dubrovkinje 16. i 17. stoljeća su nosile raskošan nakit, ali s mjerom i ukusom.
kako su kuće u gradu uglavnom istog tipa, to se je bogatstvo moralo pokazati na neki drugi način. jedan od načina je bio i ukrašavanje. po veličini smaragda, dijamanta ili bisera, znalo se kako je prošla nova plovidba, jer je novi nakit (prije neviđen) značio uspješan poslovni rezultat muža ili oca.
u opisu zlatnog nakita (a kolajna je bila nešto kao obveza na golom vratu vladike i to ovijena u nekoliko reda), kaže se da su duge kolajne po finoći izrade slobodno mogle blistati na bilo čijem vratu u dvoru moćnih svjetskih država.
mene osobno više fascinira narodna nošnja i nakit koji se je uz pojedinu od tih nošnji nosio. tu se nije takmičilo u težini zlata niti težilo za novim modernim izgledom. jednostavno, znalo se što se uz što mora staviti i kako. samo su stare kuće (misli se na stare rodove) mogle imati sve potrebno za ukras nošnje i po tome se je znalo tko je tko.
tako je kolarin za sve narodne nošnje bio skoro isti. dugim mukotrpnim radom izrađivane su manje i veće bobice ('bobača') čipkasto filigranskom obradom, oblim vezenjem zlatne žice. nakit je trebao biti čvrst i trajan, jer se je nasljeđivao s koljena na koljeno. samo u slučajevima izumiranja roda ostavljao se dubrovačkim crkvama i samostanima da ga i dalje čuvaju.
dubrovački su zlatari rezali kalupe za izradu novca republike još od 13. stoljeća. najpoznatiji pavo dubrovčanin (antonijević), ostavit će za sobom većinu crkvenih filigrana, ali i vrijedna djela profane zlatarske umjetnosti.
kako je republika imala profit i od vrijednih ruku zlatara i to ne baš mali, a zatari su radili do duboke starosti, dok god su ih služile oči i ruke, za njih su bile uvedene i posebne beneficije. zlatarska bratovština je za zlatare koji bi se našli u nevolji (bolest, propast) odredila na koji im se način ima pomoći u slučaju bolesti ili ekonomske propasti. (a ne danas. rekla sam ja više puta da bi se štošta dalo naučiti od predaka).
(fotografije, preslik, dube, 2006.)
|