naime, ljetnikovac skočibuha (kako se do današnjeg dana zove), odletjela je u zrak od siline eksplozije baruta.
kasnije ću se vratiti na možebitne nemile razloge ovog događaja, na onaj istiniti dio i na legendu.
sad još želim kazati da je palača ostala bez krova. zadržala su se ili bolje kazati pošteđene su bile obje unutrašnje loggie i djelomično kameni inventar, jer se on nalazio uz zidove. ruševinom je ostala do 1938. godine.
prije sam spomenula da je nedovršeni objekt kapelice ostao pošteđen, pa je tu živio vrtlar, koji je sadio cvijeće po lijepim arlama perivoja. pričalo se da je imao i šimiju, tako su stariji dubrovčani nazivali majmuna.
ruski bogati emigrant židovskog podrijetla vasili isaev kupio je ovu ruševinu 1938. i odmah počeo njezinu obnovu. kanio je prenamijeniti objekt u neku vrstu luksuznog hotela.
uredio je perivoj, sagradio unutrašnje prostorije, pokrio plafone gipsanom štukaturom na 2. katu (prvi kat nije bio znatnije oštećen, a tu su stropovi zidani na tzv. 'jedra' (takvi su i danas.
najveće svetogrđe i atak na autentičnost spomeničke baštine, isaev je uradio preklesavanjem renesansne kamene plastike u sitni kameni vez, gdje god je mogao. kolonice uz stubište, na galeriji, nadsvođima nad vratima, sagradio je užasni kameni umivaonik (pilo) u jugozapadnoj sobi prvog kata, na određini način devastirao je spomenik kulture u njegovoj unutrašnjosti.
fasade srećom nije dirao on, jest predzadnji posjednik imanja, neznatno. imala sam u rukama pismo kipara di ceglia iz italije, koji je točno naveo sve radove koje je po nalogu vlasnika izvršio u prostoru. radio je kao prosti kamenar, zatajivši svoj status školovanog kipara. pismom se javio pred svoju smrt iz ankone.
njegova nakana da otvori hotel uzburkala je dubrovačke duhove, i tko zna kako bi sve bilo završilo da isaev 1941. godine nije pobjegao iz dubrovnika ostavljajući i objekt i sve svoje namjere. nakon nob-ea objekt je konfisciran kao narodna imovina.
od 1948-1951. je služio kao đački dom.
Post je objavljen 08.06.2006. u 10:36 sati.