UN TEMPO
04.05.2006., četvrtak
LAUS
|
LAUS STINE Moje je misto izreslo na stini: lancun mu škrila, kušini hridi okolo kojih mareta pini: svaka mu stina za zlato vridi: (...) -------------------------------------------------------------------------------- lijepa pjesma o lausu *), koja bi isto tako mogla biti pjesmom o svakom našem lijepom primorskom gradiću, njegovom kamenju, stijenama, žalima i nostalgiji. al' ovo i nije samo sjećanje, to je osjećanje ljepote, zar ne poeta? *) laus za one koji ovdje zalaze, a možda ne znaju: laus ili lau je grčki izraz za strmine, hridinu, stijene. car konstantin porfirogenet, u svom djelu "De administrando imperio", kad piše o dubrovniku i njegovom nastanku kaže: "Grad Rauzij zove se romejskim jezikom tako zato jer se diže na strmenima, a za strmenice se grčki kaže 'Lau'. Po tome su njegovi žitelji nazvani Rauzejima." to hoće rijet (reći) ragusejima, dubrovčanima, gosparima. a gospari, to je u ovom slučaju zbirna imenica i odnosi se općenito na sve žitelje dubrovnika neovisno o spolu. jer kad se želi titulirati neku određenu osobu, onda je ona: gospar, gospoođa, sinjorina. posve pogrešno (više zafrkantski ali i podrugljivo pa ipak i nesvijesno na tragu ovoga što sam napisala o općem nazivu 'gospari') je naziv 'gosparka'. koristi se samo iz razloga što je teško ugodit i oponašat onaj naš naglasak koji čujemo u razvučenom izrazu gospoođa.  ponajprije, grad je nastao na omanjem otočići lausu (grčki laus znači hrid) negdje u prvoj polovici 7. stoljeća, što se čini približno točnim razdobljem utemeljenim na pisanju kroničara, arheoloških i drugih nalaza i analize povjesničara. laus je s južne strane (kao i danas) imao opasne i strme visoke obale, dok se na sjevernu stranu spuštao postupno završavajući blagim padom na rubovima morskog rukavca. morski rukavac je dijelio otok od kopna i drugog slabije naseljenog dijela – dubrave. najuži dio rukavca (prevlake) je nekadašnji predio pustjerne, današnja poljana paskoja milićevića, pa je na tom mjestu, najprije načinjen drveni most, kao jedina mogućnost ulaza u kasniji castellum, mali ozidani gradić, tj. civitadellu, tj. civitas. međutim, prvi castellum ili možda prvi manji dio grada nastao je na najuzvišenijem dijelu lausa danas sv. mariji i bio je opasan zidinama u suhozidu. tijekom slijedećih dvjestotinjak godina, castellum se širio (a grad se u svojoj povijesti širio šest puta, mislim na uži dio grada: kaštio; sv. petar; pustjerna; sv. vlaho na garištu; sv. marija; prijeko). prve su gradske zidine južno podizale strme hridine otoka, polukružno prateći teren, istočno se spuštale na vrata od lava /podnožje skalinade od jezuita/, a zapadno na današnji domus christi. u toj ravnini prema morskom rukavcu, ali na uzdignutim dijelovima otoka dalje od obale, završavale su se s tri kule od zapada prema istoku: budisavljevom, celippeovom i crijevićevom. područje izvan gradskih zidina počelo se naseljavati. najprije predio pustjerne, ali i niske obale lausa prema tjesnacu. morski se tjesnac tim gradnjama postupno zatrpavao, ali je još uvijek bio prostran, a prohodan samo preko spomenutog mosta. tad je 850. dubrovnik pogodio katastrofalni potres s plimnim valom i uništio sve izgrađeno. niveleta nizinskog dijela otoka se znatno spustila. arheološke iskopine u kneževom dvoru i u katedrali ukazuju da je današnja razina grada (a takva je bila i u 15. stoljeću) za neka 2 m viša od iskopanih temelja kasnoantike ili ostataka justinijanove bazilike ispod današnje katedrale (ista razina). kao još jedna posljedica te kataklizme iz 850. godine je daljnje zatrpavanje rukavca i postupno pretvaranje u močvaru. definitivno zatrpavanje je obavljano tijekom 11. i 12. stoljeća počevši od pustjerne ili danas vrata od pila. zadnji dio je zatrpan onaj pred dvorom. najširi dio tog rukavca je današnji porat, tj. samo jedan njegov dio koji nije nasut. radovima na dvoru pronađeni su piloni na istočnom dijelu i to u odličnom stanju. i u gradskom portu prilikom obnove također su piloni pokazali da se grad širio nauštrb porta. kako današnji izgled dubrovnika datira od poslije drugog katastrofalnog potresa iz 1667., a na današnjem stradunu ili zatrpanom morskom tjesnacu nisu vršeni sondiranja, može se samo pretpostavljati da je i tu velika vjerojatnost postojanja drvenih pilona, posebno kad se zna da su sve kuće u nizu građene na samom rubu otoka – južno, odnosno kopnene obale – sjeverno. eto to je onako najkraće. |