Blog.hr

Vijesti s bloga

pet

06/21

Za sada ovako. Neprocijepljeno.

Aktualno cjepivo za koje smo svi, kao i za našu nogometnu reprezentaciju, stručnjaci još nisam primila. Prijavila sam se i kod doktorice i u firmi, no moram čekati neko vrijeme da izgubim antitijela koja je organizam uspio stvoriti kad se borio sa virusom. Doktorica kaže šest, druga kaže tri mjeseca od preboljenja. Zakoniti je neki dan izvadio Covid putovnicu na kojoj mu stoji da je180 dana bezopasan. Bolovali smo u isto vrijeme, pa eto ja računam da je i meni rok trajanja antitijela 180 dana iliti šest mjeseci.
Cijepit ću se. Nije mi neki big deal , iako sam u vrijeme prijava izjavila da se neću cijepiti Astra Zenecom. Strah me tih ugrušaka iz jednostavnog razloga. U predmenopauzi sam i ona redovna krvarenja dolaze kad se sjete, a i u onih 0.008 posto koji su imali fatalne nuspojave, za koje nam tvrde da je to smiješan postotak, je ipak neka osoba kojoj je dotično cjepivo napravilo problem u vidu ugrušaka. Možda (vjerojatno) brijem no eto tako razmišljam, piše Konobarica s tastature.

pet

06/21

Život je čudo

Strah, onaj iskonski strah kako sve je loše i znate bit će lošije, a sami ste. Sami daleko od liječnika, od bilo kakve pomoći. Nije da ne znate o samopomoći, ali što učiniti kada vam doslovno krv istječe kao potok? Nisam sigurna da svaka ženu, ali ima nas koje prvo pomislimo na sve flekove po namještaju dok niste dohvatili bilo kakvu krpu, često ručnik. To je nekako nagonski kada se radi o recimo nosu, licu. Upravo sam tako prije tjedan dana, prvi puta u životu doživjela da se potok krvi slijeva iz nosa. Nije to bilo kapanja, a ne, teklo je. Sekunda šok, zatim juriš po ručnik. Posvuda ostaju tragovi. Poziv hitnoj. Držite ispod korijena nosa čvrsto petnaest minuta, kažu. Pola sata, ništa, potok juriša i dalje, poziv hitnoj. Opet pitanja o anamnezi, lijekovima, tlak. O tlak, pa nisam mjerila. Mjeriti. Mjerim 200/110. Odmah dvije doze nitra, za 2 min mjeriti, ponoviti nitro, uzeti tabletu za sniženje, jel još curi, da teče, pričekati koju minutu, u bolnicu na tamponiranje. Bože ne mogu opet u bolnicu, jednostavno ne mogu. Izdržat ću doma dok ne prestane. Dva i pol sata kasnije staje. Dobro je, Bogu hvala, piše Demetra.

čet

06/21

Dvije mene ne mogu zaspati

Srijeda popodne. Moji trostruko ostakljeni prozori, čvrsto su zatvoreni i u stan ne prodiru zvukovi s ulice. Osluškujem tišinu koja je vibracija, stridulacija, difuzni šum. Možda dopire iz mog slušnog kanala, a možda je, unatoč svim poduzetim mjerama, u mome domu stanično naseljen neponištivi proizvod godinama nakupljane zvučne zagađenosti koja u gradu stoluje bez prestanka.
Kao u kakvoj ljubavnoj čekaonici, u mojem krilu leži ispružena ljubav, dok se svojim laktovima nježno oslanjam o nju, pazeći da je ne ozlijedim. Nisam sigurna je li mi mala zvijer Rex isisala sav moj ljubavni žar, ili mogu posegnuti za tim nuđenim mi novim iskustvom koje tek što lagano dotičem, jer ljubavni zdenac nije bez dna. Osnažuje li se, dakle, moja moć, kopni li, ili je možda već umrla, piše na blogu Hladnokrvne analize dokonog laika.

čet

06/21

Sram

Nessuno DiVoi:
Večeras sam skupio razbijeno dostojanstvo, i priznao joj kako se sramim. Kako sam prije 3 tjedna na našoj obiteljskoj fešti bio pijan pred djecom.
Rekoh, ne znam kako, iako je bespredmetno, da nisam ni toliko unio u sebe.
A sram me.
I strah.
Jer ….pričam joj kako alkohol djeluje na mene nestabilno.
Otkad sam za trajanja terapije duge 9 mjeseci izgubio apetit i želju za pićem. I izgubio 7 konfekcijskih brojeva. Pa me piće valjda prevarilo.
Valjda.
Jer sam tu subotu uživao biti domaćinom fešte. A godinama nismo nikog zbog epidemije ugošćavali. Iznajmili smo imanje, uzeli catering, nafrljili razglas, uživali kao da pošasti nije ni bilo.

čet

06/21

Selo moje malo

Možda sad zvučim kao ne znam ni ja što ali bube i pauci me s godinama sve više smetaju. Ne znam tko i kako i zašto mi je usadio taj strah ali s godinama raste! Nisam sretna zbog toga ali nije mi na listi prioriteta borba s tim strahom, ima drugih!

Uglavnom! Sjedim doslovno izmad štale! Tako se i osjećam. Kao kad smo ko djeca išli kod mamine tetke u Hercegovinu! Žena je koze držala! Ljeto, koze, muhe, govanca, škorpioni, hahahahah jaooo živote!!!

Moram sad završit inače ću jos milijun puta napisati koliko sam jadna! A moram nešto napraviti da ne budem jadna i smisliti kako da se izborim s muhama, piš Snaga Tvokuna.

Prikaži još vijesti...