UN TEMPO
08.06.2006., četvrtak
|
na ovom katu, mada ne posve, izbjegnut je klasični raspored dubrovačke gradnje: saloča i po dvije sobe sa svake strane. naime, iz saloče (to nije salon) se direktno ulazi, na jugoistoku, samo u jednu prostranu sobu s po dva prozora na svakom zidu (istok i jug). u ostale prostorije se ulazi posredno. kroz otvorena vrata, bez vratnica, ulazi u mali hodnik i tri sobe ( a tu su i vrata za potkrovlje). dvije su sobe ogromne, treća je mala, vjerojatno nekadašnja garderoba. za ulazak u četvrtu klasičnu sobu nužno je proći preko prekrasne zatvorene loggie s jonskim stupovima, polukružnog svoda. ova je soba trebala biti knjižnica ili radna soba, posve je kvadratna i kao i ostale klasične sobe visina joj je preko 5,5 m. na ovom katu, mada ne posve, izbjegnut je klasični raspored dubrovačke gradnje: saloča i po dvije sobe sa svake strane. naime, iz saloče (to nije salon) se direktno ulazi, na jugoistoku, samo u jednu prostranu sobu s po dva prozora na svakom zidu (istok i jug). iako danas u saloči nema ništa, jer je objekt bio izravno gađan i uništen je najveći dio opreme i one fiksne i mobilijara, vidljivi su još tragovi onoga što je tu nekad bilo. u prvobitnoj gradnji strop je bio s drvenim gredama (kao i u svim sačuvanim dubrovačkim ljetnim rezidencijama), kasniji vlasnik je takav svod saloče zamijenio klasičnim stropom. zbog dojma i okolne kamene plastike, iako ju je unakazio naknadnom intervencijom i nepotrebnim ukrasima (gdje god je to mogao), strop je obložio vrlo ukusnom gipsanom štukaturom.  isti prostor saloče skočibuha 1992. nakon granatiranja snimak: željko šoletić, 1992. |