Blog.hr

Vijesti s bloga

sri

10/21

Ferrari

kupus salata_vulgaris:
mislim, možete i jist i svakog pijata ali takvoj deliciji adekvatan pijat obogačuje ukus. jel se slažete? jeste.

- jebate, odkad su ovi pijati?
- aa.... ima in godina.
- paa koliko?
- ček da izračunan. dakle, pijati su sa princess sisi koja se nasukala u jadranu i dotegljena u brodospasa pa je tamo ležala nekoliko godina dok se nisu dogovorili oko cijene i izrezana je tamo negdi početkon osandesetih.
- znači najmanje četrdeset godina.
- je, je, ali prine toga je plovila ka luksuzni putnički brod, znači najmanje četrdesetipet-pedeset.
- pa kako su onda oni dospili ode.
- kupljeni su u brodospasa.
- kako to?

uto

10/21

Pasalo je vrime

Bi je pra pra dida Ivan. Pa je bi je šukun dida Ivan. I živili su o zemje. O mriža. O mora.
Ni bilo letrike. Voda iz gustrine. Špaker na drva. Krušna peć. Vani oganj i tronožac. U istu pojatu su spali oni i kokoši i ovce i koze. Žene su rajale. Porodile dicu. Podigle ih na noge. A onda dica u svit. Trbuhon za kruvon. Iz Australije su stizala pisma. U njima po koji dolor. Za nadožuntat nevoju. I tako, deboto, svaka kuća je imala nekoga vani.

Kad je doša veli rat, Talijani su okupirali moj škoj. Ni se moglo ni tamo, ni vamo. Glad vela zavladala. Baba Ana je porodila trećega sina. I dok je parala zeje, iza ograde o loze, Talijani su joj na oči streljali susidu. Od šoka je izgubila mliko. A mali Velko je preživi tako da je baba žvakala rogač. I slatku pljuvaku o njega stivala Velkotu u justa, piše Morska.

uto

10/21

Šalabahter života

Posjetila su me sjećanja. Ne mojom voljom.
Valjda zbog retrogradnosti mog prijatelja Merkura.
Vaga sam, prijateljski mi je to planet.

Sjećanja žive, opiru se zaboravu, nekad su retrogradna.
Nemam utjecaja na njih, posebice na sjećanja kojih sam sam bio dio.
Koja meni ne pripadaju.
Tražila su ta sjećanja, moju polovicu, odraz koji meni pripada.
Valjda se žele usporediti.
Ne znam.
Nema tu zrcaljenja, razlikuju se naravno, usporediti ih mogu, ali ne želim, piše Nessuno DiVoi.

pon

10/21

Ubiti pticu rugalicu

Ubiti pticu rugalicu za mene ima terapeutski učinak - samo trenutak iskrene dobrote je dovoljno da te održi na životu na jako dugo vremena - a mediji tipkaju gluposti kako na jedan negativan događaj mora doći barem 7 (bubam broj) dobrih stvari kako bi se to negativno uklonilo. Ja mislim da je dovoljan jedan trenutak iskrene dobrote da čovjeka podigne iz pepela i drži ga sljedećih 5 godina. To je istina.

Ponekad nam je dovoljno sasvim malo da bi dobili poticaj kako vrijedi živjeti zbog sebe, zbog drugih ljudi. Čekamo na taj trenutak. Sve ostalo se lako izbriše. Potreban je trenutak iskrene patnje i trenutak iskrene dobrote bez straha da dobiješ krila. Danas trebaš biti dovoljno hrabar pokazati da si čovjek, piše Neurotična vjeverica.

pon

10/21

Uvijek zajedno

Bilo ih je desetero; šestero braće i četiri sestre.

Jedan brat umro je sa samo dvije godine od hripavca, u ono vrijeme bila je to smrtonosna bolest. Dvojicu braće odnio je vihor Drugog svjetskog rata. Ostalo je njih sedmero. Svi su završili zanate, jedino je teta Boža bila učiteljica, najbolji đak od njih. Silno su se voljeli i bili vrlo povezani. Vrlo su često obilazili jedni druge i bili uvijek tu, i u dobru i u zlu. Prekrasno su pjevali, poput male klape; uvijek četveroglasje, uvijek poput pravih slavuja. Svi osim strica Tone, kojem je sluh za pjevanje bio katastrofalan. Nastojao se na feštama priključiti svojim mumljanjem, a onda bi mu obično moj otac rekao - Tona, nemoj, stišaj se malo. Nije ga htio uvrijediti i reći mu - daj šuti kad ne znaš pjevati. Stric bi se malo nafurio pa nakon nekog vremena počeo opet, ispod glasa sa svojim brundanjem, piše Rossovka.

Prikaži još vijesti...