kad je riječ o 'skočibuhi' tragedija 'tarakanove' je imala i drugo značenje.
priča o njoj živa je do današnjih dana, jer tarakanova je duh koji noću šeće 'skočibuhom'. 'skočibuha je bila izbjegavana zbog priče da u ljetnikovcu već u sumrak nešto 'lombra' (lupa, galami). *)
baveći se proučavanjem 'skočibuhe' i iz drugih razloga, često sam viđala prestrašena lica osoba koji su tu radili i njihovo nastojanje da je napuste u grupi. imala sam u rukama i vojnovićeve rukopise 'prologa', slušala priče starijih ljudi o tom lombranju, koracima koji se čuju na saloči, povremenom cijuku i ljuljanju velikog lustera. da bi potkrijepili priču o duhu tarakanove uvijek bi dodavali istinitu činjenicu, da u 'skočibuhi' nema miševa.
bilo je to doista čudno da ih nema pored tolikog brda knjiga, vegetacije, mračnih podruma, ali i njihove nastambe tik uz objekt u obližnjim krošnjama razgranatih palmi, odakle su krckali plodove i bacali ljuske. govori se: "tamo gdje žive duhovi, bježe miševi".
'skočibuha' je inače (od kraja 19. st.) skoro na samoj granici s glavnim gradskim grobljem 'boninovo', pa je i ta koincidencija dodatni povod strahu od boravka noću o ovakvom objektu.
za vrijeme domovinskog rata 'skočibuha' je bila službeno proglašena skloništem, odnosno zakloništem za nas koji smo stanovali u njezinoj blizini. kao i uvijek u nevolji ljudi se nekako organiziraju. tako i ovdje kad nisu 'grmjele' granate ili u vrijeme zatišja, svatko bi odabrao neki kutak u prizemnim, jakim i čvrstim prostorima i odspavao. da ne bi bilo iznenađenja, određena su dežurstva od dvoje ljudi.
dežurni bi svakog sata trebao obići ogromnu zgradu od vrha do dna. vidjela sam 'hrabre' muškarce koji bi nakon jednonoćnog iskustva odabirali neko drugo zaklonište izbjegavajući 'skočibuhu'.
i doista je nešto lupalo, pucketalo, cijukalo. bila sam u takvoj 'patroli' s muškarcem, koji se nije plašio (ali je ipak prethodno malo gucnuuo, tako za svaki slučaj), a s nama i veliki njemački ovčar. nekad bi se čuli svi ti zvuci, drugi put ništa - tišina.
da ne duljim priču (jer mi smo pojavu proučavali) i da je ne činim napetom, objašnjenje je više nego jednostavno. 'skočibuha je ogromni otvoreni prostor. velika saloča imala je poseban mozaik parket u različitim bojama, sastavljen u velike pačetvorine. drvo se na tako velikim površinama po burnom vremenu stišće, pa jugu širi. širenje i skupljanje, proizvodi pucketanje nalik hodu po podu koji škripi.
nadalje veliki otvori (vrata i prozori s pukotinama od starosti i neodržavanja), široka stubišta kroz koja je strujao zrak, propuh i vjetar njihao je velike svijećnjake čiji su ukrasi 'pjevali', a željezni držači tarući se jedni od druge bi bolno cijukali. ogromne grane bugenvilije koja je rasla uz istočnu fasadu svako malo bi lupnule u stare persijane i proizvodile buku.
a miševi?
e, pa oni su se naselili tek kad su ljudi unijeli u objekt hranu. knjige im nisu bile nikad zanimljive, draže su im bile datulje na obližnjoj palmi.
__________
*)/S.P. Novak;
M. Margaritoni;
F. Kesterčanek/
Post je objavljen 08.06.2006. u 10:07 sati.