osim ovog, čisto tehničkog podatka važna je druga njegova dimenzija. moguće i najvažnija. naime, vice je grandioznošću ovakve gradnje iskazao prije svega svoje ogromno bogatstvo (ovo je treća u redu njegovih palača ili obiteljskih objekata). zatim čitav objekt odraz je nesumnjivog ukusa vlasnika, što niti jednim detaljem nije odudarao od najljepših vlastelinskih zdanja, štoviše u mnogome ih je nadmašio. potom, ovom je gradnjom kompenzirao, najvjerojatnije, nedostatak 'plave krvi', omalovažio tu sitnicu, ističući prije spomenutim epitetima materijalnu moć obitelji.
portret vice stjepovića skočibuhe iz ljetnikovca u suđurđu, šipan
dakle, vice je nastavio obiteljsku tradiciju i samo daljnjim poslovima povećao obiteljski imetak.
oporučno ga je ostavio, prema ondašnjoj tradiciji namirivši kćeri mirazom, trojici svojih sinova marinu, stijepu i franu (četvrti sin tomo bio je svećenik i jedan od izvršitelja oporuke), s oporučnom klauzulom da posjede mogu podijeliti tek 10 godina iza majčine smrti. također, što je bilo neuobičajeno, u oporuci je izrijekom napisano, da ukoliko umru direktni nasljednici ili njihovi muški potomci imanje pripada ženskoj liniji obitelji. baš ova klauzula, ali i neki drugi razlozi dovesti će do prodaje ljetnikovca na javnoj dražbi, odobrenjem malog vijeća, 1627. godine. dakle, trideset godina nakon njegove smrti, dvorac prešao u druge ruke.
Post je objavljen 08.06.2006. u 11:24 sati.