gotovo o svakom dubrovačkom ljetnikovcu mogle bi se ispričati priče, napisati romani, opjevati pjesme. njihovo trajanje kroz stoljeća prepuno je osobnih sudbina ljudi koji su ih gradili, koji su ih naslijedili, koji su tamo živjeli, koji su ih voljeli. ljetnikovci i palače bile su mjesto sastanaka obitelji, mjesto boravka pjesnika, skladatelja, fizičara, astrologa, kroničara, slikara, mjesto druženja, ..., sastajalište ljubavnika, mjesta okupljanja zabranjenih ili nepoželjnih grupa koje su kovale urote .... tu se događao život.
tu u njima, prestajala je obveza nošenja toga i perika, svega onoga što je označavalo obvezu i zabranu, a ljudi su postajali samo ljudi, s manama i vrlinama. ljetnikovci su bili kulisa, jedna vrsta scene, idealno mjesto na koje nepozvan nisi mogao pristupiti, a pozvan - bio si član klana, pripadnik i istomišljenik, prijestupnik, čudak, pohotnik - ovisno o događanju i situaciji.
ljetnikovac 'skočibuha' nipošto nije iznimka. štoviše, iz njegove povijesti od 16. stoljeća do danas promijenili su se (kako sam letimično opisala) mnogi vlasnici i utkali u njegovu povijest svoje osobne povijesti i sudbine: prerane smrti i tragedije, ženidbe, udaje i romance, svečane balove, zavjere, namjene, haranja, rušenja i gradnje ...
svojim istinitim događajima ali i legendama, povijest ovog posjeda tako upotpunjuju mnoga zbivanja, osobito ona s kraja 18. i početka 19 stoljeća.
o jednom od njih ispričati ću ono što je zapisano, ono što je opisano u književnosti, ali i ono što je zapamćeno i prenosi se kao legenda.
Post je objavljen 08.06.2006. u 10:30 sati.