UN TEMPO
26.06.2006., ponedjeljak
 Drugi se plamen isprepleo s prvim a hranila ga je njegova kršćanska gorljivost. To je bila vatra odgoja, edukacije, promišljanja, sabranih životnih iskustava: s njom nije rođen, ona je stečena. U Dulčićevu su se duhu, u godinama poslije II.svjetskog rata, počinjale rojiti (tada) nadopustive misli: o slobodi, o domovini Hrvatskoj, o srcu koje vjeruje, bratu Franji (kojemu će, na zagrebačkom Kaptolu, posvetiti jedno od najznakovitijih svoji djela!), o visoko mističnom i simbolski nedostižnom poučku Kristova života i Kristove patnje...  U vrijeme kad nije smio biti što je bio, ni raditi što je - u zanosu bića - predobro radio, on je, u krilu svoje mučeničke Majke - Margarete, Gospe i Hrvatske - tražio i nalazio ljudsko i umjetničko utočište. Portreti njegove hvarske majke, bezbrojni oltari, križni puti, slike Bogorodice (posijani od Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Njemačke) i plamteći kartogrami Domovine svjedoče o tome neprolaznom svojom ljepotom, svojim Dobrom. (igor zidić)  |