likovi držićevih komedija bili su autentični stanovnici njarnjas-grada
(tekst napisan na temelju opisa slavice stojan u "analima", što je navedeno u nastavku)
o tome tko su ustvari bili pojedini likovi u držićevim komedijama, od kojih je neke oživljavao u novim, ili u više njih, istražila je znanstvena savjetnica 'zavoda za povijesne znanosti hazu u dubrovniku', slavica stojan u jednoj tek nedavno objavljenoj studiji pod naslovom "Autentični stanovnici Držićeva Njarnjas-Grada".
iz njezinih zapisa proizlazi da su većinom ti likovi, o kojima je držić pisao 'stvarajući pazare' dočekivane smijehom i oduševljenjem gledateljstva, zapravo stvarni ljudi, živi modeli izabrani najčešće iz njegove suvremenosti.
kako su mnoge komedije bile uprizorene još u njegovo vrijeme (osobito na svadbama, o čemu sam pisala na temi o 'maškarama'), nerijetko su ti likovi živjeli i među uzvanicima ili su s njima bili u tijesnom srodstvu, ako to nisu bili i oni sami. *)
----
*) prolog 'skupa' je u stvarnom životu bio stijepo cerva-crijević.
igrao je tu ulogu na svadbi svoje sestre, koja se udala za saba palmotića. komedija 'skup' je tom prigodom i praizvedena (1553.). zato će kao prolog i kazati «i Stijepo sam i satir sam …».
ima slučajeva kad je držić posezao za likovima, opet stvarnim, ali onima koji su živjeli puno prije njega, o kojima je on slušao i znao neke njihove zgode i nezgode. tako se u komediji 'tripče de utolče', pojavljuje i građanin lone de zauligo.
postojao je jedan zauligo koji je u obitelj darsa ušao ženidbenim vezama. ali to je bilo još iz doba epidemije kuge kad je jedan od dvojice darsa (držića) napustio grad i zato izgubio plemićki naslov, tj. postao građanin. kako je ta predaja bila živa ne samo u njegovoj obitelji nego i u gradu, stvarni lone je onda postao i njegov književni lik.
o držićevoj teatralnosti i njegovoj umješnosti da 'od dubrovnika načini rim'; od života komediju; da ispreplete stvarnost i imaginaciju, pisali su mnogi autori, pa to ovdje neću ponavljati. htjela bi, zapravo, kroz jedan ili više njegovih poznatih likova (služeći se spomenutim tekstom i istraživanjem autorice) pokazati kakav je bio imaginarni, ali i stvarni život njarnjas-grada držićevog doba, bar u nekim životnim segmentima.
u držićevo vrijeme, a i nakon njega (vjerojatno i puno prije) postojale su i družine, odnosno nadareni pojedinci koji su po potrebi arecitali (glumili) i samog sebe, što je bio slučaj s nekoliko posebno nadarenih mladića spremnih na škerac, ples i pjesmu kao sastavni dio komedije.
jedna od pokladnih družina bila je u to vrijeme i 'gardzarija', koju je vodio dubrovački plemić rafo (marinov) gučetić (gozze) i u kojoj su, uz viđenije pučane, članovi bili i plemićki sinovi.
kad je publika bila nezadovoljna izvedbom ili kad bi glumci prekoračili mjeru u ruganju na njihov račun, znale su letjeti na njih trule naranče, a to je još bila i najblaža kazna.
----
1)
marin držić (1508-1567)se je rodio točno 300-tine godina prije formalnog pada dubrovačke republike, 1508 - 1808., ili u doba početka njezina najvećeg procvata.
držić je autor velikog broja komedija i njegovo dramsko stvaralaštvo nije našlo mjesto isključivo u našoj povijesti književnosti, nego i u europi.
držić je i dubrovčanin, a je li i kad to (svojevremeno) tretiran kao veleizdajnik neću raspravljati, jer ne pišem njegov životopis.
tema je njegov rad /površno/ iz kojih su opisani likovi, kazališni život u njarnjas grada u 16. stoljeću; likovi koje je, iz stvarnoga života, ugradio u svoje komedije.
republika je darsama oduzela plemstvo kad su za vrijeme kuge pobjegli iz grada u boku. boreći se za golu egzistenciju i u vječitoj besparici, držić nikad nije mogao oprostiti gubitak plemstva i imanja.
iako veliki pisac i komediograf, držić nikad nije uspio zadovoljiti svoje položajne ambicije, pa čak ni dovršiti započeti studij crkvenog prava u sieni, a to što je obnašao poslove od pisara do sluge, realno je moglo izazvati frustracije i negodavanje prema senatu i vijećima.
otud i njegova kritika kako dubrovnikom vlada dvadeset ludih nakaza i dvadeset škrtaca smiješnih u očima suvremenika, odnosila se na neostvareni pokušaj pobune (firenza) i traženja da u senatu bude jednak broj pučana i vlastele, pred kraj života (1562.).
prva je držićeva knjiga tiskana u veneciji još 1551. ( pa 1607. i 1630.), da ne spominjem daljnja izdanja
držić je napisao četiri pisma cosimu medici i jedno njegovom sinu francescu, na koja nije niti dobio odgovor, a to je bilo 1566., godinu dana prije smrti 1567.
"Ako je u Dubrovniku bio zadnji put 1563, urotu smisljao1566 (u sezdesetoj godini) a umro 1567 u Veneciji, koje je to bilo dozivotno izgnanstvo? I sto ako je smatrao da dubrovnikom vlada 'dvadeset obezoruzanih i i ludih nakaza, smijesnih skrtaca i kukavica, likvidatora hrabre i prosperitetne dubrovacke mornarice i njezina udjela u obrani Zapada od turske sile, kratkovidnih diplomata, nasilnika i budala koji mrze narod, i kojima su nezadovoljni i dvije trecine plemstva i sva mladez...'"
Post je objavljen 22.06.2006. u 21:07 sati.