UN TEMPO
21.06.2006., srijeda
legenda o maskeronu na pročelju franjevačkog samostana maskeron ima obličje sove, ali je toliko izlizan i potrošen, da se više ne raspoznaje pravi lik maske. služio je za oticanje vode s krova crkve. kišnica više ne teče iz njegovih usta. posebna izlazna cijev smještena je ispod njegova podnožja, vjerojatno da bi se izbjegla daljnja oštećenja. ne zna se točno vrijeme kad je počeo ritual skakanja na vrh maskerona, koji je (kako sam na početku napisala) već toliko izlizan da gornjim dijelom podsjeća na mramor. postupak ili opisani ritual bio je zapravo zavjet jednog mladića koji nije mogao pronaći ljubav. dakle, zavjetovao se da će pokušavati dok ne uspije 'osvojiti' maskeron za sretnu ljubav. bio je to težak i naporan zavjet, jer je maskeron vrlo uzak, prislonjen uz zid i nemoguće je na njega prisloniti oba stopala. zapravo odrastao muškarac, kad se uspije zadržati, staje samo prstima od nogu na njegovom vrhu. bilo kako bilo protagonist legende je uspio obaviti sve na što se obvezao: u trku skočiti, ostati priljubljen uz zid, skinuti košulju i ponovno je obući. nedugo nakon toga se zaljubio. priča o njegovom ljubavnom uspjehu ubrzo je procurila i potakla nove i nove mlade ljude da se oprobaju. je li to zbog sretne ljubavi ili nije, danas više nije važno. jednako se na maskeron penju i s njega padaju i dubrovčani, ali i njegovi gosti. zapravo ovi potonji još više. upravo radi težine zadaće mnogi to pokušavaju u gluho doba noći, jer sramota je ne uspjeti. kraj |