UN TEMPO
24.06.2006., subota
|
niko, ljubomoran i zločest odlučio je provjeriti sve te lopujske priče o tajnom sastajanju ljubavnika. jedan dan je pod nekakvom izlikom ostao doma kad su marina braća pošla na ribe i pritajio se na mjestu odakle je imao dobar pregled. nije dugo trebalo, uskoro ju je ugledao kako hita prema rtu. vidio ju je kako se razodijeva, kako se spušta u more i pliva prema andriji, baš prema vatri koja se je malo nakon toga upalila. shvaćajući razlog njezina odbijanja da mu postane ženom bio je toliko razjaren da nije znao što bi uradio. pomislio je sakriti joj odjeću, ali je od te namisli odustao. odao bi se, ona postala opreznija znajući da je otkrivena, a svaki rezultat bi izostao. smislio je bolju, ali okrutniju osvetu. kao pravi prijatelj obitelji niko je u povjerenju marinoj braći ispričao čakule koje je čuo na lopudu, ne spominjući svoj udio u istraživanju istine. braća su bila ožalošćena i zgranuta zbog sramote koju im je sestra tom zabranjenom ljubavi nanijela. polako ih je navodio na svoju zamisao, glumeći zabrinutost, dok nisu pristali. razradili su zajednički plan i čekali povoljan dan. osvanuo je bas onakav kakav je trebao. oblačan i sumoran prijeteći daždom koji nikako nije padao, vlažan i ljepljiv. kao i obično sva četvorica su krenula na ribanje, ali ... iza prve ponte okrenuli su barke i sklonili ih u malu uvalu i tu čekali. ako je niko govorio istinu mara bi trebala svaki čas krenuti. i doista ugledali su je kako hita, brzo se razodijevajući sklanja odjeću u jedan skrip i sve to pokriva većim kamenom, kako ulazi u more, pliva prema andriji. a noć se je spuštala brzo, mračilo se. more je bilo dosta nemirno, a oblaci samo sto ga nisu dodirivali onako nisko ovješeni i raspršeni zastirali su vidik. marina ljubav bila je jača od prijetnje prirode i njezinih čudi i ona je ravnomjerno plivajući odmicala. njezina braća i niko odlijepili su se od otoka sljedeći je na udaljenosti tek dovoljnoj da joj povremeno ugledaju glavu koja je izranjala iz valova. ona ništa ne sluteći nije se osvrtala, samo je dalje plivala u nadi da će uskoro ugledati vatru - otok. zaobišli su je u širokom luku i uputili se ne prema otoku, nego prema pučini. na nikov nagovor zapalili su na barci vatru. mara je ugledala vatru i usmjerila prema njoj ništa ne sluteći. bila je iscrpljena od borbe s valovima, ali nije posustajala iako joj se činilo da što ona brže pliva da se vatra sve dalje odmiče, udaljava. bila je to istina, jer je vatra na barci stalno grabila prema pučini. ona sve umornija s velikim je naporom podizala ruke, teško je plivala s mukom se probijajući kroz već sad pobješnjelo more. umorna i iznemogla pomislila je kako su valovi sve veći a vatra sve dalja i kako je nikad neće dostignuti, a onda je zalampalo. ..... zalampati – sijevnuti ..... munja je osvijetlila barku i četiri lika. prepoznala je braću i nika, znala je da je otkrivena, shvatila je da je prevarena, namamljena i da je to kazna koju su joj namijenili. i ono malo preostale snage izgubilo se u tom saznanju i očaju. potpuno iscrpljena, gotovo bez svijesti uspjela je vrisnuti. vrisak je progutala morska dubina. dvije noći ivan ju je uzaludno čekao, uzaludno se nadao. nije znao zašto ne dolazi. vjerovao je da je spriječena ili su možda otkriveni, ali i dalje se nadao. trećeg dana, lutajući otokom, ugledao je nešto od čega se skamenio. u maloj uvali more je izbacilo marino mrtvo tijelo. pokopao ju je na tom mjestu gdje ju je našao, a za njim se zauvijek zatvoriše samostanska vrata. ovo je kraj moje obrade legende "lopudska sirotica - sv. andrija - ljubavnici" |