kad je riječ o dubrovniku, i njegovoj u aristokratskim i dijelu pučkih krugova, posebnosti i trojezičnoj pismenosti, uz trgovačke i svekolike druge veze, nemoguće je očekivati kako tu nisu prodrli i neki novi običaji, koliko god da su dubrovčani bili i ostali robovi tradicije.
iz tih uvezenih običaja nalazimo na teatarske družine koje u raznim prigodama i u različito doba godine izvode svoje škerce (šaljive tekstove ili pošalice), koji odgovaraju vremenu u kojem su živjeli, izrugujući se i sami sebi, svojoj okolici, pa i običajima.
poznate su bile družine: nedobitnih, razbornih i ispraznijeh, kao što je u današnje doba poznata 'njarnjas družina', primjerice. u igrama družina bilo je elemenata mitskog, ali i izvornih likova od kojih sam prije spomenula čoroja, turicu i vilu, čija su imena ostala poznata do današnjih dana (bacco, diana i marte, makar u djelima autora koji se bave folkloristikom i etnologijom).
mnogi su se dubrovački pjesnici i pisci ogledali u pisanju tih igrokaza. meni sad je najbliži (iako je riječ o 17. stoljeću dramski repertoar petra kanavelića korčulanskog pisca i pjesnika, baš poradi naziva njegovih dramskih tekstova, a i zbog njegovog aktivnog sudjelovanja u nekim od tih karnevalskih družina.
tek kao ilustraciju spomenut ću dramske tekstove: 'vučistrah', 'andro štitikeca', 'šimun dundrilo', 'jerko škripalo', 'beno poplesija', 'pjero muzavijer' …
|