Blog.hr

Vijesti s bloga

uto

12/20

Što je Božić bez obitelji?!

Sjetila sam se Božića i blagdana 91. godine. To je bio zadnji Božić kad sam bila zdrava i kad sam hodala. Sad kad promislim tog Božića nismo imali ništa, a imali smo sve. Baš nam je bilo teško što se tiče materijalnih stvari, a ja sam bila sretna i vesela i mislila sam da smo mi bogati. Nismo imali doslovno ništa. Ipak nam je netko dao malo ribice za pofrigati na Badnjak, a zbog puuuuno fritula mislila sam da živimo u izobilju. Još se bolje sjećam dočeka Nove Godine i okićene jelke za koju se može sve reći osim da je bila lijepa. No meni je bila najljepša. Vjerojatno ju nitko nije htio kupiti jer je bila sva štrkljava i bez grana na pojedinim mjestima pa ju je tata dobio za skroz sitne novce. Ionako se te rupe ne vide na boru jer je tim dijelom okrenut prema zidu. Ja sam bila presretna zbog šarenih lampica i velikih staklenih kuglica naše babe Slavke. A i bilo je tu kuglica svake šorte i čizmica i zvončića i Dida mraza; sve šareno i danas bi se reklo , neukusno. Najponosnija sam bila s Jaslicama koje sam napravila od nekakve tkanine koju je tata donio iz Garde, a njima vojnicima je trebala služiti kao čarapa, napisala je Šušunjara.

uto

12/20

Zračnice, kuće i kućanice

]Kids gloves:

L.E.1 – stavi prvo veš prat!
L.E.3 – naravno, kako drugačije(?)... otvorite sve prozore i balkonska vrata nek se lufta.
L.E.4 – aj dobro, budem ja školjku.
L.E.6 – školjka veže cijelu kupaonu!
L.E.7 – budem ja usisaval.
L.E.1 – budem ja veliki prozor oprao čim dođem na red.
L.E.2 – onda ću ja promijeniti posteljinu i zluftat deku i poplun.
L.E.4 – koja sam ja budaletina.
L.E.6 – kad završiš s podovima daj mi sauger pa ću tepih i kauč riješit.
L.E.2 – budem malo prošao listove biljke, prašnjavi su.
L.E.1 – mašina je gotova, reci čim se osuši pod u kupaoni i prebriši papuče.
L.E.3 – nemojte me niš gledat, na pauzi sam.
L.E.4 – školjka gotova, podovi prebrisani i suhi, lavabo nakon prozora, možeš po veš.
L.E.1 – (stavlja sušit veš)
L.E.3 – ok, da niš ne delam i kaj sad, budem onda hendlao ljude čije tajne moram čuvat.
L.E.2 – prebrisao sam još stolek uz kauč i idem pogledat jel zakureno u garaži.

uto

12/20

Rješenje o ovrsi

Kada je krenuo onaj prvi val ovrha nakon moratorija na iste dobila sam je i ja. Rješenje o Ovrsi iz 3. mjeseca. Parking, piše Magneto.
Iskreno, nemam blage kada ga nisam platila, ali kako sam i inače poprilično zaboravljiva čak i ne sumnjam da ga nisam platila.
Sigurna sam samo da nisam dobila na kućnu adresu ni opomenu, a ni uplatnicu da isti parking platim jer sa računima sam jako pedantna. Imam cijelu logistiku upravo zbog moje zaboravljivosti, tako da ne omanim ni jedan tekući račun.
Nema veze.
48 kn je iznos za cjelodnevni parking kada ne platiš onih 5,6,7 kn za sat, ovisno već u kojoj zoni i kojem dijelu grada si ostavio limeno čudo.
Troškovi javnog bilježnika su 150,00 kn + 37,00 kn (to je valjda vrijednost papira na kojem se ovrha printa)+ tih 48,00 kn parkinga što sve skupa iznosi 235,00 kn.
Zovem famoznog javnog bilježnika u kojeg je predmet, kaže zovite promet. I stvarno, provjeravam rješenje, ovrhovoditelj je PROMET.

pon

11/20

Približavanje scenografije

Došla mi je ideja za eksperimentalnu stvar na relaciji film-predstava, napisao je Lucid-Theatral.

U ovom postu, ću probati približiti scenografiju filma "tko pjeva zlo ne misli" sa scenografijom predstave. Za one koji nisu gledali
niti uživo niti online kad je u jeku pandemije bila dostupna putem you tube kanala. Na inovacije u predstavi sam se referirao
u linkanom postu pa sad neću ovdje, iako ima negativnijih reakcija na predstavu od strane onih koji prednost daju filmu ima daleko
više pozitivnih. Pored glavnih uloga ima i masa "multipraktičnih" koje su u više scena drugi protagonisti.

pon

11/20

Sekvence

Zlatne žbice:

Nedjeljno jutro prije točno tjedan. Kroz kuhinjski prozor promatram bjelinu mraza. Dok pogledom odsutno šaram po tom moru kristala pijem kavu i slušam radio. Uglavnom stariji ljudi naručuju pjesme iz nekih minulih epoha. Puno nostalgije utisnuli su u te glazbene želje. Kad se začuje glas Kiće Slabinca i mene zapuhne burin sjete. Istovremeno na sarajevskom portalu Žurnal info čitam kolumnu pisca Semezdina Mehmedinovića. Zapisujem iz nje jednu rečenicu što me se posebno dojmila: Nikada nigdje nisam išao da bih vidio, nego da bi mi se dogodilo. Sviđa mi se koncept te kolumne. Odlučujem da ću ga djelomično primijeniti ovdje na blogu.

Prikaži još vijesti...