UN TEMPO
17.06.2006., subota
|
nastanak dubrovnika i naseljavanje hrvata spominje i porfirogenet, a i sama sam pisala prije o tome. samo ću spomenuti da je prvo naselje romanskih izbjeglica iz epidaurusa bila ilirska utvrda na hridini zvana ragusium na kojoj je utemeljen grad. šireći se preko močvarnog rukavca (današnji stradun) pripojio se s drugim naseljem dubravom (dub je hrvatska riječ od koje je i nastalo ime grada). bila je to ilirsko-romansko-hrvatska zajednica. kad govori o stanovništvu, porfirogenet opisuje raseljavanje hrvata u tri smjera (dalmacija i panonija, dva ogranka), od kojih je treći završio na krajnjem jugu i preko granica današnjih konavala. uglavnom riječ je o stanovništvu dubrovačkog zaleđa, a pop dukljanin ta područja naziva 'crvena hrvatska' ili 'dalmatia inferior' (donja dalmacija). najuži dubrovački teritorij obuhvaćao je područje od gruža do sv. jakova u višnjici. ostali prvobitni prostor (koji je prema dubrovačkim kroničarima poklonjen od hrvatskog kralja stjepana i žene mu margarite), bila je tzv. astarea ili morski pojas od cavtata do zatona s elafitskim otočjem i grebenima pred cavtatom (mrkan i bobara), koji se još nazivao baština, hereditas (nasljeđe. u dubrovniku su i danas živi izrazi za naslijeđenu imovinu: baština ili ereditat ). koliko je, i je li točan zaključak ponajboljeg poznavatelja dubrovačke povijesti vinka foretića, koji je svoj život posvetio istraživanjima i ostavio nam 'povijest dubrovnika' u dva sveska (mh, 1980.), kad piše pozivajući se na materijalne dokaze iz povijesnog arhiva u kojemu je proveo radni vijek i više od toga (do smrti), da je hrvatska pripadnost dubrovnika u srednjovjekovlju neosporna, posebno u vrijeme tomislavove hrvatske. ne podliježe raspravama, u tom smislu, druga polovica 14. stoljeća kad je dubrovnik 1358. postao slobodnim gradom koji priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja ludovika I. anžuvinca, koji će o tome ostaviti potvrdu riječima: "... gradu Dubrovniku u našoj Kraljevini Dalmaciji", što se nastavlja do početka 16. stoljeća, jer će to ponoviti i vladislav: "Dubrovnik, naš grad Dalmacije". tu su i podaci domaćih kroničara, ali za ovu temu, značajniji su opisi svjetskih putopisaca: cipika, de diversisa, el idrisija ('dubrovnik je zadnji grad hrvatske'), von breydenbacha, von harffa, von grnemberga, p.a. tolstoja ('Dubrovčani se nazivlju Hrvatima'). |