Blog.hr

Vijesti s bloga

ned

06/21

Denika na izletu kod Mrguda

Planeta Zemlja:

Mrgud voli biti gazda u kući, a ipak nema problema sa Lunom, jer Luna voli mačke.
Kak i Slikarica voli mačke, u kući je uvek po par seoskih mačaka, koji se dođu nahraniti.
Na jednog od tih pridošlica, nedavno, Slikarica se je popiknula i grdo slomila lakat.
Sad je u gipsu i boli ju.
Na sreću je leva ruka pa bu mogla slikati.
Mi smo donesli klopu iz kineskog restorana.
To je kak na filmu, možete odmah jesti čak i bez tanjura.
Možete jesti štapićima ili vilicom.
Nož zapravo ne treba, jer Kinezi skoro sve izrežu na male komadiće. Dobro je mirisalo sa stola. I meni su dali malo kineske riže s mesom. Dali su mi probati
i još koji komadić sa stola, iako je na hrani pisalo “hot”
Mene to nije smetalo.
Onda su Slikarica, On i Ona popili kavu sa sladoledom.
Meni nisu dali, a nisam bila ni zainteresirana.

ned

06/21

Odlasci

Na ovom svitu sve je prolazno i ništa nova ne može doč dok je staro još u funkciji. Istina, neke se stvari potroše prije, ka i judi, a sve ovisi o tome kako i duperaš, ako i puno forsiraš neče puno durat, ali opčenito govorit od svi se uvik teško rastajemo. Dobro, ne baš od svi, al od oni sa kojima smo se saživili, da, piše
Kupus.

Osobno sam se nagledao odlazaka iz prve ruke i potom pitanju nemam neki nedoumica, šta sam stariji više mi kroz možđane prođe ipitanje vlastitog odlaska. Neke će jude zbog toga uvatit briga, čemu? Ne ufaju se u ono šta su paričali?! nema se tu šta posebno za paričat, svak se istesa nako kako je tija ma koliko ti oštrija teslu on je tesla na tupo. Pa čemu o da briga?

pet

06/21

Ljetovanje, plaža

Mužjak je pronašao najdužu pješčanu plažu koja postoji, trošimo njegov godišnji u naizgled idealnom obiteljskom skladu, jeste tako izgleda obiteljski sklad, muškarac, žena, dijete, kupamo se, kuhamo, jedemo, peremo, seremo, sve naizmjence, rijetko zajedno, doduše, nikad nismo srali zajedno, valjalo bi i to probat prije nego li se skroz zgadimo, bebu skrivamo od sunca, komaraca, pauka, stonoga, beba je kuc kuc kuc sretna i zdrava, mi isto, sve je idealno, plaža je dugačka beskrajno, ispred našeg apartmana (jest, prvi i jedini red do mora) nabacano je desetak ležaljki na kojima baškare ostarjeli njemački od majke rođeni tuljani, neki dremuckaju, neki čitaju knjige prave od korica i papira, imam petnajstak minuta vremena da malo otplivam i osušim se, ćirim ispod oka na ležaljke i pokušavam se sjetiti tog blaženstva te nevjerojatne mogućnosti ležanja bez ikakve obaveze, ono kad samo dođeš i ležiš koliko ti se leži.

I briješ pritom neke svoje brige, drviš neke svoje snove. Sve sam to milion puta prošla. Sva ta ležanja i leškarenja. Neobavezne i neodgovorne blagodati. Nikad više nazad, napisala je Ani ram.

pet

06/21

Za sada ovako. Neprocijepljeno.

Aktualno cjepivo za koje smo svi, kao i za našu nogometnu reprezentaciju, stručnjaci još nisam primila. Prijavila sam se i kod doktorice i u firmi, no moram čekati neko vrijeme da izgubim antitijela koja je organizam uspio stvoriti kad se borio sa virusom. Doktorica kaže šest, druga kaže tri mjeseca od preboljenja. Zakoniti je neki dan izvadio Covid putovnicu na kojoj mu stoji da je180 dana bezopasan. Bolovali smo u isto vrijeme, pa eto ja računam da je i meni rok trajanja antitijela 180 dana iliti šest mjeseci.
Cijepit ću se. Nije mi neki big deal , iako sam u vrijeme prijava izjavila da se neću cijepiti Astra Zenecom. Strah me tih ugrušaka iz jednostavnog razloga. U predmenopauzi sam i ona redovna krvarenja dolaze kad se sjete, a i u onih 0.008 posto koji su imali fatalne nuspojave, za koje nam tvrde da je to smiješan postotak, je ipak neka osoba kojoj je dotično cjepivo napravilo problem u vidu ugrušaka. Možda (vjerojatno) brijem no eto tako razmišljam, piše Konobarica s tastature.

pet

06/21

Život je čudo

Strah, onaj iskonski strah kako sve je loše i znate bit će lošije, a sami ste. Sami daleko od liječnika, od bilo kakve pomoći. Nije da ne znate o samopomoći, ali što učiniti kada vam doslovno krv istječe kao potok? Nisam sigurna da svaka ženu, ali ima nas koje prvo pomislimo na sve flekove po namještaju dok niste dohvatili bilo kakvu krpu, često ručnik. To je nekako nagonski kada se radi o recimo nosu, licu. Upravo sam tako prije tjedan dana, prvi puta u životu doživjela da se potok krvi slijeva iz nosa. Nije to bilo kapanja, a ne, teklo je. Sekunda šok, zatim juriš po ručnik. Posvuda ostaju tragovi. Poziv hitnoj. Držite ispod korijena nosa čvrsto petnaest minuta, kažu. Pola sata, ništa, potok juriša i dalje, poziv hitnoj. Opet pitanja o anamnezi, lijekovima, tlak. O tlak, pa nisam mjerila. Mjeriti. Mjerim 200/110. Odmah dvije doze nitra, za 2 min mjeriti, ponoviti nitro, uzeti tabletu za sniženje, jel još curi, da teče, pričekati koju minutu, u bolnicu na tamponiranje. Bože ne mogu opet u bolnicu, jednostavno ne mogu. Izdržat ću doma dok ne prestane. Dva i pol sata kasnije staje. Dobro je, Bogu hvala, piše Demetra.

Prikaži još vijesti...