a tek more! uzavrelo bi.
kotrljali bi se debeli, visoki vali ukrašeni bijelim krijestama, sve sustižući jedan drugoga. onda bi se žestinom vjetra zaletjeli u obje ponte od šunja lomeći se o stijene. djelomično rasuti u milijun kapljica, koje je vjetar znao donijeti i do kuća, opet bi se povlačili i tako neprekidno.
što je vjetar bio jači, to su vali bili žešći i nekako brži. činilo se nakon svakog udara da se more povlači u dubinu. ukazujući u čas dno stijene usrkavalo je one rasute, raspršene i razbježale kapljice, koje su se lijeno zastajkujući i provlačeći se kroz žljebove i rupice, ponovno vraćale u njegovo okrilje. onda bi ih, hvatajući zalet, novom žestinom i novim bijesom zalijepio po već izlokanim i izlizanim hridima.
tamo ispred kuća po žalima bilo je to isto more nešto pitomije. istina zalijetalo se je duboko u uvalu, kotrljajući oblutke, odnoseći ih i opet vraćajući. znalo je biti dana kad je dolazilo i do onih velikih okruglih stijena u dnu vale, koje je davno ili samo nanijelo ili ih je stoljećima oblikovalo.
takav je bio ovaj dan. a 'ko bi rekao poslije onako divnog jutra i skoro redovitog ljetnog majstraluna da će na ovo izaći. mara se molila blaženoj gospi za braću i nika, drugo ništa nije mogla učiniti. vjerovala je da će se negdje skloniti kao i puno puta do sad kad bi ih nevrijeme iznenadilo. u neke ure joj se je prispalo. zatvorila je funjestre i popela se na pod. u postelji će još malo moliti boga. baš je svlačila koret, kad joj se učinila da se uz fijuk i zavijanje vjetra čuje ljudsko zapomaganje. odmah je pomislila na braću i nika. još je malo osluškivala i doista čulo se je, nije se prevarila. nije mogla razaznati što, ali je znala tko god da je, u nevolji je.
......
koret - naziv za nabranu suknju seoske nošnje dubrovačkog kraja
......
ponovno je obukla koret, užegla fero i sišla niz uske drvene skale s poda dole u kuću. sad se više ništa nije čulo, ali je znala da se glas gubi zbog vjetra i da je to samo obmana.
otrčala je do cvijete, koja je isto bila na nogama i u strahu. ribarske kćeri sviknute na sve čudi mora brzo su odlučile učiniti ono što se mora.
otisnule su barku koja je bila isukana na žalima i uskočile u nju. more ju je odmah počelo bacati tamo - amo. sad su bile na vrhu krijeste, a onda odmah u utoru vala, a krijesta im je prijeteći se, da će ih preliti, samo oblizala strane barke. jedan se je fero odmah udunuo a drugi je mara stavila na dno barke, dok se cvijeta držala na veslima.
sad su jasno čule krik i vidjele tamnu mrlju jedrenjaka kojega je more nasukalo u plićak istočne strane šunja.
.......
užeći - upaliti
udunuti – pogasiti
.......
Post je objavljen 24.06.2006. u 23:51 sati.