Blog.hr

Vijesti s bloga

uto

01/20

Seve u srcu

U današnjim Pričama jedne Šušunjare pročitajte kako je upoznala Severinu:
Sinoć, nešto iza 20 sati zazvoni meni mobitel. Nepoznat broj. Nakon kratkog razmišljanja hoću li se javiti ili ne ipak se javim.
- Bog Šušo, Josipa je!- na brzinu u glavi preletim sve Josipe koje poznajem i shvatim da nemam pojma s kim razgovaram.
- Evo, tek sad te zovem i to posebno da ti kažem kako me se dojmilo kako te je Seve lipo prihvatila i kako je draga, mila i jednostavna bila prema tebi.
- E, jesi vidila?! – i tek tad shvatih o kojoj Josipi je riječ.
Ma, u ovoj priči nije bitna Josipa (inače divna cura) nego je bit priče da sam ja upoznala Sevu. Neki bi rekli „ Neš mi ti bitne stvari?!“ . A za mene je bila bitna i poučna i pamtit ću je za cijeli život.
Dakle, bilo je to lani. S već dobro poznatom ekipicom krenula sam na mali četverodnevni izletić koji je najprije trebao biti za izliječiti dušu, a sve ovo ostalo došlo je kao bonus. I stvarno ta četiri dana dušu svoju sam trgala na komadiće pa bi je opet sastavljala i nanovo rastavljala i tako puna četiri dana pa i na samom zadnjem predavanju ili susretu gdje ja nisam nikoga vidjela od svih tih par stotina ljudi , osim što sam bila u svojim mislima, suzama radosnicama i u direktnom odnosu s Njim.

uto

01/20

Nomen est omen

Imala sam taj jedan blog, tada
rođen dveisedme

crn kao ponoć, a zapravo rasvijetljen i razigran poput Las Vegasa
energijom su ga napajali uglavnom nebitni postovi
i - najbitniji od svega - komentari

pun smajlića je bio, prokletinja
šaren i vječito u pokretu
ciganskoj čergi najviše nalik

putovalo se, puno
pjevalo i plesalo još i više
fotografiralo, glupiralo
razmjenjivalo padobrane i poljupce
recepte za preživljavanje kao i one za višnjevaču s rakijom ili rumom

često se dim raspaljenog roštilja dizao do zvijezda
i pune Lune, zavodljive i zavadljive
(ne, nismo bili svađa i čerupanja lišeni ni tad
no nekako bi se sve riješilo i na valcer, tango ili dance osamdesetih okrenulo), piše Mayday.

pon

01/20

Životna priča jednih traperica

Deset godina je proletjelo kao deset dana.

Odjednom, kao ljetnji pljusak, pojavi se u ogledalu odraz deset godina starijeg čovjeka. Nije više tako mlad, nije više tako mršav, nema više tako čisto lice. Lice čovjeka koji je ponosan na sebe, ali ipak tjeskoban i pomalo letargičan.

Kad sam na prvoj godini fakulteta kupio Levi's traperice u splitskom 'šoping' centru, koji sada tako provokativno stoji na mjestu nekadašnje tvornice koja je zapošljavala petnaest tisuća ljudi, bio sam izrazito sretan. Sjećam se te sreće, bile su to skupe traperice, a ja sam ih platio od novaca koje sam zaradio konobareći tijekom ljeta u dalmatinskim klubovima. Možda, ali samo možda sam tada bio bijesan na sebe zbog činjenice da me kupnja nove stvari čini sretnim. Danas sam sto posto siguran da mi fale vremena kad su me i takve stvari znale učiniti sretnim, piše na blogu Memoari propalog inženjera.

pon

01/20

Nije što laže...

... neg što misli da mu vjerujemo!
U rvackoj osim sportaša i političara, pa još i dotura najbolje je bit ministar. Ka šta piva Grdović, u srazu sa bevandom, pa sve blagoslovljeno zlatnom krunicom oko vrata.

Kad si na nivou pa moš baratat zakonima i miljunima... Ovaj ni nezna šta ima ili nema. Onom bivšem zdravstvenom ministru (pazi opet zdravstveni) ćaća i mater umirovljenici izgradiše milijunsku vilu.

Da, da, valja bit u zdravstvu.
A sve bolesno.
Pa još dat ostavku?
Ma hajte molin vas, bolje umrit od srama kad se već sa njin rodiš, piše Bellarte.

Sve mi dođe baš žao koliko su nagazili na Kujundžića. Nije da ga branim, neka se brani sam, ali doista mi sve to više liči na dirigirani linč nego na novinarski posao. I onda virnem ja malo u te imovinske kartice ( nisam dugo ), i bez nekog detaljnijeg istraživanja nađem svašta nešto, napisala je Mmarivall.

UPDATE
Kujundžić: "Najjednostavnije bi bilo dati ostavku, ali moj moral to ne dopušta. Stavio sam mandat na raspolaganje".

pon

01/20

Pucanje leda

Nakon prilično vremena ukazala mi se prilika i javila želja za zimsku vožnju na biciklu kroz Žuticu. To je ravničarska šuma blizu Ivanić-Grada o kojoj sam u više navrata pisao ovdje na blogu. Zahvaljujući činjenici da praktički leži na nafti, kroz nju prolaze brojne asfaltirane cestice kojima je bez puno napora moguće doći u mnoge skrivene kutke biciklom. Osim naftaša povremeni gosti su radnici šumarije, lovci i rekreativci željni boravka u prirodi.

U Žutici sam bio puno puta, češće biciklom ili nekad pješice nakon što bih se autom dovezao do ruba same šume. Svaki put kad navratim u taj labirint visokih stabala i uskih puteljaka dočeka me neki novi ili drugačiji prizor. Nerijetko sam dojma kako je šuma itekako živi ekosustav koji se neprestance mijenja podsredstvom ljudskog djelovanja, smjene godišnjih doba ili sama po sebi, piše Zlatne žbice.

Prikaži još vijesti...