UN TEMPO
13.06.2006., utorak
|
kad su dubrovnikom tekle rijeke zlata kad je velika trešnja (potres) 1667. razorila pola dubrovnika, drugu je polovicu uništio oganj (vatra), koji je buknuo s užeglih kamina i proširio se gradom svetoga vlaha kao da će ga cijeloga proždrijeti. nije poštedio ni jednu crkvu (s izuzetkom sv. spasa), gotovo ni jednu kuću. tako je dohvatio i zlatarsku ulicu. pod toplinom ognja koji je pustošio talilo se srebro i zlato, jednako u crkvama kao i u zlatarnicama. iako samo figurativno zvuči, dubrovnikom su tekli zlatni i srebreni potoci, probijajući put ispod kamenja i kamenih gromada u zatrpanoj ulici. nitko nije za to mario, jer su živi (preživjeli) spašavali ranjene ili vadili poginule ili samo bježali što dalje od pakla užarenog dubrovnika. česta uzrečica da se povijest ponavlja, potvrđena je u slučaju dubrovnika, od te 1667. godine do 1991., a daj bože da je to bio zadnji put. — Na žalost, u potresu je propao velik dio umjetnina, srebrnih pala i predmeta, a nakon pada Republike u 19. stoljeću, dosta se toga i prodalo. Srećom, nakon potresa zalaganjem Nikolice Bone i Marojice Caboge dubrovački relikvijar je spašen i prenesen u Revelin. Moćnici su dijelom stradali i u drugim crkvama, franjevačkom i dominikanskom samostanu, ali je najveći dio ipak sačuvan i svjedoči o vrsnoći rada dubrovačkih majstora. Kad usporedim umjetninu s potpisom Nikole Paska Papca nastalu u 14. stoljeću, koja je u potpunosti u skladu sa stilom koji je prevladavao u to vrijeme u Europi. Prednost Dubrovnika je i u činjenici da u Arhivu postoje sačuvane arhivalije i umjetnine u Riznici. Najstariji sačuvani popis je iz 1335. godine i u njemu se spominju više-manje svi moćnici koji se i danas čuvaju. (v. lupis) naime, sljedećeg dana, spustile su se niz bosanku pljačkaške horde s okolnih brda izvan republike (neću spominjati koje, ali se zna da su bili frncuzi i crnogorci). ušli kroz otvorena gradska vrata i pljačkali sve do čega su došli, od zlatarnica do divone i crkava. u dubrovačkoj kronici stoji kako su skidali nakit i prstenje s ranjenih i umrlih, a da im nisu pružili ruku ili kap vode za kojom su vapili. |