Blog.hr

Vijesti s bloga

sri

08/21

Olimpijsko zlato iz Brezja

smjehotvorine:
3. kolovoza 1984. godine Brezje je i službeno postalo centar svijeta, jer je Vlado Lisjak toga dana osvojio zlatnu olimpijsku medalju u hrvanju grčko-rimskim stilom u kategoriji do 68 kg u Los Angelesu.

Skromni i uvijek nasmijani mladić otišao je u LA kao najmlađi član hrvačke ekspedicije, imao je tada 22 godine. U jednom je intervjuu izjavio kako je bio zadužen za švercanje kulena i kobasica koji su uvijek putovali sa sportašima, nek se nađe za pojačat prehranu u olimpijskom selu. Nitko nije očekivao da će se ovjenčati slavom i ostati zauvijek upisan u povijest kao olimpijski pobjednik, pogotovo jer ga je u finalu čekao aktualni svjetski prvak Sipila. Znate koliko je Vladi trebalo? 57 sekundi da ga tušira i uzme olimpijsko zlato.
Navijali smo vekere i pratili Vladu na putu do zlata. I kad ga je uzeo, bilo mi je kao da sam ga i ja osvojila. Skakala sam kao vilena gledajući na crnobijelom teveu Finca kako se bespomoćno koprca ukliješten u Vladine ruke. Probudila se i mama, pitala - jel ga dobio; reko - roditeljice, zlato je na putu u Brezje. Imamo zlato.

uto

08/21

Ljubav ili?

Neki dan ovdje na ljetovanju, kaže meni mlada gazdarica - "Joj, da barem djeca dolaze s uputama..."

I tako smo ušle u dijalog, žena s dvogodišnjim djetetom i ja, žena s uskoro punoljetnim blizancima. Moj zaključak je bio da je odgoj zapravo vlastita improvizacija (uz puno ljubavi) plus malo (više) odgoja naših predaka. Tek kada djeca narastu vidimo jesmo li "dobro odradili" posao. Ljubav... Jedan od najvažnijih sastojaka. Zvuči jednostavno, ali nije... Ponekad, roditelji sa silnom "ljubavi" malo i zaguše svoju djecu, piše U trenutku.

Svi svojoj djeci želimo dobro i radimo najbolje što znamo, no ponekad to nije dovoljno. I ok je to priznati. Ponekad ta silna ljubav djeci može dati osjećaj nesposobnosti. Je li to "samo" ljubav ili je u nju umiješani i silni strah?

uto

08/21

Sreća najveća

Zapeklo sunce s neba. Do jedva izdržljivosti. Južina, poput užeglog fena, uskomešava zrak. Dišem ko riba na suhom. Hvatam hlad i klimatizirano. Al stalno ulazim i izlazim. Pa šok toplo-hladno još više pojačava uzavrelost. Ne kukam. Meni more tuče pod prozore.

Ipak, postoji mjesto koje zaista vrije. U kojem se zbiva vatromet emocija. Korito iz kojeg se izlijeva milina i radost. Paperjasta nježnost i mekoća. Toplina i veselje. Voljenje do beskonačnosti. Moje srce je udomilo ljepotu postojanja. Bitka i bivstvovanja. Moje srce pulsira na frekvenciji najuzvišenije dragosti, piše Otočka.

pon

08/21

Prepirka

Miško:
U početku ne shvaćam što me trza iz sna, što me budi: želudac koji se bolno grči, ili ogorčen glas koji dopire iz daljine i razbija mi ružičastu koprenu sna koja me štitila do tog trenutka sive i bolne svakidašnjice, koju sam, pod svaku cijenu pokušavao izbjeći.

Monotono romorenje glasa se nastavlja, pobjeđuje, kida niti mog sna, želudac mi se diže, grči, pulsira i konačno ustajem, predajem se, napuštam san, napuštam zaborav i žurim u kupaonicu. A njen me glas i dalje prati, ne napušta me, ne mogu mu umaći.

- Gad jedan! – istresa Ljubica, moja zakonita, sav bijes kojeg ona oduvijek, odavno to znam, pažljivo prikuplja i čuva, s ljubavlju ga njišući u grudima. – Iz dana u dan pijanči i spava, spava i pijanči i ni za što drugo ne mari. Gdje su mi oči bile, kad sa …
Zatvaram vrata kupaonice i o otvaram slavine puštajući da voda teče: šum je to koji „ubija“ riječi s one strane vrata. Više ne dopiru do mene i osjećam olakšanje, dok se naginjem nad zahodskom školjkom, grleći je poput drage i zabranjene ljubavnice, istresajući želučanu kiselinu iz sebe, nalazeći trenutno olakšanje.

pon

08/21

Zdravlje

Sjećam se dana kad se rodio. Imala sam 3 i po godine, mamu su odveli u bolnicu, a po mene su došli susjedi kod kojih sam trebala ostati dok ne dođe baka. Došao je prije vremena, mama je bila zabrinuta. Tata je služio vojsku u mornarici, nije tražio odgodu zbog malog djeteta i drugog na putu ili to tada nije bilo moguće sad nije ni važno. Roditelji su bili mladi, tata nije bio punoljetan kad su se oženili.

Uglavnom, u malom podstanarskom stanu na vrhu, s uskim i strmim stepenicama, u starom gradu gdje su ulice uske i popločene izlizanim kamenom, bio je naš mali svijet. Mama je bila žrtva uz svu ljubav. Ja sam bila bistra i nestašna, vezana za mamu. Znam, sjećam se da sam tražila mamin jastuk i na njemu jecajući zaspala. Kad sam se probudila bakica je već bila došla. Nas dvije smo se jako voljele. I tako mala znala sam koliko mi je ona važna. Išle smo u trgovinu i šetnju, naravno ne sjećam se svega ali slika slamnate ukrašene kolijevke na kotačima još mi je pred očima. Ja sam imala velikog medu i to mi je bilo najvažnije. Očekivala sam da će mi mama donijeti lutku a ne nekog malog tankog bracu s glavicom poput naranče, piše Brojiva.

---

Nažalost, blogerica je izbrisala post. O tome više možete ovdje pročitati.

Prikaži još vijesti...