dubrovčanin vlaho paljetak rođen je u skromnoj građanskoj obitelji antuna i jelene, 7. kolovoza 1893. godine, vjerojatno na jezuitima, gdje je obitelj živjela, a otac zarađivao kruh svagdašnji, radeći kao školski meštar. kako ivanković ne spominje druge obiteljske prilike, pa ni članove obitelji, osim u jednoj prigodi vlahovu sestru, vrlo strogoga oca i nježnu majku, neću kalkulirati je li to bila i sva njegova obitelj.
tek, otac antun zacrtao je sinovljevu budućnost još u njegovom najranijem djetinjstvu odlukom da će biti svećenik, pa ga je zarana u tom smislu usmjeravao, tjerajući ga na ministriranje u jezuitskoj crkvi i to u ranim jutarnjim satima.
sam će vlaho o tome kazati kako mu nije bilo druge doli izvršavati očevu zapovijed i besplatno služiti isusovcima, sanjajući posve druge snove, mrzeći to što mora, jer nije mogao birati ono što želi.
kazalište je bila njegova ljubav kojom se zanosio gledajući predstave gostujućih teatara, toliko da je još kao dječak sa svojom družinom improvizirao nešto slično, priredio tekst i glazbu, prikupio publiku i prvi put neslavno zaigrao 'na daskama'. neslavno, jer je gotovo uspjelu predstavu prekinula vlahova sestra. banuvši u 'taj teatar', prepoznala je na bini svjetiljku iz njihova tinela, popela se, uzela je i ostavila teatar u mraku dviju baterijskih svijeća ukradenih s bicikla.
sljedeći pokušaj da dođe u blizinu teatra trajao je tek dva dana, kad je primljen kao repetitor u bondino kazališta, odakle ga je iščupao otac i odvukao ga kući. za ovo je pak zaradio i batine. to ga je učvrstilo u želji da pobjegne od kuće i prekine maštanje oca o popovskoj karijeri. kako je kanio poći u zagreb, ukrao je doma novce (50 forinti), kupio lakirane cipele, kartu za parobrod 'petka' i otplovio. u splitu ga je otkrio neki očev prijatelj i predao žandarima, pa je bio nasilno vraćen u dubrovnik.
|