odakle uopće ideja da dubrovnik ima bilo kakve veze sa srbijom?
trpimir macan:
"Već podrug stoljeća teče golema tendenciozna, falsifikatorska i imperijalistička srpska historiografija, želeći se domaći Dubrovnika, kojega je već Ivan Vidali nazvao krunom svih hrvatskih gradova".
ovaj tekst je pisan u povodu, pa je intoniran primjereno vremenu. nastao je 1992. godine i vezan je uz temu koja mi je bila povod, ali ne i svrha. pa ipak iz njegovog teksta, kojemu je gornji citat samo produženi naslov temi "odrednice dubrovačke povijesti", on se poziva baš na izjave koje ja želim izbjeći, a iritiran 'istinama' srpskih povjesničara otvara podužu temu o
dubrovniku. u tom smislu navodi riječi dr. jovana ilića, koji (kaže macan) komada hrvatsku i u tom komadanju dubrovniku određuje posebnu autonomiju ili status posebne federalne jedinice, prvenstveno radi njegove duge samostalnosti i katoličkog stanovništva (a sad pazi ovo) "uvelike srpskog porekla". jer nastavlja isti autor, dubrovnik ne može biti samo hrvatski, obzirom da je tek 1939. ušao u sastav banovine hrvatske, a 1945. republike hrvatske. on tu, naravno, nije zaboravio ni nestale srbe-katolike, ni 'veru otaca – pravoslavlja' … .
e sad se macan pita zašto ti pisci prešućuju bitne povijesne procese i pojave krivotvoreći bit i smisao dubrovačke povijesti i tako ga "milom ili silom, naučno ili vannaučno' trgaju iz naravnoga corpusa hrvatske povijesti i kulture, iz hrvatskog naroda, i proglašavaju srpskim" (ako ništa onda bar slavenskim, jugoslavenskim i često 'našim', ali nipošto hrvatskim).
a tako izdvojiti dubrovnik i njegove žitelje iz civilizacijskih okvira zapada i iz cjeline hrvatskog naroda ravno značilo bi "tome gradu i njegovim ljudima uskratiti prošlost, oteti identitet i ubiti dušu" (t.m.).
iako izvori za starije doba ne pružaju posve pouzdane podatke, opet oni iz nešto kasnijih razdoblja su nepotpuni (oslonjeni na drugorazredne izvore porfirogeneta i popa dukljanina) u složenoj etnogenezi ne osporavaju činjenicu da je tijekom 14. stoljeća u dubrovniku prevladao hrvatski element u starom romanskom gradu, čemu svjedoče starohrvatski predromanički spomenici i na sreću očuvani pisani dokumenti, dubrovački književnici.
ali o tome neću polemizirati. o tome pišu: hanibal lucić ('dubrovniče, časti našega jezika'), vidali, stojković, vetranović, zlatarić, palmotić, đurđević, crijević, menčetić, bošković, bruer, …
činjenica je, srbija je oduvijek htjela dubrovnik, a jednom čak i uspjela prodrijeti unutar zidina. srpsko-nemanjičko razdoblje protkano je i srpsko-dubrovačkim ratovima, jer skoro da i nema nekog vladara ili feudalca kojemu nije zapelo oko za bogati grad, sve tamo od 12 stoljeća.
nemanja je, primjerice harao dubrovačkom okolinom 1172., bio je potučen na moru 1184., a u grad je uspio silom prodrijeti, ali uzalud 1185., jer su ih dubrovčani silom istjerali. skoro do kraja 14. stoljeća, redovito i u različitim intervalima takvi su pokušaji srba i dukljanskih vladara iako odbijeni bili redovita pojava.
iako je nemanja 1186. sklopio mir s dubrovčanima i priznao im sve tadašnje teritorije (granicu od župe do gruža), napadi nisu prestali, štoviše nastavili su ih nasljednici: stefan prvovjenčani, uroš I. i II. koji je čak 1302. privremeno oduzeo cavtat. uroš IV. je 1357. vratio sve otete pogranične posjede od ljute do kurila "da si ima i drži grad dubrovnik".
Post je objavljen 17.06.2006. u 08:54 sati.