UN TEMPO
24.06.2006., subota
PELENICA - relikvije Dubrovnika
|
evo jednog lijepog pitanja iz naše povijesti. slučajno sam na njega naletjela na pf 'filozofija&religija': -------------------------------------------------------------------------------- vjekov Diskutant #129416 U clanku na web stranici Glas Koncila ( http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=605 ) pronasao sam sljedecu informaciju : "u ophodu su, uz Isusovu pelenicu i moći sv. Vlaha, prvi put nošene moći dvoje novih hrvatskih blaženika: Marije Propetog Isusa Petković i Ivana Merza". Da li mozda netko zna kako je ta pelenica zavrsila u Dubrovniku? -------------------------------------------------------------------------------- kako sam i obećala odgovor na ovo pitanje postiram na pf dalmacija, topicu 'dubrovnik moj grad'. priča o sv. pelenici (u daljnjem tekstu pelenica) jednim dijelom može biti predaja, no većim dijelom je istina, jer zapisi o onome što prati ovu priču, kad je riječ o dubrovniku, čuvaju se u povijenom arhivu. legenda o dolasku pelenice u dubrovnik stara je skoro 1000 godina. kad usporedim ono što znam o dolasku drugih moći svetaca u dubrovnik s ovom o dolasku pelenicie, nema puno razlike. treba znati da je pohlepa za svetim moćima kroz srednjevjekovlje bila ogromna. trgovci su dobro zarađivali, a dijelovi ruku, nogu, prstiju, glave ili drugih dijelova svetih mučenika rasprostirali su se po svim kršćanskim zemljama europe. pojedine crkve su se u tome natjecale. ovo iz posve razumljivih razloga, jer je pobožni puk hodočastio na ta mjesta, tako je crkva ubrzo vratila svoj ulog u kupnju moći i ostvarivala pristojnu zaradu. uglavnom su sv. relikvije donosili svećenici koji su hodočastili u svetu zemlju. nerijetko relikvija je završavala u drugim rukama, a naručitelji su zbog različitih razloga, najčešće smrti putnika hodočasnika ostajali prikraćeni. prvi spomen o pelenici u dubrovniku nalazimo 1030. godine. ispričat ću je ukratko. mletački brod na povratku iz misira, pristao je te godine u dubrovniku. svećenik ivan, podrijetlom arbanas je iskoristio tu stanku i pošao posjetiti svog zemljaka u dubrovniku svećenika srđa, župnika crkve sv. vida. (crkva sv. vida, spominje se u dokumentima 13. stoljeća, a locira se na pustjerni u blizini vrata). ivan je sa sobom donio olovni kovčežić. ostavio ga je srđu s molbom da ga čuva kao svoj život; da nikome o tome ne govori; da samo u slučaju da se za deset godina ne vrati po njega iz mletaka, smije ga otvoriti. mletački brod s ivanom napustio je gradski porat, a srđ sumnjajući da je riječ o blagu iskopa jamu u svojoj crkvi i u nju spremi kovčežić. sve je opet vratio u prvobitno stanje, namjestio podne pločice, tako da nije bilo nikakvih tragova i čekao je ivanov povratak. možda bi bio i zaboravio na povjereno mu blago, da se po gradu nije pročula priča kako se u sv. vidu često vidi nekakv čudni sjaj. nitko nije mogao znati što je to, čak ni biskup vital iz obitelji gučetić (gozze), osim srđa. ali srđ je sad bio uvjeren da u kovčežiću nije svjetovno, nego sveto blago, a šutio je vezan obećanjem prijatelju koji nije dolazio. |