od 1951. osvojila ga je jugoslavenska narodna armija i zadržala kao elitnu palaču do 1975.
jedno vrijeme ovim se je ljetnikovcem služio i general janko bobetko. iako je vojska održavala urednim (bolje reći pod kontrolom) perivoj i raslinje u njemu, izgradila je u jednom dijelu zelenih oaza na gornjoj etaži bočarski teren. u donjoj je etaži napravljena pečenjara za čevapčiće i ražnjiće, jer je prostor oko vodoskoka imao namjenu ljetnog restorana. veliku štetu su učinili na kolonoma, postavljanjem teških željeznih tračnica na vitke stupove (umjesto prijašnje drvene pergole). nešto zbog težine, ružine, ali i vremena, mnogo je tih stupova pokidano.
jna se je iz dubrovnika povukla 1973. prodavši ljetnikovac (koji nika nije kupila - otela ga je) ondašnjem kotaru grada dubrovnika za skupe novce.
od 1975. godina grad je prostor preuredio i tu smjestio znanstvenu knjižnicu.
skočibuha se pamti kao jedna od najljepših ljetnih pozornica gdje je izvođena vojnovićeva 'dubrovačka trilogija' u režiji joška juvančića.
danas je to srušeni objekt u kojem se još nalazi brdo knjiga iako se je znanstvena knjižica formalno odselila u povijesnu jezgru.
nada grujić, jedan svoj prikaz o dubrovačkim ljetnikovcima ('dubrovački ljetnikovci - nadahnuća'), završava ovim mislima:
No stvarnost je ubrzo postala - pad Republike. Nestali su i oni koji su vjerovali u uzvišen moralni smisao života u prirodi, i oni koji su idealizirali lukrecijevski otium. Nitko više nije smatrao da će svoje snove ostvariti izvan grada i da im ljetnikovci mogu pružiti prave užitke. Danas se i ljetnikovci gotičkih, renesansnih, manirističkih i baroknih stilskih oblika doimaju poput napuštene pozornice neke davno prikazane predstave. Nema više ni glumaca, ali ni gledatelja koji bi je razumjeli. Samo se još riječima mogu dočarati izgubljene ljepote dubrovačke okolice, u kojoj je jedna velika kultura ostvarila mit o životu u prirodi.
Post je objavljen 08.06.2006. u 10:33 sati.