); zuzorić, ivan luka (18.); zuzorić, pavao (16.).

(kraj)

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2006., nedjelja

SVETI ANDRIJA

otok pustinjak : istine i legende

ovu priču o otoku .. pustinjaku u bespuću (koji s ostalim elafitskim otočjem čini zamišljeni trokut priču o čovjeku ... pustinjaku (u vrtlogu života, koji to i nije), najljepšoj čistoj ljubavnoj priči - lirskoj legendi, kojoj je ovaj otok bio scenografijom, ali i svjedokom, poklanjam jednoj dragoj i izuzetnoj osobi s istinskim poštovanjem i ljubavlju.

bilo je napisano u dubrovniku, 28. kolovoza 2003.

------------

ime je dobio po isusovom apostolu svetom andriji, kao i drugi istoimeni otočići na jadranu.

prema predaji, sv. andrija apostol, smatrao se nedostojnim da bude raspet kao njegov gospodin, zamolio je da njegov križ bude izgledom drugačiji. križ u obliku slova X na kojem je razapet, zove se 'andrijin križ' , a simbolom je poniznosti i mučeništva.

slike dugujem autoru bloga (naziv bloga na fotkama), koji je nastao dugo vremena nakon što sam pisala priču o ovom otoku, 28. kolovoza 2003. godine. slike su prekrasne i za one koje sam danas, obnavljajući ovu priču 'posudila', dugujem mu zahvalnost.

kako sad vidim i on je ponešto teksta 'posudio' iz moje priče, pa bi se ova posudba mogla smatrati samo reciprocitetom.

objavljene su na gornjoj adresi: Život na lanterni

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

svjetionik na otočiću izgrađen je 1873. na samom vrhu. otok je 6 morskih milja zapadno od dubrovnika. udaljen je 3 morske milje od koločepa (kalamote), 2 morske milje od lopuda i 4 morske milje od sipana. (šipan, lopud, kalamota su, figurativno, duži krak trokuta kojem je vrh sveti andrija). dug je oko 400 m, širok oko 80 m, prekriven borovom šumom.

svjetionik nije automatiziran, pa na otoku stalno boravi svjetioničar. obala otoka je kamenita, pristanište malo, do svjetionika vode stepenice. more obiluje ribom, pa je otočić često okružen brodicama. ugodan je za kupanje i vrlo je slikovit osobito njegova istočna strana.

u prošlosti je na sv. andriji bio benediktinski samostan s crkvom.

opat i pjesnik mavro vetranović čavčić, boravio je u benediktinskim samostanima na lokrumu, višnjici (višnjica - sv. jakov je istočni dio dubrovnika) i mljetu, no veći dio svog dugog života do pred sam njegov kraj, po kazni koju mu je odredila republika, proveo je kao redovnik pustinjak u samostanu na ovom pučinskom otoku, koji mu je bio i životni i radni prostor. u osami između neba i mora, na pustoj hridi, pisao je s iskrenim zanosom o prirodi, biljkama, životinjama - moru.

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

njegova poezija napisana na ovom otoku je priča o čovjeku osuđenom na pustinjaštvo, ostavljenom prirodi na milost.

s.p. novak napisati će:

"Nikad u hrvatskoj književnosti nije nitko plastičnije opisao oluju, nikada nitko nije bolje opisao skromni sredozemni jelovnik od Vetranovića u poemi Remeta ".

"Na otočiću Vetranović je živio pustinjačkim i pobožnim životom, odabravši za pokoru 'spile' (spilje), hridje (hridine) i gomile kudi laze (gmižu) gušterice". olujna juga na otvorenom moru, osobito zimi, golemim valovima ('kao gore' /naglasak/) prelijevaju se po pustoj hridi na sred mora, a pjesnik kaže, kad se "more s krajem svadi vali jašu do vrh stijena, kao pak'o ter sve gori".

(prijevod teksta u zagradama d.)

na drugom mjestu, pjevajući o flori otoka, vetranović će reći:

neka vide, neka čuju
mene, velmi boljezniva,
gdi na skolju sam tuguju,
gdi nije vidit duha ziva...
drače mi je za ruzicu
a kostrava za tratorak
i kopriva za ljubicu
za naranče suh javorak.
lovor mi je za lemune
troskot mi je za bosilak
a česvina za četrune
(1)

------
(1)
velmi = mnogo, jako
bolježnjiva = bolesna, slabasna zbog bolesti
škoju = otoku
drače = divlja kupina
koštrava = vrsta trave
lemune = limune
četrune = citron (u dijalektu križanac limuna i naranče).
------

- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.06.2006., subota

danas je na otočiću sačuvan tek trag benediktinskog samostana iz vetranovićeva doba (peti koji sagradiše benediktinci na području dubrovnika), dio kule i bunar, svjedoci i bijedni ostaci nekadašnjeg kompleksa čiji se nacrti čuvaju u britanskom muzeju.

ovaj otočić uz pobožnu, imao je i druge namjene. (2)
spominje se lječilišna, poradi svježeg zraka blizine mora i prirodne izoliranosti. koristio se kao mjesto oporavka. postoji zapisano je da je na sv. andriji boravio mladi vlastelin slabog zdravlja, šimun bona (bunic) i to po cijeni od petnaest zlatnih dukata.

---------
(2) jedan kuriozum vezan je za religijski dio povijesti otočića. naime, kao prior na sv. andriji spominje se benediktinac mavro orbini , čije djelo 'kraljevstvo slavena' , tiskano u pesaru 1601. je stavljeno na vatikanski 'index librorum prohibitorum' i to zbog imena "opasnih heretika navedenih na više mjesta" u knjizi, kako su zapisali cenzori.
---------

nadalje na otok je dubrovačka republika slala prijestupnike i kažnjenike. progonstvo ili izgnanstvo na sv. andriju smatralo se je jednom od dvije najteže kazne republike. (3)

zabilježeno je progonstvo brajka branivojevića (1326) i frana lucarija nadimkom burina , autora djela 'atamante' (bio je držićev sudrug u uroti). (4)

-----

(3) najteža kazna je bila kad bi okrivljenika osuđenog na doživotnu kaznu uzidali u zidine dvora (knežev dvor) i kroz mali otvor mu doturali hranu.
inače je republika održavala red čvrstom rukom koja nije mimoilazila ni vlastelu. ostaci dubrovačkih tamnica iz doba republike u podrumima kneževa dvora su danas dostupni posjetiteljima.

(4) frano lukarević - burina (nagl. na 'u') je uspio pobjeći s otoka u napulj s jednim jedrenjakom, gdje je i umro, uzaludno pokušavajući dobiti oprost od republike.
------

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljubavnici

ili

lopudska sirotica i zatočenik sv. andrije

je tragična ljubavna priča, koju sam spomenula prilikom opisa lopuda. fabula ima ishodište u grčkom mitu:

leandar iz abida na helespontu zaljubio se u hero koja je živjela na suprotnoj obali u mjestu sesto. noću je plivao na sastanak s ljubljenom ravnajući se po svjetiljki na vrhu kule koju bi mu dragana ostavljala. jedne se noći svjetiljka ugasila, leandar je izgubio orijentaciju, izmoren i iznemogao, utopio se. u zoru je mrtav bio izbačen na obalu ispred kule. hera je ugledavši ga izvršila samoubojstvo, skočivši s kule.

međutim, ova dubrovačka verzija ima arhivsku potvrdu u dokumentu iz 1483., no o tom ćemo u sljedećem nastavku, uz moju-dubrovačku priču. (5)

--------
(5) u dokumentu arhiva navodi se skandal zbog nedolične ljubavi svećenika sa sv. andrije i jedne žene s lopuda ...
--------

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

LOPUDSKA SIROTICA, istina ili legenda

lopudska sirotica

radnja ove priče (legende) vezana je podjednako za dva elafitska otoka: lopud, odakle je bila djevojka mara (čita se brzo: m a r a) i sv. andriju na kojem je u dobrovoljnom izgnanstvu, kazuje legenda, u samostanu benediktinaca boravio mladi vlastelin ivan.

mara, kći ribara, dakle djevojka iz puka, živjela je na južnoj strani lopuda u uvali šunj (o kojoj sam puno toga napisala i koja je samo 2 morske milje udaljena od sv. andrije). sa sv. andrije se ta uvala, osobito za ljetnih dana, jako dobro vidi, pa se pretpostavlja da je baš to bio razlog što je ivan odabrao ovaj samostan za svoj zatočenički život. pretpostavku o dragovoljnosti, potkrepljuje i spoznaja da je otočić sv. andrija tog vremena bio zloglasna tamnica. tamo boraviti značilo je biti izopčen od svijeta (moralna privremena ili doživotna karantena), podnositi, zbog teškog prijestupa, pustinjački život, prsilom prihvatiti takvu svoju zlu kob i strogost senata republike. teško da bi tako nešto (bez dobrog razloga) itko sam dragovoljno odabrao.
bilo-kako-bilo ivan se zatekao u benediktinskom samostanu na sv. andriji voljom roditelja ili svojom, svejedno, tek, bio je tu.

ali to nije i početak priče. 6)

-----

6)

za ovu priču koristila sam kao podlogu 'lopudska sirotica (legenda o šunju)' (1), na taj način što sam je vlastitim tekstom formirala u literarno prihvatljiv oblik, bez ikakvog zadiranja ili mijenjanja same fabule.
(podloga U: marko margaritoni: 'dubrovnik između povijesti i legende', dubrovnik, državni arhiv, 2001. str. 213-218)

-----

živjela mara na lopudu s braćom, točnije u šunju tom ubavom zatonu s prelijepom spjažom na samom rubu zelene površine. tri brata i ona bijahu u malenoj ribarskoj kućici okruženoj vrtom i gajem od maslina, smokava, mijendula rogača; docima s lozom, od čega su živjeli uz ribu koju su lovili kad je to dopuštalo vrijeme, a dragi bog osigurao ulov bar za pošteni obrok, ako ne i prodaju u obližnje naselje. pazila su braća maru k'o zjenicu oka svoga, natječući se tko će joj više ugoditi, a ona im je uzvraćala istom ljubavlju brinući se za njih i čekajući ih dok se vraćahu umorni iz baština a nekad i ribanja.
roditelje su pokopali, dok je mara bila još malena djevojčica.

........
spjaža -plaža
vrt - povrtnjak
mjenduli - bademi
dolac, doci - ograđene manje poljoprivredne površine
baština – njiva
.........

- 23:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u susjednoj ribarskoj kućici živjela joj prijateljica cvijeta s bratom nikom. lijepo su se međusobno slagali. mara i nešto starija cvijeta se družile, a niko bi s braćom često bio drug u ribolovu.
niko je potajno zagledao maru. kako je rasla pretvarala se u pravu ljepoticu. zapela mu za oko, ali to je teško i sebi priznavao. promatrao bi je kad je bio uvjeren da ga ne može vidjeti, a siguran da to ne vide ni cvijeta niti marina braća. mara ga držala prijateljem, nešto kao četvrtim bratom i nikad ničim nije dala naslutiti da bi mogla i nešto drugačije o njemu misliti.

muškarac, k'o muškarac osjetio je tu njezinu nezainteresiranost i nije mu bilo pravo, ali što je mogao drugo nego čekati.

jednog sparnog, kasnog ljetnog popodneva marina braća i niko pođoše s mrežama na ribe. more bijaše malo više namreškano od majstraluna ali takvo vrijeme je uprav pogodno za bacit mreže i izvući ih prije ponoći ili u ranu zoru. ova noć će biti bez mjesečine, ono što ribari zovu 'mrakom' i moglo se računati na koliko toliko dobar ulov. navikli na svakakva vremena, otisnuli su se od obale i ubrzo nestali iza ponte od šunja prema stonu.

djevojke su još malo nakon toga čavrljale, smijale se i šalile, a onda se raziđoše. trebalo se latiti posla u kući, trebalo je puno toga završiti još za vida. poslije kad omrkne s feralićem ništa se ne može doli moliti boga.

......
majstralun - jaki maestral
ponta - rub, rt
fero, feralić - svjetiljka na ulje u kvadratnom staklenom okviru, s držaćem od žice na svodastom vrhu, uobičajena u seoskim kućama
.......

ova noć i nije bila za drugo.

vjetar je stalno, pojačavao, mlatio granama maslina gotovo svijajući ih tlima, a već požutjelo lopatasto lišće smokve raznosio i smetao po prilaznom puteljku i korti, razmještajući ga čas u jedan, čas u drugi kantun. mijenduli, koji su još ostali na visokim granama od udaraca vjetra su opadali, a poneki bi bio odbačen i do same kućerice ili bi uletio kroz otvoreni prozor.

mari se nije sviđalo takvo vrijeme, osobito kad je bila sama u kući. strašila se urlanja vjetra kroz usku uličicu, treskanja vrata ili funjestara pa i škripe stoljetnih maslina.

.........
korta - unutrašnje dvorište
kantun - kut, ugao
funjestra – prozor
.........

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

a tek more! uzavrelo bi.

kotrljali bi se debeli, visoki vali ukrašeni bijelim krijestama, sve sustižući jedan drugoga. onda bi se žestinom vjetra zaletjeli u obje ponte od šunja lomeći se o stijene. djelomično rasuti u milijun kapljica, koje je vjetar znao donijeti i do kuća, opet bi se povlačili i tako neprekidno.
što je vjetar bio jači, to su vali bili žešći i nekako brži. činilo se nakon svakog udara da se more povlači u dubinu. ukazujući u čas dno stijene usrkavalo je one rasute, raspršene i razbježale kapljice, koje su se lijeno zastajkujući i provlačeći se kroz žljebove i rupice, ponovno vraćale u njegovo okrilje. onda bi ih, hvatajući zalet, novom žestinom i novim bijesom zalijepio po već izlokanim i izlizanim hridima.

tamo ispred kuća po žalima bilo je to isto more nešto pitomije. istina zalijetalo se je duboko u uvalu, kotrljajući oblutke, odnoseći ih i opet vraćajući. znalo je biti dana kad je dolazilo i do onih velikih okruglih stijena u dnu vale, koje je davno ili samo nanijelo ili ih je stoljećima oblikovalo.

takav je bio ovaj dan. a 'ko bi rekao poslije onako divnog jutra i skoro redovitog ljetnog majstraluna da će na ovo izaći. mara se molila blaženoj gospi za braću i nika, drugo ništa nije mogla učiniti. vjerovala je da će se negdje skloniti kao i puno puta do sad kad bi ih nevrijeme iznenadilo. u neke ure joj se je prispalo. zatvorila je funjestre i popela se na pod. u postelji će još malo moliti boga. baš je svlačila koret, kad joj se učinila da se uz fijuk i zavijanje vjetra čuje ljudsko zapomaganje. odmah je pomislila na braću i nika. još je malo osluškivala i doista čulo se je, nije se prevarila. nije mogla razaznati što, ali je znala tko god da je, u nevolji je.

......
koret - naziv za nabranu suknju seoske nošnje dubrovačkog kraja
......

ponovno je obukla koret, užegla fero i sišla niz uske drvene skale s poda dole u kuću. sad se više ništa nije čulo, ali je znala da se glas gubi zbog vjetra i da je to samo obmana.

otrčala je do cvijete, koja je isto bila na nogama i u strahu. ribarske kćeri sviknute na sve čudi mora brzo su odlučile učiniti ono što se mora.
otisnule su barku koja je bila isukana na žalima i uskočile u nju. more ju je odmah počelo bacati tamo - amo. sad su bile na vrhu krijeste, a onda odmah u utoru vala, a krijesta im je prijeteći se, da će ih preliti, samo oblizala strane barke. jedan se je fero odmah udunuo a drugi je mara stavila na dno barke, dok se cvijeta držala na veslima.

sad su jasno čule krik i vidjele tamnu mrlju jedrenjaka kojega je more nasukalo u plićak istočne strane šunja.

.......
užeći - upaliti
udunuti – pogasiti
.......

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

najprije se u sebi zahvalila gospi što to nisu njezina braća, a onda odmah pribravši se, skočila u more. hvatajući rub barke pokušala je dovući je do nasukane brodice. uz veliki, a za djevojku njezine dobi, gotovo nadljudski napor, jer cvijeta nije smjela ostaviti vesla, uspjela je. mala se barka trljala o brodicu. privezala je konop s prove kad je cvijeta složila vesla, a onda je i cvijeta isto učinila konopom s krme, tako da barka nije mogla otplaviti, samo je poigravala uz brodicu.

prekoračile su bande brodice i onako sve, gotovo napipice, nabasale na već obamrlo tijelo muškarca.

zajedno su ga nekako uspjele dovući do strana brodice i prebaciti djelomično preko rubova. cvijeta je ušla u barku i vukla ga, a mara ga je iz brodice tiskala. konačno su ga ubacile i odahnule. trebalo se je sad vratiti natrag, barkom na žale.
mara je i opet ušla u more i kad su odvezale barčicu vukla ju je, a cvijeta je veslima održavala stabilnost i koliko toliko smjer plovidbe. bilo je potrebno puno vremena, činilo im se da je trajalo urama dok se nisu dokopale žala i dok mara nije napokon stala nogama na dno. onda je sve bilo lakše, jer je i cvijeta iskočila, pa su zajednički ponovno nasukale barku na sigurno, nagnuvši je malo na stranu. obamrlo tijelo unesrećenog su sad obje povlačile iz barke i držeći ga za ruke i ispod ramena odvlačile na suho i prema kući.

......
prova - pramac
banda(e) - strana(e)
napipice – napamet
......

po odijelu koje je imao na sebi znale su da se radi o vlastelinu. bio je to mladi muškarac, gotovo dječak, onako blijed zatvorenih očiju, svijetle, sad zalijepljene kose, pravilnih crta lica. djevojkama se učinio vrlo zgodnim. cijelu noć su se mučile da ga vrate u život. on bi povremeno otvarao tamne oči i zamućenim pogledom ne raspoznavajući ništa oko sebe, ponovno bi ih stenjajući zatvarao. tek negdje u svanuće borba se isplatila. mladić je najposlije usnuo, a po njegovu ravnomjernom disanju znale su da su dobile bitku. i more se pri zoru smirilo, a vjetar primirio, sve je opet bilo kao i prije. sama u maloj ribarskoj kućici mara je promatrala usnula mladića ne želeći se odvojiti od njegova improvizirana ležaja.

oko podneva vratili su se ribari, bez ribe, ali živi i zdravi i nemalo iznenađeni onim što su našli i hrabrošću djevojaka. kako su na putu prema kući svratili na lopud znali su da se je u moru izgubio ivan, sin jedinac jednog od najviđenijih gospara dubrovačke vlastele. odmah su znali da su djevojke baš njega spasile.

pričalo se na lopudu da je s kmetovima išao na svoj lopudski posjed kad ga je blizu obale uhvatilo nevrijeme. kmetovi su poskakali u more i plivajući se spasili, a on je sam ostao u brodici.

- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

poruku da je ivan spašen ponijeli su ribari u grad njegovim roditeljima, jer je mladom vlastelinu trebalo nekoliko dana da se oporavi prije no što opet krene na put.

kroz to vrijeme mara ga je brižno njegovala, a on opet pretvarao se bolesnijim no što je uistinu bio i tako su puno vremena provodili zajedno. oboje mladi, oboje zgodni, što je bilo i za očekivati, zaljubiše se jedno u drugo. milo se gledajući, dodirujući se govorili su jedno drugom najnježnije riječi, iskazujući vječnu ljubav.
mara je znala kako je ta ljubav beznadna. ona kći i sestra ribara, on vlastelin, nezamislivo. tuga bi joj prekrila lice, a onda kad on ne bi gledao suze bi kradom kapale ili bi samo prozirna koprena zamutila njihov sjaj. strepila je od dana kad će ih napustiti znajući da će to biti i kraj njihove ljubavi.
on je pak bio uvjeren da se ništa neće ispriječiti između njih. roditelji su ga obožavali, sve bi mu omogućili, nije niti sumnjao da bi mu uskratili sreću koju je slučajno, gubeći život, pronašao u moru.

no bilo je posve drugačije.

došao je dan rastanka. braća nisu na ništa sumnjala, jer je takva veza bila nezamisliva, a ljubavnici su je dobro sakrivali.

ivanov otac, koji je došao po njega, primjereno se odužio za sve što su učinili za njegova jedinca.

dugo je mara gledala brodić koji je nestajao udaljavajući se od obale. otrčala je na istočni rt i gledala ga dok nije zamaknuo i nestao. ivanov pogled pretraživao je šunj. vidio ju je da trči. na čas su mu je oči zaiskrile sjajem ljubavi i brzo se opet zatamnile. brodica je odmicala, a njezina silueta se smanjivala dok nije ubrzo potpuno nestala.

u gradu je ocu priznao svoju ljubav i molio ga za dopuštenje da maru dovede u grad i oženi se njome. otac je odbio svaku pomisao na takav čin. uzaludne su bile ivanove molbe i preklinjanja, otac je ostao pri svome.

uvidjevši da su uzaludna sva njegova nastojanja da privoli oca da mu da blagoslov, odlučio je ostaviti svjetovni život i povući se u samostan.
najstroži od svih samostana biskupije bio je onaj na andriji i baš tamo je odlučio otići. da li zbog šunja koji se s andrije vidi ili nekog drugog razloga, tek osvanuo je jednog dana u benediktinskom samostanu.

- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u međuvremenu je niko zaprosio marinu ruku. braća su oduševljena pristala. nespretno se izgovarajući da ne može ostaviti braću, mara ga je odbila. no on nije odustajao, još uvijek je gajio nadu da će se predomisliti.

o ivanovom odlasku u benediktinski samostan na andriji danima je brujao cijeli grad. ta kako i ne bi. ivan bijaše jedinac i bogati nasljednik uglednog vlastelina, a ne samo jedan od braće kojemu bi odlazak u samostan bio jedino rješenje. intrigantno je bilo i to što nitko nije mogao dokučiti razlog tog odlaska.

vijest o tome uskoro je doprla do lopuda i do mare. iako je shvatila razlog takve odluke, silno se rastužila. veselilo ju je samo to što je na andriji, ako su istinite priče koje je slušala. pomislila je da bi bilo dobro to i provjeriti. tako je jednom kad braća otiđoše na ribe, gurnula barku u more i odveslala put andrije.

kad se dovoljno primakla ugledala ga je. srce joj je zaigralo od radosti. sjedio je na hridi i gledao čas put šunja, čas na barku koja se iz daljine primicala, ne znajući tko dolazi. primijetila je kad ju je prepoznao, jer je skočio na noge ne znajući što bi uradio: čekao ili otplivao joj u susret. sunovratiti se sa stijena bila bi ludost. teški habit bi ga ubrzo povukao k dnu. zato je čekao, spuštajući se niže k mjestu gdje je barka mogla pristati.

mara je ubrzala pokrete. vesla su mekano uranjala u duboko more, neznatno se potom uzdizala, a s njih su se slijevale velike kaplje praveći kolutove na mirnoj površini između dva zaveslaja. prova je rezala plavetnilo ostavljajući sitno izbrazdane uzdužne valiće, koja bi krma odmah potom razbarušila u neurednu široku prugu koja se neprekidno vukla za barkom.
ivan je slušao veselu škripu vesala dok su se od žestine zaveslaja strugala o škarme usprkos namazanom štropu kojim su bila pri njega labavo okačena. svaki novi zaveslaj približavao ih jedno drugom. napokon je pristala. hitro je iskočila na obalu, ovlaš prebacivši rampin preko stijene, zadigla koret da joj ne smeta, pa preskačući lagano po morskim izbočinama bacila mu se u zagrljaj.

iako njihovoj sreći zbog ovog susreta nije bilo kraja, valjalo je misliti na marin povratak, jer noć je brzo odmicala.

.......
škarmi - drveni štapovi na koje se kače vesla
štrop – namazani konop koji povezuje škaram i vesla
rampin - alat koji se koristi za pristajanje barke uz kraj
.......

- 23:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jednom prokušan, ovaj način sastajanja, učinio im se je izvanrednim, manje više neopasnim sve do jednog dana ....

toga su dana braća uzela i marinu barku i odvezli se na ribe. ne znajući prije za to, a bez druge mogućnosti, mara je odlučila plivajući poći na andriju. u jednoj vali je skinula koret, tvrdi bustin, košulju i laganu obuću i otplivala. bilo je vrlo naporno, ali su oboje zaključili da je to najsigurniji način da održe svoju ljubav u tajnosti. nisu ni slutili da njihova ljubav nije već davno tajna i da su je mještani razvlačili svuda i na svakom mjestu. bila je to nedopuštena ljubav iz više razloga, a po svemu i vrlo čudna.
niku su te priče bile poznate, samo marina braća ništa nisu znala, jer bi priče utihnule čim bi se koji od njih pojavio.

ljeto je još trajalo, ali se dan skratio, pa se mara teško orijentirala u mraku. zato bi ivan u neko doba na hridini zapalio vatru kao smjerokaz, a na suprotnoj strani mara bi ostavljala upaljeni fero u funjestri.

.......
vala - uvala, draga
bustin - steznik, korzet sa žicom
.......

- 23:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

niko, ljubomoran i zločest odlučio je provjeriti sve te lopujske priče o tajnom sastajanju ljubavnika. jedan dan je pod nekakvom izlikom ostao doma kad su marina braća pošla na ribe i pritajio se na mjestu odakle je imao dobar pregled. nije dugo trebalo, uskoro ju je ugledao kako hita prema rtu. vidio ju je kako se razodijeva, kako se spušta u more i pliva prema andriji, baš prema vatri koja se je malo nakon toga upalila. shvaćajući razlog njezina odbijanja da mu postane ženom bio je toliko razjaren da nije znao što bi uradio. pomislio je sakriti joj odjeću, ali je od te namisli odustao. odao bi se, ona postala opreznija znajući da je otkrivena, a svaki rezultat bi izostao.

smislio je bolju, ali okrutniju osvetu.

kao pravi prijatelj obitelji niko je u povjerenju marinoj braći ispričao čakule koje je čuo na lopudu, ne spominjući svoj udio u istraživanju istine. braća su bila ožalošćena i zgranuta zbog sramote koju im je sestra tom zabranjenom ljubavi nanijela. polako ih je navodio na svoju zamisao, glumeći zabrinutost, dok nisu pristali. razradili su zajednički plan i čekali povoljan dan.
osvanuo je bas onakav kakav je trebao. oblačan i sumoran prijeteći daždom koji nikako nije padao, vlažan i ljepljiv. kao i obično sva četvorica su krenula na ribanje, ali ...

iza prve ponte okrenuli su barke i sklonili ih u malu uvalu i tu čekali. ako je niko govorio istinu mara bi trebala svaki čas krenuti. i doista ugledali su je kako hita, brzo se razodijevajući sklanja odjeću u jedan skrip i sve to pokriva većim kamenom, kako ulazi u more, pliva prema andriji.

a noć se je spuštala brzo, mračilo se. more je bilo dosta nemirno, a oblaci samo sto ga nisu dodirivali onako nisko ovješeni i raspršeni zastirali su vidik.

marina ljubav bila je jača od prijetnje prirode i njezinih čudi i ona je ravnomjerno plivajući odmicala.
njezina braća i niko odlijepili su se od otoka sljedeći je na udaljenosti tek dovoljnoj da joj povremeno ugledaju glavu koja je izranjala iz valova. ona ništa ne sluteći nije se osvrtala, samo je dalje plivala u nadi da će uskoro ugledati vatru - otok.

zaobišli su je u širokom luku i uputili se ne prema otoku, nego prema pučini. na nikov nagovor zapalili su na barci vatru. mara je ugledala vatru i usmjerila prema njoj ništa ne sluteći. bila je iscrpljena od borbe s valovima, ali nije posustajala iako joj se činilo da što ona brže pliva da se vatra sve dalje odmiče, udaljava. bila je to istina, jer je vatra na barci stalno grabila prema pučini. ona sve umornija s velikim je naporom podizala ruke, teško je plivala s mukom se probijajući kroz već sad pobješnjelo more. umorna i iznemogla pomislila je kako su valovi sve veći a vatra sve dalja i kako je nikad neće dostignuti, a onda je zalampalo.

.....
zalampati – sijevnuti
.....

munja je osvijetlila barku i četiri lika. prepoznala je braću i nika, znala je da je otkrivena, shvatila je da je prevarena, namamljena i da je to kazna koju su joj namijenili.
i ono malo preostale snage izgubilo se u tom saznanju i očaju. potpuno iscrpljena, gotovo bez svijesti uspjela je vrisnuti. vrisak je progutala morska dubina.
dvije noći ivan ju je uzaludno čekao, uzaludno se nadao. nije znao zašto ne dolazi. vjerovao je da je spriječena ili su možda otkriveni, ali i dalje se nadao.
trećeg dana, lutajući otokom, ugledao je nešto od čega se skamenio. u maloj uvali more je izbacilo marino mrtvo tijelo. pokopao ju je na tom mjestu gdje ju je našao, a za njim se zauvijek zatvoriše samostanska vrata.

ovo je kraj moje obrade legende "lopudska sirotica - sv. andrija - ljubavnici"

- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zaključak:

osim prije spomenutog starogrčkog mita sa sličnom fabulom ili istinitog dubrovačkog događaja iz dokumenata arhiva (1483.), priča o lopuđanki mari ili lopudskoj sirotici postala je narodnom predajom.

međutim, ovaj motiv opjevan je u više navrata i u raznim razdobljima (ovidije, gundulić, schiller, hölderin, gillparzera ..., a preko talijanskog noveliste straparolija (16. st.) proširila se po europi. tema je ostala i u pučkoj predaji i narodnim pjesmama; u likovnoj umjetnosti motiv je razrađen još u antici, a u glazbi ga je obradio monteverdi )

u 19 st. jedan dubrovčanin koji je pisao pod pseudonimom 'ilir dubrovčanin' imenom antun rocci-ročić je na molbu stanka vraza, 1839. napisao poemu 'plac Teramona visze tiela Maertve Gljubavnize' , a to je ustvari kraj legende o 'lopudskoj sirotici' .

prije no što prenesem izvoran roccijev tekst, treba dodati da su isti motiv obrađivali i naši autori: preradović, botić i šegvić. (usp. m. margaritoni)

u nastavku iz literature:

- 23:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

antun rocci - ročić
"Plac Teramona visze tiela Maertve Gljubavnize"

/tekst je prepisan prema roccijevom izvorniku/

"Netom tmaste mrák od nochi
Otok bjesze vas prikrijo,
Na kám poznan u samochi
Teramon se je posadijo.
K morru svoernut zenizami
Sabavgljasce misli svoje,
U predagnu i pohlepami
Kuscja slatke nepokoje.
Sad bo zjeni svu gljubjenu
Plivajuchi prichi k kraju
Sad se strasci da izgubjenu
Morski váli prikrivaju.
Noch - se izmaknu nu szamani
Er k gnem Marra ne dohodi,
Sumgnech dajom ko ne brani
Soerce sljedit u slobodi.
Do tri nochi joh szaludu
Izglediva preda i ceka,
Mislech koju zgodu hudu
Da ono jadnik ne doceka.
Nu kad trecchiom Zora bjéla
Var góraje zdrák pruszgila,
Vidi u zcjalih moertva tjela
Trup, vodaje kogh nanjila.
Soerze muje jur smoerznuto,
Trudi jadnik occi svoje,
Dok zazpozna da iszmetnuto,
Tjelo onoje svje Gospoje.
Tad voerh moertve gljubovnize
Pada groszne ronech susze,
I k'gnom svoje zdrzchech lize
Ovakose tuzcit uze:

Gdjessi ah duscjo gdje premila
Gdje lipoto moja izabrana,
Kojateje joh zanjla
Jur nemilos s'ovieh stranâ?
Sascto u morskom nije pjenni
Venere ti pomoch dala
Sascto tuzenu nijete menni
I ovog puta sacjuvala?
Sascta Vila koja od morra
Kieh kragliza ljepas'bila,
Iz dubokogh' nje ponora
Pucinate iszbavila?
Totsu za svegh occi tvoje
Satvorene mom gliubavi?
Toli za svegh me gospoje
Ljepos rajska menne ostavi?
Ah prokleta plav kom morre
Put Lopuda brodiosam,
Proklet i cjás kadar dvore
Tvoje i tebbe vidiosam.
Sascto od tiela duscju prije
Nije, negh' tebbe, rastavilo?

Niete ostavit viku necju
Er nas zaman smoert razstavi
Srechjan bitchju tvu nesrechju
Pridrzchiti k'nam gljubavi.
Kad sdrzceni na ovem svjeti
Udes kleti ne dopusti
Da moscemo vech szcivjeti,
Neghme tuzcna i jadnaopusti.
Sliedichute molla moia
Erme bolles priuzima
Od tvog duha duscja moia
Razdielitse nikad njma
To govorech na tli pada
Voerh Marrina moertva tjela
Svoerscen gorke od boli i jadda
Kogh'mu smoertje gne doniela".

- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

napomena:

zbog arhaičnosti pisma i govora, a poradi razumijevanja pjesnikova teksta, dajem jedan slobodni (smisaoni) prijevod roccijeve poeme, kojom završava legenda: lopudska sirotica. prvi dio poeme sam prenijela u prozu, a drugi zadržala u (slobodnom) stihu, bez metra i ritma.

Plač Teramona iznad tijela mrtve ljubavnice

tek što je mrak svom gustoćom ispunio noć i obavio cijeli otok, Teramon je sjeo na kamen koji je u svojoj samoći poznavao, pa usmjerenog pogleda na more, osjećajući nemir, prepustio se mislima punim strepnje i strasti. zamišljao je razdragano svoju ljubljenu kako plivajući prilazi otoku, ili bi opet u strahu mislio kako je pokrivaju morski valovi...
noć je prošla u iščekivanju, ali Marra nije došla. pomišljao je da su joj možda zabranili i oduzeli slobodu da ljubi. tri je još noći uzalud gledao, prezao i čekao zamišljen sluteći da se neko zlo dogodilo. a kad je treća zabijelila zora, pa po vrhu gora ispružila svoje zrake, ugledao je mrtvo tijelo koje je tamo dole more bijaše nanijelo. naprežući pogled, srce mu je zamrlo kad je raspoznao da je to tijelo njegove marre. tu nad mrtvom ljubavnicom pao je i sam, priljubljujući svoje k njenom licu, pa je uz gorki plač, govorio:

"gdje si, ah duso, gdje premila,
gdje ljepoto moja odabrana,
koja te je joj zanijela
jos nemilost s ovih strana?
zasto u morskoj nije pjeni
Venera ti pomoć dala,
zasto tuznu nije te meni
i ovog puta sačuvala?
zasto neka od morskih vila
k'im kraljica ti si bila,
iz dubokog nije ponora
ni' pučine te izbavila?
zasto za uvijek su oči tv'e
zatvorene ljubavi za mene?
zasto zauvijek gospođe moje
rajske ljepote nestalo je?
ah proklet brodić sto se slomio
put lopuda kad sam plovio,
proklet taj dan i čas bio,
kad sam dvore i tebe vidio
zadto mene more nije
kad se vraćah potopilo?
zasto od tijela dusu nije
prije neg' tvoju rastavilo?
ostavit te nikad neću,
jer umrla zalud' ti si
sretan ja ću tv'u nesreću
s nasom zdruzit u ljubavi.
kad zdruzeni na ovom svijetu
ne dopusti usud kleti,
da mozemo već zivjeti.
neg' me tuzna ti ostavi,
slijedit ću te mila moja,
jer me bolest obuzima.
od tvog duha dusa moja
ne dijeli se, ne otima.
to kazujuć na pod padne
ponad Marina mrtva tijela,
skrsen od teske boli i jada
sto smrt mu je nju odnijela".
d.

- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PELENICA - relikvije Dubrovnika

evo jednog lijepog pitanja iz naše povijesti. slučajno sam na njega naletjela na pf 'filozofija&religija':

--------------------------------------------------------------------------------
vjekov
Diskutant #129416

U clanku na web stranici Glas Koncila ( http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=605 ) pronasao sam sljedecu informaciju :
"u ophodu su, uz Isusovu pelenicu i moći sv. Vlaha, prvi put nošene moći dvoje novih hrvatskih blaženika: Marije Propetog Isusa Petković i Ivana Merza".
Da li mozda netko zna kako je ta pelenica zavrsila u Dubrovniku?

--------------------------------------------------------------------------------

kako sam i obećala odgovor na ovo pitanje postiram na pf dalmacija, topicu 'dubrovnik moj grad'. priča o sv. pelenici (u daljnjem tekstu pelenica) jednim dijelom može biti predaja, no većim dijelom je istina, jer zapisi o onome što prati ovu priču, kad je riječ o dubrovniku, čuvaju se u povijenom arhivu.

legenda o dolasku pelenice u dubrovnik stara je skoro 1000 godina. kad usporedim ono što znam o dolasku drugih moći svetaca u dubrovnik s ovom o dolasku pelenicie, nema puno razlike.

treba znati da je pohlepa za svetim moćima kroz srednjevjekovlje bila ogromna. trgovci su dobro zarađivali, a dijelovi ruku, nogu, prstiju, glave ili drugih dijelova svetih mučenika rasprostirali su se po svim kršćanskim zemljama europe. pojedine crkve su se u tome natjecale. ovo iz posve razumljivih razloga, jer je pobožni puk hodočastio na ta mjesta, tako je crkva ubrzo vratila svoj ulog u kupnju moći i ostvarivala pristojnu zaradu.

uglavnom su sv. relikvije donosili svećenici koji su hodočastili u svetu zemlju. nerijetko relikvija je završavala u drugim rukama, a naručitelji su zbog različitih razloga, najčešće smrti putnika hodočasnika ostajali prikraćeni.

prvi spomen o pelenici u dubrovniku nalazimo 1030. godine.
ispričat ću je ukratko.

mletački brod na povratku iz misira, pristao je te godine u dubrovniku. svećenik ivan, podrijetlom arbanas je iskoristio tu stanku i pošao posjetiti svog zemljaka u dubrovniku svećenika srđa, župnika crkve sv. vida. (crkva sv. vida, spominje se u dokumentima 13. stoljeća, a locira se na pustjerni u blizini vrata). ivan je sa sobom donio olovni kovčežić.
ostavio ga je srđu s molbom da ga čuva kao svoj život; da nikome o tome ne govori; da samo u slučaju da se za deset godina ne vrati po njega iz mletaka, smije ga otvoriti. mletački brod s ivanom napustio je gradski porat, a srđ sumnjajući da je riječ o blagu iskopa jamu u svojoj crkvi i u nju spremi kovčežić. sve je opet vratio u prvobitno stanje, namjestio podne pločice, tako da nije bilo nikakvih tragova i čekao je ivanov povratak.
možda bi bio i zaboravio na povjereno mu blago, da se po gradu nije pročula priča kako se u sv. vidu često vidi nekakv čudni sjaj. nitko nije mogao znati što je to, čak ni biskup vital iz obitelji gučetić (gozze), osim srđa.

ali srđ je sad bio uvjeren da u kovčežiću nije svjetovno, nego sveto blago, a šutio je vezan obećanjem prijatelju koji nije dolazio.

- 08:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prema tadašnjem običaju u dogledno vrijeme i srđ se zaputio u svetu zemlju. na putu će ostati dvije godine. pri povratku u dubrovnik nije našao više ni svoju kuću ni crkvu sv. vida.
na dijelu njegove površine smjestio se biskupov dvor. uistinu prva biskupska palača sagrađena je 1039. godine. srećom mjesto gdje je sklonio kovčežić nije bilo obuhvaćeno gradnjom.
kako se ivan nije pojavljivao, a prošlo je 10 godina srđ je odlučio podijeliti tajnu s biskupom vitalom.
tako su zajedno jedne noći izvadili sandučić, otvorili ga u biskupovoj sobi. u sandučiću je bila pelenica kojom je bio zaogrnut isus kad ga je majka prikazala u jeruzalemskom hramu i predala u ruke proroku simeonu, koji je prema bibliji prepoznao u njemu spasitelja
(luka, 2 29-32).
o tome je svjedočilo pismo koje se je nalazilo u kovčežiću. pelenica je bila od azbestnog grubog tkanja, ali pod rukom mekana s vidljivom teksturom vlakana.

sad su tajnu dijelila dva čovjeka, oba zavjetovana na šutnju do smrti. biskup je čuvao pelenicu i nakon ivanove smrti, a osjećajući da mu se bliži kraj povjerio ju je svojoj sestri, opatici benediktinki u samostana sv. šimuna.
i ona je pelenicu čuvala bez da je obznanila tajnu sve do pred smrt. tad je pozvala ostale opatice samostana i predala im relikviju uz obvezu da je čuvaju i štuju. (benediktinski ženski samostan spomenut je u ispravi iz 1108. godine).

od tog doba pelenica je prestala biti tajnom, a rijeke hodočasnika su se naguravale da je vide i po mogućnosti dotaknu. štoviše, opatice su bolesnicima otkidale njezina vlakna u nadi da će pribaviti ozdravljenja. kolikogod da su vlakana skidale, ona su se nekim čudom obnavljala, sve do jednog dana. legenda kazuje da je vlakno zaiskala jedna bosanska kraljica i dobila ga. ali to je bio i kraj obnavljanja pelenice.

- 08:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kako su redovnice i pored toga bile izdašne u dijeljenju vlakana, dubrovačka vlada iz bojazni da pelenica ne nestane (3 dubrovačka lakta dugačka, jedan lakat široka), oduzela relikviju opaticama 2. veljače 1380. godine i pohranila je u stolnoj crkvi sv. marije. na tom mjestu ostala je do 6. travnja 1667., kad je dubrovnik uništio potres i požar. u raščišćavanju ruševina pelenica se nije našla. bila je ukradena. lopov je bio tadašnji načelnik lumabardijera, talijan antun vanini. kanio je s njom pobjeći u italiju i umalo je uspio. podmitio je kapetana broda usidrenog u gružu. no uz sve pripreme i brodske manevre, brod se nije mogao odlijepiti od sidrišta. nitko nije mogao protumačiti razlog ni objasniti tu pojavu.

zbog straha od božje kazne, ljubavnica vaninijeva svoju sumnju da bog ne dopušta odlazak pelenice iz dubrovnika i za to ne da brodu krenuti na put, ispričala je dominikancima gruške crkve. ovi su se obratili vijeću republike, a gradska straža je okupirala trgovački brod.
vanini i zapovjednik broda su pobjegli, a pelenica je bila vraćena gradu.

sad su je držali pod stražom u revelinu, tvrđavi koja nije bila srušena u potresu sve do zanje nedjelje srpnja 1667. odatle su je s drugim spašenim moćima prenijeli u dominikanski samostan. tamo su je dominikanci čuvali do 1721., kad je na blagdan sv. vlaha prenesena u novosagrađenu katedrali 'blažene djevice marije,' gdje se čuva kao sacer panniculus christi (br. LXXXVI.).

- 08:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iznosi se samo jednom godišnje o blagdanu sv. vlaha. nalazi se u srebrenoj filigranskoj teškoj škrinji koja je s pet strana ostakljena. nose je na posebnim nosilima mladići obučeni u narodnu nošnju dubrovačkog kraja u pratnji biskupa i crkvenih velemoža. nad njom je razastrt tamno crveni baldahin. (vidi sliku) od pelenice se vlakno otkidako samo još dva puta:
- 1396. kao dar zigismundu lukseburškom za njegova boravka u dubrovniku;
- 1844. je djelić pelenice udijeljen papi piju IX. i nalazi se među moćima lateranske bazilike.

- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.06.2006., petak

PINAKOTEKA

božidarevićev triptih
gospa od danača

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dubrovački slikar XV stoljeća (Stjepan Zornelić) , Dubrovnik, Sv. Jakov na Pelinama

K.(runo) Prijatelj prvi spominje ovu Bogorodicu 1954 kao nepoznato remek-djelo prve polovine XV stoljeća u Dubrovniku i smatra je najzanimljivijom i najzagonetnijom umjetninom iz tog razdoblja. Povjesničari umjetnosti u ovoj slici pronalaze elemente koji upućuju na Stjepana Zornelića, sina Ivana Ugrinovića ali ne isključuju ni Dobričevića zbog arhivskih podataka koji govore o njihovoj suradnji.
(tekst: boris grković)

- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

glava bogorodice

Zahvaljujući cijelom poliptihu i najboljim kritikama kojima je ocjenjen, Božidarevića se smatra najvećim starim hrvarskim slikarom među onima koji su u zavičaju ostavili svoj slikarski opus (tekst: boris grković).

- 19:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Triptih porodice Bundić, središnji dio, Nikola Božidarević, oko 1500.g., Dubrovnik, Sv. Dominik

Triptih je prvo sačuvano djelo ovog autora. Pretpostavlja se da ga je slikao zajedno s ocem, Božidarom Vlatkovićem. Bogorodica s djetetom kao "Immacolata", s mladim mjesecom pod nogama i ljiljanima u ruci okružena je glavicama kerubina (tekst: boris grković)

- 19:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Lovro Dobričević, 1465 - 1466 Dubrovnik, Sv. Marija na Dančama

Poliptih na glavnom oltaru crkve Sv. Marije na Dančama u Dubrovniku izrađen je po narudžbi koju su četri vlastelina dala Dobričeviću za crkvu sagrađenu 1457. godine. Bogorodica s djetetom je smještena u mandorli sačinjenoj od kerubina, dok podno njenih nogu sjede dva mala anđela svirača. Cijelim poliptihom dubrovačko slikarstvo sustiže razvoj mletačke rane renesanse. Slika u svetištu je dvostruko većih dimenzija od izložene.
(tekst: boris grković)

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bogorodica s djetetom, XV st., Dubrovnik

Ovo je prekrasno djelo jednog od najzrelijih slikara mletačke visoke gotike. Giambono je bio učitelj našem Lovri Dobričeviću (1444) s kojim počinje prijelaz iz gotike u renesansu. Slika se pojavila 1962. u prodavaonici starih umjetnina u Dubrovniku i bila otkupljena od g. C. Fiskovića. Izložena slika je u vlasništvu obitelji Marunica.

tekst: boris grković

- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Bogorodica s djetetom i anđelima izrađena je po strogoj shemi do u detalje. Anđeli pokazuju Isusu simbole njegove muke, on prestrašen okreće glavu i hvata majčinu ruku, dok mu jedna sandala čak pada s noge... Iako je u XV i XVI stoljeću izrađeno oko 90 primjeraka ove vrste malo ih je ostalo sačuvano do danas. Pouzdano se zna da ih 6 potječe od ovog velikog italo-kretskog majstora.
Bogorodica Mukotrpna, Andrea Rizzo, XVI st., Ston, Sv. Blaž.
(tekst: boris grković)

- 19:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Detalj bogorodice s djetetom, Franjo Matijin, 1535.g., Rijeka Ova Bogorodica je dio triptiha koji je pripisan Franji Matijinu na temelju mjera označenih u sačuvanom dokumentu. Slikar se izrazio kroz dva pravca; renesansnog, u kojem se nije pokazao osobito vješt, sudeći po djelovima oltara sačuvanog u Koritima (Mljet) iz 1521, danas u biskupskoj zbirci u Dubrovniku, i bizantskog alla Greca koji se osobito očituje u ovom djelu. dubrovačka, Crkva Sv. Stjepana (tekst: boris grković)

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MOKOŠICA, toponim

došjenci mijenjaju običaje od grada

zašto u fojima koristimo izraze koje su donjeli k nama neki drugi što su amo došli iz 'bogtepitaj kojih vukojebina' i stvorili neka svoja pravila u ponašanju i govorenju, pita jedan čitatelj (k.t. glavnog urednika švaga 'glas grada') i nadodava:

"Pravilo hrvatskoga jezika u pogledu etnika je jasno i nedvosmisleno, a kaže da se etnici imenuju onako kako to čine njegovi stanovnici".

ali da ja sad ne prepisivam sve što gospar ođe nabrajao, rijet ću da je bila riječ i o toponimu mjesta mokošica, odnosno o nazivu stanovnika tog naselja. intanto u fojima ih zovu mokošičanima (a mokošica nosi ime po slavenskoj boginji mokoš, ako njeste znali), a ne kako valja i toka mokošani.

ima čovjek dirita jedit se na svekolike skandale od jezika, a ja sam od dosta tega što je on ispiso uzela samo ovi primjer.

ovo sam prenjela s jednog drugog mjesta gdje sam o tome pisala.

rijeka dubrovačka i mokošica

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.06.2006., četvrtak

LIKOVI DRŽIČEVIH KOMEDIJA

likovi držićevih komedija bili su autentični stanovnici njarnjas-grada

(tekst napisan na temelju opisa slavice stojan u "analima", što je navedeno u nastavku)

o tome tko su ustvari bili pojedini likovi u držićevim komedijama, od kojih je neke oživljavao u novim, ili u više njih, istražila je znanstvena savjetnica 'zavoda za povijesne znanosti hazu u dubrovniku', slavica stojan u jednoj tek nedavno objavljenoj studiji pod naslovom "Autentični stanovnici Držićeva Njarnjas-Grada".

iz njezinih zapisa proizlazi da su većinom ti likovi, o kojima je držić pisao 'stvarajući pazare' dočekivane smijehom i oduševljenjem gledateljstva, zapravo stvarni ljudi, živi modeli izabrani najčešće iz njegove suvremenosti.

kako su mnoge komedije bile uprizorene još u njegovo vrijeme (osobito na svadbama, o čemu sam pisala na temi o 'maškarama'), nerijetko su ti likovi živjeli i među uzvanicima ili su s njima bili u tijesnom srodstvu, ako to nisu bili i oni sami. *)

----
*) prolog 'skupa' je u stvarnom životu bio stijepo cerva-crijević.
igrao je tu ulogu na svadbi svoje sestre, koja se udala za saba palmotića. komedija 'skup' je tom prigodom i praizvedena (1553.). zato će kao prolog i kazati «i Stijepo sam i satir sam …».

ima slučajeva kad je držić posezao za likovima, opet stvarnim, ali onima koji su živjeli puno prije njega, o kojima je on slušao i znao neke njihove zgode i nezgode. tako se u komediji 'tripče de utolče', pojavljuje i građanin lone de zauligo.

postojao je jedan zauligo koji je u obitelj darsa ušao ženidbenim vezama. ali to je bilo još iz doba epidemije kuge kad je jedan od dvojice darsa (držića) napustio grad i zato izgubio plemićki naslov, tj. postao građanin. kako je ta predaja bila živa ne samo u njegovoj obitelji nego i u gradu, stvarni lone je onda postao i njegov književni lik.

o držićevoj teatralnosti i njegovoj umješnosti da 'od dubrovnika načini rim'; od života komediju; da ispreplete stvarnost i imaginaciju, pisali su mnogi autori, pa to ovdje neću ponavljati. htjela bi, zapravo, kroz jedan ili više njegovih poznatih likova (služeći se spomenutim tekstom i istraživanjem autorice) pokazati kakav je bio imaginarni, ali i stvarni život njarnjas-grada držićevog doba, bar u nekim životnim segmentima.

u držićevo vrijeme, a i nakon njega (vjerojatno i puno prije) postojale su i družine, odnosno nadareni pojedinci koji su po potrebi arecitali (glumili) i samog sebe, što je bio slučaj s nekoliko posebno nadarenih mladića spremnih na škerac, ples i pjesmu kao sastavni dio komedije.

jedna od pokladnih družina bila je u to vrijeme i 'gardzarija', koju je vodio dubrovački plemić rafo (marinov) gučetić (gozze) i u kojoj su, uz viđenije pučane, članovi bili i plemićki sinovi.
kad je publika bila nezadovoljna izvedbom ili kad bi glumci prekoračili mjeru u ruganju na njihov račun, znale su letjeti na njih trule naranče, a to je još bila i najblaža kazna.

----
1)
marin držić (1508-1567)se je rodio točno 300-tine godina prije formalnog pada dubrovačke republike, 1508 - 1808., ili u doba početka njezina najvećeg procvata.
držić je autor velikog broja komedija i njegovo dramsko stvaralaštvo nije našlo mjesto isključivo u našoj povijesti književnosti, nego i u europi.
držić je i dubrovčanin, a je li i kad to (svojevremeno) tretiran kao veleizdajnik neću raspravljati, jer ne pišem njegov životopis.
tema je njegov rad /površno/ iz kojih su opisani likovi, kazališni život u njarnjas grada u 16. stoljeću; likovi koje je, iz stvarnoga života, ugradio u svoje komedije.
republika je darsama oduzela plemstvo kad su za vrijeme kuge pobjegli iz grada u boku. boreći se za golu egzistenciju i u vječitoj besparici, držić nikad nije mogao oprostiti gubitak plemstva i imanja.
iako veliki pisac i komediograf, držić nikad nije uspio zadovoljiti svoje položajne ambicije, pa čak ni dovršiti započeti studij crkvenog prava u sieni, a to što je obnašao poslove od pisara do sluge, realno je moglo izazvati frustracije i negodavanje prema senatu i vijećima.

otud i njegova kritika kako dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika, odnosila se na neostvareni pokušaj pobune (firenza) i traženja da u senatu bude jednak broj pučana i vlastele, pred kraj života (1562.).
prva je držićeva knjiga tiskana u veneciji još 1551. ( pa 1607. i 1630.), da ne spominjem daljnja izdanja
držić je napisao četiri pisma cosimu medici i jedno njegovom sinu francescu, na koja nije niti dobio odgovor, a to je bilo 1566., godinu dana prije smrti 1567.

"Ako je u Dubrovniku bio zadnji put 1563, urotu smisljao1566 (u sezdesetoj godini) a umro 1567 u Veneciji, koje je to bilo dozivotno izgnanstvo? I sto ako je smatrao da dubrovnikom vlada 'dvadeset obezoruzanih i i ludih nakaza, smijesnih skrtaca i kukavica, likvidatora hrabre i prosperitetne dubrovacke mornarice i njezina udjela u obrani Zapada od turske sile, kratkovidnih diplomata, nasilnika i budala koji mrze narod, i kojima su nezadovoljni i dvije trecine plemstva i sva mladez...'"

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bokčilo

za ovaj put sam odabrala lik bokčila

bokčilo, stari tovjernar (tovjerna znači krčma), pojavljuje se u komediji 'dundo maroje' u pratnji starog škrca na njegovom putu u potrazi za blagom i zabludjelim sinom. ovaj držićev lik ne samo da je u stvarnosti bio krčmar, nego se je čak tako i zvao. naime njegovo pravo ime bilo je nikola bočinović (bočilović, bokčilo), tovjernar.

potvrdu o njegovu identitetu daje jedan drugi izvor (autor niko kapetanić: 'konavoski epigrafički spomenici iz vremena dubrovačke republike', du, institut hazu, 2000.), koji smatra da je bokčilo jedan od braće bočinović/bočilović/bokčilović (čije je prezime formirano 1507.), koji je u potrazi za zaradom ostavio svoj rod i pošao u grad (dubrovnik). njegovi su živjeli u zaselku pridvor blizu pridvorja u konavlima.

ono što je zanimljivije i što je najvjerojatnije držića inspiriralo u stvaranju bokčila rustičnog lika je izgled i život ovog konavoskog seljaka nenaviklog na urbani život, ali obdarenog specifičnom retorikom, "što je autoru pružalo obilje mogućnosti za njegovu komičnu karakterizaciju".
ime nikole bokčilovića - bokčila pojavljuje se u zapisnicima kancelarije kaznenoga suda u dubrovniku između 1533-1557.

kako nigdje ne piše da je za nekoga radio, postoje dvije mogućnosti. jedna manje vjerojatna je, da je bio sam svoj gazda, da je prodavao vino u svom stranju i imao drukčiju slobodu i neovisnost od onog drugog tipa 'gazdinog' tovjernara. teoretski i u nedostatku stvarnih dokaza ta se mogućnost se ne isključuje. samo stranj je bio u iznajmljenom prostoru, ne i on. druga pak izglednija je, da je bio nečiji. e sad čiji, ne zna se, jer su oko njega i njegove obitelji izmiješana imena nekolikih plemićkih loza. tako se, u raznim okolnostima (koje neću detaljizirati) spominju i bone, tudisi i gozze.

idemo najprije vidjeti za što su tužili stvarnoga bokčila, kojemu je uz sve druge osobine iz realnosti držić dodao i karakteristke pijanice, nepuzdane i onemoćale osobe, kojemu čak ni ime nije izmijenio.

već 1533. za bokčilovo ime veže se vrlo težak i ozbiljan zločin.
kaže se da je silovao dragnu, sluškinju nekog gabrijela drumplice, poznatu kao vilana.
iz izvješća kancelarije se čita da ju je, dok mu je prolazila mimo stranj, nasilu uvukao unutra, pretukao ju, a potom silovao.
za taj čin je odležao u tamnici.

ponovno ga nalazimo na optuženičkoj klupi par godina kasnije, što će reći da nije dugo tamnovao za prvo zlodjelo. ovaj prijestup se dogodio 1539. godine. riječ je o tuči s đuhom ivanovićem, kožuharom.

----
stranj je podrum ili podkuća. koristio se za pravljenje i prodavanje vina i rakije, ali i za prodaju različitih domaćih proizvoda.

- 20:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nije bokčilo bio samo izgrednik. našao se on i u ulozi svjedoka, ali i žrtve. jer u njegovu stranju događale su se različite zgode i nezgode, ako ne baš u samome stranju, onda u njegovoj okolici, a sve je to bilo u samome gradu i bijaše dio njegove svakodnevnice.

bokčilo je 2. travnja 1540. tužio nekog stranca, jer mu je taj ukrao čep s bačve, dok je on točio vino;
stolara ivana iz vitaljine (selo u konavlima) bokčilo je tužio 30. travnja 1541. što mu je u tovjerni slomio kasu ukojoj je držao novce;
a nekog mihoča je tužio 1. travnja 1542., jer je učinio gužvu u njegovoj tovjerni;
bokčilo je u rujnu te godine bio pretučen pred svojom tovjernom.
prema svjedočenju ilije zdura, nikolu bokčila koji je sjedio na skalinima svoje tovjerne, bez ikakvog razloga obalio je (s četvrtog skalina) frular nikola pava.
------
zdur - stražar
stranj - magazin, konoba
* muzuvjero, varalica
** unjigalo, laskavac
*** haramija, hajduk o tome što je i kakv je mazija bio u stvarnom životu u nastavku.
------

nakon tog događaja njegovo ime će kancelarija evidentirati samo u svojstvu svjedoka, a od toga izdvajam:

svjedočio je protiv plemića frana pozza, koji je u njegovoj nazočnosti udario petra nikolića zvanog lijepi. to je bilo u lipnju 1548.;

krajem te godine svjedočio je u dva spora vezana za krađu vina u tovjerni miha valentinovog sorga;
iz jednog spora u kojemu su sudjelovali stranci (koji su se našli pred sudom radi tuče, 7. siječnja 1549.), doznajemo da je bokčilo imao stanovite ugovore sa strancima. jedan od njih je dogovor s bokčilom naveo kao razlog svoga dolaska u dubrovnik;
a 1550. bokčilo je prijavio ozbiljnu štetu. netko mu je, moguće i iz osvete, razbio dvadeset i tri bačve. kako se navodi, bačve su bile vlasništvo nikole junija bone. krivac se nije prijavio sudu, pa je štetu namirio bokčilo.

međutim, taj slučaj je bio povod dilemi oko bokčilove samostalnosti u poslu, jer se znalo i od ranije da je u unajmljenom stranju, a ovaj sudski spor je pokazao da je poslovao s unajmljenim inventarom. zbog toga je vjerojatnija ona druga teorija kako je stvarni bokčilo samo bio sluga svoga gospodara, kakvim ga je držić i prikazao u komediji.

- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u dubrovniku su od davnina, kao i danas, postojale razne glumačke družine (družine od škerca), među kojima su ostala zabilježena imena družine gardzdarija, njarnjas družine (koja i danas živi); likova turice; čoroja; vile, ali svakako i mnogih drugih neznanih i nigdje spomenutih. bilo je i onih tek prigodno skupljenih, koje su zato 'živjele' samo jedne poklade ili su se pojavili na samo jednoj svadbi pa nestali.

glumačke družine činili su plemići ili školovane osobe. poznata je obveza humanističkog obrazovanja do završene 20-te godine za sve pripadnike plemstva, zato je u držićevo vrijeme tako mnogo plemića igralo 'komediju'. koliko su ove predstave bile na cijeni i na svoj način prestižne govori i podatak da su im neki članovi bili iz obližnjih gradova (korčule, lastova, peljeških mjesta), a ostajali bi u gradu dok god je to bilo potrebno.

ali kako se je tijekom 'zlatnog doba dubrovnika' i dio građanstva obogatio i mogao osigurati školovanje svojoj djeci, družine su se popunjavale i uglednijim pripadnicima školovanoga građanstva.

nije zabilježen slučaj da bi članom družine mogao postati netko nepismen ili kakav pripadnik prostoga puka. pa ipak, takvu teoriju ruše držićive komedije u čijim praizvedbama ne samo da sudjeluju, već su i aktivni upravo takvi ljudi. vjerojatno je riječ samo o 'pozajmljenom' liku, kao što sam napisala za 'bokčila' ili o samo jednoj ili rijetkim zgodama i izvedbama, pa ipak.
no 'bokčilo', nipošto, nije bio usamljeni slučaj, jer držić je stalno posezao za takvim 'poznatim' osobama svojim suvremenicima za učinit što veći škerac.

kao što se nije trudio 'bokčilu' promijeniti niti ime, tako je držić te svoje 'poznate' aktere iz puka posve ogoljele i bez maske, onako 'naturale' samo utkao u svoja djela. njihovi likovi današnjem gledatelju nemaju isto značenje kao što su ga imali kao živi ljudi, žive sredine držićeva doba.

- 20:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

mazija

e baš o takvom jednom liku htjela sam danas pisati, jer ga je držić 'posudio' iz naroda i 'presadio' takvog kakav je bio, ravno u 'komediju'.

zdur ilija mazija, držićev je lik iz sedmog prizora četvrtoga čina u komediji 'dundo maroje'.
on baš puno ne govori, ali njegova pojava izaziva smijeh. u izravnom obraćanju pomet ga etiketira raznim atributima, poput pijanice, muzuvjero, * unjigalo,** haramija, *** a da ni ovaj njemu ne ostaje dužan komplimentajući mu na sličan način.

mazija je ovdje glumio samoga sebe. držićeva ga publika prepoznaje kao nezaobilazni lik svoje svakodnevnice.poput njeda i drugi su društveni marginalci dali svoj doprinos, glumeći zajedno s dubrovačkom elitom kao njima ravni, makar to bilo jednom i samo u komediji.

tko i kakav je bio mazija u stvarnom životu, odnosno što je o njemu ostalo zabilježeno u kancelarijskim spisima istražila je s. stojan u prije spomenutom prilogu (objavljen u 'anali zavoda za povijesne znanosti u dubrovniku'; sv. XLIII; 2005).
upravo iz tih spisa poznato je i osobno ime ilija, ovom dubrovačkom zduru, kojega su svi znali kao maziju.

prvi put mu se ime spominje kad je, u službenoj odori, bio sudionikom tuče ispred tovijerne od ivana brbore, 18. travnja 1544.;
četiri godine kasnije (7. travnja 1548.) zapisnik ga spominje kao svjedoka koji daje iskaz o tuči u kojoj su ranjeni neki plemići (sorgo i giorgi);
svjedočio je i 1. lipnja 1551. u tužbi zbog prijetnje. neki (drugi) ilija je prijetio dragni malovčić da će joj odrezati nos;

kao svjedoka u jednoj ozbiljnoj tuči u kojoj je sudjelovalo više osoba, spominje mu se ime, 27. lipnja 1553., a i 18. kolovoza te iste godine bio je opet navedeni svjedok;
u jednom sudskom dokumentu od 30. siječnja 1553. ilija mazija, gradski zdur svjedoči o krađi.

iz niza ovih i drugih nabrojenih svjedočenja moglo bi se zaključiti da je mazija imao oči svugdje i da je valjano obnašao zdursku zadaću.
u studenomu 1557. ilija mazija tužio živodera stjepana jeđupka da mu je oskubio bradu;

kad je laura petrova prolazila niz ulicu 'među crevjari', 28. prosinca 1559. trefio se je mazija, pa je svjedočio kako ju je udrio u glavu paskoje krijač;

u zapisnicima iz 1560. posljednji put će se naći njegovo ime:

14. kolovoza kad je lucija kći đura pečara do krvi istukla sina mu antuna;
i još u rujnu te godine bio je svjedok u jednom sporu.

ilija mazija je bio oženjen (opet podatak iz 'kancelarije') za antoninu i imao je nekoliko sinova, što je bio njegov život svagdanji.

---
* muzuvjero, varalica
** unjigalo, laskavac
*** haramija, hajduk o tome što je i kakv je mazija bio u stvarnom životu u nastavku.

- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

STRADUN, Luko Paljetak

STRADUN

Ulica to nam nije, nego je to očenaš
života svagdanjega, saloča naša, sala
od Versaja, đe ide vazda se, đe se bala
onako kako svira i kako sam ordenaš
ačenaš tomu komu hoćeš, tu slavaoci
ferali su, rečini sto culjaju se noću
na uhu tijeh kuća što stoju kako mundus
pictus i na šiloku slični su gnjilu voću,
i srcu sto se pod noga tamo svima baca,
i to je oni slatki i grki njezin fundus.

Čuvaju dva zvonika tu ulicu ko koci,
ma ulica to nije, nego je Stradun, Placa
za rijet naški, đe se prohodi i štrapaca,
i govori, i prdi ludijeh, to je mala
škatula koju zorom otvara golub sivi;
u kući krepava se, a na Stradunu živi,
ima đe poć, i ko bi inkontrat ćeo koga,
ne treba nego izić za vidjet svoga boga.

Ulica od zrcala to je i niko lišo
ne prođe koji hodi između tijeh faca,
naprahan halom zvijezda, pun čerse i pun bjake
što donosi je propuh premaljeća, sve surga
na nju se iz ulica s bande, i sve ispurga;
sam nijesi niđe tako, ko sto si usred maca
toga od ljudi živih i mrtvih (tijeh je više,
para se), najljepše je kad ponoć kako štraca
obriše sve hi s dvije ili tri kapi kiše.

Luko Paljetak

manje poznate riječi:
saloča - prostrana zatvorena dvorana s više vrata
vazda - uvijek
bala (balati) - pleše, plesati
ordenaš (ordenati) - upravljaš, upravljati
ačenaš (ačenati) - signaliziraš, signalizirati, ovdje znači namignuti
feral - svjetiljka
culjaju (culjati) - ljuljaju, ljuljati
tijeh - tih, ovih
mundus pictus (lat. fraza) - svjetska ljepota (moj prijevod smisla)
šilok- vjetar (jugo)
gnjilu - trulu
koci - kolci, drveni stupovi
rijet - reći
prohodi - prolazi
štrapaca - rad, zamor, umor
prdi ludijeh - besmislice
škatula - kutija
krepava - ugiba
inkontrat - sustest se
zrcalo - ogledalo
lišo - glatko
faca - lice
naprahan - napudran
halom - prljavštinom
čerse - kićen
bjaka - puder, bjelilo
surga - snese, ubaci
bande - strane
ispurga (ispurgati) - izbaci, izbaciti
niđe - nigdje
mac/a/- špil
štraca - krpa, dronjak

d.

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVNIK NA STARIM RAZGLEDNICAMA

mjesto za fotke

- 19:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

mjesto za fotke

- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tramvaj u dubrovniku

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

crkva sv. vlaha

vrata od grada s pila

u pilama; lovrijenac; lokrum

pred birimišom; brsalje (današnja kavana 'dubravka')

gundulićev spomenik; zelena placa; pod jezuitima

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vizura grada s minčetom

crkva sv. spasa i velika onofrijeva fontana

knežev dvor

- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

brsalje 1900.

građanska odjeća u prvom planu ispred rendićeve alegorijske fontane. u lijevom uglu je nekad čuvena birimišina kafana (danas 'dubravka'). bila je to prva veća gradska kavana u dubrovniku, najomiljenije mjesto okupljanja i gospode i puka. sagrađena je 1836., a ime je dobila po prvom vlasniku. zvala se je jednostavno 'u birimiše' i 'pred birimišom'. on je, naime uveo novotarije, pa si uz bijelu kavu mogao dobiti đelat (sladoled) i prolegati foje (pročitati novine).
ovaj prizor iz 1900. je snimljen jednog nedjeljnog (ili blagdanskog) zimskog popodneva, kad bi na brsaljama uzavrelo od naroda koji je htio ući 'u birimiše' ili samo prošetati 'pred birimišom' i biti tu viđen.

iako luko didak sorgo piše zamanji i o fontani ispred 'kafe', spomenik je tek kasnije napravljen, tj. u vrijeme kad je kipar ivan rendić boravio u dubrovniku i imao pune ruke posla oko 'gundulićeva spomenika' i mnogih narudžbi, osobito na groblju 'boninovo'.

- 18:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sliku ne mogu opisati. svakako potječe iz ranog razdoblja, makar po slici parobroda koji je usidren pod lokrumom. kako gornji dio ploča nije baš izgrađen, to bi moglo biti doba prije II. svjetskog rata.

- 18:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pile, iza 'atlasa', današnje parkiranje, put 'uz posat'

- 18:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kupalište banje 1956.

to je bio jugoslavenski turizam ili sramežljiv početak kupanja u dvodijelnim kupaćim, u nas.
još nije sagrađen dodatak hotelu 'excelsior', pa je i hotel primjeren vremenu.

ona mala kućica na moru, koja se ovako čini daleko od hotela, a para da je nasađena na sekama, zapravo mu pripada. spominjem je zato jer je u toj kući krajem 19. st. jedno šest-sedam godina živio svjetski hohštapler, putopisac, špijun, ugledni englez sir arthur evans, koji je operirao po bosni (odakle su ga išćerali i utočište je našao u dubrovniku). poznat je po svemu ovome što sam napisala, a viđan je uvijek u šetnji sa štapom. žena mu je jahala konjem po gradu. dakle, taj engleski sir se je u starosti vratio u dubrovnik 1932. i odužio se za mrzovoljno dubrovačko gostoprimstvo.

regalo je gradu danas najljepšu hrvatsku inkunabulu 'de natura angelica' (s posvetom i opaskom), knjigu koja je uvijek i pripadala dubrovniku, ali koja je, najvjerojatnije, nestala iz grada s francuzima. od tad joj se izgubio trag. iznenada se pojavila sa sir arthurom evansom.

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

gundulićeva poljana
zelena tržnica
ispod jezuita

slika je zelena tržnica (bez gundulićeva spomenika koji je skroz lijevo dole).
iako piše da je slika iz 1956. malo mi je čudna i čini mi se da je iz kasnijeg razdoblja, a to iz razloga jer ne vidim 'žene' u nošnjama. gledala sam sliku povećalom i primijetila samo dvije župke u nošnji i jednog župjanina ili konavjanina, što ovako ne mogu razlikovati, iako bi to mogao biti i osočanin. u to doba bi trebalo biti puno više piljarica u nošnjama, kad ih ima još i danas na zelenoj tržnici u gružu.

- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.06.2006., srijeda

MAŠKARATA, nekad i danas

pokladni običaji u dubrovniku nekad i danas

kad se maškaram

najstariji podaci o maskiranju u dubrovniku potječu iz 1272. godine, naime tad se prvi put spominju u pisanoj formi. nije to bilo kakav usputni opis, jer riječ je o statutu.

dubrovački statut je u dvadesetosmom poglavlju zabranio svako maskiranje (ovdje se ne spominje 'pokladno') i to u bilo koje vrijeme, način, povod i za prekšitelje odredio kaznu od 50 perpera.

/o pokladnim običajima, maskiranju, maskama pisali su mnogi pisci: lozica, s.p. novak, bogišić, bersa, rešetar, jiriček, tadić, ... i srpski istražitelj povijesnog arhiva u dubrovniku miroslav pantić. naravno, to su već znanstvene studije/.

ovdje bi samo što kraće objasnila običaje, načine, vrijeme u kojemu su se javljale organizirane maske i što su one predstavljale tijekom prošlosti.

zabrana dubrovačkog statuta se, zapravo odnosila za maskiranje u vrijeme uskrsa. u statutu se spominju dva izraza : karbonosi i skjavine, a kasnije i žudjeli.

karbonosi su dobili ime po garavom licu, koje bi dobro natrljali drvenim ugljem (koje u dubrovniku zovu karbun ili garbun), a ogrtali su se u grubu tkaninu, gunjeve nazivane skjavine. za ovaj izraz 'skjavine' ne znam tumačenje i nigdje nisam na neko naišla. moja je hipoteza da riječ potječe od izraza schiavone-slaveni, je zapravo samo asocijacija. ovo s obzirom da su se maskirali plemići, a da su pučani i gradski stalelež pripadali hrvatima, slavenima, pa bi u tom smislu to mogla biti svojevrsna rugalica.

u 14. stoljeću dubrovačke vlasti ponavljaju zabranu maskiranja i to 1319/20/23/29/35., ali navode da se zabrana odnosi u maskiranje u 'žudjele' (žudio je dubrovački naziv za židova), dakle sad maska ima konkretno ime - židov.

- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

još uvijek je riječ o uskrsnom ili preduskrsnom razdoblju. razumljivo je bilo u to vrijeme za isusovu muku i smrt okriviti židove (biblija).

tko je bio i kako je izgledala ta maska židova 1331., jedine godine u kojoj je vlada dopustila maskiranje (jer su karbonosi sakriveni pod maskom vrijeđali, prijetili i izazivali svakojake nerede), uistinu se nezna. pravilnije je kazati ne zna se pouzdano. ono što danas čitam iz litetature je jedne nespretna usporedba (neki smatraju to i diverzijom koju su prihvatili mnogi autori kao istinu) srpskog autora miroslava pantića. u želji da 'raskrinka' masku dubrovačkog židova, posegnuo je za prastarim teatarskim rimskim običajima. prema literaturi rimljani su uistinu u sklopu teatarskih uskrsnih događanja priređivali poseban scenarij s maskiranim židovom, kojega bi na volujskim kolima provodili gradom izlažući ga pogrdama, mučenju i svakojakim nedaćama. na kraju, a 'pred smrt', taj je židov još trebao pročitati svjetini svoju komičnu oporuku (nešto slično spaljivanju današnjeg karnevala). ali to je bilo u rimu. preslika rima događala se je i prije, pa i držić lijepo kaže: "para li vam ovo malo mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat".
ono što se sa sigurnošću zna, a to opet nije moglo biti predmetom zabrane, dubrovčani su se u velikom tjednu (preduskrsni tjedan) maskarili u čuvare kristova groba. maske su bile stražarske i to je bio obred pobožnosti i počasti. nigdje nije bilo židova.

danas je taj obred živ u mnogim hrvatskim, osobito jadranskim mjestima.
zanimljivo je samo da se, primjerice u metkoviću, i danas ti stražari zovu žudije.

istina, u crkvenim obredima (još to postoji) u jednom od dana velikog tjedna čegrtaljkama koje nose vjernici, tjera se baraba. ali to je samo gest, jer baraba (lik zločinca koji je oslobđen umjesto isusa) se ne pojavljuje u maski.
---
sad bi preskočila određena razdoblja dubrovačke povijesti i pisala više generalno o stvarnim začecima onoga što se danas podrazumijeva pod pojmom maškare s potrebnim uvodom u temu.
kako sam napisala izučavanje ili pisanje o dubrovačkom karnevalu je bilo manje više fragmentarno ili u sklopu opisa drugih događanja, a tumačenjem su se bavile najrazličitije profesije autora ovisno o kontekstu i temi rada.

kako su pokladni običaji sastavni dio etnologije, folkloristike pa i antropologije, stvarno istraživanje ove problematike je, neovisno o naizglednoj pojavnoj neozbiljnosti, još u začetku. tako se može govoriti samo o tome kako se nešto radilo, kada i kojim povodom, ukoliko i o tome postoji neki pisani trag.

- 19:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kad je riječ o dubrovniku, i njegovoj u aristokratskim i dijelu pučkih krugova, posebnosti i trojezičnoj pismenosti, uz trgovačke i svekolike druge veze, nemoguće je očekivati kako tu nisu prodrli i neki novi običaji, koliko god da su dubrovčani bili i ostali robovi tradicije.

iz tih uvezenih običaja nalazimo na teatarske družine koje u raznim prigodama i u različito doba godine izvode svoje škerce (šaljive tekstove ili pošalice), koji odgovaraju vremenu u kojem su živjeli, izrugujući se i sami sebi, svojoj okolici, pa i običajima.

poznate su bile družine: nedobitnih, razbornih i ispraznijeh, kao što je u današnje doba poznata 'njarnjas družina', primjerice. u igrama družina bilo je elemenata mitskog, ali i izvornih likova od kojih sam prije spomenula čoroja, turicu i vilu, čija su imena ostala poznata do današnjih dana (bacco, diana i marte, makar u djelima autora koji se bave folkloristikom i etnologijom).

mnogi su se dubrovački pjesnici i pisci ogledali u pisanju tih igrokaza. meni sad je najbliži (iako je riječ o 17. stoljeću dramski repertoar petra kanavelića korčulanskog pisca i pjesnika, baš poradi naziva njegovih dramskih tekstova, a i zbog njegovog aktivnog sudjelovanja u nekim od tih karnevalskih družina.

tek kao ilustraciju spomenut ću dramske tekstove: 'vučistrah', 'andro štitikeca', 'šimun dundrilo', 'jerko škripalo', 'beno poplesija', 'pjero muzavijer' …

- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na izvedbama je nazočio knez i sva vijeća, što je uvjetovalo prikladan tekst, scenografiju i kostime.

u kasnijim će godinama biti čak određena novčana kazna i zatvor članovima vijeća i uglednijim građanima zbog neopravdanih izostanaka.

ove priredbe se odnose na zimsko razdoblje, zapravo na festu sv. vlaha oko nje ili u tijeku njezina trajanja. tako se spominje da bi knez obvezno odgledao škerce i karakteristične tance triju maškara: turice, čoroje i vile', prije svake druge zabave. u ranije doba (a to sam prije napisala ova je festa trajala duže i uz različite manifestacije. procesija s barjacima iz okolnih crkvenih župa su relativno novijega datuma, odnosno tek od kasnih šezdesetih godina 19. stoljeća).

iako se povijesno može govoriti, kad je riječ o tipovima maškara, od tri različita karnevala: seljačkom, karneval građansko-obrtničkog sloja i dvorskom karnevalu (danas imamo samo dva tipa: seljački i opći, jer se umjesto dvorske maskirane zabave često priređuju masken-balovi na kojima istina više nema stare aristokracije ali ima novokomponiranog bogatog društvenog sloja).

ali u to doba o kojem pišem, dobu republike (različitih stoljeća) kazališne predstave imale su magičnu snagu, tako da su najsjajnije kućne zabave ustvari bila sjela s kazališnim igrama u skladu dubrovačke tradicije. takvih zabava nije falilo niti na svadbama. kad se iz raznoraznih razloga nije mogla pozvati neka družina, kostimirane zabave, a time i uloge preuzimala su domaća čeljad, osobito u vrijeme poklada, sve to uz ples i gozbu. u vrijeme francuza, recimo umjesto starih plesova kao što je bio menuet (posve izbačen) uz uvezene novotarije, igrali su se monferina, gorka, rusa i poviruša još dosta dugo vremena.

- 19:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

osobito je bila poznata grupa mladih i njihova 'družina' (baš se zvala družinom). ova je, pak, sličila na neku današnju klapu, sa svojim zakonima i starješinom. pripadali su joj mladi vlasteličići koji još nisu ušli u senat, dakle oni prije puneljetnosti (18 g.). ti su se isticali svim mogućim lakrdijama, uključujući i maškare i kolende vlasti, koje su u dubrovniku i danas tradicija o božiću i novoj godini.

ali ono što je zanimljivo ovoj je družini glavni posao bio u prva tri dana mjeseca svibnja. tih bi dana grad pomahnitao (piše bersa), toliko da nisu radile butige, zanatlije ni njihovi radnici, pjevalo se plesalo, pucalo kao na dan sv. vlaha.

evo u čemu je bila stvar:

članovi družine su pred crkom sv. vlaha podigli visoki drveni stup (tad orlando nije bio na sadašnjem mjestu) i cijeloga obavili borovinom. oko njega su igrali i plesali, a noću su čuvali stražu, jer se igra sastojala u tome da se straža prevari i greda upali. u tim pokušajima svašta se događalo. tek treći dan u nazočnosti mase svijeta družina bi sama zapalila gredu uz prasak borovine, pepela i graju mnoštva.

- 19:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vlada je išla na ruku družini, posebno kako je slabila ekonomska moć republike, al' i zbog obiteljske povezanosti među njima. pojedine družine bile su viteškog tipa. ova je trajala sve do 1806.

ono što je karakteriziralo svojevrsnu pučku maškaratu u doba republike bila je maskirana viteška igra, različita od rekonstruiranih igara novijega doba. zbog tih igara je senat 1802. izdao naredbu o obvezi vježbanja oružjem za svu mladež od 14-36 godina, uključujući i staleže antunina i lazarina, koja će sudjelovati na festi sv. vlaha. kazna od 15 dana tamnice u lovrijencu bila je dovoljna stimulacija da ne izostanu ni s vježbi ni s proslave.

preneseno s bloga 'mala iz grada'

- 19:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovačka maškarana viteška igra 18. stoljeća

za dubrovčane glavna festa sv. vlaha je jedna od najvažnijih godišnjih manifestacija (koja se ponavlja iz godine u godinu), ali i vjekovna tradicija.
kad se današnji ceremonijal feste usporedi s negdašnjim običajima, uočljive su velike razlike. sadašnja proslava je relativno novijeg datuma, jer taj običaj potječe iz 19. stoljeća ili točnije od 1868. (približno, odnosno 60-ak godina od propasti republike). uglavnom ili pretežno ima crkveno obilježje, za razliku od one davne, kad je bila više državna nego crkvena ili bar po značenju istog ranga.

današnja smotra na blagdan sv. vlaha s barjacima crkvenih župa

danas, sa svim onim nošnjama skoro muzejskim primjercima etnografskog blaga koje vidimo na sudionicima u svečanoj procesiji, stječe se dojam promatranja svojevrsne 'smotre folklora'.

tu su ponajprije nošnje iz svih krajeva bivše dubrovačke republike, ali u zadnje vrijeme i drugih krajeva koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s dubrovnikom. svaka smotra folklora je istovremeno i maškarata, jer su ti drevni kostimi nestali iz svakidašnje upotrebe.

kako proslava sv. vlaha nije ovdje tema, ali je vezana s temom, spominjem je, jer se tek u jednom malom dijelu zadržala tradicionalnost ranijeg obreda:
- dolazak u nošnjama u grad na blagdan i
- organizirani obilazak gradskim ulicama.

sve drugo u današnjoj festi spada novokomponirani crkveni obred.

- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kako sam napisala maškarata počinje uz ili na samu festu sv. vlaha, nekad kao i danas.

a kako je to bilo nekad, dok je dubrovnikom vladao knez

uoči feste (ili na kandeloru):
knez zajedno s članovima maloga vijeća, drugih dostojanstvenika, gostiju i tajnika u svečanom ruhu izlazio bi iz dvora i protokolarno zauzimao mjesto na kamenim sjedalicama ispod trijema i stupovlja.

on mora dočekati klanjanje riječke (rijeka dubrovačka) i župske (župa dubrovačka) pukovnije koja je rano toga jutra sišla u grad s tolikim mnoštvom da bi grad bio premalen da svi stanu, sa zapada i istoka, pa na pilama i na pločama vijanjem svojih barjaka odala počast prijestolnici.
pukovnije su predvodili zapovjednici na konju sa starinskim oružjem; tri puta su obilazili gradom. svaki prolazak mimo kneza bio je ceremonijalan:

- ponajprije bi se pukovnija zaustavila,
- zapovjednik bi sišao s konja, duboko bi se poklonio knezu i senatu,
- momčad bi na njegov znak ispalila salvu iz trombona u znak pozdrava (moš' mislit što se je dimilo).
nakon te ceremonije, knez i društvo napuštaju svoja mjesta i lagano odlaze s ukrašenom svijećom u parčevu crkvu, gdje je postavljaju na oltar uz druge darove. to rade i ostali istaknuti pojedinci, te predstavnici bratstava.

na sam blagdan ponavlja se ceremonijalni knežev izlazak iz dvora i zauzimanje mjesta na trijemu.
njegov izlazak je znak za početak feste, s uvodnom točkom 'trznica' (dvanaest mladih djevojaka u različitim nošnjama dubrovačkog kraja. svaka ima u ruci zastavicu, a na glavi košić s različitim sadržajem: ulje vino, sočivo, pogačice, maslinove grančice, što predstavlja mir i blagostanje).
dok one igraju u mimohodu je admiral s pomorskom momčadi, koji je prethodno na orlandu zataknuo bandijeru republike i izrekao slavu svecu.

/prihvaćena: 1272. godine u mnogim varijacijama slike, boja i položaja sv. vlaha, sa ili bez inicijala "S.B.", najčešće na bijeloj pozadini, napuštena: 31. siječnja 1808./

- 19:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

redatelj svečanog ceremonijala je kapetan smješten u arsenalu (arsenal je sadašnji ulaz u kino). i njegov izlazak na placu je ceremonijalan.

najprije ide paž, zatim kapetan, a slijede ga četiri časnika u pratnji svojih slugu u bogatim narodnim nošnjama (cijela mala četa).

pred dvorom i knezom kapetan i časnici klanjaju se propisanim španjolskim poklonom, kojim se daje do znanja da je svetkovina sv. vlaha ujedno i svetkovina republike, njezine slobode, zakona i sreće. time se izjednačuje svjetovna i crkvena proslava ili kneževa i svečeva moć s upotpunjuju.

u procesiji ne sudjeluje puk. tu je knez i svi članovi svih vijeća u crnim togama i bijelim perikama, te svećenički stalež s izloženim moćima. moći nose svećenici u čijoj je pratnji jedan viječnik. puk u narodnim nošnjama ili ostali gradski puk je u formiranom špaliru, gdje se natiskuju da bolje vide ceremonijal.

popodne je glavna pučka zabava koja se održava u svojevrsnom ratničkom ozračju.

ovodobne ljetne kopije maškara (blog: mala iz grada)

- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prigradski puk je naoružan, okupljen pred gradskim vratima, podijeljen u kumpanije.
na čelu najljepše i najveće kumpanije je veliki kapetan s kićenim šljemom, a u ruci mu dugo koplje. isto tako je odjeven i njegov paž.
četiri časnika koji nose veliku zastavu predvodnici su četiri druge kumpanije. njima nasuprot je kontrakapetan, kao protivnik velikom kapetanu, slično odjeven i s približno istim sastavom kumpanija i zapovjednika.
kad ispale pozdravne plotune iz trombuna ulaze u grad, prolazeći mimo zdure koji čuvaju gradska vrata.

današnji zduri čuvaju ulaz u dubrovnik, kao i nekad *)(blog: mala iz grada)

*)
osobiti je doživljaj smjena straže na istočnim i zapadnim vratima od grada, te lagani marš u pratnji bubnjara preko straduna, dok zelenci na gradskom zvoniku jednolično otkucavaju desetu uru (22 sata).

- 19:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tu pred svečevom crkvom ponovno opale iz trombuna. primiču se knezu i gostima tek na kraju predstave i plesa turice, čoroja i vile.

kumpanije sad imaju svoj program koji se sastoji i od pucanja, mahanja zastavama, izvijanja, sagibanja k zemlju, bacanja u vis, pa hvatanja čas s jednom, čas s drugom rukom, a završetak svake demonstracije je španjolski poklon. kad je i posljednji sudionik na taj način predstavio sebe i svoju momčad počinje mimohod gradom. tri puta oni obilaze grad kroz ulicu od puča, pa preko straduna, ispred kneza uz skraćeni prethodni program pozdrava i pucanja. najposlije se svi okupe ispred dvora i tu se sve kumpanije podijele skupine, postrojene jedna naspram drugoj na propisanoj udaljenosti.

čistina među njima je poligon na kojemu se odvija dvoboj velikog kapetana i kontrakapetana. bersa ovaj dvoboj opisuje tako plastično i detaljno (str. 116), pa kaže: "pa neznaš tuku li se od sve zbilje ili tjeraju šalu".

kad, kako se to i doliči kontrakapetan podlegne u ljutom boju, uz burno veselje, klicanje i graju vojske i naroda, veliki kapetan prilazi knezu i rapotira: "Naši su dobili. Sve je mirno".
na tu vijest knez dostojanstveno ušeta u dvor i odmah pošalje dar za pobjednika.

kraj tog 'krvavog' dana završava velika festa u kući kapetana na koju su pozvana ugledna gospoda i prijatelji.

- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovačka svakodnevna ljetna maska
preneseno s bloga "malaizgrada"

ovaj način proslave sv. vlaha i maškarane kumpanijske igre, te škeraca turice, čoroja i vile ukinuo je napoleon 1808. *)

u vrijeme francuza i austrije uvedeni su drugi običaji od kojih je jedan i javna tombula na stradunu, a završetak feste bi bili maškarani bali u kazalištu i općinskoj kafani.

*)
prije dvije-tri godine, obnovljene su maske turice, čoroja, bembeja i vile pa sad o pokladima šetaju gradom, a u sklopu "Karnevalski šušur u Čubranovićevoj ulici" kad su se u atelijeru slikarice Tine Violić na izložbi i modnoj reviji maski Dubrovčani mogli podsjetiti kako izgledaju čuvene maske iz comedie dell arte kao i stare dubrovačke maske poput Turice, Čoroja i Bembeja" (piše večernjak od 8.02.2005.).

- 19:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SAMOSTAN I FRANJEVAČKA CRKVA U DUBROVNIKU : legenda o maskeronu

maskeron je ustvari maska, masketina, velika maska, jedna groteska životinjskog ili ljudskog oblika. to je također oblik kamene plastike ili dekorativni elementi u graditeljstvu i arhitekturi. naziv je podrijetlom talijanski, dolazi od izraza mascherone (fr. mascaron: anić/goldstain).

što je značenje maskerona na pročelju samostana male braće u dubrovniku; zašto je on tolika atrakcija?

(d.)

primjećujem, nitko ne zna.
da budem iskrena nisam znala ni ja.
nekidan me je pitao jedan moj prijatelj koji se slučajno (ne prvi put) zatekao u dubrovniku za taj kameni simbol i njegovo značenje. nisam mu znala kazati. baš to njegovo pitanje i moje neznanje ponukali su me da malo istražujem.

rezultati su poražavajući.
- u knjižnici, nikakvog traga;
- turistički vodiči, ništa;
- literatura, povjesnice i legende, ni spomena.

primjer maskerona u dubrovniku
snimak: j.p., 2006.

(ima ih svugdje i s različitim namjenama: od ukrasa na stupovima, onofrijevoj fontani, kamenim vazama, pročeljima, kucalu na vratima kneževe palače, to su i suveniri akademskog slikara vedrana remetina, do kamena 'skakača' na franjevačkoj crkvi)

sramota je tim veća što je to kako sam napisala jedna od dubrovačkih atrakcija. sigurno je da ćete ulaskom u grad redovito zateći manju ili veću grupu promatrača koji napeto iščekuju hoće li se hrabri mladić, koji je uspio skočiti na maskeron, tu i zadržati;
hoće li uspjeti skinuti majicu i opet je uspješno, stojeći i trepereći na već izlizanom i jako ukošenom vrhu plitkog maskerona, ponovno obući.

(d.)

možda ćete to smatrati samo vještinom i akrobacijom, kojom ćete zadivljeni, njegovu hrabrost i sposobnost nagraditi pljeskom.
možda ni on koji je uspješno (ili bezuspješno pokušao) izveo tu bravuroznu egzibiciju nije nikad čuo njezino stvarno značenje.
to je najvjerojatnije.

ali o legendi vezanoj za maskeron, malo kasnije, prvenstveno zahvaljujući malobraćaninu, ocu mariju šikiću (a ne literaturi), ali i radoznalosti moga prijatelja (i.m.), kojeg i sad srdačno pozdravljam.

želim ovdje pisati o samostanu male braće u dubrovniku prepunom znamenitosti, od kojih je maskeron samo jedna i to minorna, ali za širi puk najpoznatija.

na stranicama indeksa i na drugom pf pisala sam na tu temu pa ću koristiti dio napisanog teksta. netragom su mi nestale ilustrirane stranice.
sad se neću zamarati sličicama, naknadno ću ih ubaciti u tekst.

uz prije rečeno, ovaj tekst ima i jednu drugu svrhu.

- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

franjevci u dubrovniku

franjevci su od davnine u dubrovniku. kroničari i povijesničari drže da je to bilo još u 13. stoljeću, što se može zaključiti na temelju usputnih bilješki putopisaca, darovnica i ostavština ili objekata u kojima su obitavali.
sadašnji samostan franjevaca je treći njihov objekt na užem gradskom području. vremenom se je red franjevaca (frate minori osservanti) reda 'male braće' ili 'siromašne braće' proširio i na šire područje dubrovnika od pelješca do konavala.

gotovo se sa sigurnošću može ustvrditi da su franjevci osservanti bili stalno na otočiću daksi još 1291. (a vjeruje se i ranije, tj. prije no što je ostavštinom saba getaldića i njegove žene otok sa samostanom prenesen u njihovo vlasništvo).

povijesni izvori šute o jednom drugom franjevačkom redu, koji je po nekim dokumentima i izvorima također boravio u dubrovniku, a lako moguće i na daksi.
riječ je o franjevcima konventualcima (OFM conv.) ili slobodnijem franjevačkom redu. dok su se osservanti pokoravali siromaštvu prema pravilima reda sv. franje asiškog, konventualci su zadržavali svoju imovinu i slobodu kretanja (smatra se da su konventualci bili učeniji i samostalniji franjevački red).
prema tim dokumentima i izvorima republika je otjerala konventualce, držeći ih mletačkim špijunima, a potom prihvatila franjevce osservante.

povijest samostana

dubrovnik je isklesan od kamena. njegovo ime značenje i kulturu istkala je bogata povijest, tradicija, ali i brojne legende. teško je pisati o bilo čemu iz njegove daleke prošlosti bez da naletiš na neku predaju, legendu ili tradiciju. tako to fino tkanje zbilje i predaja postaje nerazmrsivo i nedjeljivo tkivo njegove prebogate prošlosti.

uz franjevce male braće vezuje se i ova, koju oni sami drže tradicijom. koliko je, i da li je utemeljena na stvarnim činjenicama nepoznato je i istraživačima povijesti reda. tek, ona živi u samostanskim dokumentima, opisana je u novijim kronikama, pa je red da je prenesem.

- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prvobitno mjesto boravka ovih franjevaca reda male braće (u daljnjem tekstu služit ću se riječju 'franjevci') po toj predaji je mali objekt - kolibica ('stranjac', ili prevedeno na današnji govor magazin) koji se nalazio na predjelu jezuitske poljane (crkvica sv. margarite uz istočne gradske mire /zidine/) i (crkvica sv. stjepana).

legenda kaže se da je u njoj odsjeo sv. franjo asiški, koji je boravio u dubrovniku na proputovanju za svetu zemlju (sv. franjo je bio u 'svetoj zemlji', negdje između 1212. i 1219. godine).

kad bi to točno bilo, nije poznato. svakako, nije moglo biti prije početka 13. stoljeća, obzirom na poznati datum utemeljenja reda minorita, 1209. godine. mnogi opet smatraju kako su franjevci bili u dubrovniku zasigurno još za života sv. franje. *)

*) koristim se za ovaj tekst, među ostalom literaturom, i opsežnom monografijom s naslovom: "samostan male braće u dubrovniku", zagreb-dubrovnik, ks; smb, 1985.

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u prvim pisanim spomenicima, s naznačenim imenima, franjevci su u dubrovniku od 1235. godine. u to vrijeme imaju već svoj drugi samostan na predjelu danas zvanom pile, točnije na mjestu današnjeg hotela hilton-imperial.

samostan je nosio ime sv. tome, a tadašnje mjesto samostana zvalo se jamine. postojanje izgrađenog samostana svjedoči da su franjevci u dubrovniku i prije ove godine.

d. mandić navodi da je taj samostan na pilama utemeljen još 1228. godine. poznato je iz drugih povijesnih izvora kako nije bio dugog vijeka. naime, zbog rata sa srpskim kraljem urošem II. milutinom (1317 - 1318.), republika ga je dala srušiti iz bojazni da ne postane taborom srpske vojske u opsadi dubrovnika. tako se je i dogodilo odmah po objavi rata, 1317. tadašnji dubrovački knez bio je pavle morozina, stoji u zapisnicima senata republike.

dakle, 1317. godina smatra se godinom početka gradnje novog samostana u samoj povijesnoj gradskoj jezgri, tik uz zapadne zidine, na posjedu plemičke obitelji menčetić. bio je to i danas je veliki kompleks koji je počinjao od današnjeg 'straduna' dotičući se podnožja tvrđave 'minčeta'.

- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimio: j.p., 2006.

prema drugim izvorima (iz spomenute monografije koja je izašla o 750-oj obljetnici samostana, a u prilogu justina v.velnića), zemljište na kojem će niknuti novi franjevački samostan bilo je jednim dijelom vlasništvo marina, sina miha sklavija (de sclavi). kako se tijekom gradnje osjećao nedostatk prostora republika je 1318. dala svoje zemljište uz uvjet da ostane slobodan od objekata i da fratri naprave s unutrašnje strane zidina put. u kasnijoj fazi gradnje dodala je još jednu parcelu, sjeverno prema srđu, ali su fratri za nju plaćali godišnje 5 perpera nikoli cylu, kao odštetu, jer se odlukom velikog vijeća morao odreći tog za neki zamjenski teren u korist franjevaca.

j.v. velnić ovdje citira i daje preslik zapisnika velikog i malog vijeća dubrovačke republike.
prethodni podatak (o menčetićima) također potječe iz pera franjevaca male braće u dubrovniku, ali i tipiziranih publikacija turističkih vodiča, internetskih stranica, ...

- 11:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

grbovi plemićke obitelji menčetić (mensa) i danas su unutar samostanske blagovaonice.

ono što moram napomenuti uz ovo preseljenje je naknadni pristanak pape ivana XXII., kojim se prosjačkom redu franjevaca u dubrovniku dopušta preseljenje, 15.listopada 1318. godine.

iako je to bilo u suprotnosti s bulom pape bonifacija VIII. (iz 13. st.) o zabrani premještanja, franjevci su to opravdali višom silom. dopuštenje je dobiveno naknadno, tj. nakon rušenja samostana, ili nakon 'gotovog čina'. ali taj dokument dalje posvjedočuje da je gradnja novog samostana bila riješena stvar ili, što je vjerojatnije, već je bila u tijeku.

gradnja samostana i crkve trajala je dugo. pojedini dijelovi gradili su se i rušili više puta. pouzdano se zna da se gradnja odvijala u dvije faze, tako da je najprije građena crkva, potom tri krila samostana i tek onda klaustar. u drugoj je fazi izgrađen gornji dio samostana.

- 11:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prema arhivskoj dokumentaciji najduže je trajala izgradnja crkve, njezino unutrašnje uređenje i vanjski izgled. isti dokumenti navode imena graditelja spominjući i ugovore koje je s njima sklopila 'republika' (najveći teret gradnje snosila je 'republika', ali i pojedini građani).

podatak o izgradnji velikih vrata crkve kazuje kako je dana 5. travnja 1498. godine bio sklopljen ugovor izmedu braće leonarda i petra petrovića i zastupnika male braće. velika vrata bi bila izvedena u formi skulpture s likovima i floralnim ukrasima. u luneti se je trebao nalaziti reljef pietŕ (marija s mrtvim kristom u krilu), a nad gredom nadvratnika reljefi sv. jeronima s desne i sv. ivan krstitelj s lijeve strane. na vrhu lunete lik krista svevladara , s knjigom u lijevoj ruci, dok je desnica uzdignuta na blagoslov. to je svakako jedan od najljepših crkvenih portala. vrata su trebala biti dovršena do kraja 1499., a dovršena su ranije, jer je rečeni ugovor uz suglasje stranaka raskinut u svibnju te godine.

Krajnji domet kasnogotičke kamene skulpture u Dalmaciji uopće je kameni portal crkve Male braće u Dubrovniku s Bogorodicom s mrtvim Kristom u luneti, djelo braće Leonarda i Petra Petrovića (1498.).

michelangelova pieta

- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

portal franjevačke crkve jedini je autentični dio do danas sačuvan iz tog vremena.
i danas krasi zapadna crkvena vrata ili ulaz u vrh crkvene lađe.

dio zidina s ulazom; crkva sv. spasa i dio crkve male braće; onofrijeva fontana u sjenisnimak: j.p., 2005.

građena je u romaničko-renesansnom stilu, jednobrodni prostor s otvorenom krovnom konstrukcijom, duga 45, široka 13,80 a visoka 15 metara.

prema pisanom svjedočanstvu suvremenika bila je lijepa i bogata, osobito srebrenim i zlatnim figurama i oltarima (unutrašnjost i ukrašavanje crkve išlo je postupno i nakon što je sam objekt dovršen). spominje se 21 oltar, među kojima se osobito isticao veliki.

- 10:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jedan od preživjelih fratara u velikoj katastrofi 1667. u kojoj je crkva izgorjela, vital andrijašević, ovako ju je opisao:

" Crkva sv. Franje, koja je bila iznutra gotovo sva obložena zlatom i vrlo dragocjenim predmetima i slikama, uništila je vatra. Za potrebu u koru služilo je sedam svezaka knjiga, tako krasnih da ih sličnih na svijetu još nije napravila majstorska ruka. Oltari, njih 21, ukrašeni slikama glasovitih umjetnika natjecali su se međusobno i hvastali: ja sam Tizianovo, ja Urbinatovo, ja Caravaggiovo i ostalih glasovitih umjetnika. Dva su oltara bila salivena od srebra, a veliki su oltar resila dva reda srebrenih kipova, kojih je ukupno bilo 26. Svaki je od njih bio preko tri palca (3x8 cm) i imao svoj posebni ukras. Priča se da je na ulicu tekla rijeka rastopljenog zlata i srebra".

u "opis slavnoga grada dubrovnika" *) filip de diversis, 1440., također spominje ovu crkvu:

"Crkva ima veliku sakristiju i divan veliki oltar sa slikom ili srebrenom palom velike vrijednosti. Oltaru se prilazi uz nekoliko kamenih stepenica, a veličanstveni kor dijeli u gornji i donji. Mnogi oltari i zvonik s potrebnim zvonima ukrašavaju ovaj hram. Pod prekriven nadgrobnim pločama."

postoji i opis kanonika iz milana petra casola, 1494., ali za ilustraciju izgleda i bogatstva prvobitne franjevačke crkve smatram prethodne opise posve dovoljnim.

*) Filip de Diversis, Zagreb, 'Dom i Svijet', 2004. (str. 52, 88, 148, 149)

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kako ja volim uz stvarnu dokumentaciju vezivati postojeće legende, spomenuti ću onu o jakovu markijskom (koji je kasnije beatificiran).

dakle, jakovu markijskom se svidio glavni oltar prijašnje franjevačke crkve, nadasve raspelo koje je visilo iznad luka (nadsvođenog dijela) nad njim. za svog boravka u samostanu postavio je s obje strane raspela po jednog anđela s kadionikom.

prema legendi, pretkazao je da će se oni za vrijeme pojedinih značajnih liturgijskih svečanosti sami od sebe zanjihati i tako kaditi. legenda kazuje da se je to sve do potresa tako i događalo.

čudesna pojava njihanja kandila je i službeno zabilježena. dokument koji o tom svjedoči je iz 1614. čuva se u 'biskupskom arhivu' u dubrovniku.

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prostor za knjižnicu nadograđen je tek u 17. stoljeću, a negdašnje sjemeništa, 1896. godine.
sadašnji barokni izgled crkve rezultat je mnogih adaptacija izvedenih poslije velikog potresa, 1667. četiri osnovna krila, od kojih je jadno crkva, s četvrtastim klaustrom i vrtom (kao na panoramskoj fotografiji) čine okosnicu samostana franjevaca male braće u dubrovniku. na fotografiji se ne vide dorađeni prostori i glorijeti, unutrašnji vrtovi, terase ...

kompleks samostana

samostansko zdanje kakvo je dans sastavljeno je iz dva dijela:
- donjeg, klaustralnog u kojem je južno crkveno zdanje i ostala tri krila s otvorenim prostorom;
- gornjeg dijela sa stambenim prostorima, prostorima za druge sadržaje. ovaj dio je nadzidan na tri samostanska krila pa obzirom na visinu crkvenog zdanja zatvara pravninu pačetvorine s otvorenom sredinom. *)

*) mnoga veća zdanja u dubrovniku građena su na slični način, primjerice, knežev dvor, sponza, dominikanski samostan, samostan klarisa ...

- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sjeverni dio samostana, snimak sa zidina
snimak: j.p., 2005.

- 10:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

veliki potres 1667. razorio je grad.
ono što nije uradio potres, dovršila je vatra, koja je plamtjela danima obuhvaćajući i ono što je od 'velike trešnje' ostalo pošteđeno. iako ne spominjem ljudske žrtve, treba znati da je broj stanovnika grada bio prepolovljen.

ovaj potres, zapravo, dijeli dubrovačku povijest na dva dijela: na onu prije i onu poslije potresa. (o razornim učincima trešnje i plamena, pisala sam kroz svjedočanstva očevidaca).

poslije potresa dubrovnik se mijenja, ne odmah, ali postupno. otvara se. na određeni način zatvorena aristokratska republika, kojom su upravljali samo patriciji prima u svoje redove dio imućnijih građana, da bi preživjela i održala se (iako nikad nisu propuštali naglasiti kako je to 'novo plemstvo', tj. ljudi nižega ranga). ovaj detalj navodim samo da argumentiram i druge promjene koje su se u 'republici' događale uključujući i graditeljstvo.

kao i veliki broj dubrovačkih palača (rijetki objekti su ostali pošteđeni, među kojima je, npr. crkva 'sv. spasa'- nalazi se pred današnjom franjevačkom crkvom odijeljena samo uskim prolazom kojim se ulazi u samostanski kompleks) i samostan 'male braće' je nastradao. ali ne od potresa, već od vatre.
požar je iz susjednih kuća zahvatio crkvu i jedno samostansko krilo.
u plamenu je nestalo sve: vrijedne slike koje su se nalazile u crkvi (tizian, urbinat, caravaggio ...), oba kora, pozlaćene grede, srebreni kipovi, oltarne pale.

izgorio je i 21 oltar sa svim ukrasima. potom se požar iz crkve proširio i na samostansko krilo, na knjižnicu i arhiv. ništa nije ostalo osim fragmenata prijašnjeg sjaja i zgarišta, vatra je sve progutala.

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nije poznato kad su crkva i knjižnica bile obnovljene.

dva sačuvana dokumenta iz 1648. godine sugeriraju da je već te godine konstruktivno i građevinski obnovljena crkva i uništeno samostansko krilo. no, kaže se da je u crkvi samo jedan oltar, što opet govori da unutrašnjost crkve nije dovršena.

također se navodi da su fratri svojim sredstvima, točnije sredstvima provincije i donacijama obnovile uništene objekte, jer je bilo nemoguće i nerealno očekivati bilo kakvu pomoć porušene 'republike'.

zna se samo da je nakon potresa i požara crkva bila izvan funkcije punih sedamnaest godina. služba božja održavala se u dvorani kapitula (današnji muzej).

vital andrijašević, prije spomenuti fratar ljetopisac i očevidac, koji je ostavio dragocjene podatke o izgledu prijašnje crkve u dokumentu iz 1648. napominje, "da se službu Božju prešlo slaviti iz kapitula u crkvu, te da je iste godine bratovština Bezgrešnog začeća podignula istoimeni oltar".

- 10:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

mnogo kasnije su građeni ostali oltari koji su i danas u franjevačkoj crkvi: "Sv Križa i sv. Franje 1689., sv. Antuna 1690., Gospe karmelske i sv. Josipa (sada Gospe Srca Isusova) 1696., te konačno, veliki oltar 1712. godine. Poznati su nam i graditelji oltara: Giuseppe Sardi iz Venecije sagradio je oltare Bezgrešnog začeća, sv. Križa, sv. Franje, sv. Antuna i sv. Josipa; oltar Gospe Karmelske Francesco Cabianca, a veliki oltar Celio iz Ankone. Oltarnu sliku na oltaru sv. Franje naslikao je Celestin Medović 1888. (prije je tu bila oltarna pala - rad fra Josipa Rossija iz Trsta); okvirnu sliku niše gdje je kip Gospe Srca Isusova naslikao je Batista Riva iz Bergama 1875., a okvirnu sliku za kip sv. Antuna na njegovu oltaru naslikao je Ivo Dulčić 1962. godine.Slike Križnog puta su rad Josipa iz Cremone (1840). Crkva je posvećena 10. studenoga 1904. Autori ostalih oltarnih slika nisu poznati", piše u spomenutoj monografiji o franjevačkom samostanu (750. obljetnica).

glavni oltar, današnji izgled (mramor)

- 10:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

/bez fotografija/

u unutrašnjosti franjevačke crkve:

nalaze se orgulje iz 1909. (prve orgulje, 1690., druge, 1881.), koje su izgradila braća rieger. obnovio ih je 1935. janez jenko iz ljubljane.
od posebne je umjetničke vrijednosti kućište orgulja građeno u baroknom stilu, s likovima četvorice evanđelista.

u crkvi (i sakristiji) su bile grobnice bratovština i obitelji, pučanskih i vlasteoskih, po ondašnjem običaju (grob pjesnika dživa frana gundulića je kraj velikog oltara). nadgrobne su ploče prekrivene 1852. mramornim iz livorna.

detalj iz sakristije:
ističe se kamena plastika praonika i posude 'romjenče'.
apsida u sakristiji je naknadno dograđena i u njoj je moćnik sa slikama svetaca (pierantonio palmerini, 1528. )

sakristija je bila grobište samostanske braće do 19. st. pod je prekriven novim kamenim pločama 1963., tako je nestala i posljednja prostorija s nadgrobnim pločama. na one koji su u njoj pokopani podsjećaju dvije spomen-ploče postavljene u novom podu.

- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nakon crkve, najviše se u građevinsko-restauratorskom smislu interveniralo na zvoniku. iako se zvonik nije srušio u vrijeme potresa, toliko se rastresao i oštetio, osobito u gornjem dijelu. njegov visoki piramidalni završetak je srušen. pri obnovi nije mu bio vraćen prvobitni izgled, tako da je i danas zvonik franjevačke crkve s kupolom.

prva restauracija i promjena oblika izvedena je još 1690., no na kojemu se je radilo također od 1693. do 1695., a neki radovi i 1737. i konačno nakon domovinskog rata kad je bio jako oštećen (1997.)

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

najljepši dio samostanskog zdanja, po kojem je poznat je klaustar (unutarnje dvorište). kako sam već prije spomenula smješten je u sredini kompleksa, sa svih strana okružen njegovim visokim zidinama, od kojih je na jugu crkva.

o njegovoj gradnji nema puno podataka. ovako je navedeno u nekim publikacijama:

"... na jugoistočnom ugaonom stupu, koji kao i ostali drži lukove heksafora i svodove klaustra, uklesan je gotičkim slovima poznati nadgrobni natpis koji otkriva ime graditelja i kipara klaustra: Mihoje (Brajkov) iz Bara. Natpis se, na temelju stila slova, može datirati polovicom XIV. stoljeća".

- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

treba spomenuti kako je dio samostanskog klaustra oslikan. no zidne slike su dosta oštećene i izblijedile.
u opsežnim radovima restauracije, obnove i revitalizacije samostanskog zdanja pronađene su su freske iz prvobitnog samostana. prema riječima oca fra maria šikića, domaći (hrvatski) konzervatorski stručnjaci su ukrstili mačeve i nema suglasnosti vezane za postupak čuvanja tog vrijednog arheološkog nalazišta.

dio njih je za njihovo izvlačenje iz autentične (do sad nepoznate i javnosti nedostupne) lokacije i prezentiranje na zato određenom mjestu.
drugi, pak, ne dopuštaju nikakvu intervenciju osim nužno konzervatorske, smatrajući da će doći do mrvljenja i nepovratne štete u doticaju s novim uvjetima od onih u kojima su vjekovali.

za sad se ne zna što će prevagnuti.

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

franjevački samostan ima dva klaustra:
gornji (renesansni, križnih svodova i polukružnih lukova) i donji (s romaničko-gotičkim stupićima /heksafore/, rozetama i kapitelima raznih oblika od geometrijskih, biljnih, ljudskih i životinjskih). četvrtastu šetnicu zatvaraju križni svodovi.

ovaj klaustar spada u najbolja romaničko-gotička ostvarenja u nas, čiji je graditelj mihoje brajkov iz bara (prva pol. XIII.st.)sa 120 stupova i 12 masivnih pilastara. freske iz 1860. koje su tematski bile vezane za život sv. franje, jedva se vide. na zidu klaustra je sarkofag m. gučetica iz 14. stoljeća s reljefima, a u srednjoj šetnici klaustra je fontana s likom sv. franja.

ako ne postoji neki posebni razlog, klaustri su redovito kvadratnog oblika. kalustar samostana 'male braće' odstupa od pravila kvadratnog oblika. naime on ima oblik romba. okolni trijemovi oblikuju četvrtasti prostor podijeljen u četiri dijela.

"Njihovi križni svodovi u šesnaest traveja nose četverokrilnu terasu upirući se u dvanaest pilastara i jednaki broj nasuprotnih konzola u zidu, između kojih su polukružni lukovi. Plohe izmedu pilastara i lukova rastvorene su okruglim prozorima, na svakoj strani po tri, i vitkim heksaforama s pet pari stupica dvostruke, lisnate ili figurativne glavice i stope, koje se uzdižu na niskom zidiću. Na svakoj su strani tri heksafore".

sredinom opisanog okvira je otvoreno dvorište s dvije površine zasađene zelenilom, između kojih je hodnik. (klaustar se vidi na gornjim fotografijama).

zbog raznolikosti motiva ovaj se klaustar smatra najzanimljivijim srednjovjekovnim spomenikom u dubrovniku.
da je uz crkvu, sakristiju i kapitul i klaustar bio mjesto za pokapanje, svjedoče mnogi nadgrobni natpisi uklesani ili umetnuti u zidiće na kojima se dižu heksafore.

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nekoliko je sadržaja po kojima je ovaj samostan nadaleko čuven.
ljekarna je, zasigurno, jedan od nezaobilaznih. ponajprije iz razloga što spada među najstarije u europi, a i šire (po nekima treća, nakon bagdada i padove), a potom jer je aktivna sve do današnjih dana.

- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pouzdanih podataka o ljekarni, od osnutka do potresa, 1667. vrlo je malo. naime, ono što je postojalo izgorjelo je u požaru (o kojemu sam pisala), tako da jedino svjedočanstvo daje i opet kroničar vital andrijašević. tako u opisu samostana on spominje aromatorij - ljekarnicu, koja se u vrijeme pisanja kronike, 1681. nalazila u prizemlju.

utemeljena na jednoj odredbi franjevačkih 'pravila' po kojima se 'braća' moraju brinuti za bolesnu 'braće', služila je samo za interne potrebe. no ubrzo ona postaje javnom djelatnošću, služeći pučanstvu grada.

razmimoilaženja su o tome je li osnovana kao javni ili interni dio samostanskih poslova i djelatnosti. naime, fratri su se izdržavali od svoga rada, znanja i umijeća, pa je logično da je i ljekarna služila u svrhe stvaranja materijalnih uvjeta za život. potvrda tome je i njezin smještaj, kako bi bila dostupna korisnicima.

u planovima gradnje, u kojima nije bilo ni spomena kasnijoj bolnici, mjesto ljekarni bilo je određeno, što ukazuje na logični nastavak te djelatnosti u novom samostanu. zbog toga se kao godina njezina osnivanja uzima 1317., odnosno godina izgradnje samostana.

bolnice je izgrađena tek u drugoj etapi, pa se 1681. uz nju prenosi i ljekarna u prostore gornjeg klaustra, gdje je ostala sve do pada republike.

- 09:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jedna odluka pape benedikta XIV., umalo joj nije oduzela javnost ovoj ljekarni.

spomenuti papa zabranio je javno djelovanje samostanskim ljekarnama, 1741. tu je odluku povukao tek 1794. papa pio VI., cijeneći da zbog starosti i tradicije ne bi bilo uputno prekidati njezin javni rad.

drugi problem nastao je nakon pada republike, u doba austrijske okupacije odredbom da se ljekarništvom mogu baviti osobe koje su završile studij na jednoj od carskih učilišta.
austrija je zanemarila vjekovnu tradiciju i znanje franjevaca i postavljajući ove uvjete željela joj je onemogućiti rad. dugo je trajalo natezanje s vlašću, prijetnja zatvaranja, zapravo sve do 1828. kad je kako stoji u franjevačkoj kronici:

"To pitanje riješio je u korist samostana sam car Franjo I. podijelivši samostanu 1828. g. posebnu povlasticu na temelju koje samostan i dalje ostaje vlasnikom svoje ljekarne uz obavezno obdržavanje važećih zdravstvenih propisa. Ostalo je i dalje otvoreno pitanje akademski osoposobljenog ljekarnika. Ono je riješeno tako što je vlast odobrila da mladi dubrovački ljekarnik Antun Drobac, koji se tek bio vratio s nauka iz Padove i otvorio svoju ljekarnu, vrši nadzor nad radom samostanskog ljekarnika. To je bilo privremeno rješenje, tj. dok tu službu nije preuzeo fra Ivan Kuzmić, prvi diplomirani fratar-ljekarnik".

- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

početkom 20. stoljeća ljekarna se ponovo vraća u prizemlje, ali na drugu, zapadnu lokaciju, gotovo sam ulaz u kompleks.

"Lijepe i prostrane prostore s novim namještajem uredio je o svom trošku ljubitelj dubrovačkih starina i veliki dobročinitelj samostana Ignacije (Inje) vitez Amerling, o čemu svjedoči spomen-ploča u kaustru. No, premještajem, ona je izgubila na ljepoti svog interijera. Mnogo toga što je kroz stoljeća bilo u uporabi u ljekarni, smještajem u novi prostor i primjenom novih tehnologija, nije našlo svoje mjesto medu inventarom novih prostorija - kako oprema, tako i namještaj".

upravo to je bio i motiv franjevcima da te prvobitne alate, zdjele i inventar pospreme, urede i pohrane u muzej, koji je i otvoren 1938.

no nakon ww2, 1947., ljekarna je nacionalizirana, zadržavši do danas naziv: ljekarna kod male braće, dok je muzej ostao u vlasništvu fratara franjevaca male braće.

od 1955. vraćena je stara ljekarna u svoj izvorni prostor, gdje je u sklopu franjevačkog muzeja ipak zasebna cjelina.

- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

osim preradom aromatičnog i ljekovitog bilja, franjevci su se bavili (kroz svoju dugu povijest u dubrovniku) i drugim poslovnim, kojima su (uz darovatelje) održavali samostan i crkvu.

primjerice, pravili su svijeće, sukno, ..., edukacijom, prepisivačkim radom u skriptorijima.
franjevačka knjižnica nekad, prije potresa i požara, bila je jedna od najbogatijih. današnja knjižnica samostana, iako je izgubila nenadoknadive dragocjenosti mnogo ne zaostaje.

iz svjedočanstava koja potječu od najstarijih dokumenata franjevačkog reda, poznato je kako po samostanima postoje zbirke liturgijskih i biblijskih kodeksa za zajedničku uporabu braće.
određeni franjevački propisi čak određuju prepisivački rad, ali i zabranu da se novci od milodara namijenjeni knjigama u bilo koje druge svrhe koriste.

knjižnica 'male braće' ubraja se u najbogatije i najstarijih spomeničke knjižnice u hrvatskoj. već u povijesnim izvorima 14. st., nailazi se podatak vezan za skriptorij 'male braće', koji je tijekom kasnog srednjeg vijeka iznjedrio nekoliko čuvenih koralnih knjiga. stoljeće i pol nakon osnutka samostana, richard de buryo, bibliofil izvještava o njihovoj odličnoj opremi i umjetničkoj kvaliteti. za bogatstvo knjižnice zaslužni su fra rafo iz zadra i fra martin iz verone kao osnivači skriptorija i knjigovežnice.

knjižnica 'male braće' kao i crkva ima dvije povijesne etape, onu prije i poslije potresa. predpotresno razdoblje počinje dolaskom franjevaca u dubrovnik (približno 1234.), a završava se njezinim posvemašnjim uništenjem, 1667., kad su plameni jezici progutali njezine sadržaje. ljetopisac fra vital andrijašević, pišući o knjižnici iz te njezine faze kaže i ovo:

" Ne mogu se sjetiti knjižnice, a da mi se oči ne orose suzama, na koje uredenje sam utrošio osam godina. Knjižnice sa 7.500 svezaka iz svakog područja književne djelatnosti ljudskog duha. Ovdje su bili sakupljeni izabrani dragulji starijih, a nije manjkalo ni glavnih poznatih djela modernih; sve je ovo okruživala kruna dragocjenih slika; po sredini je bio smješten arhiv pun dokumenata i spisa bilo kojeg vremena, a sve to uništi neprijatelj oganj".

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sljedeći podatak kazuje kako je 1695. godine knjižnica ponovno na starom mjestu. ovo navodi na zaključak da su prostori samostana u kojima je ona čuvana obnovljeni. knjige se ponovno skupljaju bilo iz drugih franjevačkih samostana, donacijama i ostavštinama. knjižnica je obnovljena, a kako stoji u "monografiji " ... je vrlo brzo dostignut raniji fond, i to ne samo po količini, nego i po vrijednosti".

kad su čulić i kukuljević sačinili kataloge (inventarni popis knjiga) 1860. godine, iskoristivost knjižnice i zanimanje za nju postaje veće, a time i njezin ugled.
napravljen je novi smještaj, osobito za najvrjednije primjerke, pa knjižnica i vizualno postaje ugodno mjesto učenja, istraživanja i boravka.

ako je poznato da njezin fond premašuje 70.000 knjiga i rukopisa iz svih područja i na raznim jezicima (najviše na hrvatskom, talijanskom i latinskom), da ima 216 inkunabula (prvotisaka), te 22 sveska koralnih knjiga nastalih između XV. i XVII. st., onda može svakome biti jasno njezino bogatstvo i vrijednost.

posebno mjesto zauzima dobro uređeni arhiv koji se sastoji od:
- rukopisnog dijela (preko 3000 katalogiziranih rukopisa i oko 500 nekatalogiziranih. među njima, po starosti u smislu spomeničke baštine čine ulomci na pergameni iz 11. stoljeća, te koralne knjige iz 14. i 15. stoljeća.

- arhiva samostana i provincije koji obuhvaća više od 100 fascikala i preko 20.000 dokumenata.
- glazbenog arhiv - najvrjedniji takve vrste u hrvatskoj s više od 10.000 skladbi (tiskanih ili rukopisa). najveći dio građe je katalogiziran.

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

juraj dragišić De Natura celestium spirituum

za vrijeme granatiranja, prostor knjižnice pretrpio je velika oštećenja od 3 granate *) koje su ga direktno pogodile (oštećen je dio knjiga i namještaja), pa je knjižnica ostala zatvorena sve do ove 2004. godine. u obnovljene prostore i restauriranu ili novu opremu vraćeno je bogatstvo kojem je prijetilo raspadanje u privremenom smještaju dok su trajali obnoviteljski zahvati. eto je, ponovno sja starim sjajem, ljepotom i bogatstvom.

*)
"...nazočili su prigodnoj svečanosti kojom je otvorena obnovljena knjižnica franjevačkog samostana Male braće, jedna od sto najvrednijih knjižnica u svijetu koja posjeduje više od 70 tisuća knjiga, a najstariji zapisi datiraju iz 10. stoljeća.
U knjižnici, koja je teško stradala tijekom srpsko-crnogorske agresije, nalazi se 210 inkunabula, tisuću knjiga iz 16. stoljeća, među kojima su i prvi prijepisi Gundulićeva 'Osmana' te prvi tisak Marulićeve 'Judite'.
Tijekom srpsko-crnogorske agresije na franjevački samostan pala je 51 granata, a obnova knjižnice počela je 1994. godine.
Knjižnica je obnovljena uz potporu Razvojne banke Vijeća Europe te Vlade RH, a u nju je uloženo oko tri milijuna američkih dolara." (2003.)

- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

rukopisnu baštinu franjevačkog samostana 'mala braća' u dubrovniku, obradio je mijo brlek:
Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku / Mijo Brlek. - Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1952-. - sv. ; 24 cm. - (Hrvatska bibliografija ; Niz C, knj. 3)
franjevački samostan nema posebno tiskani katalog inkunabula, premda su sve hrvatske inkunabule obrađene u zajedničkoj publikaciji:
"Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj / Josip Badalić , Djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnost, knjiga 45, Zagreb, l952."

u posebni dio dragocjenosti samostana ubraja se glazbeni arhiv, koji je relativno novijeg datuma, ali samo kad je riječ o njegovom 'otkriću'.

na postojanje ovog glazbenog fonda od posebnog značenja u muzikološkoj literaturi, prvi je upozorio fra frano jurić 1919. formiranje ovog fonda bio je pionirski rad prirodoslovca, ljekarnika, povjesničara i dugogodišnjeg orguljaša samostanske crkve o. ivana evandeliste kuzmića (1807.-1880.).
živeći i djelujući (kao diplomirani ljekarnik) u gradu u kojem su još bili živi i bogati tragovi jedne razvijene građansko-aristokratske kulture, koja je bila u silaznoj putanji tijekom druge trećine 19. stoljeća, predao se sređivanju stoljećima nagomilane i nesređene zbirke muzikalija.

- 09:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

smatra se kako je glazbeni fond ovog samostana spada opsegom među najveće, a sadržajem u najznačajnije muzikološke fondove europe.

do danas se još nitko nije prihvatio organizacije jedne cjelovitije prezentacije ovog glazbenog blaga, iako se glazbena akademija iz zagreba posljednjih godina nastavila daljnje sređivanje i signiranje dokumentacije.

iako fond sadrži preko 10.000 glazbenih djela, do sad je uređeno i katalogizirano oko 7.500 skladbi (tiskanih ili u rukopisu). dostupne su javnosti. također je identificirano 1.811 skladatelja, a od tog broja 240 je domaćih. prema zaključku stručnjaka muzikološkog zavoda akademije pouzdano se zna da u cjelokupnom sadržaju zbirke nisu isključivo samostanski materijali, nego i muzikalije koje su tu dospjele dokidanjem nekih samostana, primjerice onih na daksi, lopudu, badiji...), ili ostavštinama plemićkih i građanskih kućnih arhiva i zbirki. moglo bi se zaključiti kako ovaj arhiv okuplja cjelovitu notnu glazbenu dokumentaciju dubrovačke kulturne sredine starijih razdoblja.
i na kraju osim arhiva tu je i velika zbirka starih instrumenata (koja je kad sam je zadnji put vidjela bila u vrlo lošem stanju).

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

legenda o imenu 'mala braća'

prije nego ispričam jednu legendu vezanu za ovaj samostan htjela bi rezimirati najtragičnije događaje koji su ga zadesili kroz osam stoljeća opstojnosti na ovom tlu:
1. veliki potres i nakon njega požar (1667.) koji je uništio i ljudski trud i veliku dragocjenost;
2. napoleonovo doba. pod zapovjedništvom generala lauristona, 27. svibnja 1806. francuska vojska je zaposjela i crkvu i samostan. crkvu su pretvorili u konjušnicu;
3. napad srbo-crnogorske vojske 1991. i 1992., koja je ovaj graditeljski dragulj gađala namjerno i opet napravila takvu štetu za koju je trebalo i vremena i sredstava da se popravi. radovi su dovršeni tek 2004. u jednom (onom najznačajnijem dijelu).

legenda o imenu 'male braće'

legenda govori o dubrovačkim pomorcima. poznato je da su se ploveći svjetskim morima bogatili, što je bilo i na dobrobit 'republike'. plovidba je znala trajati i godinama.

riječ je o jednoj mladoj pomorskoj obitelji. nedugo nakon ženidbe, kapetan je morao otploviti. trudna žena ostala je sama. kad je došlo vrijeme poroda, umjesto jednog porodila je četiri sina. u to vrijeme bila je to neobična i čudna pojava, pa je žena od bojazni kako će biti izvrgnuta ruglu grada, ostavila jednog, a ostala tri stavila u kovčeg i po sluzi dala da ih baci u more.
muž se iznenada vratio i kad je prepoznao slugu i vidio kovčeg zainteresirao se za sadržaj i nije bio miran dok mu ovaj nije sve ispričao. kapetan je uzeo kovčeg s djecom i u najbližem redovničkom samostanu predao djecu redovnicama uz obećanje kako će snositi njihovo izdržavanje. sluga nije o tome smio ništa reći njegovoj ženi.
tako su prolazile godine, kapetan je obilazio djecu i plaćao njihovo izdržavanje, a sin kod kuće je rastao vjerujući da je jedinac.
no jedne godine kad se vratio s mora donio je četiri jednaka odijelca, jedno ostavi kod kuće, a tri predade redovnicama i zamoli ih da obuku trima dječacima. potom dječake povede kući. žena se izbezumila, jer nije među njima mogla prepoznati 'svoga' sina.
muž joj je tada ispričao što se i kako dogodilo i od tad su sva četvorica ostala u kući. prošle su godine, završili su velike škole, postali pomorski kapetani i obogatili se.
kad su se nakon mnogo godina ponovno svi sastali kod kuće, za sjećanje na svoj odgoj i sudbinu i u zahvalnost 'providnosti' koja ih je na takav način izbavila, odluče u gradu sagraditi veliku crkvu. po njima - dobrotvorima, dubrovčani tu crkvu nazvaše
'mala braća'.

(u: 'zbornik za narodni život i običaje južnih slavena'; m. margaritoni: "dubrovnik - između povijesti i legende", dubrovnik, državni arhiv, 2001.)

- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

legenda o maskeronu na pročelju franjevačkog samostana

maskeron ima obličje sove, ali je toliko izlizan i potrošen, da se više ne raspoznaje pravi lik maske. služio je za oticanje vode s krova crkve. kišnica više ne teče iz njegovih usta. posebna izlazna cijev smještena je ispod njegova podnožja, vjerojatno da bi se izbjegla daljnja oštećenja.

ne zna se točno vrijeme kad je počeo ritual skakanja na vrh maskerona, koji je (kako sam na početku napisala) već toliko izlizan da gornjim dijelom podsjeća na mramor. postupak ili opisani ritual bio je zapravo zavjet jednog mladića koji nije mogao pronaći ljubav. dakle, zavjetovao se da će pokušavati dok ne uspije 'osvojiti' maskeron za sretnu ljubav.
bio je to težak i naporan zavjet, jer je maskeron vrlo uzak, prislonjen uz zid i nemoguće je na njega prisloniti oba stopala. zapravo odrastao muškarac, kad se uspije zadržati, staje samo prstima od nogu na njegovom vrhu.

bilo kako bilo protagonist legende je uspio obaviti sve na što se obvezao: u trku skočiti, ostati priljubljen uz zid, skinuti košulju i ponovno je obući.
nedugo nakon toga se zaljubio.

priča o njegovom ljubavnom uspjehu ubrzo je procurila i potakla nove i nove mlade ljude da se oprobaju.
je li to zbog sretne ljubavi ili nije, danas više nije važno. jednako se na maskeron penju i s njega padaju i dubrovčani, ali i njegovi gosti. zapravo ovi potonji još više.
upravo radi težine zadaće mnogi to pokušavaju u gluho doba noći, jer sramota je ne uspjeti.

kraj

- 09:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.06.2006., ponedjeljak

MARO I BARO, dubrovački zvonik

ako rečem da sam se trudila, jer je i mene zaintrigiralo, naći bilo kakvu legendu (a imam tih legenda na sto mjesta) o maru i baru, malo sam rekla. pretražila sam i znanstvene i manje znastvene pisanije (dubrovačke horizonte, dubrovnik iznova, dubrovačke povijesne minijature, dubrovačke povijesnice i legende, dubrovačke slike i prilike, nekoliko brojeva 'anala', svašta - nešto po netu) i ništa nisam našla, što bi makar naznačilo, tko je i zašto dao ime zelencima, a nekmoli koji je koji od njih.
međutim, tražeći to našla sam na neke druge zanimljive detalje i o zelencima i o zvoniku porazbacana tamo i ovamo po knjigama. malo ću to objediniti. tko zna zašto mi sve ovi podaci mogu zatrebati, pa mislim ono, da ih ne tražim iznova, bolje da su na jednom mjestu.

gradski zvonik

točno u centralnoj osi place, koju dubrovčani zovu stradunom, prvi gradski zvonik sa satom izgrađen je 1444. godine (v. lupis: "oko 1480.").
s jedne strane stajala mu je gradska stražarnica s malim zvonima, koja su se glasala uz početak sjednice senata ili nedaj bože požara. s druge strane je gradska luža.
zvonik je visok 31 m, a gradili su ga domaći meštri grubačević, utišenović i radončić.

gradski sat se je, prije izgradnje zvonika, nalazio u kneževu dvoru.
vanjska mjedena ploča sata, koja je imala i kazaljke mjesečevih mijena i prvi drveni ljudski likovi što su udarali u zvono bili su rad luka, sina admirala miha žurgovića. njihove odljeve u bronci napravio je mnogo kasnije nepoznati majstor.
likovi su identični, zrcalni blizanci, postavljeni između velikoga zvona tako da jedan po jedan, batom, otkucavaju ure. danas se oni zovu zajedničkim imenom 'zelenci', jer je bronca oksidirala i obojila ih zelenom bojom. poznati su još kao blizanci maro i baro. originalni zelenci su skinuti i pohranjeni u niši palače sponze (danas su još na restauraciji), a umjesto njih je u velikim otvorima gradskog zvonika vjerna kopija, rad državne umjetničke škole u zagrebu.

ovo je original iz 1479. godine

u stručnoj studiji igora fiskovića ovako stoji:

"Čuveni "Zelenci" sa zvonika gradskog sata u Dubrovniku razmatraju se po povijesnim podacima, te s obzirom na stilsku vrsnoću i sadržaj. Iz arhivskih podataka se određuje njihov nastanak u1477. godini, oblikovno se vežu uz djela firentinca Michelozza di Bartolomeo i njegov krug. Posebno se očitava ikonografija figura s definiranjem simboličke slike Perzeja u kontekstu astrološkog značenja."

kako sam prije napisala, ništa iz ove studije ne ukazuje na to koji je koji od ova dva lika u odori rimskog ratnika.

fisković taj lik naziva grčkim perzejem, mitološkim junakom čija je snaga, spretnost, junaštvo, ljepota ravna bogovima. perzej je bio sin zeusa i danaje, junak bez mane, jedini u antičkoj mitologiji bez slabosti i nedostataka. perzej je ubio meduzu gorgonu; spasio andromedu, etiopsku kraljevnu i oženio se njome; postao kralj arga (a po jednoj priči i tirinta); utemeljio mikenu.

u kontekstu astrološkog značenja o kojemu piše fisković, perzej vjerojatno simbolizira zviježđe sjevernog neba.

dubrovčani su se rado služili grčkim mitovima, što je i danas vidljivo u kamenoj plastici kapitela.

eto to su predstavljali likovi koje su dubrovčani smjestili u gradski zvonik.
tek 1509. godine među njih umetnuto je novo zvono.

bio je to (i danas je) rad rabskog ljevača poznatog kao ivan rabljanin. na zvonu su urezani stihovi dubrovačkog pjesnika 15. i 16. stoljeća, ilije crijevića lamprice (auelius lampridius cerva) - poeta laueratus, koji je za svoja djela bio ovjenčan u rimu lovorovim vijencem pod kraj 15. stoljeća.

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tako su originalni brončani zelenci maro i baro, visoki 1,81 m, a smatra se da su postavljeni 1478., stajali u luži gradskog zvonika više od 400 godina.

samo još mali dodatak o zelencima.
sliveni su iz dva dijela: fiksni donji dio s nogama u raskoraku i pomični dio poprsja s raširenim rukama koje drže bat. povezani su sa satnim mehanizmom i reagiraju otkucajima na puni sat i polusat. zbog stabilnosti u podnožje likova bio je stavljen beton. to je, zbog reakcije betona(njegovo širenje i pucanje), dovelo i do pucanja bronce te ugrozilo originalne statue. skinute su sa zvonika 1906. i postavljene najprije u knežev dvor, a potom u sponzu. prošle godine su maro i baro putovali u pariz na međunarodnu izložbu renesansnih rariteta.

ta 1906. godina, u kojoj su skinuti stari zelenci, donijela je veliku promjenu u unutrašnjem izgledu vitalne žile kucavice - straduna, ali i cjeline povijesnog grada, promijenila je za sva vremena njegovu autentičnost. ono što danas vidimo, promatrajući dubrovački zvonik sa zelencima, nije ono što su gledali naši preci prije točno stotinu godina. današnji zvonik je neorenesansna građevina, koja se eto ipak uklopila izgledom u južni blok gradskog vijeća (velikog vijeća) i teatra, također restauriranih objekata. i premda stilska patvorina, danas je skoro nezamjetljiva, jer okružena izvornim zdanjem sponze, orlanda, barokne crkve sv. vlaha, stražarnice, ..., zaokružila je gradski izgled kojemu ne smeta takva mješavina stilova da bude i ostane jedinstven i lijep.

- 09:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

izgled grada i gradskog zvonika krajem 19. stoljeća

danas

- 09:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

dakle te 1906., uslijed elementarnih nepogoda i čestih potresa (uključujući i onaj najjači 1828., kad je tlo podrhtavalo tijekom čitave godine) s jedne strane, ali i radi nasipa - nasutog tla na kojem je podignut (njegovog slijeganja i pomicanja), došlo je do opasnih pukotina i nagnuća. opasnost od katastrofe i rušenja gradskog zvonika bila je više no vidljiva i gradske vlasti su napokon odlučile otkloniti je rušenjem njegova gornjeg dijela. treba spomenuti podatak kako je zvonik, od gradanje u 15. stoljeću, republika u dva navrata popravljala: prvi put u 17. (1645), a drugi put u 18. stoljeću. ovaj drugi popravak zvonika je zanimljiv i zbog jednog detalja.

te 1781. godine, gradski sat je dobio novi satni mehanizam, koji je bio ručni rad jednog fratra. naime, satni mehanizam gradskog zvonika bilo je djelo dubrovačkog franjevca rodom iz stravče (dubrovačko primorje), imenom fra pasko petrov baletin. satovi ovog fratra, vrlo poznatog urara, čuvali su se u franjevačkom samostanu.

svjedočenje o atoru ostalo je napisano je ispod brojčanika:

A.D. /M.D.C.C.L.X.X.XI. / OPUS F. PAS. / CHALIS BALE / TIN. A. CANALIBUS / O.M. FIZAN C.

kad je došlo do rušenja gornjeg dijela zvonika ovoj se satni mehanizam uklonio, a zamijenio ga je novi s neproporcionalno velikim brojčanikom postavljenim na okrnjeno kameno zdanje. (na žalost nemam tu fotografiju).

- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

postojala su različita razmišljanja o načinu uređenja gradskog zvonika. pitali su se tu i miješali stručnjaci i njihove ideje, jer zvonik je 'visio' neobnovljen sve do 1929. godine.

jednu zanimljivost donosi znanstveni članak dr. v. lupisa
('O neorenesansnom gradskom zvoniku' Rad. Inst. povij. umjet. 24/2000. (85–92)), kad je riječ o prijedlozima obnove ovog zdanja. autor kaže kako je igrom slučaja među nesređenim dokumentima dubrovačkog arhiva došao do jedne fotomontaže predloška njegova (mogućega) izgleda. autor se osvrće i na fotografa čiji je to uradak, a riječ je o profesionalnom fotografu, dubrovčaninu antunu jelaski (rođenom 1825.). uspjela sam prenijeti tu fotografiju koju sad ovdje postiram:

i kako kaže lupis, srećom da se je odustalo od ove ideje (nakaradne, dodajem).

- 09:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dvadesettri godine zvonik je bio ruševina. kroz to vrijeme prohujao je i prvi svjetski rat i opće siromaštvo koji nisu omogućavali nikakve velike investicije. kad je došla ponuda o financijskoj potpori za izgradnju dubrovačkog iseljenika u čileu, paska baburice, jedna vrsta imenovanog nadzornog odbora za gradnju zvonika (sastavljena od uglednika toga doba), objavila je javni natječaj. zvonik je trebalo graditi prema nacrtima s kraja 18. stoljeća kako bi se sve uklopio u već obnovljenu gradsku vijećnicu.
tako je odabran i graditelj doršner, pribavljeno odobrenje ministarstva iz beograda, a uz vrsne stručnjake i umjetnike, počela je i njegova obnova.

lupis piše:
"Naposljetku, 6. lipnja prihvaćena je ponuda graditelja Vilima
Doršnera koji je tada i položio propisanu kauciju. Pošto
je sve radove financirao bogati iseljenik Pasko Baburica, Nadgledni
odbor je 30. lipnja 1928. izvijestio dobrotvora Baburicu
o provedenom natječaju. Radovi na zvoniku okupili su
tada sve intelektualne i umjetničke snage Dubrovnika.

Po dozvoli ministra prosvete – Umetničkog odeljenja Veljka Petrovića iz Beograda odlučeno je da se na zvonik vrate:

- izvorno zvono Ivana Krstitelja Rabljanina,
- dva brončana oklopnika - Zelenca (Maro i Baro),
-stari kameni brojčanik s brončanom kazaljkom (tkz. hobotnicom), mehanizam fra Paska Baletina, za pokazivanje mjesečevih mijena i kameni natpis koji spominje franjevca Baletina. - Dopušteno je da se ispod mehanizama mijena postavi osvijetljeni otvor s brojčanim kazateljom sati i minuta. (...)
Tako su gradski obrtnici Šimo i Silvestar Papa izradili brojčanik (hobotnicu), kovanu zastavicu i kuglu na vrhu zvonika i izveli pozlatu, te polukuglu u satnom mehanizmu
i popravak Zelenaca i sve to do kraja siječnja 1929. godine.

Novi satni mehanizam nabavljen je kod talijanske tvrtke za izradu satnih mehanizama Antica Ditta Fratelli Solari Pesariis iz Udina. Dubrovački obrtnik Venčeslav Križ izveo je pozlaćivanje kazaljke i bakrene kugle – pokazivača mjesečevih mijena 2,3-karatnim zlatnim listićima. Klesar Giovanni Colonna izradio je kamenu spomen-ploču na zvoniku. Radove na gromobranu i električnim instalacijama izveo je dubrovački obrtnik Andro Napica. Državna umjetnička akademija iz Zagreba izradila je kopije Zelenaca tijekom travnja 1929. godine. Cizelir Emil Jungman iz Zagreba radio je na izradbi i montiranju mehanizama u brončanim figurama, izlivenim u Umjetničkoj akademiji."

- 08:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o festi sv. vlaha, 1927. bila je učinjena svečana večera na kojoj su se skupljali dobrovoljni prilozi za izradu spomeničkih medaljona. od kipara iva kerdića naručeno je 98 brončanih spomen-medaljona. medaljoni promjera 5 cm s trostrukim završnim žlijebom i s unutarnje strane žlijeba reljefnim slovima ime: PASKO . BABURICA, a u sredini njegov lik; na poleđini, lik sv. vlaha i minijaturni zvonik lijevo okružuju slova: OBNOVIO i rimskim brojevima: MCMXXIX.uz ove brončane izlivene su i dvije zlatne spomen medalje, od kojih je jedna uručena dobrotvoru pasku baburici, a druga kralju aleksandru karađorđeviću.
sliku nemam, ali imam ovu spomen-medalju s koje ovo prenosim. ponosna sam vlasnica.

lupis:
"Danas možemo dvojiti o tvrdoći izvedbe obnove gradskog zvonika u Dubrovniku, ali je ipak on postao nezaobilaznim dijelom gradske vizure i dom zvona Ivana Krstitelja Rabljanina igradskih Zelenaca".

DAREŽLJIVOŠĆU / PASKA BABVRICE / ZVONIK OBNOVLJEN /MCMXXIX

drugi je natpis na zvoniku.

(kraj)

- 08:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2006., nedjelja

MASONI I DUBROVNIK

masoni, s posebnim osvrtom na dubrovnik 19. i 20. stoljeća

masonstvo, masonerija kao skup asocijacija o masonstvu, najčešće je misterij koji je poput magneta privlačan radoznalima ali i istraživačima.

priče se vezuju uz pojavu tajnih udruženja poznatih pod općeprihvaćenim nazivom masoni ili slobodni zidari. masonstvo je, prema 'enciklopediji živih religija', »zajednički naziv za tajna bratstva i srodne zajednice koji potječu od srednjevjekovnih zidarskih esnafa «. ponekad se masonstvo poistovjećuje i s drugim asocijacijama kao što su iluminati, iako je riječ o drugom i posve različitom tajnom društvu. u ovom slučaju i na temelju istog ili sličnog simbola.

naime, službeni je simbol iluminata, piramida, preuzeta od masona.
predstavlja piramidu na čijem vrhu se nalazi oko okruženo svjetlosnim zrakama, koju simbolozi smatraju staroegipatskim okultnim simbolom, odnosno tendencijom stremljenja vrhuncu prosvjetljenja, čiji je vrhunac to oko, koje sve vidi, apoznato kao «trinacria». (iluminati i toj simbolici daju drugo značenje, značenje svjetlonoše – lucifera po kojemu su i uzeli ime).

V

(još jedan mali detalj. i iluminati i masoni nose zlatni prsten s crnim kamenom unutar kojega je znak. masoni ga imaju na desnoj, a iluminati na lijevoj ruci).

odmah moram kazati kako su, bez obzira na simboliku, u odnosu na masonstvo, iluminati u istoj ekvidistanci koliko i templari, rosenkreuzeri, asasini, mau-mau, mafija…, ili kako li se već sve ne zovu. to, pak ne znači da se u nekim detaljima ne preklapaju kad su u pitanju ciljevi i njihovo ostvarenje.

zadržat ću se na masonstvu (iako je i ovo trebalo pripomenuti), jer je ono na neki način i dio dubrovačke povijesti, a i radi toga jer imam (gotovo) izvorni dokument o dubrovačkim masonima jednoga novijega (ne i najnovijeg) doba.
masonski rituali, poznati masoni (stvarni ili etiketirani), osnivanje, cilj i svrha udruživanja, čime se bave, zašto se udružuju, zašto je njihovo sastajanje obavijeno misterijem, zašto ih katolička crkva smatra protivnicima vjere (i je li tako), kako su nastali, ima li ih u hrvatskoj, a posebno od kad su i ima li ih u dubrovniku, su neka pitanja na koja ću pokušati odgovoriti.

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

današnja obimna literatura nudi više odgovora na navedena pitanja, pa prvenstveno o samom konzumentu ovisi čemu vjerovati i držati to koliko-toliko relevantnim izvorom, kad se piše i govori o masonstvu, slobodnozidarskoj tajni, ritualima, poznatim svjetskim masonima, njihovom utjecaju i/ili utjecajima na politiku, kulturu, medije, glavnim i sporednim masonskim ložama …

prema podacima kojima se barata danas ima preko šest milijuna članova udruženih u različite masonske lože i podlože diljem svijeta, uključujući i hrvatsku, koja u tom broju simbolično sudjeluje u okviru 'velike lože hrvatske'.

udruženje slobodnih zidara datira još iz srednjega vijeka, iako postoje i drugačija mišljenja. ta udruženja u ničemu, osim dijela simbolike i nazivu 'loža', nemaju neke dodirne točke s današnjim masonskim ložama, ciljevima i zadacima masonstva.

istina, današnji masoni se pozivaju na tu tradiciju staru više od osam stoljeća, iako su prva udruženja bila svojevrsne interesne organizacije u službi zaštite profesionalnih interesa pojedinca, nešto kao današnji sindikat zidara. u vrijeme, koje suvremena masonska udruženja drže za svoj prapočetak, zidari i majstori putovali su od jednog do drugog europskog gradilišta u traženju posla. bilo je to doba izgradnje i dugotrajne gradnje velikih crkava, dvoraca i sličnih objekata. radnici su uz gradilište imali posebno izgrađeni i zakriti kutak kojega su nazivali ložom gdje su se okupljali. cehovi, udruženja i bratstva u to vrijeme nisu bila ništa neobično, bila su čak, praksa. udruženje 'slobodni zidari' bilo je jedno od njih, a karakterizaciju im je davalo upravo to što su bili slobodni na tržištu radne snage. kako je jenjavala gradnja i potreba za radnicima, udruženja su se osipala. da bi zadržala kontinuitet, a time i utjecaj na poslodavce, nešto kao pritisak zbog brojnosti članstva, pribjegli su primanju pridruženih i počasnih članova u svoje redove.

u sedamnaestom stoljeću, zidari, stvarni majstori izbacuju iz naslova udruženja 'slobodni'. taj dio ostaje kao dio naslova teoretskih i počasnih članova, čime je došlo do odvajanja članstva.

'slobodni' su prihvatili i usvojili obrede i ceremonije drevnih religijskih redova. tijekom 18. stoljeća tako su dogradili udruženje da ono dobiva i posve novi imidž. ponajprije to postaje tip okultnog okupljanja, svojevrsno bratstvo, koje više ne povezuje struka, a prihvaćena su tajna učenja templara i istočnjačkih redova. jedino što su još, uz dio simbolike, zadržali od tih (uvjetno) prapočetaka bilo je pomaganje i potpora članovima, ono što bi danas trebala biti zadaća sindikata.

za početak suvremenog masonstva – slobodnog zidarstva uzima se 1717. godina.
na 24. lipnja te godine osnovana je velika loža engleske.

- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iz engleske se masonerija 1725. preko skupine engleskih plemića širi na francusku, osniva se pariska loža, a odatle je zagospodarilo europom, osobito ekspanzivno u doba napoleona. iako je masonstvo izričito muška asocijacija, jedan francuski plemić je krajem 18 stoljeća osnovao svoj ogranak 'egipatske lože' kojom je predsjedala 'kraljica od sabe', što znači da je primala i ženske članove.

sljedeća stoljeća napravila su masone i masoneriju najutjecajnijom tajnom silom koja je prodrla u sve pore ljudskih djelatnosti, koja (prema nekim) kroji svjetsku politiku, sudbine država, naroda i naravno pojedinaca. okuplja svjetsku elitu, najbogatijih slojeva, nevažno je kako se bogatstvo stjecalo. možda i nisu posve točne riječi koje prenosim da se radi «o hrpi jako bogatih i dobro povezanih ljudi (naftaša, bankara, trgovaca oružjem, drogom ...), dakle, utjecajnim pripadnicima društva, koji si daju za pravo da kroje sudbinu cijeloga svijeta», ali ovo i nije daleko od istine. kao udruženje na vrlo utjecajnim položajima u okviru razgranate globalne mreže te tajne organizacije ubrzo su se upleli od politike do crkve (iako je poznato da su mnogi visoko pozicionirani likovi kc također bili pripadnici udruženja, kod nas je poznato ime maksimiljan vrhovac) i postali svojevrsna prijetnja svima. kc smatra masonstvo opasnim (lav xiii. i ivan pavao ii. ), a ne samo kc, jer su i na državnim razinama bili proganjani kao razni anti elementi. iznimka je anglikanska crkva gdje imaju potporu i odakle se regrutiraju poznata masonska imena. nekad, a i danas pripadnost je poput čarobne putovnice kojom su otvorene sve granice i mjesta vlasti, moći i novca.

- 18:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tko su članovi masonskih loža

masoni su isključivo muško društvo ‘osnovano na najčišćim načelima pobožnosti i vrlina’. njihova udruženja su i danas zabranjena u nekim zemljama svijeta, iako su oni najveće međunarodno tajno društvo na svijetu. ovdje samo napominjem, a detaljnije ću to opisati na slučaju dubrovnik, masoni su poznati je po svom čudnovatom pristupnom obredu, tajnim znakovima i rukovanju, po kojem se članovi međusobno prepoznaju. svoja načela tumače u smislu krilatice: 'bratsku ljubav, pomoć, i istina’, tako da im teoretski članom može postati svaki vjernik u boga, kršćanin, židov, musliman , hindus ili budist.

dakle u masoneriju iliti slobodnozidarstvo može biti primljen svaki muškarac koji prihvaća ideale bratstva, te vjeruje u besmrtnost ljudske duše. (apsurd, u besmrtnost duše vjeruje i katoličanstvo, a spada najveće protivnike masonerije). za ulazak je potrebna preporuka druge masonske braće, koju onda prati složeni ceremonijal prepun simbolike kojom se obilježava ulazak u najniži rang bratstva. sve se to odigrava u ložama ili njihovim tajnim okupljalištima.

najstariju hrvatsku ložu osnovao je grof ivan drašković u glini 1759., a u zagrebu je organizacija začeta tek 1773.
dalmatinski gradovi pod napoleonom, pa tako i dubrovnik osnivaju udruženja u vrijeme njegove okupacije, dakle početkom 19. stoljeća.

lože će slobodno djelovati i za vrijeme i za vrijeme austrougarske i jugoslavenske vlasti. središnja loža nakon 1918., bila je velika loža jugoslavije u beogradu. zabrana je nastupila tek 1940., a time je obilježen i službeni prekid rada loža. za vrijeme ndh išlo se je dotle da su poznate masonske face završavale u tamnicama.

do 1990. nema značajnijeg pokreta revitalizacije masonstva na prostorima bivše države. te godine je beogradski autor knjiga o masonstvu zoran nenezić organizirao osnivačku skupštinu. iz hrvatske su joj nazočili uz druge uglednike silvije degen i asim kurjak.

o osnivanju hrvatske masonske lože evo teksta iz pera dubravka grakalića ('vjesnik'):

»U siječnju 1992. u Beču se osniva deputacijska loža »Ilirija«, iz koje će se regrutirati osnivači novih masonskih organizacija u Sloveniji i Hrvatskoj. Ministarstvo uprave je u rujnu 1994. registriralo prvu masonsku ložu u Republici Hrvatskoj – Veliku ložu starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske. Među osnivačima ima i poznatih imena – od bivšeg ministra Nenada Porgesa i kazališnog redatelja Zlatka Boureka, do tadašnjeg velikog meštra Branimira Horvata. Prošlih se desetak godina slobodno zidarstvo u Hrvatskoj prilično razvilo, te je doživjelo svoju međunarodnu afirmaciju. U zemlji postoje tri lože – Grof Ivan Drašković, Tri svjetla i Hrvatska vila – koje su u Zagrebu, te vjenčići u Osijeku i Rijeci. U Veliku ložu Hrvatske »svjetlo je uneseno«, kako se to kaže u masonskom ritualu, u studenome 1997. »Majka« svih loža, Velika loža Engleske, priznala je Veliku ložu Hrvatske potkraj 1999., a prema masonskim podacima, hrvatsku je glavnu ložu do kraja 1999. priznalo tridesetak glavnih svjetskih loža. Osim tih loža, od 2003. hrvatski masoni koji prakticiraju škotski obred organizirani su u Vrhovno vijeće Starog i prihvaćenog slobodnozidarskog škotskog reda za Hrvatsku, koji nikada prije nije postojao u našoj zemlji. Slobodni zidari više, očito, nisu nepoznanica ni našoj javnosti. Ipak, što se točno zbiva iza čvrsto zatvorenih vrata masonskih loža, te tko se sve tamo skriva, možemo samo nagađati. , temeljni motiv angažiranosti najvećeg dijela masona (uostalom kao i u pripadnika drugih struktura) karijerizam, a samo u rijetkih pojedinaca i okultizam.«

- 18:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

masonski rituali su jednaki za sve pripadnike iste glavne lože. u pojedinostima se glavne lože međusobno razlikuju. simboli su zajednički svim ložama. tumačenje značenja simbola varira između praktičnog, vjerskog i filozofskog. glavni simboli su trokut i šestar oni su kao zaštitni masonski znak - logo (ali tu je i pješčani sat, čekić, /drugi zidarski alat/ piramida ili trokut, oko, zrake … i svaki od njih ima višeznačno tumačenje).

na novčanici američkog dolara od jednog apoena je masonski znak.

za oko u trokutu na vrhu piramide, kršćani smatraju da predstavlja izobličenu božju sliku. za masone je to božje oko koje sve vidi (ili možda samo opomena da su masoni svugdje i da se ništa ne može sakriti). uz ovo i informacija da je veliki broj američkih predsjednika (predsjednika sad) pripadao masonima. rado se ističe pripadnost georga washingtona masonima (citat: cetrnaestorica americkih predsjednika koja su sebe smatrala masonskom "bracom". ogromni obelisk koji poznajemo pod imenom washingtonov spomenik posvetili su masoni. kamen temeljac zgradi americkog capitola polozio je george washington noseci obrednu pregacu i koristeci posebni alat. no i mnogi predsjednici u ovom stoljecu bili su masoni. primjerice, oba predsjednika roosevelta bila su slobodni zidari. takodjer i predsjednik gerald ford i predsjednk harry truman.)

- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ali i mnogi drugi poznati ljudi pripadali su velikoj masonskoj obitelji, primjerice sir winston churchill, ali i "goethe, eliphas levi, cagliostro, grof saint-germain, emanuel swedenborg, mozart, solomon, h.p.blavatsky, a besant, leadbeater, lincoln, a.mesmer, josip broz tito (iluminat) ..."

uvijek sam slušala da je tito bio mason, ali iluminat, ne. ovaj bi podatak mogao imati veze s progonom religije u bivšoj jugi, jer iluminati za razliku od masona imaju dogovor sa sotonom (luciferom).

biblija je osobito korišten dar među masonima i često se poklanja prigodom stupanja u ložu ili u drugim značajnim zgodama prilikama. ova biblija se (navodno) ne razlikuje od klasične biblije. na posebnoj stranici je napisano ime primatelja i svrha primanja, a ponekad su navedene stranice iz kojih proizlazi masonska vjera, učenje i temelji masonskih rituala.

inicijacija ili uvođenje u masonsku ložu je ceremonijal. već sam napisala da postoje diferencijacije u ritualima. ovdje ću napisati jedan klasični način. ritual se sastoji od nekoliko 'koraka':

- predloženi član se prije ulaza oslobađa dijela odjeće, osobito kravate, svih sadržaja u džepovima, osobito novca – simbol siromaštva; zavrće lijevu nogavicu hlača do koljena, a isto tako otkriva lijevu stranu grudi. na desnu nogu obuva papuču, prije nego mu se stavi crni povez preko očiju i oko vrata omča.
- na ulazu u ložu čuvar lože stavlja bodež na ogoljeli dio grudi.

- prilazi velikom meštru. klečeći odgovara na pitanja (to su obredna pitanja koja treba znati napamet, dobiju se nekoliko dana prije). usput se zaklinje da je suglasan za izdaju bilo koje masonske tajne primiti najstrožu kaznu: čupanje jezika, rezanje grkljana … iako je to više-manje simbolično, ali uvjerljivo. jer stvarna kazna je možda još gora kad ga se prokaže kao izdajnika sa svim posljedicama u družini velikoga bratstva.

- čim je završen taj dio ceremonije kandidatu se skida omča, pokazuje mu se znak: stisak ruke i proglašava ga se šegrtom u bratstvu. upoznaju ga sa simbolima: mjerilo promjera 60 cm koje prikazuje 24 sata jednog dana koje treba utrošiti za rad, molitvu i osvježenje, čekić koji predstavlja moć svijesti i dlijeto koje prikazuje napredak u obrazovanju. obvezuju ga na izvršavanje njihovih zakona, biblije i države. to je ujedno i završetak ceremonije ili prvi stupanj članstva i stupanj 'rođenja'.

drugi stupanj članstva je status 'djetića' na kojemu upoznaje suština zanata, ali još uvijek ne i savršeno djelo i treći stupanj 'majstora', gdje ulazi u sve tajne masonskog zanata u uspostavljanja novog svjetskog poretka.

- 18:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

masonska loža u dubrovniku spominje se još 1807. godine, dakle niti godinu dana od ulaska francuza u grad. naime austrijski konzul timonia u svom izvješću vladi 28. kolovoza te godine daje do znanja o postojanju masona u dubrovniku. iz kasnijeg izvješća biti će jasno da nije bila riječ o loži, nego sastancima francuza i njihovih dubrovačkih pristalica, jer te skupine nisu bile pod okriljem 'grand orient de france', pariske centrale.

prava masonska loža ustanovljena je tek 1810. i to u vrijeme ustroja ilirske provincije, pod nazivom l'etoile illyrienne (zajedno s kotoranima). trajala je samo dok austrija 1814. nije preotela francuzima dubrovnik.

onodobni masoni imali su, koliko se zna, dva važna mjesta sastajališta. jedno je bilo u palači bonde (skočibuha) na boninovu. *) u taj osamljeni ljetnikovac dolazili su pod okriljem mraka. drugo sastajalište, a vjerojatno i sjedište lože bilo je na konalu u kući m,asona nekog nonkovića.

znalo se je da je upravitelj lože bio doderlain, nekadašnji francuski časnik, koji je glavnoj centrali u pariz slao šifrirane poruke.

uglavnom, dubrovački članovi masona su bili istovremeno simpatizeri francuza. to je kod ostalih građana stvorilo averziju prema masoneriji, a osobito prema nekima od njih za koje se je znalo da su i otprije bili pristalice francuza.

posebnu ulogu u dubrovačkom masonstvu imali su budvljani, sinovi plemića antuna zanovića (conte zanovići s nadimkom baduan: stjepan, primislav, hanibal i miroslav), od kojih je za dubrovnik i njegovu ložu bio važan samo primislav. a kakav je to bio čovjek saznajemo od njegovog prijatelja casanove koji ga je ovako opisao svog masonskog brata:

"Smion, lakouman, rječit, razvratan, rasipan, ulizica, laskavac, lažac, neobična pamćenja i imajući konačno sva svojstva lupeža velikog stila".

nema sumnje da je bio upravo takav, jer postoji priča da je i casanovu prevario na kartama, tako da mu je morao dati svoj prsten. iako o zanovićima piše vinicije lupis ('dubrovnik i poljska', poljsko veleposlanstvu u rh, zagreb, 2005.; 69-71 str. ), o zanimljivoj hohštaplerskoj obitelji zanović, podrobnije i pikantnije informacije nudim s interneta.

*)
pogledati tekst ljetnikovac 'skočibuha'

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

osim spomenutih koji i nisu bili dubrovčani, makar da je jedan zanović nekoliko godina bio učiteljem u dubrovniku, u masonsku obitelj što se zna spadali su gianluka zuzzeri 1), ivo maškarić, predsjednik trgovačkog suda za francuske uprave 2), zet mu antun kaznačić, jakobinac mato altesti, kirurg niko picelj, plemići đivo bozdari (božidarević), marin bona, vlaho kaboga; rafo andrović 3), miho zuzzeri, anđelo trezza ...

uz ovu ložu bila je i neka paralelna skupina za koju se ne zna jeli bila masonska, ali se zna da je bila tajno društvo koje se okupljalo u jednom napuštenom dućanu pod nazivom 'butiga'. istraga o ovom društvu nije donijela nekakve rezultate, osim saznanja da je okupljala učene, lukave, umne i spretne ljude. izvještaji redarstva članove te družine smatrali su liberalima i protivnicima svih vlada i vlastele, a bersa to detaljizira: "... i to iz osobnih interesa, i vole svaki drugi politički poredak samo da oni mogu tu voditi glavnu riječ; kleveću, svete se, pišu anonimna pisma puna potvora i laži; čine sve moguće ...". i doista opstali su i za vrijeme austrije, čak im je pristupio i austrijski major widmann 4)

1)

gianluka zuzzeri (ivan luka zuzorić), mason živio je pretežno u svome dvorcu u brsečinama. brsečine su malo mjesto nadomak dubrovniku, a dvorac imenovanog zuzzerija je bio uz more. kad je umro je 1826. godine, težaci nisu dopustili da se pokopa u kršćanskom groblju. teškom mukom uspjelo je, uz pomoć vojske, pokopati ga u obiteljskoj kapelici.

2)

ivo maškarić, mason bio je za vrijeme francuza na visokoj poziciji predsjednika trgovačkog suda. umro je u svom ljetnikovcu u župi dubrovačkoj. do pod kraj 19. stoljeća o njemu su prenosile priče kao o vukodlaku.

bersa: " za kćeri francuskog slikara Gallaita, koje su g. 1864. stanovale u tom ljetnikovcu, Župljani su tvrdili, da, kad se sprema oluja one vide u oblacima pokojnog Maškarića sa jakobinskom kapom na glavi, te pucaju iz puške u nj".

3)

rafo andrović, mason i član 'butige', koji je govorio da je on 'mason iz mode'.
ovoj osobi su se pridodavale nadjevci: umni i lukav, čovjek nemoralan, intrigant, ...
najviše mu se zamjeralo što je uspijevao obrlatiti poštenu mladost da pođu istim putom.

4)

uz primitak austrijskog majora widmanna u bratstvo 'butige' stoji kako su ga, zapravo, prijevarom uvukli u udruženje, jer su mu dali do znanja da je to u interesu austrije. a oni, tj. 'butiga' je toliko moćna da se njezine članove pitalo kad se radilo o predaji grada francuzima. iz straha od njihove osvete ili samo nade da ih neće ometati pri poslu i zaposlenjima, 'butigi' su pristupali mnogi dubrovčani, što milom što iz interesa.

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o svemu ovome napisanom, dakako drugim riječima i sažetijoj formi, piše 1957. godine zamjenik načelnika mirko jurin u:

1. IZVJEŠTAJI UDB-e O MASONIMA U DUBROVNIKU, KARLOVCU, OSIJEKU, RIJECI (SUŠAK I OPATIJA), SPLITU I ZAGREBU S PRILOZIMA
naslovljeno:
DRŽAVNOM SEKRETARIJATU ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE NRH
- I. Uprava II. Odjelenje

u ime:
Narodnog odbora Kotara Dubrovnik
Sekretarijat za unutrašnje poslove
Državna bezbednost
Dubrovnik, 29. VIII. 1957.
Br. 510/57

Predmet: Historijat razvoja masona u Dubrovniku sa biografskim podacima za lica koja se i danas nalaze u Dubrovniku

a taj izvještaj dostavlja, kako stoji:

"U vezi Vašeg dopisa br. 1360 od 22. VI i 12. VIII. 57 godine, izvještavamo sljedeće:"

navodi u prije spomenutoj knjizi ivan mužić (str. 457-467), čije ću djelove prenijeti (što kraće mogu).

zamjenik načelnika sup-a, državne bezbednosti iz dubrovnika, mirko jurin, spominje uz prije nabrojene masone koji su, kako stoji: "zadirali u politički i privredni život još u doba Francuza, a i u isto vrijeme vodili borbu protiv religije" i neka druga imena (koja izostavljam).

nadalje izvještava, kako je masonerije nestalo ili bar oni nemaju nikakvih spoznaja o njihovom djelovanju do kraja I. svjetskog rata. masonstvo se ponovno javlja oko 1920. i to na francuski poticaj, ali kasnije dominira engleski utjecaj. masoni toga razdoblja su dubrovačka gospoda i veletrgovci, anglofilski orijentirani, a izrijekom se navode dr. melko čingrija i božo banac.

u drugom dijelu ili iz drugog razdoblja, navodi:

broj dubrovačkih masona raste u godinama od 1930-1939, a u vrijeme pisanja ovog izvješća (1957., prema autoru) je još petnaest živućih, među kojima je najviše pomorskih kapetana ili osoba koje su radile u tadašnjem brodovlasničkom poduzeću 'dubrovačka plovidba' (čiji je slijednik 'atlantska plovidba') a kao glavne navodi dva prije spomenuta masona banca i čingriju.

jurin se služi konspirativnim imenima, poput suradnik "miloš", "major m" i (ženska suradnica) "valentina" (u prijevodu špijuni), jer kaže kako su oba (miloš i major m) bili masoni, a 'major m' i glavno masonsko lice.

masonska loža 'sloboda' imala je 45 članova, a bila je povezana s velikom ložom u beogradu. prostorije su imali u vili 'šipan' (vila šipan je kamena zgrada koju od današnje 'vila palme' /policijska uprava dubrovnik/, dijeli ona mala strma ulica koja se s burbona spušta na glavni put). drugo sastajalište je vila danskog konzula paula neorgardta na boninovu (bez preciziranja mjesta).

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u obraćanju zagrebu jurin nastavlja, kako nitko od spomenutih, čije podatke imaju od suradnika ili udb-e fnrj (materijali iz beogradske policije stare jugoslavije) nije saslušan, a prema njegovom saznanju to su starije i neaktivne osobe, od kojih su dvojica članovi saveza komunista.

izrijekom navodi njihova imena minisar mato jakšić *) i podvornika jedne škole miho soljačić.

izvješće završava ostalim imenima još živućih masona s opširnim biografskim podacima, a ja izdvajam:

1. antun cvjetković, kapetan
2. miho ercegović, knjižar
3. ivo čižek jende, kapetan
4. sergije dr aleksić, veterinar (srbin)
5. savo pupić, željezničar (srbin)
6. miho domjan, kapetan
7. ilija lumović, sudac (crnogorac)
8. nikola kojaković, trgovac
9. andro, puljizević, trgovac (karakerizacija: isključen zbog krađe 13.600 dinara)
10. matija dr vidojević, odvjetnik
11. antun buconić, odvjetnik
12. božidar mitrović, pravoslavni pop

na karaju spominje i 'rotari klub' kao "masonsko dijete", ali bez podataka koje će naknadno pribaviti i završava izvješće sa:
"smrt fašizmu - sloboda narodu!"

sljedeći dopis sup-a, državna bezbednost, nosi datum 16. rujna 1957., a sadrži jedno izvješće službenog istražitelja mirka lucića s naslovom: Razgovor sa SOLJAČIĆ MIHOM "Mićo" obavljen u ustanovi dana 23. IX. 1957. g.

navedeni istražitelj državne bezbednosti, nakon što je napisao osobne podatke miha soljačića, masona, ali člana skj, hrvata (rođenog u bolu na braču, po zanimanju bačvara, oženjenoga i zaposlenoga kao podvornik u 'učiteljskoj školi' dubrovnik), prenosi u izviješću čini se doslovno riječi ispitanika preko kojih se izravno možemo upoznati s načinom vrbovanja u masonsku organizaciju, masonski ritual, značenje simbola, znakovlje i prepoznavanje masona...

o svemu tome (što je sadržano na 7 stranica teksta formata a-4), prenijet ću u sažetoj formi, jer sam dio tih rituala već opisala u onom općem dijelu teksta o masonima - masoneriji.

_________
*) mato jakšić, mason, ministar i član skj je osoba po čijem je pričanju napravljen scenarij filma lordana zafranovića "okupacija u 26 slika".

mo'š mislit vjerodostojnosti. zujo

- 17:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u uvodnom dijelu 'mićo' navodi kako se je zaposlio u svojstvu podvornika 'učiteljske škole' 1930. i odmah bio zapažen od tadašnjeg tajnika škole novaka bukvića, profesora. koristio ga je za različite usluge koje nisu spadale u njegove poslovne obveze, a ovaj je to izvršavao ne znajući da ima posla s masonima. u vrijeme dok je davao ovaj iskaz, novak bukvić je bio umirovljeni profesor.

nakon što je u više navrata radio uglavnom fizičke poslove za 'ložu', od istoga bukvića bio je predložen loži za članstvo 1933. (prema njegovim riječima loža je osnovana 1928/29). bukvić je prema istom iskazu bio meštar lože (članovi: mirko bakočević, direktor pošte, ante škurić iz konavala, matija vidojević, odvjetnik mirko mladinov, nikola šiljkut, te dva novljana od kojih je jedan aleksić).
broj masona bio je vrlo mali, a zajedno s njim primljena su još dva početnika od kojih je jedan mirko mandić, inspektor 'dubrovačke plovidbe'.

mićo dalje navodi kako je trebala proći godina dana da na prijedlog lože dobije prvu zvjezdicu, čije dobivanje je bilo uvjetovano uspješno položenim ispitom iz 'biblije', gdje treba doslovno odgovarati na postavljena pitanja. međusobno se masoni oslovljavaju sa 'ti' uz navođenje čina.

prema njegovom opisu ceremonijal prijema je sličan prije opisanom (izostavljeni su detalji: zavrnute nogavice, papuče, omče ...) sa svezanim očima vode ga u nepoznatom pravcu i tek pošto mu skinu povez može vidjeti ložu iznutra i upoznati njezine članove. prozori i vrata prostorije zastrti su crnim zavjesama. na sredini je mrtvački kovčeg u kojem mora biti kostur, odnosno samo lubanja. (mićo je kasnije za ovaj ceremonijal donosio kostur iz prirodoslovnog kabineta učiteljske škole, jer je loža posjedovala samo lubanju). stolice su bile posložene oko trouglog stola na kojemu su stajale tri voštane svijeće. na zidovima je uz sliku jako razvijenog muškarca, što simbolizira snagu, bila slika gole ili polugole žene kao simbol ljepote i 'pramilin', tj. željezni okvir u kojemu je stajao: lijepo obrađeni kamen; grubo obrađeni kamen; visak; čekić; mistrija.

arhiv lože se čuvao u zaključanom ormaru, a loža u dubrovniku bila je podređena glavnoj loži u beogradu - velikoj loži. velika loža u beogradu i velika loža u zagrebu bile su u zavadi.
na temelju istog iskaza čitam da je 'dubrovačka plovidba' na mnoge načine pomagala masonima i članstvom, financijama i na druge načine.

mićo kazuje da je loža imala redovite sastanke, ali da on te sastanke ni po čemu ne bi razlikovao od sastanaka koje održava njegova tadašnja komunistička partijska ćelija. jedino je ritual i simbolika drukčija. njihovim sastancima tijekom tih godina nazočili su jednom neki francuzi i češće gosti velike lože iz beograda. velika loža je imala kartoteku svih članova s terena, tako i ove dubrovačke lože. članarina nije bila jednaka, ovisila je o primanjima i uvjetima člana.

- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kako je ovaj iskaz uzet 1957., a loža kojom je u činu 'majstora' rukovodio novak bukvić prestala je s radom 1941., jasno da je iz sjećanja ispitanika, što protokom vremena, što iz drugih razloga nestalo mnogo detalja.

ipak je uz imena onih koja je još pamtio i te 1957. godine, a imali su status 'meštra' i koje izrijekom navodi, meni je zanimljivija sama simbolika:

pripravnik je nosio bijelu kecelju;
članovi su nosili smeđu (on je naziva 'kafe boje') kecelju, a prema broju zvjezdica (od 1-3) vidljiv je i njihov status unutar iste.

prepoznati masona u stranom gradu nije bio problem. taj se morao služiti istim znakovljem koje je bio opći znak prepoznavanja:

1. znak ispruženim dlanom ispod vrata, i pokret sječiva na kojeg je trebalo odgovoriti na isti način;
2. rukovanje uz pritisak nadlanice palcem, gdje broj pritisaka označava čin u loži.

iskaz se završava navođenjem jednog detalja. ustaška policija je rastjerala ložu i podvrgla ispitivanju neke članove, među kojima spominjem dubrovačkog skladatelja ludomira mihaela rogowskoga, rođenog poljaka i masona, čiji je grob na dubrovačkom groblju boninovo. uz neke druge i ovaj je dubrovački poljak bio saslušavan od ustaša. sam je priznao svoje masonstvo, ali nije odao svoju masonsku braću.

masoni su se suprotstavljali svim oblicima religije, čak i onima koji ih se izravno nisu ticali. tako je mićo pobacao sve religiozne teme iz učiteljske škole (ne govori kad je to uradio, jer su i komunisti djelovali na isti način), a navodno je pokušao ukloniti i jedan križ na 'dančama', ali bez uspjeha.
u završnici njegove priče stoji kako su masoni voljeli postojeći jugoslavenski režim pri čemu se isticalo jugoslavenstvo, a ne nacionalnost.

to bi bilo sve.
materijal udbe je, kako sam prije spomenula, prenio ivan mužić u knjizi: 'Masoni u Hrvatskoj 1918-1967: dokumenti iz tajnih arhiva udb-e' u izdanju orbisa, split, 1993.

ostala literatura:

najviše podataka daje josip bersa i to na nekoliko mjesta u "Dubrovačke slike i prilike ..." ali opširnije na str. 62-70
vinicije lupis: "dubrovnik i poljska", zagreb, veleposlanstvo republike poljske, 2005. (str. 69-72). moram ovdje napomenuti da sam uzela od njega samo djelomične informacije o braći zanovićima na koje sam dala link. vinicije (vjerojatno iz nekih drugih razloga) nit ne spominje rogowskoga kao masona, a trebao ga je spomenuti, jer ga se u dijelu knjige dotiče. (knjiga se ne može kupiti. ja sam ju dobila iz zgba).
međutim, prije možda godinu dana sam nešto istraživala o zanovićima, tako da o njihovoj ulozi u masoneriji grada imam prikupljenu bazu podataka iz različitih izvora. ona mi za ovakav tip teme nije trebala. najviše mi je podataka (al' i ja njemu) o njima dao diskutant anatema.
ove dokumente o udbi i službi državne bezbednosti dobila sam u knjižnici iz navedene literature ivana mužića (a napisala sam i stranice, da sad ponovno ne kopam).
o masoneriji u jugi ima velika studija nenezića, ali su podaci jako intonirani nacionalistički, ali za info, knjiga je: zoran d. nenezić, masoni u jugoslaviji 1764–1999. beogradsko izdanje (ima je narodna knjižnica).
o sastajalištima masona imaš i u margaritonija (legende) i u boba novaka (slobodan prosperov novak: dubrovnik ponovljen), ali i u berse, pa i u mužića.
o poznatim masonima, među njima i o titu našla sam na više mjesta na netu, a isto tako i o simbolima i njihovom značenju. nisam išla u detalje, premda je sve jako zanimljivo.
link o iluminatima, opakom ogranku masona, ostavila sam na politici, gdje je tema masoni. vrijedi pročitati (index.hr).

- 17:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.06.2006., subota

DUBROVNIK I SRBIJA : aspiracije i halucinacije

»Ne daj Grade da ti vide suze
i uz mire ne daj da ti puze.
Čuvaj blago našeg starog puka,
Sv. Vlaha nek te čuva ruka.«

(jakša fiamengo, 1991.)

iako mislim da ovo što pišem (ove teme) ne čita ni šira ni uža forumska populacija, jer nije aktualno i na kraju krajeva nije ni tako važno za ' forumsko društvo', mene uvijek rasplače ili nasmije poneka glupost koju pročitam tu na našim stranicama ili na nju naiđem kad se bacam u potragu bespućima interneta, kad je riječ o dubrovniku.
osim ovdašnjih glasnogovornika, koji su bili povodom da sam objasnila podrijetlo boškovića, najviše me 'oduševljava' "projekt rastko".
dakle ne mogu ukucati ni jednu dubrovačku riječ, toponim ili osobno ime, a da ne naletim na specifičnu srpsku verziju s impozantnim i dojmljivim referentnim izvorima.
da ne znam ništa do te pisanije, bila bi stvarno uvjerena u točnost tih navoda koliko radi uvjerljivosti iskaza, toliko i radi iscrpnosti bavljenja temama iz dubrovačke prošlosti, a najviše pozivom na zvučne izvore, koji su (razumije se) nedostupni.
o srpskom dubrovniku, svojatanju, autonomiji, oblasti ni tamo – ni amo, srpskim piscima, srpskim prezimenima, srpskoj povijesti, previše je toga napisano (nadrljano) da bi se sad uhvatila pozivom na nešto konkretno što me je posebno iritiralo, jer rijetko što nije. ali kad pođem od ovog svježeg, a već povijesnog ratnog razdoblja i čitam nakaradno iskrivljivanje onoga što sam i sama doživjela, posve razumijem kako se daljnja povijest dade lako izobličiti do neprepoznatljivosti.

ne kanim pisati ništa vezano za to razdoblje, jer o tome prigodno pišem na drugim topicima, ali baš me je jedna takva tema navela na ovaj tekst, zapravo riječi muzikologa dr miha demovića:

"Dubrovnik je bio otvoreni grad svakom čovjeku (…), u posljednje vrijeme ponajviše ljudima iz Srbije i Crne Gore. Njima su Dubrovčani pridavali počasni dubrovački epitet 'Gospar Jovo', 'Gospar Stevo', … ni ne sluteći da to nisu gospari nego (…)".

da 'gospar jovo', smijem se kad ovo pišem, jer je zaboravio je napisat i 'gospar aco', a taj je, 'za nefalit', uz 'gospara' još poželio biti i knjaz u n(j)ekoj samostalnoj ni tamo, ni amo 'dubrovačkoj republici'. pa kad mi još tko kaže kako nisu inspirativni.

- 09:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

odakle uopće ideja da dubrovnik ima bilo kakve veze sa srbijom?
trpimir macan:

"Već podrug stoljeća teče golema tendenciozna, falsifikatorska i imperijalistička srpska historiografija, želeći se domaći Dubrovnika, kojega je već Ivan Vidali nazvao krunom svih hrvatskih gradova".

ovaj tekst je pisan u povodu, pa je intoniran primjereno vremenu. nastao je 1992. godine i vezan je uz temu koja mi je bila povod, ali ne i svrha. pa ipak iz njegovog teksta, kojemu je gornji citat samo produženi naslov temi "odrednice dubrovačke povijesti", on se poziva baš na izjave koje ja želim izbjeći, a iritiran 'istinama' srpskih povjesničara otvara podužu temu o
dubrovniku. u tom smislu navodi riječi dr. jovana ilića, koji (kaže macan) komada hrvatsku i u tom komadanju dubrovniku određuje posebnu autonomiju ili status posebne federalne jedinice, prvenstveno radi njegove duge samostalnosti i katoličkog stanovništva (a sad pazi ovo) "uvelike srpskog porekla". jer nastavlja isti autor, dubrovnik ne može biti samo hrvatski, obzirom da je tek 1939. ušao u sastav banovine hrvatske, a 1945. republike hrvatske. on tu, naravno, nije zaboravio ni nestale srbe-katolike, ni 'veru otaca – pravoslavlja' … .

e sad se macan pita zašto ti pisci prešućuju bitne povijesne procese i pojave krivotvoreći bit i smisao dubrovačke povijesti i tako ga "milom ili silom, naučno ili vannaučno' trgaju iz naravnoga corpusa hrvatske povijesti i kulture, iz hrvatskog naroda, i proglašavaju srpskim" (ako ništa onda bar slavenskim, jugoslavenskim i često 'našim', ali nipošto hrvatskim).

a tako izdvojiti dubrovnik i njegove žitelje iz civilizacijskih okvira zapada i iz cjeline hrvatskog naroda ravno značilo bi "tome gradu i njegovim ljudima uskratiti prošlost, oteti identitet i ubiti dušu" (t.m.).

iako izvori za starije doba ne pružaju posve pouzdane podatke, opet oni iz nešto kasnijih razdoblja su nepotpuni (oslonjeni na drugorazredne izvore porfirogeneta i popa dukljanina) u složenoj etnogenezi ne osporavaju činjenicu da je tijekom 14. stoljeća u dubrovniku prevladao hrvatski element u starom romanskom gradu, čemu svjedoče starohrvatski predromanički spomenici i na sreću očuvani pisani dokumenti, dubrovački književnici.

ali o tome neću polemizirati. o tome pišu: hanibal lucić ('dubrovniče, časti našega jezika'), vidali, stojković, vetranović, zlatarić, palmotić, đurđević, crijević, menčetić, bošković, bruer, …
činjenica je, srbija je oduvijek htjela dubrovnik, a jednom čak i uspjela prodrijeti unutar zidina. srpsko-nemanjičko razdoblje protkano je i srpsko-dubrovačkim ratovima, jer skoro da i nema nekog vladara ili feudalca kojemu nije zapelo oko za bogati grad, sve tamo od 12 stoljeća.
nemanja je, primjerice harao dubrovačkom okolinom 1172., bio je potučen na moru 1184., a u grad je uspio silom prodrijeti, ali uzalud 1185., jer su ih dubrovčani silom istjerali. skoro do kraja 14. stoljeća, redovito i u različitim intervalima takvi su pokušaji srba i dukljanskih vladara iako odbijeni bili redovita pojava.

iako je nemanja 1186. sklopio mir s dubrovčanima i priznao im sve tadašnje teritorije (granicu od župe do gruža), napadi nisu prestali, štoviše nastavili su ih nasljednici: stefan prvovjenčani, uroš I. i II. koji je čak 1302. privremeno oduzeo cavtat. uroš IV. je 1357. vratio sve otete pogranične posjede od ljute do kurila "da si ima i drži grad dubrovnik".

- 08:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovnik, 1991-1995.

nasljednici vladara duklje su u 19. stoljeću (27, svibnja 1806.) u zajednici s rusima učinili strašna zlodjela na dubrovačkom području od ubojstava, silovanja, pljačke i paleži, do otvaranja i pljačke grobnica.

kronike bilježe da je tad zapaljeno:

235 kuća u konavlima,
188 u župi,
9 na pločama,
134 na pilama,
44 u gružu,
7 na lapadu,
30 u slanome,
3 u stonu.

prema popisu stanovništva te 1808., kad je na bečkom kongresu potvrđen prestanak dubrovačke republike, iz izvještaja je poznat točan broj žitelja dubrovnik s okolicom:

6.544 katolika;
227 židova i
108 pravoslavaca.

dopuna (da se ne vraćam na iste podatke):

1830. godine dubrovnik ima 1968 obitelji (6404 stanovnika):
- 5784 katolici,
- 396 pravoslavci,
- 260 židovi.

- 08:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

da se povijest, pa i aspiracije na dubrovnik ponavljaju ciklički svjedoče i listopadski događaji 20. stoljeća: 1944. i 1991., s motom: 'što ne može milom - mora silom i balkanskim primitivizmom'.

Miović-Perić, Vesna : Na razmeđu : osmansko-dubrovačka granica (1667. - 1806.) :
Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
Dubrovnik, 1997 (Serija: Posebna izdanja. Monografije ; knj. 14 )

U kontekstu tinjajućeg islamsko-katoličkog sukoba, kao dodatno opterećenje djelovalo je istodobno postojanje i treće, pravoslavne vjere u Osmanskoj državi, koncentrirane upravo duž jednog dijela dubrovačke granice. Stremljenje pravoslavnog, uglavnom vlaškog stanovništva da se, u potrazi za boljim životnim uvjetima, naseljava na područje Dubrovačke Republike, uvijek je bilo prisutno, što su Dubrovčani pokušavali spriječiti. 2) Istodobno, odmetnuti Crnogorci i susjedni im "poluodmetnuti" Vlasi predstavljali su unutrašnji problem Osmanskog Carstva, čije su posljedice Dubrovčani vrlo bolno osjećali. Osmanlije, naime, nisu bili u stanju disciplinirati te svoje podanike, pa se oni u odnosu prema Dubrovčanima javljaju kao posebni akteri u najgorem mogućem obliku. Zbog njihova nezavidnog položaja u neperspektivnim krševitim brdima, zbog političke inferiornosti u Osmanskom Carstvu, a blještavila Dubrovnika na domašaju puške, pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom. Pljačka je postala rad, vrijednost koju je ta zajednica prihvatila, običajno ozakonila i psihološkim obrambenim mehanizmom moralno uzdigla. Zavaravajući se, terorizam je proglasila junaštvom, od susjeda stvorila neprijatelja protiv kojega je sve dozvoljeno i protiv kojega ništa nije nečasno. Obrazloženje za zločin uopće nije bilo upitno. Trebalo je samo naći povod, kakvu-takvu argumentaciju da se zločin opravda. Povod je mogao biti i izmišljen, mogao je biti i bezočan. Taj način razmišljanja izmetnuo se do karikaturalnih razmjera, produžavajući svoje krakove i u današnje vrijeme.

- 08:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nastanak dubrovnika i naseljavanje hrvata spominje i porfirogenet, a i sama sam pisala prije o tome. samo ću spomenuti da je prvo naselje romanskih izbjeglica iz epidaurusa bila ilirska utvrda na hridini zvana ragusium na kojoj je utemeljen grad. šireći se preko močvarnog rukavca (današnji stradun) pripojio se s drugim naseljem dubravom (dub je hrvatska riječ od koje je i nastalo ime grada). bila je to ilirsko-romansko-hrvatska zajednica.

kad govori o stanovništvu, porfirogenet opisuje raseljavanje hrvata u tri smjera (dalmacija i panonija, dva ogranka), od kojih je treći završio na krajnjem jugu i preko granica današnjih konavala.
uglavnom riječ je o stanovništvu dubrovačkog zaleđa, a pop dukljanin ta područja naziva 'crvena hrvatska' ili 'dalmatia inferior' (donja dalmacija).

najuži dubrovački teritorij obuhvaćao je područje od gruža do sv. jakova u višnjici. ostali prvobitni prostor (koji je prema dubrovačkim kroničarima poklonjen od hrvatskog kralja stjepana i žene mu margarite), bila je tzv. astarea ili morski pojas od cavtata do zatona s elafitskim otočjem i grebenima pred cavtatom (mrkan i bobara), koji se još nazivao baština, hereditas (nasljeđe. u dubrovniku su i danas živi izrazi za naslijeđenu imovinu: baština ili ereditat ).

koliko je, i je li točan zaključak ponajboljeg poznavatelja dubrovačke povijesti vinka foretića, koji je svoj život posvetio istraživanjima i ostavio nam 'povijest dubrovnika' u dva sveska (mh, 1980.), kad piše pozivajući se na materijalne dokaze iz povijesnog arhiva u kojemu je proveo radni vijek i više od toga (do smrti), da je hrvatska pripadnost dubrovnika u srednjovjekovlju neosporna, posebno u vrijeme tomislavove hrvatske.

ne podliježe raspravama, u tom smislu, druga polovica 14. stoljeća kad je dubrovnik 1358. postao slobodnim gradom koji priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja ludovika I. anžuvinca, koji će o tome ostaviti potvrdu riječima: "... gradu Dubrovniku u našoj Kraljevini Dalmaciji", što se nastavlja do početka 16. stoljeća, jer će to ponoviti i vladislav: "Dubrovnik, naš grad Dalmacije". tu su i podaci domaćih kroničara, ali za ovu temu, značajniji su opisi svjetskih putopisaca: cipika, de diversisa, el idrisija ('dubrovnik je zadnji grad hrvatske'), von breydenbacha, von harffa, von grnemberga, p.a. tolstoja ('Dubrovčani se nazivlju Hrvatima').

- 08:45 - Komentari (2) - Isprintaj - #

već u 13. stoljeću dubrovnik ima vrlo razvijeno pomorstvo za koje je trebalo osigurati ključna i uporišna mjesta u svome okruženje, ali i zbog stalnih aspiracija, te iz sigurnosnih plovidbenih razloga na putu prema talijanskim gradovima.

lastovo kao istureni otok je bilo jedno od važnih strateških područja, pa se nakon žive političke aktivnosti dubrovčana, al' pod posebnim uvjetima (statut) lastovo dragovoljno priključilo dubrovniku, sredinom 13. stoljeća.

drugi strateški i gospodarski važan dio teritorija, pelješac sa stonom (solana), osvojili su kao ratni plijen u borbi s humskom vlastelom braćom branivojevićima, između 1326-1333 udruženim snagama sa stjepanom kotromanićem, bosanskim banom. kotromanić je uzeo obalu neretve do zatona, a dubrovčani pelješac sa stonom. to su međunarodno pravno potvrdili ispravama (kotromanić i car dušan, koji je više bio arbitar za lovu od 8000 perpera).

u dušanovoj ispravi piše (citat): "... i dali im s milošću i pouzdanošću Rat Stonski sa svim međama svojim, sa zaseocima i s ljudima ... u baštinu i djeci njihovoj i unučadi":

u kotromanićevoj, pak stoji (citat): "... darovasmo u vijeke vijekova u baštinu i plemenito ljudima dubrovačkim ... sav Rat i Ston i Prevlaku i otoke i gore i polja, dubrave, šumu, trave, vode, sela, sve što je od Prevlake do Lovišta ... do zgorenja svijeta".

moram napomenuti kako n. vekarić (porijeklo peljeških rodova) dopušta da je na pelješcu moglo biti nešto humskog življa, a i kasnije migracije ukazuju na nova doseljenja osobito radne snage iz drugih područja današnje hercegovine.

- 08:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

polovicom 14. stoljeća (1345.) dubrovčani su zagospodarili mljetom koji im se je dragovoljno predao uz isti uvjet kao i lastovo, tj. dobio je svoj statut.
pripajanjem mljeta bila je osigurana plovidba mljetskim kanalom.

krajem 14. stoljeća, točnije 1399. godine zbog sve veće opasnosti od turskih osvajanja, dubrovčani otkupljuju kopneni dio od stona na zapadu do zatona na istoku s cijelim zaleđem. granica dubrovačke republike na sjeveru je i današnja granica rh-e.

ovoj kupnji teritorija od bosanskog kralja ostoje kumovao je hrvatsko-ugarski kralj ludovik I. pri ovoj kupnji, a to je zanimljivost, ostoja je dobro prošaao.
(pa kad mi sad netko govori o mitu i korupciji, koja je od kad je svijeta i vijeka).

naime ostoja je uz regularno dogovoreni iznos dobio kuću u dubrovniku vrijednu 1500 dukata, dio zemlje na pelješcu i dubrovačko plemstvo. (isti dar je dobio i hrvoje vukčić hrvatinić /podatak: j. lučić, isto/).

turci su bili razlogom i sljedeće dubrovačke kupnje teritorija na istoku, konavala početkom 15. stoljeća. bilo je tu i drugih interesa, a jedan od njih je mletačko sjedište u zauzetoj boki.

konavle su, uz suglasnost tadašnjeg hrvatsko-ugarskog kralja sigismunda, dubrovčani kupili parcijalno: - najprije dio od tvrđave 'sokol' do rta 'oštro' od bosanskog velikaša sandelja hranića, 1419. i to za palaču u gradu vrijednu 3000 perpera, godišnji danak od 500 perpera i 12.000 dukata gotovine (36.000 perpera).

- preostali kopneni klin do cavtata otkupljen je od drugog bosanskog velikaša radoslava pavlovića pod sličnim uvjetima, 1426.

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pelješac

- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

mljet

- 08:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

cavtat, konavle

- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

čitavo područje, kojim je zaokružena dubrovačka republika, a danas je i granična crta hrvatske s drugim državama, uneseno je u 'libro rosso' - maticu, koja se čuva u povijesnom arhivu dubrovnik.
da rezimiram:

- najuže područje bilo je dubrovačko od početka;
- astareju (i sve što joj pripada), 1186. potvrdio je stefan nemanja, 1357. uroš IV.;
- pelješac i ston, 1333., car dušan i stjepan kotromanić;
- primorje, 1399., kralj ostoja;
- konavle, 1419. i 1426 hranić i pavlović.

sve je regulirano ugovorima, ozakonjeno potpisima hrvatsko-ugarskih kraljeva ludovika i sigismunda i uneseno u zemljišnike, a predstavlja povijesne etničke granice dubrovačke republike.

- 08:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

i da završim riječima dr. joza lučića:

"Priznali su ih svi susjedi: bosanski vladari, zatim Turci, Francuzi, Austrija, stara i nova Jugoslavija, do dana današnjega. S njima nije dopušteno cjenkati se, a još manje prisvajati ih. To nisu 'fašističke, ustaške, boljševičke' granice, jer, zacijelo, srpski vladari (među njima i neki srpsko-pravoslavni sveci) Nemanja, Dušan, Uroš IV., te bosanski ban, kral i velikaši, a ni hrvatsko-ugarski vladari ... to nisu bili".

odakle i pomisao da je dubrovnik i dubrovačko stanovništvo srpsko?

- 07:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RUĐER BOŠKOVIĆ

je li ruđer bošković hrvat, srbin ili udrobljeno (rekli bi dubrovčani 'baštardan')?

životopis ruđera josipa boškovića nije nepoznanica i ono što spada u oficijelnu biografiju jednostavno se može naći na netu.

zato ja ne pišem klasičnu biografiju (iako ću preuzeti i poneki dio iz ove ili druge standardizirane), već raspravljam pitanje, bolje kazati tvrdnje nekih diskutanata s raznih foruma (index.hr) srpske provenijencije o tome, je li ruđer bošković bio srbin?

- 00:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ulje na platnu, 96 cm x 71,5 cm
Rim ili Lucca, 1756. god.
Dubrovački muzej, Dubrovnik

Ovo je jedini čuvani izvorni portret koji predočuje Boškovića potkraj njegova rimskog razdoblja u naponu stvaralačke snage u dobi od 45 godina neposredno prije negoli je svoje trinaestogodišnje umovanje oblikovao u remek-djelo Theoria philosophiae naturalis. Bošković sjedi, ljevicu je naslonio na armilarnu sferu, a u desnoj ruci drži šestar. Prva sprava simbolički označuje astronomiju, a druga geometriju, dakle dvije znanosti kojih je osnove izlagao u svojim predavanjima kao publicus matheseos professor in Collegio Romano. Na tamnoj podlozi osvjetljenjem se izdvajaju samo lice i desna šaka, kao da je portretist htio upozoriti na Boškovića kao mislioca i pisca. Natpis u dnu portreta: P. Rogerivs Boscovich s.i. in collegio rom. mat. profes. natus ragvsii xv. kal. jvnij. MDCCXI. aetatis anno XLV. U pozadini, Boškoviću s lijeve strane, nalazi se polica za knjige, s kulturnopovijesnog stajališta najdragocjeniji dio portreta. Na polici se nalaze Boškovićeva djela, dvanaest knjiga razvrstano u dva reda. (ivica martinović)

Hrvatski fizičar, matematičar, astornom, geodet, inžinjer, pjesnik, filozof i diplomat. Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. Ruđer Bošković rođen je 26. svibnja 1711. godine, a o tome svjedoči i ovaj zapis s Ruđerova krštenja: Ljeta Gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja Ja Marin Caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga Nikole Boškovića i Pavle pokojnog Bartolomea Bettere, kojem je djetetu umjesto Dominika Bettere njegovog brata, i Senta, supruga G. Vincentija M. Volati . Ruđer, po dubrovački Ruđe, Josip Bošković rodio se kao sedmo dijete u obiteljskoj kući u ulici Provaljenoj, u Dubrovniku.

- 00:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

rudjer boskovic (dubrovnik, 1711 - milan, 1787) was one among the 18th century's great masterminds. his achievements in the field of mathematics, physics, and astronomy have won him international fame. his life's work is the piece entitled "a theory of natural philosophy", from 1758.

- 00:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dakle on, ruđe (rugierius, josephus boscovic u matičnoj knjizi krštenih; ruggerio giuseppe boscovic u djelima na talijanskom jeziku; roger joseph boscovic na francuskom), rođen je u dubrovniku, 26. svibnja 1711. godine, što samo po sebi ne bi ništa govorilo o njegovoj nacionalnosti, kao ni činjenica da je kršten kako stoji:

"ljeta gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja ja marin caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga nikole boškovića i pavle pokojnog bartolomea bettere, kojem je djetetu umjesto dominika bettere njegovog brata, i senta, supruga g. vincentija m. volati".

dakle rođen je u nekadašnjoj ulici provaljenoj, koja se danas zove ulica ruđera boškovića, a zajedničkim su je snagama ja i srbo-crnogorski odredi prvu pogodili 25. listopada 1991., kad su se obrušili na povijesnu gradsku jezgru. dalje sustavno gađali, što je vidljivo i na priloženom linku

važno i nevažno, kazat ćete - kako za koga, rekla bih. iako je ovo o ratu samo digresija, služi ipak za zaokruživanje slike o boškovićevoj obitelji.

naime ulica u kojoj se rodio je unutar povijesne gradske jezgre, a to govori da je u to vrijeme tu živjela katolička obitelj. inače poznato je, dubrovčani su dopuštali strancima pa tako i 'vlasima' (ovdje se misli na hercegovce neovisno na vjeru, a tako su ih zvali zajedničkim nazivom) da tijekom dana borave u gradu gdje su imali obrt ili trgovinu, ili samo dolazili radi trgovine, ali su se za njima uvijek zatvarala gradska vrata u određeni sat. otvarala su se tek u osvit zore ('novela od stanca').

mogli su jedino sa svojim obiteljima stanovati izvan zidina (iznimka su bili 'žudjeli' /židovi sefardi/ koje je republika primila kad su prognani iz španjolske i portugala i nastanila ih u žudioskoj ulici i getu na pelinama s ograničenim kretanjem izvan dopuštene zone).

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

boškovićev otac nikola došao je u dubrovnik iz hercegovine kao maloljetni dječak za 'šegrta' (pomoćnika) trgovcu radi gleđeviću. orahov do, rodno mjesto ruđina oca, jedno je malo hercegovačko selo ponad naselja slano u dubrovačkom primorju, tik uz današnju granicu rh, a ondašnju granicu dubrovačke republike.

selo je i 'danas' nastanjeno katoličkim življem. nema razloga vjerovati da nije bio isti sastav stanovništva toga malog siromašnog mjesta u ljutom kršu i prije 300 i više godina, kao uostalom i u drugim dijelovima zapadne hercegovine. teško je nadalje vjerovati da bi rade gleđević uzeo za šegrta vlaha pravoslavca i riskirao svađu sa senatom, a još teže da bi mu republika ikad dopustila da vlah srbin tu i prenoći.

malo je nikola bošković ostao u dubrovniku, tek toliko da svikne na drugačiju čeljad, pa koliko toliko i na posao, jer ga je gleđević ubrzo (svakako u statusu šegrta) poveo sa sobom u dubrovačku koloniju u novom pazaru u srbiji.

tamo je odrastao, naradio se, obolio i na pragu starosti vratio se u dubrovnik.
arhivski dokumenti iz 1690. daju dosta informacija o nikoli boškoviću kao čovjeku prijeke naravi kojima se bavilo sudsko vijeće republike u nekoliko navrata.

vrijedno spomena je da je jednom bio tužen jer nije vratio dug, a također je zanimljiva tužba jedne sluškinje (nika ivanova sluškinja u klaudija fitića), jer ju je fizički napao zato što mu nije htjela prodati kokoš. to je bilo dvije godine prije nego se oženio, ali svakako više godina iza kako se bolestan vratio u dubrovnik.

iz istih uzvora poznato je da je kao ugledni (ali ne i bogati) građanin postao članom 'lazarina' s 18 glasova 'za' i 7 glasova 'protiv' (postojale su dvije velike građanske bratovštine obrtnika «antunini» po sv. antunu i «lazarini» po sv. lazaru, a prijem u bratovštinu nije bio jednostavan što dokazuje i predočeni omjer glasova). da ne bi bilo jednostrano, nisu se nikolom boškovićem bavili sudovi samo zbog tužbi na njega, bavili su se i zato jer je i on tužio. istina, to je bilo već nakon ženidbe (1692. i 1693.) i uglavnom su bile tužbe za krađu.

- 00:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

po svemu sudeći nikola bošković vratio se u dubrovnik poslije velikog potresa 1677., ali koliko poslije, ne zna se. ono što se pretpostavlja za njega, usporedbom s drugim nekim slučajevima, moglo je biti u vrijeme kad se grad još nije ni približno oporavio od strašnog udesa koji je prorijedio stanovništvo i ostavio sirote i beskućnike.

to je bilo i doba kad se iz redova bratovština stvaralo novo plemstvo, da bi se kako-tako održala aristokratska republika. svakako bošković nije primljen u redove senatora, iako je biološki minimum vlasteoskih obitelji tih godina dosegao demografsko dno. no to je bio i izravan povod njegove ženidbe, tj. udaje mlade sedamnaestogodišnje pavle, kćeri republičkog povjerenika bartolomea bettere za jednog osrednje imućnog obrtnika, stara i bolesna. u nedostatku odgovarajućih ženika, republika je oslobodila obveze međusobne (odgovarajuće) ženidbe i udaje samo između plemstvo, pa iz toga doba datiraju mnogi miješani brakovi plemstva i građanstva.

tako je nikola bošković postao vlastelinski zet i to u uglednoj obitelji bettera, koja je republiku zadužila poduzetništvom i obnovom nakon katastrofe.

želim samo kazati kako ženidbom nije ušao u neku sirotinjsku obitelj. mlada pavle bila je profinjena i za svoje vrijeme vrlo obrazovana djevojka (kao i ostale joj dvije sestre, koja se je služila latinskim jezikom).

iste godine kad se je vjenčao preselio se u iznajmljenu kuću s đardinom (vrtom) na 'busovini', a držao je i konja. poznato je iz sudskih vrela njegovo druženje s kontroverznim kapetanom vickom bujovićem iz perasta. za njega se opet zna da je bio protuturski nastrojen, ali i brutalan prema svojim ukućanima, osobito slugama, pa taj detalj iz boškovićeve biografije nije bio po volji republici koja je zbog nekog slučaja bila u to umiješana.

ali sve je to nestalo (pavle bettera bošković bila je kuma jednom njegovom djetetu), kad je nikola bošković zalegao u postelju, odakle će ga odnijeti samo na boninovo (groblje).

od koje je bolesti bošković bolovao nije poznato, nigdje se ne spominje. to je ostala tajna u obitelji koju ni jednom riječi ne spominju ni u privatnim pismima (sačuvanim) između anice i ruđera tijekom dugih godina. ono što se može razabrati iz te prepiske je sumorna atmosfera doma u kojoj je fizički dotrajavao njihov otac.

- 00:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iako star (za ondašnje pojmove, a osobito naspram mlađahnoj ženi) nikola bošković je bio otac osmero djece, od kojih je pet rođeno dok je ozbiljno bolovao (dvije sestre su nosile ime marija: jedna se je udala od 13 godina i to je jedino boškovićevo dijete koje je zasnovalo vlastitu obitelj; druga marija je postala dumna (časna sestra), te petero braće: božo koji je ostao s roditeljima, bartul, isusovac, ivan-dominik, dominikanac, petar je izvršio suicid, marko je umro u djetinjoj dobi i ruđer, isusovac, te najmlađa kći anica, koja je ostala uz majku (pavle bettera-bošković umrla je navršivši 100 godina).

truhelka, koji je pisao o boškoviću («boškovićeva vita domestica») ili samo oni koji su njegove zabilješke tako iščitali (s. stojan: 'anica bošković', dubrovnik, hazu, 1999., str. 20), kalkuliraju da je nikola možda umro na sličan način kao i ruđer od patološke potištenosti, paranoidnih ideja na koja je došla i fizička bolest. da je nešto od toga bilo u genima može se zaključiti i po petrovom samoubojstvu u 23. godini života.

zato njegova bolest ovijena velom šutnje ostavlja prostora svakojakim zaključcima.

gdje su se rodila ostala boškovićeva djeca, nije poznato, jer najpoznatiji od njih ruđer i anica rođeni su u gradu u popaljenoj ulici, koja se strmo penje prema zidinama.

iako nije bila u prvom redu kuća na stradunu bila mu je nadomak, pa s dvije funjestre (prozora) ili s balkona moglo se vidjeti stradun. bošković ju je kupio na dražbi 27. studenog 1705. i u nju uselio sa suprugom i petero djece. poznato je da su imali na 'konalu' jednu dosta oronulu kuću u kojoj su provodili dosta vremena, a to se doznaje iz prije spomenute prepiske anice s bratom ruđom.

- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 00:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ruđer je bio đak isusovačke gimnazije 'na jezuitima' (jezuitska crkva) kao većina trgovačke djece, koju je napustio kao navršeni trinaestogodišnjak, kad je otpravljen iz kuće na daljnje obrazovanje u rim u onda čuveni collegium romanum.
po završetku studija, djelovao je kao profesor matematike na studiju filozofije istog kolegija skoro dvadeset godina (1740-1760); na sveučilištu u pavii sljedećih pet godina, a na dvorskim školama u milanu još tri godine.
ravnateljem optike francuske ratne mornarice ostaje osam godine od 1774-1782., kako navodi ivica martinović poznati boškovićolog ('ruđer bošković između marsa i venere', 2003. str. 18-19):

»posljednji je u znamenitom nizu isusovačkih polihistora i središnja figura u rimskom krugu hrvatskih latinista. napisao je dvije statičke ekspertize o pukotinama na kupoli bazilike sv. petra (…) u razdoblju 1750-1752 s ch. maireom izmjerio duljinu stupnja meridijana rim-rimini i prikupio astronomske podatke za izradu prvog astronomskog zemljovida crkvene države, 1755. utemeljio zvjezdarnicu u breri (1765)».

o stručnim i znanstvenim radovima ruđera boškovića ne mogu baš puno kazati broje se na više desetina, mogu samo prenijeti o tome nečiji tekst:

najvažnija djela ruđera boškovića:

trigonometriae sphaericae constructio (1737.);
de aurora boreali (1738.);
de novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda (1739.);
de circulis oscillatorigus (1740.);
de natura et usu infinitorum et infinite parvorum (1741.);
de inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis (1741);
de annusi fixarum aberrationibus (1742.);
problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743.);
de viribus vivis (1745.);
de aestu maris (1747.);
de lumine (1748.) i theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1758.).

neke od njih sam imala u rukama, jer se čuvaju u dubrovniku.

- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.06.2006., petak

this graph was since 1763 called the boskovic curve (curva boscovichiana).

bošković se okušao u nekoliko književnih vrsta, a prvijenac mu je bio dramski tekst pastirskih razgovora 'dialogo sull' aurora borale'.

martinović (ponajbolji boškovićolog) piše da je ponajbolje svoje epigrame (a pisao je herojske poeme, spjevao i izdao niz prigodnica, ep) prepjevao je na talijanski jezik. «u posvetnici francuskom kralju luju xvi. pozdravio je slobodu američkog naroda 'philadelphia gaudet libera'»
neizdana boškovićeva djela danas su u berkeleyu – 'bancroft library', ca, usa.

- 23:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ruđer (ruđe) bošković bio je isusovac do ukinuća reda 1773., a svećenik nakon 1773., polihistor, pjesnik, putopisac i dramatičar. imao je i francusko državljanstvo.

dubrovačku republiku je zadužio rješavanjem mnogih sporova koji su prijetili njezinoj samostalnosti. umro je usamljen i pun pesimizma, pomračena uma (što sam već spomenula, a njegova bolest se već prije primijetili njegovi suradnici), 13. veljače 1787., ali od apcesa pluća.

- 23:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovnik se odužio svom sugrađaninu koji je kao raguseo proslavio njegovo ime ma nekomercijalnoj osnovi. tako je u zidu katedrale pohranjeno njegovo srce, o čemu svjedoči natpis u kamenu. spomenuta rodna ulica zove se njegovim imenom kao i veliki trg ispred jezuita.

ruđerova skulptura, rad ivana meštrovića i zaštitni znak "instituta "ruđer bošković"

hrvatska mu je odala počast 'institutom ruđer bošković' znanstveno istraživačkim centrom u zagrebu, ali i nazivom školskih ustanova.
jedan krater na mjesecu promjera 46 km i dubine 1770 m nosi njegovo ime.

- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zlatni dukat, 1994. (autor kuzma kovačić)

eto, ostavljam vašoj prosudbi podrijetlo ruđera josipa boškovića, jer ja sam iznijela samo činjenice.

a ovako piše wikipedia:

Rudjer Joseph Boscovich (first name also sometimes spelled Roger in English; Italian Ruggero Giuseppe Boscovich; Croatian and Serbian Ruđer Josip Bošković, CR5@ >A8? >H:>28[) (May 18, 1711 – February 13, 1787), was a Jesuit, physicist, astronomer, mathematician, philosopher, diplomat and poet from Dubrovnik (or Ragusa, the previously frequently referred to Italian version) who later lived in England, France and finally Italy.

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

slika ruđera boškovića preuzeta je s platna talijanskog slikara carmela reggia koji je dvije godine boravio u dubrovniku. postojala su dva njegova portreta ruđera boškovića od kojih j jedno ukradeno 80-tih godina.
ovo se čuva u franjevačkom samostanu.

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ruđe bošković je veliki dio života i rada proveo je kao isusovac. kako znanost, obveze, zaduženja, druženja i najzad narav boškovićeva nisu bila baš posve u skladu s 'likom' svećenika (prema mišljenju crkvenih krugova), skida svećenički habit krajem pedesetih godina 18. stoljeća.

osim svih zaduženja, zasluga vrijednih pažnje svjetskih znanstvenika, bogate rukopisne i tiskopisne ostavštine, u zidu dubrovačke katedrale pohranjeno je i njegovo srce.

josip ruđer bošković umro je pomračena uma (patološka potištenost s paranoidnim idejama /usp. truhelka i stojan/), na koje je onda došla i fizička bolest.

- 23:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

okušao se je, uz znanstvene radove, i u mnogim književnim vrstama, osobito kao pisac epigrama. bilo da je pisao ženama u čijem se je društvu rado nalazio, majci i sestri anici u dubrovnik, u njegovim je pjesmama uvijek je bilo i mora i zvijezda.

Zbogom, more!
(1762)

Zbogom pučinski vali, granati, koralji, školjke!
Pozdravljam jegulje kret, ljuskononosaca svijet.
Zdravo Nereja kćeri! Tetido, zdravo s Doridom!
Ne sviđa meni se val meku što zalijeva vlas.

Zovu nas polja, brežuljci božice kojima glavu
Krasi i zeleni list, kiti i gizdavi cvijet.
Divit se nećemo njima; božica nama je ona
Koja ih nadmaši sve kad i ne dotjera lik.

(naslov originala: 'Un addio al mare', preveo i. martinović)

(kraj)

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.06.2006., četvrtak

VLAHO PALJETAK, posljednji trubadur

Marijana

Jedne divne, tihe majske noći,
ti si rekla da ćeš doći
na prvi rendez-vous.

Noć je oko mene svud je tama,
a Marijana spava sama
i ne zna da sam tu.

A ja pod palmom sjedim sam,
i sklapa san i tužanapa san i tužan čekam
davo žuđen san.

O Marijana, slatka mala Marijana,
ja ću te čekati, dok svane dan.
O Marijana, slatka mala Marijana
ja ću te čekati, jer ti ćeš doć.

Baštom opet svate majsko cvijeće,
a ja drhtim sav od sreće,
jer čekam samo nju.

Ponoć davno, davno već je prošla,
A Marijana nije došla
na prvi rendez-vous.

A ja pod palmom sjedim sam,
a oči sklapa san i tužan čekam
davo žuđen san.

O Marijana, slatka mala Marijana,
ja ću te čekati, dok svane dan.
O Marijana, slatka mala Marijana
ja ću te čekati, jer ti ćeš doć.

autor ove pjesme, za koju mnogi drže da je starogradska (i bezautorska), bio je naš sugrađanin vlaho paljetak, koji je umro na današnji dan, 2, listopada 1944. godine.

tekst koji kanim napisati je svojevrsni hommage jednom od najreprezentativnijih domaćih izvođača šlagera i plesne glazbe. do 1929. vlaho paljetak, ili kako su ga zvali 'šešir' zbog šešira širokog oboda koji je bio nešto poput njegovoga zaštitnog znaka, snimio je 28 ploča. marijana je pošla u svijet još za njegova života, a poslije smrtidospjela je do rusije i japana.

za tekst koji pišem zahvaljujem se sugrađaninu hrvoju ivankoviću i njegovom prilogu 'posljednji trubadur', jer sam tu uistinu našla najviše podataka o njegovom životu i radu, prikupljenih iz različitih tiskovina, pripovijedanja, sjećanja, sve uobličeno u svojevrstan životopis umjetnika 'kao skici za portret vlaha paljetka' . drugi izvori su minorni, kratki, općeniti i skoro nevrijedni spomena.

- 18:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

dubrovčanin vlaho paljetak rođen je u skromnoj građanskoj obitelji antuna i jelene, 7. kolovoza 1893. godine, vjerojatno na jezuitima, gdje je obitelj živjela, a otac zarađivao kruh svagdašnji, radeći kao školski meštar. kako ivanković ne spominje druge obiteljske prilike, pa ni članove obitelji, osim u jednoj prigodi vlahovu sestru, vrlo strogoga oca i nježnu majku, neću kalkulirati je li to bila i sva njegova obitelj.

tek, otac antun zacrtao je sinovljevu budućnost još u njegovom najranijem djetinjstvu odlukom da će biti svećenik, pa ga je zarana u tom smislu usmjeravao, tjerajući ga na ministriranje u jezuitskoj crkvi i to u ranim jutarnjim satima.
sam će vlaho o tome kazati kako mu nije bilo druge doli izvršavati očevu zapovijed i besplatno služiti isusovcima, sanjajući posve druge snove, mrzeći to što mora, jer nije mogao birati ono što želi.

kazalište je bila njegova ljubav kojom se zanosio gledajući predstave gostujućih teatara, toliko da je još kao dječak sa svojom družinom improvizirao nešto slično, priredio tekst i glazbu, prikupio publiku i prvi put neslavno zaigrao 'na daskama'. neslavno, jer je gotovo uspjelu predstavu prekinula vlahova sestra. banuvši u 'taj teatar', prepoznala je na bini svjetiljku iz njihova tinela, popela se, uzela je i ostavila teatar u mraku dviju baterijskih svijeća ukradenih s bicikla.

sljedeći pokušaj da dođe u blizinu teatra trajao je tek dva dana, kad je primljen kao repetitor u bondino kazališta, odakle ga je iščupao otac i odvukao ga kući. za ovo je pak zaradio i batine. to ga je učvrstilo u želji da pobjegne od kuće i prekine maštanje oca o popovskoj karijeri. kako je kanio poći u zagreb, ukrao je doma novce (50 forinti), kupio lakirane cipele, kartu za parobrod 'petka' i otplovio. u splitu ga je otkrio neki očev prijatelj i predao žandarima, pa je bio nasilno vraćen u dubrovnik.

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

umjesto u sjemenište otac ga je upisao u preparandiju (učiteljska škola) u arbanasima kod zadra, koju je i završio.
prvo mjesto njegova službovanja bio je vis. kako je svirao neki instrument (tamburicu), poznavao je note, pa je sam učio sviranje gitare. da nije bilo jedne ljubavi i s njom povezane afere, ne bi nakon samo godinu dana na visu završio u zabiti mjesta svirče na hvaru.
službujući po dalmaciji nije prestajao učiti gitaru i violinu. često sam ili u društvu pjevao bi i podoknice seoskim curama ili jednostavno sjedio na obali uz svirku i pjesmu za svoju dušu. imao je lijep glas, a uz pratnju gitare i još ljepši, pa je 'propjevao' na zabavama i mjesnim veselicama, jer tko bi drugi nego "Meštar Vlaho, oštija, on lipo piva".

vjerojatno bi ostao na toj razini da nije buknuo prvi svjetski rat. regrutacija. radi slabovidnosti dobio je kancelarijsko zaduženje u zagrebu. stjecajem okolnosti javio se na audiciju za opernog šaptača u narodno kazalište i bio primljen.
puno je anegdota iz njegova kazališnog života u kojemu je u ulozi šaptača u školjci proveo četrdeset godina. toliko su se na njega navikli, toliko je znao pomoći, da je uskoro postao nezamjenljiv. eskivirao bi jedino wagnerove opere, jer ga nije volio i bile su mu predugačke. još na samom početku suflerskog posla, a u kazalištu su nastupala i onodobna slavna imena, pokazalo se njegovo umijeće takvim da su ga, gostujući umjetnici, smatrali veteranom, a ne početnikom.

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

'Do sad sam samo sluš'o tovare kako revu oko skule',

rekao je tošu lasiću legendarnom bas-buffu zagrebačke opere, kad ga je ovaj upitao s kojim je pjevačima prije radio.

ali da je znao posao, da je napredovao, bio pouzdan, najbolji čovjek u suflerskoj školjci i zaštitni znak opere, svjedoče (piše ivanković) brojna priznanja dobivena od domaćih i gostujućih umjetnika u hnk, ali i priče vezane uz njegove svakovrsne nestašluke.

usporedno s kazališnim radom zaredali su se i njegovi individualni nastupi na noćnim koncertima i kabaretskim predstavama. značajnu ulogu za ovaj drugi samostalni dio njegove karijere, jer rad u kazalištu kojim se bavio nije bio ostvarenje njegovih snova, uvelike će mu pomoći privatni satovi pjevanja kod vrsnih učitelja. veliki tremaš, paljetak je skoro uprskao svoju kabaretsku karijeru u debitantskom nastupu u 'klub-kabaretu', 1921. godine.

"Gledajući iz svoje suflerske rupe na pjevače nisam znao što znače znatiželjni pogledi publike. Kad sam stupio na binu glas mi je dobio nekakv tremolo, počeo sam meketati (...) trese lijeva noga poput šibe, a s njom i cijelo tijelo i gitara", izjavio je paljetak.

to je bio sam početak. trema ga nikad neće napustiti, ali ni daljnji angažmani na brojnim zagrebačkim pozornicama. počeo je sa svega dvije skladbe te 1921, a do 1929., repertoar mu se popeo na 100 pjesama. njih 56 je već imao snimljene na pločama s etiketom "Edisin Bell Penkala".
jedna od njih, njemački šlager ' u heidelbergu srce ja izgubih' prodala se u 3000 primjeraka. primamljivu ponudu, koja se nikad više neće ponoviti, za angažman od 6 mjeseci turneje po americi, odbio je zbog posla u hnk. njegovo pjevanje, sviranje, snimanje ploča nastavilo se je do sredine tridesetih godina, ali samo kao reprodukcije tuđih skladbi.

a onda je došla 'adio mare', koju je uglazbio na originalni tekst prema narodnom motivu.

- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ADIO MARE

ja bijah tamo
gdje šumi plavo more
tamo gdje zlato viđah svoje
bio sam sretan
a nisam ni znao

adio mare
adio moja mare

nikad više neću proć
preko straduna
niti te pratit do tvoga portuna
ni gledat oči kako se žare

adio mare
adio moja mare

Vlaho Paljetak

- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

gotovo da je sa svakom svojom skladbom imao poneko okapanje ili 'rat'. pa kad sam već kod adio mare, snimljene 1934., trebam spomenuti kako je zbog nje vodio medijski rat sa savom petrovićem, odvjetnikom i pjesnikom iz štipa. mjesto dvoboja bila je 'pravda', povod jedan intervju. naime petrović je tvrdio kako ga je paljetak pokrao i da je spomenuta skladba njegova, koju je samozvani autor "unakazio prema svome ukusu i pustio u promet".
medijski rat je, bez štete za paljetka okončan, jer je imenovani najzad napisao tekst svoje pjesme u kojoj su se podudarale tek riječi adio, stradun i barketa, jer drugih sličnosti ni u sadržaju ni u ritmu nije bilo.

u međuvremenu se paljetak oženio dankom, kazališnom frizerkom.

slijedile su još četiri originalne skladbe: na jadranu plavom; od one divne noći; popevke sam slagal i marijana, koje će, a osobito marijana ostati trajno žive.

i danas će, kako sam u uvodu napisala, mnogi za njih kazati kako su one tradicionalni pučki napjevi kojima je autor nepoznat.

za 'popevke' je uzeo tekst dragutina domjanića s kojim je stvorio jedan posve novi glazbeni idiom kojim je promovirao lirsku, gradsku kajkavsku popevku na svojevrsnu razinu koju su slijedili mnogi budući naraštaji kantautora "zagrebačke provenijencije ili prebivališta kao neku vrstu obveze i mjere vlastitog identiteta i kreativnosti".
pa da odmah spomenem i drugu kajkavsku, danas nezaobilaznu pjesmu 'fala', na tekst istog autora, cijelu prožetu dalmatinskim melosom.

- 17:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

FALA

Za vsaku dobru reč,
kaj reči si mi znala!
Za vsaki pogled tvoj,
za vsaki smeh tvoj fala!

Tak malo dobrega,
v živlenju tu se najde.
I če je sunca čas,
za oblak taki zajde.

Jer ti si v srce mi,
tak puno sunca dala!
Kaj morem ti neg reč,
od vsega srca fala.

Vlaho Paljetak

- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o tome kako je nastala marijana, doznaje se od samoga paljetka iz njegovoga intervjua u 'pravdi' (tvrdi ivanković). paljetak navodi kako mu je glazbeni kostur za pjesmu u jednoj prigodi ponudio mladi dubrovčanin svetozar šišić.

veliku popularnost 'marijana' zahvaljuje ponajprije glazbenom proboju pjesme 'adio mare' na češkom tržištu, gdje je bila veliki hit. 'marijani' je time već bio utrt put odakle je preko beča, stigla u njemačku, italiju, rumuniju (kako sam napisala još za života skladatelja), a nakon njegove smrti i daleko na istok.

vrlo malo je nedostajalo da paljetak ostane 'kratkih rukava' i za 'marijanu'. zbog popularnosti koju je ovaj hit imao, odmah je dobio ponudu praškog izdavača zdenka vlka s kojim su on i šišić sklopili ugovor o pravu kopiranja pjesme za cijeli svijet uz ugovoreni iznos za tiskanje nota i od prodaje ploča. manipulirajući s klauzulama ugovora vlk je izigrao paljetka tako da se marijana tiskala i prodavala po svijetu, a on ostao bez tantijema.

pritisnut odličnim praškim odvjetnikom koji je nakon vlkova upornoga odbijanja da isplati dužan iznos i ukupne obveze shodno potpisanom ugovoru, pokrenuo sudski spor. dobitkom sudskog spora počeo je stizati novac, kako svi izostaci tako i redovite uplate. nastavile su se i nakon njegove smrti nasljednicima (supruzi i njegovom hrvatskom izdavaču, jer paljetak nije imao potomaka).

u razdoblju između 1938-1944, paljetak je imao još nekoliko uspješnica iako se ni jedna ne može uspoređivati s prvim njegovim hitovima. nastupao je javno, osobito plodno s 'kabaretom grabancijaš' sve do njegovoga ukinuća 1941., a u 'dvercu' i do sredine 1944., tj. do kad se nije posljednji zagrebački kabaret ugasio.

djelomično rat, od kojega se distancirao ne izbjegavajući nastupe za ranjenike, a onda i uznapredovana paljetkova bolest duže su ga zadržavali u kući. poznati glas šansonjera promijenio se je. sam se je šalio na svoj račun kad je izjavio: "Kad je lijepo vrijeme pjevam 'ge', a 'fis' kad je oblačno. A najvjerniji slušač mi je pas Miki. Taj me uvijek spremno sluša i nikad ne fućka kad fulam."

uznapredovala bolest (turbekuloza) gurnula ga je u bolesničku postelju. umro je u zagrebu u 51. godini, 2. listopada 1944. godine.

- 17:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

da se baš posve zaboravilo na paljetka ne bi se moglo kazati, jer su njegove hitove izvodili "dubrovački trubaduri" snimljenim nosačem zvuka 1973.; paljetkov spomenik (rad kiparice m. ujević) postavljen u zagrebačkom 'pasažu'; hrvatske pošte izdale su 1993. izdale poštansku marku s njegovim likom i kraćim životopisom:

"Paljetak i njegova gitara osvojili su srca svih slojeva pučanstva. Svojim je slušateljima darivao nerazlučiv spoj jeftinih suza i nepatvorene osjećajnosti, noseći u sebi neodoljiv šarm Mediterana i neprispodobive glazbene nadarenosti.
Osim kao pjevač, Paljetak je bio i vrstan skladatelj. Zacjelo je vrhunski kompliment činjenica da većina danas vjeruje kako su njegove skladbe "Fala", "Popevke sem slagal", "Adio Mare" i "Marijana" zapravo izvorne narodne pjesme."to bi bilo sve što je paljetak dobio, osim ivankovićeve skice za portret, 2000. ('dubrovački horizonti'; 40; 2000. str. 152-168), a kako je ustvrdio nakon toga je "za širu javnost ponovno ostao skriven u jednadžbi: 'šešir', 'marijana', poneka anegdota i 'Adio Mare'" (ovo 'adio mare' je zapravo i uzrečica s drugom konotacijom, makar u dubrovniku).

s vlahom paljetkom je, rekao je veljko maričić na pokopu, "definitivno otišlo i jedno važno, gotovo mitsko, razdoblje u povijesti hrvatske zabavne glazbe, ali i kabareta. stoga mu ono 'od vsega srca fala' zbiljski pripada, kako malo kome prije i poslije njega."

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Popevke sam slagal

Popevke sam slagal
i rožice bral
i vsu svoju ljubav
sem drugima ja dal.

A žalost navek sem
vu srcu ja skril,
ni nigdo me žalil
i sam sem tak bil.

Al v mojem srcu,
tam suzah vam ni,
i če mi je teško,
popevka zvoni.

Če siromak sem,
vse drugom bum dal;
popevke i srce,
i ne bu mi žal.

Vlaho Paljetak

(kraj)

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEPOBJEDIVA ARMADA I DUBROVNIK

armada, u doslovnom prijevodu znači vojna oružana sila ili velika pomorska flota. ova o kojoj je riječ s pridjevom nepobjediva pripremana skoro 12 godina, bila je usmjerena u pravcu britanskog otočja s ciljem uništenja protestantizma zastupanog u liku tek ustoličene kraljice elizabete, vanbračne kćeri henrika VIII.

uz glavni cilj je istovremeno trebala (usputno) riješiti i smrviti ustanak i pobunu nizozemskih farmera i trgovaca.

filip II.

španjoljski kralj filip II. 1). bio je neuspješni elizabetin prosac, uvrijeđen i ponižen kao muškarac, nije zanemariva pozadina pohoda.

armada je imala katolički predznak, a to je donekle iako neslužbeno značilo i papinski blagoslov. ovo treba spomenuti i zbog sudionika ekspedicije, pretežno mediteranskih državica.

--------

filip II. španjolski autokrat, iznimno duge vladavine od 1550. do 1598., bio je sin karla V. nekadašnjeg vladara svetog rimskog carstva (habsburška dinastija), poznat po (zlo)upotrebi inkvizicije. težio je ovladati europom. velikim pritiscima i ograničavajući autonomiju nad vladarima pod svojom vlašću, oduzimanjem povlastica, bogatstva, moći i vjeroispovijesti, osobito u italiji i nizozemskoj, izazvao je u drugoj polovici 16. stoljeća (1566.) ustanak 17 nizozemskih provincija.

pokorio je portugal, i uz druge europom rasute posjede, zavlada pirinejskim poluotokom.

- 09:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iako se ekspedicija dugoročno pripremala, kalkulirajući sa svim mogućnostima i nemogućnostima, što nije teško zaključiti iz dugogodišnjeg odlaganja samog čina ipak se čini da se težište priprema odnosilo najviše na broj brodova, topova i vojnika.

ono što danas zovemo logistikom nije bilo posve zanemareno, ali je činjenica da nije bilo pripremano s istom pažnjom kojom je pripremana flota. tu je još nekoliko važnih činitelja, a spomenula bi:

- opskrbu hranom i vodom,
- slabe ili nepostojeće specijalističke zemljopise obala kamo se plovilo,
- rtove i pješčane sprudove,
temperaturu i drukčije klimatske uvjete sjevera, kao (možda) najvažnije od njih.

uglavnom, s godinom zakašnjenja (bilo je odlučeno da 'nepobjediva armada' krene 1587., što je omeo napad na cadiz i teške štete na španjolskom brodovlju), armada je krenula iz lisabona,
18. svibnja 1588.

početak jednostavno više nije bilo moguće odlagati, jer se je neposredno prije dogodilo ono nepredviđeno i nadasve neočekivano. to je moglo cijeli pripremani poduhvat dovesti u pitanje, a što se je uistinu i zbilo pola godine kasnije.
udružile su se flote engleske i nizozemske u pripremu zajednički otpor armadi. za španjolsku je taj u takav pakt označio samo jedno bitku na život i smrt, odnosno, bitku do pobjede ili skončanja.

prijašnje englesko podupiranje ustanka u nizozemskoj uvjerilo je filipa II. u neophodnost ratnog pohoda.
dugogodišnje neprekidne čarke s englezima ušle su u toliko neprijateljsku fazu u kojima je čak došlo i do zarobljavanja svih engleskih brodova u španjolskim lukama. to je istovremeno bio siguran signal i drugoj strani o neminovnosti ozbiljnog sukoba.
čekalo se je samo filipov prvi potez.

tako je armada krenula iz lisabona, luke koja je već bila pod španjolskom vlašću. bila je to strašna i za to vrijeme neviđena flota, naizgled nepobjediva.

- 09:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

santa maria della gratia - ilustrativno

sastojala se je (prema nekim izvorima) od:
132 broda u pokretu, a još
94 broda ostala su u pripremi.

kaže se da je posadu činilo čak 7.860 mornara i časnika i drugog osoblja za opsluživanje brodova. taj broj ljudi uvećan je s preko 25 tisuća vojnika, kojima je namijenjena zadaća jurišnih odreda za invaziju britanskog otočja, kad neprijatelj kapitulira na moru.

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vrste (tipovi) i veličine brodova su varirali.

uzimam s rezervom podatak, jer je lako moguće da se nešto i uveliča, da je tonaža brodova varirala u rasponu od 400 do 1550 tona.
uz ove brodove veće tonaže armadi je pripadalo i daljnjih 30 brodova s najmanjom tonažom, tj. nosivošću od 100 i manje tona.

Sekstant, 18. st. (sani sardelić)

Brodski kompas, busola, poč. 20. st, (s. sardelić)

- 09:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Različiti tipovi trgovačkih i ratnih brodova usidrenih pred Ankonskom lukom, a među njima dva dubrovačka jedrenjaka s državnom zastavom. (Ulje na platnu nepoznatog majstora 1731.)

neizbježno naoružanje na brodovim
a bili su topovi različitih kalibara. impozantan broj od 1.761., činio je uz sve spomenuto (naizgled) armadu nepobjedivom.

protivnička strana, prema istim izvorima, imala je približnu pomorsku i vojnu snagu, u vrijeme početka pomorskih ratnih aktivnosti koncentriranu u britanskom kanalu. sastojala se je od:

197 brodova, među kojima su
34 pripadala kraljičinoj ratnoj mornarici, a druga
34 su se iz trgovačkih brzo 'presvukla' u ratne, uz
30-ak manjih i najmanjih brodova.

tako su pomorske snage obje strane bile izjednačene.

kako sam dala naslutiti, prednost je bila na strani britanaca, koji su svikli na užasne klimatske uvjete sjevernog podneblja:

kišu i maglu;
koji su bili na svom terenu i poznavali obalu, pješčane sprudove;
koji su lakše dolazili do zaliha vode i hrane i najposlije,
koji su se branili, tj. imali su stvaran i pravedan cilj, sigurnost svojih domova.

- 09:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nakon pogibeljnog prijelaza biskaja i svih drugih nedaća došlo je do žestokog okršaja. kako je ovdje usputno riječ o samom pomorskom ratu i njegovom tijeku, preskočit ću detalje koji se mogu pročitati u svakoj svjetskoj povijesti pomorskih bitaka. samo ono najzanimljivije iz tog dijela ratovanja spominjem više u svrhu ilustracije događaja i kasnije katastrofe pohoda armade.

tako je zabilježen i jedan specifičan način borbe kojega su koristili englezi. u tom pomorskom okršaju oni su koristili nešto poput brodova kamikaza. uglavnom su za te svrhe uzimali stare i dotrajali brodove, olupine napunjene različitim zapaljivim materijalima. približivši se protivniku na dovoljnu udaljenost, bacali su željezne kuke koje bi se zakačile o konope brodova i tako se olupinom priljubili uz sam neprijateljski brod. u pripremljenim čamcima za uzmak, zapalili bi sadržaj olupine u neposrednoj blizini španjolskoga broda, što je neminovno izazvalo požar na protivnikovoj lađi. da ne bi bili zahvaćeni požarom, u bezglavoj su bježaniji od tih 'kamikaza', španjolski brodovi su se obično nesmotreno ili u neznanju nasukivani na hridine, sprudove i pješčanike.

- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

katastrofalni poraz u ovoj pomorskoj bitci, armada duguje i ovdje nabrojenim prednostima engleza i nizozemaca, ali i mnogim drugim nedostacima u pripremi pomorskog rata, među kojima se ne može zaobići:

slaba zapovjedna struktura,
nedostatak sigurnog pilota,
nedostatak zemljopisnih karata,
odcijepljenost (stjecajem okolnosti, koja se nije predvidjela rezervnim planom) od logistike,
izgladnjelost i
sporost teških trgovačkih brodova i njihova ovisnost o vjetru.

svakako bilo je tu i drugih razloga, osim ovih spomenutih, među kojima bi spomenula na značajnom mjestu sastav španjolske posade. njega su činili pretežno ili gotovo pretežno plaćenici, pokupljeni ponajprije iz raznih krajeva španjolske, a tu ne treba zanemariti one krajeve kojima je španjolska gospodarila osvajanjem i njihovo neprijateljstvo prema vladaru. ostatak posade regrutirao se s ostatka mediterana. taj dio pak imao je gotovo isključivo osobne ciljeve u ovom ratnom pohodu. evidentna međusobna netrpeljivost, dovela je do toga da većina nije htjela ili mogla ovaj rat držati svojim pa tako niti španjolsku flotu doživljavati kao cjelinu.

- 09:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

englezi su također u napadu i obrani koristili svoje lake i vrlo pokretne brodove s osposobljenom posadom, osobito one iz sastava kraljičine ratne mornarice, koji su s lakoćom i nasumce pogađali velike brodove španjolske flote. Istovremeno bi španjolci sa svojih velikih brodova najčešće promašili svoj nedovoljno veliki cilj koji im je, uz to, vještim manevrom i brzinom izmicao iz dometa topništva ili bi se približio toliko da su topovska zrna prebacivala daleko iznad njega.

ono što je spašeno, a pretpostavlja se bila je to tek trećina flote, vratilo se poraženo u španjolsku nakon polugodišnjih borbi, nakon nesigurne plovidbe oko sjeverne škotske, različitih stradavanja i otimačine od strane iraca.

kaže se da je od bolesti, žeđi i rata poginulo toliko ljudi da se španjolska dugo vremena nije mogla oporaviti od ove katastrofe.

---

u potrazi za vodom dijelovi armade su se na svom povratku doticali obala irske. irci, ne znajući o čijoj je floti riječ ne samo da im nisu napunili rezerve vode, već su (prema dostupnim podacima) izvršili masakr posade i uništili ili onesposobili neoprezne lađe.

- 09:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tko je sve sudjelovao u nepobjedivoj armadi i zašto?

prije sam napisala kako treba neke vrijednosti uzeti s rezervom, jer su uistinu podaci o sastavu španjolske armade šturi.
iz meni dostupne literature oni su i različiti, tako da ih i pravi stručnjaci za ratnu povijest uzimaju samo ilustrativno i uz neophodno ograđivanje.

za primjer šarenila u podacima ovdje navodim jedan prije spomenuti podatak koji se odnosio na najveću tonažu broda. izvor spominje 1550 t nosivosti. ovo se, dakako, odnosilo na brodove nazivom galijuni, koji su spadali u onodobne najveće i najsnažnije brodove trgovačke mornarice.

iz drugog izvora, primjerice, poznat mi je podatak da su se najvećim brodovima armade smatrala tri rekvirirana trgovačka galijuna, svaki od 1000 tona nosivosti (izvor navodi izraz tonelados ili španjolske tone). ove brodove su španjolci 'posudili' od potugalaca.

ovo je samo jedan primjer koji pokazuje da armadu nije činilo isključivo španjolsko brodovlje. iako je tu konkretno riječ o portugalu, koji je bio pod španjolskom osvajačkom vlašću, u armadi su sudjelovale dragovoljno i druge države sa svojom flotom. te druge države bile su gotovo sve mediteranske državice i pomorski gradovi kraja 16. stoljeća .

jednostavan je odgovor na pitanje iz podnaslova i to iz prostog razloga što treba znati kako se je ovaj pomorski ratni sukob događao u vrijeme nakon novih otkrića, novih svjetova i novih tržišta. armada je bila i izraz borbe španjolske za prevlast nad engleskom, bez obzira na formalni ratni cilj, ili ratni povod. dakle, okršaj se je događao u vrijeme otvaranja novih plovidbenih putova, a oni su vodili u 'novi svijet'.

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovački i španjolski galijuni spadali su u najbolje trgovačke brodove i bili su na visokoj cijeni. izgradnja galijuna u to doba je bila tek početak gradnje većih brodova sposobnih za prekooceansku plovidbu. genovski i engleski galijuni bili su dosta manje nosivosti i slabije kvalitete. dubrovački su rađeni u vlastitim brodogradilištima, a ovi španjolski u sevilji. materijal je hrastovina, koju će tek početkom idućeg stoljeća zamijeniti tikovina.

upravo iz tih razloga nekadašnji centar svijeta u svakom pogledu, a osobito kad je riječ o pomorstvu i trgovini – sredozemlje, postaje svojevrsna ustajala bara, umrtvljeno tržište s hrpom velikog brodskog trgovački potencijala, koji je bez ikakvog stvarnog posla.

- 09:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Grafika brodogradilišta iz 16. stoljeća

ti brodovi, nekad u živoj aktivnosti, u vrijeme pripremanja ovog rata su u najvećem broju besposleno ležali usidreni u matičnim lukama. njihovo iznajmljivanje za dobre novce činilo se zgodnom i primamljivom ponudom brodarima s jedne strane, dok je sigurnost u sam uspjeh pothvata, podjela ratnog plijena i novo tržište bio je drugi razlog njihovog angažiranja i odaziva država poput venecije, dubrovnika i genove (ili samo pomoraca i vlasnika brodovlja tih država) na poziv filipa II. španjolskog i priključivanje armadi.

- 09:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jedrenjak Luka Padre, rađen tehnikom akvarela na papiru, datiran u 1871. g. i potpisan od autora Antonia Rouxa, restauriran 2005. g. u Hrvatskom restauratorskom zavodu, Restauratorski odjel Dubrovnik (sani sardelić)

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dubrovački galijun - oko 1550.
Iz samostana Franjevaca u Slanome.

- 09:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Model Dubrovačkog galijuna - iz druge polovice 16. stoljeća.
Model izradio S. Osghian po dokumentaciji Josipa Luetića

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Veliki dubrovački karakun - karakun u lopudskoj uvali.
Detalj sa slike N. Božidarevića iz crkve Dominikanaca, 1513.

U Engleskoj su dugo ostali u sjećanju veliki i čvrsti dubrovački brodovi, galijuni ili karake (Veliki dubrovački karakun - karakun u lopudskoj uvali) koji su prevozili velike količine engleske vune, a nazivali su ih argosy.

Pojam je izveden od talijanskog naziva za Dubrovnik - Ragusa, odnosno dubrovački - aragusa, aragosa, argosy. Taj se naziv počeo upotrebljavati kao opći pojam za velike trgovačke brodove. Spominje ga Shakespeare u djelima "Ukroćena goropadnica" i "Mletački trgovac". Dubrovačke su galijune unajmljivali za španjolske ratne pomorske pothvate (preuzeto: Povijest Dubrovačkog pomorstva).

- 09:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

V.Coronelli - Politička karta - karta Dubrovačke Republike, 1697.

ovo sam u vezi teme još prije zapisala na jednom drugom mjestu pa sad citiram:

"reći ću kako josip lučić samo spominje sudjelovanje dubrovčana u "nepobjedivoj armadi" uz filipa II. španjolskog. on ne navodi vrstu te angažiranosti. hoću kazati samo je evidentira u ljetopisu za razliku od iscrpnijeg izvješća o ratu »svete lige« i aktivnosti dubrovnika između 1570. i 1573. u svakom slučaju, lučić ne navodi da je ta misija dubrovčana bila tajna. prije bi kazala da je to bila proračunata aktivnost s ciljem širenja tržišta preko atlantika, a sve u vjeri da će akcija bit uspješna, a nagrada neizbježna. uz razočarenje porazom dubrovčani su imali (ovdje ne mislim na materijalnu štetu u brodovlju i ljudstvu) gadne posljedice. ogledale su se u postupnom, do posvemašnjeg istiskivanja s britanskog otoka. treba znati da je u 16. stoljeću bilo normalno vidjeti engleske brodove u dubrovniku, što svakako podrazumijeva i jednaki reciprocitet dubrovčana." 4)

----
4)
»Dubrovački brodovi sudjeluju u »Nepobjedivoj amadi« Filipa II. španjolskog kralja, u pohodu na Englesku. Nadali su se njegovoj pobjedi, a stoga i proširenju svoje trgovine preko Atlantika. Kad ekspedicija nije uspjela, Englezi su Dubrovčanima počeli praviti smetnje zbog suradnje s neprijateljem, sve dok nisu posve istisnuli dubrovačke trgovce sa svoga otoka. «

Josip Lučić: «Dubrovački ljetopis od osnutka do danas» (u: časopis»Dubrovački horizonti«; 28 ; (str. 104-105); u: Slobodan
Prosperov Novak»Dubrovnik iznova«: »Ljetopis«, Zagreb, SNL, 1987., str. 188.)

- 09:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

koliko je dubrovačkih brodova plovilo pod španjolskom zastavom

na ovo pitanje ne zna se točan odgovor. prije bi rekla da se on nagađa.
iz drugih se izvora doznaje da je »nepobjedivoj armadi« učešće uzelo ukupno 22 galijuna. otprije nam je poznat podatak da su tri galijuna pripadala portugalu.

josip luetić u prilogu: »Ragusei e loro navi nella 'invincibile armada (1588)«; »Centro di studi della civilita comunale« ; a IV, n. 4, 1988. (str. 278-280), navodi da je 13 galijuna bilo vlasništvo dubrovačkih brodovlasnika ili kapetana dubrovačke republike. na osnovu tog podatka mogao bi se bez pretjerivanja izvesti zaključak da je s najvećim brojem teških brodova u ratu (ali i s najvećim gubicima) sudjelovala dubrovačka republika, dok su ostalih 9 galijuna u floti pripadali drugim sudionicima armade. Isti autor navodi i podatak da je u rezervi (logistici) bilo i daljnjih 20 dubrovačkih nava.

dubrovačka luka s brodovljem, dubrovnik prije potresa 1667. na dlanovima sv. vlaha

- 09:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

replika dubrovačkog galijuna u omiškom brodogradilištu.
Bogomir Vuković iz Krila Jesenica odlučio je sagraditi galijun po uzoru na Kolumbovu "Santa Mariju". uplovio je u dubrovački akvatorij 2005.

- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

maketa dubrovačkog galijuna

5)
»Com'é noto, nella 'Invincible armada' si trovavano tredici galeoni degli armatori e capitani dalla republica di Ragusa (Dubrovnik) ed anche una ventina di navi in reserva.«

»Galijuni su bili "tegleći konji španjolskog pomorskog carstva", zaštitnici interesa u europskim morima i osiguravatelji dobiti španjolske krune iz američkih kolonija. Više od stoljeća, ovaj zapanjujući brod dominirao je morima dvaju kontinenata (pored Europe, zapravo sjeverna i južna Amerika).« (citat: đivo bašić,'Morsko prase')

- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

luetić u navedenom prilogu piše kako su neki od vlasnika tih brodova bili pripadnici ranijeg bosanskog plemstva, a kasnije su postali španjolski podanici i poimence spominje ivelju-ohmućevića i dolstija (olisti, dolistich ili dolistović).
uz te došljake u republiku on navodi (kao dragocjeni podatak) i imena kapetana koji su bili u armadi:

s. vodopiju,
s. mrnara,
i. ivelju,
p. feresa,
n. ivanovicha,
r. allegretija,
i. ljubana,
n. ogaricha,
i. bosgina,
n. barbjericha,
n. dolistovicha,
i. letjela,
p. stijepicha,
n. ljubiscicha,
i. beneševicha,
f. radmillija,
p. vodopicha.

kazati će. kako navedeni potječu iz slanske knežije (slano), lopuda i omble (što će reći rijeke dubrovačke), odnosno dubrovačke republike.

- 09:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kao savjetnike u španjolskoj mornarici navodi ohmućevića ivelju i njegova sina.

Admiral A.V. Ohmučević 1772.-1758.

također i s. dolistovića, miha pracata koji su bili, što je još jedan važan detalj i financijeri španjolskog dvora. 7)

o kapetanu vici buni s lopuda pisala sam davno, jer je jedno vrijeme taj dični lopuđanin bio vicekralj meksika, kasnije je bio savjetnik na napuljskom dvoru, gdje je i umro 1628. posmrtni ostaci su mu preneseni kasnije na lopud. i on je bio među sudionicima armade, kao i kristofor martolosi u svojstvu zapovjednika španjolske mornarice.

7)
"Lopud je od 1457. sjedište knežije. Gospodarski procvat Dubrovačke Republike odrazio se i na procvat otoka. Imao je svoju flotu od oko 80-tak brodova, kao i brodogradilište. Ovo područje ubraja se u najljepše primjere uređenja šireg prostora u XV. i XVI. stoljeću. Bogati pomorci uređuju mjesto i grade pristanište za trgovačke brodove. Središte naselja premješta se uz obalu. Četiri starohrvatske i još 24 kapele razasute su po cijelom otoku. Grade se franjevački i dominikanski samostani.1482. Dominikanci otvaraju školu koja će dati mnoge svećenike, znanstvenike, poznate trgovce i dobrotvore. Na samom ulazu u luku nalazi se gotičko-renesansna crkva sv. Trojstva koju je krajem XVI.st dao izgraditi poznati pomorac Vice Buna za svoje vječno počivalište".

lopuđanin vice bune, pomorac, diplomat i svjetski putnik, proputovao je trgujući svim morima svijeta. jednom je uz obale zapadne afrike zarobio marokanski gusarski brod. iz oporuke sastavljene u napulju 1612. vidljiva je njegova želja da lopud bude mjesto njegova vječnog počivališta.
jedan kuriozum je vezan za njegovo ime: vice bune bio je imenovan potkraljem meksika.

ne da neću zaboraviti, jer bi to bilo neoprostivo i trebala sam to napisati na prvom mjestu, na lopudu je rođen i odrastao njegov ipak najglasovitiji sin miho pracat.

pracat je jedini pučanin, jedini građanin, jedini stanovnik republike kojemu je ona ikad podigla spomenik, no ne samo da ga je podigla, već ga je postavila u sred knezeve palače - knezeva dvora.

da zaključim, dubrovčani i drugi strani sudionici armade bili su u svojstvu plaćenika. iznajmili su filipu II. svoje nezaposlene lađe, sve u dobroj nadi da će ostvariti profit i nadoknaditi izgubljeno iz vremena dok su im lađe neuposlene ležale u lukama.
uz ogromnu ratnu štetu koju su pretrpjeli, taj krah označio je i početak kraja zlatnog doba dubrovačke republike.

- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

doček galijuna u dubrovniku 2005.

moje mišljenje u svezi umiješanosti republike sam napisala, a ponovit ću.

nije republika navijestila engleskoj ili nizozemskoj rat, ne. za tako nešto bila je i suviše oprezna. ali da nije bila umiješana u sukob teško je prihvatiti i debelo žmireći iz prostog razloga:
- što su vlasnici mnogih brodova bili plemići, tj. članovi velikog vijeća;

- što su u armadi sudjelovale katoličke zemlje mediterana, a dubrovačka republika bila je među prve tri pomorske mediteranske zemlje i k tome;

- katolička država s papinskim namjesnikom u dubrovniku.

bila je umiješana do grla, ali 'pilatovski' se izvukla, kad je akcija propala.

bilo mi je zanimljivo pisati o ovome.

- 09:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

današnja kopija stare dubrovačke karake

- 09:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dopune

'pomorski leksikon' navodi ove podatke o dubrovačkoj floti:

s ciljem da slomi englesku pomorsku moć, odnosno zauzme englesku (za koju svrhu je i prevozila prije navedeni broj vojnika plaćenika (nap. autora), španjolska armada pod zapovjedništvom (opet dodajem opasku - nesposobnog) vojvode medine sidonije, koristila je oko 130 brodova.

isti izvor stavlja u zagrade 33 dubrovačka. ovaj podatak spominje i jozo luetić (u ranije citiranoj literaturi):

"U toj pomorskoj ratnoj ekspediciji sudjelovalo je desetak (a neki povijesničari tvrde i 33) dubrovačkih oceanskih galijuna i nava ..." ('Naše more"; 35; 3-4, 1988.).

nadalje 'pomorski leksikon' (navodeći broj brodova protivbičke flote i zapovjednike poimenice), ovako završava prikaz:

"U bitki kod Gravelinesa (La Manche) 29. 7, uništeno je 18 španjolskih brodova, a na povlačenju iz oluje izvuklo se samo 25 brodova. Poraz Armade bio je početak engleske pomorske prevlasti."

luetić će ovako zaključiti:

"Po propasti španjolske neostvarene invazije na Englesku i pada španjolske pomorske moći, nastalo je opadanje (ekonomske-kulturne moći) trgovačke flote dubrovačke države".
zatim dodaje kako je ovo sudjelovanjem dovelo do gubitka kredibiliteta dubrovčana, koji su od tad često plovili svojim brodovljem pod stranim zastavama.

- 09:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ono što još nisam napisala, a spada u kurioziteti, a nema veze ili bar nema bitne veze s temom su ova dva detalja:

filip II. posjedovao je u svojoj bogatoj knjižnici nekoliko lijepo uvezanih i opremljenih djela marka marulića. tvrdi se da su primjerci imali počasno mjesto.

filip II. se je u svojim ratovima služio kriptografijom. njegova kriptografija korištena je u razmjeni naredbi. u slučaju kad je pretendirao na francuski tron, neka naredba je uhvaćena i smatra se jednom od najpoznatijih aritmetičkih anegdota.
kriptogram je dešifrirao francuz vičte.
shvativši da su zamršenu formulu francuzi prokužili, filip II. je tužio je henrika IV. papi pod optužbom da se služi crnom magijom.

literatura:
osim navedene literature u tekstu

Josip Lučić: «Dubrovački ljetopis od osnutka do danas» (u: časopis»Dubrovački horizonti«; 28 ; (str. 104-105);
u: Slobodan Prosperov Novak: »Dubrovnik iznova«: »Ljetopis«, Zagreb, SNL, 1987., str. 188.);
Luetić, Jozo: 'Naše more'; 35; 3-4; 1988.
Luetić, Jozo: "Zbornik dubrovačkog primorja i otoka" : knj. 2; 1988.
Josip Luetić: «Ragusei e loro navi nella 'Invincibile armada' (1588)» Centro di studi della civilita comunale ; a IV, n. 4, 1988. str. (278-280),
Radovan Samardžić : "Veliki vek Dubrovnika", bgd, 1983.;
Vinko Foretić: "Povijest Dubrovnika do 1808." , zgd, 1980.;
"Pomorski leksikon", Zgb, 1990.;
Đivo Bašić "Galijuni", 'Morsko prase', internetske stranice
Dube: Indeks.hr
uz moje tekstove i literaturu od prije, te tu i tamo još pokupljenih informacija, to bi bilo to.

- 08:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PARK GRADAC

snimak: j.p., 2005.

- 08:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

priču o parku, kojega gradac nazvaše, započet ću predivnim stihovima. ostavila bi vam da pogađate čiji su, al' biste brzo pogodili da su tadijini.
jednako kao što je nekad proslavljeni poeta laureatus vitez ivan trnski (1819-1910) o njemu propjevao:

Milota trud je uzpinjat se gore
Uživat raskoš mirisa i hlada
U zelen zurit nasađenja mlada
S visine motrit zidine i dvore ...

današnji izgled parka 'gradac'

- 08:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tako je i tadijanović bio ushićen, tih davnih 50-tih prošlog stoljeća, ondašnjom ljepotom parka. zato je napisao i posvetio mu svoje stihove.

Veličanstvo mora

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada, u crno odjevena,
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i djačaka; govori im,
Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid, i kako se pjeni, i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
Premda su mi usta otvorena, kazati
Ni riječi pred veličanstvom mora,
Pred modrim šumorom vječnosti.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik (Park Gradac),
27.rujna 1954., ponedjeljak, popodne

- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

park gradac je austrijska tvorevina, zapravo, to je park iz doba austrije. neveliki brežuljak, koji se danas i ne raspoznaje, zapremao je osim područja parka i prostrani široki frontalni plato, koji se jugoistočno strmo ruši u more. na jugozapadu se cijela visoravan blago spušta prema hridima poluotoka danče. sjeverno je omeđen zgradama i dotiče se stambenih površina koje silaze k cesti uz bolnicu.

inicijator uređenja tog zapuštenog i pomalo ozloglašenog gradskog područja prije više od stotinu godina bilo je onodobno turističko društvo nazivom klimatično društvo.
prelazeći s riječi na djelo, 1894. polako se je sjeverozapadna površina počela oblikovati u današnji park gradac, koji će opstati i ostati najpoznatijim dubrovačkim parkom. naime, dubrovački entuzijasti i ljubitelji prirode su nekoliko godina kasnije, neposredno pred wwI. (1913.) uredili još dva parka: onaj u pilama između zidina i brsalja i današnji bogišićev park, kao treći 'austrijski nasad' (citat: s.p.n.),

društvo koje je dragovoljnim radom (a bit će i uz financijsku potporu) uredilo park nije nit pomišljalo da će to mjesto jednom ostati zabilježeno u povijesti kao iznimno rijetka i dobra scenografija za šekspirov (shakespeare) 'san ljetne noći' ili držićeve pastorale. bilo je to sredinom pedesetih godina 20. stoljeće, u praskozorje dubrovačkog festivala, nazvanog dubrovačke ljetne igre.

nekad je to bilo i ostalo najljepše šetalište (osobito danju, jer noću je gradac 'škuribanda' kako god okreneš). još da nema buke od auta koji se bučno uspinju strminom da bi se parkirali ispred ograđenog dijela parka parkiraju (ako se još parkiraju), bio bi i idealnim mjestom.

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ali gradac nije uvijek bio tako idiličan, štoviše. bilo je to ozloglašeno područje po mnogim događajima i tragičnim sudbinama kojima je svjedočio u davnoj prošlosti. spominje ih povijest, a podsjećaju na njih toponimi. pa iako se krajolik od onda do sad posve izmijenio, sjećanja još traju.

tamo gdje se pored jugozapadnog zida, uređenom stazom, lagano spuštamo k moru prolazeći pored crkve gospe od danača iz 15. stoljeća, pa uz dančansko groblje i silazimo na kupalište danče, nekad bijaše najozloglašenije mjesto i najjadniji gradski predio republike. tu negdje, na tom području uz more i hridine, jakim i visokim mirinama (zidom), izgrađen je ograđeni prostor lazareta - kontumac, u kojemu su izolirani od svijeta svoje zadnje dane skončavali kužni bolesnici ili bolesnici zaraženi nekom neizlječivom i teškom bolešću.
ostaci tog zida, koji im je sprječavao povratak, otrgnuo ih od obitelji i onemogućavao svaku nadu da će se izvući živi, još se i danas mogu fragmentarno vidjeti. strogi zakoni republike nisu dopuštali selekciju, nikakve iznimke, kad je bila riječ o bolesti, neovisno radilo se o siromahu ili vlastelinu.

- 08:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jedan uredba s kraja 15. stoljeća propisala je i izgradnju duboke jame, ukopane u hridini uz more, koja bi mogla primiti sve one koji umru na dančama.
dubrovčani su već bili 'opečeni' posljedicama crne smrti. ona je 1348., pokosila 110 članova velikog vijeća i odnjela 7000 gradskih duša.
nakon te epidemije, kuga se je ponovila: 1357, 1366, 1371, 1374 i 1391. godine. zakon je bio zakon, a strah od smrti ga je iznjedrio i tražio da se provodi i strogo poštuje. eventualni prekršitelji bili su najstrože kažnjavani.

dubina jame jama je propisana kako se smrad tjelesa koja trunu ne bi osjetio i u zidinama. pa ipak, nekad je i povratak u život bio omogućen. bolesnici koji bi preživjeli prvih dvadeset dana u kontumcu imali su za to šansu. sljedeća njihova postaja, nakon izlaska iz lazareta bilo je zemljište današnjeg gradca.

tu bi bili pregledani od liječnika i odijeljeni sumnjivi od onih manje sumnjivih. ovim potonjim, bilo bi dopušteno priječi u 'kolorinu' u jednu kuću koja je služila u te svrhe. nakon ostajanja mjesec dana u tim novim uvjetima i konačnog ozdravljenja tu ispred grada, smjeli su, iako obilježeni, vratiti se svojoj kući.

- 08:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

'kolorina'
snimak: j.p., 2005.

nema točnih podataka o 'kući oporavka gubavaca. ovo je danas 'dubrovački raj' umjetnice jagode buić. možda je baš tu nekad bilo oporavilište.

kacamorti, kako su se nazivali njihovi čuvari i grobari uzimani su iz redova najsiromašnjih građana. za taj težak i opasan rad republika ih je relativno dobro nagrađivala, ali uz posebni uvjet koji je propisala. tako, osim opasnosti i po vlastiti život, kacamortima su se morali pridržavati posebnih i strogih higijenskih uvjeta.

jedan propis je, primjerice (parafraziram) ovako glasio: "ako iza grobara što prođe noseći mrtvaca na putu ostane bilo kakav trag, stvar od tkanine ili što slično, bit će obješeni".

tako je 1483. godine republika je izvršila svoju prijetnju nad dvojicom kacamorata: mihom mirkovićem i živanom pupakom (pupak). objesila ih je.
imali su nesreću što im je, noseći mrtvaca, ispao komad robe umrloga.

legenda kaže da su visjeli na gradcu. još uvijek je jednom dijelu gradca ostao naziv 'vješala'.

- 08:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

danas park nije više tako ubav kao u doba kad su o njemu pisali trnski i tadija, kad su minimalne intervencije u službi scenografije igara, obavljali unajmljeni baštovani, kad je još grad (uz darovatelje, dobrotvore) imao 'uši i oči' i popravljao štete koje mu je učinio drugi svjetski rat.

ono što nas sad dočeka je djelomično opustošena i ostarjela vegetacija, ruinirani ogradni zidovi, pomalo urušene stazice, koje tek podsjećaju na prvobitnu ljepotu, al' i nepostojeću sustavnu brigu spram ovog najljepšeg prirodnog ambijenta ispred zidina i istaknutog mjesta u svekolikom gradskom pejzažu.

- 08:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

njegovo uređenje je počelo 1884., a dovršeno tijekom 1889., najviše marom ljubitelja prirode i entuzijasta - samih stanovnika grada uz ponekog stranca, zaljubljenika u dubrovnik. za značajnu financijsku potporu uređenju parka tako hvalu dugujemo jednom od njih, pruskom knezu ivanu liechensteinu *) i njegovoj darovnici od 8.000 florina. osim za potreban materijal novac je poslužio i za nabavu nasada i alepskih borova (koji su i do danas preživjeli sve nedaće). nekadašnju vegetaciju parka (udaljenog samo 250 m od grada prema zapadu s 30 m nadmorske visine), možemo tek zamišljati ukoliko se sretnemo s njegovim pravim izgledom sa starih razglednica.

osnovu vegetacije činilo je obilje stabala alepskog bora s vodoravnim granama (kao na slici) i ponekom skupinom čempresa. kroz njihove krošnje s mukom bi se probijalo sunce na pošljunčene staze i puteljke one u ravnini ili pak one što se uspinju k vrhu glavice malim kamenim stubištem.

*) knez ivan liechenstein je financirao probijanje kraćeg puta prema gorici sv. vlaha i gospinom polju. to je onaj (danas) jednosmjerni put u usjeku između dva dubrovačka hotela u izgradnji. onaj put, što ga je turski investitor sebično prepolovio pred hotelom 'libertas'. taj put nosi ime liechensteinov put.

bilo je i tu nekoliko stabala maslina, a na južnoj strani bila su s mjerom razmještena stabla česvine i rogača.
egzotične kanarske palme na ulazu u park kočile su se mašući svojim velikim granama poput lepeza, osjetljive i na najblaži duh vjetrića, uz žbunaste palme i juke, njihove su zaigrane sjenke padale na široko kameno stubište s kamenim vazama postavljenim na okomitim završecima.
tek poneka agava je ovaj ambijent stapala sa strmom hridinom cjeline brežuljka i uklapala ga u okolni ambijent stare bolnice i područja boninovo. površinu parka od 2,1 ha ili oko 21.000 m2, ograđivao je, prema morskoj strani, niski kameni zidić.

- 08:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nekad se je uz okrugli bazen s vodoskokom (o kojemu sam već pisala, a na čijem je mjestu stajala fontana) tu nalazio i 'ptičji vrt'. koji je nestao tijekom ww2. mihanovićeva fontana bila je izmještena s gradca u pile. *)

zapravo, park je sad samo još jadno sjećanje na nekadašnji gradac, na čijoj je klupi nekad sjedio pjesnik pišući svoje 'veličanstvo mora'.

*)
amerlinova/mihanovićeva fontana, poznata je po oba ova naziva.
to je fontana, koju je dao izraditi dubrovački trgovac niko amerling. bila je postavljena u parku gradac 1902.
tijekom 1927. godine fontana je rastavljena i uz financijsku potporu brodovlasnika nikole mihanovića smještena uz zidine minčete u parku u pilama. mjesto na kojemu se nalazi dio je utvrdnog nasutog jarka. tijekom austrougske vladavine, kad je jarak bio zatrpan dobilo se dopuštenje uređenja perivoja kojega dubrovčani zovu posat. bio je to drugi dubrovački park.

ova fontana, koja je dugo bila devastirana i djelomično razrušena, danas je restaurirana. radove je izveo dubrovački kipar ivo jašić, a financiralo ih je 'društvo prijatelja dubrovačke starine'.
»Fontana se sastoji od velikog okruglog vodenog bazena u čijoj je sredini skulptoralni korpus iz kojeg izvire voda. Donji dio korpusa sugerira prirodnu stijenu po kojoj se penju pužići, žabe i gušterice. Središnji dio s bogatom ornamentikom čine tri "delfina", simetrično položena tijelom uz središnju os s glavama prema dolje, iz čijih usta istječe voda. Kruna se fontane sastoji od tri ravnomjerno raspoređene školjke iz čijeg se središta izdiže palmino lišće. Na samom je vrhu jedan "delfin" u spiralnom položaju iz čijih usta brizga vodeni mlaz.«

- 08:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

amelingova/mihanovićeva fontana, danas
snimak: j.p., 2005.

dubrovnik je uvijek imao entuzijaste, ljude koji su ga obožavali kao svoj dom, čuvali ili nastojali ga očuvati bilo osobnim radom ili isto tako osobnim utjecajem. među najstarije udruženje tih dubrovačkih entuzijasta, pobornika očuvanja prirode i spomeničke baštine, ali i iniciranja sadržaja kojima bi se bez narušavanja harmonije poboljšala kvaliteta življenja, bilo je društvo 'dub'. ovo društvo smatra se slijednikom negdašnjeg klimatičnog društva, a upisivalo je u svoje zasluge mnoštvo realiziranih akcija, među koje se ubraja i briga o parku gradac.
no kako je rad društva utihnuo u vrijeme domovinskog rata, jer je toliko toga je bilo uništeno i devastirano, park gradac nije među tolikim ruševinama mogao izboriti prioritet. pa ipak pred kraj prošlog stoljeća dolazi do revitalizacije duba (na čelu društva bio je liječnik dr. stijepo bogdanović /+2005./) i usporedo s tim i do promoviranja ideje o oživljavanju gradca kao spomenika kulture i prirode i općenito uređenja i kvalitetnijeg korištenja gradskih javnih sadržaja. u tu svrhu osnovana je i zaklada "Park Gradac" s nakanom da se još jednom pomoćima i donacijama osiguraju sredstva potrebna za spas i održavanje ove baštine prirode, nastale uz pomoć ljudskih ruku i njihove snažne volje za ljepotom grada.

napomena: današnji predsjednik 'duba' je dr. jerko brešković

- 08:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

i da ne duljim s ovim manje zanimljivim, ali važnim podacima, kazat ću kako je 'zaklada' dobila i potporu grada. sačinjen je i 'idejni projekt njegova vizualnog i funkcionalnog uređenja, kojega su potpisali članovi autorske grupe stručnjaka različitih profila od arhitekata, hortikulturnih arhitekata, arhitekata opreme, inženjera rasvjete do konzervatora i zaštitara.
sve poznata nam imena dubrovačkih i drugih stručnjaka. ali negdje je zapelo. kao i obično zašto bi bilo jednostavno kad može biti složeno.

prva donacija uplaćena još 1996., opet iz inozemstva, a iznosila je 34.454 britanske funte. primljena je od farmaceutske tvrtke 'glaxo wellcome'. vraćena je donatoru nedirnuta. zašto? pa bilo je tu i puno ozbiljnih problema u realizaciji; nerazumnih traženja donatora; prkosa i inata gradskih otaca; ukupno nedovoljno sredstava za sve potrebne radove po projektnoj dokumentaciji, svega pomalo. donator je 'samo' želio vidjeti svršenu stvar tj. gotov park i svoje ime (što je bilo nemoguće). tako je rezultat jedne dobre zamisli izostao, o čemu svjedoči sadašnje stanje još jadnijeg izgleda parka.

zastalo se, a kad će se dalje, pitanje je.

gornje šetnice, snimila t.p., 2006.

- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

svakako, jedna od prepreka za korištenje donacije bili su i opsežni konzervatorski zahvati, kao temeljna pretpostavka da se u projekt uđe 'otvorenih očiju', a ne naslijepo, kako je to po svoj prilici bilo one 1894. kad se je počelo s njegovim uređivanjem. ne samo što takvi radovi traju, oni su i opsežni radi starijih povijesnih slojeva za koje se (u literaturi) tvrdi da su postojali na tom prostoru. tvrdi se da su im tragovi još vidljivi, makar nekima od njih, a da se za druge logično može pretpostaviti da su tu bili, primjerice crkva sv. marije na pilama ("eccelesia sancte Marie de pillis") iz 14. stoljeća.

traže se i ostaci 12 kapelica 'križnog puta', za koje lukša beritić ('Ubikacija nestalih građevinskih spomenika Dubrovnika' u: 'Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji', 12, Split, 1960), također tvrdi da su porušeni u francuskoj okupaciji; zatim istražni radovi i rekonstrukcija na dijelu zida starog lazareta iz 1465., koji je i sad uklopljen u onaj postojeći jugoistočni ogradni. veliki broj ostataka kamenog mobilijara nepotpuno je definiranog podrijetla (same pretpostavke). Tu je nužna i elaboracija oštećenja vrta i kamena u vrijeme granatiranja dubrovnika, a da se ne spominje rekonstrukcija uništenog vegetacijskog fonda.

uglavnom, projektom se tražila zaštita identiteta i dostojanstva parka, ali uz zaštitu svega onoga što je sačuvano iz starijih povijesnih razdoblja. za tako nešto treba vremena, novaca i stručnjaka. ni danas još nismo došli do približne razine.

pogled na pučinu (i karaku) kroz alepski bor parka gradac
snimak: thea (t.p.), 2006.

- 08:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DANČE

Crkva sv. Marije, Danče
snimak: j.p., 2005.

- 08:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

detalj kamene plastika ulaznog portala crkve
snimak: j.p., 2005.

uz izvanredne slike dobričevića i božidarevića tu su još brojne dragocijenosti.

- 08:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

lovro dobričević: "Bogorodica", poliptih
snimak: j.p., 2005.

- 08:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nikola božidarević, triptih, "Bogorodica sa svecima", 1517.
snimak: j. p. 2005.

lik nikole božidarevića na maču (detalj sa slike na dančama)

- 08:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

LITERATURA:

- hemeroteka Zavoda za zaštitu spomenika kulture, dubrovnik
- Idejni projekt uređenja parka Gradac u Dubrovniku,
- Slobodan Prosperov Novak: «Dubrovnik iznova», Zagreb, SNL, 1987.
- Josop Lučić: «Dubrovački ljetopis»: od osnutka do danas, 'Dubrovački horizonti; 28, 1988.
- Lukša Beritić: 'Ubikacija nestalih građevinskih spomenika Dubrovnika' u: 'Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji', 12, Split, 1960.
- Antun Karaman : Dubrovnik : povijest – kultura – umjetnost, Turistička naklada, Zagreb i TIC, Dubrovnik, 2002.
- Tereza Buconić-Gović: Dubrovačke povijesne minijature, Dubrovnik, vl. nakl., 1997.
- Tekstovi iz različitih tiskovina

zahvaljujem se na pomoći m.š. za dio literature, a j.p. za fotografije.

napomena: tekst sam prenijela s interneta, gdje uvijek svoje radove pišem malim slovima.

- 08:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2006., utorak

Austrijski brod TRITON u podmorju Lokruma

kako sam i napomenula, kad sam počela postirati brodove koji su naši svakodnevni posjetitelji već nekoliko zadnjih godina, a sidre se pred otočićem lokrumom, moja sljedeća priča odnosi se jednako ma lokrum i na brodove. priča nije iz sadašnjeg vremena, ona je istiniti događaj koji se je zbio sredinom 19. stoljeća.

u vrijeme ove priče dubrovnik je u sklopu austrije, a je to 1859., jedna je od nesigurnih i vrlo opasnih godina toga stoljeća, bar kad je riječ o carstvu, a time i za dubrovnik.

francuska (pod napoleonom III.) i austrija (pod franjom josipom), nalazile su se pred mogućim ratnim sukobom. povod je bio kraljevina sardinija koja se nije željela povinovati austriji i zatražila je vojnu zaštitu francuza.
dakle, u susjedstvu na apeninskom poluotoku, a time i u jadranu bilo je te godine jako nemirno i napeto. jedna i druga država provodile su po jadranu silne vojne manevre, demonstrirajući svoju snagu i vojnu spremu, sve u očekivanju kako će neki nespretni potez, slučajni događaj, zapaliti ratnu iskru i tako zaprijetiti miru čitavog mediterana.

skalica, lokrum
snimak: j.p., 2006.

- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

i dubrovnik je bio u nekom stanju vojne spremnosti. dobro se to moglo uočiti po kulama i bastionima gdje se je primijećivala neobična užurbanost.
gotovo pravilna izmjena vojnih zapovjednika u dubrovniku, svjedočila je o ozbiljnosti te napetosti, koja je građane dubrovnika silno plašila. bili su svjesni da ukoliko dođe do sukoba, ni grad neće biti pošteđen. zato su oči puka bile stalno uprte prema moru, ali i prema uvijek mirnim bastionima, gdje je sad sve vrvilo od vojske i pojačanih straža, dok su cijevi svih topova bile okrenute pučini. dotle je veliki ratni brod austrije 'triton' *) bio usidren u gruškoj luci.

*) u grčkoj mitologiji triton je bio grčki bog mora, sin posejdonov (neptun). predstavljali su ga tijelom čovjeka s ribljim repom sa trozubom (osti);

(posejdon)

*) triton je i najveći neptunov satelit, veći od planeta plutona.

u odnosu na ovu priču, nepoznato je po čemu je ratni brod ponio ime, vjerovatno zbog veličine, jer je neptunov satelit triton otkriven par godina prije (lassell 1846. godine). u svakom slučaju ime je, i tako i tako u svezi s grčkom mitologijom.

- 22:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

kad sam prije pisala o lokrumu, spomenula sam neke njegove otvorene i skrovite uvale. ne sjećam se jesam li točno naglasila kako otočić ima dva pristaništa (danas se za trajektnu plovidbu koristi samo istočno pristanište, jer je razvedenije s prirodnim zaklonom i može primiti tek manja plovila): portoč na istoku i skala na zapadu.

radnja ove priče vezana je za skalu ili mjesto na otoku prema kojemu su uglavnom usidreni svi ovi veliki putnički brodovi koji danas krstare jadranom.

(digresija: južna strana otoka, koja je otvorena prema pučini je stalna morska ruta za plovidbu, jer je tu more vrlo duboko. malo dalje od lokruma morsko se dno okomito ruši. samo dvije morske lenge, ili ravne izdignute morske ploče, remete konstantno povećanje dubine, koje je, gledano prema istoku, najdublje mjesto na jadranu).

u gruškoj luci su već par dana bila usidrena tri austrijska ratna broda: korveta diana, brigovi husar i triton. tog kobnoga dana, a bio je 4. svibanj, 1851., jedan od njih triton, pod zapovjedništvom alfreda barya učinio je manevar i krenuo prema gradu. ne zna se razlog ni povod tome manevru, tek su dubrovčani ugledali veliki ratni brod koji baca sidro pod lokrumom, malo istočnije od skale, jer je i zapovjednik briga znao da mu dubina kod arsenala ne dopušta sidrenje bliže gradu. **)

__________

**) brik triton je bio drveni, mjestimično bakrenim pločama ojačani brod. bio je naoružan s 16 topova.

- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

željeznu disciplinu na brodu na kojemu su plovili i hrvatski pomorci, oštrim je mjerama držao poručnik zenković.

u večernjim satima tog 4. svibnja sve je naoko izgledalo normalno. mornari su već bili odahnuli u gružu, jer im je mirnoća ovoga grada ulijevala nekakvu nadu da će ih ratni sukob moguće i mimoići. samo je baš to veće vječiti izgrednik franjo stumf (nije štrumf) bio, kao i više puta do tad, privezan za brodski jarbol. baš je taj dan pretukao nekog mornara, da je jadnik završio u gradskoj bolnici.

kako nije bilo nepovoljnih vijesti, a dvije značajne izvidnice s fort imperiala na srđu i fort royala na lokrumu nisu dojavljivale nikakve sumnjive pokrete po akvatoriju niti blizinu neprijateljskog brodovlja, zapovjednik briga i nekoliko viših časnika, opušteno je sjedilo pred (u ono vrijeme najpoznatijom gradskom kavanom) birimišom (današnja 'dubravka') na brsaljama, na pilama.

baš kad su se spremali vratiti na brod, jer se je zanoćilo, odjeknula je dubrovnikom tako snažna eksplozija.

suvremenici toga događaja ostavili su zapis iz kojega se doznaje kako je izgledalo da se događa smak svijeta. uz prvu snažnu eksploziju uslijedile su druge, a grad je obasjala svijetlost kao da je podne, samo blještavija i crvenija. piše, kako su se čuli povici: "francuzi napadaju".

sa stražarskih punktova na srđu jasno se je vidjela cijela katastrofa. ukotvljeni triton je učas zaplamsao nakon snažne eksplozije ili istodobno. lijepo su mogli vidjeti ljudska tijela što ih je snaga eksplozije bacala uvis, pa u more, isto kao i dijelove broda, pa i teške topove. sve skupa nije trajalo više od desetak minuta, a na mjestu nesreće virio je tek vrh glavnog jarbola, jer je triton potonuo polomljen u komade.

- 22:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

u trenutku nesreće na brodu se nalazilo 95 članova posade i mornara. mali broj njih je preživio, tek devetero, jer su se u tom momentu nalazili podalje od krme. zanimljivo da je katastrofu izbjegao i svezani franjo stumf. jedna od najvećih tragedija odnijela je u hipu 86 života, čija su tijela danima izranjala na raznim mjetima nošena morskim strujama. poginuo je i poručnik zenković.

prava istina o uzroku ove tragedije nije nikad otkrivena. pedeset godina kasnije u dubrovačkoj novini 'l'epidauritano', 1902. pojavila se izjava jednog časnika (pisalo je anonimni oficir tritona) u kojoj je taj neimenovani objasnio kako je katastrofa austrijskog briga triton bila diverzija, čiji je vinovnik češki mornar imenom fiala.

navodno je to učinio iz osvete poručniku zenkoviću. činjenicu da je brod bio raznesen eksplozijom izazvanoj u barutani, pogibiju 86 nedužnih žrtva, to ime navodnog krivca, nije umanjilo gorku spoznaju o ljudskoj gluposti. pomorski anali nikad nisu objavili ni razjasnili ovu tešku nesreću. da se ne događaju druge teške nesreće danas koje zovemo terorističkim napadima, ova bi nesreća bila jedna od onih, koju bi teško mogli povezati s nečijim bijesom ili osvetom.

vijest o ovoj tragediji dovela je u dubrovnik austrijskog nadvojvodu i vrhovnog zapovjednika mornarice maksimilijana ferdinanda.
maksimilijanov dolazak na lokrum bio je početak njegove osobne tragedije, kako se vjeruje, povezane s lokrumskim prokletstvom.

- 22:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

maksimilijan je naredio da se na lokrumu uz mjesto tragedije podigne dovoljno veliki križ, na kojega bi se mogla uklesati imena stradalih mornara.

križ je podignut, imena danas, nakon 150 godina od nesreće, teško se raspoznaju. pronađena tijela sahranjena su na groblju u gospinu polju (tamo gdje danas turci kane graditi novi hotel umjesto nekadašnjeg 'libertasa'), a na dubini od nekih dvadesetak metara još se vide dijelovi olupine tritona (korito brika), koji je danas legenda ili dio lokrumske legende vezane uz habsburšku kraljevsku obitelj.

ARCHIDVX ET PRINCEIS FERDINANDVS MAXIMILIANVU SVMMVS
CLASSIS AUSRIRIANAE PRAEFECTVS DVCZORBVU NAVTIS MILITIBVS
EX LIBVRANA TRITON QVI DIE IX. M. MAII MDCCC.L.IX. PARIO FORTE
INCENSO IMMANEM MORTEM OBIERVNT IN PORTV EPIDAVRINO
__________________________________________________________

NOMINA EORUM QUI IMPERATORE PATRIAE MILITANDO CECIDERI

__________________________________________________________

imena su na prednjoj, stražnoj i bočnim stranama lokrumskog križa.
popis imena može se pogledati u knjizi tereze buconić-gović "dubrovačke povijesne minijature", dubrovnik, 1997. str. 195-202.

- 22:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

epilog ratnih prijetnji okončan je jedino
tragedijom tritona, na čijem križu piše:
"nomina eorum qui imperatori et
patrie militando cecideri".

dvije velesile austrija i francuska nikada nisu zaratile.
mir je sklopljen 10. studenog te iste godine uz politički
ustupak kojim je lombardija odcijepljena od austrije.

trebam dodati da je posredno zbog ovog sukoba i
nesreće tritona u određenom smislu
vezana i sudbina maksimilijana, koji je zaljubljen u
magičnu ljepotu lokruma tu proveo svoje najsretnije
dane, prije no što će zbog legendarnog prokletstva ili
samo nesretne sudbine, izgubiti nedugo potom i svoj život.

a tajna tritona potonula je na morsko dno.
izblijedila su sjećanja na taj dogođaj, kao što su izblijedila
imena ljudi, žrtava, ispisana na svim stranama masivnoga
kamena na lokrumskom križu.

groblje, gospino polje (d.), 8.09.06.

- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKI ZLATARI

zlatarski zanat u dubrovniku spada među najstarije, a sigurno najpoznatije zanate uopće. o vrijednosti neću govoriti, kao ni o čestim sporovima koji su danas pouzdan svjedok i izvor podataka: o imenima ovih obrtnika-umjetnika, raširenosti obrta, krađama, svađama, ...

ivo lentić u monografskoj studiji 'dubrovački zlatari' (zgb, 1984.), piše:

"Dubrovnik je najznačajnije središte zlatarstva u Hrvatskoj. U njemu se zlatarsko umijeće njeguje od 13. pa sve do polovice 20. stoljeća. Cvat dubrovačkog zlatarstva zbiva se u 14. i 15. stoljeću ..."

ovo ne znači da danas nemamo taj obrt u dubrovniku, ne. samo uz malobrojne (prije rijetke) dubrovačke zlatare koji već davno ne izrađuju dubrovački nakit, eventualno popravljaju stari, tu su uglavnom doseljenici, pretežito janjevci s već štancanim komadima imitacija dubrovačkog starog nakita.

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zlatarski zanat mogao je cvjetati iz razloga što je dubrovnik bio trgovački grad; što se sirovina za izradu nakita relativno jeftino nabavljala po rudnicima bosne i srbije, a i trgovina s istokom je omogućavala jeftiniju nabavu potrebnog materijala; što je potražnja zlatnog nakita toliko narasla, da je senat u dva navrata morao reagirati odredbama i upozorenjima.

renesansna tradicija ukrašavanja nakitom i kićenja odjeće, zadržala se je i dalje u dubrovniku 17. i 18. stoljeća. raskoš i luksuzu tih ukrasa, jednako na muškarcima i ženama, bila takva, da je senat ograničio (propisao) izgled nakita.

ono što nisu mogli prodati u samoj državi, izvozilo se izvan granica, tako da u tim stoljećima imamo čitave obitelji koje se bave zlatarskim obrtom.
jedan važan podatak o raširenosti obrta u gradu je i današnja ulica koja se zove 'zlatarska', a nalazi se tik uz zapadni zid sponze.

u vrijeme kad se je gradila sponza (ili divona), jedan dio zlatarnica bio je srušen upravo zbog proširenja sponze. o tome sam na drugom mjestu napisala:

"za vrijeme zidanja novogradnje, stare zgrade koje su to očito bile, postepeno su se rušile. No rušile su se i druge zgrade koje su sad unutar gabarita 'sponze'. to se prvenstveno odnosi na ondašnju i današnju 'zlatarsku' ulicu. ulica graniči sa 'sponzom prema zapadu. naime, tu su se nalazili brojni dućani zlatarskog obrta, s kojima je republika sklapala posebne ugovore o najmu. prema vremenu raskidanja tih ugovora, što se vidi u 'katastarskoj knjizi' (koja se vodila od 1417. godine), postupno su se od 1519. do 1521. prestala spominjati imena sedam dućana na istočnoj strani 'zlatarske ulice'. to je sad zapadni dio 'sponze'. ovaj podatak, iskopan' je tek naknadno i smatram ga ozbiljnim potpornjem fiskovićevoj teoriji o gradnji cjeline objekta tih godina". (dube, 5.5.2004 23:49 )

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

republika sv. vlaha je još u 13. stoljeću točno odredila što mora sadržavati posebna smjesa iz koje će se izrađivati zlatarski predmeti.

tako nalazimo zapis iz 1277. u kojemu se naređuje: 'nakiti od srebra ne smije biti lošije kvalitete od 'sterlinške smjese' (15 unča finog srebra, 1 unča bakra), a ista se naredba ponavlja 1327. i 1352. godine.

na predmete takve izrade stavljao se je državni žig koji je predstavljao glavu sv. vlaha s mitrom.
najstariji takav grb očuvan je u kasnogotičkom relikvijaru - ruci, koja se čuva u riznici dubrovačke katedrale, a potječe iz 15. stoljeća.
bilo je, dakako i zloupotreba i podvala u kakvoći materijala, ali oštre kazne do oduzimanja inventara, bičevanja i plaćanja novčane kazne, silila je zlatare na oprez i poštivanje zakona.

relikvijar glave sv. vlaha je najskuplji i najstariji eksponat. datiraju ga u 11./12. stoljeće, a vrijednost mu je procijenjena (ma nije važno) ne samo zbog zlata, bisera, emajla koji je utkan u ovaj filigranski rad, nego zato što je njegova izrada ručna i neponovljiva.

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prije nego prijeđem na temu o zlatarskoj ulici i njezinim obrtnicima, njihovim radovima (iz razumljivih razloga ne smijem postirati fotografije nakita), smijem samo kazati da se originalni dubrovački nakit, rad dubrovačkih majstora može vidjeti osim u dućanima u obliku kopija, u muzeju franjevačkog samostana i muzeju dominikanskog samostana - to je zbirka zavjetnog nakita i prekrasna je; zatim u dubrovačkom muzeju. (jedini dućan u dubrovniku gdje se može kupiti stari nakit /originalni/ zove se 'tezoro', ne znam je li još postoji).

zlatari nisu izrađivali samo nakit. mnogo je upotrebnih ili ukrasnih predmeta, osobito srebrenih, koji su krasili ne samo plemićke palače, nego i kuće bogatih pučana, poteklo iz njihovih malih radionica. najviše takvih predmeta čuva se u dubrovniku još i danas i eventualno iznosi samo jednom na godinu za festu sv. vlaha.

među poznatim radovima dubrovačkih zlatara važno mjesto zauzima i prije postirana posuda za tamjan iz zbirke dominikanskog samostana, načinjena u obliku karake (vidi temu: karaka).

upotrebni predmet, srbrena posudica u obliku košarice, ukrašena cvijetnim reljefom na poklopcu, ručka i podnožje pletenica, dok je tijelo utorima ukrašeno geometrijskim linijama (koju ne mogu pokazati u fotografiji, eksponat je dubrovačkih muzeja). potječe s kraja 18. stoljeća i rad je dubrovačkog zlatara (gleđ/glegj).

iako su se uvozili, izrađivali su se i u dubrovniku. specijalizirana zlatarska radnja obitelji linardović radila ih je još u 20. stoljeću. na uvoznim predmetima dubrovački zlatari su izrađivali monograme, tj. dorađivali i ukrašavali već gotove proizvode.

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zlatarska ulica čije je ime nepromijenjeno do danas, nije više ulica 'od zlata' ni figurativno ni stvarno. to je tek uspomena na nekadašnja davna vremena kad su se iz malih i tamnih dućana čuli mekani udarci čekića ili zvukovi 'štancuna', a u vitrinama tražili novi unikatni predmeti kojim su se ukrašavali, ili koji su samo ukrašavali nečiji dom, a predstavljali određeni statusni simbol ili tek isticali bogatstvo (moć novca).

ulica se proteže od malene crkvice sv. jakova pipunara do straduna, kako sam rekla, uz same mire (zidove) sponze. zlatari, za današnje vrijeme, mnogi i nekih čudnih imena: prvonja, vasilije, maroje, krasin, dešimirov, radomir, paskoje, gjivo, utješen, pavko, ostavili su tu svoja remek djela. ipak najpoznatiji su bili onaj jerolim matov i marulo joanneo, jer su filigrane radili za katedralnu riznicu i svete moći.

Dubrovački relikvijar je prebogat i razlikuje se od drugih u dalmatinskim gradovima zbog toga što je on ujedno bio i Republička riznica, pa je uz religijske imao i političke razloge svoga nastanka. Stoga uz vjersku, ima kulturološku i svjetovnu dimenziju, koje također treba iščitati. Relikvijar dubrovačke prvostolnice bio je i nadahnuće umjetnicima i književnicima, a poznato je kako čak i William Shakespeare u svojoj komediji Na tri kralja spominje jedan grad u Iliriji s puno relikvijara - moćnika. Smatra se da time aludira na Dubrovnik. Jerolim Cavagnin, Jaketa Palmotić, Ivan Bunić Vučić i mnogi drugi opjevali su dubrovačke relikvijare u trenutku kad se vraćaju u dubrovačku prvostolnicu, spominjući stare dubrovačke svece Nereja, Ahileja, Paknkracija, Petrunjelu ..., a kojih se dotiče i car Konstantin Porfirogenet. Gledajući vrijeme nastanka moćnika, Dubrovnik za svako razdoblje ima kapitalne stvari. Tako je relikvija sv. Križa nastala u carigradskim radionicama 10. stoljeća, tu je Glava sv. Vlaha nastala u istim radionicama početkom 11. stoljeća. Ruka sv. Vlaha potječe iz radionica Palerma s početka 12. stoljeća. Tu su i relikvije normanskih, francuskih i drugih radionica, ali osamdeset posto njih je nastalo u Dubrovniku koji je u to vrijeme bio poznati europski zlatarski centar.
Velika trešnja 1667. godine uništila je mnogo sakralnog blaga u Dubrovačkoj Republici.
(v. lupis)

kuće su im bile ponad radnji. u odnosu na ostale dubrovačke obrtnike, iako se nisu isticale vanjskim sjajem, unutrašnjost tih kuća bila je u rangu onih bogatih pomorskih obitelji.
sve se šliještilo i bliještilo od ukrasa, što ručnog rada, što uvezenih predmeta.

- 20:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srebro i zlato se donosilo u grumenima i talilo u tim radionicama, pa izlijevalo u tanke pločice ili žice različite debljine.

bisere (koji su sastavni dio nakida dubrovčana, osobito dubrovkinja), jantar, opale, safire, smaragde (još jedan tipični dubrovački ukrasni dragulj), dijamante i poludrago kamenje, uvozilo se s istoka.

koralje, kojih je bilo bogato i dubrovačko podmorje (najčešće bijeli koralj), sami su obrađivali i filigranski uvezivali u zrna od kojih se nizao 'kolarin' (niska od koralja s filigranom, dio primorske nošnje ili sama filigranska bobica različite veličine) za primorke.

župske su voljele bisere, a konavoske zlato i to puni zlatni, tek malo gravirani nakit sa zrncima bisera koji uvezen u zlatnu krunu vise s teških naušnica uljepšavajući prekrasnu narodnu nošnju.

- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ali da se vratim zlatarima i zlatarskoj ulici.

spomenula sam gdje se sve može vidjeti originalni zlatarski rad dubrovačkih majstora. zanimljiv je taj zavjetni nakit, jer gotovo svaki izloženi komad, a to su, vjerujte mi na riječ, sami 'kapitalci', ima opet svoju priču. priču, poput one sa zavjetnom 'karakom'.
uglavnom je riječ o bogatim darovima koji su naručivani i poklanjani nakon sretnog povratka s dugih i opasnih putovanja. vrijednost poklona ovisila je o težini situacije i danku tereta s tih višemjesečnih, pa i višegodišnjih izbivanja iz grada.

e sad, josip bersa u knjizi 'dubrovačke slike i prilike' (1800-1880), opisuje kako su se dubrovčani i dubrovkinje odijevale, kako se odijevao bogati, a kako prosti puk, pa to neću opisivati iako je uglavnom smiješno (a i potrajalo je tako što zbog tradicije, što za inat do iza pada republike, a i nakon toga), međutim on spominje (kad opisuje 'obleku' vladike) i ovo:

"... kosa im iskićena bijelim isplavljenim perjem, kojim su spletene svilene šarene vrpce, češljem, biserom, koraljem i štočim drugim".

o muškom nakitu ništa ne govori, osim što spominje ukrašene sablje.
također spominje narodne nošnje i to po mjestima, jer svako mjesto u republici imalo je svoju specifičnost kako u odijevanju, boji, tako i u nakitu.
ali bersa govori o 19. stoljeću, vremenu kad su stege počele popuštati i kad je zajedno s francuzima prodrlo više slobode, ali i novi običaji. drukčije je to bilo nekad, kad je 'sveti vlaho hodio stradunom'.

- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovkinje 16. i 17. stoljeća su nosile raskošan nakit, ali s mjerom i ukusom.
kako su kuće u gradu uglavnom istog tipa, to se je bogatstvo moralo pokazati na neki drugi način. jedan od načina je bio i ukrašavanje. po veličini smaragda, dijamanta ili bisera, znalo se kako je prošla nova plovidba, jer je novi nakit (prije neviđen) značio uspješan poslovni rezultat muža ili oca.
u opisu zlatnog nakita (a kolajna je bila nešto kao obveza na golom vratu vladike i to ovijena u nekoliko reda), kaže se da su duge kolajne po finoći izrade slobodno mogle blistati na bilo čijem vratu u dvoru moćnih svjetskih država.

mene osobno više fascinira narodna nošnja i nakit koji se je uz pojedinu od tih nošnji nosio. tu se nije takmičilo u težini zlata niti težilo za novim modernim izgledom. jednostavno, znalo se što se uz što mora staviti i kako. samo su stare kuće (misli se na stare rodove) mogle imati sve potrebno za ukras nošnje i po tome se je znalo tko je tko.

tako je kolarin za sve narodne nošnje bio skoro isti. dugim mukotrpnim radom izrađivane su manje i veće bobice ('bobača') čipkasto filigranskom obradom, oblim vezenjem zlatne žice. nakit je trebao biti čvrst i trajan, jer se je nasljeđivao s koljena na koljeno. samo u slučajevima izumiranja roda ostavljao se dubrovačkim crkvama i samostanima da ga i dalje čuvaju.

dubrovački su zlatari rezali kalupe za izradu novca republike još od 13. stoljeća. najpoznatiji pavo dubrovčanin (antonijević), ostavit će za sobom većinu crkvenih filigrana, ali i vrijedna djela profane zlatarske umjetnosti.

kako je republika imala profit i od vrijednih ruku zlatara i to ne baš mali, a zatari su radili do duboke starosti, dok god su ih služile oči i ruke, za njih su bile uvedene i posebne beneficije. zlatarska bratovština je za zlatare koji bi se našli u nevolji (bolest, propast) odredila na koji im se način ima pomoći u slučaju bolesti ili ekonomske propasti. (a ne danas. rekla sam ja više puta da bi se štošta dalo naučiti od predaka).

(fotografije, preslik, dube, 2006.)

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kad su dubrovnikom tekle rijeke zlata

kad je velika trešnja (potres) 1667. razorila pola dubrovnika, drugu je polovicu uništio oganj (vatra), koji je buknuo s užeglih kamina i proširio se gradom svetoga vlaha kao da će ga cijeloga proždrijeti. nije poštedio ni jednu crkvu (s izuzetkom sv. spasa), gotovo ni jednu kuću. tako je dohvatio i zlatarsku ulicu. pod toplinom ognja koji je pustošio talilo se srebro i zlato, jednako u crkvama kao i u zlatarnicama. iako samo figurativno zvuči, dubrovnikom su tekli zlatni i srebreni potoci, probijajući put ispod kamenja i kamenih gromada u zatrpanoj ulici.

nitko nije za to mario, jer su živi (preživjeli) spašavali ranjene ili vadili poginule ili samo bježali što dalje od pakla užarenog dubrovnika.

česta uzrečica da se povijest ponavlja, potvrđena je u slučaju dubrovnika, od te 1667. godine do 1991., a daj bože da je to bio zadnji put.

— Na žalost, u potresu je propao velik dio umjetnina, srebrnih pala i predmeta, a nakon pada Republike u 19. stoljeću, dosta se toga i prodalo. Srećom, nakon potresa zalaganjem Nikolice Bone i Marojice Caboge dubrovački relikvijar je spašen i prenesen u Revelin. Moćnici su dijelom stradali i u drugim crkvama, franjevačkom i dominikanskom samostanu, ali je najveći dio ipak sačuvan i svjedoči o vrsnoći rada dubrovačkih majstora. Kad usporedim umjetninu s potpisom Nikole Paska Papca nastalu u 14. stoljeću, koja je u potpunosti u skladu sa stilom koji je prevladavao u to vrijeme u Europi. Prednost Dubrovnika je i u činjenici da u Arhivu postoje sačuvane arhivalije i umjetnine u Riznici. Najstariji sačuvani popis je iz 1335. godine i u njemu se spominju više-manje svi moćnici koji se i danas čuvaju. (v. lupis)

naime, sljedećeg dana, spustile su se niz bosanku pljačkaške horde s okolnih brda izvan republike (neću spominjati koje, ali se zna da su bili frncuzi i crnogorci). ušli kroz otvorena gradska vrata i pljačkali sve do čega su došli, od zlatarnica do divone i crkava.

u dubrovačkoj kronici stoji kako su skidali nakit i prstenje s ranjenih i umrlih, a da im nisu pružili ruku ili kap vode za kojom su vapili.

- 20:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sličnu pljačku doživio je grad 1806., a o zadnjoj 1991/92. i onako sve znate. to je već naša novija povijest.

Dubrovačkom moćniku najbliža je riznica kotorskog relikvijara jer jedino Dubrovnik i Kotor od dalmatinskih gradova imaju posebne prostorije za čuvanje. Sličnost sudbine je i u činjenici da su zbirku zlatnih i srebrnih medalja dubrovačkog relikvijara opljačkali Francuzi, a u Kotoru su, na žalost, za vrijeme okupacije isti ti Francuzi za kovanje okupacijskog novca pretopili dio relikvijara. Srećom u Dubrovniku barem se to nije dogodilo (v. lupis).

čim su dubrovačke rane zacijeljene, grad se je počeo obnavljati. njegov današnji izgled je izgled poslijepotresnoga grada. obnovilo se sve tijekom vremena, pa i zlatarska ulica a zlatarnice su nastavile kuckati, štancati i vesti nove ukrase za dubrovački puk i samostanske riznice.

Kiparstvo i slikarstvo najbolje su nas podučili kako je srednjovjekovni grad sa svojim patronom činio nedjeljivu cjelinu. Brojni su prikazi važnih svetaca koji u svojim rukama drže grad za koji su »zaduženi«, vezani usrdnim molbama vjernika i raširenim kultom stoljetnoga štovanja. Istina je kako je riječ o stiliziranim modelima ili maketama urbane strukture, kao što su i likovi svetaca idealizirani, neindividualizirani, nipošto portretno uosobljeni. Ali čvrsta sprega zašitnika i predmeta zaštite — što ga nebeski zagovornik superiorno drži u ruci — neosporna je, upravo utoliko uvjerljivija koliko odnosi proporcija nisu realni: sa svojim nadzemaljskim ingerencijama svetac je opravdano mnogo veći od onoga što štiti i brani. (t. maroević)

- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

CRKVA SV. SPASA

snimak: j.p., 2006.

sagrađena 1520-1528 od majstora petra andrijića (poznati graditelj koji je radio na kneževom dvoru, sponzi, crkvama i palačama). stil je lombardijska gotika, prema uzoru na gotičko-renesansnu šibensku katedralu.

dubrovnik je oduvijek bio trusno područje i tijekom povijesti je toliko puta rušen tim nemilim bičem prirode. današnji njegov izgled, makar onaj uzduž straduna posljedicom je strašnog potresa 1667.
već sam na drugom mjestu pisala da ono što nije uspio srušiti potres (dubrovčani to zovu trešnja) dovršila je vatra. zato je, uvijek očekujući da se može ponoviti ta prirodna katastrofa, senat iz opreza naredio da se u novoizgrađenim kućama imaju komini (kuhinje) graditi na najvišem katu.

ono što je svojevrsna zanimljivost, potresi se u dubrovniku javljaju u zimsko doba ili u rano proljeće. zato kad se vrhovima srđa stanu vući guste magle, a pramenovi oblaka se tako spuste, usuču se i obaviju grad u ludoj jurnjavi, čovjek osjeti zebnju da će se tako uzburkati i uskomešati onaj ljuti naboji u moru pod lokrumom ili pod samim gradom. iako su najčešće na udaru područja rijeke dubrovačke, župe i konavala, stradun, taj nasuti morski rukavac i razjeljak od hridi do dubrave, najjače uzdrhti i na najmanje pokretanje tla, tako da mu se i kamene ploče uskomešaju.

iako je kroz dubrovnik 15. stoljeća prohujala kuga, nakon prvog jakog potresa 1520. dubrovčane je uhvatio takav strah, da je senat donio odluku sagraditi zavjetnu crkvu. to je bio početak gradnje crkve sv. spasa, koja će preživjeti (bez značajnijih oštećenja) sve nedaće i kataklizme idućih stoljeća (uključujući i veliki potres 1667.).

- 19:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ono što je zanimljivo i vezano uz njezinu gradnju, osim imena petra andrijića,
projektanta i graditelja, koji je na crkvi radio punih osam godina, jest zavjet dubrovčana i njihova snaga. ta snaga je i danas u njezinim građanima i teško će netko prekršiti jednom obećanu pokoru, zavjet ili odbiti pružiti pomoć.

dakle, zbog zavjeta, kamen za gradnju crkve su nosile vladike (plemkinje), cijenjene dubrovačke gospođe, svojim rukama, dok su im muževi plovili debelim morima ili obavljali druge dužnosti za dobrobit države.

tako je na čvrstim temeljima, zavjetom i ljubavlju nastala crkva sv. spasa, odoljevši potresu 1667., 1799., onom iz 70-tih prošlog stoljeća, srpsko-crnogorskom granatiranju 1991-95., a nakon toga i jakoj trešnji. ona je putovala i putuje kroz vrijeme netaknuta, kao vrijedan fragment romaničkog dubrovnika nestalog i zaboravljenog poplavom drugih suvremenijih stilova gradnje, drugog i drukčijeg života.

crkva sv. spasa

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MIHO PRACAT I DUBROVNIK

miho pracat (pracatović), rođen u lopudu 1522., umro u dubrovniku 1607.

ovaj tekst pišem iz nekoliko razloga:
ponajprije zato što se o životu miha pracata, malo ili nimalo zna. lunjala sam i bespućima neta u potrazi za bilo čim, pa osim po koje šture rečenice, nema čak ni slike ni teksta (odnosno nešto jadno);
drugi je taj što želim da ovaj tekst ostane, jer posvećujem ga svome ocu.

iako je miho pracat rođeni lopuđanin (otok lopud, elafitski otoci), njegovi su podrijetlom s drugog elafitskog otoka, sa šipana. odatle se njegov djed, prodavši svoje šipansko imanje preselio na lopud s dva sina. jedan od njih se posvetio moru, drugi obradi zemlje i tako postadoše lopuđani.

đivo pracat, nakon što je više godina 'batio more', postao je ponosnim vlasnikom broda 'sveta katarina', dakle, brodovlasnikom. umjesto svojih sinova koji nisu pokazivali nikakvo zanimanje nit' za plovidbu, niti za trgovinu, prigrlio je svoga neputa (nećaka) miha u čijim je očima vidio taj sjaj koji je odavao volju, želju i neustrašivost od mora, ali i ljubav za more i plovidbu bespućima.

- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

tako je miho pracat jedne godine pošao sa svojim dundom (stric) na dugo putovanje trokatarkom 'svetom katarinom' po nesigurnoj morskoj ruti, često presijecanom gusarima, nevremenima, ratovima.

ukrcao se (plovio je) kao 'mali' (djetić, osoba za poslove najnižeg ranga, sve poslove) na brodu. tijekom te i idućih plovidbi, kad bi brod na plovidbi od istoka prema zapadu bio nakrcan raznom pa i skupocjenom robom, posebno se istaknuo istančanim ukusom za lijepo, načinom trgovine i pogodbe. najposlije je i promoviran u brodskoga pisara. u godinama koje su slijedile, što radi ratova, što radi sušnih i nesklonih godišta (godina) kapetan đivo pracat se je orijentirao na trgovinu žitom.

već u godinama, jer pomorski život je težak, a stara uzrečica o pomorskom životu još iz davnih dana govori , 'da je to kruh sa sedam kora', povjerio je mladome nećaku upravljanje svojim brodom, a sam se povukao u zasluženi mir.

- 11:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prva plovidba mladoga kapetana miha pracata umalo je završila neslavno. uhvatiše ga mlećići i zajedno s punim tovarom žita odvedoše u mletke. nakon što su ispraznili brod, zadržali su ga kao i posadu. prema predaji, miho pracat im je zaprijetio svojim turskim vezama, koje će 'potegnuti' ukoliko mu ne vrate oteto.
nikad nisu mlećani zaboravili neslavni poraz s turskim brodovljem i svoj pohod nezaštićenom lopudu, kad su silovali žene, a muškarce poveli u roblje. je li zbog te prijetnje, ili zato što se je žito u vlažnim podrumima venecije već uzmufalo (postalo pljesnivo), dopustili su 'raguzeu' da s očuvanim dijelom tovara i svojim brodom nastavi put.

pracat je dočekan na lopudu sa slavljem i poštovanjem, ali ne samo u lopudu. na svojoj sljedećoj plovidbi do jakina uspješno je donio fine tkanine dubrovačkim trgovcima, a od senata dobio narudžbu da za potrebe republike s dubrovačkim brodovima iz barija prenosi žito.
bilo je to u vrijeme velikog poraza kršćanskog saveza u bici s turcima pred alžirom kad je zarobljeno i potopljeno 12 lopudskih brodova, pa je tuga i žalost zavladala i gradom i otokom.

do danas je u spomen na to ostala uzrečica 'trista vica udovica', koja asocira na tragediju, ali i prepun otok žena i djece.

- 10:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

baš tad ga odlučiše, otac i stric, oženiti. izabraše mu ženu, gotovo dijete, krhku lopujku koju nije ni poznao, a nekmoli volio. ono što je osjećao prema njoj bijaše sažaljenje, jer joj je, u spomenutoj tragediji, more odnijelo oca. ovo vjenčanje nije promijenilo ni njega ni njegov način života, tako je ostavivši mladu ženu ponovno krenuo na daleki put od grčke do livorna i natrag. kad je pramac njegovog broda sljedeći put taknuo lopudsku rivu, dočekala ga je vijest o smrti mlade mu žene koja je podlegla nekoj zaraznoj bolesti. jedino što je mogao učiniti bilo je posjetiti njezin grob na 'gospi od šunja' i ugledati već davno osušeno cvijeće.

nastavio je ploviti na 'sv. katarini', naručio je novu trokatarku u gruškom škveru (brodogradilištu) i nazvao je 'gospa od šunja'.

ponovno se oženio izabranicom svoga srca vicom sa šipana, koju je upoznao za jedne posjete šipanskim rođacima. doživio je nekoliko pomorskih udesa u kojima je za dlaku izbjegao najgoru sudbinu. ali uvijek je ostajao na nogama. najviša mu je sreća, uz more i plovidbu, bila njegova žena kao i činjenica što je mogao, radi bogatstva koje se godinama gomilalo, otkupljivati robove, osobito dubrovčane i lopuđane i darivati im slobodu.
baš to ga je najviše gonilo u sjevernoafričke luke i gradove gdje je cvjetala ovakva trgovina.

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

priča o pracatu i gušterici je istinita samo u toliko što je pracat iz tri pokušaja gušterice, dok ju je promatrao kako se pokušava uzverati glatkim zidom, tresnuti s visine na pod, pa opet, opet i opet iznova verati se dok najzad nije uspjela, zaključio:

»zar to ne čine i ljudi, jure, posrću, padaju i ponovno ustaju, hitajući naprijed i pobjeđuju oluje i bolesti, neimaštinu i bijedu ljudskoga života.« (s.s.).

u vodičkim pričama ova priča ima drugačiju konotaciju i odnosi se na pracatove uspone i padove. umro je mirno u svom naslonjaču na taraci ljetnikovca.

prema pracotovoj oporuci brodove naslijediše njegovi nećaci, dijelom novca pomogao je siromašne i potrebne, a najveći dio svoga ogromnog bogatstva stavio je na raspolaganje senatu republike za javne svrhe uz uvjet da učini sve da se iz sramotnog ropstva izbavi što veći broj onih koji su još okovani glavinjali dokovima mediteranskih luka.

- 10:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

uspomena na miha pracata, pomorca i dobrotvora ostala bi tek zabilježena na rubu oltara 'gospe od šunja', jer je vrijeme, kroz trideset godina od njegove smrti, učinilo svoje, da se nije zbio jedan čudan događaj u predvorju 'kneževa dvora' u dubrovniku.

dok su se vijećnici skupljali za sjednicu senata, među njih je banula jedna osoba plemenita roda, što odavaše i njegova kićena odora i njegov govor. jedva su ga prepoznali, toliko se bio izmijenio i ostario, jer ga još davno oteše saraceni i okovaše okovima ropstva.

» Gdje je trajni spomen na Pracata – poviče neznanac glasom promuklim od srdžbe i bijesa.
Vi što sebe nazivate plemenitima, kakav ste spomenik postavili čovjeku koji istina, ne bijaše plemenite krvi, ali su ga djela njegova učinila plemenitijim od sviju vas. I tjeme bi vam moralo zacrvenjeti od stida što zaboraviste na dobročinstva Pracatova, da ih niste sakrili dugim bijelim vlasuljama.« (s.s.)

- 10:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

i senat dubrovačke republike učinio je iznimku prekršivši principe u višestoljetnoj povijesti, podigavši pracotovo poprsje baš tu u atriju dvora, ne plemiću, ne svecu, nego pučaninu, pomorcu, trgovcu, čovjeku čije ime bijaše miho pracat

.

danas se pracotovim imenom zove poprečna gradska ulica koja spaja stradun, preko ulice uska, zuzorine, od puča sa sv. marijom, gori pod zidinama; acy-marina; škola; brod atlatntske plovidbe.

međutim pracatova rodna kuća nema nit obilježja, zazapuštena je, zarasla na lopudu.

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ŠEHEREZADA U DUBROVNIKU

seherezada 2
snimio j.p., 2005.

priča iz 1001. noći

u dalekoj zemlji istoka živio je bogati nastrani kralj. bogatstvo je bilo vidljivo u luksuzu njegovog dvora, a nastranost?

svake noći uzimao je k sebi po jednu djevojku za svoju kraljicu, a ujutro bi naredio da je smaknu. kraljevstvo je bilo očajno. roditelji su strepili za svoje kćeri, jer njegovoj nastranosti nije bilo kraja. na dvoru je živio i savjetnik, a imao je čak dvije kćeri. jedna od njih bijaše šeherezada, vrlo mudra na svoga oca, pa odluči pokušati nadmudriti kralja.
tako zatraži od oca dopuštenje da postane kraljevom ženom. otac je u početku bio zaprepašten tom njezinom željom, ali znajući njezinu mudrost dopusti joj. još kad je naglasila da će sobom povesti i sestru, znao je da je odlučila spasiti i sebe i ostale djevojke kraljevstva.
da ne duljim, šeherezada se vjenčala za kralja i prema ustaljenom ritualu s njim je večerala, nakon čega bi slijedilo uobičajeno povlačenje u kraljevu ložnicu. međutim, šeherezada zamoli kralja da dovede njezinu sestru od koje bi se željela oprostiti. kralj pristane. sestra zamoli šeherezadu da joj posljednji put ispriča još jednu od svojih prelijepih priča. šeherezada je pričala i pričala, nitko je nije prekidao i kad je završila, kralj je bio toliko ushićen da je tražio još. međutim, ona mu obeća nastavak tek sutra. kralju su njezine priče bile toliko zanimljive, da joj je poštedio život. priče su se nastavile 1001 noć, tijekom kojih je kralj zavolio šeherezadu i ona je ostala jedinom kraljicom njegove zemlje.

- 00:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

šeherezada
snimio j.p., 2005.

priča o dubrovačkoj šeherezadi je samo epilog duge priče o jednom ratu, 'krvavim' novcima, jednoj ljubavi, ekstravaganciji i obijesti, koja traje jedno stoljeće, a 'uskrsnula je' revitalizacijom istoimenog objekta u dubrovniku nazvanog villa šeherezada.

- 00:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

šeherezada 1
snimio j.p., 2005.

već je početak 20. stoljeća obilježen novim nekonvencionalnim načinom gradnje objekata, bilo da su se radili na ruševinama starih renesansnih ljetnikovaca dubrovačke vlastele, bilo da su kao i spomenuta vila nicali na djevičanskim prostorima pošteđenim stoljećima od svekolike gradnje. novi objekti, građeni da zasjene jednostavnost, eleganciju i mjeru starih dubrovačkih ljetnikovaca, izazivali su čuđenje i podsmjeh dubrovčana, jer su prvenstveno svojim stilom i gabaritima naglašavali novac (rekli bismo danas lovu).
dakle, ova sagrađena dvadesetih godina 20. stoljeća bila je samo jedna u nizu iznimaka čudnog 'negosparskog' ukusa. da bude razumljivo, ljetnikovci općenito, pa i ovaj gradili su se samo izvan povijesne gradske jezgre.

- 00:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

šeherezada raštio
snimio j.p., 2005.

vila šeherezada niknula je na području sv. jakov između istoimenog samostana i hotela argentina, ispod puta sve do mora.

njezin naručitelj i vlasnik bio je vilim zimdin, bankar iz ukrajine. neki kažu da je bio židov, vjerojatno jest, jer u to doba 1920-1940 puno je bogatih židova dolazilo u dubrovnik. kupovali su stare ljetnikovce, obnavljali ih, ne da bi u njima živjeli nego da bi ih komercijalizirali (jedan od njih je bio i isaev, koji je kupio ljetnikovac skočibuha).

ovaj zimdin je odlučio za svoju ljubavnicu sagraditi posebnu palaču baš u dubrovniku. palaču je zamislio kao dvorac iz 1001 noći i nakon što je kupio teren, doveo bečkog arhitekta alfreda kellera(1875-1945), izdiktirao svoje megalomanske zamisli neviđene u dubrovačkoj arhitekturi, ostavio brdo novaca, dao mu rok od dvije godine, i čekao.

kako sam kazala u pozadini zimdinove gradnje šeherezade bio je lik mlađahne ljepotice koju je taj sredovječni bogataš htio zadiviti svojevrsnim taj mahalom na dubrovački način, unoseći u dubrovačku graditeljsku originalnost čudan stil orijentalnih snova.

vilim zimdin se je obogatio trgovinom oružja tijekom prvog svjetskog rata, dakle krvavim novcem.

- 00:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

osim priče o ljepotici tu je i onaj drugi dio: želio je pokazati svoju moć i ostvariti dodatni profit. jer vila je bila samo dio njegovih planova i to onaj kojega je ostvario. drugi, prateći i komercijalni 'pali su u vodu', nestali kao i njegova ljubav. riječ je o nastojanjima da na deset godina zakupi staro samostansko zdanje sv. jakov za kockarnicu; da od stare gradske luke napravi lungo mare (šetalište uz more) sve do pod hridinu sv. jakova; da izgradi most do lokruma. kako sam napisala osujećeni su mu planovi. uselio je u svoju vilu 1929. godine, nakon 2,5 godine od kupnje terena.

snimak: j.p., 2005.

- 00:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o samom objektu, napisat ću opasku konzervatora, jer je vila šeherezada danas kulturno dobro i bez obzira na vlasnika (danas su to nasljednici andronika lukšića), stavljen je pod nadzor države.

"Kompleks Vile Šeherezade smješten je ispod puta Vlaha Bukovca i proteže se sve do morske obale (...). ograđen je ogradnim zidom sa sve četiri strane. Terasasto do mora prema putu se razvija sustav komunikacija i vrtnog mobilijara: stubišta s različitim motivima balustrada u kamenu i betonu, lođa, pavilijona na isturenim točkama kompleksa nad morem, unutar vrta, bazen na obali, klupa, ribnjak, postamenti, skulpture, vaze.
Vila je izgrađena na povišenom platou (...) pravokutna (...) jednokatnica (...) glavna, velika vrata do kojih vode tri stepenice. Iznad se nalazi pet polukružnih arkadica povezanih s četiri elegantna stupa i dva polustupa. Na vrhu zgrade u sredini (...), nalazi se velika okrugla kupola napravljena od zelenkasto-plavih pločica i na dnu okružena dekorativnim kamenim elementima. (...) Primjer je pseudo stila koji je izražen upotrebom gotičkih, maurskih i secesijskih elemenata. Vila je primjer arhitektonske neuravnoteženosti i arhitektonska svaštarija od gotike, preko maurskog stila do secesijskog ekstrema".

(Zavod za zaštitu spomenika kulture, Dubrovnik, Ministarstva kulture, RH, 23. 09. 2005.)

priče o vili šeherezada aktualizirale su se kad je androniko lukšić, kupujući hotel argentinu morao kao dodatak otkupiti, u to vrijeme vrlo zapuštenu, vilu.

investicija, prema novinskim izvorima, u njezinu obnovu iznosila je 1,5 milijuna eur. ako je vjerovati istim izvorima i njezinom današnjem upravitelju, cijena jednog noćenja u vili iznosi 3000 eur s intencijom rasta.

- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2006., ponedjeljak

CVJETA ZUZORIĆ, dubrovkinja iz jakina

cvijeta zuzorić (1555 dubrovnik- firenca 1599)

Pretpostavlja se da portret predstavlja poznatu dubrovačku lirsku pjesnikinju i ljepoticu Cvijetu Zuzorić (o. 1552. - 1648.), rođenu u Dubrovniku u poznatoj trgovačkoj obitelji. Kao obrazovana žena u kuću je pozivala brojne književnike i umjetnike te je u svom domu imala nadaleko čuvenu literarnu akademiju. Za ovu razboritu i lijepu ženu govorilo se da je pisala sjajne epigrame i nježne rime, ali te su pjesme izgubljene. O njoj znamo samo po čuvenju, jer je bila slavljena i spominjana u brojnim pjesmama Dominka Zlatarića, Miha Bunića-Babulinova, Miha Monaldija, Boccabianca, Simonettija, Marina Battitere - njezinih suvremenika, kao i kasnijih hrvatskih pjesnika. Zanimljivo je da je u svojim sonetima spominje i glasoviti talijanski pjesnik Torquato Tasso, pjevajući o njezinoj ljepoti i vrlinama, a da je nikada nije vidio. Njezin veliki prijatelj Nikola V. Gučetić u svom poznatom filozofskom djelu o ljubavi opisuje njezinu fizičku i umnu ljepotu.
(tekst iz inventarnog opisa zbirke 'dubrovački muzeji' gdje je i portret c. zuzorić)

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

6. svibnja (1578.)

Proljeće me razdražuje, možda zato što mi je ime Flora. Osjećam rast nekog unutrašnjeg cvijeća koje, kad postane vidljivo, postane neprepoznatljivo, a na to i računa. Počinje doba raspoznavanja. To je izvor ovog unutrašnjeg uzbuđenja i baš zato nastojim ga doživljavati izvana, smjestiti ga u druge, da bih se od njih (tih mojih uzbuđenja) nekako mogla braniti. Dunque sbenda gli occhi, rekao bi mi dragi Glušac (Sabo Bobaljević, op. L.P.). Ja ih naprotiv svezujem ovim snom koji k meni dolazi kao pošten lupež.

13. kolovoza (1582.)

Danas je Bartolomeo konzulsku službu prepustio Rafaelu Naldiniju, trgovcu iz Firence. Tako je sam htio. Sada mogu biti samo trgovac, rekao je s olakšanjem i zagrlio me. Moje je tijelo bilo sa mnom, ali ja nisam bila s tijelom.

/preuzeto iz časopisa Dubrovnik br. 4/2002., gdje se donosi dio cviietina dnevnika pisanoga u vremenu od 17. siječnja 1576. do 13. kolovoza 1582. u prijevodu i obradi akademika luka paljetka/

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iako posjedujem nekoliko izvora, koji su eto ovdje preda mnom otvoreni, nisam se mogla odlučiti kojemu od njih povjerovati, primjerice, kad je riječ o godini rođenja, godini smrti, pa i mjestu smrti ove pjesnikinje, diplomatkinje, muze mnogih ondašnjih značajnih pjesničkih imena, jer se one od publikacije do publikacije razlikuju.

"znameniti i zaslužni hrvati 925 - 1925" (str. 296) uz onu općepoznatu cvjetinu sliku stoji podatak: 'Rodila se u Dubrovniku 1555. Umrla u Firenzi 1599. ... . tekst inicijalima A.K.C. potpisuje ista autorica koja je obrađivala i a. bošković, tj. antonija kassawitz-cvijić (spisateljica u zagrebu). kako je bilo pogrešaka i u prethodnom njezinom tekstu u ovaj navedeni također sumnjam.

"leksikon hrvatskih pisaca," zgb, šk, 2000. u tekstu na str. 811. (autorica cvijeta pavlović s ff u zagrebu), stoji: (Dubrovnik, 1552 - Ancona 1564 , što je opet nevjerojatno obzirom na godinu smrti.

časopis za kulturu i umjetnost "dubrovnik" u uvodu i predgovoru uredništva, a vezano za sadržaj broja piše:

O Cvijeti Zuzorić (1552-1600), plemkinji dubrovačkoj (njezina opjevana ljepota resi i naslovnicu časopisa), ...

kako se i sami možete osvjedočiti podatci su različiti i zbog toga sam navela samo da je rođena sredinom 16. stoljeća s tim da ću ostaviti otvorenom godinu i mjesto njezine smrti, jer nisam uspjela doći do drugačijih podataka koje možda nude autori: j. torbarina i z. marković.

- 19:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o dubrovkinji cvjeti zuzorić, izvanrednoj ženi, pjesnikinji, po mnogima najljepšoj ženi firence i dubrovnika njezinog doba, pisala sam na jednom drugom mjestu.

o njezinom životu u dubrovniku, ankoni i firenci zna se iz pisama, poezije drugih autora, arhivske građe i njezinog osobnog dnevnika kojega poznajemo pod naslovom skroviti vrt, odakle sam citirala ovih par zapisa. na koricama časopisa dubrovnik iz 2002., 'matica hrvatska' je odala počast njezinu liku, a sadržaj posvetila njezinu djelu ili legendi.

literaturu kojom sam se koristila u prethodnoj obradi već sam navela, a na ovim novim recima što je kanim dopuniti, zahvaljujem za informacije slavici stojan i njezinoj knjizi 'priče iz starog dubrovnika'.

"Tako da je sve što o njoj znamo ispisano perom njenih obožavatelja koji je slave i stoljećima nakon, još uvijek očarani njenom "ljepotom, naobrazbom i gospodstvom" kao vječnom inspiracijom" (grgo novak).

kako stoji u mojoj prvoj obradi njezinoga lika i djela, cvjeta je rođena u dubrovniku u brojnoj obitelji uspješnog trgovca frana zuzorić.
kako kaže legenda, a pišu knjige, cvjeta zuzorić bila je jedna od pet prelijepih kćeri dubrovačkog trgovca frana i njegove žene marije (rođ. radalić). obrazovala se u ankoni, gdje joj je živjela udata sestra nika zuzorina.

- 18:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zuzorićev dom je zarana postao stjecištem mnogim ondašnjim dubrovačkim i talijanskm umjetnicima (d. zlatarić, m. bunić-babulinov, m. monaldi, n. gučetić, t. tasso, g. boccabianca i c. simonetti neka su od važnijih imena iz njezina kruga pisaca i umjetnika).

mnogi od njih pisat će joj sonete ili posvetiti svoja djela:

dominiko zlatarić u kojega je bila zaljubljena posvetio joj je 'ljubav pirama i tizbe', (1797.) i napisao posmrtni govor ' u smrt', njezinom mužu firentinskom plemiću bartolomeu pescioniju, za kojega se udala u 22. godini.

LJUBAV PIRAMA I TIŽBE
zajedno s njekolicijem pjesni učinjenijem u smrt od razlicijeh
PO DOMNKU ZLATARIĆU.
U BNECIJEH, POLAK ALDA.Ad
Dominicum Aurium equitem ornatissimum. Stanlslaus Marullus Macedo. Pyramon et Thisben, victuri exemplar amoris, dum resonas patriis, Dalmata, carminibus, audit et haec Phoebus. Babilon, concede Rhacusae, Et tu (si pudor est) Naso latine, sile.
MNOGO UZVIŠENOJ I SVAKOM SVIJETLOM KRJEPOSTI NAREŠENOJ VLADICI
FLORI DZUDZORIĆ PESCIONI

DOMINKO ZLATARIĆ.

Ponovit ja sam rad plam davne ljubezni
s ke njekad Babel grad prija zle boljezni;
tim, Cvite uresni svim dari od zgora,
pomoć mi dat ne ckni iz tvoga pozora.

Obrati, Fiora, proć meni pogled tvoj,
u kom je ma zora, tere dan svijetli moj,
neka ja po takoj milosti moć stečem,
što spravljam da sve toj izvršim i rečem.

Jer stojim kako nijem bez tebe, ti si red,
ti s' nauk s kojim grem od tamnijeh ponaprijed,
tako da mnozi blijed obraz jur imiju,
zavidna srca zled kim nî moć da skriju.

Evo zrak očiju proć meni zamijeram,
od kih stvar vridniju pod nebom ja ne znam.
U meni tijem se plam, da spjevam, upiri,
ljuvezan ku Piram i Tizba s njim tiri. (...)

nikola vitov gučetić ( s čijom je ženom marom bila prijateljica), iako samo djelo posvećuje cvjetinoj sestri, cvjetu stavlja kao sugovornicu mari gundulić u svojim djelima 'razgovor o ljepoti' i 'razgovor o ljubavi' ("dialogo della belezza i dialogo dell'amore, 1581.).

isti autor gučetić (gozze) napisao je i "razgovor o aristotelovoj meteorologici", koje je tiskano u veneciji, 1584. u ovom djelu njegova žena mare gundulić-gučetić u predgovoru-posveti veliča cvjetu, svoju prijateljicu.

torquato tasso posvetio je cvjeti zuzorić dva soneta (koje je preveo a. šenoa).

pjesnik boccabianca nazvao ju je 'nova dea celeste fiora'.

- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

cvjeta zuzorić ostala je do danas simbol renesansne ljepote, kojoj nisu odolili ni pjesnici novijeg doba. tin ujević je unio njezino ime u pjesmu 'naše vile', a antun šoljan je napisao esej 'kako sam otkrio pjesme cvijete zuzorić'.

"Kao što Dubrovnik igra igru skrivača sa kroničarima iz današnjih vremena i ljubomorno sakriva svoje tajne duboko u kamenu, tako se i Cvijeta Zuzorić poigrava sa stoljećima...i pojavljuje se pred nama uvijek iznova u sve većoj raskoši i ljepoti kojoj su minula stoljeća utisnula tajanstveni sjaj – čarolije.
Prelijepa i zamamna, tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, žena koja "glasom prodire kroz tisućljeća", jedna od najpoznatijih pjesnikinja u povijesti hrvatske književnosti, nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Ostaje tajna otkud joj onda ona silna moć koja je dana samo najvećim piscima. Onaj neobičan dar da oživi vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim se kreće u potragu za njenim pjesmama - "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" (Tasso)

(preneseno iz: mit ili legenda - cvijeta zuzorić – pet stoljeća enigme)

- 18:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

evo i jednog osvrta Matilde Tortora, pod nazivom:
Fiora - Dialogo in assenza di Torquato

La poetessa Fiora Zuzzeri e la sua amica Mara Gondola dialogano, in una piovosa giornata, in assenza di Torquato e ripercorrono vicende e tappe della loro "avventura" umana e delle due sponde di uno stesso mare, l'Adriatico, che Fiora ha abitato, muovendosi piů volte dall'una all'altra costa, da Ragusa (Dubrovnik) ad Ancona, e viceversa.

Fiora Zuzzeri, nota per la bellezza, per l’acutezza del pensiero e per le sue poesie, tanto abile nello scrivere in italiano ed in latino, quanto lo era nello scrivere in croato, frequentň artisti, scrittori, poeti.

Tasso scrisse per Fiora sonetti e madrigali, il filosofo raguseo Gozze scrisse, ispirato da lei, il Dialogo della Bellezza detto Antos e il Dialogo d'amore detto Antos. Con tutti essi condivise i principi umanistici di una letteratura universale ed un ecumenismo Mediterraneo, che con le loro opere contribuirono a creare.
Tuttora Fiora di tutto questo rimane emblema. Appunto Cvijeta, Antos, Fiore, Bellezza.

Con il Patrocinio di: Facoltŕ di Lettere e Filosofia dell' Universita degli Studi della Calabria - Dipartimento di Studi dell'Europa Orientale dell'Istituto Universitario Orientale dell' Universita di Napoli - Centro Internazionale delle Universita Croate di Dubrovnik - Istituto Italiano di Cultura di Zagabria

- 18:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

položaj žene u onodobnom kulturnom svijetu kakvim je bio dubrovnik, firenza ili druge talijanske kneževine u kojima se je kretala cvijeta zuzorić nije se mnogo razlikovao. one su trebale biti samo ures doma, dobre družice svojim muževima, a kulturna nadgradnja bila je tek jedan od tih uresa u slavu doma kojega je predstavljala.

kad se po prvi put našao objelodanjen tekst jedne žene, kritike (muškog svijeta) tadašnjih učenih krugova bile su nemilosrdne.

takvu sudbinu doživio je i prije spomenuti tekst predgovora mare gundulić u slavu cvijeti zuzorić, pa je njezin muž tiskao novo izdanje izbacivši sporne dijelove predgovora.

inače, cvijeta je bila kontroverzna osoba, bar po slobodi ponašanja i ophođenja, a za konzervativni dubrovački krug, nedopustivo preslobodna.

stoga ne treba čuditi niti iznenadit činjenica sto su književnice njezinog tipa i njezinog vremena, ali i vremena ivane brlić-mazuranić najčesće promatrane kroz naočale rodbinskih veza i međuodnosa (tako je cvijetina sestra lukre bila zena hrvatskog pjesnika nika naljeskovića; ivana je unuka hrvatskog pjesnika i bana mazuranića, a njezina baka je sestra dimitrija demetra itd.), odnosno promatrane kao objekti za idealiziranje ženske ljepote.

(o cvijeti zuzorić suvremenici ne pišu ili, tek, pišu usput kao o poetessi, ali svi je veličaju kao iznimnu ljepoticu "la belleza", posvećujući joj u tom svojstvu sonete, madrigale, predgovore).

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

s jednog znanstvenog skupa koji je 2002. u organizaciji mh na temu iz filozofije "nikola vito gučetić i renesansna misao", o cvijeti, mari gundulić-gučetić i nikoli vitu gučetiću, tom prilikom izneseno:

" I druga dva dijaloga Dialogo d'amore, detto Antos i Dialogo della bellezza, detto Antos (Razgovor o ljubavi, nazvan cvijet i Razgovor o ljepoti, nazvan cvijet) tiskana su u jednoj knjizi godinu poslije (1581) kod Zilettija u Mlecima, doduse kao novo izdanje, iako zasad nije poznato da je postojalo i prvo. Djelo je posvećeno Niki Zuzorićevoj, Cvijetinoj sestri, koja je zivjela u Anconi (Jakinu). Isti je izdavač tiskao i dva izdanja Discorsi sopra le Metheore d'Aristotele (Razgovori o Aristotelovoj Meteorologici) (1584. i 1585). Naime, Mara Gundulić i Cvijeta Zuzorić bile su velike prijateljice, pa je Marusa Gundulićeva u posveti Razgovorima o Aristotelovoj Meteorologici, napala "medvjede, vukove i tigrove" rodnoga Dubrovnika koji su kaljali čast lijepe i kreposne plemkinje Cvijete Zuzorić. Reakcije u Dubrovniku bile su na taj, jedan od najstarijih i u to doba vrlo rijetkih tekstova koje su napisale zene, po svemu sudeći, vrlo zestoke, pa je Gučetić skratio posvetu, izbacio sporne atribute i sljedeće godine objavio novo izdanje, koje se, osim u tom dijelu, ni u čemu drugome nije razlikovalo od prethodnoga. "

iz drugog izvora:

"Da bismo onda mogli razumijeti zašto je Mara spominjala "odjek tamnih i sumornih mjesta", a mislila pritom na Grad.
Ako je Mara "Vukovima, Medvjedima i Tigrovima" nazivala tadašnje gradske moćnike koji "prepuni zavisti i pakosti.... daju glupim riječima oduška nemiru svoje žalosne strasti", pokušavajući klevetama umanjiti vrijednost jedne vrlo obrazovane žene koja se s lakoćom kretala najvišim firentinskim kulturnim krugovima, moguće je da tu leži rješenje enigme Cvijete Zuzorić i njezinih stihova.
Ako je bilo tako, onda su joj "zlobnici" njenog vremena napravili uslugu. Nijedna pjesnikinja nije u minulim stoljećima budila toliku pažnju".( preneseno iz: mit ili legenda - cvijeta zuzorić – pet stoljeća enigme)

- 18:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

još u ranom djetinjstvu koje je bezbrižno provodila uz sestre braću i majku maru u obiteljskoj kući na 'petilovrijencima' (područje starog grada) ili na obiteljskom imanju u brsečinama (mjestu na zapadnoj strani dubrovnika), zbog očeva posla i poslovnih probitaka otrgnuta je iz te sredine u dobi kad je dospjela za školu. obitelj se preselila u ankonu, koju su u to doba jakinom nazivali, a cvijeta će cijelu svoju mladost provesti u neizmjernoj čežnji za rodnim gradom.

do šesnaeste godine, iako je njezino obrazovanje kao i druge franove djece bilo povjereno ponajboljim učiteljima, teško da je tko i zapazio da se cvijeta već razvila u naočitu djevojku, jer je vesele naravi bezbrižno odrastala u slobodi koju je dopuštala prometna i bučna trgovačka četvrt ankone u kojoj je obitelj stanovala.

na svadbi svoje starije sestre nike, zapažena je njezina ljepota i od tada počinje onaj drugi dio njezinog života (koji danas nazivamo pubertet), njezino odrastanje i pretvaranje djeteta u djevojku.

stjecajem okolnosti, i radi trgovačkog posla u njihovu kuću je ušao mladi i uspješni firentinski plemić bartolomeo pescioni, koji je pjesničkim riječima ponio njezino srce u firencu, a svoje ostavio u ankoni.

u 17. godini cvijeta se udala za bartolomea i preselila se u njegovu bogatu palaču u firenci, mjestu gdje je bilo redovito okupljalište onodobne društvene kreme, a osobito humanista: pjesnika, teologa i mislilaca. kako je svirala lutnju, a i pisala pjesme često je bila u prilici pokazati skupljenom društvu da nije samo prelijepa žena (žena za kojom su uzdisali) nego i osoba koja može sudjelovati u njihovoj učenoj konverzaciji, recitirati svoje i tuđe stihove, pjevati i pratiti svoj poj lutnjom.

iako je plivala po palači i među društvenom elitom firence kao riba u vodi, cvijeta je čeznula za dubrovnikom. dan prije 18. rođendana darujući joj zlatnu narukvicu, bartolomeo ju je iznenadio radosnom viješću da je imenovan firentinskim konzulom u dubrovniku, kamo odmah putuju.
dubrovnik je zatekla promijenjen, drukčiji nego što ga je ostavila, što je, zapravo bio samo vanjski privid što će shvatiti kad već bude prekasno.

«Za petnaestak godina njihova života u Dubrovniku, Cvijeta je ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti, ne samo Dubrovnika, već i talijanskoj» (grgo novak).

- 18:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

najopjevanija je žena hrvatske renesanse. njezina pojava u dubrovniku 16. stoljeća postala je legendom. ništa od njenih pjesama nije sačuvano, ne zna se je li uopće pisala, bilo na talijanskom ili na hrvatskom jeziku, ali je njenu ljepotu i manire opjevalo desetak dubrovačkih i talijanskih pjesnika.

kada je, već udana, stigla u dubrovnik, osim ljepotom, pažnju dubrovčana privukla je svojim duhom i emancipiranim ponašanjem, što nije prošlo bez ogovaranja i afera uskogrudne sredine. možda upravo zbog toga, napustila je dubrovnik i u anconi doživjela duboku starost.
u tih desetak godina boravka u dubrovniku, postala je predmet obožavanja u krugu pjesnika okupljenih u "akademiji složnih" (Accademia degli Concordi).

muž se je nastavio baviti trgovinom, otvorio je i tkaonicu platna. često je i dugo odsustvovao putujući zaleđem čak do carigrada karavanskim putovima. prepuštena sama sebi u svojoj staroj, ali relativno nepoznatoj sredini; u uvjerenju da nije grijeh biti često i dugo u društvu muškaraca; u salonima dubrovačkog plemstva, ponašala se jednako kao i u svom domu u firenci. međutim, postala je takvim načinom istaknutom metom plemića ili pjesnika, koji su je opjevali i njoj pjevali, uveličavali njezinu ljepotu, mudrost i vrline. spominjem: dinka ranjinu, miha monaldija, antuna kabogu, miha bonu, nika gučetića, a čini se da je najviše bila muzom pjesnika dominika zlatarića (koji joj je ostao odan sve do smrti).

- 18:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

to je, naravno, odjeknulo u maloj sredini dubrovačkoj, pa ogovaranju i komentarima s velikom dozom zloće nije bilo kraja. kako je vrijeme odmicalo sve je očitije bilo da će biti izložena najvećim neugodnostima, osobito kad su prestali stizati pozivi pojedinih uvaženih plemićkih obitelji. povukla se u trsteno prijateljima niku gučetiću i njegovoj ženi mari gundulić gučetić, do povratka muža.

arboretum, lovorika

u trstenskoj oazi mira u sjeni i na blagom maestralu ustreptalog lišća starih platana čije se grane blago mašući svijaju pod teretom godina i egzotičnog perivoja, klokot svilene vode što se slijeva niz neptunovu fontanu do malenog jezerca koje mjesečinom obasjan svaku kapljicu pretvara u rascvjetalu ružu, cvijeta je našla privremeni mir.

- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

neptunova fontana

dragovoljna izolacija i boravak u tom zemaljskom raju s dragim joj ljudima, osobito prijateljicom marom gučetić, koja nije štedjela pogrdnih izraza kako bi izvrgla ruglu licemjerje dubrovačkih zlih jezika. niko gučetić nije skrivao opčinjenost cvijetinom ljepotom kad je u sjeni 'zelene lođe', napisao i posvetio joj svoje djelo dialogo della belezza detto antos.

- 18:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zelena lođa
"mjestu u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" (n. gučetić)

ako se upitamo zašto je cvijeta u to doba bila to što i danas opčinjava, jer manje povijest, a više književnost svjedoči o tome, teško ćemo naći pravi odgovor. ali, osjetimo li svu ljepotu perivoja snova uz sjetni trepet lišća egzotičnog biljka uzbibanog noćnim povjetarcem, možda i uspijemo u mekanim vijugavim šetnicama ili sjeni platana zamisliti vitku siluetu prelijepe flore još jedan cvijet i dodatni ukras ljepoti renesansnog dubrovnika i svih njegovih istina ili legendi koje mu daju onu posebnu draž starine i veličanstvenosti.

- 18:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

da nesreća bude gora, mužu je posao propadao, a zajedno s tim i njegovo zdravlje. pred bankrotom, shrvan bolešću bartolomeo je odlučio napustiti dubrovnik. i dok je južina mlatila napuhanim jedrima, s tugom je promatrala rodni grad, jednak, bijel i nevin kojega je ostavljala da mu se nikad više ne vrati.

"Vjerojatno je sukob sa tadašnjim dubrovačkim "moćnicima" uzrokovao njen povratak u Italiju i nestanak svih njenih pjesama zbog kojih su je slavili i opjevali mnogi tadašnji pjesnici" (grgo novak) .

"Na otvorenoj pučini učini se Cvijeti da je spoznala ono što za kratka boravka u zavičaju nije mogla dokučiti: odlaskom iz Grada ostala je lebdjeti u svjetlosti njegova trajanja" (s. s.), a tek je navršila 25 godina.

"Zna se da je umrla u Anconi, u dubokoj starosti i bila pokopana u crkvi San Francesco ad Alto. Međutim, nadgrobna ploča sa groba kasnije je skinuta i danas se ne zna gdje joj je grob." (grgo novak).

- 12:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kao što Dubrovnik igra igru skrivača sa kroničarima iz današnjih vremena i ljubomorno sakriva svoje tajne duboko u kamenu, tako se i Cvijeta Zuzorić poigrava sa stoljećima...i pojavljuje se pred nama uvijek iznova u sve većoj raskoši i ljepoti kojoj su minula stoljeća utisnula tajanstveni sjaj – čarolije.

Prelijepa i zamamna, tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, žena koja >"glasom prodire kroz tisućljeća", jedna od najpoznatijih pjesnikinja u povijesti hrvatske književnosti, nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Ostaje tajna otkud joj onda ona silna moć koja je data samo najvećim piscima. Onaj neobičan dar da oživi vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim se kreće u potragu za njenim pjesmama - "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" (Tasso)

(preneseno iz: mit ili legenda - cvijeta zuzorić – pet stoljeća enigme)

- 11:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

CVIJETA

jedna gospođa lijepa
pisala pjesme krasne
brže ljubav sada gasne
ljubav ostaje slijepa

kolajna od mojih ura
od sponze do male braće
šuška kiša oko škura
ništa , samo vjetar plače

cvijeta , cvijeta , cvijeta
zaludu stradunom šeta
već toliko tužnih lijeta
tebe nema , nema cvijeta

niti jedne pjesme tvoje
ali jedno ipak osta
ljubavi nam nikad dosta
ljepost ne umire nigdar

u iste kamene ploče
ti si utisla sjaja
dok u ove ure noćne
tvoj korak još odzvanja

Cvijeta, ...

(buco&srđan)

- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKA KARAKA

dubrovačka republika bila je poznata po mnogočemu, a po nečemu i jedinstvena. samo njezino trajanje i sloboda kroz toliko stoljeća na vječno nemirnom i trusnom području je samo jedan od tih 'mirakula' (čuda). ali sad ne bi o tome, iako se to kroz sve moje priče i pisanja uvijek svjesno i/ili nesvjesno pojavljuje i da razabirati, ako ne direktno, ono kao kulisa drugih događanja.

grad-država je u određenim razdobljima nosila slavu jedne od tri najjače pomorske sile, prvenstveno u trgovačkom smislu, al' 'nedajbože' kad bi zatrebalo, brodovi su mogli (a to nisu izolirani slučajevi) sudjelovati ravnopravno i u pomorskim bitkama. republika je gradila svoje brodove. velika brodogradilišta nisu patila (kao današnja) od manjka narudžbi i čekala pomoć države, jer gradnja brodova je cvjetala. zato se uz klasična zanimanja kao što su bili trgovci i pomorci u istom rangu nalaze i brodograditelji.

- 10:27 - Komentari (2) - Isprintaj - #

karaka je jedan od dubrovačkih brodova ili brodova izgrađenih na dubrovački način. dakle, za razliku od drugih sličnih tipova brodova (što lijepo obrazlaže moj sugrađanin, kustos dubrovačkog muzeja đ. bašić ( http://66.249.93.104/search?q=cache:Zr9WJlNXplwJ:www.morsko-prase.hr/portal/r/%3Fid%3D1433+%C4%91ivo+ba%C5%A1i%C4%87+karaka,+dubrovnik&hl=en&lr=lang_hr|lang_en|lang_sr).

dubrovački tip broda nosio je i neke različitosti (dužina, širina, broj jarbola, topova ..., a za one koje bi eventualno to zanimalo prilažem tekst autora).

moja priča jest karaka, ali ne ova o kojoj piše bašić ili ona za koju se držalo da je krajem 16. stoljeća bila najveći brod na svijetu, kojim se oplovljivalo sredozemlje i obilazile trgovačke luke zapadne europe, koja je sudjelovala u floti svete armade, nego jedna minijaturna, autentična, srebrena, zavjetna karaka - navikula (navicula) s početka 16. stoljeća.

- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na drugim stranicama već sam je spominjala isključivo kao eksponat samostana dominikanaca i jednu istinsku rijetkost, koja je rad dubrovačkih majstora zlatara, načinjenu od iskucanog srebra s gravurama. svrha joj je bila čuvanje tamjana i nošenje pod misom dok se još kadilo tamjanom (što je danas prava rijetkost).
vrijednost lađice nije samo u materijalu, nego i u dragocjenom i minucioznom radu (nepoznatog) dubrovačkog majstora zlatara. ukrašena je razgranatim geometrijskim motivima i po bazi i po trupu broda. obrub palube je rađen tehnikom na proboj, dok joj je kljun izliven i predstavlja glavu delfina.
izgledom sličnu karaku oslikao je nikola božidarević (dubrovački slikar s kraja 15. i početka 16. stoljeća, poznato djelo triptih u crkvi na dančama), na slici 'marijina navještenja' koja je u crkvi na otoku lopudu.

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

božidarević slika zanimljive scene iz zivota redovnika, te legende na malim poljima ispod glavne prikazane teme.

navikula je došla u dominikanski samostan kao zavjetni dar. samo se pretpostavlja tko je donator i razlog donacije ove zavjetne dragocjenosti. naravno, priča je povezana s lopudom i prije spomenutom oslikanom karakom. za sliku se točno znaju podaci. uz slikara božidarevića, poznato je i ime lopuskog moreplovca marka kolendića, jer je on bio naručitelj.
poklapaju se i vremena (početak 16. stoljeća), pa se vjeruje da je riječ o istom donatoru. naime, lopuski kapetan i brodovlasnik je zavjetnim darovima pribavio molitve svetih otaca dominikanaca i lopudskog župnika za svoju karaku, naručivši sliku 1513. godine.
naravno, kad su nepoznati točni podaci, otvaraju se prostori legendama i nagađanjima. tako se i za navikulu kaže kako je mogla biti dar i drugih pomoraca. za ovakva nagađanja pozivaju se na portrete pomoraca s karakama na dlanu iz zbirke pomorskog muzeja.

- 10:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bilo kako bilo, karaka je, ova srebrena, dostupna pogledima posjetitelja dominikanskog muzeja, kao jedan od predmeta koji je preživio strašni potres 1667. godine.

--------

ali dubrovačka karaka nije samo povijesni dragocjeni eksponat ('karaka' se zove i kafić u kojemu je osnovan dubrovački ogranak hdz-a), jer ona od ove godine ponovno plovi dubrovačkim akvatorijem.

brod je fantastičan. ugođaj jedinstven. atrakcija zagarantirana. povijest revitalizirana, makar u ovom djeliću i zbog posve drugih, komercijalnih razloga.

- 10:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

replika srednjovjekovne karake. brod dužine trideset i jedan metar, već je u akciji kao posebna dubrovačka atrakcija. (brod se tri i pol godine gradio u brodogradilištu betina na otoku murteru, i to prema skicama iz 16. stoljeća koje su pohranjene u dubrovačkom povijesnom arhivu (...).

- 10:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.06.2006., petak

LOKRUM ISTINE I LEDENDE - otok ljubavi

a čim se zaobiđe ponta od portoča, već puca pogled prema gradu

gradske zidine (snimak: j.p., 2006.)

porporela (snimak: j.p., 2006.)

lazareti (snimak: j.p., 2006.)

stari gradski porat (snimak: j.p., 2006.)

orsan (snimak: j.p., 2006.)

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ostavljamo polako svu lokrumsku čarobnu privlačnost i ljepote, njegovu rajsku floru i faunu, čiste uvale, jedinstveni fenomen mrtvog mora, oštre stijene zapadnog dijela, strminu juga i jugozapada, pitomost sjevera, nezaboravni pogled s fort rojala, mekane puteljke, tragove prohujalih stoljeća, jer treba se vratiti u stvarnost.

šarlotin zdenac

snimak: j.p., 2006.

__________

šarlotu su spasili iz mora lovci na koralje i to oni isti koji su je, kaže legenda, prokleli.
naime, šarlota je u vrijeme plovidbe imala oko vrata ogrlicu od koralja izvađenih iz morskih dubina oko lokruma. priče o bogatim nalazištima u podmorskim špiljama tjerali su ove ljude, koji su se bavili pogibeljnim zanatom vađenja koralja na neprekidno istraživanje dubina u nadi da će ih jednom pronaići u nekoj novoj špilji na još neistraženom dijelu.
i doista, prema legendi, pronašli su i špilju i greben, ali na njemu je bio samo jedan jedini koralj, jedan, ali vrijedan. razočarani prokleli su osobu koja će ga nositi.
jedna od lokrumskih podvodnih špilja nosi šarlotino ime.

usamljeni bor

snimak: j.p., 2006.

lugarevu kućicu

snimak: j.p., 2006.

sjetni pogled na otok

snimak: j.p., 2006.

- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zemljopisno:

lokrum je oko 1 morsku milju udaljen od dubrovnika (na najbližem dijelu manje od 700 m), površine od 72 ha, obalne crte 4,8 km s najvećom točkom na 91 m na kojoj je izgrađen obrambena i izviđačka tvrđava 'fort rojal'.
do lokruma uz manje brodice, redovno u tijeku sezone voze dva manja trajekta 'zrinski' i 'skala'.
pojedine uvale i lučice na lokrumu imaju svoja imena, tako se spominju i razaznavaju područja nazvana: portoč, bočina, bačela, galija, skalica, fratarska špilja ...

nekad je lokrum obilovao raznovrsnim morskim (jestivim) stanovnicima: od periske (palasture), koje više nema, petrova uha, škunjki, morskih jaja, jestivih ježa, dagnji, lupara ... ili crvenog koralja i spužve. danas su to rarireteti koji se mogu vidjeti u dubrovačkom akvariju, a masovnom turističkom najezdom, osobito onom u kolovozu kad naiđu talijani, morsko dno opusti.

- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na zapadnom dijelu otoka uz bor, ponegdje po obroncima raste trstika.

posebna atrakcija i ljepota lokruma je mrtvo more. to je, zapravo slankasto jezero na jugo-istoku u kojega pritječe slana voda podzemno. stalno se prirodno pročišćava, jer more izlazi i ulazi u nj' kroz veliku liticu i morski procijep s južne strane pa na tom mjestu neprekidno šumi i klokoče kao neka vrulja.

snimak: j.p., 2006.

otok zanimljivim čini nudističko i gay kupalište na istočnoj stani portoča. odvojeno je od ostalog kupališnog prostora metalnom ogradom.

__________

metalna prozirna ograda je tek figurativno razdvajanje kupališta. postavljena je kako bi se udovoljilo konzervativnom puku dubrovačkom i istovremeno otvorilo raj za nudiste. do gay kupališta se treba doista pomučiti. ono je dalje i doista izolirano osim s morske strane, gdje je otvoreno pogledu. no nikad ne nedostaje kupača.

snimak: j.p., 2006.

- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

samo ime lokruma ukazuje da je jos u davna vremena na njemu uzgajano bilje iz udaljenih krajeva svijeta (lat. acrumen znači kiselo voće, agrum).

benediktinci, koji na njemu sagradiše samostan, prve su lokrumske vrtove posadili još u 11. stoljeću, unošenjem nekih ukrasnih drvenastih vrsta.

samostan se tijekom stoljeća širio i nadograđivao (ponekad su ga nazivali mali monte cassino (u italiji, odakle i potječe benediktinski red). imao je dva klaustra, romanički i gotičko-renesansni. romanički se danas prepoznaje samo iz fragmenata. drugi, gotičko-renesansni (iz 15. i 16. st.) bio je teško oštećen još u potresu 1667. samo je djelomično obnovljen. (1)

no tek sredinom 19. stoljeća nadvojvoda ferdinand maksimilijan habsburški kao vlasnik lokruma, smišljeno počinje uređenje sadnjom i uzgojem egzota uz održavanje i njegovanje povrtnjaka, maslinika i vinograda. u miru i tišini otoka poduzeo je značajne zahvate na uređenju vrtova, a osobito otočnih putova. svoju popularnost dubrovnik i lokrum toga doba trebaju zahvaliti baš njemu koji je tu dolazio svojim brodom 'fantasia', da bi na otoku uživao, ali i uređivao ga po svojoj mjeri i ukusu.

idilična ljepota dubrovnika i lokruma, tog iznimnog ambijenta i krajolika osvijetljenog južnim suncem bio je drugi dom mnogim svjetski poznatim osobama. upravo fama o takvom mjestu bila je intrigantna i onodobnim malobrojnim turistima. preteče današnjim plovećim hotelima koji neprekidno stižu u dubrovnik bila je lloydova svakodnevna linija trst -istanbul. jedna od postaja puta bio je i dubrovnik još od davne 1837. godine. zahvaljujući njima, fotografije grada i otoka pošle su u svijet. (2)

_________

(1)
"na otoku koji se zove lokrum, nalazi se drugi samostan i opatija crnih fratara u habitu svetog benedikta. oni imaju vrlo velike prihode. cijeli otok pripada samostanu. na njemu ima mnogo vinograda koji daju dobro vino, plodnih povrtnjaka i lijepih vrtova...
kad je more mirno, tamo ponekad odlaze građani i stranci iz pobožnosti ili radi okrepljenja duše i tijela'. uz 'lijepe' lokrumske vrtove, u svojim kronikama navode i pominju milanski vlastelin i kanonik petar casola (1494.) i dominikanac serafno razzi ( la storia di raugia , lucca, 1595).

(2)
lokrum je 1859. kupio nadvojvoda maksimilijan habsburški i na porušenom dijelu samostana dao sagraditi dvorac u obliku tornja. oko samostana je dao urediti park s egzotičnim raslinjem. kasnije je dvorac promijenio mnogo vlasnika, među kojima je
bio i prijestolonasljednik rudolf.

- 22:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 22:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 22:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

(nepoznati autor)

snimak: j.p., 2006

snimak: j.p., 2006.

- 22:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

stoljetna tradicija vrtova na lokrumu ponukala je akademiju znanosti i umjetnosti za osnutak botaničkog vrta, 1959., s osnovnom namjenom sadnje i istraživanja mogućnosti prilagodbe različitih vrsta biljnog svijeta tropskih i suptropskih krajeva na ovom tlu i podneblju.

kasnije se pristupilo i uzgoju vrsta značajnih za šumarstvo, hortikulturu i farmaciju. danas u botaničkom vrtu rastu biljke i drveće uzgojeno iz sjemena dobivenog razmjenom sa svjetskim botaničkim vrtovima, osobito onim iz sličnih podneblja, primjerice središnjeg čilea, južne i istočne australije, središnje i južne kalifornije, južne afrike ...

posebnim rezervatom prirode lokrum je proglašen još 1976. godine.
pretežno je obrastao gustim raslinjem. na relativno malom prostoru nalaze se brojni tipovi mediteranske vegetacije, tropskog i suptropskog bilja, tako da postoji oko 400 različitih vrsta, zahvaljujući podneblju suhih vrućih ljeta, blagih kišnih zima s prosječnom godišnjom temperaturom od oko 16°C.

snimak: j.p., 2006.

- 22:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

današnji izgled vrta, koji se proteže na površini od 2 ha a nalazi se iznad lučice portoč, potječe tek od nedavno, točnije od 1993.
naime, tijekom 1991 i 1992 vrt je bio izravno pogođen s pedesetak projektila i gotovo u potpunosti uništen. u pratećim objektima uz vrt, koji su bili zapaljeni, izgorjela je bogata knjižnica i vrtna dokumentacija, samo je bog spasio lokrum od požara. (2)

snimak: j.p., 2006.

(nepoznati autor)

___________

(2) na lokrumu je danas biološki institut hazu, prirodoslovni muzej i memorijalni muzej ruđera boškovića.

- 22:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

rezervat prirode, lokrum, otok koji je jednom bio u vlasništvu austrijskog kralja i cara maksimilijana, s njegovim dvorcem, benediktinskim samostanom i drugim građevinama, predstavlja arheološki i povijesno kulturološki objekt vrijedan za hrvatsku i austriju, a uz rezervat prirode s bogatim botaničkim vrtom je ekološki važan parkovni objekt. od 1994. je na listi svjetske kulturne baštine. zbog ratnih razaranja također je i na listi ugrožene svjetske kulturne baštine.

- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 22:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

na lokrumu se može uživati u mighty big philharmonic cvrcak orchestra. pjevaci su rasporedjeni po stablima (ili gdje vec?) i pjevaju zajedno svi u jedan glas, pod dirigentskom palicom majke prirode.

uvijek je bilo na lokrumu glazbe.
maksimilijan je svojevremeno na lokrum naselio kolonije kanarinaca, papiga, tetrijeba, fazana i paunova (današnji tetrijebi, fazani i pauni nisu potomci onih maksimilijanovih).
i dok se je taj ptičji zbor glasao umilnim i harmoničnim zvucima, ispod stabla vanilije on je naglas čitao heinove stihove, a šarlota vezla svilene jastuke. ponekad bi nakon takve idile, sjela za glasovir svirajući etide do duboko u noc.

- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

uz turističku valorizaciju lokrum bi, prema planovima, mogao postati hrvatski, austrijski, pa i europski centar za obrazovanje o okolišu s orijentacijom i specijalizacijom za južni jadran i dubrovački akvatorij.
predviđa se osnivanje centar "adrijana", čija bi zadaća uz opstale bila privremeni azil i povratak sredozemne medvjedice u jadran, negdašnjeg sisavca ovih voda i širega akvatorija dubrovnika, osobito mljeta.
no to su još uvijek planovi. ono što se je do sad uradilo je popravak botaničkog vrta, kapelice i održavanja prirodne biljne ravnoteže otoka. posebnu draž otoku daje slobodno šetanje pauna, let tetrijeba ili drugih egzotičnih ptičjih vrsta, koji onako bez straha, osobito prije odlaska zadnjeg trajekta pozdravljaju posjetitelje otoka, a istim marom dočekuju šećući hridima prvi jutarnji, da bi se po tom razmilili otokom.

snimak: j.p., 2006.

- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimio: j.p., 2006.

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

lokrum je omiljeno izletište dubrovčana i mnogih turista. udaljeno od grada samo 10-15 minuta vožnje barkom. otočić je vječno zelen, s bogatom suptropskom vegetacijom, šumom crnike i alepskog bora. zaštićeni je park prirode.
tvrđava na uzvisini lokruma, nazvana je fort royal , danas je vidikovac, pruža nezaboravni pogled na cijeli lokrum i dubrovnik. sagradili su je francuzi kao osmatraćnicu.

planski raspored vegetacije

panoramski snimak s fort royalom

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

staru benediktinsku opatiju i samostan sv. marije lokrumske, spomenik iz 11. st., sagradjen 1023. (benediktinci su napustili otok 1798. ukinućem reda), u jednom od svojih bjesomučnih, sustavnih, namjernih i najjačih napada na dubrovnik, 07.11.1991. (napad trajao bez prekida četiri dana) pripadnici jugoarmadearmije jako su ostetili granatama u nastojanju da je poruše i zapale otok.

crkvica uz samostan je obnovljena pa se za posjetitelje i turiste na lokrumu u njoj održava nedjeljna služba božija.

snimak: j.p., 2006.

- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

snimak: j.p., 2006.

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

lokrumske istine i legende

o lokrumu kojeg još nazivaju otokom ljubavi i otokom ljubavnika, kružilo je bezbroj legendi. one koje imaju uporište i u zbivanjima s realnim životom dubrovnika ili samog otoka ostale su zabilježene u djelima kroničara, esejista i pisaca, a prepričavajući ih ostaju njegovom sastavnicom.

ovo je legenda

najstarija od njih se vezuje za 11. stoljeće i dolazak benediktinaca.

tako legenda kazuje o velikom požaru koji je izbio u gradu, a dubrovčani se zavjetovali sv. benediktu (u to vrijeme sv. benedikt bio je popularan svetac ondašnje europe, mene čudi da nisu vapili za pomoć sv. vlaha svoga zaštitnika??? ili sv. srđa ??? vjerojatno su i u to vrijeme dubrovčani pratili europske modne trendove), ako im spasi grad, oni će sagraditi samostan i crkvu.
legenda kaže da je požar bio istog časa ugašen, a zahvalni dubrovčani podigoše samostan na lokrumu i crkvu posvećenu blaženoj djevici mariji.

ovo su činjenice

1. kako je rečeno benediktinski samostan je osnovan u 11. st. (1023) što dokazuje prijepis osnivačke isprave iz 13. st.(povijesni arhiv, to je najstarija sačuvana isprava o dubrovniku i u njoj nema spomena o veneciji već o bizantu, što je dokaz da se u to vrijeme dubrovnik otrgnuo iz mletačke vlasti). odluku o osnivanju samostana i darovnici zemljišta na lokrumu donio je nadbiskup vital i plemstvo grada;

2. uistinu je 1023 u velikom požaru izgorio veliki dio dubrovnika. no treba kazati da su to još bile drvene kuće, utvrde i objekti.

- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

legenda

stari dubrovački kroničari obradili su i priču o rikardu lavljeg srca i dubrovniku, odnosno lokrumu. legenda kazuje da je u 12 st. (kroničari uzimaju god. 1116., koja nije točna) engleski kralj putujući (s kraljicom u domovinu) na mletačkoj lađi, a prilikom povratka iz 3. križarske vojne, zapao u strahovitu oluju na otvorenom moru.

kralj se zavjetovao bogorodici da će, ukoliko se spasi, sagraditi dvije crkve njoj u čast: prvu na mjestu na koje stupi čizmom, a drugu u engleskoj. dalje, legenda kazuje da se je brod uspio dokopati malene uvale (portoč) otočića lokruma. čim su doznali za to dubrovčani su poslali svoje poklisare kralju s molbom da izmijeni svoj zavjet o gradnji crkve vrijedne 100.000 dukata, a oni će podignuti na lokrumu malenu crkvicu.

uslišavši molbu dubrovčana engleski car je dao graditi crkvu bogorodici u dubrovniku (na mjestu današnje katedrale su ostaci dvaju prethodnih: bizantinske i romaničke, današnja je barokna). dalje legenda kazuje, da je rikard na nagovor dubrovčana otpravio mletački brod i prema ankoni otputovao na dubrovačkom jedrenjaku.

- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

činjenice

prema pisanju j.(orja) tadića, povjesničara i kroničara, rikard lavljeg srca je uistinu bio u dubrovniku kao i mnogi drugi vladari prije i nakon njega. isto tako je moguće da je obilatim darom podupro namjeru dubrovčana o gradnji crkve. njegov dar, ostao je u sjećanju, ušao u legendu, o njemu se priča i do današnjih dana. međutim iznos od 100 tisuća zlatnih dukata je bio golem novac onda i mnogo stoljeća nakon toga i teško je povjerovati u takvu kraljevu izdašnost.

dubrovčani su katedralu počeli graditi u 12., ali i tijekom 13. st., a za njezin završetak je bio određen (1272.) poseban namet. osobito na njezino unutrašnje uređenje. tako da ni u prvim desetljećima 14. st. ona još nije bila potpuno opremljena. potresom 1667. je razrušena.

richard je doista doživio olujno nevrijeme u jadranu, iskrcao se u akvileji, a ne u ankoni.

no da je legenda uistinu živjela u i s dubrovnikom, prvenstveno zahvaljujući benediktincima (smatra se da su oni i poticatelji legende), potvrđuje i stečeno pravo opata lokrumskog benediktinskog samostana da drži pontifikalnu misu u katedrali u nazočnosti kneza i vlade, na svijećnicu (kandeloru, to je dan uoči proslave sv. vlaha), pozivajući se na zavjetno obećanje engleskog kralja. dubrovački nadbiskup (uvijek talijan) im je to pravo dokinuo 1597., ali im je veliko vijeće republike vratilo već 1598., pa je i papa poništio nadbiskupovu odluku.

tako je legenda o o zavjetnom daru rikarda lavljeg srca i dubrovačkoj katedrali službeno živjela u republici četiri stoljeća.

- 17:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

istine - legende

(1): s.p.novak (prepričano): rikard I.. je poginuo 1192. u jednom dinastičkom sukobu. odmah nakon preuzimanja prijestolja sudjlovao je u 3. križarskom ratu s francuskim kraljem filipom 2. i njemačkim carem friedrichom barbarossa. na povratku iz svete zemlje nije zapeo samo u dubrovniku, već je bio zarobljenik austrijskog vojvode leopolda i pušten uz otkupninu od 100.000 maraka.

u srednjevjekovnom dubrovniku, prema kroničarima, našla je utočište i bugarska carica ana, tetka cara dušana srpskog. njezin sin sisman bio je pokopan u benediktinskom samostanu na lokrumu.

lokrumsko prokletstvo

legenda o lokrumslom prokletstvu, strašna priča, počiva na odluci francuza da zatvore lokrumski samostan uz protjerivanje benediktinaca. za izvršenje odluke imenovana su dubrovački patriciji gozze, pozze i sorgo (gučetić, pucić i sorgojević).

prema legendi, benediktinci su na sve načine pokušali onemogučiti izvršenje, osporiti odluku temeljem višestoljetne nazočnosti na otoku, ali bez uspjeha.
posljednje noći na otoku, napustili su crkvu svete marije nakon službe božije. obučeni u redovničke habite s kapuljačama na glavi, pogrebnim korakom u koloni po jedan, tri puta su obišli otok upaljenim voštanicama, koje su, u znak prokletstva, okrenuli naopako. dok je trajala ta ohodnja, a trajala je prema legendi cijelu noć, vosak je kapao putem, a oni su gromoglasno izgovarali prokletstvo:

nek je proklet svaki koji pribavi lokrum za svoje osobno uživanje

mrtvi umorni napustili su ga u zoru ne osvrnuvši se niti ikad više nisu na njega stupili nogom.
benediktinsko prokletstvo se je na lokrumu, prema legendi vrlo brzo počelo ostvarivati:
jedan od trojice patricija bacio se kroz prozor, drugi se je utopio u moru prema lokrumu, dok je trećeg ubio vlastiti sluga.

- 17:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

činjenice

nakon pada republike 1808., vlasnikom otoka postao je tomašević vrlo imucan kapetan. malo nakon ove kupnje materijalno je propao. morao je prodati lokrum.

sljedeći kupac bijaše maksimilijan habsburški, mlađi brat austrijskog cara franja josipa 1.

od polovice 19. stoljeca pa sve do potkraj prvog svjetskog rata, lokrum ostaje dijelom i svojinom austro-ugarske krune, njezin ljetni rezidencijalni posjed. u njegovoj živopisnoj ljepoti, morskim uvalama i prekrasnim đardinima, njegovoj prirodnoj i klimatskoj raskoši, uživali su austro-ugarski prinčevi, članovi dinastije hasburg i njihovi uzvanici. lokrum je bio svjedokom mnogih radosti, ljubavi i tragedija.

ali treba spomenuti kako je do ove poslovne transakcije dubrovčanina i austrijanca došlo gotovo posve slučajno.

naime, nakon eksplozije, pod lokrumom je potonuo brod triton (1).

maksimilijan je u svojstvu zapovjednika mornarice došao 1859. odati počast poginulim mornarima i tad je ugledavši (otok), a kasnije i razgledavši ga (opčinjen s ostacima njegove drevne prošlosti), odlučio otkupiti, kako bi ga preuredio za svoje ljetovalište. tako je i učinio.bavio se njegovim uređenjem. izvršio je mnoge preinake u kompleksu starog samostana, dozidao belvedere, trasirao stazice cijelim otokom sve do tvrđave fort royala, koju je dao podignuti francuski maršal marmont još 1806., čim su njegove trupe ušle u dubrovnik.

oto fridrih vilhelm (1845-1886), poznatiji kao ludvig II, kralj i ljubavnik utjecajne elizabete bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika rudolfa, boravio je na otoku kao zaručnik elizabetine sestre. nije ni slutio svoju tragediju sve do svog povratka. bavarski ministarski savjet proglasio ga je ludim i oduzeo mu vlast. nekoliko dana kasnije nađen je mrtav u čarobnom jezeru svoga 'ludoga' dvorca.

maksimilijan je dugo vremena proveo na lokrumu sa svojom ženom belgijskom princezom šarlotom (charlote) u idiličnom miru, tišini i zelenilu mediteranskog i tropskog bilja.

no lokrumska idila nije potrajala. dužnost ga je odvela u meksiko. izabran za cara 1864., strijeljan je 1667.

šarlota je u povratku na lokrum doživjela brodolom i jedva ostala živa (vidi legendu o šarloti i biseru s početka priče). njezin je kraj bio vrlo tragičan. umrla je s teškim psihičkim poremećajem, luda, u čuvenom miramare, dvorcu u blizini trsta.

----
(1) na sjevernoj strani lokruma u blizini područja skalice u spomen na tu nesreću postavljen je križ s natpisom, koji je i danas tamo.

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nakon toga, kaže legenda, otok je bio ponuđen dubrovniku da ga otkupi za minimalni iznos od 20.000 forinta, ali je ponuda bila odbijena.

sljedeći kupac dujmović iz poljica (nosio je venecijanski naslov 'conte de polica') je ubrzo nakon kupnje doživio potpuni financijski krah.

ukleti otok od njega otkupljuje odvjetnik dr. jakopović iz budimpešte, kojemu je car franjo josip I. povjeravao neke poslove.

zbog čuvene prošlosti lokruma i priča o njemu, ubrzo je na svijetlo dana isplivala istina kako taj jakopović uopće nije odvjetnik. štoviše, bio je to obični prevarant, koji je bespravno nakon 1848. koristio naslov i ime nekog poginulog vojnika. zapravo je bio samo brijač.

doznavši to, car mu nije oduzeo titulu pa je dotični bio moralno potpuno uništen. ubrzo je umro.

njegovim nasljednikom postao je maladi husarski časnik, koji se je utopio i prije nego je nogom zakročio na otok. na njegovoj plovidbi i kratkoj ruti između dubrovnika i lokruma podigao se jaki šijun (pijavica). nestao je i on i čamac.

- 17:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

habzburgovci se ponovno pojavljuju kao vlasnici otoka u osobi jedinog sina franca jozefa I. i elizabete bavarske, prijestolonasljednika rudolfa, čije je puno ime bilo franc karl josip i njegove žene stefanije. tu na lokrumu proveli su medeni mjesec. prema pisanju dubrovačkih kroničara "zemlja se zatresla a more uznemirilo" kada su rudolf i stefanija prvi puta kročili na lokrumsku obalu.
u vrijeme njihova boravka otok je oplemenjen novim egzotičnim biljem.

no i ta idila ubrzo završava. rudolfova veza s marijom večerom i nikad ne razjašnjeno tragično ubojstvo i samoubojstvo još su jednom potvrdili benediktinsko prokletstvo.

29. siječnja 1889. godine tragedija u dvorcu majerling, postat će neiscrpnom temom romanopisaca.

"Opijen pomucenim strastima i ljubomorom, austrijski će prestonasljednik na krevetu prekrivenom ruzama, ubiti svoju ljubavnicu, baronesu Mariju fon Veceru, prekrasnu živahnu kćerku ugarskog plemića Albina fon Vecere, a nakon toga pucat ce sebi u slijepocnicu i tako okoncati svoj kratki ali uzbudljivi život (1858.-1889.)"

potaknuta ovim dogođajima u obitelji vezanim uz prokletstvo otoka carica elizabeta odlučila je riješiti se lokrma nudeći ga opet benediktincima, no to nije uspjelo. legenda kaže da je potajno darovala dubrovačkim dominikancima novac da ga oni prividno otkupe.

otok je bio na javnoj dražbi. čak je i biskup strossmayer za njega davao iznos od 30.000 forinti, ali je prodaja obustavljena tako da je lokrum i nadalje ostao u rukama habzburgovaca.

kaže se da je bila zainteresirana rudolfova kći i unuka cara franja josipa I., kneginja elizabeta windischgroatz .

caricu elizabetu, 1898. ubija anarhist lucceni .

propast obitelji habzburgovaca ima (ili nema) veze s lokrumskim prokletstvom?

- "Konacno, legende kazu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa supruga Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovacki otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. juna/lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvrsila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na celu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su pala - tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko";
- najstariji sin nadvojvode franja ferdinanda (ubijenog 1914. u sarajevu) završio je kao agronom;
- kneginja elizabeta windischgroatz u nekom nocnom lokalu u pragu. pucala je u pjevacicu, ljubovcu svoga muža i bila izopcena iz obitelji;
- propast obitelji 1918., nakon 700 godina vladavine.

- 17:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- maksimiljan i charlote

za vrijeme svog boravka na lokrumu maksimilijan je u golemi hrast pod starim dvorcem urezao inicijale svog i charlotinog imena (istina je da je svugdje pa i na kvake od vrata stavljao inicijale). no grom je udario u hrast, nestali su monogrami, a ostalo samo srce.

- charlote i ljubavnik

nedugo nakon maksimilijanove smrti udovica šarlota (charlote) izabire otok za boravak s ljubavnikom. njezina jahta je iz neobjašnjivih razloga potonula pred lokrumom, a ona jedva izbjegla smrt. (legenda s koraljima).

- rudolf i stefanija

medeni mjesec na lokrumu. legenda kaže da se je brdo srđ tako zatresao kad se je maldi par iskrcao na njegove obale.

- carica elizabeta

jednom je posjetila lokrum, ali nije htjela tu prenoćiti.

- dubrovačke gosparke, su legendu o prokletstvu izdašno koristile za ljubavne avanture u parku koji je zbog straha i legendi bio zaobilažen (mislim da je ovo poprilična izmišljotina).

- 17:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

lokrum je danas lijepo izletište lišeno svih tih crnih priča istinskih sudbina vezanih uz prokletstvo ili legendu o tome.

od ove godine lokrum je i ljetna pozornica za jednog drugacijeg shakespeareovog hamleta .

Dubrovnik posljednja luka Brookove "Tragedije Hamleta"

Posebnosti vezanih uz ovu predstavu je puno - ne samo to da petnaestak likova iz ove tragedije o danskom kraljevicu izvodi samo osam glumaca, ili da je kostimografiju izradio svjetski modni dizajner Issey Myake. Shakespearov je Hamlet na Dubrovackim ljetnim igrama od 1952. godine i sada je prvi puta sišao s Lovrijenca i preselio se na Lokrum, u ostatke benediktinskog samostana. Dubrovacka publika osim toga prvi puta ima priliku odgledati Hamleta na francuskom ...

- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVNIK nije DALMACIJA

jedno pitanje:

Nije mi jasna samo ova podjela RH.

Otkad je to Dubrovnik u Dalmaciji?
Dalmacija obuhvaća prostore kojima je gospodarila Venecija i gdje se venecijanski lav diči s mira.

Na Dubrovačkim mirima je samo Sv Vlaho i nema lavova.
Zbog toga je grb Dubrovačke republike u grbu RH ravnopravan s grbovima pokrajina: Dalmacije,Slavonije,Istre, i starim grbom Hrvatske. Nema Zagreba, Splita ili kojeg drugog grada.
___________________________________________________________________________

povijesna granica dalmacije utvrđene 1718. ostale su manje više faktički ne promijenjene do 1918., istočna granica bilo je područje dubrovnika (republike).

iako je dubrovnik nakon pada republike 1806., odnosno 1808. bio pripojen dalmaciji, a kasnije i austrougarskoj te ušao u sastav kraljevine dalmacije 1878., to je, u smislu poistovjećivanja s dalmacijom toga područja, bio samo vid političke prisile.
ako se zna da je u taj sastav ušlo područje sve do budve (a budvu i crnogorsko primorje nitko ne smatra dalmacijom), onda je jasno kako je to je sve bilo s ciljem integracije obalnog područja tadašnje hrvatske u jedinstvenu cjelinu.

padom au monarhije 1918. nestaje i političko-zemljopisnog pojma dalmacija (okupaciju zadra i lastova, verificirao je u korist italije rapalski ugovor 1920.).

kraljevska vlada u beogradu nastavila je seciranje hrvatske uredbom o podjeli na oblasti. tako je dalmacija podijeljena na splitsku i dubrovačku oblast, 1922., a prostor boke izdvojen i pripojen zetskoj banovini.
par godina kasnije, 1929. zetskoj banovini pripast će i najveći dio dubrovačke oblasti, tako da će ostatak dalmacije činiti samo primorska banovina sa središtem - split.
dvije godine kasnije, 1931. korčula izlazi iz zetske banovine i pripojena je primorskoj banovini, a 1939., primorska banovina i dubrovački kraj ulaze u sastav banovine hrvatske.

tek nakon ww2 cijeli obalni prostor uključivo i krajevi bivše dubrovačke republike (južna granica) ući će u sastav hrvatske, a time i jugoslavije.
nova vlast (od 1945-1990.) nije obnavljala povijesni teritorij dalmacije.

sadašnja hrvatska država ga je potpuno razje(**)dinila novim regionalnim podjelama. suvremena podjela na županije dezintegrirala je dalmaciju, koja kao povijesni pojam nit' politički, ni funkcionalno ne živi gotovo cijelo stoljeće.

- 09:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.06.2006., četvrtak

HOMOSEKSUALIZAM (Dubrovačka Republika)

homoseksualizam (i abominandum crimen)

u današnje doba neke države usvajaju zakone kojima se legalizira brak istospolnih partnera, dok se gotovo sve konfesije (mislim da prednjači kc) protive tom protuprirodnom činu, bilo mi je zanimljivo pročitati znanstveni članak kažnjavanje homoseksualaca u renesansnom dubrovniku (autor je bariša krekić, sveučilišni profesor u l.a. kalifornijskog sveučilišta, a članak je objavljen u časopisu 'viator', 1987.), gdje je autor osim dubrovnika obradio, radi usporedbe, načine obračunavanja s homoseksualcima u firenci i veneciji.

- 23:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sodomija, a zanimljivo da je pod ovim pojmom spominjan samo homoseksualizam i pedofilija, ubrajao se među najveće zločine, koje treba iskorijeniti, a za koje je slijedila više nego okrutna kazna.

sami su je nazivali barbarskom.
u pisanim arhivskim dokumentima nalazimo je još u srednjovjekovlju, a osobito u vrijeme renesanse, kad je čini se, uzela veći zamah. spomenuti autor pozivajući se na relevantne izvore (rukopise državnih arhiva, uz napomenu da 'f' citiranog dokumenta označava folio format), obradio je zakone i neke primjere sodomije venecije, firence radi usporedbe s dubrovnikom.

u primjerima zakona venecije i firence zadržao se na početku, odnosno pri kraju 15. stoljeća, dok je dubrovnik, primjerice, taj problem sadržavao i u prvom statutu iz 1272. godine.

- 23:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

jedan primjer iz venecije vrlo lijepo ilustrira ovo što sam prepričala (archivo di stato, venezia 'avogoria di comun raspe', vol II.. f 136)

«dana 15. srpnja 1346. bio je u veneciji optužen 'jakopino' koji je bio iz firence (…) dok je
dolazio brodom albana donata iz kandije u veneciju počinio sodomitski grijeh sa 'zaninom', mladim slugom jednog venecijansko patricija. jakopino je osuđen 'da bude na običnom mjestu spaljen, tako da umre', a sluga 'koji je pristao na sodomitski čin (…), pošto je bio svega 11 godina star ili još mlađi, osuđen je na bičevanje 'na običnom mjestu, po običaju.»

ono što je vrijedilo za veneciju i firencu, državice s onu stranu jadrana, bilo je trgovačkim tijesnim vezama preneseno i u dubrovnik. ekonomska povezanost i trgovina donijeli su u dubrovnik različite društvene i kulturne utjecaje tih sredina, ali i upravne i političke uzore, koje bi, istina nešto modificirane, dubrovčani slijedili.

- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

iz njegovog istraživanja proizlazi, kako je najstrašnije kazne, spaljivanjem živog počinitelja na lomači i na javnom mjestu, primjenjivala venecija.
zabrinuti za porast homoseksualizma mlečani su donesene zakone provodili promptno i efikasno. tek sredinom 15. stoljeća takav 'barbarski' zakon je ublažen, pa su krivcu najprije odrubili glavu, a potom tijelo javno spalili.

firenca je, u svojim zakonima imala nešto kao prethodne opomene sodomitima, koje su za četiri prva prijestupa (kad je homoseksualac zatečen u bludu ili mu se je to moglo dokazati), novčano kažnjavali. tako je za prvi put kazna bila 50, za drugi 100, a za treći 200 zlatnih florina. uz novčanu, treća kazna je uključivala izbacivanje s javnih poslova u trajanju od dvije godine. četvrta je kazna bila 500 zlatnika i potpuno gubljenje posla. za peti ponovljeni zločin nije bilo milosti. presuda je bila smrtna kazna. ovako stoji u zakonu: «trebao je biti vođen kroz obične javne trgove do mjesta pravde i tu biti spaljen tako da umre i da mu se duša odvoji od tijela.»

- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dakle, promjena u statutu iz 1474., a na prijedlog komisije od tri patricija, bila je usvojena na svim vijećima. zabilježena je u cijelosti u 'žutoj knjizi' (liber croceus).

ovdje ću napisati samo kako je uz opširan opis i kvalifikaciju sodomije kao groznog zločina koji treba iskorijeniti iz grada kako (grad) ne bi bio utočište vraga, nego boravište boga, određena smrtna kazna po uzoru na novi venecijanski zakon.

odsijecanje glave, a potom spaljivanje na lomači, bila je njegova okosnica.
istraga i presuda povjerava se izvršnim sucima, a izvršenje uz nazočnost kneza, jednako kao i u drugim slučajevima kad se nekome zakonski oduzima život.

- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

o predmetu o kojemu pišem, dubrovčani su, još prije ili mimo zakonskih odredaba država druge strane jadrana u svom statutu iz 1272. godine imali ugrađena pravila seksualnog ponašanja, odnosno problema koji bi ih mogli prouzročiti. no odredbe su se ticale heteroseksualne aktivnosti: prostitucije, silovanja i drugih nasilja na ženama (što statuti venecije i firence nisu sadržavali). svi slučajevi seksualnih prekršaja uvedeni su u sudske knjige, bez obzira odnose li se na prijetnje ili sam čin zloupotrebe žena. spomen sodomije se u tom prvom statutu skoro niti ne spominje.

tako jedan član tog najstarijeg dubrovačkog statuta navodi (parafraziram):

'ako netko povrijedi ženu protiv njezine volje, a taj čin se dokaže, ima platiti kaznu od 50 perpera. u slučaju kad to nije u stanju platiti, izgubit će oba oka. jedino u slučaju da se (uz njezin pristanak) njome oženi bit će oslobođen kazne'.

novi statut iz 1474. već uvodi pojam sodomija i zakonska odredba se mijenja.

- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ono što ovaj dubrovački strogi zakon o homoseksualcima razlikuje od mletačkoga, je dopuna, koja kaže, parafraziram:

"ako jedan okrivljeni optuži drugog krivca(e), vjerovat će mu se. ako se na osnovu toga otkrije istina, bit će oslobođen kazne uz nagradu od 300 perpera". ako se okrivljeni i nakon provedene torture proglasi nevinim, slijedi nagrada od 1000 perpera.

posebna klauzula regulira način glasovanja: jednoglasno i tajnim glasovanjem 'malog vijeća' (12 članova).

odgovor na pitanje zašto je dubrovniku trebao ovako strogi zakon, našao se je zabilježen na marginama jednog rukopisa (državni arhiv dubrovnik) iz 1534. godine.

- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

naime, u sudskim knjigama nije pronađen niti jedan primjer sodomije, niti jedan primjer izvršenja izglasane kazne, što bi ukazivalo na činjenicu da (i u koliko je bilo takvih slučajeva):
- oni nisu ušli u sudske spise;
- bili su uništeni;
- nisu se ni događali.

malo je teško povjerovati da je dubrovnik bio oblast koju je homoseksualizam zaobišao, kad se zna da je najbliže okruženje bilo tursko carstvo, a turke je bio baš takav glas. nadalje, donošenju zakona nije 'kumovala' kataolička crkva, jer dubrovčani, iako rimokatolici nisu dopuštali miješanje crkve u javni život. zato se opravdano postavljalo pitanje o svrsi i značenju tako stroge odredbe.

- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zapis na margini je i objašnjenje, ali i dopunu zakonu iz 1474. godine. obrazlaže se kako je zakon donesen kao preventivna mjera. (ono 'bolje spriječiti, nego liječiti').

"vidjevši sve nevolje i štete koje je naš grad pretrpio radi kuge", koja se dogodila po božanskoj volji, pa da se bilo koji eventualni porok (koji bi izazvao novi božji gnjev) spriječi i onemogući da se ne ukorijeni, novoj naredbi dodaju se dopune.

dopune uglavnom imaju za cilj uposliti omladinu učenjem i radom, čitanjem dobrih knjiga, zabranom sastanaka izvan svoga doma ili izvan domova (misli se na posebne kuće), jer 'prilika čini lopova', a tajni sastanci su prilika za sve poroke.

"za one koji dozvole da se takve grupe organiziraju u njihovim kućama u svrhu 'igara i večera', prvi put je kazna 100 perpera", drugi put je izgon iz dubrovnika i svih njegovih područja. za same sudionike prva kazna je 10, a druga 20 perpera.

- 23:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

"pošto se uvukao loš običaj da se govori nepristojno i bez stida, ubuduće, tko god se nađe da se usudi govoriti javno ili privatno o onom najgorem poroku, bilo u šali ili ozbiljno", takvoj je osobi slijedio izgon iz republike na pet godina.

imenovano je i vijeće od tri suca koja su se morala tri puta tjedno sastajati i tajno pretresati dojave, a na gradskoj lođi (loggi) ovaj je proglas bio javno pribijen tako da se svima objave pravila i kazne.

----------------

zabrinutost radi raspusnog života omladine (oko sredine 16. stoljeća ili u vrijeme ekonomskog i kulturnog provata grada u kojega su sa svih strana ulazile različite novotarije i pomodarstvo, među kojima svakako i homoseksualizam) bila je vrlo velika. zakonima su se dodavale nove odluke vijeća, pooštrile i onako oštre i rigorozne kazne, ali sudeći baš po učestalosti tih odredbi da se porok nije smanjivao.

zanimljiva je (zbog kazne) odluka vijeća iz 1535., donesena radi 'ispravljanja raspusnoga života omladine'. prepričano, izgleda ovako:
vijeće uvodi dva puta dnevno stražarski obilazak nekih gradskih područja gdje se mladi obično skupljaju. zadać stražara je bila osigurati da nitko ne govori ružno, niti smeta ženama koje prolaze, odnosno da ne dozvoli nikome sjedati na vratima (misli se pred vratima) bilo koje žene.

kazne za noćnu provalu u kuću neke žene se povećava u odnosu na prijašnju (godina dana u donjoj tamnici), tako da se prekršitelj kažnjava globom od 100 dukata i godinom tamničenja u jednom od tri zatvora s morske strane s gvožđem na nogama. onome tko nema dukate zatvorska kazna se udvostručila.

- 23:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sad kad sam završila ovaj prikaz pojave homoseksualizma i kazni koje je država propisivala za sodomiju, mogla bi napisati još par rečenica o novijoj situaciji u dubrovniku na istu temu.

tamo negdje 1945., nakon rata izvršena je egzekucija nad jednim proklamiranim homoseksualcem u dubrovniku (podatke ovdje ne navodim iz razumljivih razloga).

progon i svojevrsna stigmatizacija homoseksualaca živjela je jako dugo u dubrovniku. dubrovački homići uglavnom bi se vraćali u grad tek ljeti. negdje sredinom 80-tih godina prošlog stoljeća homoseksualizam je javno ušao na 'velika vrata' u dubrovnik. to je vrijeme najveće turističke ekspanzije, pa su pod krinkom dobrih poslovnih poteza i 'kongresnog turizma' tradicionalno organizirani i svjetski kongresi homoseksualaca.

danas, kao i pred rat oni (po starom običaju) okupiraju svoj dio otoka lokruma.

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SERBOKATOLIK: pojam i značenje

pojam i značenje izraza srbokatolik u dubrovniku

nastaje negdje u doba ilirizma, ili s ilirizmom kao pokretom, koji se nije uspio proširiti među pravoslavcima iako su ga obrazovani pojedinci srpske narodnosti u dalmaciji deklarativno podržavali. unutar ilirske ideologije vjersko načelo bilo je zanemareno u korist jezičnog zajedništva, što je bilo razlogom udaljavanja pravoslavaca od ilirizma kod kojih je već bila oblikovana nacionalna svijest (za razliku od dubrovnika, a o tome je napisala marinchen). golemi doprinos svemu tome je bilo jezično srpstvo v.s. karadžića, izborom štokavskog hercegovačkog govora kao srpskog književnog jezika (s intencijom širenja) i postupnog stvaranja političke platforme za druge nacionalne srpske interese.

malobrojni dubrovački srbi držali su da ilirizam (gaj) nosi dublje političke planove koji idu sve do sjedinjenja u vjeri, pa podržani (izvor: povijesni dokumenti) od crnogoraca i rusa učinili su sve da se njihova enklava proširi kroz ideju univerzalnog jezika i na dio nesrpskog intelektualnog kruga.

tome je pogodovala osobito činjenica što im je dubrovački govor (štokavska verzija) omogućio ideološku osnovicu, za koju je još, u daljnjoj fazi, trebalo prilagoditi prihvatljivu argumentaciju o srpstvu grada.
razmimoilaženja slavista iliraca, antiaustrijsko raspoloženje i političke okolnosti, formirali su plodno tlo na kojemu su ubrzo niknuli dubrovački pristaše vukovog jezičnog srpstva, uklapajući se u šire srpske planove ili radeći u korist istih.
glavni nositelji ne srbi bili su medo pucić (orsat pozze) i kontroverzna ličnost matija ban.

- 23:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dakle, uz pucića i bana skupila se omanja grupica istomišljenika u dubrovniku, kako navodi ćosić: " Oni su svoje 'srbokatoličke' stavove izgradili još četrdesetih godina, želeći vlastitu dubrovačko katoličku tradiciju presaditi u srpsko nacionalno i političko ozračje, kojemu su vjerovali da pripadaju".

zapravo, zbog malobrojnosti nisu se uspjeli nametnuti kao nacionalna ideologija, što ne znači da je njihov utjecaj u 19. stoljeću bio beznačajan. s druge strane, nisu bili prihvaćeni niti od srba, jer njihova ideja nije uključivala i vjersku komponentu pravoslavlja.

drugim riječima nisu bili ni tamo - ni amo (ovamo).
veću popularnost stiče od 70-tih godina 19. stoljeća, zbog rascjepa 'narodne stranke'. dubrovački serbokatolici pristupili su 'srpskoj stranci' u dalmaciji koja je bila u koaliciji s talijanašima, tako da je zbog nejedinsta hrvatskih narodnjaka (pero čingrija), vladala dubrovnikom deset godina (1889-1899) i tad ubrala najveći broj pristalica, uglavnom zbog položaja.

- 23:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

za povijesni početak uzima se 1830. godina, ali u pripremnu fazu računa se napoleonovo razdoblje, ausrtijska vlast nad dubrovnikom, dopuštenje ćirilice kao pisma, osnivanja škole i dovođenje u dubrovnik popa đorđa nikolajevića. ovaj je, osim škole, svoje ideje širio preko lista "Srbsko-Dalmatinski Magazin", preporodnog glasila. njegova je zasluga prepisivanje i krađa mnogih arhivskih dokumenata kojima je dokazivao tezu o dubrovačkim književnicima kao dijelu srpske književne baštine: ' Spisatelji dubrovački koi su Srbskim jezikom, a talianskim slovima pisali', a tu je sve dubrovačke pisce strpao u srpsku književnost, nazivajući ih "Srbljima zapadne crkve".
oslanjajući se na vukove teorije i porfirogeneta kao jedini povijesni izvor, stanovnike dalmacije, dubrovnika i boke proglasio je srbima: "Mi smo ovejani čisti srbi. Mi svi ednim Srbskim ezikom govorimo," napisao je 1848. u spomenutom glasilu.

te iste godine pucić i ban, ilirci sa sa srpskom nacionalnom sviješću, u listu "L'Avvenire", po prvi put javno istupaju s idejom srbokatolika, ali bez odjeka u tadašnjim intelektualnim krugovima.
primjerice, i pucićev brat niko pucic, pripadao je hrvatskoj stranci.

o drugim dionicama ovog pokreta za 'osvajanje dubrovnika', bolje reči prisvajanje, postoje i mnogi dokazi tiskani i izdavani u srbiji; falsificiranje povijesti; osnovna intencija garašaninova "načertanja"( u koju je ulazio dubrovnik), a za čiji račun je spomenuti matija ban (serbokatolik) bio i u špijunskoj ulozi, odnosno, s popom đorđom nikolajevićem glavni propagator srpskog dubrovnika.

ne kanim više ovo elaborirati, ali ako nekoga zanima opširnije ova tema, osim (autora) josipa berse, povijesnu pozadinu i klimu formiranja grupacije srbokatolika (serbokatolika) u dubrovniku, uz navođenje mnogih relevantnih povijesnih izvora, dao je povjesničar dr. stjepan ćosić (danas ravnatelj hrvatskog državnog arhiva u zagrebu) u knjizi "Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848, " Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 1999.

- 22:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SRPSKA CRKVA USRED DUBROVNIKA

još prije 1667. (to je godina velikog potresa) bilo je uzaludnih pokušaja da se u dubrovniku
ustoliči bogomolja za inovjerce, kako su dubrovčani zvali zajedničkim imenom 'vlahe' (tako su naime nazvani grko-istočnjaci), turke, sefarde, ..., više iz političkog opreza nego zbog vjerske netrpeljivosti. poznato je, da je oprez i razbor održao republiku i pored svih iskušenja, nasrtaja i prirodnih katastrofa.
čak i velike donacije inovjeraca u korist države, kad je dr bila na rubu propasti (poslije 1667) nisu dale nikakve rezultate. srbi su ostali izvan zidina. imali su malu bogomolju u nekoj privatnoj kući na vrh 'posata' (zapadno u razini tvrđave 'minčeta'). vjerske obrede za malobrojni srpski živalj obavljao je jedan monah koji je dolazio iz mjesta duži, pored trebinja.
kad je pala republika (1806. formalno, a 1808. stvarno), napoleon je priznao grčko-istočnjacima prava koja su imali katolici u dubrovniku.
austrija je također priznala ista prava stečena u napoleonovo vrijeme. štoviše, 1827. austrija je dopustila učenje ćirilice, 1830. postavila karlovačkog metropolitu za učitelja, a školu priznala javnom 1848.
prva pravoslavna crkva 'sv. mihajla' sagrađena je 1837. uz pravoslavno groblje na 'boninovu'.
dubrovčani nisu sakrivali netrpeljivost naspram tristotinjak srba, koji su se svim mogućim načinima dovijali (koristeći se crnogorskim vladikom i ruskim utjecajem da dobiju crkvu u dubrovniku).

vrlo lijepo i kronološki je taj put k ostvarenju cilja opisao josip bersa, ("dubrovačke slike i prilike (1800-1888., str. 91-95), pa ako nekoga zanima, eto.

današnji izgled srpske pravoslavne crkve

priča o gradnji pravoslavne crkve završila je tijekom burne 1848., kad im je bilo dopušteno da grade gdje god žele i pored jake dubrovačke opozicije. realizacija i izgradnja crkve i kompleksa, na ruševinama starih palača dubrovačke vlastele, ostvarena je tek 1877. godine. tad je usred dubrovnika (za 380 članova zajednice) podignut veliki grčko-istočni hram. vidi: josip bersa "dubrovačke slike i prilike ...").

tolerancija dubrovčana prema inovjercima u religioznom smislu vidljiva je i u dopuštenju uređenja sinagoge, židovima sefardima, također u srcu grada (žudioska ulica). to je jedna od tri najstarije sinagoge u europi.

i islamski mešihat ima svoju bogomolju u srcu povijesne gradske jezgre (ulica miha pracata 3).

negdje sam prije napisala kako na površini od nekih stotinjak m2 stoje katoličke, pravoslavna, židovska i islamska bogomolja po sred dubrovnika i to nikome više nije čudno, niti kome smeta.

pa neka netko kaže kako su dubrovčani netolerantni. tko god bi se usudio, slagao bi. cerek

- 22:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

DUBROVAČKI LJETNIKOVCI - SKOČIBUHA

novi prilog odnosi se na ljetnikovce ili rezidencijalne palače dubrovčana, namijenjene prvenstveno stanovanju. korišteni su, gotovo isključivo, samo u određeno doba godine, koje je započinjalo
poslije 'uskrsa', a završavalo o 'sv. mihajlu' ili krajem rujna. gospari su se iz svojih ljetnih palača vraćali u grad, svakako, prije nego što bi se vlaga uvukla u debele 'mire (zidove) pa postali neugodni (onako velikih saloča i trjemova, s puno prozora i visokim stropovima, prostranim skalinadama, bujnom vegetacijom) za boravak, čak i uz ugodno pucketanje vatre u otvorenim kaminima.

- 12:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dubrovačko ladanjsko graditeljstvo 15. stoljeća nekako se uklapa u razdoblje učvršćenja granica 'republike'. to je razdoblje u kojemu je življenje izvan perimetara gradskih mira (zidina) postalo sigurno, pa su bogatstva stečena pomorstvom i trgovinom tražila novi način sigurnog ulaganja - ovaj put u zemljišne posjede, građevine (gospodarske i rezidencijalne) i agrar kao jedan od relevantnih izvora prihoda

vrlo je malo literature koja se sustavno bavi cijelim područjem 'dubrovačke republike', osobito istočnim njezinim dijelom, župom, konavlima, brgatom, kad je riječ o ladanjskim objektima ili kućama za stanovanje dubrovačke vlastele i imućnijih pučana, za razliku od onog zapadnog dijela, tj. 'rijeke dubrovačke' i same neposredne okolice dubrovnika. ('gruž' i dio 'lapada' bili su prostran e površine na rubovima sigurne morske luke, unaokolo okićene mnogim plodnim vinogradima, veličanstvenim, palačama i divnim vrtovima.)
kako je riječ je o ljetnikovcima, kućama za odmor i razonodu bogatijeg sloja građana i vlastele, posve je razumljivo što su se oni gradili na ubavom i atraktivnom dijelu tihog i mirnog priobalja kakvo je nekoć bilo područje 'rijeke' i to s obje strane njezinih niskih obala ili tik uza njih, tako da su se ulasku morske pjene nošene zapusima oštre bure koja se tu zna uskovitlati i zaglaviti strmoglavljena s 'vranovića', suprotstavljali tek prostrani i široki orsani ili kamene kolonade s pergolama isprepletenim vinovom lozom, a ponegdje i škriputavim starim maslinovim stablima.
'izvan grada ima mnogo prekrasnih palača i kuća, a čini ti se da su sve sagrađene i podignute iz istoga materijala, od istoga graditelja i gotovo u isto vrijeme... upravo su veličanstvene i slobodno bi priličile svakomu naprednomu talijanskom gradu, osobito toskanskomu, i služile bi mu za ukras', napisao je 1440. filip de diversis.

- 12:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

i dok je 'rijeka' bila predio korišten za gradnju ljetnih rezidencija dubrovačkih gospara iza čijih su se raskošnih palača nalazili vinogradi, povrtnjaci otrgnuti brdovitom terenu osobito uzduž tamnije i hladnije južne bande, dotle je 'župa' obilovala plodnom, rodnom zemljom, da je pogodovala drugačijem tipu žitelja i drugačijem tipu arhitekture. obale antičkog 'ariona', 'rijeke' dubrovačke - 'omble' - okitile su se ljetnikovcima.

"Ne zaboravljajući da se nalazi na antičkoj Tauridi dubrovački je nadbiskup Lodovico Beccadelli obnovio stari posjed na Šipanu, a Gučetići su s pravom vjerovali da njihov ljetnikovac u Trstenome ne zaostaje za onim koji se u davno vrijeme dizao u Arkadiji (Nikola Gučetić, 1589.)", piše nada grujić.

zato nit ne iznenađuje obični naziv "gospodske kuće» dubrovačkih građana, a pod tim se misli na ladanjske objekte vlastele i pučana u 'župi dubrovačkoj', kako ih već u 16. stoljeću nazivom spominje serafino razzi u svojoj knjizi 'la storia di ragusa'.
možda i danas ima ponegdje još tragova te stare arhitekture iz razzijeva doba iako je najveći dio tih objekata ili potpuno nestao ili je promjenom vlasnika promijenio i namjenu. mnogim rušenjima ili dogradnjama prilagodio se suvremenijem tipu obitavališta stalnih župskih žitelja. dio tih objekata danas je tek ruševina. to i inače nisu bile bogato uređene palače tipa onih u 'gružu', 'lapadu' i 'rijeci', nego prije komotna i za ljeto prilagođene građevine, svojevrsna kombinacija stambenih i polu-gospodarskih objekata. njihovi vlasnici su svoja stalna obitavališta imali u gradu, gdje su i provodili najveći dio godine, a u ove ljetne više gospodarske, a manje rezidencijalne objekte, navraćali bi po potrebi sa svrhom nadgledanja gospodarstva ili bi u njima boravili tijekom ljetnih sparina.

- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

načinom gradnje, ali bez vidljivog traga luksuza i vanjskih ukrasa ti se objekti nisu razlikovali od onih gradskih, koji se još naziru u djelomično sačuvanim zidovima ili dijelovima starih zdanja s fino uklesanim kamenom ili ožbukanim fasadama. u svemu su podsjećale na tradicionalnu ladanjsku arhitekturu dubrovačkih ljetnikovaca. ovo prvenstveno kad je riječ o onim monumentalnijim s redovitim etažama: prizemlja, kata i potkrovlja, i obveznog podruma. teško je točno rekonstruirati mnoge od njih samo na temelju današnjih ostataka, ali prema drugim potpuno ili djelomično očuvanim poznato je kako su izgledali obzirom na činjenicu da su građeni u određenom razdoblju kad se s više ili manje raskoši, zapravo i nije se odstupalo od opće uvriježenog načina izgradnje ladanjskih objekata. Reklo bi se, tipskog načina, pripadajućeg vremena.
prema takvoj rekonstrukciji i onim očuvanim objektima, doznajemo da se je u prizemlju, a osobito na etaži gradila oveća saloča (entrata) s dvije do četiri sobe smještene bočno. prizemlje se je u rezidencijalnim palačama koristilo drugačije od onog u gospodarskim. naime, ovo potonje je za razliku od rezidencijalnih objekata korišteno i za praktične svrhe seoskog gospodarstva, pa se nerijetko u prizemlju nalazio 'stranj' 1) naknadnim pregradama i dogradnjom izmijenjena je konfiguracija starih objekata (iako se npr. u konavlima još uvijek može naći sličan tip takvih gospodskih kuća) s mnogim dodatnim sadržajima u sklopu kompleksa, poput odvojenog stranja (konoba), komina, spremišta. uz kuću su se obično protezali vrtovi ili doci 2) s obradivom zemljom, nazivani 'carina', a obrađivali su je kmetovi, koji su ponekad i stanovali uz glavno imanje ili su održavali objekte za odsutnosti vlasnika.

------
stranj bi imao ulogu magazina, prostrane ostave, konobe. nekad je i podrum nosio taj naziv.
dolac, mn. doci,su manje obradive površine, obično stepenaste, osvojene u krševitom tlu i prikladne za vrtne i povrtne kulture

- 12:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dominantnim položajem izvan gustih urbanih naselja, arhitekturom u stilu vremena (enterijeri raskošni - intreijeri funkcionalni) i vrtovima, ljetnikovci su se izdigli iznad puke gospodarske funkcije, ali ne odbacujući je.
jer obrada zemlje u kojoj nije bio isključen ni osobni rad, dobivala je korisniji i drugačiji smisao ispunjen novim vrijednostima. opuštenost boravka u prirodi, novi i drugačiji način života poznajemo pod pojmom seoska idila - ladanjska idila.

tijekom vremena mijenjali su se vlasnici imanja (stanovnici gosparskih i gospodarskih kuća). ovo neovisno je li riječ o bogatim pučanima ili vlasteoskim obiteljima. današnji njihov izgled (mislim na one očuvane, rekonstruirane ili adaptirane objekte) kroz prohujala stoljeća, a neovisno o sadržaju tek su blijeda slika jednog vremena u kojem njihova gradnja i jest i nije bila sama sebi svrhom. neki su nastali tek kao odraz prestiža, drugi opet kao nasušna potreba. veliki broj i jednih i drugih je samo ruina za sjećanje. dio se utopio u novu suvremenu već urbanu, često i nakaradnu arhitekturu, koja je poklopila i zatrla čak i mjesto na kojemu su samostojno stoljećima dominirali (nikad preblizu jedni drugima), ili ih je samo izmijenila do neprepoznatljivosti. ono što je danas poznato o postojanju tih kuća i ljetnikovaca, bilo da je već opisano ili se još uvijek makar i po segmentima može prepoznati, pokušat ću opisati na temelju postojeće dokumentacije.

cilj mi je pisati o jednom od njih, a to je nemoguće bez opće slike suburbanih objekata i života žitelja dubrovačke republike, posebno onih koji su bili i vlasnicima zemlje.

- 12:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

rezidencijalni objekti ili objekti za odmor i druženje, pružaju sasvim drugačiju sliku iako i oni imaju sve elemente o kojima sam gore napisala nekoliko redaka.

ovdje prvenstveno mislim na ljetnikovce u 'rijeci dubrovačkoj', 'lapadu', 'gružu', 'trestenom' ili ponegdje na otocima, izgrađenim od 16. do 19 stoljeća.

u kući se, u prizemlju i na katu pojavljuje opet središnja dvorana (saloča ili entrata); s jedne i druge njezine strane nalaze se od dvije do četiri manje sobe. akav unutrašnji raspored tijekom stoljeća ostaje isti. dvorane su tu kao najvažnije prostorije, mjesto susreta, zajedničkog boravka, druženja i svečanosti. stoga su bile najraskošnije opremljene, često ukrašene oslikanim zidovima, zidnom draperijom ili štukaturom. (štukatura je bila gipsana uz bogati kameni friz, ovisno o kojem je razdoblju i stilu riječ). kameni namještaj: kamini, zidni ormari ili niše, umivaonici (pila), bogato obrađeni kameni dovraci, vrata i prozori, odavali su jednako ukus vlasnika, ali i vještinu majstora (klesara, graditelja, drvodjelca). za razliku od ljetnikovaca u dubini kopna, sadržaji prizemlja su varirali,. tako da su tu mogle biti cisterne za vodu - gustjerne, mlinice za masline, spremišta različite vrste, pa i ona za čamce, orsan
krilo(a) je pokriveno terasom, ali ona pripada stambenim prostorijama na katu. kad nisu bile u sastavu objekta cisterne za vodu nalazile su se u okruženju vrta. ono što je prepoznatljivi element svakog ovakvog reprezentativnog objekta i njegov statusni simbol bila je kapelica. obično je građena istodobno kad i objekt, iako ima i iznimaka. kapelica je u otvorenom prostoru vrta, nikad uz sam objekt, visinom i ukrasima dominantna i vidljiva.

sjenoviti paviljon ili otvorena lođa (lodža) s kamenim stolom i klupama, je drugi ukrasno-korisni dodatak, mjesto za ugodan odmor s kojega se pružao najljepši pogled na okolicu: rijeku, more, drugu obalu, otoke, zalaze sunca, druge ljetnikovce, panoramu ...

- 12:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

svaki od ljetnikovaca imao je i neku posebnost, kako bi se izdvajao iz sličnih, ne remeteći prirodu, prelijepi pejzaž koji je, u pravilu i odabiran za njihovu izgradnju. ako je moguće tako nešto kazati, izgrađeni objekti su dupunjavali neke praznine, baš kao da su tu trebali 'niknuti', nadopunjujući je ili posve se s njom stapajući. možda to meni samo tako izgleda iako znam da ovakvim zaključkom nisam niti malo subjektivna. detalji su do u tančine razrađeni, bez napadnosti ili kičeraja, smješteni ondje gdje su jednako vidljivi, ali ne bodu oči svojom nazočnošću.
tako jedan neimenovani austrijski izvjestitelj u jednom tajnom izvješću o dubrovniku, upućenom carici mariji tereziji krajem 18. stoljeća, između ostalog napisao o dubrovačkim ljetnikovcima. iako je on smatrao da su presitni u odnosu na austrijske velebne dvorce, a da ih s druge strane dubrovčani u svojoj nadutosti preuveličavaju, ipak zaključio:

"Izvan garada Dubrovčani posjeduju svoje ljetnikovce (...) Da pravo kažem oni smatraju da su veličanstveniji nego što doista jesu, jer nemaju jasne pojmove o većim dvorcima. Uz sve to ove njihove male ladanjske palače redovito krasno izgledaju i dobro su smještene. Neki su na morskoj obali, neki na brijegu koji gospodari okolicom i morem, neke na prijatnom obronku sunčanog brežuljka, pa uživaju prostrani i čisti zrak i vrlo lijepi pogled. Uz svaku je okolni vrtić, koji Dubrovčani, navikli da preuveličavaju svaku stvar, zovu doista perivojem. Predgrađe, koje se s mnogo raštrkanih i nepovezanih kuća pruža do Gruža, puno je ovakvih ljetnikovaca, koji su vlasteli veoma udobni, jer mogu u njima uživati slobodu i radost ladanja, a k tome istovremeno, prema potrebi vršiti i javne poslove, (...). Osobito pak obje obale Rijeke dubrovačke izgledaju divni i prijatni skup palača, pa se mogu usporediti s plemenitim mletaćkim nastambama na toliko čuvenim obalama Brente (...)"

- 12:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

broj ljetnikovaca se tijekom stoljeća toliko umnožio, jer su uz vlastelu ljetnikovce gradili i bogati pučani, da je u 19. st. francuski maršal marmont napisao kako "svaka obitelj ima ljetnikovac (...)", neka čak i dva koji su tako opremljeni ovisno da li su predviđeni za ljetnji ili zimski odmor. iz ovog podatka, ali i same konstitucije i položaja ljetnikovca jasno se vidi koji se je objekt koristio isključivo za ljetni, odnosno za zimski odmor ili boravak.

sad, kad sam općenito napisala o bogatstvu ladanjske arhitekture u dubrovniku, koja je na sreću još u većini slučajeva očuvana iako ne u posve izvornom obliku, red je da se osvrnem na pojedinačni primjerak, kako bi preko njegovog opisa predstavila i one druge istog ranga.
prije toga samo da kažem kako su mnoge od sadašnjih palača obnavljane tijekom stoljeća. prilikom rekonstrukcija doživljavale su dopune ili izmjene u skladu s vremenom kad je restauracija vršena, tako da je teško kazati što je osim detalja u unutrašnjosti original, a što kopija, odnosno rekonstrukcija i novi motiv. vanjski izgled je originalan.

ono što je najviše očuvano u interijerima je kamena plastika, koja svjedoči o vremenu gradnje i stilovima. nije rijedak slučaj da su se prilikom najnovijih rekonstrukcija i adaptacija pojavili posve novi i do danas nepoznati detalji: oslikanih zidova, plafona, grbovi..., koji su bili sakriveni debelim slojevima žbuke, pregradnim zidovima, spuštenim stropovima.

bilo kako bilo i danas su to prelijepi objekti, nepodesni za stanovanje, ali zato primjereni različitim kulturnim namjenama, tako da se ističu baš oni najvažniji detalji: jaki stupovi s kapitelima, kamena pila, ukrasni drveni grednjaci, štukature, kamena plastika na dovracima, široko stubište, balustrade, grbovlje, kruništa bunara ... . intencija obnovitelja je vratiti prvobitni izgled objektu pri obnavljanju, tako da i različite podne obloge ponovno zamjenjuje drvo, uz sve ostalo što je moguće uraditi rekonstrukcijom ili dopunom.

gundulićev ljetnikovac u gružu (iznimno je i stambeni objekt obitelji lasić-kesterčanek)

- 12:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljernikovac stay, batahovina, ušće rijeke dubrovačke
danas restauratorski zavod

- 12:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dva lica ljetnikovca petra sorkočevića na lapadu. danas institut hazu

- 12:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srušeni ljetnikovac gučetić (gozze), kasnije zbutega lazar, sjeverna strana 'rijeke dubrovačke'

- 12:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljetnjikovac tamarix, poluotok lapad

- 12:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljetnikovac gučetić (gozze), trsteno

neptunova fontana, dio ljetnikovca
arboretum i hazu

- 11:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljetnjikovac sorkočević u komolcu, rijeka dubrovačka

široko stubište ljetnikovca, koje se spuštalo do mora
danas je tu marina i sve čari jahti i jahtaša

- 11:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljetnikovac gundulić u komolcu, 'na izvoru' (rijeka dubrovačka pri izvoru)

- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

zapušteni ljetnikovac kaboga (bunić-kaboga) u batahovini (ušće 'rijeke dubrovačke)

- 11:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

fenomen dubrovačkog ladanjskog graditeljstva temeljen je na blagostanju, gospodarskoj moći, ali i razborom graditelja i naručitelja. izgledom, veličinom, detaljima, položajem, postajao je mjerilom imovnog stanja - njegovim odrazom, spajajući sve to korisno s lijepim.
palača o kojoj pišem imala je isključivo rezidencijalni karakter, pa je prema tome objekt i gradnjom bio prilagođen funkciji (za razliku od mnogih koji su imali dvojaku ulogu: gospodarsku i ladanjsku).

(ljetnikovac vice stjepovića skočibuhe ili popularno skočibuha, bio je među najljepšim ljetnim palačama do 1992. godine.
naime, te je godine objekt granatiran, pa je uništen prvi njegov kat. ostali dio palače je toliko rastresen, da će sanacija i restauracija biti zahtjevna i dugotrajna.
opisati ću njegov izgled prije ovog nemilog događaja).

ne smijem zaboraviti još jednu opću karakteristiku svih tih ladanjskih objekata - vrt. neovisno o njihovom tipu, svaka od njih imala je vrt ili perivoj. oni su bujnim zelenilom bili također tipično urbani, tako uređeni, izgrađeni i višenamjenski planirani, da su u potpunosti bili usklađeni i s građevinom i s krajolikom. općenito uzevši, idealno prožimanje arhitekture i krajolika, na poseban način, bilo je i odraz ukupnosti uređenja teritorijalno male države, ali države velikih postignuća i unutrašnje ravnoteže.
nadalje, pojačana izgradnja na izvangradskom području uvjetuje i određenu organizaciju takvih prostora, sustave i forme koje su primjerene prostoru, ali i svrsi. jedno je sigurno, dubrovčani ovom gradnjom nisu vršili agresiju na pejsaž, oni su ga modelirali jednakim skladom kojim su modelirali i sam grad. naravno, na drugi način. izlazeći iz gradskih stješnjenih okvira, ovdje su davali oduška stvarnom osjećaju slobode koristeći prostorne datosti, ali s jednakom mjerom i ukusom primjetnim u svojim gradskim palačama. tlorisi gradskih kuća prenose se na ladanjske objekte s razlikom što se ovgje u sve to uklapa vrt, otvoreni atriji, dvorišta, vrata, dodatni graditeljski elementi, kao izraz oslobođenja od strogosti i discipline zatvorenog gradskog prostora.
najraniji ladanjski objekti, oni iz 15. stoljeća nisu sačuvani, kao ni mnogi drugi tog razdoblja, zbog potresa (prvi veći potres 1520.), koji je najviše štete nanio baš gradskoj okolici. no elementi baš tih građevina utkani su u nove palače koje su nastajale tijekom 16. stoljeća.

- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ljetnikovac skočibuha

ljetnikovac 'skočibuha', kako se danas popularno (skraćeno) naziva ova palača, smješten je na gradskom predjelu boninovo. preciznija lokacija mu je dio 'iza tri crkve' koje su sagrađene mnogo prije same palače.

uz ljetnikovac, s njegove južne strane, vodila je glavna cestovna spojnica dubrovnika s gružom i ostalim ( u ono vrijeme) prigradskim naseljima. u doba napoleona, početkom 19. stoljeća, prokopana je današnja cestovna poveznica, pa je ovaj sporedni cestovni krak izgubio svako prometno značenje.
kako je dubrovačko područje uglavnom stjenovito i brdovito, kazala bi da je ljetnikovac smješten

dijelom na laganoj uzvisini i lijepo je uočljiv iz pravca zapada, odnosno sjevera. pogled na njega, s juga, zaklanjaju naknadno izgrađeni objekti, a ista je situacija i s istočne strane. naime, pogled na prelijepu palaču s istočne strane zaklanja visoki dvostruki zid, koji je gledajući s ceste visok oko dva metra, ali s unutrašnje strane ljetnikovca visina mu je oko pet metara.

čitav posjed je opasan dvostruko zidanom međom, jednakog klesanog kamena, koja podsjeća na suhozid. naime, to je međa s dva jednaka lica. izgradnja ovog zida je, zapravo, prvi građevinski rad na objektu, koji je ugovoren s gruškim zidarima stjepanom gjivanovićem i đivom radićem, 7. svibnja 1576. (iako je posjed kupljen četiri godine prije, tj. 1572.).
ovaj nam podatak ujedno posvjedočuje i vrijeme početka građevinskih radova na kompleksu. ljetnikovac 'vice stjepovića skočibuhe' smjestio se je između dvije druge poznate građevine, palače vlasteline marina zamanje s jedne i one pracatove (pučanina), nešto kasnije sagrađene.
kako je teren stepenast, posjed je u dvije razine, koje se prvenstveno odnose na dva vrta: gornji i donji vrt. istovremeno takva konfiguracija terena daje varljivi dojam o visini objekta, jer je gledano s gornje etaže vrta to visoka jednokatnica, dok nam pogled iz donjeg vrta otkriva njegove stvarne razmjere i predstavlja visoku dvokatnicu s prizemljem i potkrovljem.
na temelju drugih građevinskih ugovora, imena drugih graditelja, kamenara i klesara (čija imena ovdje neću spominjati), od kojih su posljednji iz 1580.godine, može se zaključiti kako je palača bila te godine pred završetkom gradnje.

tu se spominju radovi na portalima vrata i prozora, kamina, pila i cjelokupnog kamenog namještaja. iz tih dokumenata još je jasno kako je cjelokupna gradnja ljetnikovca bila povjerena domaćim majstorima. ime arhitekte i do danas je nepoznato. međutim, uspoređujući srodne dubrovačke ladanjske građevine s ovim zdanjem iznimne ljepote, reprezentativnosti i sklada, ali i atipičnosti među njima, prevladava mišljenje kako je njegov arhitekt mogao biti jedan od vrsnih stranih stručnjaka koji su potpisivali projekte drugih velebnih javnih i privatnih dubrovačkih palača.

- 11:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

sličnost ove građevine s nekim firentinskim zdanjima ide u prilog ovakvog zaključka, mišljenja je i nada grujić (čiji su radovi o ladanjskoj arhitekturi na razini udžbeničke literature). *)

o nesumnjivoj vrijednosti ljetnikovca, uključivo s vrtnom arhitekturom uklopljenom u jedinstvenu cjelinu, izričito govori i vlasnikova procjena. iz dokumenta koji je sastavio vice stjepović skočibuha jasno se može pročitati kako njegov novi ladanjski objekt vrijedi 9.104 dukata, 28 groša i 8 parvula **)

procjena se odnosila na sve radove pogođene, obavljene i plaćene do 1587/88.
ovdje moram kazati, da je nakon te godine nastavljen rad na objektu, svakako u znatno manjem opsegu, obzirom da je 1588. godine umro vice stjepović skočibuha, odnosno da je već u to doba bila završena gradnja glavnog objekta, osim nekih dodataka i onoga što danas zovemo 'finiranjem', tj. završnim radovima (finalizacija).
da objekt nije završen u skladu s projektom, ali i običajima gradnje ovakvih zdanja, svjedoči i podatak kako je kapelica ljetnikovca sagrađena sa zaostatkom od gotovo 100 godina.
taj podatak opet govori i o samom vlasniku. slobodno se može iščitati, kako je vice stjepović skočibuha umro naglom smrću tako da nije stigao izgraditi kapelicu u okviru posjeda, uobičajenu i obveznu građevinu u sadržaju ovakvog tipa ladanjske cjeline.
zadnji vlastoručni upis troškova u sačuvanoj računskoj knjizi datiran s 13. prosincem; 17. prosinca sačinio je oporuku; osam dana kasnije bio je već mrtav.

__________
*) u to vrijeme je u dubrovniku, uz druge arhitekte, boravio i firentinac bernard bountalenti, kojemu bi se mogao pripisati ovaj vrsni rad. iako nije posve isključena mogućnost pronalaska dokumenta o idejnom i izvedbenom projektu, kao što je to već bio slučaj u mnogim drugim, njegovo ime ostaje za sad nepoznato.
**) o nazivima dubrovačkog novca, vlastitog novca 'republike' pisala sam u prethodnom ciklusu.
'parvula' je naziv jednog od njih.

(izvor: Frano Kesterčanek: 'Dubrovački renesansni dvorac XVI. st. i njegova kronika', objavljen u 'Anali HI JAZU DU, VI/VII, 1957-59.).

- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

riječ, dvije o samom vlasniku. vice stjepović skočibuha bio je pučanin. kako sam prije napisala, bogati pučani ničim se nisu izdvajali od vlastele osim što nisu bili vlast.
vice je bio bogati pomorac i trgovac. kad je umro bio je u naponu muževne dobi

(nije poznato niti to je li obiteljsko prezime 'stjepović' ili 'skočibuha'. naime, prezime 'stjepović' još postoji na otoku 'šipanu', gdje je drugi veliki obiteljski ljetnikovac 'skočibuha'. uglavnom, nema suglasja oko toga što je ovdje prezime, a što nadimak. sigurno je jedno: vicin otac se je zvao tomo stjepović skočibuha).

skočibuhin ljetnikovac na šipanu

baš toj činjenici, mislim na podrijetlo, možemo zahvaliti što je ljetnikovac ove obitelji ponio epitet jednog od najmonumentalnijih, najreprezentativnijih renesansnih suburbanih ladanjskih građevina 16. stoljeća u dubrovniku. njegove dimenzije od 23,60 x 16,10 govore i više od toga. prema izmjeri gabarita, to je najveća ladanjska građevina u dubrovniku.

- 11:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

osim ovog, čisto tehničkog podatka važna je druga njegova dimenzija. moguće i najvažnija. naime, vice je grandioznošću ovakve gradnje iskazao prije svega svoje ogromno bogatstvo (ovo je treća u redu njegovih palača ili obiteljskih objekata). zatim čitav objekt odraz je nesumnjivog ukusa vlasnika, što niti jednim detaljem nije odudarao od najljepših vlastelinskih zdanja, štoviše u mnogome ih je nadmašio. potom, ovom je gradnjom kompenzirao, najvjerojatnije, nedostatak 'plave krvi', omalovažio tu sitnicu, ističući prije spomenutim epitetima materijalnu moć obitelji.

portret vice stjepovića skočibuhe iz ljetnikovca u suđurđu, šipan

dakle, vice je nastavio obiteljsku tradiciju i samo daljnjim poslovima povećao obiteljski imetak.
oporučno ga je ostavio, prema ondašnjoj tradiciji namirivši kćeri mirazom, trojici svojih sinova marinu, stijepu i franu (četvrti sin tomo bio je svećenik i jedan od izvršitelja oporuke), s oporučnom klauzulom da posjede mogu podijeliti tek 10 godina iza majčine smrti. također, što je bilo neuobičajeno, u oporuci je izrijekom napisano, da ukoliko umru direktni nasljednici ili njihovi muški potomci imanje pripada ženskoj liniji obitelji. baš ova klauzula, ali i neki drugi razlozi dovesti će do prodaje ljetnikovca na javnoj dražbi, odobrenjem malog vijeća, 1627. godine. dakle, trideset godina nakon njegove smrti, dvorac prešao u druge ruke.

- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

opis ljetnikovca vice stjepovića - skočibuhe

oblikom, zdanje je pravokutnik, nema izbačenih trjemova, svodova, stropova. ima ih, ali su unutar gabarita pravokutnika. ozidana je kamenim pačetvorinama s minimalnim odstupanjima u veličini. krov je na 'četiri vode' pokriven crvenim kupama 'kanalicama' (nakon obnove 1938-1941).
ono što ovaj ljetnikovac čini posebnim, uz sve ostalo, je i njegov idealni smještaj u prostoru. s njegovih zatvorenih terasa je idealan pogled na gruški zaljev i okolna mjesta i otoke.

zapravo, najljepši izgled ljetnikovca nije onaj istočni gdje se nalaze i glavna ulazna vrata (ljetnikovac na istoj gornjoj etaži ima također, uz glavni još dva ulaza, južni i zapadni), nego zapadna fasada s duplim trjemovima na gotskim stupovima.
no o tome ću nešto kasnije.

ljetnikovac skočibuha, vanjski izgled
snimak: željko šoletić, 1998.

- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

prelijepi vizualni dojam objektu daju baš te ozračene arkade iza kojih je trijem i loggie (lođe). jednostavnost i geometrijska pravilnost objekta odlika se profinjene renesanse i njezinog obilježja uklopljenog u prostrani perivoj istovjetnog renesansnog stila. i letimičan pogled na objekt ostavlja isti dojam estetske pročišćenosti spomeničko-stilske cjeline, provedene u globalu, ali i na svakom pojedinačnom segmentu.

od kad znam za ljetnikovac, znam i za priču o tome zašto zapadna strana ljepše izgleda od istočne, zašto je otvorena i prozračna. legenda kazuje kako je s tog mjesta vice promatrao svoj rodni 'šipan'. naravno, legenda nije točna, jer kako smo vidjeli vice nije ljetnikovac završio prije svoje smrti.

sad vas uvodim kroz glavna (istočna vrata) u ljetnikovac. ulazimo u prostrani zatvoreni trijem u prizemlju. ispred nas je na suprotnoj strani zida lijevo veliki prozor s kamenom plastikom (renesansni uglati utori) i velika vrata, također ukrašena kamenim vijencem, koja nas propuštaju u isto tako veliki otvoreni trijem s dva jaka ovalna stupa s kapitelima i dva polustupa s pilastrima, koja drže ovale trijema. ispred trijema je dugačka kamena šetnica koja se proteže od jednog do drugog kraja posjeda, završavajući zavojitm stubištima kojima se silazi u donji vrt ili donju etažu.
pri samim krajevima šetnice s obje strane ističu se kruništa cisterni za vodu, neupadljiva, jednostavne četvrtaste obrade u kamenu.

na kamenoj balustradi, kojom je omeđena ova prostrana šetnica (sa zapadne strane) su naizmjenično raspoređeni prelijepo ukrašeni stupovi i velike ovalne kamene žare. počivaju na širokim kamenim postoljima. svaki stup je drugačije izrade. svaki njegov kapitel također. glavice (kapiteli) i postolja su im ukrašena uglavnom likovima osoba i životinja. ova šetnica je iznimna. dio se može vidjeti na prije priloženoj fotografiji ljetnikovca. (slične stupove ima samo ljetnikovac crijević - pucić).

- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kasnije ću još jednom pohoditi ovu šetnicu, jer sad vas vraćam ponovno u prostrani ulazni trijem.
na istom zidu gdje su smještena vrata za vanjski trijem i šetnicu, desno od njih je ugrađeno prekrasno kameno pilo, s kamenim policama, na kojima su nekad stajale bakrene 'romjenče' (posude za vodu s pomičnim držačem) i vjerojatno drugi pribor za umivanje. pilo je, osobito njegov donji dio, lijepe izrade, oblikovan i obrubljen na donjoj strani savijenim lišćem vinove loze i maskeronom. dok su mu bočne strane izbačene uglaste i nejednako profilirane utorima. nadsvođeno je nešto istaknutijim kamenim pilastrom.

uz široko (najšire u dubrovačkim kućama za odmor, ali i inače) stubište, koje se samo jednom savija i čiji početni okvir obrubljuje isti renesansni motiv, to je jedini kameni namještaj u ovom dijelu.
iz trijema se ulazi u po dvije sobe lijevo i desno (sjeverno i južno). okviri vrata soba su jednako obrađena u kamenoj plastici. dvije istočne sobe su manje, dok su dvije zapadne vrlo velike kvadratne prostorije. sve sobe imaju prozore visine preko dva metra (2,10 m) s persijanama. zbog visine prostora iznad njih su i dodatni manji prozorčići, tako da su prostorije zračne i osvijetljene.

______

poznato je da je vici stjepoviću (de stephanisu, kako stoji u ispravama - zaboravila sam spomenuti ovo njegovo latinizirano prezime), poznati korčulanski klesar grgur dujmov, 1585. godine isklesao, prema ugovoru, preko 40 kamenih stupova. oni najljepši su pred ulaznim trijemom, a djelo su drugog korčulanina, vicka lujova. pa kako sam već kazala o njihovoj ljepoti i usporedbi s crijević-pucićevim kolonama (stupovima), za koje se sa sigurnošću tvrdi da su rad spomenutog majstora, tako mu se pripisuje autorstvo i za ove 'skočibuhine'. dodajem samo, ljepotom su bez premca.

- 11:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

najmanja soba je ona jugoistočna, ne po dužini nego po visini, jer je iznad nje napravljen sanitarni čvor.

jugozapadna soba je također nešto kraća od paralelne sjeverozapadne, jer se ispred nje hodnikom silazi na donji kat k raznim pomoćnim sobicama. prostorije su na nekoliko različitih razina gledajući od tla, tako da se dobija utisak kaskadne razuđenosti prostora (vjerovatno svrhovito). iz jedne velike prostorije na nižoj etaži, spuštamo se preko dugog i nevelikog otvorenog trijema, preko nekoliko blagih stepenica na šetnicu donjeg vrta ili drugu vrtnu etažu.
dok ne zaboravim napomenuti, debljina nosivih zidova prizemlja je viša od 1,5 m, a vidljiva je u 'bufariji'(udubljenjima, prolazima između zidova, nišama) pojedinih vrata ili užeg hodnika sa stubištem među ovim prostorima.

najvjerojatnije je vrtno prizemlje bilo u funkciji kuhinje i to manji od dva prostora, sudeći po širokom otvoru u stropu, spuštenih i iskošenih bridova, kao i samo dva stropna prozorčića (abain) koja izlaze na rub gornje šetnice, tik uz zid glavne zgrade. veći je mogao biti ljetna blagovaonica, što ne isključuje njegovo korištenje i u druge svrhe.

naime, najveći dio prizemlja uključujući i stubište koje vodi s prvog kata je 'bunker', tj. nalazi se ukopano pod zemljom. tek manji prednji dio smješten je ispod velike šetnice s kolonama. zanimljivo je da je u ovom prostoru konstantna temperatura (vrlo niska), jednaka ljeti i zimi, kao i izočnost bilo kakve vlage (kapilarna ili oborinska). ponekad, samo u slučajevima kad se prostor ne zrači osjeća se ustajalost zraka koja podsjeća na memlu. to je i razumljivo obzirom na bujnu vegetaciju donjeg vrta, danas skoro prašumu.

kako je ovaj ljetnikovac više od 150 godina bio tek 'omirinom' (ruinom), malo je teže rekonstruirati njegove sadržaje, odnosno namjenu prostora.
uz spomenuto prizemlje koje je direktno povezano s objektom ulazima i stubištem, postoje sa svake strane po dvije neovisne bočne prostorije. neke od njih su i razgranate u nekoliko manjih u dubinu terena. najvjerojatnije je riječ o magazinima, ostavama i sličnim sporednim prostorijama. u svakom slučaju prizemlje, uključujući ove sporedne prostore, prelazi gabarite glavnog objekta. krajnji sjeverni i krajnji južni zid prizemlja je granični zid između dvije cisterne za vodu. tako je cijela dužina posjeda i gornja etaža u odnosu na donju etažu posve iskorištena potrebnim sadržajima.

- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

znači, kamena šetnica nije bila samo prelijepi ukras, već i dio svoda ovim prostorima prizemlja, nešto kao posve otvorena loggia (lođa).

da bi se vratili u objekt možemo poći stubištem kroz prizemlje ili se uspeti lijepo oblikovanim vanjskim stubištem s jedne i s druge strane, uz sam rub imanja i uspeti se u perivoj gornjeg vrta.
kako ću se na vrt vratiti naknadno, jer on to zaslužuje, vratit ću vas ponovno na prvi kat, kako bi se uspeli u najljepši dio objekta.

vodim vas širokim stubištem oivičenim bogatom i masivnom kamenom balustradom. iako su prvobitni obli stupići sad izvezeni kamenim frizom (neprimjereni), originalni ostaci te kamena plastike na gornjoj verandi svjedoče o njihovoj renesansnoj jednostavnosti i ljepoti. istkani u nizu ispod čvrstog i širokog kamenog završetka blago ukošenog prema njihovim glavicama, prate crtu stubišta, tako i kad se na prvom širokom podestu lomi u drugi krak, odnosno na kraju stubišta, utkani su široki kvadratni stupovi. naime, balustrada se nastavlja prateći crtu južnog zida objekta i u dijelu saloče završavajući se zidom prve sobe. ovaj efekt s otvorenim stubište stvara kod posjetitelja dojam jedne velike prostrane i prozračne galerije.

a jedna prava, manja galerija, smještena visoko nad stubištem, s istim takvim kamenim detaljima daje ovom prostoru dodatnu ljepotu. nadvita nad dijelom stubišta ispunja sadržajem čitav prostor tako da se linija pačetvorine nikako ne gubi, ne lome se linije, sve je geometrijski čisto, a estetski izgledno i funkcionalno iskorišteno. ova galerija lebdi. do nje se može doći samo kroz potkrovlje. jedina namjena joj je bila mjesto za glazbenike u vrijeme održavanja ladanjskih zabava.

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

na ovom katu, mada ne posve, izbjegnut je klasični raspored dubrovačke gradnje: saloča i po dvije sobe sa svake strane. naime, iz saloče (to nije salon) se direktno ulazi, na jugoistoku, samo u jednu prostranu sobu s po dva prozora na svakom zidu (istok i jug).
u ostale prostorije se ulazi posredno. kroz otvorena vrata, bez vratnica, ulazi u mali hodnik i tri sobe ( a tu su i vrata za potkrovlje). dvije su sobe ogromne, treća je mala, vjerojatno nekadašnja garderoba.
za ulazak u četvrtu klasičnu sobu nužno je proći preko prekrasne zatvorene loggie s jonskim stupovima, polukružnog svoda. ova je soba trebala biti knjižnica ili radna soba, posve je kvadratna i kao i ostale klasične sobe visina joj je preko 5,5 m.
na ovom katu, mada ne posve, izbjegnut je klasični raspored dubrovačke gradnje: saloča i po dvije sobe sa svake strane. naime, iz saloče (to nije salon) se direktno ulazi, na jugoistoku, samo u jednu prostranu sobu s po dva prozora na svakom zidu (istok i jug).

iako danas u saloči nema ništa, jer je objekt bio izravno gađan i uništen je najveći dio opreme i one fiksne i mobilijara, vidljivi su još tragovi onoga što je tu nekad bilo.

u prvobitnoj gradnji strop je bio s drvenim gredama (kao i u svim sačuvanim dubrovačkim ljetnim rezidencijama), kasniji vlasnik je takav svod saloče zamijenio klasičnim stropom. zbog dojma i okolne kamene plastike, iako ju je unakazio naknadnom intervencijom i nepotrebnim ukrasima (gdje god je to mogao), strop je obložio vrlo ukusnom gipsanom štukaturom.

isti prostor saloče skočibuha 1992. nakon granatiranja
snimak: željko šoletić, 1992.

- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

spuštala se skoro sve do početka prozorskih okvira. u centralnom dijelu saloče dominirala je okrugla gipsana rozeta iz koje se ovješen njihao isto tako bogati svijećnjak s bezbroj suzastih brušenih stakalaca i svjetala. četiri istočna, dva zapadna prozora, stubište, galerija, i troja vrata zatvaraju ovaj otvoreni, a ipak dovoljno komorni prostor.

saloča ljetnikovca skočibuha
snimak: pavo urban, 1990.

dva ogromna zrcala na prvom podestu stubišta (od kojih se desno ulazilo u sanitarni čvor), bacala su odsjaj i dodatno davala dubinu cijelom ambijentu. zamišljam lijepo uređene dame i elegantnu gospodu koja se uspinju ili spuštaju tim stubama, bacajući još jedan kritičan pogled na svoju figuru, prije no što će se priključiti uzvanicima na saloči i trijemu ove najveće saloče u jednom dubrovačkom ljetnikovcu i kući uopće.

mislim da sam uglavnom oslikala unutrašnji izgled ljetnikovca, tj. izgled građevine i kamenog namještaja koji je građen zajedno s njim. kako sam od kamenog namještaja spomenula samo pilo, kazat ću da postoje još i zidni ormari na različitim mjestima prvog kata ukrašeni kamenim vijencima i drugim klesanim detaljima, a spadaju u originalni dio građevine. još jedno kameno pilo je u bočnoj jugozapadnoj sobi, ali to je naknadni element koji odudara i stilom i frizom od originala, pa ga zanemarujem. drveni se dijelovi namještaja nisu sačuvali, uništeni su.

- 11:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ovaj opis ljetnikovca skočibuha nije utemeljen na literaturi, ali se s njom niti ne razilazi. to je, zapravo moj doživljaj ovog zdanja i njegove arhitekture za čiji sam opis koristila samo osnovne dokumentarne i povijesne zapise o vlasniku i njegovoj biografiji. ('Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Dubrovnik'; IX / S. Seferović i L. Peko , 1989.).

prije nego prijeđem na ostale dijelove kompleksa evo što o tome imaju kazati autorice spomenute studije:

"Objekt ljetnikovca zidan je od relativno manjeg kvadra. sljubnice su uske i naknadno fugirane. površina kvadra je ravna, rubna traka naglašena lagano još pažljivijom obradom. I na ovim djelovima objekta došlo je do naknadnih zahvata preklesavanja, fgiranja i dozidavanja. Osnovna karakteristika fasadnih ploha je naglasak na središnji dio pročelja, na trijem i loggiu, ali paralelno i na jednakomjerno rastvaranje zapadne fasade i u ritmu, i u obliku i u veličini otvora. (...) Ljetnikovac predstavlja odstupanje od tradicionalnih oblika izgradnje ladanjskih objekata dubrovačkog područja.

U prostornom pogledu podjela kompleksa na dvije strogo podijeljene razine, u suštini označava varijantu renesanse 'basis villae', jedinstvenog rješenja na našem području. I u tlocrtnoj dispoziciji objekta jedinstveno je uključivanje trijema - loggie u centralni dio volumena, što je modificiralo i tradicionalni tlocrt ovog objekta, a istovremeno je ostvarena izuzetna kontekture ovaj objekt do najveće mjere rastvara bočne i stražnje fasade postižući njihov ravnopravni odnos i uspostavljanje ovog odnosa s vanjskim prostorom. Posebnu kvalitetu predstavlja lokacija koja istaknutim

panoramskim smislom organizira jedno veliko područje. Naglašava se i njegov značaj u odnosu na našu kulturnu povijest, jer dokazuje prisutnost stranih utjecaja i majstora".

naime, vice stjepović kao pomorac i trgovac bio je u stalnom dodiru sa strancima, vjerojatno i u njihovim domovima. smatra se da je mnoge elemente koji su ugrađeni u ovaj objekt pokupio kao ideju upravo sa svojih putovanja po mediteranu, uglavnom italiji.
bio je predlagan od malog vijeća za titulu plemića, koja se odnosila samo na njega, bez prijenosnog karaktera. no to se nije realiziralo, moguće dijelom i zbog tog razloga, a vjerojatno prije zbog njegove prerane smrti. umro je kao bogati pučanin.

- 11:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ostali dio kompleksa

perimetar kompleksa čini ogradni zid (o kojem sam već nešto rekla), pravokutnog je izgleda kao i sve u i na ovom ljetnikovcu. samo je jedan ulaz u kompleks i to na jugoistočnoj strani s širokim otvorom i portalom, koji kao da je 'bunjato' ozidan (izbočine i udubine na kamenom vijencu). s prilazne ceste do vrata vodi kratko, ali široko stubište, jer je razina kompleksa niža od razine ceste. nakon širokog podesta s prednje i stražnje strane vrata, još tri stepenice dovode na široke šetnice pravo i lijevo. šetnice su pravilne, simetrične, a pred ulaznim portalom zdanja i lijevo, odnosno desno od bočnih mu zidova šire se u terasu.

"U prostornom pogledu podjela kompleksa na dvije strogo podijeljene razine, u suštini označava varijantu renesanse 'basis villae', jedinstvenog rješenja na našem području. I u tlocrtnoj dispoziciji objekta jedinstveno je uključivanje trijema - loggie u centralni dio volumena, što je modificiralo i tradicionalni tlocrt ovog objekta, a istovremeno je ostvarena izuzetna kontekture ovaj objekt do najveće mjere rastvara bočne i stražnje fasade postižući njihov ravnopravni odnos i uspostavljanje ovog odnosa s vanjskim prostorom. Posebnu kvalitetu predstavlja lokacija koja istaknutim panoramskim smislom organizira jedno veliko područje. Naglašava se i njegov značaj u odnosu na našu kulturnu povijest, jer dokazuje prisutnost stranih utjecaja i majstora".

- 10:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

šetnice dijele perivoj na istočni uži pojas i dva zapadna šira pravokutna pojasa zelenih površina. ispred samog objekta su još dvije šire ukrasne arle. zelene površine su izdignute i zagrađene niskim kamenim zidom na kojemu su u jednakim razmacima sa svake strane raspoređene kamen kolone na kojima je svodasta pergola s vinovom lozom. bujno zelenilo, palme, pitospora i ovaj tunelasti zeleni prolaz ne dopuštaju pogled na objekt dok mu se posve ne približiš.

u dnu centralne šetnice koja vodi od ulaza u kompleks do kraja posjeda je gospodarski objekt, manja građevina, kojoj je krov na jednu vodu, ali ispod ogradnog zida, naslanjajući se na njega. sastoji se od tri prostorije. da po ničem drugom nije zanimljiv, objekt bi morala spomenuti zbog jedinstvenog primjera, koji se može naći samo u pustolovnim romanima 'zagorke' ili autora koji su ispredali romantične priče prepune zapleta.

zadnji krak ovog objekta na fasadi ima otvor sa zaobljenim vrhom, kroz koji se može ući saginjući se (visine 1,25 m). taj otvor kompleks ljetnikovca povezuje prirodnim podzemnim hodnikom s morem na 'boninovu'. drugim riječima, ljetnikovac 'skočibuha' koji je visoko i daleko od mora, povezan je podzemnim hodnikom s morem. zbog ovog puta, koji je bio prohodam do 50-tih godina prošlog stoljeća (zbog potresa je jedan dio zatrpan) ispredene su mnoge legende oko ljetnikovca i njegovih stanara.

nasuprot ovom malom objektu, a u pravoj liniji s glavnom zgradom, u njezinoj razini, je kapelica, okrenuta na prednju terasu širom fasadom. južna zabatna fasada umjesto očekivanog portala nosi veliki kvadratni prozor s plitko profiliranim okvirom, nad kojim je velika kamena greda s uklesanim natpisom: HAEC EST IMAGO SANCTAE DOMVS NATARENE QVAE COLITVR LAVRETI, IN QVA VERBUM CARO FACTVM EST.

uz elipsastu rozetu na vrhu zabata je zanimljivo obrađena kamena preslica (bez zvona). kapelica nikad nije dovršena u unutrašnjosti. dijelovi kamene opreme nestali su, a ona je jedno vrijeme bila čak i stambeni objekt, jer je ostala pošteđena prilikom uništenja objekta 1806. godine.

donja etaža vrta gotovo je identična gornjoj. također se sastoji od dvije zelene pačetvorinaste oaze, ograđene niskim zidićem na kojem su kolone. središnji dio ispred svodastog ulaza u prizemlje ljetnikovca je proširen kao terasa. taj dio je omeđen prelijepim kolonama, posebne izrade, kao na gornjoj balustradi.

- 10:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

samo ovdje moram napomenuti da su ove kolone originali za razliku od balustradnih koje su replike. naime, originalne kolone s balustrade je još prije ww2 prodala obitelj koja je među posljednjim privatnim osobama bila nasljednicom lletnikovca. ti originali su danas na raznim mjestima od miločera u crnoj gori, do vile 'orsula' u dubrovniku. umjesto negdašnje široke terase, zadnji je vlasnik na tom mjestu napravio bazen s vodoskokom. donjim vrtom dominiraju visoki cedrovi, razgranata magnolija i bujno samoniklozelenilo.

a baš taj vrt i njegovo egzotično raslinje bilo je vicina opsesija. prema računskim knjigama koje je vodino velikom preciznošću zabilježeni su izdaci za kupnju stabala i nasada. računa se da od izvornog drveća ništa nije ostalo. eventualno magnolija, koja je danas napola sasušena i obavijena bršljanom u gustini ostalog nekontrolirano izraslog grmlja. cedrovi, palme i cikasi su iz kasnijeg razdoblja života ljetnikovca.

privatnim osobama bila nasljednicom ljetnikovca. ti originali su danas na raznim mjestima od miločera u crnoj gori, do vile 'orsula' u dubrovniku. umjesto negdašnje široke terase, zadnji je vlasnik na tom mjestu napravio bazen s vodoskokom. donjim vrtom dominiraju visoki cedrovi, razgranata magnolija i bujno samoniklo zelenilo. pogled na njega s gornje etaže danas nije niti malo lijep.

" U ljetnikovcima su se rado okupljali humanisti, filozofi, znanstvenici, pisci i pjesnici. Vrijeme se provodilo u učenim razgovorima i raspravama, stvarala dubrovačka književnost, filozofija, kultura. Daleko od grada, u prirodi, i druženje i osama dobili su svoj puni smisao. Ljetnikovci su bili prostor nadahnuća" (n. grujić).

- 10:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #

poslije vicine smrti

tridesetak godina kasnije, do 1627., posjed je u vlasništvu obitelji.
opterećenja (dugovanja) su bila velika.

vice je kanio dugove prebiti sa znatno većim potraživaživanjima, ali je planove poremetila nagla smrt. izvršitelji oporuke to nisu uspjeli, jer je takav angažman zahtjevao mnogo truda i vremena. uglavnom dugovi su ostali, potraživanja nisu naplaćena. k tome su umrla i trojica izvršitelja oporuke (od kojih mu je jedna bila supruga pavica) pa je četvrti (najstariji vicin sin tomo, svećenik) zatražio od 'malog vijeća' dopuštenje da se objekt stavi na javnu dražbu.

- 10:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

gundulići i bonde u skočibuhi

smatra se da dugovi na objektu nisu bili jedini razlog ove odluke, jer je iz knjiga vidljivo da vice nije plaćao daće (porez) republici duže vremena, a ni dvanaestinu od soli. vijeće je prihvatilo ovaj prijedlog kako bi se i'država' naplatila iz iznosa prodaje.

vicini sinovi su ostali bez muških potomaka, 'republika' je slabila, a nerentabilni raskošni dvorac samo je proizvodio nove troškove i k tomu još nije bio ni završen. prodan je za 3.600 dukata ivanu marinovu gunduliću, mlađem sinu bogatog jakinskog (ankona) trgovca. *)

ivan gundulić je nastavio uređenje 'skočibuhe' kao kompleksa. prema nekim autorima, najljepša dubrovačka balustrada sa stupovima je bila napravljena u njegovom aranžmanu, kao i stupovi naokolo svih šetnica. drugi opet nisu s tim suglasni, jer, primjerice, jonski stupovi na skočibuhi pripadaju drugom razdoblju, razdoblju vicinog vremena, tj. 16., a ne sredini 17. stoljeća.

no sigurno je jedno. ivan gundulić dao je sagraditi kapelicu. ova se gradnja izrijekom spominje u njegovoj oporuci. no, i njega je smrt pretekla, 1650. godine, tako da njezina unutrašnjost nikad nije bila završena, a takva je ostala do današnjih dana.

potres 1667. godine odnio je živote dvojici ivanovih unuka, pa je posjed prešao u u posjed obitelji bonda ili bunda.

kako gundulić nije imao drugih nasljednika imanje je pripalo njegovoj 47-mo godišnjoj sestri, koja se u jakinu udala za udovca bundića (bundu).
bez vlastitih potomaka, paula gundulić-bundić, s kojom je izumrlo i žensko koljeno gundulića, ostavlja imanje pastorku jerolimu bundiću.

klauzule oporuke bile su stroge i morale su se poštovati, tako da je sljedeći nasljednik morao čak promijeniti svoje prezime (đurđević) u bundić da bi ga realizirao.

kad je 1907. godine i ta loza izumrla sljedeći su nasljednici bili kunsti i pucići, koji su prema oporuci morali svojim prezimenima dodati i prezime 'bundić'.
no to je vrijedilo za sva druga njihova imanja (u koja nije dirao niti napolen, niti austrija, pa ni prva jugoslavija. to je postigla nova jugoslavija ukidajući taj feudalni srednjevjekovni anakronizam u korist socijalističke zajednice), ali ne i za 'skočibuhu'.

------
*)ova obitelj gundulića spominje se uz osnivace dubrovačkog collegiuma ragusinuma za čije je osnivanje stariji brat novog vlasnika 'skočibuhe' dao jezuitima 18.000 dukata. sporovi oko tog daravanja, trajali su 86 godina.
naime, treba znati, da 'republika' nije dopuštala nikakvo miješanje crkve u poslove države i zbog toga su međusobno imali vjekovima jako zategnute odnose.

- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

vasili isaev i drugi stanari skočibuhe

naime, ljetnikovac skočibuha (kako se do današnjeg dana zove), odletjela je u zrak od siline eksplozije baruta.
kasnije ću se vratiti na možebitne nemile razloge ovog događaja, na onaj istiniti dio i na legendu.

sad još želim kazati da je palača ostala bez krova. zadržala su se ili bolje kazati pošteđene su bile obje unutrašnje loggie i djelomično kameni inventar, jer se on nalazio uz zidove. ruševinom je ostala do 1938. godine.

prije sam spomenula da je nedovršeni objekt kapelice ostao pošteđen, pa je tu živio vrtlar, koji je sadio cvijeće po lijepim arlama perivoja. pričalo se da je imao i šimiju, tako su stariji dubrovčani nazivali majmuna.

ruski bogati emigrant židovskog podrijetla vasili isaev kupio je ovu ruševinu 1938. i odmah počeo njezinu obnovu. kanio je prenamijeniti objekt u neku vrstu luksuznog hotela.

uredio je perivoj, sagradio unutrašnje prostorije, pokrio plafone gipsanom štukaturom na 2. katu (prvi kat nije bio znatnije oštećen, a tu su stropovi zidani na tzv. 'jedra' (takvi su i danas.
najveće svetogrđe i atak na autentičnost spomeničke baštine, isaev je uradio preklesavanjem renesansne kamene plastike u sitni kameni vez, gdje god je mogao. kolonice uz stubište, na galeriji, nadsvođima nad vratima, sagradio je užasni kameni umivaonik (pilo) u jugozapadnoj sobi prvog kata, na određini način devastirao je spomenik kulture u njegovoj unutrašnjosti.
fasade srećom nije dirao on, jest predzadnji posjednik imanja, neznatno. imala sam u rukama pismo kipara di ceglia iz italije, koji je točno naveo sve radove koje je po nalogu vlasnika izvršio u prostoru. radio je kao prosti kamenar, zatajivši svoj status školovanog kipara. pismom se javio pred svoju smrt iz ankone.

njegova nakana da otvori hotel uzburkala je dubrovačke duhove, i tko zna kako bi sve bilo završilo da isaev 1941. godine nije pobjegao iz dubrovnika ostavljajući i objekt i sve svoje namjere. nakon nob-ea objekt je konfisciran kao narodna imovina.
od 1948-1951. je služio kao đački dom.

- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

od 1951. osvojila ga je jugoslavenska narodna armija i zadržala kao elitnu palaču do 1975.
jedno vrijeme ovim se je ljetnikovcem služio i general janko bobetko. iako je vojska održavala urednim (bolje reći pod kontrolom) perivoj i raslinje u njemu, izgradila je u jednom dijelu zelenih oaza na gornjoj etaži bočarski teren. u donjoj je etaži napravljena pečenjara za čevapčiće i ražnjiće, jer je prostor oko vodoskoka imao namjenu ljetnog restorana. veliku štetu su učinili na kolonoma, postavljanjem teških željeznih tračnica na vitke stupove (umjesto prijašnje drvene pergole). nešto zbog težine, ružine, ali i vremena, mnogo je tih stupova pokidano.
jna se je iz dubrovnika povukla 1973. prodavši ljetnikovac (koji nika nije kupila - otela ga je) ondašnjem kotaru grada dubrovnika za skupe novce.

od 1975. godina grad je prostor preuredio i tu smjestio znanstvenu knjižnicu.

skočibuha se pamti kao jedna od najljepših ljetnih pozornica gdje je izvođena vojnovićeva 'dubrovačka trilogija' u režiji joška juvančića.
danas je to srušeni objekt u kojem se još nalazi brdo knjiga iako se je znanstvena knjižica formalno odselila u povijesnu jezgru.

nada grujić, jedan svoj prikaz o dubrovačkim ljetnikovcima ('dubrovački ljetnikovci - nadahnuća'), završava ovim mislima:

No stvarnost je ubrzo postala - pad Republike. Nestali su i oni koji su vjerovali u uzvišen moralni smisao života u prirodi, i oni koji su idealizirali lukrecijevski otium. Nitko više nije smatrao da će svoje snove ostvariti izvan grada i da im ljetnikovci mogu pružiti prave užitke. Danas se i ljetnikovci gotičkih, renesansnih, manirističkih i baroknih stilskih oblika doimaju poput napuštene pozornice neke davno prikazane predstave. Nema više ni glumaca, ali ni gledatelja koji bi je razumjeli. Samo se još riječima mogu dočarati izgubljene ljepote dubrovačke okolice, u kojoj je jedna velika kultura ostvarila mit o životu u prirodi.

- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

istine i legende o skočibuhi

gotovo o svakom dubrovačkom ljetnikovcu mogle bi se ispričati priče, napisati romani, opjevati pjesme. njihovo trajanje kroz stoljeća prepuno je osobnih sudbina ljudi koji su ih gradili, koji su ih naslijedili, koji su tamo živjeli, koji su ih voljeli. ljetnikovci i palače bile su mjesto sastanaka obitelji, mjesto boravka pjesnika, skladatelja, fizičara, astrologa, kroničara, slikara, mjesto druženja, ..., sastajalište ljubavnika, mjesta okupljanja zabranjenih ili nepoželjnih grupa koje su kovale urote .... tu se događao život.

tu u njima, prestajala je obveza nošenja toga i perika, svega onoga što je označavalo obvezu i zabranu, a ljudi su postajali samo ljudi, s manama i vrlinama. ljetnikovci su bili kulisa, jedna vrsta scene, idealno mjesto na koje nepozvan nisi mogao pristupiti, a pozvan - bio si član klana, pripadnik i istomišljenik, prijestupnik, čudak, pohotnik - ovisno o događanju i situaciji.

ljetnikovac 'skočibuha' nipošto nije iznimka. štoviše, iz njegove povijesti od 16. stoljeća do danas promijenili su se (kako sam letimično opisala) mnogi vlasnici i utkali u njegovu povijest svoje osobne povijesti i sudbine: prerane smrti i tragedije, ženidbe, udaje i romance, svečane balove, zavjere, namjene, haranja, rušenja i gradnje ...

svojim istinitim događajima ali i legendama, povijest ovog posjeda tako upotpunjuju mnoga zbivanja, osobito ona s kraja 18. i početka 19 stoljeća.

o jednom od njih ispričati ću ono što je zapisano, ono što je opisano u književnosti, ali i ono što je zapamćeno i prenosi se kao legenda.

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

kneginja tarakanova i dubrovnik

riječ je o razdoblju iz druge polovice 18. i početka 19. stoljeća u kojem je vremenu dubrovnik, stjecajem okolnosti postao mjestom urote protiv carske rusije.
iako republika u tome nije imala nikakvu aktivnu ulogu, ipak je ono što se je 1774. godine događalo u 'skočibuhi' moglo (a možda i jest posredno) posve drugačije izgledalo.
'skočibuha' je u to vrijeme imala službeni naziv 'palača bundić' (po vlasnicima iz tog razdoblja: bunda/bonda).

kao i kroz daleku dubrovačku povijest, republika je bila utočište mnogim znamenitim i poznatim ličnostima od krunjenih glava do izbjeglica.

u dubrovnik se je 1772. godine doselio poljski emigrant, litvanski knez ili palatin radziwill (poznat kao 'panie kochanku') sa svojom pratnjom. prijateljevao je s francuskim konzulom u dubrovniku, reneom bruerom desrivauxom, ali i drugim francuskim plemićima koji su tu povremeno živjeli.

naime, rene bruer desrivaux držao je ovaj ljetnikovac u najmu. to izolirano mjesto bilo je okupljalište poljaka i francuza na čelu s radziwillom, mjestom na kojemu se u prvo vrijeme kovala samo urota o uklanjanju s poljskog prijestolja stanislava augusta poniatowskog.

jednoga dana, 1774. u dubrovniku je osvanula lijepa neznanka, mlada žena, prijateljica radziwillova, koja se predstavljala kao jelisaveta tarakanova, kneginja volodimirska ,(vladimirska) i azovska, unuka ruskog cara petra I. velikog i kćerka jelisavete II. petrovne, sveruske imperatorice.

bilo je to sedam godina nakon što se u bokeljskom području također pojavio čudnovati čovjek stjepan mali, (šćepan mali) navodno ruski car 'petar III.'

ta koincidencija i pojava ruskih aspiranata na prijestolje u dubrovniku i oko njega, bila je vrlo sumnjiva dubrovačkoj vlasti.

na nagovor radziwilla, navodnu rusku princezu primio je, kao gošću, rene bruer desrivaux u svoj dom u 'skočibuhi'.

iako je 'republika' naizgled s neodobravanjem gledala na njezin dolazak, zbog zategnutih odnosa s tadašnjom ruskom caricom katarinom II. i njezinim admiralom grofom orlovim, nije zabranila njezin ostanak u konzulovoj palači. senat joj nije priznao titulu, ali je s pritajenom radošću (zluradošću) pratio daljnji tijek ovih događanja.
urota koja je najprije bila usmjerena prema poljskoj, dolaskom ove žene proširila se i na urotu protiv rusije.

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

naime, 1774. navodna velika knežna sverosijska je iz svoje privremene rezidencije u dubrovniku izdala manifest ruskoj mornarici i vojsci u turskim vodama i na turskom zemljištu u kojem traži da je priznaju za zakonitu vladaricu na ruskom prijestolju.

naravno da se ta vijest ubrzo pročula posvuda, pa se je 'senat' zabrinuo zbog mogućih negativnih učinaka i brzo obavijestio službenom notom svog konzula frana ranjinu u petrogradu, a posredno ruski dvor.
manifest 'ruske kneginje' nije polučio nikakav rezultat.

radziwill, izgubivši svaku nadu u tursku pomoć u svojim težnjama za poljskim prijestoljem, a pomoć dubrovčana je bila je tek u toleranciji boravka, napustio je dubrovnik 9. studenog 1774. godine, otputivši se skupa s pratnjom prema talijanskoj luci barleta.
s njim je otplovila i neznanka, navodna ruska princeza tarakanova, nakon što je u 'skočibuhi' priredila oproštajni domjenak za poljake, francuze i dubrovačku vlastelu.

tu se poljacima zahvalila na suradnji, a dubrovčanima na gostoprimstvu.
dok se za radziwillovu daljnju sudbinu ne zna, tarakanova je godinu dana nakon odlaska iz 'skočibuhe', 1775. godine i burne ljubavne afere s grofom orlovim domamljena na jedan ruski ratni brod. po nalogu katarine II. uhapšena je i prebačena u petrograd. utamničena, umrla je u kazamatima tvrđave sv. petra i pavla te iste godine.

iako dubrovačka republika nije osjetila nikakve posljedice ovog boravka i urote, tragična sudbina mlade žene, lažne ruske kneginje, jednostavno nazvane tarakanova, ušla je u sve domove, ali i u literaturu.

- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

po njezinoj biografiji napisao je ivo vojnović dramu ' prolog nenepisane drame' u pirandelovskom stilu (vojnović je napisao nekoliko različitih varijanti ove drame, koja je ostala u rukopisima sve do 2003. objavljena je jedna verzija u nakladi 'matice hrvatske' u kolajni 'stoljeća hrvatske književnosti', u obradi l. paljetka. u prvoj pojavi ona je 'neznanka', od druge do četvrte 'jelisaveta tarakanova', a u petom je više ne spominje ).

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEZNANKA nadovezuje krsteći se svečano:

"Vo imja Oca i Sina i Svetoga Duha - ja, Jelisaveta Vladimirova, kneginja Tarakanova i gospogja od Azowa, kći Jelisavete Petrovne, Carice Autokratorke Svih Rusa, vjerujem u vjeru svoju i Vašu. - Amin!" Prekrsti se hoš jedanput, pak poljubi Radziwila u čelo. dok je ON sagnuo koljeno ispred nje.

JA ustajući, a pijući je očima:
Da li i do groba?

NEZNANKA nepomična; skoro posprdno okom u oko:
- i preko - ako ti još i to fali! ... Pak naglo, tik do uha mu, a glas joj je podmukao i sve to strastveniji:
Zar ti misliš da bi se ja Neznanka - Samozvanka - jedna sama, smrznuta ptica selica, borila sa cijelim Carstvom Orlova, samo zato, da zasjednem na usijano prestolje Ivana Groznoga i sinoubojice Petra Aleksejeviča, a da ne bi i u meni tekla njihova ognjena krv? - Ne vidiš li da i ja nosim na licu i u puti svojoj svetogrgje Antikrstova biljega? Ali - ne boj se malodušniće! - ni to pakleno zlamenje ne će prevladati sveruskom dušom - jer i ako nam se tijelo valja u bjesnilu gjavolskih Valpurgisnih noći, u srcu nam ipak neumorno tinja Sveto Kandilo Hrista Boga Živoga! rijumfalno: Vjeruješ li sada Jelisaveti Tarakanovoj, slatki poljački sine?!

JA rastrijeznio se, pa gledajući je nekako samilosno, govori naumice:
Bila koja god - osvećena si Jelizaveto!

..... *)
___________
*) /tekst i didaskalije potječu iz rukopisa "Prolog nenapisane drame" Iva Vojnovića (Rkp. ZKD), priredio Luko Paljetak: "Izabrana djela" II, Zagreb, Matica hrvatska, 2003., str. 194/

- 10:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

duh tarakanove u skočibuhi

kad je riječ o 'skočibuhi' tragedija 'tarakanove' je imala i drugo značenje.
priča o njoj živa je do današnjih dana, jer tarakanova je duh koji noću šeće 'skočibuhom'. 'skočibuha je bila izbjegavana zbog priče da u ljetnikovcu već u sumrak nešto 'lombra' (lupa, galami). *)

baveći se proučavanjem 'skočibuhe' i iz drugih razloga, često sam viđala prestrašena lica osoba koji su tu radili i njihovo nastojanje da je napuste u grupi. imala sam u rukama i vojnovićeve rukopise 'prologa', slušala priče starijih ljudi o tom lombranju, koracima koji se čuju na saloči, povremenom cijuku i ljuljanju velikog lustera. da bi potkrijepili priču o duhu tarakanove uvijek bi dodavali istinitu činjenicu, da u 'skočibuhi' nema miševa.

bilo je to doista čudno da ih nema pored tolikog brda knjiga, vegetacije, mračnih podruma, ali i njihove nastambe tik uz objekt u obližnjim krošnjama razgranatih palmi, odakle su krckali plodove i bacali ljuske. govori se: "tamo gdje žive duhovi, bježe miševi".

'skočibuha' je inače (od kraja 19. st.) skoro na samoj granici s glavnim gradskim grobljem 'boninovo', pa je i ta koincidencija dodatni povod strahu od boravka noću o ovakvom objektu.

za vrijeme domovinskog rata 'skočibuha' je bila službeno proglašena skloništem, odnosno zakloništem za nas koji smo stanovali u njezinoj blizini. kao i uvijek u nevolji ljudi se nekako organiziraju. tako i ovdje kad nisu 'grmjele' granate ili u vrijeme zatišja, svatko bi odabrao neki kutak u prizemnim, jakim i čvrstim prostorima i odspavao. da ne bi bilo iznenađenja, određena su dežurstva od dvoje ljudi.
dežurni bi svakog sata trebao obići ogromnu zgradu od vrha do dna. vidjela sam 'hrabre' muškarce koji bi nakon jednonoćnog iskustva odabirali neko drugo zaklonište izbjegavajući 'skočibuhu'.
i doista je nešto lupalo, pucketalo, cijukalo. bila sam u takvoj 'patroli' s muškarcem, koji se nije plašio (ali je ipak prethodno malo gucnuuo, tako za svaki slučaj), a s nama i veliki njemački ovčar. nekad bi se čuli svi ti zvuci, drugi put ništa - tišina.

da ne duljim priču (jer mi smo pojavu proučavali) i da je ne činim napetom, objašnjenje je više nego jednostavno. 'skočibuha je ogromni otvoreni prostor. velika saloča imala je poseban mozaik parket u različitim bojama, sastavljen u velike pačetvorine. drvo se na tako velikim površinama po burnom vremenu stišće, pa jugu širi. širenje i skupljanje, proizvodi pucketanje nalik hodu po podu koji škripi.

nadalje veliki otvori (vrata i prozori s pukotinama od starosti i neodržavanja), široka stubišta kroz koja je strujao zrak, propuh i vjetar njihao je velike svijećnjake čiji su ukrasi 'pjevali', a željezni držači tarući se jedni od druge bi bolno cijukali. ogromne grane bugenvilije koja je rasla uz istočnu fasadu svako malo bi lupnule u stare persijane i proizvodile buku.
a miševi?
e, pa oni su se naselili tek kad su ljudi unijeli u objekt hranu. knjige im nisu bile nikad zanimljive, draže su im bile datulje na obližnjoj palmi.

__________
*)/S.P. Novak;
M. Margaritoni;
F. Kesterčanek/

- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

još jedan čuveni poljski emigrant bio je gost francuskog konzula u 'skočibuhi'. riječ je o knezu aleksandru sapiehi, znanstveniku. on je posjetio dubrovnik u sklopu svojih znanstvenih istraživanja po balkanu.

kako je zabilježio u svojim memoarima, bio je pod stalnom prismotrom tadašnjeg ruskog konzula fontona u dubrovniku, koji ga je u korak slijedio dok bi boravio kod bruera, štoviše bio je pozivan i na saslušanje.
naime, to je bilo vrijeme jako zategnutih odnosa između francuske i rusije.

dvadesetog lipnja 1806. područjem 'boninova' odjeknula je strahovita eksplozija. ljetnikovac 'skočibuha' odletio je 'uzrak'. od prelijepog zdanja, rezidencijalne palače, ljetnikovca kojeg je ljubavlju i marom sagradio pomorac, trgovac, ljubitelj umjetnosti i svoga grada - vice stjepović skočibuha, ostale su stršiti same omirine.

napisi, koje sam čitala, pričaju o tom događaju i opisuju kako je izgledao kompleks nakon što se je slegnuo prah i dim. kad se razleti zdanje veličine 23 x 16 m šteta nije samo na njemu učinjena. šteta je učinjena perivoju, kolonoma, ukrasnim arlama - cijeloj okolici.

na temelju službenog izvješća znamo da se je nesreća dogodila uslijed eksplozije baruta.
ono što nije nikad posve rasvijetljeno je način i razlog zbog kojega je u 'skočibuhu' donesen barut ili dvojba o tome da je barut već dulje vremena bio u 'skočibuhi'. ali zašto je uništena, izvori samo nagađaju.

kako se iz prethodnog teksta može vidjeti, ljetnikovac se je unajmljivao. ljetnikovac se koristio za kovanje pravih urota ili tek pokušaje. postao je omiljeno sastajalište disidentata. bila je jedno vrijeme unutar njegovih zidova i masonska loža dubrovačkih 'slobodnih zidara' pod pokroviteljstvom francuza i to znatno prije no što oni uđoše u sam grad.

- 10:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

masoni i dubrovnik

zašto spominjem slobodne zidare?

iako je moglo biti mnogo razloga da se uništi ovaj objekt, jedan od mnogih, ali ne zanemariv bio je svakako ovaj vezan uz masoneriju.

kroz dubrovačku povijest prošla sam letimično istaknuvši samo ono bitno što je republiku činilo 'republikom', jer za detalje, osim kad su oni dio legenda i mitova, nema previše mjesta. sad se moram vratiti malo unatrag. **)na početku 19. stoljeća razdor među vlastelom dubrovačkom (starim i novim plemstvom) koji je s više ili manje zamaha obilježio prethodno stoljeće, dosegao je vrhunac.

pod utjecajem filozofskog pravca i enciklopedista (voltaire), plemstvo je bilo podijeljeno na konzervativce (staro plemstvo) ili salamankeze i liberale (novo plemstvo) ili sorboneze. (nazivi potječu od naziva sveučilišta u španjolskoj, odnosno francuskoj). da su dubrovčani mrzili francuze i sve što je donosilo novotarije svjedoči podatak o protjerivanju francuskog konzula u drugoj polovici 18. stoljeća.

e sad, kad se zna kakav je stav dubrovčana bio prema francuzima, jedna masonska loža u dubrovniku nije mogla uživati naklonost vlade. još kad se zna da su sastanci lože bili održavani kasno u noći, da su održavani i u palači 'bonda' ('skočibuhi), lako je moguće da je njezino rušenje moglo biti i 'progon vještica' zvanih 'slobodni zidari'.

kako je, pak, na masone gledao običan puk (pod utjecajem svojih gospara) svjedoči nekoliko primjera. spomenuti ću slučaj gjanluke zuzzerija poznatog masona, kojemu težaci nisu dopustili da se pokopa na katoličkom groblju. ili slučaj kad su 'župljani' za vrijeme oluje pucali u oblake tvrdeći da se baš tad pojavljuje u oblacima duh iva maškarića (masona) s jakobinskom kapom na glavi.

-------------
*) masonska loža (kao organizirani zbor) u dubrovniku službeno se, prvi put spominje tek 1807. u izvješću austrijskog konzula.

je li ili nije to bila prava 'loža' ili samo sastanci francuskih pristaša i samih francuza, nije poznato. naime, ne zna se je li bila službeno pod okriljem pariske centrale 'grand orient de france', jer je takva registrirana tek 1810. to je bilo vrijeme kad je dubrovnik s kotorom potpao pod 'ilirske provincije'. osnivač lože bio je bokelj gjanović, a loža je nosila ime l'etoile illyrienne. raspuštena je 1814. dolaskom austrije.

**) odnosi se na tekst koji je pisan na drugom portalu.

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bilo kako bilo, ne zna se razlog uništenja 'skočibuhe'. svakako, u to vrijeme francuzi su već okupirali dubrovnik (6. svibnja 1806.). rusi su (zajedno s crnogorcima) bili svuda naokolo i na moru i na kopnu. zajedno s crnogorcima plijenili su pustošili i palili istočno dubrovačko zaleđe, ali i 'gruž'.( o ovome sam pisala na jednom drugom mjestu). dakle, preko dubrovnika prelamali su se drugi međunarodni sukobi. dubrovnik je nekako bio samo poligon. ova je politička pozadina potrebna kako bi se shvatila različita tumačenja daljnje sudbine ljetnikovca 'skočibuha'.

autori, kad o tome pišu imaju različita mišljenja. držim ih hipotezama kao i ovu prije ispričanu.
tako f. kesterčanek (prije spomenuti prilog u "analima", 1959.) navodi čak dva moguća razloga:
1. u prije spomenutom ratno-političkom ozračju dogodilo se je jedno ubojstvo. u 'gružu' je jedan mještanin bezrazložno ubio nekog ruskog vojnika. ruski admiral senjavin, naredio je da se u palaču 'bundić' (skočibuhu) unesu bačve pune baruta, te potpale. kako kesterčanek piše: "Tako postade ta palača iste noći hrpa ruševina".

moj komentar:

teško je povjerovati u ovu hipotezu, jer:
a) nema logične, ali ni drugačije povezanosti između ubijenog, ubojice i 'skočibuhe';
b) unošenje bačava baruta cestom koja je bila jedina poveznica dubrovnika i gruža prolazila je uz južne zidine 'skočibuhe' i teško da je to moglo proći nevidljivo;
c) zašto 'skočibuha' pored toliko drugih ljetnikovaca koji su bili svugdje uz more na već okupiranom dijelu pa i samom gružu, lapadu ... .

2. druga jedna verzija ili hipoteza koja priča o razlogu uništenja 'skočibuhe' povezana je ovaj put s francuzima i rusima.
kad je medo bundić, tadašnji vršitelj dužnosti dubrovačkog ministra vanjskih poslova (pod utjecajem bivšeg konzula bruera, koji će postati generalni dubrovački guverner), naredio ruskom konzulu fontonu da u roku 24 sata ima napustiti dubrovnik, ovaj je zaprijetio odmazdom ('birbi, me la paggerete').

moj komentar:

ova prijetnja ima smisla, ako se zna da je bruer stanovao u 'skočibuhi', samo je pitanje kako je 'fonton' dopremio barut u skočibuhu i tko ga je potpalio.

3. treća verzija nije nigdje zapisana, jednostavno se i danas prepričava.
ne kaže se zašto, nego kako je 'skočibuha' uništena.

priča se da se barut skupljao u skočibuhi zbog drugih razloga mnogo prije dolaska francuza. kako se ne kaže povod, pretpostavit je kako se je u njegovim dubokim njedrima mogao skupljati i gomilati i skladištiti od ranije i zbog nekih ciljeva različitih skupina koje su u njemu privremeno boravile.
priče govore da je za njegovo donošenje korišten prirodni podzemni put kojim
je 'skočibuha' povezana s morem (o kojem sam napisala prije).
barut je prema toj verziji donošen lađom do izlaza, a potom podzemnim putom jednostavno i tajno dopreman u 'skočibuhu'.

ovo bi bio i najvjerojatniji način.

bilo kako bilo, stvarni razlog nije poznat. 'skočibuha je cijelo 19. i četiri decenije 20. stoljeća bila ruševinom.

očuvani kameni elementi ove renesensne ljepotice otimani su, krase danas neka druga zdanja. zadnji vlasnici pred ww2, obitelj birimiša, prodali su prekrasne kolone, a vjerojatno i dio drugog kamenog namještaja koji se je mogao skinuti.

- 09:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

dolaskom ruskog emigranta, židova vasilia isaeva u dubrovnik i kupnjom ove ruševine otpočeo je novi vijek ljetnikovca, njegova obnova, restauracija.
iako su zahvati bili velikim dijelom problematični, 'skočibuha' je ponovno zasjala svom svojom ljepotom.

do jednog dana ...

nova katastrofa dogodila se 8. lipnja 1992. kad je bez ikakvog poznatog ili nepoznatog razloga, objekt (zaklonište) pun obitelji s djecom u predvečerje namjerno gađan objekt.
još jednom on je ruševina, istina sad ima krov, ali to je sve što je za sad na njemu urađeno.

možda neki novi 'isaev' opet pronađe inspiraciju i sredstva pa obnovi ovu predivnu renesansnu ljušturu (jer sad je ona samo to), bilo za stanovanje ili neke druge svrhe u dogledno vrijeme, dok posve ne propadne.

- 09:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

umjesto zaključka

Jedan po jedan dohodu vlastela
u crnom lijesu nošeni od f a k i n a
na zadnje sijelo gdjeno znak propela
grobove kruni posred ruzmarina.

Nakon svih borba naslijeđenih strasti
i mržnje davne što ti žile pali,
i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti,
harno le leći gdje su navijek spali
djedovi mrtvi, kad je K n e z još vlado.

Tu sami trunu dalje bar u miru,
dok cvijetnom travom pase krotko stado
što san Gospara ne budiu svom gaju.

"Requiem aeternam!" - čuj eolsku liru
čempresa grobnih! ... možda šapću o raju.

(Ivo Vojnović: sonet, "Na Mihajlu")

_____________________________
manje poznate dubrovačke riječi:

dohodu - dolaze
fakin - nosač
plandovanje - ljenčarenje
last - užitak
harno - milosno, zahvalno
spali - spavali

preko opisa ovog ljetnikovca prenijela sam opise mnogih drugih.
oni nisu veličanstveni, oni su naprosto otmjeni. otmjenost je viši stupanj od veličanstvenosti, jer je izraz karaktera ljudi koji su u njima prebivali.

k r a j

- 09:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Ožujak 2014 (12)
Veljača 2014 (60)
Siječanj 2014 (270)
Lipanj 2013 (1)
Veljača 2007 (128)
Listopad 2006 (60)
Rujan 2006 (85)
Kolovoz 2006 (169)
Srpanj 2006 (287)
Lipanj 2006 (383)
Svibanj 2006 (4)
Travanj 2006 (93)
Studeni 2005 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
teme iz dubrovačke prošlosti i sadašnjosti; istine i legende u riječi i slici; detalji bez nepotrebnog detaljiziranja, ali s uporištem u dokumentaciji; iverci...

potpisane fotografije su osobne i ne prenositi ih bez autorstva

- Ombla, najmanja rijeka Hrvatske
- Urote i urotnici - velika zavjera ili raskol plemstva
- Predbračni ugovori ili zalog sigurnosti
- Zločin i Kazna: trovačice i trovači
- Anica Bošković, pjesnikinja
- Šipan i Beccadelli
- Grijesi i kazne u Dubrovačkoj Republici
- Samostan Puncjela
- Najstariji grafit Mediterana
- Otok Mljet - Odisejev otok
- Tvrđava Lovrijanac kroz povijest i sadašnjost
- Laus
- Puljiška pjaca
- Brdo Srđ, naziv
- Pustjerna, legenda
- Masoni i Dubrovnik, dokumenti
- Duh Tarakanove u Skočibuhi, legenda (podnaslov)
- Tarakanova i Dubrovnik, povijest (podnaslov)
- Istine i legende - Skočibuha, podnaslov
- Gundulići/Bone, Skočibuha, podnaslov
- Ljetnikovac Skočibuha u Dubrovniku
- Dubrovački ljetnikovci
- Srpska pravoslavna crkva usred Dubrovnika
- Serbokatolik: pojam i značenje
- Homoseksualizam (Dubrovačka Republika)
- Lokrum istine i legende - Otok ljubavi
- Cvijeta Zuzorić, dubrovkinja iz jakina
- Dubrovačka karaka
- Šeherezada u Dubrovniku
- Miho Pracat
- Crkva Sv. Spasa
- Dubrovački zlatari
- Austrijski brod TRITON u podmorju Lokruma
- Vlaho Paljetak, posljednji trubadur
- Nepobjediva Armada i Dubrovnik
- Park Gradac
- Danče
Ruđer Bošković
- Dubrovnik i Srbija : aspiracije i halucinacije
- Maro i Baro, dubrovački zvonik
- Maskeron, legenda o maskeronu na Maloj braći
- Samostan i Franjevačka crkva u Dubrovniku
- Maškarata nekad i danas
- Dubrovnik na starim razglednicama
- STRADUN, Luko Paljetak
- Neki likovi Držićevih komedija
- Dubrovački oriđinali
- Mokošica, toponim
- Pinakoteka
- Pelenica - relikvije Dubrovnika
- Otočić Sveti Andrija
- Lopudska sirotica, istina ili legenda
- Ivo Dulčić
- Dubrovačka književna kronika
- Potres 1667. i broj stanovništva nekad i danas
- Dubrovačka Republikai ratovi
- Srđ u slikama
- Stradun, rat, 1991.
- Bili su tamo umjeto vas, za vas, za nas
- Turizam Republike i nešto kasnije
- Nužnik, zahod, imena mjesta za nuždu
- Dubrovačka katedrala, promjena dubrovačke povijesti
- Dominikanski samostan u riječi i slici
- Židovi (Žudjeli~ Sefardi): Sinagoga i Dubrovnik
- Konologija Dubrovnika s posebnim osvrtom na Knežev dvor
- 57. Dubrovački ljetni festival
- Orlando~Rolando
- Sponza~ Divona
- Petilovrijenci, odakle ime ulici?
- Eskulap (Asklapije), podnaslov
- Eskulap i Dubrovnik, podnaslov
- Ljekarne – Aromatoriji, podnaslov
- Karantene, lazareti, ubožnica, nahodišta, ljekarne
- Izolacijski lazareti, podnaslov
- Domus Christi, podnaslov
- Nahodište
- Lorko, legenda
- Čedomorstvo
- Mandragora
- Otrov u službi diplomacije (i domovine)

GROBLJE BONINOVO