UN TEMPO
12.06.2006., ponedjeljak
 još u ranom djetinjstvu koje je bezbrižno provodila uz sestre braću i majku maru u obiteljskoj kući na 'petilovrijencima' (područje starog grada) ili na obiteljskom imanju u brsečinama (mjestu na zapadnoj strani dubrovnika), zbog očeva posla i poslovnih probitaka otrgnuta je iz te sredine u dobi kad je dospjela za školu. obitelj se preselila u ankonu, koju su u to doba jakinom nazivali, a cvijeta će cijelu svoju mladost provesti u neizmjernoj čežnji za rodnim gradom. do šesnaeste godine, iako je njezino obrazovanje kao i druge franove djece bilo povjereno ponajboljim učiteljima, teško da je tko i zapazio da se cvijeta već razvila u naočitu djevojku, jer je vesele naravi bezbrižno odrastala u slobodi koju je dopuštala prometna i bučna trgovačka četvrt ankone u kojoj je obitelj stanovala. na svadbi svoje starije sestre nike, zapažena je njezina ljepota i od tada počinje onaj drugi dio njezinog života (koji danas nazivamo pubertet), njezino odrastanje i pretvaranje djeteta u djevojku. stjecajem okolnosti, i radi trgovačkog posla u njihovu kuću je ušao mladi i uspješni firentinski plemić bartolomeo pescioni, koji je pjesničkim riječima ponio njezino srce u firencu, a svoje ostavio u ankoni. u 17. godini cvijeta se udala za bartolomea i preselila se u njegovu bogatu palaču u firenci, mjestu gdje je bilo redovito okupljalište onodobne društvene kreme, a osobito humanista: pjesnika, teologa i mislilaca. kako je svirala lutnju, a i pisala pjesme često je bila u prilici pokazati skupljenom društvu da nije samo prelijepa žena (žena za kojom su uzdisali) nego i osoba koja može sudjelovati u njihovoj učenoj konverzaciji, recitirati svoje i tuđe stihove, pjevati i pratiti svoj poj lutnjom. iako je plivala po palači i među društvenom elitom firence kao riba u vodi, cvijeta je čeznula za dubrovnikom. dan prije 18. rođendana darujući joj zlatnu narukvicu, bartolomeo ju je iznenadio radosnom viješću da je imenovan firentinskim konzulom u dubrovniku, kamo odmah putuju. dubrovnik je zatekla promijenjen, drukčiji nego što ga je ostavila, što je, zapravo bio samo vanjski privid što će shvatiti kad već bude prekasno. «Za petnaestak godina njihova života u Dubrovniku, Cvijeta je ostavila neizbrisiv trag u kulturnoj povijesti, ne samo Dubrovnika, već i talijanskoj» (grgo novak). |