UN TEMPO
15.06.2006., četvrtak
|
tako je i tadijanović bio ushićen, tih davnih 50-tih prošlog stoljeća, ondašnjom ljepotom parka. zato je napisao i posvetio mu svoje stihove. Veličanstvo mora Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja, A more uzburkano šumori i udara o hridi, I huči, i buči, pod suncem rujanskim. Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru Ispred Triptihona Nikole Božidarevića ( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT). U davnini, i on je slušao Šumorenje mora o kojemu sada Učiteljica mlada, u crno odjevena, Tumači svome razredu malih Djevojčica i djačaka; govori im, Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom More:"Svratite,djeco,pažnju I pogledajte kako se more razbija O hrid, i kako se pjeni, i kako...Hej vi, Dođite bliže i slušajte mene..." Sedam dječaka, u košuljama zelenim, Prestaše da osluškuju šumorenje mora Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni, A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam, Premda su mi usta otvorena, kazati Ni riječi pred veličanstvom mora, Pred modrim šumorom vječnosti. Dragutin Tadijanović Dubrovnik (Park Gradac), 27.rujna 1954., ponedjeljak, popodne |