Blog.hr

Vijesti s bloga

sri

12/21

O blagu

Sarah:
Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru.
Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.

Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obiku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.

uto

11/21

Tisuću pitanja

Čudno je ovo vrijeme u kojem živimo. Tamo gdje struka i nauka tapka u mraku, gdje se veliki broj ljudi trudi iznaći kakvo , takvo, rjšenje za izlazak iz bodljikavog, začaranog kruga, mase ljudi protestiraju tražeći pravo na slobodu mišljenja i kretanja, braneći svoje stavove, mišljenja i uvjerenja.

Da su okolnosti drugačije, rekla bih, u redu je. Tako treba, piše Ljubav kroz riječi jedne žene.

Pravo svakog čovjeka je, pravo na život. Život jest sloboda, razumijevanje, međusobno uvažavanje stavova i mišljenja.

Gdje je u svemu tome odgovornost jednih prema drugima?
Ako ne prema odraslima, gdje je u ovom sveopćem ludilu odgovornost prema djeci?

uto

11/21

Biram biti sretna

U moru sranja koja se u životu događaju, čovjek ponekad mora sam sebi govoriti bedaste kratke fraze zbog kojih će se možda osjećati barem 1% bolje. Zapisala sam ih u rokovnik nekoliko:
- Dobra sam osoba
- Polako, od dana do dana
- Možeš i više nego što misliš
- Jednog dana će sve biti baš kako treba
- Sve ćeš preživjeti
- Ništa od lošeg što ti se događa nisi tražila
- Biram biti sretna

Posljednju sam zapisala danas. Kad sam shvatila da nema jednostavnog rješenja, ali nisam zaslužila biti nesretna zbog drugih. Drugi nisu zaslužili uništiti mi sreću, piše medlife.

pon

11/21

Grašak

Bila sam kod zubara.

Između ostalog kaže ona meni kako na osmici, gornjoj, imam karijes, ali kao što ja ne mogu do njega četkicom, ne može niti ona do njega.

Preporuča kirurško vađenje.

Pita me hoću li uputnicu koja vrijedi tri mjeseca ili malo razmisliti.

Meni je samo kroz glavu prošlo - ko živ ko mrtav za tri mjeseca, nek čeka.

Razmislit ću, odgovaram njoj.

Kod doktorice opće prakse pokazujem kvrgu na srednjem prstu, kvrga je s gornje strane, veličine graška, i boje graška i mogu je pomicati poput graška pod kožom, piše Kockavica.

Kažem doktorici, prije mjesec dana dok sam radila u vinogradu nešto me upiklo, ne znam što, boljelo je jako, tu noć sam povraćala, i nakon toga ništa osim te kvrge.

Kaže ona meni, tijelo je stvorilo zaštitnu membranu oko otrova, to se može odstraniti jedino kirurški.

pon

11/21

Otok

Nije to nešto novo, a bome ni staro: previše je loših stvari oko nas; ne umijem sada pisati o njima a da pri tome baš nikoga ne povrijedim, ili bih umio – kada bih za to imao čitavu tonu energije, vremena, strpljenja i nadasve vještine, a svega toga nemam. Nekako, kao da mi je to postala granica ispod koje ovih dana ne želim ići: ako već ne mogu pisati o nečemu što je doista važno, čak – presudno za našu budućnost, onda ću stvarati crtice i ostavljati gotovo beznačajne zapise, ali o nečemu dobrome, piše Vjetar u granama.

Ono što je predmet ovakvog zapisa jest jedno nedavno, prelijepo, kasnojesensko jutro na otoku. Pridigao sam se dovoljno rano da upijem svaki čas tog blaženstva, a dovoljno kasno da svojim šuškanjem ne budim ljude oko sebe. Litra vode u ruksaku, par još neubranih mandarina iz vrta i korica već prilično suha kruha bili su mi toga jutra sasvim dovoljna okrepa.

Prikaži još vijesti...