UN TEMPO
17.06.2006., subota
|
boškovićev otac nikola došao je u dubrovnik iz hercegovine kao maloljetni dječak za 'šegrta' (pomoćnika) trgovcu radi gleđeviću. orahov do, rodno mjesto ruđina oca, jedno je malo hercegovačko selo ponad naselja slano u dubrovačkom primorju, tik uz današnju granicu rh, a ondašnju granicu dubrovačke republike. selo je i 'danas' nastanjeno katoličkim življem. nema razloga vjerovati da nije bio isti sastav stanovništva toga malog siromašnog mjesta u ljutom kršu i prije 300 i više godina, kao uostalom i u drugim dijelovima zapadne hercegovine. teško je nadalje vjerovati da bi rade gleđević uzeo za šegrta vlaha pravoslavca i riskirao svađu sa senatom, a još teže da bi mu republika ikad dopustila da vlah srbin tu i prenoći. malo je nikola bošković ostao u dubrovniku, tek toliko da svikne na drugačiju čeljad, pa koliko toliko i na posao, jer ga je gleđević ubrzo (svakako u statusu šegrta) poveo sa sobom u dubrovačku koloniju u novom pazaru u srbiji. tamo je odrastao, naradio se, obolio i na pragu starosti vratio se u dubrovnik. arhivski dokumenti iz 1690. daju dosta informacija o nikoli boškoviću kao čovjeku prijeke naravi kojima se bavilo sudsko vijeće republike u nekoliko navrata. vrijedno spomena je da je jednom bio tužen jer nije vratio dug, a također je zanimljiva tužba jedne sluškinje (nika ivanova sluškinja u klaudija fitića), jer ju je fizički napao zato što mu nije htjela prodati kokoš. to je bilo dvije godine prije nego se oženio, ali svakako više godina iza kako se bolestan vratio u dubrovnik. iz istih uzvora poznato je da je kao ugledni (ali ne i bogati) građanin postao članom 'lazarina' s 18 glasova 'za' i 7 glasova 'protiv' (postojale su dvije velike građanske bratovštine obrtnika «antunini» po sv. antunu i «lazarini» po sv. lazaru, a prijem u bratovštinu nije bio jednostavan što dokazuje i predočeni omjer glasova). da ne bi bilo jednostrano, nisu se nikolom boškovićem bavili sudovi samo zbog tužbi na njega, bavili su se i zato jer je i on tužio. istina, to je bilo već nakon ženidbe (1692. i 1693.) i uglavnom su bile tužbe za krađu. |