Blog.hr

Vijesti s bloga

pon

06/22

Why do I hike

Prije otprilike šest godina tamo negdje početkom ljeta 2016. (kad je Leicester iznenađujuće postao prvak Engleske) u bespućima interneta naišao sam na ime Nikola Horvat odnosno Tesla thru hiker. Otkriće je bio zapravo blog na kojem je Tesla kronološki bilježio iskustva hodanja Pacific Crest Trailom. PCT je obilježeni planinarski put koji se proteže od meksičke od kanadske granice ili obratno. Prolazi američkim saveznim državama Carifonia, Oregon i Washington. Nevjerojatnih 2653 milje ili 4270 kilometara američke divljine koje mnogi u cijelosti ili djelomično prehodaju. Horvatovo hodačko iskustvo koje se tada upravo odvijalo toliko me zainteresiralo da sam unazad pročitao i pogledao sve prethodne objave na blogu od samog početka da bi zatim nastavio pratiti aktualne kako su bile objavljivane. Nikola Horvat ili, kako je njegov hikerski nadimak Tesla, vrlo je pedantan u objavljivanju. Po nekoliko dana hoda i bilježi iskustva i dojmove boravka u prirodi da bi kad se dokopa takozvane civilizacije i interneta (on to naziva zero-day) malo odmorio, objavio ih i podijelio s nama koji takva iskustva posredno preko interneta želimo konzumirati. Nemalo sam se radovao kad je Tesla tamo negdje u listopadu 2016. nakon dobrih četiri-pet mjeseci hodanja američkim šumama i planinama doslovno zaurlao od sreće na kanadskoj granici. To njegovo epsko putovanje dobrano me inspiriralo i zainteresiralo za ono što radi i čime se bavi, piše na blogu Usputne bilješke.

pon

06/22

Prijatelju, stani!

Priče jedne Šušunjare:

Ne brini. Nije mi ništa.
Dobro sam. Stvarno sam dobro.
I ova moja razbijena kolina samo me sićaju na one najlipše dane; znaš ono kad sam bila dite. I kad sam bosih nogu priskakala priko mocira. Ka prava koza- znala mi je mati reći. Ali za razliku od koze, ja bi često poljubila pod. I onda krvavih nogu, sakrivala sam se od matere da me još i ona ne dovati cavatom što ne pazim
Ne brini. Nije mi ništa.
I ovaj put sam se digla.
Bi'će da su mi pomogli anđeli sa nebesa. Jer nije imao tko.
Noge ne slušaju, a i ruke su mi sve slabije.
Ali kažem ti;
Ne brini. Nije mi ništa.
Čuva mene dragi Bog.

pon

06/22

Šutimo i zurimo u daljinu

Njemačka se u proteklih nekoliko dana obračunala s govorom mržnje i pozivanjem na nasilje na internetu u svim saveznim državama. Proveli su racije i pokrenuli istrage protiv više od 150 osoba.

U Hrvatskoj, više mojih poznanika je podnijelo nekoliko prijava za navedene probleme, ali rješenje uvijek , piše Mrs. Galaxy.

Očito nema sustavnog preventiranja mrziteljskih te huškačkih izjava, a istodobno je njihovo sankcioniranje mizerno.

"Mi vam tu ne možemo ništa." - najčešća povratna informacija.

Zašto je to tako?

ned

06/22

Pjesnik

Bilo je to prije nekog vremena. Sjedim u Tkalči s jednim postarijim gospodinom, pjesnikom, i pričamo o prošlim vremenima, piše Eduard Pranger.

- Znaš, nekada, u onoj državi, nisi mogao objaviti knjigu samo tako. Bilo je nekoliko komisija koje si morao proći, tražilo se podosta mišljenja, i kompetentnih i nekompetentnih ljudi, ali kad si prošao, to je bio uspjeh. Tržište je bilo veliko, a naslovi prvih izdanja su se štampali najmanje u pet-šest tisuća primjeraka. Recimo, za objavljeni roman si mogao kupiti u Zagrebu solidnu garsonijeru. Sedamdesetih i početkom osamdesetih to se smanjilo pa si za honorar od objavljenog djela mogao kupiti Fiću. Danas, za honorar knjige koje si pisao godinu, dvije pa možda i tri možeš kupiti dobar bicikl. Ne električni, obični. Ne govorim o pjesništvu nego o prozi, naravno… Pjesme nikada nisu bile na cijeni.

ned

06/22

Sjeća li se itko bloganja?

One eternity later... Vjerujem da nisam jedina koja ovu frazu ne može čuti bez slike čuvenog Spužva Boba u glavi. Spužve Boba? Kroatist u meni trenutno čuči, ali anglist je ipak dobio svojih pet minuta s tom velepoznatom frazom - one eternity later...
O čemu ja to uopće pričam? Eternity bi bila vječnost, je l', a upravo toliko je prošlo od mog posljednjeg posta na blog.hr-u. Čitamo li se više uopće?

Sjećam se da sam u naponu tinejdžerstva i puberteta ovdje pronalazila utjehu, kako u slovima, tako i u ljudima koji su se krili iza svojih blogova. Dijelili smo tračke iz svojih života i osjećali se kao da nas netko čita , a onda smo prešli na gledanje. Fotografije su već dugo najpopularnije sredstvo kreativnog izražavanja, meni također vrlo drago i blisko, ali iako kažu da fotografija vrijedi tisuću riječi, meni se čini da svima fotografije šute. A i moje su, čini mi se, sve tiše... stoga pišem, napisala je Kovrčava.

Prikaži još vijesti...