Blog.hr

Vijesti s bloga

pet

12/22

Donna

Huc:
Javi san rodbini u Benkovac, da jin direktive:
Cabernet finito… stop… šalji bocune… deset litri… hitno…
Odvratili su:
Nima više vina… stop… pas zajeba…
Kakav pas… stop…
Donna…
Nazva san Franu na telefon.
Kako nima? Šta se zbilo?
– Nima.
Pa mi je ispriča.
Ima Frane pasa, Donna joj je ime, to je lip lovački pas, njemački kratkodlaki ptičar, kuja sa kojon iđe u lov. Donna je lipa ka Merlin Monro i pametna ka Mare Kiri. Zna sama otvarat i zatvarat vrata.
Niki dan, Frano i njegovi morali su poć na krstike od maleg od Andabake.

čet

12/22

Saga o šapatu sveta na mnome

Vladkrvoglad:
Nogu
pred
nogu
hodam
i tim hodom
dolinom Dunava
započinje moj život.
Prošao sam i početak Vučje doline
i od tada
hodah usamljeno
dugo i daleko
svakoga dana,
u rascepu pesnica od modrila
spavajući sne staroga kurjaka
i zaobilazeći velike gradove.
Mislio sam
da tražim Valhalu,
Raj ratnika,
što se belasa visoko u bregovima
i ranjava maštu sekirama senki.

čet

12/22

Hvala, curke

Njihov je posao vrlo zahtjevan i odgovoran.

Nije jednostavno svakodnevno dolaziti na bolničke odjele, odjenuti odoru i zakoračiti u svijet tuđeg bola i teških životnih trenutaka. Otvarati vrata soba i susresti poglede ispunjene i strahom, i bolovima, i panikom. Obaviti sve što trebaju, a trebaju tako puno toga – podići iz kreveta, pomoći pri tuširanju ili prati pacijente na krevetu, presvući krevete, pomoći pri odijevanju, zamijeniti katetere, previti rane, podijeliti terapiju, izvaditi krv. Dolaziti na svaki poziv iz tolikih soba i dati sve od sebe da uklone ono zbog čega ih se zove. I ne samo to.
One i tješe, i umiruju, i otkinu komadić duše za svakog pacijenta. I čine to sa osmijehom, barem one koje sam ja upoznala.

Na odjel ginekološke onkologije sam došla teškog koraka, izmučena bolovima i pokušavajući razvući osmijeh na lice, piše Rossovka.

sri

12/22

Blog avantura

5 je godina mog bloganja. Eto koliko lijepih postova, trenutaka sva u slovima, stihovima, pričama i fotkama ali i dalje tu ostajem ona ista Ja. Ne mijenjam ništa samo upotpunjujem se, volim neobično ali lijepo. Nekako nekad pustim ali trenutak je jedinstven i to je slaganje posta koji je u mojoj verziji ispričan. Nekad baš u ovo vrijeme pitam se blog kao u današnje vrijeme sve što je različito tj drugačije je na neki način još uvijek "neprihvatljivo" a baš u tim različitostima se izgrađuje i, nadopunjujemo, ističemo i izdvajamo ipak nismo tu da budemo isti već da pravimo razliku s onim što volimo, što nam je lijepo. Ne moraš se slagati s nečim ali lijepo oblikovati i reći ako se ima potrebu može se i u tom tonu se blog ističe. Smatram da je pisanje vrsta umjetnosti i kao takvu se poštuje, piše •BlueRose•.

sri

12/22

Ode i godina ova

Uvijek nekako krajem godine podvlačim crtu i radim račun godine koja je skoro iza mene.
Tako i sada, stojim i gledam unatrag, imam osjećaj da ova godina nije imala kraja, izgleda mi beskonačno dugo kao jedan beskonačan dan koji završava a nikako da završi.

Ovu godinu bih nekako podijelila na dva dijela.

Prvi dio godine je bio period stresa, borbe, neizvjesnosti, bijesa, nadanju u čuda i period vjerovanja da sve nekako može biti drugačije, vjerovanje da nije kraj dok stvarno nije kraj, piše Suncokreti na oblacima.

Drugi dio godine bih rekla da je period moje osobne hibernacije, spavanja zimskog sna usred ljeta, borbe same sebe sa demonima u mojoj glavi.

Prikaži još vijesti...