UN TEMPO
17.06.2006., subota
|
da se povijest, pa i aspiracije na dubrovnik ponavljaju ciklički svjedoče i listopadski događaji 20. stoljeća: 1944. i 1991., s motom: 'što ne može milom - mora silom i balkanskim primitivizmom'. Miović-Perić, Vesna : Na razmeđu : osmansko-dubrovačka granica (1667. - 1806.) : Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Dubrovnik, 1997 (Serija: Posebna izdanja. Monografije ; knj. 14 ) U kontekstu tinjajućeg islamsko-katoličkog sukoba, kao dodatno opterećenje djelovalo je istodobno postojanje i treće, pravoslavne vjere u Osmanskoj državi, koncentrirane upravo duž jednog dijela dubrovačke granice. Stremljenje pravoslavnog, uglavnom vlaškog stanovništva da se, u potrazi za boljim životnim uvjetima, naseljava na područje Dubrovačke Republike, uvijek je bilo prisutno, što su Dubrovčani pokušavali spriječiti. 2) Istodobno, odmetnuti Crnogorci i susjedni im "poluodmetnuti" Vlasi predstavljali su unutrašnji problem Osmanskog Carstva, čije su posljedice Dubrovčani vrlo bolno osjećali. Osmanlije, naime, nisu bili u stanju disciplinirati te svoje podanike, pa se oni u odnosu prema Dubrovčanima javljaju kao posebni akteri u najgorem mogućem obliku. Zbog njihova nezavidnog položaja u neperspektivnim krševitim brdima, zbog političke inferiornosti u Osmanskom Carstvu, a blještavila Dubrovnika na domašaju puške, pljačka dubrovačke imovine postala je za njih prosperitetnom gospodarskom granom. Pljačka je postala rad, vrijednost koju je ta zajednica prihvatila, običajno ozakonila i psihološkim obrambenim mehanizmom moralno uzdigla. Zavaravajući se, terorizam je proglasila junaštvom, od susjeda stvorila neprijatelja protiv kojega je sve dozvoljeno i protiv kojega ništa nije nečasno. Obrazloženje za zločin uopće nije bilo upitno. Trebalo je samo naći povod, kakvu-takvu argumentaciju da se zločin opravda. Povod je mogao biti i izmišljen, mogao je biti i bezočan. Taj način razmišljanja izmetnuo se do karikaturalnih razmjera, produžavajući svoje krakove i u današnje vrijeme.  |