snimak: j.p., 2006.
sagrađena 1520-1528 od majstora petra andrijića (poznati graditelj koji je radio na kneževom dvoru, sponzi, crkvama i palačama). stil je lombardijska gotika, prema uzoru na gotičko-renesansnu šibensku katedralu.
dubrovnik je oduvijek bio trusno područje i tijekom povijesti je toliko puta rušen tim nemilim bičem prirode. današnji njegov izgled, makar onaj uzduž straduna posljedicom je strašnog potresa 1667.
već sam na drugom mjestu pisala da ono što nije uspio srušiti potres (dubrovčani to zovu trešnja) dovršila je vatra. zato je, uvijek očekujući da se može ponoviti ta prirodna katastrofa, senat iz opreza naredio da se u novoizgrađenim kućama imaju komini (kuhinje) graditi na najvišem katu.
ono što je svojevrsna zanimljivost, potresi se u dubrovniku javljaju u zimsko doba ili u rano proljeće. zato kad se vrhovima srđa stanu vući guste magle, a pramenovi oblaka se tako spuste, usuču se i obaviju grad u ludoj jurnjavi, čovjek osjeti zebnju da će se tako uzburkati i uskomešati onaj ljuti naboji u moru pod lokrumom ili pod samim gradom. iako su najčešće na udaru područja rijeke dubrovačke, župe i konavala, stradun, taj nasuti morski rukavac i razjeljak od hridi do dubrave, najjače uzdrhti i na najmanje pokretanje tla, tako da mu se i kamene ploče uskomešaju.
iako je kroz dubrovnik 15. stoljeća prohujala kuga, nakon prvog jakog potresa 1520. dubrovčane je uhvatio takav strah, da je senat donio odluku sagraditi zavjetnu crkvu. to je bio početak gradnje crkve sv. spasa, koja će preživjeti (bez značajnijih oštećenja) sve nedaće i kataklizme idućih stoljeća (uključujući i veliki potres 1667.).
|