Blog.hr

Vijesti s bloga

ned

11/18

Sjetimo se i nikad ne zaboravimo!

Blabla blogerica prenosi riječi profesora u mirovini: Zločin je ne osuditi i zločin, ne suditi zločincu. Odgađanje suđenja u nedogled, izmišljati olaktnosti... S v a k i zločin je zločin ma tko bio zločinac!

Sjećanja i osvrti: Prije 11 godina bila sam prvi put u Vukovaru. To je bilo 8 godina poslije Oluje, dakle već su djelomično bile obnovljene neke zgrade i uklonjen materijal od ruševina. Pa ipak je slika bila stravična, izrešetani zidovi na svakom koraku!
U subotu, 29. ožujka og. došla sam ponovo u taj grad i zaključila da sad već treba tražiti pogledom preostale ruševine, što je pozitivno, međutim puno je teže zaliječiti rane koje se ne vide!

pet

11/18

Zaustavljeni osmijeh

Kad imaš svega 25 godina, onda si u stanju zbog ideala spreman reći svojoj majci: "Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje", i otići u Vukovar, napisala je Rossovka.

Samo on zna što je sve preživio i gledao u klaonici Vukovara; on zna koliko je ljudske patnje, straha, krvi vidio svojim očima. Bez obzira na viđeno i doživljeno, njegovo je lice ostalo toliko vedro, obasjano jednim od najljepših osmijeha koje sam ikada vidjela ( a vjerujem i vi ). Dok je u vukovarskoj bolnici davao intervju novinarki jedne od francuskih televizija, nije ni slutio što će morati istrpiti u satima koji su uslijedili, posljednjim satima svoga života.

Ako je Siniša Glavašević zaustavljeni glas, onda je Jean Michel Nicolier zaustavljeni osmijeh. Onako kako je prvi glasom obavijao Vukovar da ga zaštiti od siline razaranja, drugi je to činio svojim blistavim osmijehom. Nisu uspjeli.

pet

11/18

Liliput

Ima blog s vijestima iz Liliputa, a da je Lijepa Njihova stvarno Liliput, pokazalo se jasno i glasno na malom primjeru prošli vikend, piše Astrosailor.

Kako sam pisao u prethodnom postu, u PL slave 100 godina neovisnosti. Ne neovisnosti od sebe samih, kako je to obično slučaj u Lijepoj Njihovoj, nego stvarne uspostave države nakon što je više od stoljeća nije bilo na karti Evrope. Izborili su ju krvavo, i nisu ju htjeli, nakon Prvog svjetskog rata, profućkati na vjetrometini povijesti. Ono što su im htjeli uzeti za zelenim stolom, Pilsudski je uzeo silom u krvavim borbama s Boljševicima 1920-te.

Jasno, ponešto su morali i dati, ali kako se danas vidi, Poljska je ostala dovoljno jaka da preživi i Drugi rat i komuniste, a i danas u Evropi je stvarna država, ne... Liliput.

Čitao sam u HR vijestima da je poljska ambasada uputila protest zbog tendencioznog izvještavanja
u HR novinama pri izvještavanju o maršu prošle nedjelje.

čet

11/18

"Gospodaru prstenova"

Kroz davnu mladost a i poslije (ovisi o inspiraciji) za svaku prigodu sam dobivala neki prstenčić, a kad je ponestalo prstiju prešao je na uši, a kako su samo dva uha vrlo brzo se naušnice izbrojiše.
"Prstenovi" su imali posebno značenje, nekako su dolazili u trenucima kad je bio u nemilosti kod mene. Ispada da je kupova' moju dobru volju, neee, stari je to lisac, on je tim svojim gestama svaki put zagospodario mojom personom. Svaki put kad sam dobila prsten činilo mi se da me ponovno prosi, a samim tim ispočetka zagospodari mojim srcem.

Zato sam danas uključila sve svoje radne potencijale zaostale iz nekih ranijih vremena i napravila rođendansku tortu promjera pola metra, ne pretjerujem, tepsija je ona velika što se stavlja pod peku. Istina, trebalo mi je pet puta više vremena nego u normalnim okolnostima, a 'ko će više dat normalne okolnosti, uhvati dio od ovih nenormalnih, piše na blogu Nema garancije.

čet

11/18

Poruka mladom meni

Danas živim i radim u gradu koji je od moga doma udaljen 2500 kilometara. Od ureda do stana imam točno deset minuta pješačenja. Tih deset minuta danas predstavlja deset minuta bliže smrti. I ništa više, piše Memoari propalog inženjera.

Ruska zima počela je prije dva-tri tjedna. Druga nedjelja u studenom bila je hladna, ali sunčana.

Izašao sam u šetnju do obližnje rijeke, sjeo na klupicu i gledao u udaljeni dimnjak napuštene tvornice. Nisam stvarno gledao u dimnjak, on je vjerojatno predstavljao konačni cilj u trenutku beskonačnosti vremena.

Izvadio sam fotografiju staru 15 godina. Na njoj su moj tata, moj frend i njegov tata. I tadašnji ja. Stojimo pokraj igrališta. Frend i ja u rukama imamo svaki svoju nogometnu loptu.

Nisam plakao. Nisam bio tužan.

Prikaži još vijesti...