UN TEMPO
08.06.2006., četvrtak
|
za povijesni početak uzima se 1830. godina, ali u pripremnu fazu računa se napoleonovo razdoblje, ausrtijska vlast nad dubrovnikom, dopuštenje ćirilice kao pisma, osnivanja škole i dovođenje u dubrovnik popa đorđa nikolajevića. ovaj je, osim škole, svoje ideje širio preko lista "Srbsko-Dalmatinski Magazin", preporodnog glasila. njegova je zasluga prepisivanje i krađa mnogih arhivskih dokumenata kojima je dokazivao tezu o dubrovačkim književnicima kao dijelu srpske književne baštine: ' Spisatelji dubrovački koi su Srbskim jezikom, a talianskim slovima pisali', a tu je sve dubrovačke pisce strpao u srpsku književnost, nazivajući ih "Srbljima zapadne crkve". oslanjajući se na vukove teorije i porfirogeneta kao jedini povijesni izvor, stanovnike dalmacije, dubrovnika i boke proglasio je srbima: "Mi smo ovejani čisti srbi. Mi svi ednim Srbskim ezikom govorimo," napisao je 1848. u spomenutom glasilu. te iste godine pucić i ban, ilirci sa sa srpskom nacionalnom sviješću, u listu "L'Avvenire", po prvi put javno istupaju s idejom srbokatolika, ali bez odjeka u tadašnjim intelektualnim krugovima. primjerice, i pucićev brat niko pucic, pripadao je hrvatskoj stranci. o drugim dionicama ovog pokreta za 'osvajanje dubrovnika', bolje reči prisvajanje, postoje i mnogi dokazi tiskani i izdavani u srbiji; falsificiranje povijesti; osnovna intencija garašaninova "načertanja"( u koju je ulazio dubrovnik), a za čiji račun je spomenuti matija ban (serbokatolik) bio i u špijunskoj ulozi, odnosno, s popom đorđom nikolajevićem glavni propagator srpskog dubrovnika. ne kanim više ovo elaborirati, ali ako nekoga zanima opširnije ova tema, osim (autora) josipa berse, povijesnu pozadinu i klimu formiranja grupacije srbokatolika (serbokatolika) u dubrovniku, uz navođenje mnogih relevantnih povijesnih izvora, dao je povjesničar dr. stjepan ćosić (danas ravnatelj hrvatskog državnog arhiva u zagrebu) u knjizi "Dubrovnik nakon pada Republike (1808-1848, " Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 1999. |