UN TEMPO
15.05.2006., ponedjeljak
legenda o pustjerni
|
pustjerna je, kažu, dobila ime zahvaljujući jednoj tragičnoj ljubavi. je li shakesperov roman romeo i julija potaknuo mnogobrojne slične legende ili su pak mnoge legende bile poticaj toj drami, mi nećemo nikad doznati. sličnih sudbina poput one glavnih junaka ove drame bilo je puno, na svoj način drukčijih, među kojima je i ova. prema opisu, rekla bi da je legenda o pustijerni smještena negdje u sam početak 12. stoljeća, tj. u vrijeme kad se dubrovnik prostorno proširio i na prijeko. tu je već bila sagrađena crkvica sv. nikole, što znači da se otok laus preko današnjeg straduna, spojio s kopnenim dijelom dubrave. to teritorijalno spajanje dubrovnika još nije značilo miješanje stanovnika jednog i drugog dijela grada. zapravo, netrpeljivost među njima nije dopuštala nikakve bliže veze. to je i tema ove legende. tema je tragična ljubav dubravka iz dubrave i silvije (liti, dubravke) s lausa. on slaven, a ona latinka. takva ljubav nije prihvaćena ni kod njezinih nit' kod njegovih, pa je on završio na jednom jedrenjaku, a nju je otac zatvorio u samostan puncjela. međutim, to je bila privremena mjera. silvanin otac ju je nakanio udati i odabrao joj ženika. o njezinoj nakani da ostane u dumana, nije htio ni čuti. svadba je trebala biti o 'tri kralja'. do dubravka je doprla vijest o njezinoj udaji i prije tog događaja kriomice se je vratio u grad. s putovanja je donio prekrasan biser, koji joj je želio darovati. kako sam nije imao mogućnost predati joj ga, našao je jednu staru prosjakinju koja je neometano obilazila i jedan i drugi dio grada. davno prije su joj sina jedinca u jednoj tuči ubili latini. to je svatko davno bio zaboravio. ne i ona. kad joj je dubravko dao biser uz plaću i molbu da ga preda silviji, nije mogao ni zamisliti na što će to izaći. prosjakinja se odlučila osvetiti latinima. zamotala je biser u maramu što je uzela jednom kužnom bolesniku i u crkvi dala ga potajno silviji. ubrzo je silviju zahvatila vrućica, a onda se razvila bolest. umrla je na dubravkovim rukama. kroničar piše da ju je sam položio u grob kraj crkve sv. petra, kako bi joj more pjevalo vječnu pjesmu ljubavi. nije taj biser bio tragičan samo za silviju, nego i njezine roditelje i puno stanovnika osobito tog predjela grada. što zbog smrti, što zbog straha, taj je kraj opustio. zato su ga i nazvali pustijernom. biser je donio zlo, ali i dobro, jer od tog vremena nestalo je netrpeljivosti stanovnika dubrovnika. ženili su se međusobno i izmiješali. i junak ove legende dubravko, kad su rane tuge zacijelile, oženio se sestrom nesuđenog silvaninog muža latinkom agnezijom. |
- 09:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #
13.05.2006., subota
BRDO SRĐ, NAZIV
|
srđ kao naziv je prisutan negdje od 9. stoljeća. ime je dobio po prvobitnim zaštitnicima dubrovnika sv. srđu i bakhu čija je druga crkvica bila podignuta na vrhu brda prijašnjeg imena vergatum. prije nego su dubrovčani za svoga zaštitnika uzeli biskupa, liječnika i mučenika iz sebaste u maloj aziji, svetoga vlaha, njihovi su sveci zaštitnici bili sv. srđ i bahko. prva njihova bogomolja je bila na lausu, a po legendi je dao sagraditi pavlimir. mislim da su austrijanci uništili tragove njezina postojanja na srđu. je li vergatum neki stariji toponim ili nije, nepoznato je. ako se uzme kao latinski izraz, onda vergo ima značenje onoga što se uzdiže, nagiba, naginje, spušta, uspinje. sličnog je značenja ( u smislu uspravnosti ili okomitosti) današnja talijanska riječ verga, jer znači, šiba, prut, šipka, štap. |
- 14:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PULJIŠKA P'JACA
|
pujiška/puiška/puljiška (ovo je točniji naziv, jer dolazi od talijanskog naziva puglia) pjaca je dubrovački naziv za sadašnju bunićeve poljanu. datira tek iz razdoblja između dva rata (svjetska rata i navale talijana u dubrovnik). stariji toponim po stanovnicima puglie dobio ime, ali se pri tom misli ne samo na njih. općenito na talijane. iako se naziv pjace čuje još tu i tamo, naziv puizi/puljizi je konstantni zbirni naziv za sve talijane u dubrovniku. kad ono navale u kolovozu … kad sam već kod pujiza. nadimak pujiz nosio je jedan krvnik s otoka dakse. |
- 14:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #
04.05.2006., četvrtak
LAUS
|
LAUS STINE Moje je misto izreslo na stini: lancun mu škrila, kušini hridi okolo kojih mareta pini: svaka mu stina za zlato vridi: (...) -------------------------------------------------------------------------------- lijepa pjesma o lausu *), koja bi isto tako mogla biti pjesmom o svakom našem lijepom primorskom gradiću, njegovom kamenju, stijenama, žalima i nostalgiji. al' ovo i nije samo sjećanje, to je osjećanje ljepote, zar ne poeta? *) laus za one koji ovdje zalaze, a možda ne znaju: laus ili lau je grčki izraz za strmine, hridinu, stijene. car konstantin porfirogenet, u svom djelu "De administrando imperio", kad piše o dubrovniku i njegovom nastanku kaže: "Grad Rauzij zove se romejskim jezikom tako zato jer se diže na strmenima, a za strmenice se grčki kaže 'Lau'. Po tome su njegovi žitelji nazvani Rauzejima." to hoće rijet (reći) ragusejima, dubrovčanima, gosparima. a gospari, to je u ovom slučaju zbirna imenica i odnosi se općenito na sve žitelje dubrovnika neovisno o spolu. jer kad se želi titulirati neku određenu osobu, onda je ona: gospar, gospoođa, sinjorina. posve pogrešno (više zafrkantski ali i podrugljivo pa ipak i nesvijesno na tragu ovoga što sam napisala o općem nazivu 'gospari') je naziv 'gosparka'. koristi se samo iz razloga što je teško ugodit i oponašat onaj naš naglasak koji čujemo u razvučenom izrazu gospoođa.  ponajprije, grad je nastao na omanjem otočići lausu (grčki laus znači hrid) negdje u prvoj polovici 7. stoljeća, što se čini približno točnim razdobljem utemeljenim na pisanju kroničara, arheoloških i drugih nalaza i analize povjesničara. laus je s južne strane (kao i danas) imao opasne i strme visoke obale, dok se na sjevernu stranu spuštao postupno završavajući blagim padom na rubovima morskog rukavca. morski rukavac je dijelio otok od kopna i drugog slabije naseljenog dijela – dubrave. najuži dio rukavca (prevlake) je nekadašnji predio pustjerne, današnja poljana paskoja milićevića, pa je na tom mjestu, najprije načinjen drveni most, kao jedina mogućnost ulaza u kasniji castellum, mali ozidani gradić, tj. civitadellu, tj. civitas. međutim, prvi castellum ili možda prvi manji dio grada nastao je na najuzvišenijem dijelu lausa danas sv. mariji i bio je opasan zidinama u suhozidu. tijekom slijedećih dvjestotinjak godina, castellum se širio (a grad se u svojoj povijesti širio šest puta, mislim na uži dio grada: kaštio; sv. petar; pustjerna; sv. vlaho na garištu; sv. marija; prijeko). prve su gradske zidine južno podizale strme hridine otoka, polukružno prateći teren, istočno se spuštale na vrata od lava /podnožje skalinade od jezuita/, a zapadno na današnji domus christi. u toj ravnini prema morskom rukavcu, ali na uzdignutim dijelovima otoka dalje od obale, završavale su se s tri kule od zapada prema istoku: budisavljevom, celippeovom i crijevićevom. područje izvan gradskih zidina počelo se naseljavati. najprije predio pustjerne, ali i niske obale lausa prema tjesnacu. morski se tjesnac tim gradnjama postupno zatrpavao, ali je još uvijek bio prostran, a prohodan samo preko spomenutog mosta. tad je 850. dubrovnik pogodio katastrofalni potres s plimnim valom i uništio sve izgrađeno. niveleta nizinskog dijela otoka se znatno spustila. arheološke iskopine u kneževom dvoru i u katedrali ukazuju da je današnja razina grada (a takva je bila i u 15. stoljeću) za neka 2 m viša od iskopanih temelja kasnoantike ili ostataka justinijanove bazilike ispod današnje katedrale (ista razina). kao još jedna posljedica te kataklizme iz 850. godine je daljnje zatrpavanje rukavca i postupno pretvaranje u močvaru. definitivno zatrpavanje je obavljano tijekom 11. i 12. stoljeća počevši od pustjerne ili danas vrata od pila. zadnji dio je zatrpan onaj pred dvorom. najširi dio tog rukavca je današnji porat, tj. samo jedan njegov dio koji nije nasut. radovima na dvoru pronađeni su piloni na istočnom dijelu i to u odličnom stanju. i u gradskom portu prilikom obnove također su piloni pokazali da se grad širio nauštrb porta. kako današnji izgled dubrovnika datira od poslije drugog katastrofalnog potresa iz 1667., a na današnjem stradunu ili zatrpanom morskom tjesnacu nisu vršeni sondiranja, može se samo pretpostavljati da je i tu velika vjerojatnost postojanja drvenih pilona, posebno kad se zna da su sve kuće u nizu građene na samom rubu otoka – južno, odnosno kopnene obale – sjeverno. eto to je onako najkraće. |