UN TEMPO
26.06.2006., ponedjeljak
|
Što je najviše mogao dao mi je, a dao bi još i više, da je mogao. Uostalom, što se čovjeku može dati veće od slave, pohvale, vječnosti? A vječno neće biti ono što je napisao. Možda i neće biti, no, on je ipak napisao kao da će trajati kroz svu budućnost. (Plinije Mlađi, Pisma, knj. 3., pismo 21.) ovim citatom je pavao knezović otvorio pretisak sladine književne kronike, koju je u izvorniku i prijevodu, 2001. objavio hrvatski institut za povijest u zagrebu. parafrazirajući misao plinija mlađeg o slavi i vječnosti, slade je zapravo poručio kako čovjek nikad ne zna po čemu će ga povijest pamtiti i hoće li ga pamtiti, ali on će svojim umom, rukama, kistom, rječima ... dalje stvarati u uvjerenju da će tako biti. sladina kronika, knezovićev pretisak s opsežnim bilješkama u knjizi folio formata na 295 stranica i moj skromni doprinos u ovom mediju dokaz su da se nikad ne zna hoće li i kad će. imena ću napisati abecednim redom, bez biografije, možda tek s navodom godine rođenja ili smrti, odnosno godine objave nekog djela. ipak je tu 271. ime dubrovačkih književnika do zaključno početka druge polovice 18. stoljeća. |