novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

Vijesti s bloga

28

pon

09/20

Loši dani

Loši dani

Dobroćudna teta Štefca koja svaki dan u 7 ujutro voli počistiti temeljito stan, a da za to pritrom svi znaju. Ona je obično onaj dobri duh zgrade kojeg svi znaju, ali ju nitko ne voli. Kad kažem ne voli mislim ne voli ju zbog buke, ali je nekako uvijek srdačna,draga i nasmiješena. Barem ponedjeljkom.

Kad smo već kod ponedjeljka, jeste li znali da je znanstveno dokazano da se ponedjeljkom događa najviše suicida?

....a tek razdvodi brakova, čak njih 86% u Europi? Nije niti s mačkama najbolje. Mislim, onim crnima nad kojima pljucnemo kad ih vidimo. Pljuc, pljuc... Njih najmanje volimo vidjeti ponedjeljkom, a baš kao da one vole taj dan pa ih vidimo čak 5 svaki ponedjeljak, napisao je Dominik.

28

pon

09/20

Ćuko je zakon

Ćuko je zakon

Zadnjih godina puno posla imam s raznim ambulantama, snimanjima, za nevolju sam mogla dugometražni film snimit. Trenutno imam zakazane tri MR-e, puno je to za jedno čeljade. Uvik se nami umirovljenicin ukaže neka sritna zvizdica koja sve izokrene u našu korist. Di neće, puno mi značimo, naročito na polju demogravske isponove. Šalu na stranu, ja san se danas uzvrtila i mislin da ću otkazat sve ove MR-ove, nakon šta san čula šta se ovo pojavilo u Finskoj.

Finska je ona zemlja skroz gori na sjeveru, imaju puno jezera a imaju i puno pasa. Unda su se oni dositili da bi pase mogli iskoristiti za otkrivanje ove svjeske bolešćurine COVIDA-19, korone, šta li. Čovik dođe, protrlja se maramicom i to dadu ćuku pod nos, a znamo kakav njuh ima ćuko, osjeti taj na daleko i široko. To je već utvrđeno, pas može nanjušit bolest, pa meni odma palo na pamet da bi ti pasi mogli i puno drugi bolešćina otkrit samo in triba prić na pravi način, piše Nema garancije.

28

pon

09/20

Otac

Otac

Prije više od dvadeset godina, zahvaljujući preporuci jedne prijateljice, otkrio sam književni svijet Miljenka Jergovića. Ostala je tada pomalo začuđena moja prijateljica činjenicom da nisam za njega čuo. Pročitao sam potom zbirku priča "Sarajevski Marlboro" i ostao, u pozitivnom smislu, zapanjen. Nikad prije ni poslije nisam vidio da je netko između korica smjestio toliko izvrsnih kratkih priča. Gotovo nevjerojatna došla mi tada je sposobnost autora da piše o ratnim zbivanjima s lakoćom, bez patetike, bez optuživanja, bez dociranja. Samo činjenice, u stvari ljudi i njihove priče majstorski prezentirane. Čitao sam kasnije i mnoge druge knjige ovog autora. Svaka mi je bila dobra i zanimljiva. U protivnom ne bi za njima posezao. Ipak ni jedna od njih nije postigla razinu dojmljivosti koju sam osjetio čitajući "Marlboro" kojem sam se u više navrata vraćao.

Prije nekoliko dana u ruke mi je dospio njegov roman "Otac" prvi put objavljen prije deset godina. To je neopsežan, intimistički tekst u kojem se autor, donoseći priču o svojem pokojnom ocu, od njega zapravo oprašta. Pisan je preciznim, odrješitim stilom bez uljepšavanja lika i djela glavnog aktera, napisano je na blogu Zlatne žbice.

28

pon

09/20

Banda budala

Banda budala

Pametni zub888:
Sljedeća priča tipična je za vrijeme u kojem živimo.
U našoj su zgradi prisutni žohari, odvajkada. Poveliki, smeđi, zamršenih ticala i mnogobrojnih nožica. Ne zna se gdje im je baza; priča se za jedne stanare, Ustropiće s petog, da ih imaju stalno, i smeđih i crnih, da odbijaju špricanje. A ta gamad čim ugrabi priliku prijeđe susjedima. I kad netko konačno pozove dezinsekciju, žohari se razbježe po zgradi: omamljeni, polumrtvi bauljaju hodnicima dok ih otrov ne savlada. Legenda kaže da oni samo hiberniraju nekoliko dana i da se onda, ako ih netko onako uspavane u međuvremenu ne zgazi, probude življi no ikad.
Te godine su našli načina da uđu i u naš stan.

27

ned

09/20

Migracije

Migracije

SarahBe:
U onom vremensko-prostornom procjepu, za kojeg poslije nisi siguran da li se dogodio ili si sanjao,
baš usred moje potpune sreće, ko usred uragana,
trogodišnji dječak prilazi mi i zasipa me šumorećom gomilom nepoznatih riječi,
tepajućih nepoznatih izraza.
Nasmiješim se i taj govor očiju, i taj osmijeh na mom licu,
potaknu ga da govori još više i još dalje, da govori do i preko neba, mašući rukama.
Samo što se nismo doista sporazumijeli, prilazi nam dječakova majka s još troje i jednim u naručju,
pa mi se na lijepom engleskom ispriča,
obraćajući se i djetetu i meni uredno prevodeći što mu je rekla.
Kultura ophođenja. Ne pričati na svom jeziku kojeg drugi ne razumije -bez prijevoda.

Prikaži još vijesti...
Top bloggeri
SmjehotvorineSmjehotvorineSlučajno srceSlučajno srceBergaz naopačkeBergaz naopačke
Zmajevac je uzvisina iznad ZeniceSretna ja bez vitezaLjubav, vatra...ZlatoZaboravTragovi prolaznosti; 2004.

<fotoblogVrt bez premcaKog briga za danas Big Bang TheoryVegan foodMalo iz prašne arhiveViški hibRelaksirajuća šetnja kroz fotografijeOvo je vrijeme kad uživam u svome povrćuBrandenburška vrata

5781Ljepota je u očima promatrača,

Gavuni>3,5 kg ljubaviNP Paklenica

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum