Blog.hr

Vijesti s bloga

čet

01/22

Ljubav preko Mreže

I pošto je bila dosadna večer nastavila sam se s njim dopisivati dugo u noć (.. u zimsku bijelu noć, moja.... malo me zanijelo). A i čovjek je solo pa zašto ne bi, piše Šušunjara.
I sutradan mi je lik odmah u rano jutro zaželio dobro jutro. Pa kasnije „Ugodan dan“ sve do „Dobre večeri“ i nekih intimnijih pitanja.
Slijedeće jutro utipkam njegovo ime u Gugl i Barba mi izbaci njegovu adresu. Nasmijala sam se jer je to najčudnije ime ulice u mom gradu za koje ja ne bi ni znala da postoji da u njoj ne živi moja prijateljica. I kako kod mene nema nikakvih tajni ni tabua, upitam ja priju kako se ono zove njena ulica. Ona mi po stoti put ponovi ime njene ulice, a meni oči zaiskre. Odmah sam joj gurnula pod nos mobitel i upitam ju pozna li ovog tipa.

- Kako ne?!!! To ti je moj susjed B.
Nisam mogla vjerovati, to je lik o kojem je ona meni svakodnevno pričala jer je on bio predstavnik stanara i bio je pun svojih „ pametnih“ ideja, a meni i njoj je bio dobar izvor smijeha.
Zamalo nisam pala sa stolice i samo sam upitala;

- Koliko ono B. ima dice?
- Dvoje.
- A di mu ono žena radi?

sri

01/22

Nošenje sa stvarima

Sarah:

Volim kad me ljudi pogledaju toplo i otvoreno
I kažu puni sigurnosti da će,
vidjet ću, sve ubrzo biti u redu
I kad mi kažu da zamišljam bijelo svijetlo
Kako me obasjava, prolazi i grli
Svaku normalnu i abnormalnu stanicu
Preobražava
U nešto dobro
Volim kad mi ljudi suptilno promijene temu
Da moj um nastavi guslat
Neku sasvim drugu pjesmu

sri

01/22

Australija, rupa od države

Mislim da svatko ima pravo izabrati gdje želi živjeti i voljela bih da u budućnosti granice potpuno nestanu, i da si ljudi biraju gdje će živjeti. Neka uspoređuju i razmišljaju. Ali onda možemo zamisliti kakva bi bila zbrka kad bi svatko išao gdje hoće, piše na blogu karantenski blues.

Imala sam u Zagrebu jednog starog profesora, nije bio iz Hrvatske, dakle stranac, spremao se u penziju i naglas je pred nama razmišljao gdje bi mogao otići u penziju a da to nužno nije ni Hrvatska ni njegova domovina. Bilo mi je tako zanimljivo da se može razmišljati na taj način u svijetu punom ograničenja, pogotovo za nas iz te male države.

Kad sam prije par godina otišla raditi u Pariz, bila sam u šoku zbog sivila, gužve, buke i nedostajao mi je prostor koji sam imala u Australiji, sunce, zelenilo i svjež zrak. Naravno, sad mi nedostaje sva ona kultura u Parizu, krasni ljudi s kojima sam imala prekide za ručak koji su trajali i više od dva sata, jer Francuzi vole svoju hranu, i još puno toga, ali znam da nikada ne bih živjela u Parizu ma koliko to bio prekrasan grad. Za sad mi je dovoljno gledanje Emily u Parizu i prepoznavanje ulica na kojima sam bila.

Meni Australija više odgovara za život. Još jedna stvar koja mi tu odgovara je da smo svi emigranti, i tu sam se stopila bez ikakvog kompleksa. U Europi se uvijek osjećam pomalo kao uljez i stranac.

karantenski blues:

uto

01/22

Vukli smo kadu na nebo

Pored, iznad, onkraj:
Margaret, ja i Poligraf
vukli smo kadu na nebo.
Prvo je Poligraf gurao naprijed
pa je Margaret pizdila.
Onda sam ja okretao bočno
pa je Poligraf pizdio.
Na koncu je Margaret predložila
da kadu vučemo umjesto što je guramo.
Tu smo malo šutjeli. Kad se
razdanilo
vidjeli smo da nismo odmakli ni preko praga.
Kada je imala četiri čudna nogara
i trbuh koji je visio.
Sve je to trebalo
nekako prebaciti na onu stranu.

Uglavnom, tri sata kasnije
kada je bila na sredini dvorišta.
Tek smo tada otkrili
da se u kadi nalaze trideset i tri tegle s medom.

uto

01/22

Nekad

Star Rose:

Nekad jednostavno sjetim se
pustim neka piše, možda oblačić
doći će i reći hej ajmo baciti se
čekaju te, da ne zamrznu se misli.
Stisni ih po papiru i eto neku crtu
pravu a neku krivu. I eto nekih redaka
mojih da se vratim post svoj na svojim.
Nekad su takvi dani malo livi kao u strani..
Ok nekad se desi, poravnat će se sutra
bit će bolje tješimo se već od jutra.
Već sutra kreće a miriše na proljeće.

Prikaži još vijesti...