Blog.hr

Vijesti s bloga

pet

10/18

Stari alati i umjetnost

Zanimljivo je kako na putovanjima u druge zemlje i gradove uočavamo ljepote i posebnosti. Divimo se viđenom, slikamo, pričamo o viđenome.
Prolazimo ulicama gradova u kojim živimo, naviknuti na njihove ljepote. Ponekad nas nešto , ili netko, podsjeti na nešto posebno u našem gradu, piše Ljubav kroz riječi jedne žene.

Nedugo je Gogo u svom postu imao fotografiju mojih sugrađana sa izloženim starim alatima. Zato sam jedno jutro prošetala po gradu. Evo što sam vam htjela pokazati.
Oni koji su bili znaju, oni koji će Varaždin posjetiti neka pogledaju....

Preko puta Uršulinske crkve je mali Trg tradicijskih obrta.

pet

10/18

Spojiti nespojivo

Suncokreti na oblacima:
Sjedim na osunčanoj terasi, pušim i ispijam gutljeve one davno jutros skuhane kave koja je već odavno hladna.

Sjedim na terasi vukući dimove cigarete praveći mali dnevni predah od svakodnevnih obaveza, predah od života.
Sjedim i gledam kako prolaze automobili.

U koloni prolazi jedan automobil sa spuštenim krovom, muzika iz njega trešti na sav glas, neka ekipa sjedi i partija u njemu, ti voziš, auto prolazi jedino što još negdje čujem je tvoj meni jako dobro poznat gromoglasan smijeh.

Oh da, došao si. Došao si, ali ranije ovaj put, puno ranije nego inače. Inače je tvoje vrijeme oko Božića, ne sada, ali eto te..

čet

10/18

Maslinik i boje

Huc:
povela si me
u maslinik
i rekla
ove su masline ovdje
skoro pa oduvijek
moj se djed brinuo
o ovom žilavom
drveću
i njegov djed
također se brinuo
o vrtu
i djed njegovog djeda
a i djed njegovog djeda djeda

Moj pinklec:
Radosti su kao i tuge u svim bojama i njihovim nijansama.
Razlika je samo u gustoći i težini boje, jer odjeven u boju radosti letiš, lebdiš, dižeš se iznad grada, oblaka, putuješ do zvijezda i iza njih.
Odjeven u te iste boje samo druge gustoće i težine ostaješ prikovan na mjestu, boja ti pritišće ramena i tjeme, oduzima dah, vodi u ponore tuge i besmisla i iza njih.

čet

10/18

Sasvim slučajan post

U najboljoj tradiciji i suvremenom kontekstu takvih atributa, ovo je sasvim slučajan blog. Napravljen je davno, da bih sam sebi omogućio komentiranje kod jednog prijatelja koji je morao zabraniti komentiranje anonimcima i koji nas je, ima tome već nekoliko godina, zapravo blago i u miru, naravno i hvala Bogu u blogerskom smislu – napustio, prešavši iz ovog čudnog i virtualnog svijeta u stvarni, ukoričeni, istinski.

Bez ikakve ideje što bih s njime, a vjerujem da ta ideja (da ideje nema) sasvim iskreno i nesputano proizlazi iz ako ne svakog, a ono mnogo kojeg mog posta, stavljao sam godinama na blog razne fotografije koje sam usput snimao ni sam ne znajući zašto ih snimam, a još manje zašto ih publiciram. Poslije se sve to pretvorilo u nekakav povremeno vjerojatno pretenciozan koncept putopisa, a prava svrha mog bloganja bila je i do današnjeg dana ostala nešto sasvim, sasvim deseto – komentiranje.

sri

10/18

Putovanje rojevima

Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut.
Ne liječnica, ne pravnica, ne frizerka, niti glumica ili pjevačica.
Bila sam pod utjecajem Ratova zvijezda, sviđala su mi se daleka putovanja izvan Zemljine orbite, onaj veličanstven pogled kroz šofer šajbu svemirskog broda, ona spokojna i mistična tišina Svemira, upoznavanje različitih civilizacija.
Vulkanci su mi bili osobito dragi!
Bila sam fascinirana relativiziranjem vremena i prostora, potpuno uvjerena u mogućnost komuniciranja mislima i teleportacije.
Računala sam na znanost.
Kad se već na vrijeme ne može.
Spominjale su se godine u kojima smo sada.
Vremenski dostižne, napisala je SarahBernardht.

Prikaži još vijesti...