Kateheza o istinama katoličke vjere

30.09.2010., četvrtak

GODINA A - 16. NEDJELJA KR. GOD.

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
STRPLJIVOST BOŽJA JE BLAGA, VELIKODUŠNA I VODI OBRAĆENJU

»I pristupiše sluge k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle ljulj? A on im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?' 'Ne, - odgovori im -, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu! Ostavite oboje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,27-30)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U društvu, koje boluje od živčane napetosti te je često naprosto nepodnošljivo, postoji opasnost da strpljivost smatramo popustljivošću i slabošću.
Zato svi mi redovito znademo druge nesmiljeno suditi.
Dok upravo strpljivost traži da budemo velikodušni i puni poštovanja prema svakoj ljudskoj osobi i njezinim opredjeljenjima. U tome oponašamo samoga Boga koji je blag i strpljiv sa svima nama grešnim i bijednim ljudima.

Tako i sveti pisac Knjige Mudrosti Božju blagost vidi u tome što s nama ljudima upravlja s velikom pažnjom.
Svoju moć, kojom bi se Bog mogao uvijek služiti, mi na sebi ni ne osjećamo; toliko je ublažena njegovom dobrotom i ljubavlju prema nama.
Naprotiv, kao Svevladar Bog može i zna poštedjeti. Strpljiv je sa svakim, te kažnjava samo one koji su spoznali njegovu moć a ipak se prema njemu drsko ponašaju.
»A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ po kajanje za grijeh.« (Mudr 12,19)

Prema tome Božjim se savršenstvima nije dosta diviti, nego ih moramo i nasljedovati prema svojim mogućnostima.
Njegova nas djela uče da i mi moramo biti puni dobrote i čovječnosti, odnosno ljudski dobri kao što je Bog božanski dobar. Tada se možemo nadati da će i On biti milosrdan prema našim grijesima za koje se od nas traži samo pokajanje. Bog je onaj koji i to daje budući da je čovjek sam po sebi nesposoban da uvidi svoja nedjela i da se popravi.
Stoga Božje milosrđe i blagost potiču nas da mu se uvijek iznova obraćamo za smilovanje.

Sveti Pavao apostol je svjestan te naše ljudske slabosti koja se pokazuje čak i u tome da ne znamo što i kako da molimo.
Zato u toj našoj slabosti nam pritječe u pomoć Kristov Duh.
Sve ono što nama manjka to Duh Sveti obilato nadoknađuje i upotpunjuje našu slabu snagu.
Ali i tu je potrebna naša suradnja s Duhom Božjim kao i u čitavom našem kršćanskom življenju i djelovanju.
I tek kada se našim ljudskim uzdasima prema Bogu pridruži Duh Sveti sa svojim neizrecivim uzdisajima, naša molitva prodire u nebo i može računati na sigurno uslišanje.
Mi te uzdisaje Duha ne možemo shvatiti ni ponavljati, ali Bogu su posve jasni i kod njega neizostavno uspješni. Treba se samo prepustiti da nas u molitvi kao i u čitavom našem životu vodi Duh, jer bez toga naša molitva niti naš život ne će nikada biti pravo kršćanski.
»A onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete.« (Rim 8,27)

James Tissot: Prispodoba o sijaču

Dakle, Bog po Duhu zna za naše potrebe i želje i samo po njemu su one u skladu s Božjom voljom, a prema tome i sigurno zadovoljene.
Stoga najveći i najsigurniji dokaz za konačno spasenje jest uzdisanje Duha Svetoga u nama i za nas. Duh Sveti čini da dobro sjeme Božje riječi posijano u nama iznikne i donese rod.
Prispodoba o gorušičinom zrnu koje se ubrzo razvija u veliko stablo označuje rast Božjeg kraljevstva na zemlji pod utjecajem i vodstvom Duha Svetoga.
U svojim počecima to je kraljevstvo zaista bilo kao zrno.
Isto tako, poistovjećuje se sa samim Kristom »pšeničnim zrnom koje je palo u zemlju i umrlo« (Iv 12,24). Ali iz tog u zemlju palog zrna rodio se klas, rodilo se čitavo tijelo: tj. Crkva. Ona raste natapana Božjom riječju i krvlju apostolskoga svjedočanstva. Kroz najkraće vrijeme razvija se u ogromno stablo koje svoje grane širi po svem poznatom svijetu. Čitavi narodi, poput ptica, dolaze i počivaju na njezinim granama, primaju krštenje, pa i sami postaju grane toga stabla Crkve.

Rast Kraljevstva nebeskog na zemlji, odnosno Crkve Kristove, označuje i prispodoba o kvascu.
Kvasac je u pravom smislu riječi snaga Duha koji djeluje u tom Kraljevstvu. Označuje preobraziteljsku snagu koju ono posjeduje, čak toliko da sve obnavlja i čini da ljudi od trome mase postaju »kruh zajedništva s tijelom Kristovim«, odnosno kruh koji se Bogu prinosi kao ugodna žrtva. Na taj način Duh Sveti svojom snagom stvara novoga čovjeka, stvorena po slici uskrsloga Krista.

Prispodoba o kukolju (ili ljulju) označuje nam Crkvu kao neko veliko polje u kojem rastu zajedno pšenica i kukolj, dobri i zli. Nema u Crkvi unaprijed sigurnih i nesigurnih, nema odabranih i osuđenih.
Svi smo mi određeni da postanemo djeca svjetlosti i dobra pšenica primajući Kraljevstvo Božje u sebe i obraćajući se od zlih djela jedinome, pravome, živome i istinitome Bogu.
Crkva je mjesto u kojem ima prostora za rast, za obraćenje i nadasve za nasljedovanje Božje strpljivosti.
»Svaki zao čovjek živi ili zato da se obrati i popravi ili da po njemu dobar čovjek vježba u strpljivosti i u dobru utvrdi« rekao je otprilike sv. Augustin.

Stoga, eto, u Kraljevstvu takvoga Boga nema mjesta za nestrpljive sluge, za narod koji kao da i ne zna činiti ništa drugo nego zazivati Božje kazne na druge i Bogu naređivati svaki put koga mora lupiti po glavi.
Zato Gospodar njive svojim slugama koji su htjeli odmah počupati kukolj koji je izrastao sa pšenicom odgovori: »'Ne, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite obadvoje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,29-30)

U toj prispodobi Isus nam stavlja za uzor strpljivosti samoga sebe. Moramo pričekati vrijeme žetve na svršetku svijeta kada će On zapovjediti svojim anđelima »da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zubâ« (Mt 13,41-42).
To je poziv svima nama na poniznost i milosrđe, jer nitko od nas nije siguran da li spada u pšenicu ili kukolj.
Samo je Jedan bio pšenica bez kukolja: tj. bez grijeha. To je ono zrno koje je jednoga dana palo u zemlju i umrlo. Sada to zrno, koje je postalo kruh, dolazi k nama da nas pretvori u Božju pšenicu.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 12,13.16-19
Ps 86 (85)
Rim 8,26-27
Mt 13,24-43 (13,24-30)

- 23:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 17. NEDJELJA KR. GOD.

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
MUDROST JE OPREDIJELITI SE ZA KRALJEVSTVO BOŽJE

»S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te, pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje. Nadalje: s kraljevstvom je nebeskim kao s trgovcem koji traži skupocjeno biserje i kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve što ima i kupi ga.« (Mt 13,44-46)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mislioci i religiozni ljudi tražili su i još traže Mudrost, to jest takav oblik života koji se zasniva na vrednotama koje omogućuju istinsku sreću čovjeka. Prava Mudrost je opredijeliti se za Boga i nebesko kraljevstvo koje posjeduju svi koji radi njega žrtvuju svoje prolazne sigurnosti.

Tako Salomon, sin Davidov, koji preuzima kraljevstvo nakon očeve smrti i koji je bio čovjek bogatstva i vojne moći, sve svoje uzdanje stavlja u Božju mudrost. On je općenito poznat kao oličenje vladarske mudrosti. On je umio odabrati među Božjim darovima baš mudrost. To je dragocjeni biser koji mu omogućuje da zna prosuditi što je dobro, a što zlo.
Bog mu se iskazuje osobito naklonim te mu reče: »Traži što da ti dadem.« (1 Kr 3,5)
A Salomon traži »poučljivo srce« govoreći: »Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla, jer tako bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik!« (1 Kr 3,9)

I to traži baš kao vladar, kako bi mogao pravo upravljati narodom Božjim. Ta se mudrost srca očituje osobito u tom da pravilno lučimo što je dobro a što zlo, odnosno da imamo jasnu i bistru savjest.
I to onu praktičnu: to jest ne samo da znamo što je dobro a što zlo, nego da to umijemo u životu ostvarivati i to s velikim zalaganjem.
Zato Bog reče Salomonu: »Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima.« (1 Kr 3,10-14)

Crkva želi da i mi poput Salomona molimo za dar mudrosti pa da znamo nadasve cijeniti blago nebeskog kraljevstva i božanski biser vjere.
Stoga se i mi trebamo moliti da nam Bog daruje mudro srce kako bismo u svim prilikama i neprilikama života znali pogoditi što je njegova sveta volja.
Zato je naša dužnost čuvati u sebi Božje riječi koje nam moraju biti draže od tisuću zlatnika i srebrenika. Bog nam je svojom božanskom Riječju izrazio svoju ljubav koja nas tješi i usrećuje. Stoga i odlučujemo da ćemo hodati po Božjim odredbama i tako mu neprestano vraćati ljubav za ljubav.

Apostol Pavao one koje je Bog predodredio za se poistovjećuje s onima koji ga ljube. To je posve u skladu s cijelim kršćanskim naukom, jer »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8-16) i prema tome njegovi mogu biti samo oni koji njega ljube i u njemu sve druge ljude.
»Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.« (Rim 8,28)

Naše vječno spasenje i nebeska proslava bitno su povezani s našim Bratom Isusom Kristom i Božjim Jedinorođenim Sinom koji se stoga zove »prvorođenac među mnogom braćom« (Rim 8,29).
Mi spadamo u Božju obitelj u kojoj je naš najstariji Brat, Isus Krist, uzor svima nama.
On sam je »savršena slika Boga nevidljivoga« (Kol 1,16), a »mi se svi preobražavamo u tu sliku« (2 Kor 3,18).
Kao što je Božji Sin bitno i životno povezan s Ocem, tako prema svojim mogućnostima i mi moramo biti povezani sa Sinom Božjim i našim bratom Isusom.
Naše je sjedinjenje s Kristom dinamično, neprestano treba da raste s razloga što smo postali sudionici njegove smrti i uskrsnuća. Njegovu smo smrt otajstveno doživjeli kod krštenja, moralno je ostvarujemo mrtvljenjem tijela da jednom s njime i fizički uskrsnemo.
Na taj način nas je Bog preko Krista povezao sa sobom.
Po Isusu nas je Bog vječnom odlukom pozvao, predvidio i predodredio, opravdao i proslavio.
»Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.« (Rim 8,29-30)

Isus je Božji uzorak našega ostvarenja i našega spasenja. Tako se u naš život žrtveno, spasiteljski i otkupno u svojoj smrti na križu uložio sam Isus Krist, naš prvorođeni Brat.
U Isusu Kristu otpočinje novi, Božji svijet, s novim međuljudskim odnosima, u koji se uključuju svi njegovi učenici.
Taj novi Božji svijet, to Božje kraljevstvo, Isus prikazuje krajnje poželjnim i toliko dragocjenim da čovjek proda sve što ima da bi ga posjedovao.

»S kraljevstvom je nebeskim – laže Isus – kao s blagom što sakriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga te, pun radosti, ode da proda sve što ima i kupi ono polje. Nadalje: s kraljevstvom je nebeskim kao s trgovcem koji traži skupocjeno biserje i kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve što ima i kupi ga.« (Mt 13,44-46)

Prodati sve i kupiti polje sa skrivenim blagom ili kupiti dragocjeni biser je stav mudra čovjeka koji je otkrio neprocjenjivo bogatstvo Božje ljubavi.
To je oblik mudrosti samoga Krista u kojem nam se sam Bog dariva te očekuje da mu se i mi sebedarno uzvratimo u ljubavi.
Tako hoće da posjeduje Boga, mora se odreći svega drugoga, u uvjerenju da tko ima Boga ima sve. Zatim usporedba sa dragocjenim biserom nam predočuje ne samo veliku vrijednost nego i neusporedivu ljepotu Božjega kraljevstva. Ljudsko srce je nemirno dok ga ne nađe. Kad ga nađe spremno je za nj sve dati, jer toliko nas primamljuje i razveseljuje blago koje nalazimo u spasenju.

Takav izbor kraljevstva nebeskog predlaže Isus i nama svima koji ga slušamo. On je došao na zemlju da donese to nebesko kraljevstvo, a to znači: da donese istinu i sami Božji život i to ponudi ljudima. Ta stvarnost Božja ima svoje vidljivo i stvarno lice, a to je Crkva koju je on utemeljio kao »univerzalni sakrament« spasenja čitavog ljudskog roda.
To Božje kraljevstvo je jedino i neusporedivo blago, jer samo u njemu čovjek nalazi svoje spasenje, ostvaruje svoje životno određenje i svoje vječno blaženstvo.

Kad se radi o tome blagu, zaslužuje ne samo da se čovjek radi njega odrekne svega nego da se kako kaže Isus, odrekne i samoga života, jer »Tko sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga.« (Mt 10,39)

Tko to nije spreman učiniti, tko se ne opredijeli za Krista i njegovo kraljevstvo na ovome životu, izgubit će sve što je imao i bit će kao »loše ribe iz mreže« izbačen vani u vječnu propast.
»Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih, i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.« (Mt 13,49-50)
To upozorenje o paklu i vječnim mukama Isus nam upućuje da bismo ozbiljnije prionuli uz njegovo djelo spasenja, radeći na svome ostvarenju i dovršetku svijeta i svih ljudi s kojima nas Božja providnost povezuje u ovom našem času.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 3,5.7-12
Ps 119 (118)
Rim 8,28-30
Mt 13,44-52

- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 18. NEDJELJA KR. GOD.

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BOŽJA LJUBAV I MILOSRĐE UTAŽUJE TJELESNU I DUŠEVNU GLAD LJUDI

»On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čovjek današnjice čezne za srećom. On je traži u svome životu i često ostaje nezasitan. Tako po proroku Izaiji Bog govori svome narodu da troši svoju imovinu na stvari koje, na žalost, ne mogu zasititi njihovu glad.
Nešto slično se događa i s nama danas. Zaista, trošimo i život i sredstva i vrijeme da bismo postigli nešto što nas nije kadro zasititi i donijeti nam mir, spokoj i veselje. Ti promašeni ciljevi našega života su bogatstva, uživanje, dostignuća i tekovine u kojima smo tražili sami sebe.

Bog nam kaže da tražimo nešto drugo. Gospodin poziva svakog čovjeka da čuje njegovu riječ i s njim sklopi savez. A to je istinska ljubav prema Bogu i prema svakome čovjeku. To je temelj svakoga ljudskoga života, to je prava sreća za svakoga čovjeka.
Put koji vodi u život jest put traženja Boga i ljudi po ljubavi.
»Priklonite uho i k meni dođite, - govori Gospodin -, poslušajte, i duša će vam živjeti.
Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih.« (Iz 55,3)

Bog nas preko svoga glasnika i proroka Izaije ljubazno poziva ne samo da k njemu pristupimo, nego i da pomnjivo svratimo pažnju na ono što nam On govori.
Stoga tko Boga sluša i posluša, od njega prima svjetlo i život te mu duša zaista živi.
»Mene poslušajte, - govori Gospodin -, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela.« (Iz 55,2)
Tu se ne radi samo o trenutačnom nasićenju nakon kojega čovjek opet brzo ogladni, nego o trajnom sjedinjenju s Bogom.
Taj je savez ljubavi i milosti s Božje strane vječan, onako kako ga je Gospodin obećao Davidovu potomku Kristu i u njemu svima nama. Bog je u Isusu ispunio sve što je obećao, daleko više nego su ljudi mogli očekivati.

Božji plan našega spasenja u Krist jamči da će nam Bog dati sve što trebamo i želimo. Ta činjenica sv. Pavla apostola tako zanosi da mu se čini nemogućim da bi nas išta moglo odijeliti od Krista. S njime smo zaista povezani ontološki: po svojoj kršćanskoj stvarnosti, ali i moralno po našem prianjanju uz Krista.
Zato Isusovoj ljubavi kojom on nas ljubi dužni smo uzvratiti našom sebedarnom ljubavlju. Ništa ne smije poremetiti našu vezu s Kristom.
Nikakve prijetnje i nevolje pa čak ni smrt nas ne mogu niti smiju rastaviti od Kristove ljubavi koja će sve to pretvoriti u sredstva spasenja i vječne slave.
Ta Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakog čovjeka.
»Siguran sam da nas ne će ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Rim 8,38-39)

Na tu Božju ljubav podsjeća nas i Isusovo čudo kojim je nahranio gladne u pustinji.
Ljudi su za njim išli da ga slušaju, da liječi njihove bolesnike i oslobađa opsjednute; ali još do tada nisu doživjeli da ih i čudesno nahrani.
A Gospodin se sažalio nad svim njihovim nevoljama i potrebama. Apostoli bi najradije vidjeli da se sve to mnoštvo na Isusovu riječ rasprši kud tko zna i hoće. Božja samilost nije mogla tako postupiti pa nije bilo potrebno da tko otiđe. Isus čak naređuje apostolima da im oni dadnu jesti. Budući da su apostoli imali na raspolaganju samo pet hljebova i dvije ribe, naredba je zvučala prilično naivno pred tolikim mnoštvom naroda.

Ali Isusov je blagoslov učinio da se preko ruku apostolâ to malo jela tako umnožilo da su se ne samo svi prisutni najeli, nego je također preostalo mnogo više nego je bilo prije. Tako postupa Božje milosrđe i njegova svemoć.
»On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21)

Ovo čudo otkriva nam prije svega sažalnog Isusa prema ljudskoj bijedi. Toliko ga dira ljudska potreba, da stavlja u pokret svoju božansku svemoć. To što ima srce sažalno za ljude, za njihovu nevolju je pravi dokaz – prije svake svemoći – da je Isus Božji Poslanik, Božji Sin.
U ovom čudesnom kruhu spajaju se Euharistija i Karitas kao zadaća Crkve i svakog Kristova učenika.
Kad bismo imali srce kao Isus, i mi bismo našli »svemoći« za djela kao što bijahu njegova. Dakle, nasljedujemo Kristovo sažalno Srce i srcem punim sućuti činimo makar i male službe i usluge potrebnima.
Crkva sažalna i samilosna koja snagom Krista izlazi na putove ljudi kao milosrdni Samaritanac je znak koji je u očima ljudi čini vjerodostojnom.
Takva Crkva je produžetak Srca Isusova.

Zato je tu veoma značajna i uloga učenika. Isus ne može sam do svakoga gladnog čovjeka. Treba ljude koji će mu u tome pomoći. No njegovi darovi nisu samo kruh i ribe onda, nego sva dobra koja uzdržavaju život čovjeka. Ta dobra imamo zato da ih dijelimo. Što se tada događalo u pustinji to bi se i danas moralo događati u svijetu: da svi ljudi jedu i nasite se.

Isus je u pustinji umnožio kruhove i dao ih svojim učenicima da ih podijele. On i danas u prirodi umnaža kruhove i ribe, ali ih bogatiji zadržavaju za sebe umjesto da ih dijele mnoštvu.
Ponekad se dogodi da ih radije i unište, ako ih ima previše, kako im ne bi morali smanjivati cijenu na tržištu. A dotle i kroz to vrijeme mnogi umiru od gladi.
Dok Isusova riječ i njegova milost mogu ljude skloniti da otvaraju ruke, da dijele mnoštvu svoj kruh i da se bore za pravednost i na ovome svijetu.
Krist od nas traži da ne stišćemo ruke i ne zadržavamo samo za sebe ono što on daje za sve: svoju riječ, svoju ljubav i svoju radost.
Ta Kristova ljubav sada postaje euharistijski kruh za ublaženje naše duhovne gladi za Bogom; umnaža se za nas da ga mi dijelimo braći zajedno s onim drugim kruhom koji hrani tjelesnu glad.
Tako Isus stoji u sredini svoje Crkve kao djelitelj svih dobrih darova, kao djelitelj riječi i kruha.
A njegovi učenici treba da budu njegova produžena ruka u svijetu. Isus nas poziva da budemo njegovi nasljedovatelji i da umijemo preuzeti Božju ljubav i za materijalne potrebe svoje braće.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 55,1-3
Ps 145 (144)
Rim 8,35.37-39
Mt 14,13-21

- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 19. NEDJELJA KR. GOD.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
POUZDANJE U PRISUTNOST BOŽJU I U NAJTEŽIM NEVOLJAMA ŽIVOTA

»Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!”« (Mt 14,27-33)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

»Vidjeti Boga na svoje oči« (usp. Iz 52,8) bila je najdublja želja Staroga Zavjeta. Čeznutljivo sjećanje na raj, sjećanje kojim je prožeta sva Biblija, znači prije svega svijest o gubitku neposrednog i prisnog dodira s Bogom; zatim neprestani strah od njegove srdžbe, ali i neumorno nadanje u susret s njegovim licem i osmjehom toga lica.
Riječ Božja iz usta prorokâ i Božja prisutnost u bogoštovlju su dva velika religiozna iskustva Izraela i oba usmjerena prema tom povlaštenom doživljaju: vidjeti Boga.
Božje teofanije predstavljaju sam vrhunac u životu i poslanju proroka. Mojsije i Ilija doživjeli su to iskustvo u najvišem obliku. Ipak Mojsiju koji moli Gospodina: »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18), Bog, iako mu uslišava molitvu odgovara: »Svojom ću te rukom zakloniti dok ne prođem… pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« (Izl 33,22)
A Ilija, kad se njemu primače Gospodin, »zakri lice plaštem« (1 Kr 19,13) i ču samo glas Božji.

Sve nam to govori da nitko ne može vidjeti Boga ako mu se sâm Bog ne pokaže. Božja duhovnost je za tjelesne oči tako nedokučiva da biblijski pisci njegova svojstva ponajviše gledaju u silnim prirodnim pojavama kao što je vihor, potres i požar. Iliji je bilo dano da, jasnije nego drugi, uvidi kako su to samo najave Boga koji mu se onda, u znak svoje nezamjetljivosti i miline, objavio kao »šapat laganog i blagog lahora«.
»Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu.« (1 Kr 19,13a)

Crkva nas uči da se i mi u Novom Zavjetu moramo truditi da ne izgubimo strahopočitanje prema Bogu. Iako njegova slava živi u našoj Crkvi kako nisu mogli ni slutiti starozavjetni velikani, ipak je Božje bivstvo nedostižno i našim očima. Ovdje poniznom vjerom možemo primiti samo njegovo milosrđe, spasenje, ljubav i vjernost, pravdu i mir, blagoslov i sreću.
Drugo nam ni ne treba da se pripravimo na vječno gledanje i uživanje svojega Boga. Zato opisivanje tih novozavjetnih blagodati pobudilo je u Pavlovu srcu »silnu tugu i neprekidnu bol« (usp. Rim 9,1-2), jer ih ne uživaju oni kojima su bile najprije namijenjene. Izabrani narod je sam skrivio taj svoj otpad od Boga.
Ali u prevelikoj ljubavi prema svome narodu apostol Pavao izjavljuje da bi bio pripravan podnijeti i anatemu za svoju braću po tijelu.

Tako apostol narodâ kršćanima u Rimu, gdje su Židove vrlo slabo gledali, rado ističe ime svoga naroda i nabraja povlastice koje je Bog dao tome narodu i koje mu još uvijek pripadaju. Sam Bog je nazvao izraelski narod svojim prvorođencem (Izl 4,22), kojemu je ukazao svoju slavu (Izl 16,10) s njim više puta sklopio razne saveze (Post 6,18; 9,9; 15,18; 17,2.7.9; Izl 2,24), dao mu zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja, kako svjedoči čitav Stari Zavjet.
»Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen.« (Rim 9,4-5)

Pavao je po krvi Židov, ali po vjeri je postao kršćanin pa još spominje da su židovski patrijarsi i kršćanima praoci u vjeri. A kao vrhunac svega toga je što od Izraelaca potječe po tijelu i sam naš Gospodin Isus Krist.
Eto što sve novi Božji Izrael (usp. Gal 6,16) duguje starozavjetnom izabranom narodu.
Kad apostol ističe Isusovo židovsko podrijetlo po tijelu, s pravom tu možemo gledati istaknuto i njegovo božanstvo.
Ta Pavao upotrebljava tu prigodu da dade slavu Kristu kao Bogu.
Zato liturgija neprestano slavi njegovo božanstvo i čovječanstvo: Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!

Budući da je Isus ne samo čovjek nego i pravi Bog, On je mogao hodati i po moru koje je za Židove simbol razorne moći sila tame i zla uvijek neprijateljske prema čovjeku.
Apostoli su kao ribari štošta doživjeli na moru, pogotovo noću, ali da čovjek hoda po morskoj površini, to je bilo tako čudno da su od straha stali vikati: »Utvara!« (Mt 14,26)
Umirio ih je tek Isusov glas da je to On i da se stoga ne trebaju bojati.
»Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”« (Mt 14,27)

Zatim nastupa Petar i pomiješanim osjećajima sumnje i pouzdanja želi i on hodati s Isusom po moru.
»Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”« (Mt 14,28)
Tada Isus pozva Petra da s njime hodi po tom moru i tako je želio pokazati da sva Crkva unatoč nevolja mora imati pouzdanja u njega.
» A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?”« (Mt 14,29-31)

Na Isusovu jednostavnu riječ: „Dođi!”, Petar je povjerovao i ne samo da se spustio s lađice nego je doista i hodao.
Bila je to ipak premalena vjera za trenutak napasti i kad je naišao malo veći val, iskusan se ribar uplašio, zaboravio na Učiteljevu prisutnost i počeo tonuti. Samo od sebe mu je došlo da je počeo vikati da ga Isus spasi, što je Gospodin i učinio pruživši mu ruku i ukorivši ga zbog malovjernosti. Tako se i u čudesnoj prisutnosti Božjega Sina pokazala ljudska slabost u Petru. Sve apostole je to navelo da su se poklonili Isusu kao Božjem Sinu.
»Kad uđoše u lađicu, prestade vjetar. A oni što bijahu u lađici padoše preda nj ničice, govoreći: „Ti si uistinu Sin Božji!”« (Mt 14,32-33)

Tako i čitava Crkva stoji pred svojim Učiteljem i Gospodinom. Ona zna da će na kraju biti oslobođena svake pogibelji ako tako bude vjerovala. Crkva uvijek ima u svojoj sredini Isusa kojemu smije reći: Ti si uistinu Sin Božji!
I narod sluša Isusov glas koji ga sokoli: Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!
Treba imati izvježbano oko da čitajući povijest Crkve zamijetimo u njoj živu prisutnost Božjega Sina. I nije bilo jedanput da su veliki sveci i mnogi vjernici hodali neustrašivo prema Kristu baš »po vodi«, usprkos najvećim valovima protivljenja ovoga svijeta. A snagu za to su nalazili kao i Isus u molitvi gdje su srdačno općili s nebeskim Ocem u zajedničkoj vezi Duha Svetoga.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,9a.11-13a
Ps 85 (84)
Rim 9,1-5
Mt 14,22-33

- 20:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.09.2010., srijeda

GODINA A - 20. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BOG OBJAVLJUJE SVOJE SPASENJE SVIM NARODIMA SVIJETA

»Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodarâ!” Tada joj Isus reče: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude, kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.« (Mt 15,25-28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Koliko god je izabrani narod bio premalo vjeran svojemu Bogu, ipak je upliv tako uzvišene, tada jedino objavljene religije bio velik. Mnogi su se divili Božjoj blizini koju su Izraelci uživali pa su se priključivali njihovim vjerskim obredima i običajima. U svako je doba židovske povijesti bilo dosta tzv. prozelita (=obraćenika na židovstvo) koji su svoje prianjanje uz Jahvu pokazivali naročito time da su obdržavali subotu.
Svetkovanje toga dana bio je znak po kojemu su se lučili pripadnici Jahvine religije od drugih naroda.
Tko je u svojem poganskom narodu smogao snage da obdržava židovsku subotu, taj je doista pokazivao da ljubi pravoga Boga i da mu služi u svojem srcu. Židovi su ih obično zvali »bogobojaznima», a puštali su ih i u hram, kamo su oni rado poput pravih vjernika hodočastili na određene blagdane.
Tako prorok Izaija u duhu gleda kako ih sam Bog vodi na svoju svetu goru, u hram gdje ih razveseljuje uslišavajući njihove molitve i primajući njihove žrtve.
»Njihove žrtve paljenice i klanice – govori Gospodin – bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se Dom moj zvati Dom molitve za sve narode.« (Iz 56,7)

Tuđinci su, dakle, vjerovali u Boga Izraelova i hodočastili su u Jeruzalem te se molili u Hramu. Bog ih je ondje primao i uslišavao.
Ljudi koji u Boga vjeruju nikada nisu za njega tuđinci već su svi njegovi sinovi. Zato ne samo Izraelci nego i »sinovi tuđinski« bit će jedan Božji narod. Jeruzalem će postati sveopće svetište svih Božjih ljudi. Ali Izrael ima u tome veliku ulogu. Istom kad u Izabranom narodu zavlada Božja pravednost, sve će ljude zahvatiti puno Božje spasenje.
Stoga prorok upravlja svečan poziv svime u ime Božje da se drže prava i čine pravdu. Samo tako će se pripraviti, kad dođe Božje spasenje i kad sam Bog objavi svoju pravednost, da budu dionici Božjih darova.
Mi znamo da je Božje spasenje namijenjeno svim ljudima i da je Spasitelj došao za cijeli svijet. Zato nije dosta da naša Crkva kaže kako je otvorena svima pa da odmah ravnodušni i oni koji ne vjeruju stupe u nju. Naša zajednica mora stvarati veze s drugima, ona druge mora privući kao što i nas Bog privodi k sebi.

Tako apostol Pavao nam govori što on sam čini u tu svrhu. Pavao zna i osjeća kako je pozvan da radi na obraćenju poganskih naroda. On tu svoju službu vrlo cijeni i brižno je obavlja. Međutim, on je Židov i kao takav trpi što ne može ništa učiniti za svoje sunarodnjake koje toliko ljubi. Stoga barem svim svojim radom među poganima nastoji ne bi li time pobudio ljubomoru kod Židova i neke od njih spasio. Kao pravi apostol želi da bi se njegovi sunarodnjaci natjecali s poganima tko će prije ući u Crkvu i u njoj naći spasenje. A da to bude i želja pogana opet ističe da će obraćenje Židova za izmirenje svijeta s Bogom pridonijeti mnogo više nego je to učinilo privremeno odbacivanje izabranog naroda.
Oni su podbacili, ali apostol misli da nisu zauvijek otpali. On proročki gleda da će se i Židovi u cjelini konačno obratiti i ući u Crkvu, pa kao da poziva kršćane koji su prije bili pogani da to uskore i da se tome vesele, jer će se dolaskom Židova i oni duhovno obogatiti.

Kada se Židovi obrate, po mišljenju sv. Pavla, nastat će veliki preokret u svijetu i tek tada će se posve ispuniti Božji plan spasenja svih ljudi dobre volje.
»Jer, ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, - kaže apostol -, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih.« (Rim 11,15)
Stoga Pavao najavljuje sigurno obraćenje Židova naprosto iz razloga, jer su Božji darovi kao što su sve povlastice dane Izraelu i njegov poziv kojim je Izraelce odredio da priprave put Evanđelju, s Božje strane neopozivi. Crkva zna da se taj cjelokupni Božji plan spasenja svih ljudi, Židova i pogana, izvršava u njoj. Zato II. vatikanski Sabor u Deklaraciji o nekršćanskim religijama piše: »Zajedno s praocima i s istim apostolima Crkva očekuje dan, koji je poznat samo Bogu, u koji će svi narodi jednim glasom zazivati Gospodina i služiti mu jednodušno.« (NA 4)

Sve nam to govori da mi kršćani trebamo steći novu crkvenu svijest u odnosu prema Židovima.
Tako i sam Isus poštuje božanski plan spasenja kad kaže: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15,24). A to znači da za vrijeme svoga zemaljskoga života imao je poslanje od Oca da obrati njegov odabrani narod.
Dok njegova prava misija spasenja svih ljudi počinje tek nakon muke, smrti i uskrsnuća.
Ali u današnjem Evanđelju opisan je također jedan od događaja koji pokazuje kako je Isus prelazio granice svoga naroda donoseći univerzalno spasenje svim ljudima.
Radi se o jednoj ženi tuđinki, Kanaanki, koja ga moli za oslobođenje od nečistoga duha njezine opsjednute kćeri.
»Ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: „Gospodine, pomozi mi!” On odgovori: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” A ona će: „Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodarâ!” Tada joj Isus reče: „O ženo, velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.” I ozdravi joj kći toga časa.« (Mt 15,25-28)

Germain-Jean Drouais: Krist i žena Kanaanka

Germain-Jean Drouais: Krist i žena Kanaanka

Germain-Jean Drouais: Christ and the Canaanite Woman(c.1784)

Onome koji tako ustrajno i uporno vjeruje kao ova žena Kanaanka, ne popuštajući i ne gubeći nadu, držeći se uvjerenja da samo Jedan može pomoći, tome Bog pomaže.
Isus pomaže toj ženi ne stoga jer je poganka, nego zato jer je ona imala veliku vjeru.
U toj ženi vjere se pojavljuje novi Izrael – Crkva Božja koja se temelji na vjeri u Sina Božjega. U njoj će svi narodi biti dionici spasenja Božjega.
Tako je počeo proces integracije čovječanstva i kršćani bi trebali biti ti novi ljudi za novi svijet. Svi ljudi moraju osjetiti da u Crkvi doista već postoji Božji narod na zemlji što je »za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (LG 9).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 56,1.6-7
Ps 67 (66)
Rim 11,13-15.29-32
Mt 15,21-28

20. SONNTAG IM JAHRESKREIS
(Jahre A)
Das Gebet einer kananäischen Frau

»Darauf antwortete Jesus: Frau, dein Glaube ist groß. Was du willst, soll Geschehen. Und von jener Stunde an war ihre Tochter geheilt.« (Mt 15,28)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Die Ruckkehr aus dem babylonschen Exil ist erfolgt, aber die Situation ist alles andere als glänzend.
Der Tempelbau geht nicht voran, die sozialen und religiösen Zustände sind unerfreulich.
In dieser Lage wird dem Volk gesagt, daß das Heil nahe ist; Gott wird helfen, er ist »gerecht«. Aber, Ihr könnt auf seine Hilfe nur dann rechnen, wen auch ihr „gerecht” seid. Gottes „Gerechtigkeit” wird denen zum Heil, die den Mitmenschen gegenüber gerecht sind.
Der zweite Teil erster Lesung enthält das Wort, das Jesus bei der Tempelreinigung zitiert hat: Mein Haus soll ein Haus des Gebetes für alle Völker sein (Mk 11,17).
Für alle Völker: nicht mehr die Abstammung soll im Zukunft entscheiden, wer zum Volk Gottes gehört, sondern der Glaube an Jahwe und die Treue zu seinem Gesetz.

Israel, das von Gott alle Verheißungen empfangen hat, steht jetzt, da die Verheißungen sich erfüllen, abseits. Statt seiner werden sie Heiden berufen und durch den Glauben an Christus gerettet. Ist also Israel von den Verheißungen und vom Heil ausgeschlossen? Hat Gott sein Volk verworfen? Keineswegs!, ist die Antwort des Apostels Paulus (Rom 11,1).
Gott kann seiner Verheißung nicht untreu werden, selbst wenn Israel untreu wurde. Schon jetzt gibt es einen Rest von Israel, der nicht verworfen wurde: Paulus selbst gehört dazu. Außerdem: weil Israel die Botschaft von Jesus als dem Christus abwies, wurde sie den Heiden verkündet, so daß Israels zeitweilige Verwefung den übrigen Völkern zum Heil wurde. Vor allem aber diese Gewißheit ist dem Apostel der Heiden geschenkt Worden: Israel ist und bleibt „von Gott geliebt” (11,26); auch Israel wird, nachdem die Heiden in das Reich Gottes aufgenommen wurden, gerettet werden, und zwar „ganz Israel” (11,26); nicht aufgrund von Vorrechten oder Ansprüchen, sondern durch das Erbarmen Gottes, wie auch Heiden.

Auch in diesem Abschnitt heutiges Evangeliums ist von Brot die Rede. Vor der Brotvermehrung hatten die Jünger zu Jesus gesagt: „Schick die Menschen weg!” Ebenso sagen jetzt: schick sie doch weg!” – nämlich die Frau, die um Hilfe für ihre Tochter bettet.
Diesmal sieht es zunächst so aus, als würde Jesus ihnen recht geben: das Brot ist für Kinder, nicht für die Hunde. Aber die Frau mit dem großen Glauben scheint zu ahnen, daß bei der Brotvermehrung noch Brote überiggeblieben sind (Mt 14,20); der Evangelist weiß es und will uns sagen: Auch den Heiden gilt das Erbarmen Gottes, auch sie haben Anteil am Brot des Heils. – Solange es in der Gemeinde, die um den Tisch des Herrn versammelt ist, Menschen zweiter Klasse gibt, haben wir den Willen Gottes noch nicht begriffen.

Amen!
Gelobt sei Jesus Christus!

Jes 56,1.6-7
Ps 67 (66)
Röm 11,13-15.29-32
Mt 15,21-28

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 21. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PETROVA VJEROISPOVIJEST JE TEMELJ CRKVE KRISTOVE

»„A vi, - reče im – za koga me držite?” „Ti si Krist, Sin Boga živoga!” odgovori mu Šimun Petar. (…) „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.”« (Mt 16,15-16.18-19)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je svoje djelo spasenja povjerio ljudima. Ta prividna ludost koja nas trajno sve više iznenađuje, zapravo je nešto uzvišeno i veliko te nadmašuje svaku našu ljudsku razboritost. Još više, Bog izabire najčešće slabe i nepostojane ljude i učvršćuje ih te tako gradi svoje velebno djelo ljubavi.

Iz Knjige proroka Izaije smo čuli da sam Bog izabire čovjeka. Daje mu vlast nad svojim narodom i predaje mu ključ od kuće Davidove. On će odlučivati vlašću koju mu Bog povjerava.
Eto na taj će položaj doći Elijakim i sam Bog će mu predati te znakove njegove nove vlasti.
Bog preko proroka Izaije naviješta da će Elijakim izvršavati tu svoju službu tako da će biti kao otac Jeruzalemcima i cijeloj judejskoj domovini.
»Metnut ću mu na pleća – govori Gospodin – ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega.« (Iz 22,22-23)

Crkva želi da u Elijakimu i u znakovima njegove službe gledamo Petra i sve ono što mu je Gospodin obećao. Pogotovo kad se o Elijakimovu ključu govori. Značajno je i spominjanje klina koji može onoliko tereta nositi koliko je tvrdo mjesto u koje je zaboden. I to nekako podsjeća na Petra – stijenu.
Papinska vlast je očinska.
Zato od srca treba da zahvalimo Bogu koji je svojoj Crkvi, posebno u zadnjih sto godina dao velikane na papinskom prijestolju.
I nekršćanski svijet priznaje da su u vrijeme dvaju strašnih svjetskih ratova Benedikt XV. i Pio XII. postupali kao pravi očevi svih naroda.
Zato uz zahvalnost dužni smo Bogu upraviti svoje molitve da ne zapusti djela svojih ruku, a to je njegova Crkva i sve ono što je u njoj.

Samo Bog može voditi ljude putem spasenja, jer On savršeno poznaje ljude, stvari i događaje. Tu dubinu Božjeg bogatstva, mudrosti i znanja Pavao apostol primjenjuje na njegove nedokučive odluke u ekonomiji spasenja. Zato je svaki Božji dar čista i puka milost.
»O dubino bogatstvo, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!« (Rim 11,33)

Pavao oduševljeno veliča izvanredno Božje djelovanje u ljudskoj povijesti. Sve u našoj povijesti, od nevjere pogana i nevjernosti Židova pa do samog odbacivanja Krista, vodi spasenju svih ljudi.
Mi ljudi i na Božje milosrđe gledamo u prvom redu s obzirom na nas, da je bogat za sve koji ga zazivlju i koji trebaju njegova smilovanja.
Božja milosrdna ljubav je za svako stvorenje pravi bezdan, potpuno nesaglediv, ali tim više vrijedan vječnoga divljenja.
Sve što imamo i jesmo, sve što postoji, »sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove!« (Rim 11,36).

Bog je kao takav »začetnik, upravljač i cilj« svega i prema tome njemu pripada slava zauvijek. Budući da sve proizlazi od Boga, sve postoji po njegovoj moći i sve je usmjereno prema njemu, ne preostaje drugo nego da ga sve slavi ovdje i u vječnosti.
Zato jedino darom Očeve milosti možemo u Isusu prepoznati Mesiju. Taj je dar ponajprije udijeljen Petru.
Tako iz Evanđelja po Mateju saznajemo da je Isus postao središnja osoba općeg zanimanja i nagađanja. On stavlja svoje učenike pred odlučno pitanje: „Što govore ljudi, tko je Sin čovječji?” (Mt 16,13).
Ne toliko da sazna što misle ljudi o njemu nego da im pruži priliku da si sami postave to pitanje te se izjasne.
»„A vi – reče im – za koga me držite?”« (Mt 13,15)

Istupa Petar, u tako sudbonosnom času, i progovara, očito u svoje ime i u ime sve Dvanaestorice: »„Ti si Krist, Sin Boga živoga!” odgovori mu Šimun Petar.« (Mt 16,16)
Isus iskazuje svoju duboku iznenađenost pred Očevim zahvatom. U ovoj Petrovoj ispovijesti prepoznaje izravan intervent svojega Oca, iskaz Očeve ljubavi prema sebi. Ova Petrova izjava dodiruje se s izjavom Očevom u krštenju i preobraženju.
»Nato će mu Isus: „Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi, to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!”« (Mt 16,17)

Vjera koju je Petar izrekao u Kristovo božanstvo podloga je odlikovanju koje će mu Isus svečano obećati.
Upravo u tom času mora Petar biti svjestan da je njegova vjera dar odozgo od Oca nebeskog.
»A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.« (Mt 16,18-19)

To ne znači da će se Šimun, sin Jonin, samo tako unaprijed zvati, nego da on prima novi zadatak da bude stijena na kojoj će Krist graditi Crkvu svoju do svršetka svijeta.
Krist, ugaoni kamen Crkve koju Bog izgrađuje, objavljuje svome apostolu da ga izabire i postavlja kao kamen temeljac u zgradi svoje Crkve.
Ta Crkva je zajednica od Boga sazvana i u Bogu okupljena u prvom redu za bogoštovlje. Ta će zajednica biti nova, Isusova zajednica i ona će usprkos svih neprijateljskih navala trajati do svršetka svijeta. Ta Crkva je ljubljena Zaručnica Kristova. I svaki kršćanin je uključen u to misteriozno biće Crkve koja je produženi Krist u ovome svijetu.
I eto tu svoju Crkvu u pojavnosti ovoga svijeta Isus gradi na Petru. Stoga mu mijenja, zapravo proširuje ime.
Uz novo ime Isus daje Petru i nove ovlasti i opunomoćenja.

»Ključevi« i moć »vezati i odriješiti« označuje vlast pripuštati i isključivati iz mesijanske zajednice Božjega naroda. Petar je prvi, ali ne i jedini predstavnik Božje vlasti u Crkvi. Vlast vezanja i razrješivanja malo kasnije će Isus predati i svim apostolima.

I ta Kristova Crkva sagrađena na Petru i ostalim apostolima uživat će nepobjedivost. Vrata pakla, odnosno sile Zloga ne će je nadvladati. Vlast Sotone i Smrti ne može je svladati zato što će uskrsli Krist darovati svojoj Crkvi i po Crkvi svakom svojem spašeniku puninu svojeg božanskog života.
A Petrova služba čini nazočnim Krista u svojoj Crkvi.
Isus Krist ipak ostaje uvijek i jedini Kamen temeljac (usp. 1 Kor 3,11; 1 Pt 2,4-6), On jedini ostaje i Ključ i Ključar, On jedini Otkupitelj i Odrješitelj, jedini Živi i – po svome Duhu – Životvorac (usp. Otk 1,28).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 22,19-23
Ps 138 (137)
Rim 11,33-36
Mt 16,13-20

21. SONNTAG IM JAHRESKREIS (Jahre A)
PETRUS GLAUBENSBEKENNTNIS

»Simon Petrus antwortete: Du bist der Messias, der Sohn des lebendigen Gottes. (...) Ich aber sagte dir: Du bist Petrus, und auf diesen Felsen werde ich meine Kirche bauen, und die Mächte des Todes werde, sie nicht überwältigen.« (Mt 16,16.18)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Auf den Posten Schebnas wird Eljakim berufen werden. Der Prophet Jesaja sagt ihm in höfischer Sprache, welche Machtfülle ihm Gott zum Wohl Jerusalems und das überträgt. Das Bildwort vom „Schlüssel” hat Jesus aufgegriffen, als er Simon Petrus die Gewalt, zu binden und zu lösen (zu schließen und zu öffnen) verhieß (Mt 16,19).

Anstelle Israels, des Gottesvolkes, dem die Verheißung galt und aus dem der Messias gekommen ist, sind die Heiden – sagt Apostel Paulus – zum Heil berufen werden.
Aber auch die Juden sind nicht endgültig ausgeschlossen. Den einen wie den anderen gegenüber zeigt Gott sein Erbarmen. Dieser Gang der Heilsgeschichte ist so völlig verschieden von allem, was menschliche Vernunft sich hätte ausdenken können, daß der Apostel staunend und stammelnd davorsteht.
Freilich, das Gesagte ist auch als Warnung für die Heiden (die „Völker”) gemeint, die das neue Gottesvollk bilden; sie stehen unter dem gleichen Gesetz wie Israel.
Auch die christlichen Völker erfahren das Erbarmen Gotes in der Weise, daß es ihnen zum Gericht wird, wenn sie den Gehorsam des Glaubens verweigern (Röm 1,5).
Gott aber will das Heil aller Menschen.

Wenn die Jünger die Lehre Jesu verstanden haben, müssen sie auch über seine Person Klarheit haben. Diese Klarheit zu schaffen ist Zweck der Frage Jesu: „Für wen halten die Leute den Menschensohn?” (Mt 16,13)
Von der Antwort auf diese Frage hängt alles ab.
Im Markusevangelium lautet die Antwort des Petrus: „Du bist der Messias” (Mk 8,29); bei Matäus füngt er hinzu: „der Sohn des lebendigen Gottes”. Was nach Mattäus (14,33) die Jünger in einer plötzlichen Helligkeit der Nacht gesagt haben, das bekennt jetzt Simon Petrus bei Tag. Jesus bestätig den Galuben des Simon; er soll Petrus, der Fels, sein, in dem bis zur Wiederkunft des Herrn die Kirche ihr Fundament und ihre Festigkeit haben wird.
»Du bist Petrus, und auf diesen Felsen werde ich meine Kirche bauen, und die Mächte des Todes werde, sie nicht überwältigen« (Mt 16,18) sagt der Sohn des lebendigen Gottes.
Über Christus selbst hat der Tod keine Macht mehr (Röm 6,9); auch seine Kirche wird dem Ansturm der Todesmächte, den Wehen und Drangsalen, die dem Erscheinen des Menschensohnes vorausgehen, nicht erliegen. Daß sie zu leiden haben wird, sagt die Fortsetzung dieses Evangeliums.

Die Kirche Christi ist ein Mysterium, eine götliche, genauer: ein gottmenschliche Wirklichkeit in dieser Welt.
Je mehr wir von ihrem Geheimnis begreifen, desto unbegreiflicher, ja Wiedersprüchlicher erscheint sie uns. Ihr Wesen und ihre Sendung sind angedeutet in bildhaften ausdrücken wie Haus Gottes, Leib Christi.
Zum Haus gehört, daß es bewohnt ist und daß es festen Bestand hat.
„Wißt ihr nicht, daß ihr Tempel Gottes seid?”
Festen Bestand hat das Haus durch die Mauern und vor allem durch das Fundament.
Die wahre Kirche ist apostolisch: sie ruht auf dem Fundament der Apostel, auf ihrem Glauben, ihrer Lehre, daß heißt aber letzten Endes: auf Christus selbst; er ist der Fels.

Amen!

Gelobt sei Jesus Christus!

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 22. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
JEDINO U KRIŽU JE SPASENJE

»Tada Isus reče učenicima svojim: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. (…) Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim.”« (Mt 16,24-25.27)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sve razvijenije duše običnih kršćana, još više pripadnika duhovnih staleža, a najviše mistika sliče gorskom potoku sa svim njegovim vijuganjima, brzacima, virovima i vodopadima. Tu se ne misli toliko na vanjske poteškoće i borbe koje mora okusiti svatko, nego u prvom redu na nutarnje sumnje, na lomljenje samih sebe, na kidanje vlastitog bića, na gubljenje vlastitoga života.
To od nas traži Isus, to je čitava naša kršćanska sudbina. Od Jobova usklika da je čovjekov život na zemlji borba (usp. Job 7,1) nebrojeno je duša cviljelo u procijepu svojih nutarnjih muka. Ali za čovjeka su najteže muke bespoštedna borba između njegova »ja« i Boga.
Bog iskušava, i to koji put naprosto izvan svakog očekivanja, čovjeka koji govori da u njega vjeruje. Poslanje koje Bog povjerava ljudima stavlja ih pred strahovito teška pitanja.

Rembrandt: Jeremija

Sve to doživljava u svojem životu i prorok Jeremija.
Bio je on prorok mlađahan, ali melankoličan. Odživio je i lijepa vremena proročkih zanosa i religiozne obnove za vrijeme kralja Jošije. No na pomolu su teški dani, uzdiže se novo, babilonsko carstvo. Prijeti veliki pustošitelj Nabukodonozor. Sve se to odražava u religioznom i političkom životu u Jeruzalemu.
Jeremiji je lijepo bilo onih prvih dana proročke službe.
A sada mu je postala teška riječ Gospodnja koju mora naviještati, riječ što naviješta teške dane. I još k tome, ljudi koje bi ona morala potresti i obratiti, da tako izbjegnu zlu kojim prijeti u ime Božje, oni mu se podsmijevaju.

Stoga je Jeremija bio izbatinan i bačen u javne hramske klade. Oslobođen, opet mora ne iz osobne osvete nego po naredbi Jahve, navijestiti još jednu »nesreću« ne samo protiv vrhovnog nadzornika hrama nego protiv cijelog Jeruzalema. Proroku je već dodijala ta kobna uloga i vrlo gorkim riječima se tuži Bogu na svoju proročku muku i sudbinu.
Uzalud odlučuje da ne će više ni misliti na Boga koji ga dovodi u takve jade.
»I rekoh u sebi: ne ću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al' tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.« (Jer 20,9)

Poput Jakova, borca s Bogom (Post 32,23-31), poput patnika Joba i prorok Jeremija osjeća u svom srcu Boga kao rasplamtjeli oganj kojemu ne može odoljeti.
Čini mu se da više ne može izdržati, ali je izdržao jer ga je Bog nadjačao i u njemu svladao ljudsku slabost. To je u svakom čovjeku najveća Božja pobjeda. Stoga Crkva želi da oni u našoj duši uzbude čežnju za Bogom koja će nas u sličnim trenutcima jedina spasiti.
Sve kušnje i patnje Bog na bilo koju dušu dopušta samo s namjerom da se ona jače privine uza nj i da je onda drži njegova desnica. Tako se iznova Božja snaga očituje u ljudskoj slabosti.

O bespoštednoj borbi koja se odvija u čovjeku do smrti pisao je iskreno Pavao apostol kao malo tko. Ali rješenje svih svojih muka on je kao i svoj spas nalazio u Kristu. Kao uvijek, Pavao se tu pokazao vjernim i dosljednim učenikom Krista Gospodina.
Zato on i nas kao svoju braću zaklinje na žrtvovanje samoga sebe, na žrtvovanje našega tijela Bogu »kao svoje duhovno bogoslužje« (Rim 12,1).
Bez toga žrtvovanja samoga sebe, ukoliko se naše »ja« protivi volji Božjoj, Bog u nama ne će pobjeđivati.
Stoga blago nama dok u sebi još osjećamo borbu protiv grijeha i zla.

Bez žrtvovanja samoga sebe naša vjera u Boga bi odjeknula u prazno.
Kršćanin je svećenik svoje vlastite žrtve ako želi biti sličan Kristu, Svećeniku i Žrtvi.
Za svoje žrtvovanje svaki vjernik ima osim u sebi još i dosta predmeta oko sebe, u svijetu. Svijet ima svoja načela, postupke i običaje koje kršćanin ne može slijediti ako želi ostati Kristov sljedbenik. Između svijeta i svega što je u njemu s jedne strane i između Krista i njegovih sljedbenika s druge strane stoji Križ, Kristov i naš zajedno.
Zato za sve nas vrijedi drugi apostolov zahtjev: »Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bog milo, savršeno.« (Rim 12,2)

Vjera u Krista mora preobraziti naše shvaćanje, naše ponašanje i naše prosuđivanje drugih ljudi. To su sve žrtve koje moramo uvijek iznova prikazivati Bogu. Zato i sam Isus kada je navijestio utemeljenje svoje Crkve na Petru, odmah poče izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem u mučeničku smrt i time se staviti na čelo svih onih koji će za njim nositi svoj križ. To ne odgovara ljudskoj naravi pa toga ne razumije ni prvak apostola, sv. Petar.
Stoga povuče Isusa nasamo i stade ga odvraćati od toga nauma. Apostol je još bio pun sebe i svijeta pa je kao takav Sinu Božjemu, koji mora da izvrši naum Božje ljubavi, na sablazan.
»Isus se okrene i reče Petru: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23)

Isusova bi otkupiteljska smrt ljudima malo koristila kad on ne bi svoje sljedbenike priveo na svoj križni put. Stoga je uz svoju smrt odmah proglasio i nužnost da se svi oni koji hoće da idu za njim moraju odreći samih sebe i za njim ponijeti svoj križ. Čudno je to moralo zvučati i apostolima, ali im je moralo biti jasno da će Kristov križ tražiti neprestano odricanje samih sebe.
To će njima i svim ljudima biti uvjet bez kojega ne će moći ići za Isusom i biti njegovi.
»Tada Isus reče učenicima svojim: „Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi! Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.”« (Mt 16,24-25)

U svakom će čovjeku uvijek biti budna želja da sačuva svoj život, ali upravo zato Gospodin svojom božanskom riječju stavlja svakoga pred dilemu: izgubiti svoj život radi Krista i onda ga zauvijek naći kod njega, ili ga sačuvati u kratkotrajnom vremenu i izgubiti ga zauvijek. Da nam pomogne u izboru, Isus stavlja sve na svoje mjesto i po jedino pravilnoj ocjeni proglašuje da vječni život čovjeka u Bogu vrijed više nego čitav svijet. Stoga ne postoji ništa što bi čovjek mogao dati u zamjenu za taj svoj vječni život.
Nauk i praksa križa i samoodricanje toliko su protivni paloj ljudskoj naravi da ih je Gospodin morao »zasladiti« obećanjem vječne nagrade. Učinio je to u toj istoj prigodi kad je govoreći o svojoj muci navijestio i svoje uskrsnuće, a svima nama obećao da će opet doći i svakome naplatiti prema njegovim djelima.
»Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svojega, u pratnji anđela, te će tada platiti svakome prema djelima njegovim.« (Mt 16,27)

Bez toga Isus bi za svoje sljedbenike bio nepodnosivo strašan, a tako će to biti samo za one koji ne će da ga slijede po kraljevskom putu križa i slave.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 20,7-9
Ps 63 (62)
Rim 12,1-2
Mt 16,21-27

22. SONNTAG IM JAHRESKREIS (Jahre A)
Das Gesetz des Leidens

»Darauf sagte Jesus zu seinen Jüngern: Wer mir nachfolgen will, verleugne sich selbst und nehme sein Kreuz auf sich; dann folge er mir nach.« (Mt 16,24)

Gelobt sei Jesus Christus!
Liebe Brüder und Schwestern!

Wen Gott in seinen Dienst nimmt, den nimmt er auch in seine Schule, und wem viel gegeben wurde, von dem wird viel verlangt.
Der Jünger muß lernen, einverstanden zu sein mit der Arbeit, die ihm aufgetragen wird, mit der Mühle, dem Schmerz, dem Mißerfolg.
Dazu braucht jeder seine Zeit, und er braucht dazu die ganze Kraft seines Herzens. Und das Herz muß sich durchglühen lassen, es muß sich läutern und verwandeln lassen vom Geist Gottes, vom Heiligen Geist.

Jeremia hatte sich gegen seine Berufung zum Propheten gewehrt (1,6), dann aber dem deutlichen Befehl Gottes gehorcht. Seine Natur schien für diesen Beruf nicht geschaffen; er hatte ein weiches Gemüt und zerbrach fast unter der Last Gottes.
Er mußte gegen die Mißbräuche im religiösen und sozialen Leben seiner Zeit Einspruch erheben und die nahe Katastrophe ankündigen. Die Katastrophe ließ auf sich warten, nicht aber der Spott und die Vervolgung. Jeremia durchlebte Stunden der Bitterkeit, in denen er Gott Vorwürfe machte und sich selbst verwünschte.
Andere, die von Gott in Dienst genommen wurden, haben ähnliche Krisen erlebt und haben sie nur überwunden, weil sie nicht von Gott weg, sondern wie Jeremia zu Gott hin flohen.

Im Evangelium von Jesus Christus hat Gott endgültig seinen Heilswillen und sein Herrscherrecht offenbart.
In dem Brief an die Römer (12,1) zieht Paulus die konkreten Folgerungen, die sich aus dem „Erbarmen Gottes” für das Tun der Menschen ergeben (Röm 12,1).
Das geforderte neue Tun des Menschen wird kurz als der „Wahre, euch angemessen Gottes dienst” bezeichnet.
In ihm bringt der Mensch nicht irgendeine Gabe dar; er weiht sich selbst mit Leib und Leben Gott zum Opfer. Das ist Lobpreis, in dem die ganze Schöpfung ihren Sinn erfüllt und ihr Heil findet. Der wahre Gottesdienst geschieht in der Verwandlung der dargebrachten Gabe; der Kern des Menschenwesen, sein Denken und Wollen, wird erneuert, dem Denken und Wollen Christi gleichgestaltet.
So wird der Christ fähig, kritisch zu prüfen und zu urteilen, er fällt nicht mehr unter die Machtsphäre dieser Welt zurück, zieht vielmehr das, was in ihr gut ist, in seine eigene verwandelte Seinweise hinein. So setzt sich im Leben des Christen die Erlösungstat Christi in die Welt hinein fort.

Im heutigen Abschnitt des Evangeliums nach Mattäus ist das Wort von der Leidens nachfolge. Jesus weiß, daß ihm als dem Messias das Leiden bevorsteht, und auch die Junger sollen es wissen. Wieder tritt Petrus aus der Reihe der übrigen hervor, aber jetzt in schroffem Gegensatzt zu dem, was Jesus gesagt. Daß Jesus, der Christus und Gottessohn, auch der Gottesknecht ist, der leiden muß, das war nicht nur für Petrus unfaßbar. Aber Jesus stellt seine kirche mit großer Entschiedenheit unter das Gesetz des Leidens.
Er hat keine triumphierende Kirche gegründet.
Amen!

Gelobt sei Jesus Christus!

- 19:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 23. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
BRATSKO POPRAVLJANJE U LJUBAVI

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Većina ljudi je uvijek sklona misliti samoga sebe i na svoje spasenje. Poslanje kršćanina je ipak da pomaže i drugima da se spase.
Pružiti ruku svakome čovjeku, pomoći svakome koji je u nevolji i imati razumijevanje za svakoga koji se nalazi u životnim poteškoćama je srž kršćanske ljubavi.
Spasenje je ponuđeno ljudima koji osjećaju potrebu podizanja Bogu. To je poslanje Crkve i trebalo bi biti poslanje svakoga kršćanina. Nitko od nas nema pravo pustiti bližnjega da propadne.
I sam je Krist došao na ovaj svijet da nas odvrati od puta propasti.
I Crkva to njegovo spasiteljsko djelo ima nastavljati među ljudima.

Sam Bog je morao više puta upotrijebiti mnogo riječi i slika da svoje proroke navede na izvršavanje njihove teške službe: da narod poučavaju i opominju.
Tako nam danas odlomak iz Knjige proroka Ezekiela govori o službi i odgovornosti proroka – stražara u Božjem narodu.
Ezekielu Božja riječ prikazuje opsjednuti grad kojemu građani postave stražara da digne uzbunu netom primijeti neposrednu opasnost neprijatelja.
Ako stražar ispuni svoju dužnost, bit će sam sebi kriv onaj koji ga ne posluša i onda pogine. Ali ako stražar u opasnosti ne pozove na uzbunu i ne opomene narod, odgovarat će za živote koji su nastradali njegovim nemarom.

Isto tako Bog se brine da svojem narodu pomogne u svakoj borbi, samo ne smiju zatajiti oni preko kojih Bog šalje svoju pomoć.
Zato se prorok Ezekiel osjeća pred Bogom odgovornim za svoj narod za svoj narod i za svakog pojedinca. On zna da ne smije šutjeti kad Bog po njemu prekorava, inače će biti krivac smrti grešnikove.
»Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, - govori Gospodin Proroku - a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.« (Ez 33,9)

Kada je opominjanje i popravljanje bližnjega učinjeno iz ljubavi prema Bogu, ono je u isto vrijeme najistinskiji izraz i bratske ljubavi.
Ono isključuje svaku volju za osvetom, jer ga pokreće jedino želja za dobro drugoga.
Budući da smo na neki način svi dužni opominjati jedan drugoga, najvažnije je svakoga od nas raspoložiti da ponizno, a ne osorno i tvrdoglavo, primi bratsku opomenu i s njom se okoristi. Bog nam ponajčešće progovara neizravno po drugim ljudima, po dobrim primjerima i događajima. Opasno je oglušiti se Božjim pozivima i prijekorima.

A sv. Pavao apostol nam kaže da smo onoliko kršćani koliko u nama ima ljubavi i to prave, žive i djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.
Tko ljubi bližnjega ispunio je sav zakon.
A redovito je nemoguće savršeno ljubiti ljude, pogotovo kad su nam možda odvratni i prema nama neprijateljski raspoloženi, ako ih ne ljubimo u Bogu i radi Boga.
Prema tome ljubav prema Bogu i prema bližnjemu je jedna te ista zapovijed.
»To je od veoma velike važnosti za ljude, koji su iz dana u dan sve ovisniji jedni o drugima, i za svijet koji se danomice sve više ujedinjuje« (GS 24) – kaže II. Vatikanski Sabor.
Stoga nam sv. Pavao kaže: »Braćo! Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni drugi ljubite. Jer, tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. (…) Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina, dakle, Zakona jest ljubav.« (Rim 13,8.10)

Kršćansko ispunjene Zakona teži k punini ljubavi.
Samo vršenje zapovijedi bez duha i ognja ljubavi ne bi mnogo vrijedilo niti je dostojno čovjeka, a kamo li Boga koji u prvom redu traži naše srce. Ali isto tako ljubav ostaje prazna riječ ako ona ne potiče na vršenje temeljnih zapovijedi Božjih koje određuju naš odnos prema bližnjemu i uopće prema ljudskom društvu. Neka je oganj ljubavi makar kako velik, on će se malo pomalo ugasiti ako ga ne hrane životna djela i žrtve. Njih donosi svagdanje vršenje onoga što nam je Bog zapovjedio i u srce usadio kako da se pravilno ravnamo prema njegovoj djeci i svojoj braći.

Ljubav ne čini bližnjemu zlo. A to znači da se mi za bližnjega moramo brinuti do potrebe i prema prilikama opomenuti ga i čak ukoriti. No da mu time, osobito u nakani i u načinu opomene ne nanesemo nikakvo zlo, mora nas voditi ljubav koja će nas naučiti gdje, kada i kako nastupiti.
Svi smo mi jedni za druge odgovorni pred Bogom. Zato svaki od nas treba da bude čuvar brata svoga. Istina, to ne znači da treba da se jedni drugima stalno postavljamo za tutore.
Ali ima momenata kada smo dužni upozoriti bližnjega, prigovoriti mu i ukoriti ga.
Uvijek može biti prikladno da opomenemo, a nekada nam je i neizbježna dužnost da pokaramo grešnika.
Na to nas upozorava i Gospodin Isus kad kaže: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« (Mt 18,15-17)

Ta procedura o popravljanju bližnjega o kojoj Isus govori je zahtjev ljubavi i pravednosti. A isto tako kakav god bio grešnik treba da ga tretiramo ponajprije kao »brata svojega«.
Ali kad se radi o okorjelim grešnicima, tu ukor već ima javnu dimenziju. To je bratski ukor u zajednici Crkve.
Krist je Crkvi kao takvoj dao vlast da kori pojedinca, čak i da tvrdokorne isključuje iz svoga krila.
Crkva ima vlast da i juridički prosuđuje i osuđuje djela i zlodjela svojih članova. Ali nadasve ona treba da bude prostor oprosnog milosrđa.
Stoga čitava Crkva pa i svaka njezina vlast treba da ima uvijek na pameti koja je svrha te silne moći koju je Bog dao ljudima i protegao je do nebesa.

Gospodin nije samo svojoj Crkvi dao vlast vezivanja onih koji ne poslušaju Crkvu, nego joj je istovremeno dao i vlast razrješivanja dotičnih grješnika koji se izopćenjem osvijeste, pokaju i povrate u njezino krilo.
Svaka opomena i kazna u Crkvi je onoliko u Duhu Kristovom koliko ima nakanu liječiti i spašavati grešne ljude. Ali ako se grešnici ne žele popraviti, Crkvi ne preostaje drugo nego da se za njihovo obraćenje moli Bogu.

Tissot: Dvojica ili trojica u mom imenu

Tako Crkva biva produženi Krist na zemlji u spašavanju grešnika. Na taj način već sada ostvarujemo svoje nebo na zemlji. A nebo je ondje gdje je Isus, nebo je biti povezan s Isusom u molitvi.
»Ta gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20) govori Isus. A to znači da prije treba »biti zajedno« sa svojom braćom i sestrama da bi Isus bio s nama i među nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 33,7-9
Ps 95 (94)
Rim 13,8-10
Mt 18,15-20

- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - UTORAK - 23. NEDJELJA KR. GOD.

UTORAK – 23. NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
SVAKI KRŠĆANIN JE IZABRANIK BOŽJI

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva ima vlast isključiti iz svoje zajednice tvrdoglave, okorjele i nepopravljive grešnike.
To isto je činio i sv. Pavao apostol kad je izopćio nevrijedne iz zajednice korintskih vjernika. Na taj način bi također korintska Crkva morala rješavati među sobom sve manje ili veće sporove. Pavao se ne čudi da Korinćani vode toliko parnica, jer je već Aristotel kazao za Grke da su skloni pravdanju, nego ga boli da to kršćani čine pred poganskim sucima.

Židovi su vrlo zamjerali svojim sunarodnjacima ako bi se koji usudio tužiti nekom nežidovskom sucu Židova. Koliko bi to više moralo vrijediti za Kristove sljedbenike koji će, kako kaže apostol, sa svojim Gospodin suditi cijeli svijet pa i same anđele.
Dakako, to suđenje znači da će vjernici prisustvovati konačnoj proslavi dobrih i vječnom odbacivanju zlih duhova, kada budu svi prokleti bačeni u »vječni oganj što je pripravljen đavlu i njegovim anđelima« (Mt 25,41).
Na sudu će biti izrečene vječne presude kod kojih će sudjelovati izabrani, a eto oni se u Korintu svađaju zbog svagdašnjih sitnica i to pred nevjernicima. A sve to dokazuje, kaže Pavao, da među njima nema nijednoga mudra koji bi bio sposoban riješiti svaku razmiricu među kršćanima. Na žalost, povijest je pokazala da to nije bio samo korintski slučaj.

Apostol ide korak dalje pa predbacuje vjernicima u Korintu što uopće traže pravdu od ljudi i što nisu spremni podnijeti nepravdu. Tu se on stavlja posve na temelj Isusova govora na gori gdje je rečeno: »Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.« (Mt 6,39).
Dok Korinćani rade sasvim suprotno: oni nanose nepravdu i štetu drugima i to braći u vjeri.
Stoga ih Pavao upozorava da nepravednici ne će ući u kraljevstvo Božje. Ako misle da hoće, varaju se.
Kad je apostol spomenuo nepravednike, onda im dodaje još deset vrsti grešnika koji prestupaju zapovijedi Božje i tako sami sebe isključuju iz kraljevstva Božjega.
»Zar ne znate, kaže Pavao, da pravednici ne će baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici ne će baštiniti kraljevstva Božjega.« (1 Kor 6,9-10)

Vidi se da su ti poroci bili vrlo rašireni u Korintu, velikoj trgovačkoj luci. Neki su se od tih pogana obratili na kršćansku vjeru i krstili se pa apostol želi da ustraju na novom putu života. U tu svrhu on ih podsjeća na svečani čas njihova krštenja kad je nad njih bilo zazvano ime Presvetog Trojstva. Ako se nekršteni i usuđuju raspušteno živjeti govoreći: »sve mi je dopušteno«, tako ne smije misliti kršćanin jer zna da bi tako živeći upropastio svoj vremeniti i vječni život. Treba ostati vjeran preuzetim obavezama krštenja, a ne vraćati se na stare grijehe.

Crkva i nas uči da uvijek trebamo živjeti u milosti Božjoj, a ne u grijehu, jer po svetom krštenju svi smo mi izabranici Božji, djeca Božja.
Krštenje je izvor, znak i potvrda našeg izabranja, našeg božanskog posinjenja.
Zato se svi kršćani i zovu zajednicom svetih koji na zemlji slave Boga, a nama se nevidljivo i nečujno pridružuju i nebeski blaženici kojima ćemo se i mi jednoga dana pridružiti na nebu.

Crkvu ne možemo dijeliti od Evanđelja, niti Evanđelje uzeti kao neku suhu knjigu Isusova nauka koji je imao s njim prestati.
Uz to treba imati uvijek na umu da Isus nije donio na svijet samo istinu nego i život kojim trebaju živjeti djeca Božja.
Navještenje Isusova nauka i nastavljanje njegova života povjereno je Crkvi koju je On sam u tu svrhu osnovao. U nju će stupiti svi pozvani i zato se ona i zove zajednica pozvanih (eklesia, kahál). Kao i u svakoj ljudskoj zajednici tako će i u Crkvi neki predvoditi narod Božji.
Njih će Gospodin posebno odabrati i pozvati, poučiti ih i ovlastiti svime što će im trebati u vršenju njihove odgovorne službe.
Zato, prije konačnog izbora i poziva dvanaestorice apostola, Isus se povukao nasamo i cijelu noć proveo u molitvi. Sve to znači da su sva duhovna zvanja također i plod molitve, redovito više drugih nego onih koji su pozvani.
Molitva, izbor i poziv su kao tri čina istoga, moglo bi se reći, liturgijskog obreda.
To što se Isus tom prigodom molio odgovara žrtvenom značenju njegova Evanđelja.
Na žrtvu spada svećenik koji moli i tako se tu Gospodin kod izbora apostola najprije pokazuje kao veliki Svećenik koji u apostolima okuplja oko sebe one koji će poput njega sada morati postati molitveni svećenici svoga naroda.
Da bi se to obistinilo kod svakog Kristova svećenika za njegovo zvanje i ustrajnost moraju i drugi moliti, ali jao ako on sam ne moli za sebe i za narod, ako nije »čovjek molitve«.

Duccio Di Buoninsegna: Slanje dvanaestorice

Isus je pozvao apostole kao svoje najbliže suradnike, ali tu su također velik broj njegovih učenika i silno mnoštvo naroda. Ne znamo mnogo o podrijetlu, značenju i pređašnjem životu tih ljudi. Biografski podaci nisu najvažniji, nego Isusov izbor i poziv, kao i odredba da budu pročelnici, očevi novog Božjeg naroda i Isusovi namjesnici na zemlji.
Isus ih je nazvao apostolima, svojim poslanicima i oni moraju biti slični onomu koji ih šalje.
Dvanaestorica apostola će biti pravni i osobni Isusovi namjesnici.
Papa i biskupi nastavljaju zbor apostola i skupa sa svećenicima vrše njihovu službu u Crkvi, službu vodstva, poučavanja i posvećivanja naroda Božjega.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kor 6,1-11
Ps 149
Lk 6,12-19

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 24. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
OPRAŠTANJE I POMIRENJE

»Tada mu pristupi Petar i zapita ga: „Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu odgovori: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.« (Mt 18,21-22)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Osveta je duboko ukorijenjena u paloj ljudskoj naravi i malo je kršćana koji se ne trebaju boriti da joj se nikada ne prepuste.
Poslije prvog bratoubojstva Bog je raznim propisima zabranjivao mržnju i osvetu.
Mudrac Ben Sirah razmišlja nad tim propisima Božjim i otkriva svezu koje sjedinjuje čovjekovo opraštanje bližnjemu s opraštanjem za koje se moli Bogu.
Kada strasti mržnje i osvete prevladaju čovjekom, on i njegovo gnjevno lice postanu svakome gnusni. S tog gledišta svaki onaj koji se osvećuje, mora biti spreman na kaznu osvete od strane ljudi i od samoga Boga. Tko broji sve prestupke bližnjega protiv sebe, taj sili Boga da i On dobro pazi na sve njegove grijehe.
Stoga Mudrac traži da oprostimo svaku nepravdu drugim ljudima, ako želimo da Bog nama oprosti on što smo mi njemu skrivili.
»Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.« (Sir 28,2)

Glavni razlog da tako postupamo prema svojim uvrediteljima jest što smo i sami potrebni Božjega oproštenje i milosrđa. Vjernik dobro zna da mu Bog ne može oprostiti ako on sam ne oprosti nepravde koje su njemu nanesene. Zato sveti Pisac s tim povezuje i tako čestu ljudsku molitvu za ozdravljenje, bilo tijela bilo duše, koje ne možemo očekivati ako nemamo milosrđa s bližnjim.
Na koncu tko ozbiljno misli na svoju smrt, taj će prestati s mržnjom i oprostit će bližnjemu svaku krivicu. Jer umrijeti ne pomiren s ljudima znači umrijeti nepomiren s Bogom i ne računati na njegovo milosrđe.
Stoga nema grijeha što ga Bog ne bi oprostio čovjeku pokajniku, jer Bog koji je Ljubav očituje se osobito neumornim praštanjem.

Kakvo osvježenje i kakvu radost bi svijetom pronijelo Kristovo Evanđelje ljubavi kad bismo ga mi ljudi živjeli. Nestalo bi uskogrudnosti, zavisti, mržnje i osvete. Bratski bismo mogli surađivati i graditi svoj život ovdje na zemlji.
Sve to od nas traži Kristovo otajstvo i naše sjedinjenje s njime. Sve što činimo moramo činiti radi Gospodina koji se nama utjelovljenjem sasvim prilagodio. Mi smo s njim toliko povezani da tu vezu ni smrt ne prekida. Život koji nam je Krist darovao toliko nadilazi naš naravni život da kršćanin zapravo ne živi samome sebi nego Gospodinu. Prema tome mi i umiremo Gospodinu jer u njemu nastavljamo svoj život koji je zapravo njegov život.
»Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo.« (Rim 14,7-8).

Zato u svakom slučaju odgovara potpuno istini da mi svoje obveze prema bližnjemu moramo gledati pod vidom smrti koja će nas konačno zauvijek povezati s Kristom ukoliko budemo ovdje živjeli prema njegovim načelima i zahtjevima. Jer Krist je jednako Gospodar i živima i mrtvima. To je posljedica njegove otkupiteljske smrti i pobjedonosnog uskrsnuća. Tolika je naša povezanost s njime da nam On u životu pruža ono što nam je zaslužio svojom smrću na križu.
»Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Njegovo gospodstvo je nad svim ljudima potpuno, a očitovat će se u svoj njegovoj slavi kad na koncu svijeta dođe suditi žive i mrtve.
Ali On nije samo naš vječni Sudac, nego je i naš Otkupitelj i Spasitelj, naš Brat koji toliko pripada nama da zapravo njemu živimo.
Zacijelo, kaže se da i neki ljudi žive za druge kao na primjer roditelji za djecu.
Ali smisao istine da svi mi živimo svome Gospodinu je mnogo dublji i opsežniji. Ako ništa drugo, barem je očito ovo: ljudi mogu živjeti za drugoga samo do svoje smrti, a mi Gospodinu živimo zauvijek; njegovi smo jednako za života kao i poslije smrti.

Na toj temeljnoj istini našega života temelji se i Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu i njegov zahtjev za neprekidnim opraštanjem drugima.
Isusova riječ upućena Petru da uopće ne smije brojati koliko puta oprašta i prema tome da mora uvijek oprostiti tiče se svih nas.
»Tada mu pristupi Petar i zapita ga: „Gospodine, ako brat moj pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu odgovori: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset i sedam puta.« (Mt 18,21-22)

Isus je sa svojim zahtjevom da bratu čovjeku treba uvijek oprostiti toliko iznenadio Petra, a s njime ne samo sve apostole i Židove nego i sve ljude, da je smatrao potrebnim svoj nauk predočiti vrlo uvjerljivom prispodobom o kralju i njegovom sluzi dužniku.
Gospodar koji oprašta taj silan dug svojemu sluzi je sam Bog. A čovjek, i to baš taj komu je Bog sve oprostio, upropašćuje prijatelja koji ga moli malu odgodu sitnoga duga. Ova prispodoba ne samo da do kraja rasvjetljuje Isusov odgovor Petru, nego je to produženo tumačenje završne molbe koju je Isus stavio u svoj Oče naš: »Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.«
Ako želimo imati Boga Ocem, treba da budemo samilosni kao i On i velikodušni u praštanju.

Mnogo više nego ikoji zemaljski kralj nama je naš Bog oprostio i zaboravio sve naše grijehe. Ipak je značajno da je kralj prema nemilosrdnom dužniku poslije njegova zlodjela postupao isto onako kako je imao pravo prije nego mu je oprostio ogroman dug. O Bogu ne možemo reći da će nam kada više predbacivati oproštene i okajane grijehe. Njih nestaje u moru Božjeg milosrđa.
Ipak nije na odmet sjetiti se da ćemo biti suđeni onako kako mi postupamo prema bližnjemu.
»Tako će i Otac moj nebeski – kaže Isus – učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svome bratu.« (Mt 18,35)

Dakle, kao što Bog oprašta nama naše grijehe, tako isto smo i mi dužni jedni drugima opraštati.
Malo je kada čovjek sličan Bogu kao kad oprašta uvede. Opraštanje je velika stvar, dostojna čovjeka i prijeko potrebna da se živi zajedno i u miru. Ali opraštati ne znači nipošto i nužno odustajati od borbe za pravednost, kada se radi o stalnim nepravdama koje se ispoljavaju kao nasilje protiv nas i protiv braće.
Zatim nije dovoljno samo opraštati. Često je važnije oproštenje od drugih pitati, nego li drugima opraštati. Inače se stvara lažni mentalitet koji uvijek ima nešto opraštati.
Isusu je milo ono opraštanje koje se očituje konkretno, koje završava pomirenjem.
Pomirenje je evanđeoska kruna opraštanja, ono čime se brat zadobiva i što uspostavlja jedinstvo među Božjom djecom i što raduje nebeskog Oca jer izgrađuje zajednicu Crkve Kristove.
Crkva treba da bude »prostor milosrđa« gdje je svakome moguće da živi u ljubavi s Bogom i braćom ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 27,30-28,7
Ps 103 (102)
Rim 14,7-9
Mt 18,21-35

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 25. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PONIZNI I ISKRENA SRCA NALAZE GOSPODINA

»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naša vjera nije samo zaključak nutarnje težnje i vlastitog uvjerenja da postoji Netko od koga potječemo i kome idemo. To bi bila puka naravna vjera kojom će se mnogi spasiti.
Kršćanska vjera je prianjanje uz ono što nam je Bog objavio, i što dakle nadilazi naše naravno shvaćanje.
Riječ Božja današnjega bogoslužja govori nam kako nam se Bog približuje, kako nas On traži i vodi, kako nas na kraju nagrađuje u svome kraljevstvu. U tom smislu treba shvatiti i riječi proroka Izaije kojima se naviješta novi i vječni Savez između Boga i ljudi. Budući da je Bog prema nama tako susretljiv, da On čini prve korake k nama i da nas On privlači k sebi, moramo i mi kao razumna i slobodna bića ići k njemu i tražiti njegovo društvo i sjedinjenje s njime.
Bez toga našeg osobnog odaziva ostaje uzaludan svaki Božji pokušaj i pothvat da On postane naš, a mi njegov. Treba dakle Gospodina tražiti i molitvom ga sebi dozivati.
»Tražite Gospodina (Jahvu) dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati; k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.» (Iz 55,6-7)

Cijelo vrijeme našega života na zemlji ima upravo tu svrhu da tražeći nađemo svoga Boga od kojega smo potekli, koji daje sav smisao našem bivovanju koje će se konačno uključiti u njegovo vječno blaženstvo.
Bog nam je iskazao pravu očinsku blagodat kad nam je na raspolaganju da ga možemo tražiti i naći dok se nalazi na pozornici ovoga svijeta. To naše traženje nije ni tako teško budući da nam je Bog sasvim blizu, jer »u njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).

To je sve tako očito, a ipak ga mnogi kršćani, nakon prve vjerske krize, ne umiju više naći i čak ga izgube. Uzrok te tako česte i žalosne pojave jest to što u istom srcu ne može kraljevati Bog i grijeh. Da se netko povrati svome Gospodinu, potrebno je da napusti svoj grešni put života.
Mnogi misle da je to teško pa niti ne pokušavaju ili to čine površno i kolebljivo te se ne mogu osloboditi grijeha i posve prionuti uz Boga. Zaboravljaju koliko je Bog velikodušan u praštanju i kako naši okajani grijesi nisu nikakva zapreka da se sve više i više približimo Bogu.
Bog svakome čovjeku neprestano stoji na raspolaganju.
Sv. Pismo na bezbroj mjesta nam govori o toj Božjoj susretljivosti i dobroti prema nama grešnicima.
Dovoljna je samo ta činjenica da barem malko shvatimo kako su uzvišene Božje misli i nakane u odnosu na svakoga od nas.
»Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.« (Ps 145 [144],18)

(pohlepa, laži, požuda, zavist, idoli)

Sve je milost. Sve od Boga dolazi. Stoga za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti njegova Sina Isusa Krista.
U tome nam je sv. Pavao apostol živi primjer neinteresnog (nezainteresiranog) služenja Bogu. Jedina mu je želja: biti Kristov i za Krista nešto učiniti, sav se istrošiti.
Čitavo je Pavlovo življenje, djelovanje i trpljenje bilo usmjereno na Krista.
On je u sebi posve siguran da će po njemu Krist biti proslavljen, bilo da je on živ u tijelu, bilo da umre.
Sve njegovo postojanje pa i ono tjelesno stoji u službi Krista i naviještanju njegova kraljevstva.

S tog stajališta Pavao vrednuje i smrt i život. Smrt je za nj dobitak: bit će zauvijek s Kristom. Ali kad pomisli da mu život, uza sve trpljenje, pruža šansu da još nešto učini i pretrpi za Krista, želi još živjeti.
»Takva je moja željno očekivana nada: - kaže apostol – ništa me ne će smesti; sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim bilo da umrem. Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1,20-21)

Zato se Pavao veoma veselio što se Krist propovijeda, makar i neumjesno od lažne braće koji su povećavali bol njegovih okova.
Propovijedanje Evanđelja Pavlu je značilo isto što i postizanje toliko žuđenog cilja, svog konačnog sjedinjenja s Gospodinom. Sve nas ovo apostolovo življenje i djelovanje najljepše pripravlja da shvatimo smisao Isusove pouke u prispodobi s radnicima u vinogradu.
Nije važno dokle ćemo slaviti Krista u svojem tijelu, niti je važan rok i način smrti kojom ćemo učiniti to isto.
Jedino je važno živjeti i vladati se dostojno Kristova Evanđelja.
I to Evanđelje nam danas govori kako je Isus zaista neumoran u traženju ljudi i njihove suradnje, kako je neiscrpiv u pronalaženju svakovrsnih mogućnosti da nas sve dovede do vječnog spasenja i do vječne nagrade u nebu.
Bez obzira kako dugo je netko radio u vinogradu svoje duše i cijele Crkve, Krist će svima koji su pokazali i najmanju mjeru dobre volje dati udjela u svojem nebeskom blaženstvu. Sve nam to govori da je dosta Boga iskreno zazvati pa da se svatko uvjeri u nedokučivu veličinu njegova milosrđa.

Stoga Crkva želi da bismo i mi nasljedovali njegovu dobrotu.
Sve što imamo samo je Božji dar i Bog će s nama biti milosrdan prema mjeri kojom mi prosuđujemo bližnjega i njegove zasluge.
Čovjek je pozvan da surađuje na Božjem djelu.
Isus nas uči da nas je Bog stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe, pa nas tako i nagrađuje, dajući nam onaj pravi denar – samoga sebe – kao čisti dar i milost, jer Boga i njegovo zajedništvo ne možemo zaraditi.
Tko ipak misli da svojim zaslugama može pred Bogom postići prvo mjesto, bit će posljednji.
» Tako će posljednji biti prvi, - govori Gospodin -, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)

Božja mjerila ljudskih zasluga razlikuju se od naših pa nam i ta Isusova pouka svjedoči koliko je važna poniznost u životu.
Kao što je milost sve što dobivamo od Boga, tako je i u međuljudskim odnosima dar sve što život čini vrijednim življenja.
Življenje u ozračju milosti i darivanja Bogu i ljudima, u prvom redu će usrećiti same kršćane i njihove zajednice, pa onda sve ljude.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 55,6-9
Ps 145 (144)
Fil 1,20c-24.27a
Mt 20,1-16a

- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 26. NEDJELJA KR. GOD.

DVADESET ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
SPASENJE I LJUDSKA ODGOVORNOST

»Nato će im Isus: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32)

Giovanni Battistie Polo: Ivan Krstitelj propovijeda

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naše spasenje u cijelosti je djelo Božje i nezasluženi Božji dar čovjeku.
Međutim, spasenje je također i plod naše suradnje i naše slobode. Znak te čovjekove slobode jest njegova sposobnost da se obrati sa zla na dobro te da od zločestoga postane dobar i, obrnuto, sposobnost da se pokvari te da od dobroga postane opak.
Čovjek u sebi ima sposobnost i sreću da se Bogu može približiti i s njime se susresti.
Zato je svatko od nas osobno odgovoran za svoje spasenje.

Ipak u bilo kojem našem dizanju k Bogu molitvom i žrtvom, mi jesmo i uvijek ostajemo grešnici kojima je nužno potrebno da se neprestano obraćamo i popravljamo. Samo tako se smijemo približavati svome Bogu i samo tako možemo steći pravo da uđemo u njegovo kraljevstvo na zemlji i na nebu.
Bog rado oprašta svakome koji se obrati i popravi, jer On ne će smrti grešnika nego da se obrati i živi ( usp. Ez 18,23 i 32).
Bog hoće da se svi ljudi spase i da nitko ne propadne zauvijek. Upravo u tu svrhu Bog ne kažnjava grešnika tjelesnom smrću odmah nakon grijeha, nego je odlaže i čeka da se grešnik pobrine za svoje spasenje.

Tako se prorok Ezekiel mnogo trudio da se Izraelci u babilonskom sužanjstvu obrate, ali su ga oni malo slušali. Videći da se sužanjstvo produljuje i za one koji su uvidjeli da je to bila pravedna Božja kazna, tvrdokorni su čak predbacivali Bogu da ne postupa pravedno kad ih odmah ne oslobađa.
Ezekiel ih u Božje ime kori i poučava kako Bog vodi računa o svakom pojedincu. A ako pojedini obraćenik mora zbog kolektivne povezanosti i odgovornosti još ostati s drugima u sužanjstvu, to još ne znači da se Bog više sjeća njegovih prijašnjih grijeha. Oprostio mu ih je potpuno i dotični ne će umrijeti već živjeti Božjim životom. Dokaz je za to i oproštenje koje Bog daje uvijek i velikodušno onome koji odluči napustiti put zla da bi se obratio njemu svim svojim srcem.
»A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, - govori Gospodin -, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i ne će umrijeti. Jer je uvidio i odvratio se od svojih nedjela što ih bijaše počinio, živjet će i ne će umrijeti.« (Ez 18,27-28)

Ezekiel, dakle, zahtjeva od svakoga da se što savršenije obrati i popravi.
Svatko tko se iskreno Bogu obrati, naći će Boga uvijek spremna na oproštenje, na novu ljubav i prijateljstvo. Kako god bila zapletena vanjska politička situacija, i zbog kolektivnog grijeha naroda, čovjek Božji naći će svoj smireni stav i u takvu stanju. Put osobnog obraćenja i predanja Bogu je jedino spasonosan. Zato svatko ima mogućnost da se spasi, samo ako hoće.

Tu istu istinu rasvjetljuje Isus svojim suvremenicima prispodobom o dvojici sinova koje je otac pozvao da idu na posao u vinograd. Ukratko Gospodin prikazuje dva različita sina i u njima dvije vrste čovjekova odgovora Bogu: poslušnosti i neposlušnosti.
Otac od obojice sinova jednako ljubazno traži: „Sinko, hajde danas na posao u vinograd!” (Mt 21,28)
Jedan je obećao poći u vinograd raditi i čak je rekao: »'Idem, gospodaru', ali ne ode.« (Mt 21,29). Drugi je ocu najprije odgovorio: »'Ne ću'. Kasnije promijeni odluku i ode.« (Mt 21,30b-31a)

Prvi sin je slika izraelskog naroda, a drugi svih ostalih naroda svijeta. Izraelci su smatrali Boga svojim Gospodarom i pristali su uz njegovu objavu i Zakon, ali ga nisu vršili pa su bili od Boga udaljeni više nego javni grešnici.
Isus im je to kazao u lice. On im ne predbacuje samo to što nisu vjerovali njemu, nego što su bez koristi slušali i propovijedi Ivana Krstitelja.
Tko ne vjeruje Ivanu, ne će vjerovati ni Mesiji.
Tko ne primi Ivanovo krštenje u znak svoje želje za obraćenjem, taj ne će htjeti na se primiti ni krštenje kojim je Isus morao biti kršten u svojoj muci (usp. Mk 10,38) i koje je potrebno svima ako hoće da dođu u život vječni.
Budući da ne idu putem pravednosti, takvim ljudima je ulazak u Božje kraljevstvo zakrčen.
Zato i kaza Isus »glavarima svećeničkim i starješinama naroda: „Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.”« (Mt 21,31b-32)

Dakle, Bog spasenje nudi svim ljudima. Hoće li to spasenje za nekoga biti djelotvorno il ne, to ovisi i slobodnom odgovoru svakoga čovjeka.
Spasenje je čisto osobna stvar koja se odlučuje držanjem što ga čovjek zauzme prema Bogu i prema Kristovu navještaju kraljevstva Božjega.
Isus traži da taj naš odgovor bude konkretan. Čovjekovo pristajanje uz Boga je slobodno, ali mora biti stvarno i učinkovito.
U kraljevstvo nebesko će ući samo oni koji se potrude da Božju volju započnu provoditi u djelo.
Ova Isusova prispodoba o dva sina mora i nas kršćane zaista potaknuti da ozbiljno razmišljamo, pa da i od straha zadršćemo zbog opasnosti da ne upadnemo u istu duhovnu situaciju kao i Hebreji, Kristovi sunarodnjaci.
Ako i mi ne budemo nastojali učvrstiti svoj kršćanski poziv i izbor kroz dobra djela i kroz trajno obraćenje srca, protiv nas bi se mogle okrenuti Isusove riječi da će nas carinici i bludnice preteći u Božjem kraljevstvu.

Zato bi svi kršćani, kako kaže sv. Pavao apostol, morali jednodušno se boriti za vjeru Evanđelja.
Preporuke sv. Pavla mogu divno poslužiti svima nama da izrazimo naše slobodno pristajanje uz nacrt spasenja koje nam je ponudio Krist i da tom pristajanju dademo okus stvarne činjenice.
»Budite složni, - govori nam apostol -, imajte istu ljubav, isto srce i jednu te istu misao! Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe! Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!
Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu.« (Fil 2,2-5)

Sloga je moguća među onima koji su spremni sebe popravljati, obraćati se i žrtvovati jedan za drugoga. Koliko su pojedinci na to spremni, toliko u Crkvi ima i jednodušnosti.
Izvor i uzor tako spremne ljubavi jest Krist koji kao nitko drugi osposobljuje svoje sljedbenike za sve kreposti i žrtve.
Zato kršćani treba da budu ponizni srcem, da vrhovnom Božjem veličanstvu iskazuju poklon, čast, hvalu i zahvalu i da se svaki kaje za svoje grijehe i za njih zadovoljava čineći pokoru.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 18,25-28
Ps 25 (24)
Fil 2,1-11
Mt 21,28-32

- 15:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 27. NED. KR. GOD.

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
VINOGRAD GOSPODNJI JE SLIKA KRALJEVSTVA BOŽJEGA

»Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše van vinograda i tu ubiše. (…)
Tako će vam se – velim – oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.« (Mt 21,38-39.43)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Božji narod je prikazan riječima sv. Pisma u slici vinograda za koji se Gospodin brine. Tako u najljepšim slikama prorok Izaija prikazuje Božju ljubav i zaposlenost oko svojega Izabranog naroda.
Izabrani narod je taj Božji vinograd, a sam Bog je vinogradar.
»Vinograd Gospodina nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.« (Iz 5,7)

Ali evo, Bogu se njegov narod iznevjerio, jer je pošao po zlu putu.
Prorok s velikom žalošću spominje nevjeru izabranog naroda i s još većom ozbiljnošću naviješta teške kazne koje će Bog poslati na svoj izopačeni vinograd.
Izaija to govori da bi pozvao narod na obraćenje, inače će sam Bog zapustiti svoj vinograd i predati ga za plijen neprijatelju.
Bog se nadao od svoga naroda »da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. (…) Nadao se pravdi, a eto nepravde; nadao se pravičnosti, a eto vapaja.« (Iz 5,4.7)

Izrael, izabrani narod, oko kojeg se Bog toliko trudio, proigrao je svoju šansu: odbacio je i ubio Sina Božjega Isusa Krista. Pred tim teškim misterijem povijesti treba da zastane u bogobojaznom razmišljanju svaki čovjek, svaka vjernička zajednica.
Zato prorok Izaija ističe kako je Bog razočaran sa svojim narodom. Ali Stari Zavjet ne govori samo o nevjernosti naroda i o Božjim kaznama, nego pobuđuje nadu u obnovu vinograda i u tu svrhu nas potiče na molitvu. Ta nada predstavlja zoru otkupljenja. Vinograd Božjega kraljevstva bit će otkupljen i to otkupljenje donijet će Krist.

Krist će doći i spasiti narod Božji.
Zato je danas taj vinograd Božji Crkva Kristova koja je raspršena po svem svijetu. Starješine izraelskog naroda nisu prihvatili Krista kad je došao među svoj narod. Isusov opis gospodarevog vinograda i njegovih slugu kao i vinogradareva vlastitoga sina tako je jasan da su svi slušatelji mogli razumjeti da su te sluge proroci Božji, a Sin sam Krist, Mesija, odnosno Poslanik Božji.
Ali glavari svećenički i starješine naroda su bili daleko od toga da u Isusu vide Božjega Sina i da ga kao takvoga prihvate za svojega Otkupitelja i Spasitelja.
Kao što su se uvijek loše ponašali sa svim Božjim slugama i prorocima, tako će oni posve odbaciti i Sina Božjega i osuditi ga na smrt.
Nakon svih uzaludnih pokušaja da spasi svoj narod, Bog »naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će moga sina.' Ali vinogradari, kad opaziše sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde! Ubijmo ga, pa će nam pripasti njegova baština!' Zgrabiše ga, izbaciše van vinograda i tu ubiše.« (Mt 21,38-39)

Tako u toj alegoričnoj prispodobi o vinogradu na kraju svoga javnog djelovanja i prije svoje muke i smrti, Isus se otvoreno sučeljuje i oštro razračunava s onima »koji ga ne primiše« (Iv 1,11) i to s »glavarima svećeničkim i starješinama narodnim« (Mt 21,23).
Isus se s njima posve razišao, jer su ga oni odbacili. Uskoro će se dogoditi najgore: ubit će sina gospodara vinograda, odnosno Krista, Sina Božjega.
Zato im Isus naviješta najtežu kaznu Božju.
»Tako će vam se – veli Isus – oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.« (Mt 21,43)

Izrael ubija Sina Božjega, a Bog njih stoga izbacuje iz svog vinograda i predaje ga drugim narodima koji će donijeti ploda.
Za kršćane Isusova vremena bila je to radosna vijest, jer oni su bili taj narod koji dobiva kraljevstvo Božje što donosi njegove plodove.
Zato je Evanđelje Kristovo uvijek radosna vijest za ljude dobre volje koji su spremni na trajno obraćenje.
Pavlove posljednje opomene Filipljanima vrijede stoga i za nas, osobito ako smo odlučili da se ozbiljnije pobrinemo kako bi barem unaprijed vinograd naše duše i naše službe donio bolje plodove nego do sada.

O radosti u Bogu i blagosti prema ljudima kao i o našem izbjegavanju tjeskobe, a isto tako o našem izručenju Bogu u molitvi što sve u nas i oko nas donosi Božji mir i na što nas potiče apostol Pavao, ne možemo ništa drugo reći nego da su to sve slatki plodovi vinograda Božjega koje mora u sebi imati svaki kršćanin.
Uz te kreposti Pavao spominje još neke oko kojih se treba truditi u svakom Božjem vinogradu.
»Uostalom, braćo, – govori nam apostol –, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubazno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka vam bude u srcu! Ono što ste od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i na meni vidjeli, to nastavite činiti, pa će Bog, izvor mira, biti s vama!« (Fil 4,8-9)

Isus će svima biti izvor mira i kao takav će biti i ostati s nama ukoliko nastojimo da sve u svojoj duši sredimo i smirimo, a to znači usmjerimo prema Bogu i privodimo k njemu.
Crkva i u našem hrvatskom narodu bila je i ostaje Božji vinograd. Bog i u naš narod trajno šalje nove poslenike. Svatko je pozvan u svaki čas da radi u tom vinogradu: da »obrađuje« sebe, da pridonosi rastu zajednice u kojoj živi, da pridonosi boljitku sve Crkve. Svatko treba da svoj život gradi na Isusu Kristu, živom, ugaonom kamenu na kojemu samo počiva čvrstina zgrade duhovnoga života pojedinca i svake zajednice.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 5,1-7
Ps 80 (79)
Fil 4,6-9
Mt 21,33-43

- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 28. NED. KR. GOD.

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRALJEVSTVO NEBESKO JE SVADBENA GOZBA SINA BOŽJEGA

»Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu...« (Mt 22,2-3)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Gozba je uvijek bila važno religiozno izričajno sredstvo. Imati udjela na gozbi znači biti u zajedništvu sa sudionicima gozbe.
Gozba je znak gostoprimstva i životnog zajedništva u najširem smislu.
Stoga se gozba u religioznom smislu uvijek shvaćala kao proživljavanje zajedništva s Bogom i ljudima.
Imati udjela na gozbi po tom poimanju znači uklopiti se u kult, u bogoštovlje jedne zajednice.
Tko je isključen iz gozbene zajednice, smatrao se isključen i iz životnog zajedništva.
Isključeni se smatra lišen spasenja i mira te nema više nikakva udjela na tajnovitom jedinstvu i povezanosti s drugima.
Tako tko blaguje hranu, usvaja tajnovitu životnu snagu i potpunu pripadnost zajedništvu.

Kraljevstvo je Božje isto tako prikazano kao gozba na koju su pozvani svi ljudi. Svi bi trebali postići sreću u Bogu.
Već prorok Izaija je navjestio da će Bog obdariti sve ljude svojim dobrima a poglavito one koji su bili potlačeni, ali vjerni svom pozivu. On će im spremiti gozbu i zauvijek će utažiti njihovu glad: kruhom i i vinom, nadom i srećom.
Tako velika budućnost koju nam Bog pripravlja uz suradnju svih ljudi dobre volje je oslikana mesijanskom gozbom.
Slavlje se slavi nebeskom Jeruzalemu. I na to su slavlje pozvani svi narodi. Nema povlaštenih. Svi su Božji uzvanici. Za sve ima mjesta.
Tada će Bog »raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše, i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti.« (Iz 25,7-8)

To će sve učiniti Bog naš u koga se uzdamo i Gospodin Isus koji nas je spasio. Zato svi mi kličemo i veselimo se spasenju njegovu.
Stoga treba da se zalažemo oko takvih međuljudskih odnosa da se već sada događa silazak toga nebeskoga Jeruzalema na zemlju.
Tu nadu treba da nosimo u sebi i zračimo je oko sebe, nadu u bolju budućnost za svoj narod, za Crkvu i za sav svijet.

Svi smo mi na putu prema tome nebeskom Jeruzalemu i nismo još na cilju.
Stoga u Pavlovu životnom stavu i mi pronalazimo svoj put. Mnogo toga nam je potrebno u životu. Ali neka nam se srce ne prilijepi za obilje dobara ovoga svijeta, niti neka nas ne satre ni oskudica potrebnih sredstava za život.
Glavno je da ostvarimo Božji plan s nama i da proslijedimo svoj put k Bogu.
U tome nastojanju Krist će i nama kao i apostolu Pavlu biti snaga u svim prilikama života pa i u trenucima tjeskobe.
Zato smo i mi dužni uvijek se zahvaljivati Bogu i drugim ljudima na svakome razumijevanju, pomoći i prijateljstvu.
I mi dobro znamo kao i prvi kršćani da ćemo za sva svoja dobra djela i trpljenja biti nagrađeni s proslavljenim Kristom u nebu.
Stoga bi trebali i nas svi naši svakidašnji doživljaji, oni ugodni i oni manje ugodni, poticati da slavimo Boga po Isusu Kristu ovdje i u vječnosti (usp. Fil 4,12-14.19-20).
»Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova!« (Fil 4,20)

Prema tome nitko od nas se ne bi smio oglušiti Božjem pozivu. U našem je životu sve Božji poziv i Božja milost, ali mi često nalazimo izlika da mu ne odgovorimo. Odveć smo zaokupljeni svojim svagdašnjim životnim tegobama i zaboravljamo da nas Evanđelje sve poziva na gozbu kraljevstva nebeskoga. Zaboravljamo također da ulazak u kraljevstvo Božje nije pravo koje smo stekli, već djelo milosti na koje svatko treba odgovoriti.
»Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći.« (Mt 22,2-3)

Iz ovih evanđeoskih riječi se jasno vidi da se tu govori o Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu.
Uzvanici nisu htjeli doći na svadbenu gozbu Sina Božjega. Preče su im bile njhove male brige i mali probitci.
Štoviše, bilo je i takvih otpornika koji su poslanike Božje ubili.
Kada prvi uzvanici ne bijahu dostojni, Bog šalje svoje sluge na sva raskršća da pozovu sve bez razlike.
Izabrani narod je proigrao svoju šansu i tako je Bog ponudio svoje spasenje svim narodima, svim ljudima.

Bog sve pozivlje, nikome ne krati svoje milosti, svoga neba. Ali i čovjek treba da učini svoje i da surađuje s Bogom i s tom njegovom milošću. Iako Bog sve poziva na gozbu svoga Sina, i dobre i zle, ipak na kraju se od svakoga traži svadbeno odijelo.
Zato nitko za života ne može sa svom sigurnošću ustvrditi da je u stanju Božje ljubavi, da je sačuvao krsnu (milost) nevinost i da je u posvetnoj milosti.
Bez posvetne milosti i bez Božje ljubavi nitko neće imati udjela na nebeskoj gozbi.
»Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: 'Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?' A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: 'Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.' Doista mnogo je zvanih, malo izabranih.« (Mt 22,11-14)

Sva se poruka ovih Kristovih riječi može razumjeti i euharistijski.
Euharistija je – po pričesti – Božja gozba na kojoj je već ovdje na zemlji darovan predokus neba. Svi su pozvani, ali svatko treba da dođe na gozbu u svadbenom odijelu: u milosti, razvezan od grijeha, u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Ni nama neće ništa koristiti što smo kršteni ako ne živimo kao kršćani.
Treba dakle da ostvarujemo »pričesno kršćanstvo«, ali tako da se ne pričešćujemo samo s Kristom, nego i jedni s drugima (usp. Mt 5,23-24).
Istom će tako Crkva doista postati u Kristu »kao sakrament ili znak ili oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda« (LG 1; LG 45) te za sav ljudski rod jaka klica jedinstva, ufanja i spasenja« (LG 9)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 25,6-10a
Ps 23 (22)
Fil 4,12-14.19-20
Mt 22,1-14

- 15:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 29. NED. KR. GOD.

DVADESET DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRŠĆANIN I POLITIKA

»Tada im reče: ''Podajte caru carevo, a Bogu Božje!''« (Mt 22,21)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ima jedan vid našega kršćanskoga života koji nikako ne smije izmaknuti našoj pažnji i našem vjerničkom pristupu, a to je politički vid.
Danas su svi odreda uvjereni da Evanđelje vjernika ne odvlači od njegove društvene i političke zauzetosti i angažiranosti, nego ga baš na tom polju pozivlje na posebnu odgovornost i svjedočenje.
Isusova riječ nam danas omogućuje da otkrijemo taj evanđeoski temelj političke angažiranosti i društvene odgovornosti vjernika. Isus nam jasno govori da se carevo kraljevstvo i Božje kraljevstvo uzajamno ne isključuju već nadopunjuju.
Stoga Isusov učenik može, u isto vrijeme, djelovati i na jednom i na drugom području bez neizlječivih sukoba.

Bog je gospodar povijesti. Svaka zakonita vlast je od Boga (usp. Rim 13,1-2) koji jedini suvereno upravlja svim ljudima i čitavom svjetskom poviješću. On je uvijek u svoje kraljevstvo pozivao i pogane uz svoj odabrani narod.
Tuđinski su narodi katkada u povijesti znali poslužiti da se ostvari Božji naum s Izraelom kao što se to lijepo vidjelo u zadatku što ga je Bog povjerio Kiru.
Izraelci su se nalazili u babilonskom sužanjstvu i Izaija prorokuje da će taj perzijski kralj osvojiti Babilon i osloboditi Izraelce.
Stoga se ne treba čuditi što Bog naziva Kira svojim izabranikom i miljenikom.
Bog toga poganskog kralja naziva čak i svojim pomazanikom, iako taj naslov pripada samo izraelskom kralju (1 Sam 24,7; Ps 2,2), jer je htio da njegov narod i u tuđinskim vladarima gleda svojevrsne Božje namjesnike.
Bog ga je uzeo za desnicu, pred njim je oborio sve suprotne narode, razoružao neprijateljske kraljeve i pomogao mu da osvoji sve utvrđene gradove.

Bog je Kira odabrao i pomagao ne zbog njega samoga već radi sluge svoga Jakova i Izraela svog izabranika.
Kir nije ni poznavao pravoga Boga, još manje je znao da izvršuje njegove naredbe, ali je doista bilo tako.
»Iako me ne poznaš – govori Gospodin -, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo. Ja sam Jahve i nema drugoga.« (Iz 45,5-6)

Ni oslobođenje Izraela nije bio zadnji cilj Božji koji je pozvao perzijskog kralja. Prema Božjoj namjeri pravi je cilj to da se svijet otvori izraelskoj vjeri u jednoga Boga i da tim prihvaćenjem mogu i poganski narodi postići spasenje.
A to spasenje će se konačno dogoditi u Kristovoj Crkvi koja je trebala izići od Židova.
Nama je danas ta Božja namisao dobro poznata i mi je slavimo kličući Gospodinu. Ta On je Stvoritelj svega, Gospodar narodâ, Voditelj povijesti čovječanstva i svijeta.

To vrijedi i danas. Bog nam dolazi različitim putovima. Zbog toga ni kršćani ne smiju živjeti izvan stvarnosti svoga vremena. A to znači da se i kršćani moraju zanimati i za politička zbivanja društva u kojem žive. Svi koji rade u duhu Evanđelja, rade za Boga.
Kršćani su Božji izabranici i kao takvi trebaju biti kvasac Božjeg kraljevstva posred svijeta u kojem žive.
Naša vjera – kako kaže apostol Pavao – treba da je djelotvorna, nada postojana, a ljubav zauzeta, založena i angažirana u obiteljskom, društvenom, crkvenom i političkom životu. U tu nam je svrhu potrebna Božja milost, jer bez nje ne možemo shvatiti niti u djelo provesti Božju riječ.
Stoga i apostolov pozdrav: »Milost vam i mir!« (1 Sol 1,1) ne smijemo smatrati samo pukim pozdravom već i njegovom molitvom da Bog u nama izvede ono što hoće da postigne.

Crkva nije država.
Crkva je Božja ustanova i družba koja je sastavljena od ljudi i koju Bog vodi preko ljudi. Ona je Božji narod na zemlji koji ima misiju (ulogu – poslanje) spasenje cijeloga ljudskoga roda.
Zato kršćani koji žive u raznim državama svijeta i koji rade svoj posao i izgrađuju humanije i pravednije ljudsko društvo zapravo rade u širenju kraljevstva Božjega među ljudima.
I danas, poslije toliko stoljeća kršćanstva, ne treba ništa drugo željeti već da kršćani ispunjavaju to svoje glavno i temeljno poslanje preobrazbe ljudskoga društva, zajednice ljudi i naroda, u zajednicu djece Božje gdje će svatko moći u slobodi, istini i pravdi živjeti u ljubavi s Bogom i svojim bližnjima.

To je stav koji mora zauzeti svaki Isusov učenik s obzirom na kraljevstva, vlasti i države ovoga svijeta.
Kršćani se moraju pokoravati svjetovnoj vlasti i surađivati s njom u promicanju općeg dobra.
S tom svjetovnom vlasti svaki kršćanin se susreće živeći u svijetu i mora je prihvatiti u slobodi, bez straha da će upasti u obožavanje države. Dapače, apostol Pavao dužnost priznavanja svjetovne vlasti i poslušnosti njoj izvodi iz same poslušnosti prema Bogu (usp. Rim 13,1 sl.)
Stoga treba poštivati legitimni politički autoritet u zakonitim podavanjima i interventima koji uza svu svoju nesavršenost smjeraju općem dobru zajednice i pojedinaca.

Međutim, kršćanin se slobodno pokorava svjetovnoj vlasti samo ukoliko se određeno političko ustrojstvo slaže s voljom Božjom koja se objavila u Kristu Isusu, a koja se isto tako objavljuje u savjesti svakoga čovjeka. Sve to govori koliko je potrebno da kršćanin ne samo kritički prosuđuje društvenu i političku stvarnost oko sebe, nego da se i aktivno u tu stvarnost uključuje, razmjerno svome položaju i pozivu, i pridonosi da se ta stvarnost što bolje uskladi s Božjim nacrtom i bude zaista na služenje čovjeku.
Ipak, za sve vrijedi temeljni zakon, pa i za samu državnu vlast: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje!î (Mt 22,21)

Najokrutniji je i najlošiji način vlasti kad si država prigrli i prisvoji božanska prava. Državna vlast i svaka druga vlast može biti od Boga, ali nikada ne može biti poistovjećena s Bogom. Kad se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema Bogu i sebe ponovo izdigne na prvu i jedinu vrednotu, kao što je to bilo u komunističkom režimu kada čovjek nije smio niti mogao slobodno ispovijedati i živjeti po svojoj vjeri, onda je kršćanin dužan po svojoj savjesti oduprijeti se takvoj vlasti.
A to je već pravo i otvoreno progonstvo.
Kada stvari dođu do te krajnosti, postoji jedina moguća kršćanska opozicija takvoj vlasti: mučeništvo.

Ali, postoji i drugi slučaj preko kojega, isto tako, ne smijemo šutećke preći: kada se svjetovna vlast ogriješi o dužnosti prema čovjeku, jer čini da trpi nepravde i nasilje. To su sasvim poznate i konkretne političke stvarnosti, nama možda još i bliže.
Ni u tom slučaju kršćanin ne može bezuvjetno priznati postojeći poredak.
Kršćanin, kao uostalom i drugi ljudi dobre volje, mora se s njim suočavati iako s mnogo nestalnosti, pa i drama.
Ipak učenik Isusov mora znati da ga njegov Učitelj ne ostavlja sama ni na ovom području životne stvarnosti.
Riječ Božja koju sluša i Euharistija koju slavi moćna su sredstva koja u njemu stvaraju evanđeosku savjest i svijest i uvelike mu pomažu da ispuni tu svoju odgovornu misiju u povijesti svojega naroda i Crkve.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 45,1.4-6
Ps 96 (95)
1 Sol 1,1-5b
Mt 22,15-21

- 15:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 30. NED. KR. GOD.

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
LJUBAV PREMA BOGU I ČOVJEKU

»'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)

"Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim..."

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljubiti znači izlaziti iz samoga sebe da bi se išlo k drugome.
A Bog je taj radikalni i absolutni »Drugi« po naravi i kao osoba, jer je Bog a ne čovjek.
On je subjekt i objekt naše ljubavi.
Zato će Bog, i to samo On, na kraju biti konačni, stalni i posvemašnji cilj naše ljubavi. Ali, dok smo ovdje na zemlji putnici, ne možemo ga doseći onako kako On jest »licem u lice« (usp. 1 Kor 1,12) već ga sada ljubimo nejasno kao u ogledalu.
A to ogledalo Božje jest čovjek.

Dakle, Bog dolazi u susret našoj slabosti dajući nam da »drugoga« ljubimo po mjeri našega ljudskoga i tjelesnog stanja. On nam omogućuje da ljubimo nekoga koji je »drugi« od nas po osobi, a ne po naravi.
Brat čovjek je moj »drugi ja«, odnosno stvorenje Božje kao i ja, ali različito od mene. Stoga mi Bog naređuje da ga ljubim kao samoga sebe. Ljubav prema bližnjemu je put koji vodi prema Bogu koji je konačni domet naše ljubavi.

Prema tome najbolji znak da li ljubimo Boga jest naša ljubav prema drugim ljudima. Uvijek trebamo tražiti Boga među svojom braćom i to poglavito među najpotebnijima i najsiromašnijima.
Bog je uvijek nježan i dobar prema svakome čovjeku, a posebno prema bijednima i nevoljnima.
Takvu ljubav Bog traži i od svoga naroda.
Uvijek će među nama biti siromaha, stranaca, beskućnika, napuštenih; odnosno ljudi koji trebaju našega razumijevanja i pomoći.
I mi ih poput Boga trebamo ljubiti i s njime se moramo za njih brinuti i pružiti im svoju pomoć i podršku.
Božji miljenici i štićenici su ljudi ugroženi svake vrste, kao što su sirotinja, udovice, doseljenici i svi oni koji su na rubu života i društva.
Tko za njih vodi brigu, Božji je suradnik. Tko povrijedi njihova prava, izaziva Boga za osvetnika.

Zato Bog prije nego što će sklopiti Savez s Izraelom (usp. Izl 24) poučava svoj narod o međusobnoj ljubavi i o socijalnoj pravdi.
A to znači da unutar Božjeg naroda treba da vladaju prisni društveni suodnosi. Tako kod ugnjetavanja udovica i sirota Bog prijeti da će se On sam za njih osvetiti i ugnjetavače pogubiti tako da im žene ostanu udovice, a djeca siročad.
I najgorega silnika može jedva što drugo zadržati od ugnjetavanja slabijih kao upravo strah da će Bog s njime prije ili kasnije tako postupati. Koliko se nepravde još uvijek vrši kod posuđivanja novaca među pojedincima i među narodima.
Uzimanje kamata sada se smatra opravdanim. Ali nikad se ne bi smjelo kod zajmova povrijediti ljudska prava drugoga, a ono je i bez lihvarenja često spojeno s raznim nemoralnim zahtjevima na račun čovječega dostojanstva ili probitka čitavog naroda.
Stoga onaj koji trpi nepravdu bit će uslišan od Gospodina u svojem vapaju, a nemilosrdnog tlačitelja Bog će teško kazniti.
»Ako k meni zavapi, uslišat ću ga, jer sam ja milostiv!« (Iz 22,26) govori Gospodin.

Tko iskazuje ljubav ugroženima, ljubi ih nekako umjesto Boga. Dopušta da ih Bog ljubi preko njega.
Naš Bog je sućutan Bog pa zahtjeva da i mi budemo sućutni jedni prema drugima. Božja ljubav prema nama je nježnija od majčinske ljubavi. Tom i takvom ljubavlju i mi bismo trebali ljubiti sve one koje Bog ljubi. Dakle, sve ljude.

Ta ljubav je resila prve kršćane koji su prihvatili Kristovo Evanđelje.
Duh Sveti je bio u njima djelatan i darovao im je snagu da prihvate tu Riječ uz cijenu velikih nevolja i ispunjavao ih je nutarnjom radošću.
Njihovo ih je kršćansko opredjeljenje stajalo trpljenja u vlastitoj okolini.
Ali upravo zbog toga što su trpjeli za riječ Božju, razglasila se na daleko tada nova kršćanska vjera.
To je pak apostolu Pavlu olakšalo njegov misionarski rad. Kamo god je došao, već su ljudi znali o njemu i o njegovom neumornom propovijedanju Evanđelja.
A to je sve bila zasluga prave življene i misionarske vjere njegovih kršćana.
Takva životna vjera prožeta djelotvornom ljubavlju kršćana u Solunu bila je na ponos apostolu kad kaže:
»I vi ste, primajući Riječ u velikoj nevolji s radošću koju daje Duh Sveti, postali naši i Gospodinovi nasljedovatelji, tako da ste postali uzor svim vjernicima...« (1 Sol 1,6-7)

Solunski sveci

Prve kršćanske zajednice su uzor svim zajednicama koje žele širiti blagovijest Kristovu.
I tako živa crkvena zajednica omogućuje nastanak drugih crkvenih zajednica.
To vrijedi i za naše sadašnje crkvene zajednice.
U tome se sastoji sav naš kršćanski život: obratiti se Bogu od idola, služiti Bogu živome ljubeći brata čovjeka i iščekivati dolazak s nebesa Isusa Krista uskrsloga šireći njegovo kraljevstvo istine, ljubavi, pravde i mira među ljudima.

I danas se mnogo raspravlja o tome što je bit kršćanstva.
Krist daje dvije zapovijedi Zakona i govori da su u biti slične i jednake. Ipak prednost daje ljubavi prema Bogu, jer se sve na tome zasniva.
Tko zapravo istinski ljubi Boga, taj neminovno mora ljubiti i čovjeka.
Nitko ne može ljubiti Boga koga ne vidi, ako ne ljubi brata svojega koga vidi (usp. 1 Iv 4,20 sl.). Isus nas uči da umijemo čitati volju Božju u očima ljudi koji nas trebaju i upućuje nas da budemo stvaralački suradnici Božje ljubavi među ljudima.
Isus i nama danas govori kao nekada svome sugovorniku iz Evanđelja: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)

Da, ljubav prema Bogu najčvršći je temelj ljubavi i poštovanja bližnjega.
A ljubav prema bližnjemu je jedina ljubav koja se od ljudi diže k Bogu. A to znači ljubiti Boga na onaj jedini način na koji se On i stvarno među nama ponazočuje: to jest u bratu čovjeku.
I brat je neka vrst sakramenta, najsvakodnevniji od svih sakramenata s kojim se susrećemo na svakom koraku života, kao što je i ljudsko tijelo u kom se skrivala Riječ i kao što je Euharistija u kojoj se skriva tijelo i krv Kristova.
Neka nas stoga Euharistija koju slavimo posveti baš za ovu svetu ljubav, jer gdje je ljubav i prijateljstvo tu je i Bog.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 22,20-26
Ps 18 (17)
1 Sol 1,5c-10
Mt 22,34-40

- 15:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 31. NED. KR. GOD.

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PASTIRI I VJERNICI: SVI SU BRAĆA PRED BOGOM

»Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbi”, jer imate samo jednog Učitelja, a svi vi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista! Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,8-12)

Luca Signorelli: Pričest apostola

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaka stranica sv. Pisma koju nam bogoslužje čita kroz crkvenu godinu, upućena je svim vjernicima bez razlike: pastirima koji je objavljuju i puku koji tu riječ sluša.
U odnosu na riječ Božju svi smo mi narod koji sluša i Crkva koja se uči i poučava od Gospodina.
Stoga da u našem životu bude što manje raskoraka između riječi i djela potrebno je ispitati svoju savjest pred Bogom i u svjetlu Božje objave uskladiti čitav život po Božjem Zakonu.
Mnoge nesuglasice u našem životu proizlaze iz toga što se mi ne nastojimo klanjati Gospodinu u duhu i istini.

Zato Bog nije bio zadovoljan sa svojim odabranim narodom niti s njegovim vođama, iako je Izrael nakon povratka iz babilonskog sužanjstva obnovio hram i u njemu bogoslužje. On im čak šalje svoga proroka Malahiju da ih podsjeti na ljubav Gospodinovu prema Izraelu i na njihovu nevjernost prema svome Bogu.
Zatim slijede vlo teške optužbe protiv svećenika i čtavoga naroda.
Prorok Malahija upućuje posebno oštar prijekor svećenicima. Oni su bili naročito zaduženi za bogoštovlje, za slavu Božjega imena, a bili su u tome površni.
Nadasve, život im nije odgovarao njihovu uzvišenom pozivu i tako postadoše kamen spoticaja drugim vjernicima.
Bog ih opominje i svečano poziva na obnovu Saveza.

Bog po proroku konstatira da su ne samo oni sami zašli s puta već su skrivili da se i mnogi drugi spotiču o Božji Zakon.
Time se skvrni i kida Savez s Bogom, ako ne uvijek izvana, a ono barem u srcu, što kod Boga jedino odlučuje. Zato ako se ne poprave, Bog će na njih svaliti svoju kletvu i dopustiti da ih pogani preziru i ponizuju.
»Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Gospodin nad Vojskama. Zato učinih da Vas preziru i ponizuju svi narodi, jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon.« (Mal 1,8-9)

Za sve nas vrijedi činjenica da je Bog veliki kralj i da njegovo ime mora biti svuda poštovano. Svi moramo polušati njegov glas i uzeti ga k srcu. Svi smo dužni slaviti njegovo ime ne samo riječima, nego još više djelima. Stoga nema druge nego se vratiti svome nebeskom Ocu i jedinome Bogu koji nas je stvorio i koji nas čeka kao izgubljenu djecu.
Samo u njemu ćemo naći i sačuvati mir svoje duše u poniznosti i djetinjoj odanosti Bogu.
Tako će se svaki vjernik osjećati u Bogu kao dojenčen na grudima svoje majke.

Takav stav prema Bogu svodi se na srdačne suodnose među ljudima, jer su svi oni miljenici Božji.
Zato nasuprot svećenicima Staroga Zavjeta koje šiba prorok Malahija, u apostolu Pavlu nam Duh Sveti pruža lik pravoga dušobrižnika.
On vrši svoju apostolsku i pastirsku službu majčinski, nježno i privrženo, brižljivo i odano.
Istina, on će se predstaviti i kao »duhovni otac« (usp. 1 Kor 4,14 sl.; 1 Sol 2,11), ali opet najčešće svoje vjernike nazivlje »braćom« (1 Sol 1,4; 2,1.9).
Očito mu je stalo da se njihovi uzajamni odnosi odvijaju u privrženoj i srdačnoj familijarnosti i uslužnosti.
»Braćo! – kaže apostol – Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoje dijete. Tako puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo Evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli.« (1 Sol 2,7-8)

Stoga se svaki vjerski odgojitelj i voditelj mora čuvati da svojim životom nikoga ne sablažnjuje.
Na to nas upozorava Isus u svojemu Evanđelju gdje nemilo šiba pismoznance i farizeje koji »zasjedoše na Mojsijevu stolicu« (usp. Mt 23,1-7). Prigovora im puki vjerski intelektualizam, spojen s juridizmom.
Propovijedaju vjersko znanje drugima, a život im je u protuslovlju s naukom koji naučavaju.
Pravu religioznost pretvaraju u šturo opsluživanje zakona i postaju robovi formalizma. Ako što dobro čine, to nije radi slave Božje nego radi ljudske hvale.
Uvijek gledaju na svoju čast i na ustima im je uvijek hvalisanje o svojoj vjernosti. Oni brižno čuvaju polog vjere, ali ne prenose više porku Božju ljudima.
Zato Isus i kaže narodu i svojim učenicima: »Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.« (Mt 23,3)

Isusu je veoma stalo da u zajednici njegovih učenika u Crkvi bude sasvim drugačije.
Bratski odnosi u Crkvi temelje se na tom što nam je svima zajednički Otac, Bog, i što nam je Vođa i Učitelj Krist Isus.
I On govori svim svojim učenicima za sva vremena: »Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbiî, jer imate samo jednoga Učitelja, a svi vi ste braća!
Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednoga Oca, onoga nebeskoga.
Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!« (Mt 23,8-10)

A sve to znači da među Isusovim učenicima, u Crkvi, treba da se svi odnose bratski jedni prema drugima. I to bratstvo ne smije biti samo osjećaj, već treba da se odjelotvori služenjem. A na svećenike kao odgojitelje u vjeri spada da se sami ili preko drugih brinu da pojedini vjernici budu u Duhu Svetome dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, do iskrene i djelotvorne ljubavi i do slobode djece Božje kojom nas je Krist oslobodio.
Kršćansko bogoslužje kao i ostale crkvene djelatnosti trebaju služiti odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost i da spoznaju što je Božja volja u važnim kao i u svakodnevnim događajima njihova života, naroda i Crkve.
Kršćani trebaju biti također poučeni da ne žive samo za sebe nego da prema zahtjevima novoga zakona ljubavi svatko kako je milost primio tako njome drugome služi.
»Tko je najveći među vama, – kaže Isus –, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,11-12)

Dakle, ne jedni nad drugima, niti jedni kraj drugih, a još manje jedni protiv drugih, nego jedni sa drugima, jedni za druge.
Zato će svako grešno uzvisivanje nad drugima biti kažnjeno, a svako kreposno ponizivanje nagrađeno.
Takvi bi morali biti naši odnosi s braćom koja s nama žive i rade. A to je ujedno i znak naše djelotvorne vjere, čvrste nade u bolju budućnost i bratske ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mal 1,14b-22b.8-10
Ps 131 (130)
1 Sol 2,7b-9.13
Mt 23,1-12

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 32. NED. KR. GOD.

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
VJERNOST I BUDNOST

»Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa!« (Mt 25,13)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Božja riječ koju danas slušamo poziva nas da pogled vjere upravimo prema »posljednjim stvarima«, odnosno prema konačnom određenju ljudi i svijeta.
Prispodobom o deset djevica koje idu u susret zaručniku koji dolazi, Gospodin je htio opisati življenje svojih učenika u svijetu kao i samo značenje njihova životnog puta. Htio nam je pomoći da promatramo sav naš život u ogledalu Božje volje i da razmišljamo nad našim konačnim i vječnim određenjem.

Biti kršćanin znači davati određeni smisao svome životu. Nećemo živjeti punim kršćanskim životom ako se raspršimo u svome svakidašnjem radu. A isto tako ne smijemo preći niti u naviku i uspavanost koje ruše našu vjeru.
Život nam postaje osmišljen samo onda ako svaki dan iznova prihvaćamo svoje zadatke očekujući Kristov dolazak. Zato ne gledajmo neprestano vrijeme koje prolazi, već znajmo gledati vječnost koja dolazi.
Prema tome kako idemo naprijed, imamo i mogućnost da nađemo pravi život i Mudrost.

U Starom je zavjetu Mudrost drugo ime za Boga. A u Novom zavjetu ti starozavjetni tekstovi o Mudrosti rado se primjenjuju na Isusa Krista. On je nama kršćanima »Mudrost Božja« (1 Kor 1,24). Zato traženje mudrosti nije tako teško kao što se misli.
Treba samo mudrost ljubiti i onda se brzo nalazi.
Tko za njom žudi, ona mu se hitro daje upoznati i dolazi mu u susret.
Mudrost usavršuje razumnu narav ljudske osobe i blago privlači ljudski duh da traži i ljubi istinu i dobro. I kad je čovjek njome prožet, ona ga po vidljivim stvarima vodi k nevidljivima, k Bogu.
»Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama, i u susret im dolazi u svakoj misli.« (Mudr 6,16)

Zato čovjekov život ne prestaje na ovoj zemlji. To je sigurnost kršćana.
Krist je umro i uskrsnuo. Nakon njega i s njime uskrsnut će svi ljudi. Naša smrt je samo prijelaz i preobrazba vremenitog u vječni život.
Krist je onaj u kojemu i po kojemu će se izvršiti naše uskrsnuće. Kao što od njega dolazi sve spasenje, tako i uskrsnuće.
Uskrsli Krist će nanovo doći i potražit će nas da bismo zauvijek živjeli s Ocem.
»Jer, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim. (...) Stoga, tješite jedan drugoga tim riječima!« (1 Sol 4,14.18)

Eto, to je život na ovoj zemlji u svjetlu kršćanske vjere: očekivanje Gospodinova dolaska.
Mi kršćani smo sigurni da se odlučni događaj mora jednom zbiti i za nas, pa stoga treba da živimo tako da sve što činimo nosi pečat tog očekivanja.
Ali, tu se ne radi o nekom bezbrižnom i neradnom očekivanju u kom je glavno da vrijeme odmiče i ništa više, nego je riječ o očekivanju s upaljenim svijećama našega života i sa spremnošću da iziđemo u susret Zaručniku u koje god doba našega života dođe da nas povede sa sobom na svadbenu gozbu svoga nebeskoga kraljevstva. A to znači živjeti u vjernosti u budnosti.
Biti vjeran Bogu znači ustrajati u dobrim djelima i ne odlaziti s bojnog polja ni onda kada se očekivanje otegne, a obveze budu sve zahtjevanije.
Bdjeti znači misliti na život i uvijek raditi u skladu s voljom Božjom.
A to je živjeti po vjeri koja se hrani dobrim djelima i koja očituje svoju snagu ljubavlju.
Dakle, živjeti s dušom i srcem koji se protežu prema nebu, do Gospodina.
To je ono o čemu govori pslamista: »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63 [62])

Vjernost i budnost označavaju sav naš kršćanski život i rad u nadi Kristova dolaska. Stoga susret s Gospodinom u času smrti prikazuje se u Evanđelju kao susret sa Zaručnikom. Umjesto sprovodnih povorki, tu se svatovske pjesme. Zaručnik, koga su u evanđeoskoj prispodobi očekivale djevice, jest sam Isus Krist, naš Otkupitelj i Spasitelj.
Njegova je zaručnica cijela Crkva, a i svaka pojedina duša. Budući da Isusova zaručnica treba da bude ista kao zlato, u toj prispodobi vjernici se uspoređuju s djevicama koje su čiste dušom i tijelom.
Svjetiljke što ih djevice nose u ruci označavaju vjeru. Tko te vjere nema, nije pozvan na svadbu i ne može ući u nebo, u kraljevstvo Božje.
Ulje, koji se svatko mora opskrbiti, jesu dobra djela. Svjetiljka bez ulja ne pomaže nam ništa, baš kao i vjera bez dobrih djela. Tko misli da će u nebo doći samo zato što je kršćanin, taj spada u red ludih djevica.

Ići u susret Zaručniku slika je našega života na ovoj zemlji.
Jedni cilj svakome čovjeku na ovoj zemlji jest taj da se dobro pripravi na dolazak Isusov. Stoga kroz tu prispodobu o »mudrim i ludim djevicama« Isus nam želi u srce usaditi pravu mudrost, pravo vrednovanje života i svakoga trenutka.
Čas našega prijelaza u vječnost je neizvjestan. Dogodit će se iznenada i ne bi nas smio naći nepripravne. To će biti sudbonosni trenuci našega života koji će odlučiti o našoj vječnosti.
Na sve to nas sam Isus upozorava kad kaže: »Bdijte, dakle, jer ne znate ni dana ni časa!« (Mt 25,13)

Bdjeti moramo na početku svoga života, u zrelim godinama i o njegovu zalazu, jer svako doba našega života ima svoj poseban zadatak koji treba izvršiti.
Bdjeti moramo i zbog toga što rad čitavog našeg života sakuplja sve ulje potrebno da u nama uzdrži djelotvornu, gipku i žarku vjeru bez koje nije moguće ugoditi Bogu.
Zato nas Isus najozbiljnije upozorava na opasnost duhovnog stava nebrige, nemara i lakomislenosti kojima se mnogi ljudi kobno poigravaju vlastitim spasenjem i spasenjem drugih s kojima žive.

Postoji, dakle, za svakoga od nas kobna mogućnost da se promašimo, da nas trenutak smrti nađe nepripravne.
Kako je težak doživljaj zatvorenih vrata kraljevstva nebeskoga.
Kako je teška Isusova riječ, pogotovu kada je izrečena za svu vječnost: »'Zaista, kažem vam, ne poznam vas!'« (Mt 25,12)
A da nam se sve to ne bi dogodilo, treba da tražimo Boga dok se može naći (usp. Iz 55,6).
Svakog časa života već živimo svoju vječnost!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 6,12-16
Ps 63 (62)
1 Sol 4,13-18
Mt 25,1-13

- 14:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 32. NEDJELJA KROZ GODINU (b)

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
KRALJEVSTVO BOŽJE KROZ PRISPODOBU O DESET DJEVICA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma poziva nas ne samo na prolaznost stvarnosti ovoga svijeta, već na naše osobno svakidašnje približavanje »susreta« s Gospodinom koji dolazi...
Naša smrt nije samo svršetak ovozemaljskoga života već »ulaz« u kraljevstvo »svjetlosti«. Zato za taj konačni susret s Gospodinom moramo imati »svjetiljke« u rukama i »svadbeno« ruho, ako ne želimo biti »bačeni u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi« (Mt 22,13).

Stoga nas Isus Krist preko svoje Crkve neprestano poziva na pripravnost govoreći nam: »Obratite se, jer kraljevstvo Božje je blizu...« (Mt 4,17).
Mi kršćani smo dobro svjesni toga da će Krist doći suditi žive i mrtve u dan i u čas kad se nitko od nas i ne nada.
Zato riječi Isusove: »Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa« (Mt 24,44), trebaju svima nama biti kao stalna opomena na ozbiljan i svet kršćanski život.

U ovom duhu razboritosti i mudrosti očekivanja Kristova dolaska treba shvatiti prispodobu današnjeg Evanđelja o »mudrim i ludim« djevicama. Razboritost »mudrih« djevica se sastoji u tome što su predvidjele da bi zaručnik mogao i kasniti na svadbu te su sa svjetiljkama uzele sa sobom u posudama također i ulja tako da bi mogle biti spremne u svako doba dana i noći ući na svadbu sa zaručnikom kad god on bude stigao. Dok lude djevice to nisu predvidjele. Budući da je zaručnik bio okasnio, sve djevice su bile pozadrijemale i zaspale.
Ali eto iznenada o ponoći nasta vika: „Evo zaručnika! Iziđite mu susret!”
Tada ustadoše sve te djevice da iziđu u susret zaručniku sa svojim svjetiljkama. Ali lude djevice nisu imale sa sobom ulja u posudma te su im se svjetiljke počele gasiti.
I dok su one odlazile da kupe ulja, zaručnik je stigao i one koje su bile spremne ušle su s njim na gozbu i vrata se zatvoriše. Kasnije su stigle i lude djevice, lupale su na vrata zaručnika i vikale: ”Gospodine, Gospodine! Otvori nam!” A on im odgovori: „Zaista, kažem Vam, ne poznam Vas!” I na koncu prispodobe Gospodin Isus obraćajući se svima nama, kaže nam: »Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa«

Isus Krist će zasigurno doći, iako ne znamo točno ni dana ni časa. Stoga moramo iščekivati Gospodinov dolazak u ozbiljnosti života, živeći u vjeri, nadi i u ljubavi prema Bogu i čovjeku, čineći dobra djela u vjernosti svakidašnjeg života tako da budemo uvijek spremni primiti ga sa svjetiljkama u ruci i s uljem u posudama kao mudre djevice u svako doba našega života.
Današnja prispodoba o mudrim i ludim djevicama nam jasno govori da budućnost našega života u kraljevstvu nebeskom je sasvim usko povezana s ozbiljnošću našega kršćanskog života ovdje na zemlji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 17,22-24
2 Kor 5,6-10
Mk 4,26-34

- 14:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA A - 33. NED. KR. GOD.

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
RAD U SLUŽBI VJEČNOSTI

»Tada mu reče gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'« (Mt 25,21.23)

Detalj vitraja - "Valjaš, slugo dobri i vjerni"

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U naše vrijeme se daje sve veća važnost ljudskome radu, kao da o njemu sve ovisi. Rad se i njegov učinak najviše cijeni i slavi.
U novije doba se govori i o teologiji rada koja bi imala osmisliti njegovo značenje s obzirom na konačni čovjekov cilj.
Takva teologija je posve biblijska, jer sam je Bog načinio čovjeka i postavio ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva (usp. Post 2,15).
A još je važnije to da će Bog, prema Kristovu Evanđelju, svakoga suditi prema tome koliko je privrijedio pomoću talenata koje je svatko primio na dar.
Dakle, i naša vječnost je ovisna o našem radu i zalaganju na zemlji.

Sam ljudski život sa svim svojim mogućnostima djelovanja i trpljenja je Božji »talenat«, Božji dar. I to dar čovjeku pojednicu i čovjeku udruženom u obitelji, gradu, radnoj zajednici, Crkvi i državi. Stoga Božje darove treba umnožiti svojom zaposlenom suradnjom s Bogom.
Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne smije biti besposlena, nego veoma aktivna (radina). Radom, iz ljubavi, čovjek razvija samoga sebe, umnožava se, dosiže mjeru uzrasta Kristova (usp. Ef 4,13).
Rad i trpljenje, prožeti molitvom, temeljni su oblici ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. GS 33-38. 67 i Ivan Pavao II, Salvifici doloris – Spasonosno trpljenje).

Tako u »pjesmi o vrsnoj ženi« iz Knjige Mudrih Izreka nalazimo konkretiziranu Isusovu prispodobu o »talentima«. Ta pjesma sadržava pohvalu vrijedne žene.
Naglašen je njezin rad u kući i briga za obitelj, ali i za njivu i vinograd, kao i za trgovinu.
Sveti Pisac ne hvali samo marljivost i privrednu okretnost žene, nego i njezinu duhovnu plemenitost, njezinu dobrotvornost, njezinu odgojiteljsku sposobnost, a najviše njezin strah Božji.
»Više vrijedi ona nego biserje. (...) Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu.« (Izr 31,10; 20,30)

Ta biblijska žena uzor je dakako, svakoj ženi: djevici, suprugi i majci. Ali ona je nadasve slika Crkve, zaposlene oko spasenja svijeta. Zato označuje i svakoga kršćanina koji za svoj konačni susret s Gospodinom se treba pripravljati molitvom i radom kroz čitav život.
U tome se sastoji naš pravilan odnos prema Bogu koji je svakome odredio životni zadatak za koji će svatko konačno njemu odgovarati.
»Blago svakome koji se boji Gospodina, koji njegovim hodi stazama! Plod ruku svojih ti ćeš uživati, blago tebi, dobro će ti biti.« (Ps 128[127])

Kršćaninov život je sav u znaku iščekivanja Dana Gospodnjega.
Ali to iščekivanje nipošto ne smije biti uzrokom panike i nerada.
Naprotiv, apostol Pavao nam preporučuje »budnost i trijeznost«.
Kršćani trebaju svijet radom pripraviti da bude dostojan drugoga Isusova Dolaska. Krist će nas na Dan Suda pitati što smo učinili za svijet i jedni za druge (usp. Mt 25,31-46)
Doista, vrijeme života bremenito je vječnošću.

Moramo biti pripravni kad Krist dođe. Stavimo se stoga u službu njemu i svojoj braći. Tako nas On neće iznenaditi svojim dolaskom.
»Ta i sami dobro znate da Dan Gsopodnji dolazi baš kao kradljivac u noći.« (1 Sol 5,2)

Prema tome moramo bdjeti i raditi. Svakog dana i svakog sata u danu možemo mnogo učiniti za svoju vječnost i za vječnost bližnjega.
Time se ne isključuju blagodati koje rad donosi nama i drugima, nego se njegovo značenje bitno upotpunjuje i njegova se dimenzija produbljuje u vječnost. To je tajna uspjeha i sreće našega života i rada.
Život nam onoliko koristi koliko njegovu energiju upotrebljavamo u svagdašnjem radu za Boga i za bližnjega.
»Onda i ne spavajmo, kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.« (1 Sol 5,6)

Zato se Isusova priča o »talentima« može primjeniti na svu čovjekovu djelatnost a u kršćanstvu i na čovjekovo trpljenje.
Bog je velikodušni darovatelj, ali očekuje i našu suradnju. Bog hoće da s povjerenim darovima poslujemo i da ih svojim radom umnožimo. Sve to treba pojačati našu angažiranost za Boga i ljude tako da bi mogli istrošiti svj život što velikodušnije i cjelovitije.
A život založen za Boga i ljude bit će obilato nagrađen na nebesima od Gospodina.

Moramo Bogu vratiti u srazmjeru s onim što smo primili, svjesni da smo uvijek izloženi opasnosti kad želimo prenositi kršćansku poruku. Varaju se oni koji žele sačuvati poruku brižno zakopanu.
Moramo iskoristiti Božje darove bez bojazni da ćemo ih upropastiti, iskvariti ili da će nam ih netko ukrasti.
Znademo da je Gospodin s nama i u našem radu i da nas kod njega čeka obilata nagrada za svaki uspješno obavljen zadatak.
Tada će Krist naš Gospodar svakome od nas reći: »'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'« (Mt 25,21.23)

Prema tome svatko prima »talente« za obrađivanje, a ne za samo puko njihovo čuvanje.
Svatko će odgovorati Bogu za sebe, za svoju okretnost i radinost.
Lijeni sluga je bio osuđen jednostavno zbog toga što je njegov život bio beskoristan. Dakle, mogu se posjedovati Božja dobra i ostaviti ih bez ploda.
Stoga bi bilo bolje i ne primiti ih nego ih neiskorištene imati, jer time se stiče samo veća odgovornost pred Bogom. A Isus kaže da će s beskorisnim slugom Bog postupiti kao s nevjernikom.
Gospodar kaže: »Doista, onome koji ima još će se dati neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A nekorisnog slugu bacite van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.« (Mt 25,29-30)

Treba dakle raditi na zemlji, ne gubiti ni časa, ali sve mora biti usmjereno prema Bogu koji nam je sve dao i za kojega moramo sve činiti. Jer samo Božja ljubav može učiniti plodnim naše djelovanje na zemlji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 31,10-13
Ps 128 (127)
1 Sol 5,1-6
Mt 25,14-30

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2010., utorak

GODINA B - 1 NEDJELJA DOŠAŠĆA A

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA I BDIJENJA

»Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! (...) Bdijte, dakle, jer ne znate kad će doći gospodar kuće: uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Došašće nije samo jedno razdoblje crkvene godine, već je to vrijeme intenzivnijeg proživljavanja jednoga od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Naš je život pod znakom iščekivanja Gospodinova Dolaska.
Odatle naš život poprima novu vrijednost i naše ovozemno zalaganje postaje značajno za našu konačnu budućnost.
Advent stoga želi u nama pobuditi odlučan stav za danas i za svaki novi trenutak našega života kako bismo svoje vrijeme pretvorili u događaj spasenja. Tako se pripravljamo za drugi i konačni Gospodinov Dolazak.
Svi mi iščekujemo njegov slavni Dolazak na kraju naše povijesti kada će Bog otrti svaku suzu i konačno uspostaviti svoje kraljevstvo pravde, ljubavi, istine, života i mira.
Prema tome Došašće nam otkriva konačni smisao našega života i ukazuje nam na našu nadu u buduću slavu.

Međutim, u Došašću se ponajprije spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića.
Isus je primjerom svojega života i svojom riječju usadio u ljudska srca klicu istine, ljubavi i mira. Stoga početak nove liturgijske godine nam pruža zgodu da se ponovo ispravno usmjerimo prema Bogu, da svoj život osmislimo da sve svoje sile uložimo u trud kako bismo postigli konačni cilj. Nema čovjeka na zemlji koji nije u neprestanoj opasnosti da zastrani s pravog životnog puta. Nema grijeha koji svaki čovjek nije sposoban učiniti. Neće ga počiniti samo ukoliko je toga svjestan i prema tome koliko se čuva i ispravlja, koliko uz pomoć milosti Božje dobrom nadvlada zlo.

Često nam izgleda da je Bog daleko od nas i od našega svijeta. Naši grijesi nas dijele od njega. Prorok Izaija veli da svi lutamo i da nas sve oko nas razbacuje kao vjetar lišće. I ako dopustimo da nam srce tako otvrdne te više ne mari što Boga vrijeđa, onda ćemo zauvijek propasti.
»Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo, i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikoga nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.« (Iz 64,5-6)

A ipak, Bog je naš Otac i naš Otkupitelj. On je uvijek kadar razdrti taj zastor grijeha i zla koji nas od njega dijeli i očitovali se našim očima. U tu svrhu nam je Otac i poslao svoga Sina da On bude naš Put, naš Vođa k istini i životu.
Zato je Advent vrijeme kada se uspješno može izmoliti da nam Gospodin pohiti u pomoć. Pred njim će se onda potresti i srušiti svačije brdo grijeha.
Stoga molimo našega Otkupitelja da siđe u naša srca kao blaga rosa koja će u nama pospješiti rast milosti i ljubavi. Tako je sam Izaija, prorok Došašća, iz dna srca vapio da se Bog očituje i da zahvati u povijest svoga naroda kao i cijeloga svijeta.
»O da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.« (Iz 63,19b)

Kad bi nam se i činilo da Bog sakriva svoje lice od nas, da smo mu zbog svojih grijeha i nevjernosti odurni, majka Crkva nas uči kako mu se približi. Dobro znamo gdje možemo očistiti svoju savjest.
Od nas se traži jedino otvorenost njemu, svojemu Bogu i Gospodinu. Samo se posve prepustimo svome nebeskom Ocu, koji našu dušu neprestano oblikuje i usavršava, da našu narav čisti i mijesi kako On hoće pa će sve biti dobro i u redu.
Zato i mi s Psalmistom možemo isprositi da se Gospodin okrene k nama, da nam pokaže svoje očinsko i milostivo lice pa da se tako spasimo zauvijek.
»Gospodine, Bože naš, obnovi nas! Razvedri lice svoje i spasi nas!« (Ps 80,8)

Na naš vapaj Bog će pokazati svoju moć time da nam dođe u pomoć i da njegova milost postane naša snaga.
Svatko je od nas čovjek njegove desnice, djelo njegove moći i milosti. Svi smo mi Božji vinograd koji je On nasadio i koji Bog uzgaja.
A odgajati se može samo onoga koji to hoće, koji surađuje s Božjom milošću.
Ako je dosada bilo kolebanja i nevjernosti, ovo je vrijeme da se odlučimo i da kažemo Bogu: »Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.« (Ps 80,19)

Velika je milost da možemo živjeti nadajući se Kristovu ponovnom dolasku. Ali zato od nas se traži i velika odgovornost: moramo ljudima oko sebe pružati svjedočanstvo vjere.
Sav naš kršćanski život je označen kao iščekivanje Objavljenja Isusova. I dok On ne dođe, svima nam je potrebna temeljna kršćanska vrlina postojanosti (ustrajnosti) u dobru. Kada dođe, u Dan Gospodnji, treba da nas zateče neporočne i besprijekorne. A to je sve milost Božja dana kršćanina u Kristu Isusu zbog koje se apostol Pavao zahvaljuje Bogu svojemu i kaže nam:
»On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprijekornim u Dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svoga Isusa Krista, Gospodina našega.« (1 Kor 1,8-9)

One koji Boga zazivaju, koji se na njega oslanjaju, On neće iznevjeriti već će im pomoći da postignu svoj konačni cilj. A to je zajedništvo sa Sinom Božjim, Isusom Kristom, našim Gospodinom.
Svaki bogoslužni sastanak, napose euharistijska pričest, ostvarenje je tog zajedništva već ovdje na zemlji koje će Bog ovjekovječiti o drugom Kristovu dolasku.
Sam Krist nam govori o svome dolasku na kraju vremena. On će doći iznenada poput domaćina koji se vraća s putovanja. Zato od nas traži da budemo budni kako nas pri svom povratku ne bi iznenadio.

Krist je otputovao s ovoga svijeta i uzašao na nebo.
Nama, svojim učenicima, povjerio je »svoju kuću«, ovaj svijet. Naša dužnost je da ga svojim zalaganjem učinimo dostojnim Dolaska Isusova.
Stoga treba da se svaki pojedinačno, prema pozivu koji mu je Bog dao, uloži u svoj posao. Teško onima koje »domaćin« pri povratku nađe pozaspale.
Zato je svima nama, u ovome međuvremenu do konačnog Dolaska, potrebna zaposlena budnost. Isus je zahtjeva od apostola i od svih nas.
»Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! – kaže Isus. (...) Bdijte, dakle, jer ne znate uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37)

Budnost na koju nas Isus poziva označuje općenito cjelokupnu kršćansku angažiranost. Pojedinačno i zajednički treba da se zalažemo za osobno i vlastito samoostvarenje po Bogu i za boljitak svijeta.
U svim prilikama i neprilikama života Bog nam dolazi u susret kako bismo i mi jedni prema drugima gajili susretljivost te zajedno učinimo što više dobra.
Zato uložimo sav svoj žar i mar u izgradnju svijeta, u životnu borbu za bolji, Božji svijet.
I Gospodin Isus koji je ugradio sav svoj mladi život, sve do smrti, da nastane Božje kraljevstvo u svijetu u tome će nam pomoći i biti će uvijek sa nama.
A da bi sve to mogli ostvariti, uz bdijenje i rad svi mi moramo i moliti.
Molitva, naime, usmjeruje i podiže naš duh k Bogu koji je jedini putokaz i svjetionik našemu životu u tami ovoga svijeta. Stoga je najbolje često se sjetiti Boga. Molitva nas stavlja u prisutnost Boga i osigurava nam njegovu pomoć.
Velika je moć molitve, prava je velesila koja spašava sve one koji se mole.
A propadaju oni koji se ne mole i ne utječu Bogu za pomoć.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7
Ps 80 (79),2ac i 3b.15-16.18-19
1 Kor 1,3-9
Mk 13,33-37

- 20:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

S današnjom nedjeljom počinje vrijeme Adventa: tj. Došašća ili bolje rečeno spomen-vrijeme prvog Isusova dolaska među nas ljude ovdje na svijet. A u isto vrijeme prva nedjelja Došašća otkriva nam konačni smisao našega ljudskog i kršćanskog života i podsjeća nas na našu konačnu nadu u kraljevstvu Božjem.
U ovo vrijeme Došašća ponajprije se spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića. Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj, svojim dolaskom na zemlju, svojim životom, svojom riječju i svojim djelima usadio je u ljudska srca i ljudske duše klicu Božjeg mira i Božje ljubavi. Slijedeći primjer Isusa Krista i idući za njim, mi očekujemo njegov konačni dolazak i uspostavu njegova kraljevstva mira i ljubavi među ljudima.

Draga braćo i sestre, dragi Bog nije daleko od nas, iako nama često izgleda da je on daleko od nas i od našega svijeta. Bog je, kako to lijepo govori prorok Izaija u današnjem prvom čitanju, blizak svakome čovjeku, jer On je s nama i u nama: On je naš Otac.
Istina je, naši grijesi nas dijele od Boga, ali Bog je uvijek kadar razdrti zastor koji nas od njega dijeli i očitovati se našim očima jer On je naš Otkupitelj.
Od nas ljudi se traži jedino otvorenost srca i duše prema Gospodinu Bogu.
Zato nikada ne bi smjeli dopustiti da nam srce toliko otvrdne u grijehu i zlu da se više ne bojimo Boga i da lutamo daleko od njega putovima propasti i smrti.
Bog pritječe u pomoć svima onima koji se trude da hodaju putovima zakona Božjih i da žive pravedno i pošteno pred Bogom i ljudima. Zaista nije se odvijeka čulo, niti je uho slušalo niti oko gledalo što je Bog pripravio svima onima koji se uzdaju u njega i žive u ljubavi njegovoj.
Bez Božje ljubavi, milosti i pomoći svi mi smo nečisti kao zemlja glina i grijesi i opačine naše nas nose u propast kao što vjetar odnosi u jesen suho lišće s drveća. Samo grijeh i zlo sakrivaju lice Božje od nas ljudi i zadaju nam strah pred Bogom zbog krivica naših. Dok ljubav Božja prema nama i naše pouzdanje u Boga donose nam veselje i radost za život i spasenje.
Stoga svaki znak ljubavi Božje prema nama nek nam bude poticaj na obraćenje, poticaj na bolji i svetiji život s Bogom.

Draga braćo i sestre, veliki je dar ljubavi Božje i velika je milost, kako kaže sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Korinćanima i kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, da možemo još živjeti ovdje na zemlji nadajući se Isusovu ponovnom dolasku i našem konačnom spasenju.
Zato od nas se traži i velika odgovornost: moramo svim ljudima oko sebe pružati svjedočanstvo naše vjere, moramo životom i djelima biti svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan sve više i više se udaljuje od Boga.

Svjedočeći Isusa Krista našim kršćanskim životom i našim djelima mi u budnosti i pripravnosti iščekuju Gospodina koji govori o svome dolasku na kraju vremena.
Isus će ponovo doći kako to On sam govori u današnjem svetom Evanđelju po Marku, i to iznenada u dan i čas kad se nitko od nas ne nada poput domaćina koji se vraća s putovanja.
Zato On od nas traži da budemo budni kako nas pri svome povratku ne bi iznenadio i našao nepripravne.
Isusov dolazak na svršetku svijeta bit će veliko iznenađenje svim ljudima.
Prema tome stav nas kršćana prema Isusovu dolasku ne smije biti kao onih koji ga ne poznaju i ne vjeruju u njega. Mi ne smijemo spavati u indiferentnosti i lijenosti našeg grešnog života već moramo bdjeti u ljubavi prema Bogu, čineći dobro svakom čovjeku, tako da budemo uvijek spremni primiti Gospodina kad god On dođe bilo to uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro.
Došašće je vrijeme priprave za Kristov dolazak.

To je vrijeme obraćenja i priprave za Isusov dolazak u naša srca i naše duše na blagdan Božića i za njegov konačni i odlučujući dolazak na koncu našega života i na koncu svijeta.
Blago svima onima koji čista srca i čiste duše u ljubavi primaju Gospodina u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj, jer na koncu života i na svršetku svijeta njih će Isus primiti u kuću Oca svojega nebeskog, u kraljevstvo slave vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7
Ps 80 (79)
1 Kor 1,3-9
Mk 13,33-37

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
NAVIJEŠTAJ I IŠČEKIVANJE BOGA SPASITELJA I TJEŠITELJA

»'Evo, ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put; glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu. Poravnite mu staze!' Tako se pojavi Ivan Krstitelj u pustinji, propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.« (Mk 1,2b-4)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Liturgijski period Došašća i riječ Božja koju u to adventsko vrijeme neprestano slušamo, odgajaju u nama novi mentalitet i trajno nastrojenje željenog i iščekivanja Gospodina koje treba da snažno opečati sav naš kršćanski život zalaganjem da i ovdje na zemlji nastane kraljevstvo Božje.
Od najdavnijih vremena Crkva ne prestaje poticati svoje vjernike na obraćenje Bogu u na tu adventsku založenost za spasenje ljudi. Zato su kršćani dužni u radosti i nadi obavljati svoje svakidašnje poslove i biti spremni uvijek pružati pomoć ljudima s kojima se susreću.
Tako će im najbolje očitovati da Krist dolazi za njih.

Već je prorok Izaija svome narodu u izgnanstvu naviještao dolazak Boga spasitelja i tješitelja. Gospodin dolazi da oslobodi svoj narod.
Bog sam nastupa kao tješitelj i hrabritelj svojega naroda.
»Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. (…) Glas viče: „Pripravite Gospodinu (Jahvi) put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je naravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada Slava Gospodinova (Jahvina), i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodinova (Jahvina) su usta govorilaî.« (Iz 40,1.3-5)

To je glas Božjeg blagovjesnika koji potiče narod na sluh i odaziv svojemu Bogu. Mesija koji dolazi neće svoju božansku moć upotrebljavati da satre i uništi, nego će svojom rukom spašavati i dijeliti nagrade svakome koji je zasluži.
On će biti pastir koji pase svoje stado.
On će sakupiti svoje stado iz svih krajeva svijeta kamo god je raspršeno i brinuti će se za svakoga pojedinačno.
»Gle, Gospod Jahve dolazi u moći, mišicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice.« (Iz 40,10-11)

Tako bi trebao postupati svatko kom je Bog povjerio da se u njegovo ime brine za druge ljude i za njihovo spasenje.
I nama danas Bog obećava svoju ljubav i nježnost unatoč našoj bijedi i našim grijesima. Bog je strpljiv prema svakome čovjeku, »jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju.« (2 Pt 3,9)
Zato apostol Petar nas poziva da živimo besprijekorno i sveto pred Bogom.
Tako svojim kršćanskim životom i radom i mi ćemo pripraviti dolazak novoga Božjega svijeta.
»Ta prema njegovu obećanju, i mi očekujemo nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost. Zato, ljubljeni, dok to očekujete, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru!« (2 Pt 3,13-14)

Tako Advent upravlja kršćanima pogled u veliku Božju budućnost konačnoga spasa. Ali to Božje spasenje već sada djeluje u povijesti.
Gdje god se ljudi otvaraju uzajamnoj dobroti, sućuti, strpljivosti i praštanju, tu već nastaje Božji svijet.
Stoga kršćani treba da se ugrade svojim životom u nastanak toga novoga Božjega svijeta.
I da nas dan svršetka svijeta, a i naše smrti, koji dolazi »kao lupež« ne bi iznenadio na propast, moramo ga iščekivati neokaljani i neporočni, u miru s Bogom i s ljudima. A s obzirom na to da će se sva vidljiva stvorenja raspasti, nema smisla uz njih previše prionuti, nego treba da tako sveto i pobožno živimo da svatko zasluži ući u »nova nebesa i novu zemlju«.
Samo to daje pravi smisao kršćanskom iščekivanju i stvara u nama raspoloženje za kraljevstvom Božjim koje treba prožeti čitav naš život.
Tko želi vidjeti spasenje Božje neka u sebi i u drugima pripravlja put Gospodinu koji dolazi. Na to nas potiče i Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjega.

Ta vijest i poruka koju je Sin Božji donio na zemlju je dobra, radosna i moćna vijest. Nastup je to Sina Božjega i našega Kralja.
A Sin Božji dolazi da i na zemlji bude »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara« (1 Tim 6,15; Otk 19,6).
Stoga je pred njim došao kao preteča i glasnik, posljednji i najveći prorok Ivan Krstitelj. Otac je poslao Ivana da pripravi put Sinu Božjemu. A Ivan nije došao samo javiti radosnu i veliku vijest da je blizu Kralj sa svojim Božjim kraljevstvom, nego da Gospodinu pripravi put u ljudskim dušama i srcima.
»Pisano je u Izaiji proroku: 'Evo, ja šaljem pred tobom svoga glasnika da ti pripravi put; glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!' Tako se pojavi Ivan Krstitelj u pustinji, propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha.« (Mk 1,2-4)

Ivan je navjestitelj Mesije koga je prepoznao u Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Sinu Marije uz Nazareta.
Mi znamo da je to sam naš Otkupitelj i Spasitelj.
On nas danas želi učiniti vatrenim kršćanima, svjedocima da je On već došao, da dolazi i da će doći. On želi danas nas utješiti i ohrabriti. I po nama danas želi druge podržati i poduprijeti na njihovu napornom putu prema Bogu spasenja, utjehe i vječnoga života.

I nama danas i te kako trebaju nadahnuti i odvažni navjestitelji Gospodinova dolaska, poput Izaije proroka i Ivana Krstitelja.
S takvim navjestiteljima svijet ne bi mogao ostati neosjetljiv i bešćutan, kao što se, na žalost, zbiva kad se o Isusu Kristu, Sinu Božjemu, govori samo mudrošću ljudske riječi, ali bez snage Duha i dosljednosti života.
Danas svi znamo tko je »Onaj koji ima doći« i kojega očekujemo, osobito sada u vrijeme Došašća.
Ali mi smo još uvijek u vjeri, a ne i u gledanju.
Isus Krist, unatoč svemu, i za nas ostaje i dalje tajna koju treba vjerovati i pred kojom treba biti ponizan, poput Ivana Krstitelja koji je govorio narodu: »Ja nisam dostojan sagnuti se pred njim i odriješiti mu remenje na obući.« (Mk 1,8)

Onaj kojemu nismo dostojni odriješiti remena na obući, sada u Euharistiji postaje naša hrana i naše piće.
Dolazi da iznutra podupre i rasvijetli našu vjeru i naše očekivanje njegova konačnog dolaska na kraju našega života i svijeta kada će nas sa sobom povesti u svoje nebesko kraljevstvo ljubavi, istine i vječnoga života.
Tu ćemo ga gledati »licem u lice« i uživat ćemo u njegovoj prisutnosti.
On će biti izvor naše sreće, radosti i vječnoga blaženstva.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 40,1-5.9-11
Ps 85 (84)
2 Pt 3,8-14
Mk 1,1-8

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
BOG DOLAZI K NAMA DA BI SE MI POVRATILI BOGU

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Nalazimo se u vremenu Adventa ili Došašća.
U ovo vrijeme Došašća mi kršćani se spominjemo ponajprije Isusova prvog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo za ovogodišnji blagdan Božića. Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj, svojim dolaskom na ovu zemlju, svojim životom, svojom riječju i svojim djelima usadio je u ljudska srca i u ljudske duše klicu Božje ljubavi i Božjega mira.
Slijedeći primjer Isusa Krista i idući za njim mi očekujemo njegov konačni dolazak i uspostavu kraljevstva Božjega: kraljevstva ljubavi i mira među ljudima.

Draga braćo i sestre, dragi Bog nije daleko od nas ljudi iako nama često izgleda da je On daleko od nas i od našega svijeta. Bog je blizak svakome čovjeku, jer On je s nama i u nama; On je naš Otac.
Istina je, naši grijesi nas udaljuju od Boga, ali Bog je kadar razdrti zastor koji nas od njega dijeli i očitovati se našim očima jer On je naš Otkupitelj i Spasitelj.
Od nas ljudi se traži jedino otvorenost srca i duše prema Gospodinu Bogu.
Zato nikada ne bi smjeli dopustiti da nam srce toliko otvrdne u grijehu i zlu da se otvrdne u grijehu i zlu da se više ne bojimo Boga i da lutamo daleko od njega putovima propasti i smrti.
Bog pritječe u pomoć svima onima koji ga ljube i koji se trude da hodaju putovima zakona Božjih i da žive pravedno i pošteno pred Bogom i ljudima.
Bez Božje ljubavi, milosti i pomoći svi mi smo nečisti kao zemlja glina i grijesi i opačine naše nas vode u propast kao što vjetar u jesen odnosi suho lišće s drveća. Samo grijeh i zlo sakrivaju lice Božje od nas ljudi i zadaju nam strah pred Bogom zbog krivica naših. Dok ljubav Božja prema nama i naše pouzdanje u Boga donose nam veselje i nadu za život i spasenje.
Stoga svaki znak ljubavi Božje prema nama neka nam bude poticaj na obraćenje, poticaj na bolji i svetiji život s Bogom.

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma poziva nas baš na obraćenje tako da bi se što bolje mogli pripraviti na Gospodinov dolazak.
Već je prorok Izaija svome narodu u izgnanstvu babilonskog ropstva naviještao dolazak Isusa Krista (Iz 4,9). Gospodin dolazi da nas oslobodi; da oslobodi svoj narod i to od ropstva grijeha i zla.
Snažni i moćni Bog nalazi svoje veselje i svoju radost u opraštanju grijeha svome narodu jer ga On ljubi i želi ga obnoviti.
Pastir dobri pase stado svoje i brine se o njemu, a posebno o slabima i malenima. On sam sakuplja ovce svoje oko sebe i jaganjce nosi u naručju, a dojilicama odmora daje.

On donosi narodu svome ljubav i mir, veselje i radost za život i vodi ga u putovima Božjim: putovima istine i spasenja.
To su sve darovi ljubavi i prijateljstva između Boga i njegova naroda koji ne dolaze od nas već su dar Onoga koji nas poziva da se obratimo k Njemu tako da bi nam grijesi bili oprošteni. I nama danas Bog obećava svoju ljubav i nježnost unatoč našoj bijedi i našim grijesima.

Zato od nas kršćana se traži velika odgovornost: moramo svim ljudima oko sebe pružiti svjedočanstvo naše vjere u Boga; moramo životom i djelima biti svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji se iz dana u dan sve više i više udaljuje od Boga. Bog nas poziva da u radosti i nadi obavljamo svoje svakidašnje poslove i da budemo spremni pružiti pomoć svim ljudima s kojima živimo i s kojima se susrećemo.
Tako ćemo im najbolje očitovati da Isus dolazi i za njih jer je On Otkupitelj i Spasitelj svih ljudi.

Svjedočeći Isusa Krista našim kršćanskim životom i našim djelima mi u budnosti i pripravnosti iščekujemo Gospodina koji govori o svome ponovnom dolasku na kraju vremena. Isus će ponovo doći na svršetku svijeta na ovu zemlju da sudi živima i mrtvima kako to nam govori i sv. Petar apostol u svojoj drugoj poslanici koju smo čuli u današnjem drugom čitanju (usp. 2 Pt 3,11).
Stoga sv. Petar, prvak apostola i temelj sv. Crkve poziva sve nas kršćane da živimo besprijekorno i sveto. Svetost života i pobožnost daju nam sigurnost u prolaznosti ovoga svijeta. Tako svojim svetim životom i radom i mi pripravljamo dolazak novoga neba i nove zemlje, tj. dolazak kraljevstva Božjega: kraljevstva ljubavi, mira i pravde.

Draga braćo i sestre, Došašće je vrijeme priprave za Kristov dolazak. To je vrijeme obraćenja i priprave za Isusov dolazak u naša srca i u naše duše za ovogodišnji blagdan Božića i za njegov konačni i odlučujući dolazak na koncu našega života i na koncu svijeta. Ivan Krstitelj o kojemu nam govori današnje sveto Evanđelje po Marku svojim pokorničkim životom, riječju, djelima i krštenjem obraćenja pripravio je put Isusovu prvom dolasku na ovu zemlju među nas ljude.
On je navjestitelj Mesije; tj. Božjeg poslanika i Otkupitelja svijeta kojega je prepoznao u Isusu Kristu Sinu Božjemu i Sinu Marije Djevice iz Nazareta.

Tako ovo vrijeme Došašća nije ništa drugo nego ići u susret s Marijom Gospodinu koji dolazi.
S Marijom, Majkom Isusovom i Majkom našom mi idemo s veseljem i radošću ususret Gospodinu. Vrijeme Došašća je vrijeme Marijino. Mariji je dragi Bog preko svoga anđela Gabriela prvoj od svih sinova i kćeri Adamovih, navijestio dolazak Otkupitelja i Spasitelja svijeta.

Marija, ta prekrasna kći Sionska i najljepša od svih djevica Adamova poroda, prva je čula od sve naše braće i sestara blagu vijest spasenja: veseli se, raduj se, o Marijo, evo Gospodin dolazi. Gospodin je tu, gospodin je s Tobom, o Marijo.

U Mariji se ispunjavaju sva očekivanja Mesije: tj. očekivanja dana veselja i radosti, dana otkupljenja i spasenja ljudskoga roda.
U Mariji se ispunjavaju očekivanja svih patrijarha i proroka i cijelog odabranog i Izraelskog Božjeg naroda: tj. očekivanje dana sreće i Božjeg blagoslova.
U Mariji se ispunjava očekivanje dana spasenja ljudskoga roda za kojim je čeznuo čitav svijet, cijelo čovječanstvo.

Od svih kćeri Evina poroda, Marija je bila prva blagoslovljena među svim ženama od Gospodina Boga, jer je bila puna milosti, puna Božje prisutnosti.
Ona je, između svih ljudi koje je Bog izabrao u Isusu Kristu, najodabranija, jer ju je Bog Otac izabrao za Majku jedinorođenoga Sina svojega.
Marija je više od svih nas, djece Božje, bila predodređena od Oca »na hvalu i slavu svoje milosti« što nam je Bog dao u Isus, preljubljenom Sinu svojemu (usp. Ef 1,6).
Najveća slava punine milosti kojom je dragi Bog ispunio Mariju jest njeno materinstvo vječne Riječi Božje.
U predviđanju toga Božjega materinstva Blažene Djevice Marije, Bog je Mariju oslobodio od svake ljage istočnoga grijeha već prije njenog začeća u utrobi njene majke sv. Ane.
Marija je bez grijeha začeta i rođena: Ona je Bezgrešno Začeće.
Na taj način Marija je po Božjoj Providnosti uključena u prvo Došašće, u prvi dolazak vječne Riječi Božje, Sina Božjeg, kojega je Otac poslao na zemlju da spasi čovjeka i cio svijet.

Svi mi kršćani i vjernici koji se u ovo vrijeme Došašća spominjemo Isusova prvog dolaska među nas ljude na ovu zemlju, pozvani smo da upremo oči i poglede duše i srca u Mariju i da promatramo s kakvom neizrecivom ljubavlju je Ona, Djevica i Majka, očekivala Otkupitelja, Isusa Krista, Sina Božjega.
Sv. Crkva katolička, (u ovoj svetoj marijanskoj godini), poziva sve nas kršćane i vjernike, da uzmemo za primjer života Mariju, Majku Božju, Majku sv. Crkve i Majku našu, tako da bi se što bolje mogli pripraviti za susret s Gospodinom koji dolazi u naše duše i u naša srca na blagdan Božića i koji će doći ponovo na koncu našega života i na koncu svijeta.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 40,1-5.9-11
Ps 85 (84)
2 Pt 3,8-14
Mk 1,1-8

- 20:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
RADOST IŠČEKIVANJA SPASITELJA

»Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Radost je temeljna značajka cijeloga Došašća.
I ta adventska radost se sastoji u Gospodnjem dolasku. Utjelovljenje i rođenje Bogočovjeka je neponovljiv i najveći događaj u povijesti čovječanstva.
Tu su se susrele i nerazdruživo zauvijek u jednoj osobi spojile dvije naravi: božanska i ljudska. Od tada je jedna, Isusova osoba, Stvoritelj i stvor, Bog i čovjek, Zaručnik i zaručnica.
U Kristovoj ljudskoj naravi je zastupljen cijeli ljudski rod, svi otkupljenici, Crkva sa svima onima koji joj pripadaju.
Božić otkriva svima nama veliku radost: Bog je naš Spasitelj. Stoga naš život, riječi i djela treba da svjedoče i drugim ljudima tu radost iščekivanja Spasitelja koju nosimo u svome srcu.

Tipičan prorok Došašća, Izaija, upućuje nas na taj trajni izvor radosti.
U času utjelovljenja Bog je jedanput zauvijek posvetio i pomazao zauvijek posvetio i pomazao svoga Sina Isusa za Mesiju i Otkupitelja ljudi. S tim posvetnim pomazanjem je združeno i Kristovo poslanje koje se sastoji u naviještanju radosne vijesti spasenja ubogima, iscjeljivanju bolesnih, oslobađanju zarobljenih i u otkupljenju grešnika.
Krist je došao da svima navijesti oprosnu godinu milosti, a to je ova liturgijska godina, naš život i sva stoljeća do vječnosti.
»Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine…« (Iz 61,1-2a)

Izaija opisuje Isusovo rođenje

Znamo da je ovo Izaijino proroštvo na se primijenio sam Isus u svom prvom nastupu u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4,18-19). Kristovo spasenje se očituje u ovom proroštvu kao oslobođenje. Za tu misiju (poslanje) pomazao ga je Duh Gospodnji.
Duh Sveti njegove božanske osobe prožima njegovu ljudsku narav isto onako kao i njegovu božansku narav tako da od dvije naravi tvori jednu osobu: Boga-čovjeka.
I naše je tjeme pomazano svetim uljem u sakramentu krštenja u znak da smo i mi svi – svaki nas pojedinačno i cijela Crkva – s Kristom Pomazanikom posvećeni pomazanici Božji.
Stoga Duh Kristov treba da nas nadahnjuje da se zalažemo za pravdu i pravednost među ljudima i to u svim našim međuljudskim odnosima: u obitelji, društvu i Crkvi. Ne samo svaki kršćanin, nego cijela Crkva treba da bude pobornica ljudskih prava i to ne samo u društvu već i u svojim unutarnjim suodnosima.
Novi svijet koji treba da nastane i našem suradnjom s Bogom pokazat će se kao novo proljeće kada će se sva priroda skupa sa čovjekom probuditi na novi život.

Zato se Kristu veseli svaka duša i svi otkupljenici zajedno okupljeni u Crkvi koja se osjeća kao njegova Zaručnica.
Njezina je haljina spasenje, njezin plašt pravednost, njezin nakit sve ono što joj je dao i daje Zaručnik.
Crkva je ujedno i majka Božje djece koja je sigurna da će zemlja, iako još tako pusta i bezvodna, dati da nikne u njoj položeno sjeme Božjeg nauka i da donese plodove spasenja svim ljudima.
Da bi Crkva izrazila svu tu svoju zaručničku i majčinsku radost, nikad nije imala ljepše i sadržajnije pjesme od hvalospjeva svoje Majke Marije koja je prva i u najodličnijoj mjeri otkupljena i ujedno Bogorodica. Ona je prvo Božje stvorenje u novoj eri Kristova spasenja. Marija je oličenje Adventa, nadošlog Kraljevstva Božjega.
Duh Gospodnji je zahvatio dušu i srce, cijelo biće Presvete Djevice, kada iznenađene susretom s Elizabetom, zapjeva svoju zahvalnicu:
»Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju, Gle! Odsad će me 'blaženom zvati' svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je Ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.« (Lk 1,46-50)

Crkva u »Magnificatu« doživljava samu sebe, a tako i svaki kršćanin.
Osjećamo se predmetom Božje brige i ljubavi i to u našem srcu budi veliku radost i neizmjernu zahvalnost. Stoga ćemo Došašće proživjeti onako koliko ga proživimo s Marijom.
Gospodin i danas dolazi k nama. I mi možemo uočiti znakove njegove nazočnosti među nama ljudima i njegove ljubavi.
A da bismo otkrili te znakove Božje prisutnosti i dobrote, moramo biti budni i poput Marije iskrena srca tražiti Gospodina.

Marijin posjet Elizabeti

Kršćanstvo je vjera sigurnosti i radosti pa uvijek imamo pravo i dužnost radovati se za ono što smo od Boga primili i što ćemo još primiti ovdje u Crkvi i onamo na nebu.
Stoga naša radost nije u površnom smijehu i ludom zabavljanju, nego u zahvaljivanju za primljene darove i u molitvi za očekivane milosti.
»Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23)

Radost, molitva, zahvaljivanje su sve sredstva našega sjedinjenja s Bogom i našega posvećenja. Svetost mora prožeti svega čovjeka, iznutra i izvana: naš duh, dušu i tijelo.
To je cilj naše priprave za Gospodnji dolazak, da nas nađe besprijekorne i svete.
Ni za koga nije to lak posao. Vježbanje u savršenosti je najteži ljudski posao s kojim se čovjek ne može nikada zadovoljiti i nikad se u njemu smiriti.
Ali unatoč našoj slabosti i nevjernosti, Bog koji nas poziva na svetost ostaje vjeran i On će to djelo svoje milosti i ljubavi u nama učiniti.
Važno je samo najtješnje se povezati s Bogom koji nam donosi svoj mir.
I ako taj mir Božji obuzme sve naše biće, tada ćemo i mi smireni u Bogu, pridonositi smirenju ljudi koji su oko nas.
To je već Advent na djelu.
A Bog koji je početnik, usavršitelj i dovršitelj svakoga našega dobra podržat će nas u svakom našem trudu za mir i spasenje čovječanstva.

Evanđelje nam govori da je Božji poslanik, koji će nas posvetiti i spasiti, među nama i u nama.
To je bilo jasno Ivanu Krstitelju, pa je to govorio svojim suvremenicima, a po Crkvi danas govori i nama svima.
Krist, kao nekoć u svojem tijelu tako i sada sakriva svoje božanstvo u svojoj Crkvi i u svakoj duši, tako da nam je potrebit Ivan kao »svjetiljka koja gori i svijetli« (Iv 5,34) da nama svima uvijek, a posebno u Došašću, pokazuje gdje je Gospodin.
U tu je svrhu Otac i poslao Ivana da bude preteča Mesiji. Ivan je došao da svjedoči za Sina Božjega, da s uvjerenjem uvijek pokazuje na Isusa.
»Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao Svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo, nego da svjedoči za Svjetlo.« (Iv 1,6-8)

Preteča je svoje svjedočanstvo o Kristu iznio a da nije ničim sebe uzvisio.
Htio je biti samo »glas« koji pripravlja put Mesiji.
Njegov jedini i puni sadržaj Isus Krist, jer samo za njega on radi, propovijeda, živi i umire.
Zato Ivan spočitava svojim slušačima što ne poznaju Krista, a nalazi se među njima.
»A ovo je Ivanovo svjedočanstvo: „Ja sam – reče – 'Glas jednoga koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji!' kako kaza prorok Izaija. (…)
Ja krstim vodom – odgovori im Ivan – a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi poslije mene. Ja m nisam dostojan odriješiti sveze na obući.« (Iv 1,23.26-27)

Sv. Ivan Krstitelj

Time je Ivan završio svoje poslanstvo, još će samo svoj život okruniti mučeničkom smrću za Božji Zakon.
Stoga ga Crkva i uzima u Došašću kao našega predvodnika Kristu.
Od majčina krila do mučeničke smrti on je uvijek i posvuda bio »poslan od Boga«. To daje njegovoj osobi i njegovu životu posebno značenje, veličinu i plodnost.
U tome je on i primjer za svako kršćansko zvanje koje prije svega znači poslanje od Boga. A Božje poslanje znači i posvećenje, jer svako poslanje čovjeka je Bogu na čast i za spas ljudi. A to naše poslanje ima sudioništvo na Kristovu poslanstvu, jer samo kao Kristov organ može čovjek nešto učiniti za slavu Božju i za spasenje svijeta.
To je pravi smisao našega Došašća da pomognemo drugima da po nama iz bližega upoznaju Krista, da dođu do njega i da ga zavole.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 61,1-2a.10-11
Ps: Lk 1,46-48.49-50.53-54
1 Sol 5,16-24
Iv 1,6-8.19-28

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
BOG DOLAZI DA NAM DONESE SVOJU RADOST

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

U današnjoj Liturgiji ove treće Nedjelje Došašća odzvanjaju četiri glasa koji, iako su različiti u boji i tonu, slijevaju se u jednu cjelinu i u jednu pjesmu, a to je: radosno navještenje Kraljevstva Božjega.
Stoga ova Nedjelja Došašća odjekuje radošću, jer nam navješćuje dolazak našega Boga, Otkupitelja i Spasitelja svojega naroda.

Prorok Izaija

Prvi glas ove radosne melodije jest glas proroka Izaije koji navješćuje radosnu vijest povratka odabranog Božjeg izraelskog naroda iz babilonskog ropstva u njihovu domovinu. To je glas pun blagosti i entuzijazma za siromašne, pun nade za bolesne i oslobođenja za zatvorenike i robove.
Kao blagovjesnik velikoga i dobroga Boga, prorok Izaija navješćuje »godinu milosti Gospodnje« i dolazak Onoga kojega Bog šalje da pritječe u pomoć ubogima, da iscijeli srca slomljena, da proglasi oslobođenje zarobljenima i sužnjima, a svim ljudima donese veselje, radost i mir.
I tako odnosi između Boga i čovjeka će se preobraziti i savez ljubavi ponovo obnoviti jer Bog želi slaviti svadbu ljubavi sa svojim narodom. Narod Božji bit će kao zaručnica odjeven haljinom spasenja i zaogrnut plaštem pravednosti i svak će s veseljem govoriti »kao ženik kad si vijenac stavi i nevjesta kad se uresi nakitom: Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu« spasenju.
I tada će se odnosi između Boga i svijeta obnoviti, jer Gospodin će »učiniti da iznikne pravda i hvala pred svim narodima« (Iz 61,11).

Sv. Ivan Krstitelj

Drugi glas ove melodije radosti jest glas svetoga Ivana Krstitelja kojega Bog šalje kao svoga glasnika da pripravi put Gospodinu.
To je glas Onoga koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze« (Mk 1,3sl; usp. Iv 1,23).
Ivan Krstitelj sa svojim sunarodnjacima i suvremenicima iščekuje Gospodinov dolazak. On je navjestitelj Mesije koga je prepoznao u Isusu Kristu. On je pravi Kristov svjedok. Zato on upućuje samo na Krista i jedino njega naviješta svojom riječju i svojim životom.
Prema tome Ivan Krstitelj je glas koji vodi ljude prema Onome koji je savršena svjetlost koja rasvjetljuje putove našega života: prema Onome koji je vječna Riječ Božja i kojemu Krstitelj nije »dostojan odriješiti remenje na obući« (Iv 1,27), jer je On jedini »Put, Istina i Život«. Ivan Krstitelj svjedoči za Onoga koji je jedini nosilac blage vijesti spasenja i koji već stoji među svojima, ali oni ga ne prepoznaju. Takav kao Ivan Krstitelj mora biti svaki pravi Kristov svjedok.

Sv. Pavao

Treći glas radosti koji naviješta Gospodinov dolazak jest glas apostola Kristova: sv. Pavla.
Glas sv. Pavla apostola nam govori da Gospodin Isus i danas dolazi k nama. I mi svi možemo uočiti znakove Njegove nazočnosti među nama. A da bismo otkrili te znakove, moramo biti budni i iskrena srca tražiti Gospodina. Zato treba da se uvijek radujemo, moleći se bez prestanka, i da živimo sveto i besprijekorno u očekivanju Dolaska Gospodina našega Isusa Krista. Stoga glas sv. Pavla apostola jest Božji poziv svima nama kršćanima na što bolji, svetiji i čistiji život u molitvi, ljubavi i u potpunom predanju Gospodinu Bogu našemu.

Blažena Djevica Marija

Četvrti i najljepši glas ove divne i krasne pjesme radosti Došašća jest glas Blažene Djevice Marije, Majke naše. To je glas radosti Marijine, to je glas Marijina veličanja Gospodina Boga »što pogleda na neznatnost službenice svoje« (Lk 1,48)
To je glas radosti svih naraštaja ljudskoga roda koji Mariju blaženom zovu. To je glas radosti svih nas kršćana, djece Marijine, koji veličamo Ime Gospodnje što je Svesilni učinio za nas silna djela u Mariji i što je ljubav Njegova od pokoljenja do pokoljenja nad svima onima što ga se boje. To je glas radosti zaručnice Kristove, sv. Crkve, koja već stoljećima skupa Marijom iz vjekova u vjekove pjeva ovu divnu i krasnu pjesmu Majke Crkve: pjesmu ljubavi, veselja, radosti i mira: »Veliča Duša moja Gospodina! Klikće duh moj u Bogu, Spasitelju mojemu!« (Lk 1,46-47)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 61,1-2a.10-11
Ps: Lk 1,46-48.49-50.53-54
1 Sol 5,16-24
Iv 1,6-8.19-28

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
ISUS DOLAZI KAO JEDINI I PRAVI PASTIR I KAO KRALJ MIRA I LJUBAVI

»Anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, 'ti ćeš začeti i roditi Sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.î« (Lk 1,30-33)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

U središtu Došašća stoji poruka: Bog dolazi! On dolazi svakog trenutka povijesti čovjeka pojedinca i cijele zajednice.
Gospodin koji dolazi i koga očekujemo pravi je i jedini pastir naroda svoga. On donosi mir i spasenje svakome čovjeku koji mu se otvara i koji ga s ljubavlju prima i čitavome svijetu. Ta On je kralj mira i ljubavi. Taj mir i spasenje Gospodin nam naročito želi ponuditi ovoga Božića.
Dat će nam ga, ako mu s vjerom spremno otvorimo vrata svojega srca i duše.

Često nam izgleda da Božji naumi kvare naše životne planove. Ipak Bog ispunjava naša nadanja beskrajno više nego što mi možemo zamisliti i očekivati.
Tako ni kralj David niti izraelski narod nisu mogli predvidjeti kako će se ostvariti Božja obećanja o Mesijinu kraljevstvu.
David je osvojio Jeruzalem, riješio se unutarnjih i vanjskih neprijatelja i protivnika, uredio je svoje kraljevstvo i tako došao na vrhunac svoje moći.
A svemu tome je znak i dokaz bila njegova nova kraljevska palača od cedrovine.
Kako je bio religiozan, naumi i Gospodinu podići prikladan dvor (Hram), jer je Božji kovčeg još uvijek stajao pod šatorom kao za vrijeme četrdesetogodišnjeg lutanja Izraela pustinjom.
Izlaže svoj plan proroku Natanu koji ga otprve podržava, ali Bog mu daje drugi nalog. Tada Bog reče proroku Natanu: »Idi i reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Jahve: Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? (…) Jahve će te učiniti velikim, Jahve će ti podići dom. (…) Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.« (2 Sam 7,5.11b.16)

Kralj David i prorok Natan

Ove Natanove riječi su se čitale od susljednjih naraštaja kao proroštvo o budućem Mesiji, Davidovu sinu, ali u isto vrijeme Sinu Božjemu. Neće David podignuti dom svojemu Bogu, nego Bog njemu.
Bog će mu učvrstiti dinastiju i jednom njegovom potomku – Mesiji – dati će vječno kraljevstvo. On će biti graditelj Hrama. I to ne više materijalnog zdanja gdje Bog ne stanuje.
Njegov stan, njegovo prebivalište jest živi čovjek, svaki kršćanin koji njeguje u sebi božanski život milosti (usp. Ef 2,22).
Hram Gospodnji je Crkva Božja kao zajednica Kristovih vjernika.

Mi smo doživjeli što je Davidu samo obećano.
Mesija je došao i ustanovio svoje vječno kraljevstvo u koje i mi spadamo.
I nad tom Crkvom Kristovom je razlivena vječna ljubav Božja. Kad je Bog tako vjerno sačuvao svoju naklonost prema nama, ne preostaje nam drugo nego s psalmistom pjevati o njegovoj ljubavi ovdje i u vječnosti.
»O ljubavi tvojoj Gospodine, pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati vjernost tvoju. Ti reče: „Zauvijek je sazdana ljubav moja!î U nebu utemelji vjernost svoju!« (Ps 89,2-3)

Na taj način ćemo najbolje iskazati zahvalnost Bogu što je svoje spasenje očitovao svim narodima svijeta. To je veliko Otajstvo Božje ljubavi prema nama ljudima. To je Misterij jedinstva Krista i Crkve kao zajednice Božjih odabranika i spašenika.
I ono što su proroci tek nagoviještali, mi kršćani to sada bjelodano uživamo.
Mi smo u Crkvi pozvani da živimo u zajedništvu ljubavi s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. I to već sada po milosti i jednom zauvijek u slavi vječnoga života.
Ali dok smo još na putu prema nebeskom kraljevstvu, potrebna nam je živa, njegovana vjera i ustrajnost.
Bog je onaj koji je kadar podržati nas i učvrstiti da ne klonemo na životnom putu. Zato »Bogu, koji je jedini mudar, njemu po Isusu Kristu slava u vijeke vjekova!« (Rim 16,27).

Prema tome poput Marije trebamo se Bogu spremno otvoriti, napustiti uhodane putove grešnoga života i s vjerom se uputiti prema budućnosti koju nam Bog nudi.
Bog svakoga čovjeka poziva i očekuje njegov odaziv. Življena vjera uvijek je zvanje, a to znači poziv Božji i odaziv čovjekov. I kad se čovjek uključi založenom vjerom u Božji poziv, tada nastaje novi svijet. U tome Marija je svima nama najsavršeniji primjer i uzor poslušnosti Bogu.

Angelico: Navještenje

Ona je pružila Bogu najsavršeniju suradnju da bi po njoj mogao sići u povijest ljudskoga roda Spasitelj svijeta, Spasitelj svakog čovjeka i svake ljudske zajednice, cijele Crkve i čovječanstva.
Stoga »anđeo joj reče: „Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, 'ti ćeš začeti i roditi Sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.î« (Lk 1,30-33)

Našli su i drugi smilovanje kod Boga i njegovu naklonost, ali nitko kao Marija koja je bila posve ispunjena Božjom ljubavlju. Samo Marija je ona Djevica koja je odvijeka bila predodređena i kroz vjekove naviještena kao Majka Mesije. Marijin Sin neće biti samo čovjek nego i pravi Bog, Emanuel: Bog s nama.
Kao Bog–čovjek On će nas spasiti i zato će mu Majka nadjenuti ime koje odgovara jedino njegovoj osobi i zadaći: Spasitelj.
Tako je tisućljetno iščekivanje završeno i najveći se Božji dar ljudima sada pruža.
I kad je Sin Božji začet, rođen i odrastao da nas spasi, onda je On zauvijek postao naš Kralj i Spasitelj.
Isus je došao i dolazi kao jedini pravi pastir i kao kralj mira i ljubavi koju On u svojoj vjernosti iskazuje po Crkvi, naročito u liturgiji koja obuhvaća čitav naš život, od kolijevke do groba. Neka nam stoga Kristova i naša Majka Marija pomogne da još savršenije prionemo uz Božju volju za spasenje naše i spasenje svega svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Sam 7,1-5.8b-11.16
Ps 89,2-3.4-5.27 i 29
Rim 16,25-27
Lk 1,26-38

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B)
ISUS, SIN DAVIDOV

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma želi nas uvjeriti da Isus Krist pripada zaista Davidovoj kraljevskoj obitelji i da se tako u njemu ispunjavaju sva mesijanska obećanja. Tokom svoje duge povijesti odabrani Božji izraelski narod došao je do svoga nacionalnog i vjerskog identiteta i kraljevska monarhija bila je u neku ruku garancija vjernosti tog naroda Bogu. Stoga je kralj David mislio da će izgradnja jedne kuće – hrama Bogu u gradu Jeruzalemu biti garancija Božjeg blagoslova i Božjih milosti narodu jer će Bog kao »građanin« njegova kraljevstva prebivati u narodu.

Kralj David i Kovčeg Saveza

Ali dragi Bog kao da želi pokvariti naume kralja Davida koji je želio dati svome narodu jedan centar Bogoslužja da bi ojačao svoju dinastiju.
Zato Bog preko proroka Natana objavljuje kralju Davidu da ne prima njegov dar zbog previše prolivene krvi u ratovima, ali ipak njegova želja i vjernost bit će nagrađeni. Sam Gospodin Bog će sagraditi kuću Davidu i dat će mu vječno kraljevstvo.
I tako umjesto materijalne kuće koju David želi sagraditi svojemu Bogu, Bog sam će sagraditi kuću od živoga kamenja; tj. od osoba: »Gospodin će te učiniti velikim, Gospodin će ti podići dom, Tvoja će kuća i Tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati za svagda« (2 Sam 7,16).

Bog ne želi prebivati u kućama koje su ljudske ruke sagradile, kaže sv. Pavao apostol (Dj 17,24) već u hramu kojega su Božje ruke sagradile; tj. u živom čovjeku.
Taj živi hram kojega su Božje ruke sagradile i u čijem tijelu prebiva Bog kao u svojoj kući jest Isus Krist, sin Marije iz Nazareta.

Tako Djevica Marija, zaručena »s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova« (Lk 1,26) postaje novi Sinaj na kojem se gradi novi Jeruzalem u kojem će prebivati Sin Božji, jer nad Nju će sići Duh Sveti i Sila Svevišnjega će je osjeniti.
I na taj način Bog ostvaruje »Otajstvo prešućeno drevnim vremenima, a sada očitovano i po proročkim pismima« (usp. Rim 16,26) i ispunjuje svoja obećanja kralju Davidu.
Bog dolazi na zemlju i uspostavlja svoje prebivalište među ljudima. Kamenje od kojih Bog gradi svoj hram među nama jesu ljudi potpunog predanja Bogu. Marija je prvi živi kamen kuće Božje među ljudima. Zatim dolazi sveti Josip koji je potpuno na raspolaganju Bogu u svim planovima spasenja Božjega da bi osigurao Djetetu koje će se roditi od Marije, snagom Duha Svetoga, kraljevsko podrijetlo iz Davidove loze.

Tako Djevica Marija u svojem potpunom predanju svetoj volji Božjoj postaje Majka obećanoga Mesije, Sina Božjega kojemu »će Gospodin Bog dati prijestolje Davida oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja«. Tako suradnjom poniznih i siromašnih, ali Bogu potpuno predanih osoba, Marije i Josipa, Isus Krist, Sin Božji i ulazi u povijest ovoga svijeta kao Sin Davidov.
»Ta Bogu ništa nije nemoguće! Nato Marija reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.î« (Lk 1,38).

Utjelovljenje Sina Božjega u utrobi prečiste Djevice Marije sjedinjuje u jednom te istom zagrljaju ljubavi Boga s čovjekom i čovjeka s Bogom.
»Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.«
To je također poziv svima nama da prikažemo i svoja tijela kao žrtvu ugodnu Bogu poput Marije koja je sebe i cijelo svoje tijelo darovala Bogu da bi mogao doći na ovaj svijet.
Božić nas poziva da ne tražimo Boga negdje daleko od nas, već u nama samima i u stvarnosti našega svakidašnjeg života i naše povijesti označene božanskom prisutnošću Isusa Krista među nama.

Svitozar Nenyuk: Navještenje

Gospodin koga očekujemo pravi je Bog i jedini pastir svojega naroda. On donosi mir i spasenje svijetu. Taj mir i spasenje Gospodin nam naročito želi ponuditi ovoga Božića. Dat će nam ga, ako s vjerom spremno i potpuno otvorimo naša srca i naše duše u ljubavi Gospodinu Bogu. I tako će dragi Bog ispuniti naša nadanja beskrajno više nego što mi možemo zamisliti i željeti.
Stoga i mi svi poput Marije Majke Isusove i majke naše trebamo se Bogu spremno otvoriti, napustiti uhodane putove grijeha i zla i s vjerom i u potpunom predanju u ljubavi uputiti se prema budućnosti koju nam Bog nudi u Isusu Kristu našemu Gospodinu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Sam 7,1-5.8-11.16
Ps 89
Rim 16,25-27
Lk 1,26-38

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.09.2010., ponedjeljak

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»OBRATITE SE I VJERUJTE EVANĐELJU«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

S današnjom Nedjeljom počinje Liturgijsko vrijeme Korizme koju smo otvorili pokorničkim obredom pepeljenja u prošlu Srijedu (na Pepelnicu). Korizma se naziva jakim vremenom Liturgijske godine i kršćanskog života.
Period korizme je kao dugi hod mučnim stazama kroz pustinju prema sjajnoj svjetlosti Uskrsnuća. To je period obraćenja i unutrašnje priprave za dolazak uskrsnulog Gospodina u naš život.
To je vrijeme razmišljanja i unutrašnje sabranosti da bi zatim mogli s većim elanom i većim žarom krenuti u novi život koji nam uskrsnuli Krist daruje.

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim čitanjima sv. Pisma želi nas upravo voditi na ovome našemu putu prema Gospodinu Bogu.
Prvo čitanje uzeto iz Knjige Postanka govori nam o »savezu« kojeg je Bog sklopio sa Noom i njegovim sinovima kao predstavnicima cijelog čovječanstva poslije onog strašnog potopa što je uništio cijeli svijet.
Tako očišćeno vodama potopa rađa se »novo čovječanstvo« s kojim se Bog obavezuje mirnim znamenom duge da ga više neće potopom uništiti već će mu dati život i ljubav svoju dovijeka.
»Dugu svoju u oblak stavljam da znamenom bude Savez između mene i zemlje.« (Post 9,13)

Za Gospodina Boga ovaj savez treba s čovjekom treba da obuhvaća svako stvorenje do svršetka svijeta.
Božji savez s Noom i njegovim sinovima jest zapravo savez s cijelim ljudskim rodom i sa svim stvorovima.
Zato neće biti nikada Bog onaj koji će prvi prekinuti svoj savez s čovjekom već čovjek koji nije uvijek sposoban da ga održava.
Sav rizik stoji dakle na strani čovjeka.
Stoga Korizma nam želi pomoći da otkrijemo tu trajnu opasnu dvoličnost koja se nalazi u srcu svakog čovjeka i da prihvatimo Božji poziv na neprestano obraćenje.
Ovo naše vrijeme u kojem živimo jest vrijeme pravog uništavajućeg potopa i svi oni koji su nezadovoljni modernom civilizacijom kulture smrti svugdje i u svakom pogledu neka traže spasenje u Bogu i njegovoj riječi pa makar bili i izrugivani kao i Noa.
Spasit će se zato samo oni koji su sposobni ostaviti iza sebe sve ono što je svjetsko da bi s Kristom mogli sagraditi novo čovječanstvo.

Bog želi uvijek sklopiti savez ljubavi s ljudima. I danas nam on pruža ruku. Na nama je pak da se obratimo i slijedimo put na koji smo se dali krštenjem. Krist je s nama. On nam svojom riječju i svojim otajstvima omogućuje da odgovorimo tom trajnom Božjem pozivu.
Stari savezi su bili nesavršeni i privremeni. U doba Noino spasila se samo nekolicina ljudi.
Danas je po krštenju svaki čovjek pozvan na novi život. U potopnim vodama poginulo je staro, grešno čovječanstvo, a iz krsnih voda Bog je sebi sazdao novo, spašeno čovječanstvo. S tim čovječanstvom Bog sklapa novi Savez i obavezuje se da će čovjeku biti Spasitelj, a ne uništitelj.

U tom smislu Noin Savez je pralik Novog Saveza. Mi smo svi kršteni u Crkvi koja je kao Noina korablja u kojoj se spašava novi Božji narod.
Duga koju Bog uvijek gleda nad našim svijetom jest pralik odsjaja Kristova križa jer »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca, da nijedan (…) ne propadne« (Iv 3,16; 1 Iv 4,9 sl).

Kao što je Bog nekoć u Noinoj lađi spasio zametak novog čovječanstva i novog svijeta, sada putem krštenja u Petrovoj lađi nastaje novi Božji narod.
Zato sv. Petar apostol kaže u svojoj Prvoj poslanici, kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, da »krštenje, koje nije odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu, i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa Krista koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, Vlasti i Sile« (1 Pt 3,22).

Isus Krist, kaže apostol Petar, umro je zbog naših grijeha i radi našega spasenja, bio je pokopan, sišao je nad pakao, uskrsnuo je od mrtvih uzašao na nebo i sjedi zdesna Bogu da bi i nas mogao dovesti Ocu nebeskom.
A sve to što je Isus proživio u nama se ostvaruje u sakramentu sv. Krštenja koje čisti čovjeka od svakoga grijeha i čini ga sposobnim da živi po dobroj savjesti jednim kreposnim životom u potpunom skladu s Evanđeljem našega Gospodina Isusa Krista.

Sve to nam govori da samo iz krsnih voda u kojima umire stari čovjek grijeha, rađa se novo stvorenje i novo čovječanstvo jer se tu ostvaruje naše uskrsnuće u uskrsnulomu Isusu Kristu.
Stoga ovo vrijeme korizme treba da bude vrijeme provjeravanja i čišćenja naše savjesti i stvaranja čvrste odluke da ćemo ubuduće živjeti u što potpunijoj i savršenijoj ljubavi i vjernosti Isusu Kristu kako to od nas traži naše krštenje.
Upravo ta ljubav i vjernost Isusu Kristu, a ne prijetnja nekim novim potopom, najjači je motiv da se odazovemo Isusovu evanđeoskom pozivu: »Obratite se i vjerujte Evanđelju« (Mk 1,15).

Duh Božji kojega je Krist primio na krštenju, nagne Isusa u pustinju silom svoje stvaralačke moći, kojom je na početku sve stvorio i kojom stvara novo stvorenje, da ga Sotona kuša, jer pustinja je mjesto gdje se zadržavaju demonske sile i mjesto gdje se susreće Bog i dobiva životni poziv. Sotona pokušava odvratiti Isusa od njegova pravog mesijanskog puta, ali Krist pobjeđuje te đavolske napasti jer je Bog bio s njime.
Isus pobjeđujući Sotonu ne samo da naviješta Evanđelje Božje, tj. spasenje, već ga i ostvaruje i uspostavlja Kraljevstvo Božje.
Pobjeđujući đavla, Krist obnavlja svijet, pomiruje stvorenja i dovodi ljude u razgovor s Bogom i međusobno.

Pred svim tim događajima takve i tolike stvarnosti traži se od čovjeka promjena razuma (pameti) koja treba da proizlazi iz vjere, tj. traži se obraćenje života Evanđelju Božjem koje djeluje u srcima ljudi preobražavajući ih u nova stvorenja Bogu mila.
Čovjek se treba osloboditi ropstva Sotone, a to jest grijeha i zla, i robovanja sama sebi i obratiti se k Bogu i preko njega ljudima i vjerovati u nečuvenu novost Radosne vijesti što preobrazuje život.
Pravo obraćenje koje Isus traži od nas jest da ponovo dadnemo Bogu prvo mjesto u našem životu i da istjeramo Sotonu iz svakog kutka pa i najsakrivenijeg, našeg ljudskog bića.
Također i za nas vrijede ove Isusove riječi: »Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Bože! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15)

Kraljevstvo Božje je prisutno među nama, stoga mijenjajmo naš život i radimo onako kako nas Evanđelje Isusa Krista, Sina Božjeg, poučava.
Za čovjeka postoji samo jedan put koji ga vodi k spasenju: a to je obratiti se Bogu. Obratiti se ne znači samo odreći se grijeha već usmjeriti sav svoj život Bogu.
Ovo sveto vrijeme Korizme poziva sve nas pojedince i zajednicu da vjerujemo Kristovu Evanđelju i da se oslobađamo od svih robovanja grijehu i zlu i od svih lažnih sigurnosti u sami sebe i da se potpuno povjerimo Isusu i njegovoj riječi te da se zauzmemo ići sve do kraja putem križa i žrtava koje nam je On označio tako da bi postigli oslobođenje Uskrsa.
Sada treba dati da nas Evanđelje prožme i obrati jer je ovo vrijeme spasa.
To obraćenje Isusu Kristu treba da dođe do izražaja na svim poljima i u svim odnosima našega života: u osobnim između čovjeka i čovjeka, u obiteljskim i društvenim, onako kako nas naučava Isus Krist i njega Crkva.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 9,8-15
Ps 25(24)
1 Pt 3,18-22
Mk 1,12-15

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
OBRAĆENJE KAO UVJET SKLAPANJU »SAVEZA LJUBAVI I PRIJATELJSTVA« IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA, KOJI VODI K SPASENJU

»A pošto Ivan bî predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!î« (Mk 1,14-15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je uvijek želio sklopiti »Savez ljubavi i prijateljstva« s ljudima. Božji savez s Noom jest zapravo savez s cijelim ljudskim rodom i sa svim stvorovima. Dok se Abrahamov i Mojsijev savez ticao samo obrezanih, samo pripadnika izraelskog naroda; Noin savez ima općeljudski značaj, a po spominjanju također i životinja koje su se spasile u Noinoj korablji nekako i kozmičku vrijednost.
»Ovo reče Bog Noi i njegovim sinovima s njime: „Evo, ja sklapam Savez svoj s vama i s vašim potomstvom poslije vas, i sa svim živim stvorovima što su s vama: s pticama, sa stokom, sa svim zvijerima, sa svime što je s vama izašlo iz korablje – sa svim živim stvorovima na zemlji. Uspostavljen Savez svoj s vama, te nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, nit će ikad više potop zemlju opustošiti.î« (Post 9,8-11)

Duga kao »znamen Saveza« (usp. Post 9,12-15) između Boga i svih živih bića na zemlji, znak je nade u buduće spasenje. A isto tako služi i kao dokaz da je naravni i vrhunaravni svijet usko povezan, jer im je isti Tvorac.
U tom smislu Savez s Bogom znači za nas i Zavjet koji nam donosi sve obećane blagodati samo ako ga izvršavamo. Tada će nam Bog biti nježni i ljubazni Spasitelj, sama dobrota i pravednost. On ne želi ljude suditi, nego da se obrate i spase.
»Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi. On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.« (Ps 25,8-9)

Taj Savez između Boga i zemlje dosiže svoje dovršenje i puninu u Isusu Kristu, jedinome Spasitelju ljudi.
I danas nam On pruža ruku pomirenja i spasenja. Na nama je pak da se obratimo i slijedimo put na koji smo se dali krštenjem. Noino izbavljenje od potopa označuje krštenje i oslobođenje duše za koju se Bog brine da ne propadne s drugima nego da u lađi Crkve nađe spasenje.
Krist nam svojom riječju i svojim otajstvima omogućuje da odgovorimo tom trajnom Božjem pozivu.

U Noino doba spasila se samo nekolicina. Danas je po krštenju svaki čovjek pozvan na spasenje i na novi život.
Zato je Krist umro pravedan da nas nepravedne privede Bogu. A k Bogu ćemo doći samo ako se obratimo, ako poput Krista umremo u tijelu da bi živjeli po Duhu (usp. Rim 6,1-14; 2 Kor 5,14-15).
Kao što je Noa pralik Kristov, tako je i spasenje u korablji pralik krštenja.
Kao što je voda potopa zle ugušila i ujedno uzdigla korablju u kojoj se spasila okupljena zajednica, tako isto voda krštenja spašava sve okupljene u lađi Crkve.
Noa je izbavljen iz vodâ potopa pomoću korablje, pa tako i mi kod krštenja izlazimo iz vode da s Kristom uskrsnemo na novi život.
»Ono što je ona unaprijed označavala, to jest krštenje, spašava sada i vas; i ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista, koji, uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile.« (1 Pt 3,21-22)

Kao što se u Noinoj lađi spasio zametak novoga čovječanstva, tako u krštenju nastaje novi Božji narod. Stoga krštenje nije neko pranje tijela, nego savjesti i duše. Krštenje nas spašava božanskom moć Duha Svetoga koju ima od Isusova uskrsnuća i njegove proslave u nebu.
Kroz korizmu se doista treba sjećati krštenja i čistom se savješću pripravljati na obnovu krsnih obećanja kod Uskrsnog bdijenja.

Isus Krist odmah nakon krštenja, nagnan Duhom, polazi u pustinju da se postom i molitvom pripravi za svoje poslanje (misiju).
Pustinja bijaše za Isusa povlašteno mjesto nesmetanog susreta s Bogom i mjesto sučeljavanja sa Sotonom.
Tu u pustinji »sa zvijerima« (usp. Mk 1,12-13) se nalazio Kralj neba i zemlje da pobijedi kneza tame koja ne prija stvorenjima Oca svjetlosti pa i ona sva na neki način uzdišu i čekaju oslobođenje (usp. Rim 8,19-22). I kao što su zli duhovi htjeli naškoditi Kristu, tako su mu anđeli bili na službu.

I nakon što je Isus pobijedio Sotonu, On otiđe u Galileju propovijedati ljudima obraćenje Bogu.
Krist nas poziva da uđemo u najdublje tajne samoga bića Božjega da zaživimo s Bogom tako da bi Bog živio u nama. »A pošto Ivan bî predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je Evanđelje Božje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!î« (Mk 1,14-15)

To je Evanđelje o Bogu. To je Evanđelje koje nam sam Bog, Otac, upućuje po svom Sinu. Isus ne govori samo da se moramo obratiti nego i vjerovati Evanđelju.
A vjerovati Evanđelju znači primiti Radosnu vijest spasenja, primiti Kraljevstvo Božje i to »kao maleno dijete« (Mt 10,15). Postati maleni i jednostavni znači obratiti se Bogu.
Obratiti se znači ne stavljati sebe u središte, nego se usredotočiti na Boga.
Vjerovati Evanđelju znači na Bogu temeljiti vlastite sudove i osobna životna opredjeljenja i u potpunosti nasljedovati Isusa Krista.
Poput Krista u pustinji i mi moramo svaki dan iznova birati da ostanemo vjerni Bogu i raditi za spasenje svijeta. Kraljevstvo se Božje uvijek ostvaruje u ljudima dobre volje. To je »Savez ljubavi i prijateljstva« između Boga i čovjeka koji vodi k spasenju.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 9,8-15
Ps 25 (24)
1 Pt 3,18-22
Mk 1,12-15

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-1

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
PUT KRIŽA VODI K SLAVI USKRSNUĆA

»Uto naiđe oblak te ih prekrije, a iz oblaka dopre glas: „Ovo je Sin moj – Ljubljeni! Njega slušajte!î
Odmah pogledaju oko sebe i ne vidješe više nikoga, već samo Isusa s njima. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih.« (Mk 9,7-9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Savez koji je Bog sklopio s Noom i njegovim potomstvom, obnavlja i s Abrahamom koji tako postaje otac svih vjernika. Otad Bog stalno prati svoj narod na mukotrpnom životnom putu i vodi ga punini života slave uskrsnuća.
Stoga kršćanin, Kristov učenik, znade da je put Križa u konačnici put k Uskrsnuću.

U svjetlu tog otajstva (misterija) križa treba shvatiti i Abrahamovu kušnju u svezi s njegovim sinom jedincem, Izakom, koji je imao biti nosilac Božjih blagoslova za sve svoje potomstvo.
Stari patrijarh nije mogao znati zašto ga Gospodin kuša, a još manje kako će svršiti ta strašna kušnja.
Ali on je bio spreman da ide do kraja i da Božji zahtjev izvrši u potpunosti. Stavljen je na izbor: između Boga i sina jedinca i to od Boga darovana.
Abraham se ne koleba kad Bog od njega traži da žrtvuje svoga sina Izaka. On se ne dvoumi jer zna na kojoj je strani odabir. U tome je njegova neusporedivo velika zasluga.
Zato ga sam Bog izbavlja iz te užasne tjeskobe srca i duše.
»Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali, morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.« (Post 22,16-18)

Juan de Valdes Leal: Žrtvovanje Izaka

Bit žrtve Abrahamove nije njezino uništenje već poslušnost Bogu. On protiv svake ljudske nade, oslonjen samo na riječ Božju, povjerova Gospodinu i tako postade ocem u vjeri mnogih naroda (usp. Rim 4,19).
To je slika Kristove žrtve kojom je nadvladana smrt i darovan život svim ljudima.
Kršćanska je predaja u Isusu gledala savršeno ostvarenje Abrahamove žrtve Izaka.
Izak na svojim leđima nosi drva za žrtvu, kao što i Isus drvo svoga križa. Izak je bio svezan, kao i Isus u vrijeme svoje muke. Obojica su iz poslušnosti bili spremni umrijeti: Izak voljom, Isus i stvarnošću.
Bog ima pravo tražiti takvu žrtvu, jer smo svi Božji stvorovi, njegove sluge i sluškinje, kojima je On razbio okove grijeha i vječne smrti.

Ipak Bog se ustručavao tražiti od Abrahama žrtvovanje sina iako je na to kao suvereni Gospodar svakoga života imao puno pravo. Ali kad se radilo o tome da On sam nama dade najveći dokaz svoje neshvatljive ljubavi, ne poštedje ni svog jedinorođenog Sina.
Tu stojimo jednostavno pred tajnom Božje ljubavi prema nama grešnicima: radi nas ljudi i radi našega spasenja Sin je Božji sišao s neba na zemlju i njegov ga je Otac za sve nas predao u najstrašniju muku i najsramotniju smrt na križu. Zato sv. Pavao apostol s punim pravom zaključuje:
»Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta On ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda. Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,31-32)

U Isusu, Sinu svojemu, koji se za nas žrtvovao na križu, Bog prihvaća i spašava sve koji su poput sinova njemu poslušni.
Stoga nas koji smo pred Bogom posve opravdani Kristovom žrtvom nitko ne može više ni optužiti niti osuditi.
Nitko nas i ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našemu Gospodinu. To bi mogao učiniti jedino grijeh, što je ovisno od nas i od naše volje.
Ali tu istu našu volju obilato pomaže milost Božja u svladavanju svake napasti i grijeha.

Isus je umro za nas da nas pred Bogom opravda i da nam zasluži svaku milost. A sve što nam je svojom smrću zaslužio to nam je svojim uskrsnućem darovao.
On živi u svojoj Crkvi po kojoj nam dijeli sve milosti. A da bi nas učinio subaštinicima svojega nebeskoga kraljevstva i da nam u njemu pripravi mjesto, uzašao je k Ocu i nalazi se njemu zdesna. Ondje nas zagovara i zauzima se za nas.

Tako ta žrtva Sina Božjega daje zakonsku moć Novom i vječnom Savezu između Boga i ljudi, kao što je Abrahamova raspoloživost da žrtvuje vlastitog sina učinila mogućim prvi savez.
Zato sam Otac na gori »Preobraženja« intervenira i zauzima se za svoga Sina. Taj trpeći Mesija jest njegov Sin.
Otac ga već sada prije njegove muke i smrti uzima u zaštitu, već unaprijed ukazuje na njegovu uskrsnu slavu.
A odabranim apostolima i svim Isusovim učenicima, Bog, Otac nalaže da ga slušaju i slijede kad ih poziva na put križa.
»Uto naiđe oblak te ih prekrije, a iz oblaka dopre glas: „Ovo je Sin moj – Ljubljeni! Njega slušajte!î
Odmah pogledaju oko sebe i ne vidješe više nikoga, već samo Isusa s njima. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu n pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih.« (Mk 9,7-9)

Preobraženje

Svaki kršćanin treba da se osjeti potaknut tim Očevim glasom i da ostane poslušan Isusovu Evanđelju uz svu »žalost i tjeskobu« svojega života, čvrsto naslonjen na obećajnu riječ Kristovu o »radosti i nadi« (GS).
Doista, svaki Isusov učenik, kao i cijela Crkva, treba da u svojem trenutku povijesti pođe Isusovim križnim putem.
S radošću i nadom u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjelujemo ne samo osjećajno, nego noseći jedni druge (usp. Gal 6,2) u žalostima i tjeskobama preobrazbe svijeta i u spasenju čovječanstva.
U isto vrijeme treba da svaki od nas traži da na nama svijetli »lice Kristovo« na uvijek novom i obnovljenom »licu Crkve« (LG 1 i 15; GS 4-3 i ostalo)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18
Ps 116 (115)
Rim 8,31b-34
Mk 9,2-10

- 16:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-2

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»OTAC KOJI ŽRTVUJE SINA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sveta Crkva, stavljajući nam pred oči današnja Liturgijska čitanja sv. Pisma, želi nas poučiti da put Korizme, iako je to mučan hod kroz pustinju našeg života preko svakidašnjih žrtava i odricanja samih sebe, ipak nas uistinu zasigurno vodi radosti i svjetlosti obnove i preobraženja Uskrsa.
Poniženje, muke i trpljenja i sama smrt bili su za samoga našega Gospodina Isusa Krista put koji ga je vodio prema konačnoj i najvećoj pobjedi slave Uskrsnuća.
Bez Velikog Petka i za Krista ne bi bilo dana velike radosti i slave Uskrsnuća.
Zato vrijeme Korizme nije samo za sebe, već teži prema Uskrsu i treba da bude ispunjeno ljubavlju prema Bogu koja treba da vodi svaki naš čin i odnos s našim bližnjima.

Tako žrtva sina Izaka koju Bog traži od Abrahama, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka, nije imala sama u sebi nikakva smisla ukoliko je označavala uništenje jednog ljudskog života, dok izražavajući Abrahamovu vjeru i vrhunac njegove ljubavi prema Bogu ta žrtva je bila Bogu mila, ugodna i draga.

Giambattista Pittoni: Žrtvovanje Izaka

Abraham, promatrajući svoje suvremenike, primijetio je da oni ljube svoje bogove do te mjere da su im prinosili kao žrtvene darove i svoju vlastitu djecu, svoje prvorođence.
Zato se i njemu učinilo da ljubav Božja traži od njega da mu prinese za žrtveni dar svoga sina Izaka.
Ali Bog ga zaustavlja u tom naumu, jer On ne želi smrt čovjeka, već život.
I na taj način Izak će postati za Abrahama kao dupli dar Božje ljubavi: čudesno rođen od Sare nerotkinje i čudesno spašen od smrti.

Stoga savez ljubavi koji je Bog bio sklopio s Noom i njegovim sinovima nakon potopa koji je uništio cio svijet, sada se obnavlja i s Abrahamom i njegovim sinom Izakom i tako Abraham postaje otac svih vjernika. Otad Bog trajno prati svoj narod i vodi ga punini života.
Prema tome bit Abrahamove žrtve nije uništenje života njegova sina Izaka, već poslušnost i provjeravanje vjere velikog patrijarhe Abrahama i njegove sposobnosti da ljubi Gospodina Boga svoga iznad svega i više od svoga osobnoga sina jedinorođenca. Zato u posljednji trenutak sva drama tog Abrahamovog života se riješila u pozitivnom smislu i anđeo Gospodnji poviče s neba: »Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.« (Post 22,12)

Bogu se svidjela žrtva vjere Abrahamove i njegovog potpunog predanja u ljubavi i zato mu obnavlja svoja obećanja: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda ne nebu i pijeska na obali morskoj! (…) Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom« (Post 22,16-17)

Sin, koji će Abrahama učiniti ocem svih naroda po vjeri, nije onaj kojega je on rodio, jedinac i miljenik njegov, već onaj kojega će on ponovo dobiti od Gospodina Boga kao nagradu za svoju vjeru, predanje i ljubav. Bit će to njegov isti sin Izak, ali sa novim likom i dimenzijama Abraham nije trebao žrtvovati sina svojeg tijela i krvi već ga je morao samo preurediti u sina svoje vjere.
I taj sin vjere je spasio Abrahama jer ga nije zadržao za sebe i postao je sin Božjih obećanja koji je učinio Abrahama ocem po vjeri svih naroda svih vremena do svršetka svijeta.

Abraham, poslušan u svemu Bogu, koji žrtvuje sina Izaka, pralik je i slika Boga Oca koji »ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda« (Rim 8,32) kako kaže sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitaju iz Poslanice Rimljanima.
Bog prihvaća žrtvu svoga Sina Isusa Krista na križu da bi u njemu prihvatio i spasio sve nas koji poput sinova želimo biti njemu poslušni.
I tom žrtvom Sina svojega sami Bog je dokazao svoju najveću ljubav prema čovjeku s kojim se potpuno svezao u ljubavi s utjelovljenjem jedinorođenog Sina svojega Isusa Krista.
Kad nam je Bog Sina svojega darovao i za sve nas ga na križ predao: »Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,32)

Tako sve ono što je u Izaku, sinu Abrahamovu, bilo samo znak – simbol, u Isusu Kristu, Sinu Božjem je postalo stvarnost, jer Bog Otac nam nije mogao ni na koji drugi način pokazati maksimum – vrhunac svoje ljubavi, nego putem pregorke muke i strašne smrti svoga Jedinorođenog Sina na drvetu križa.
Abraham je odahnuo na brdu Mariji jer je Bog »providio« drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog Otac sebe nije »poštedio« na gori Kalvariji, već nas je toliko ljubio da je uistinu za nas »predao« svojega Sina Isusa na križ da bi nas spasio. A sve je to Bog Otac učinio da bi nas ljude, ostalu posinjenu djecu svoju, iščupao iz ruku Sotone paklenog, da bi nas oslobodio od ropstva grijeha i zla i priveo nas u kraljevstvo slobode djece Božje i darovao nam svoju radost, veselje, mir, ljubav i život.

Bog nije poslao svojega Sina na ovaj svijet da ljude osudi, već da ih spasi, jer Otac nebeski ne želi smrt grješnika nego da se obrate i žive kao djeca Božja.
Bog Otac, kaže sv. Pavao Apostol, ne želi osuditi nijednog čovjeka, već opravdava svakoga koji vjeruje u njega.
A Krist Isus umrije za nas, štoviše i uskrsnu i sada se nalazi s desna Bogu da bi se mogao za nas zauzimati kod Oca nebeskog.

I tako vođeni svjetlom vjere kroz dva prva biblijska čitanja došli smo do Evanđelja Isusova preobraženja. Današnje sveto Evanđelje preobraženja po Marku stoji između dva Isusova navještaja o muci, smrti i uskrsnuću, jer preobraženje Kristovo je anticipacija njegove buduće slave i garancija buduće nagrade njemu samome za njegove nauke, trpljenja i smrt na križu i svima onima koji ga u vjeri budu slijedili putem križa.
Pogled upravljen na preobraženog Isusa dovoljan je poziv svima nama da vjerujemo Raspetome i da ga slijedimo putem križa jer će nam On dati snage da se ne izgubimo u kušnjama; mukama i trpljenjima našega života.

Carl Heinrich Bloch: Preobraženje

Glas Boga Oca koji se začu s nebesa: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« (Mk 9,7) otkriva nam tajanstvenu Božansku narav Kristovu u najtežim časovima njegova života kada polazi putem muke i smrti na križu i govori svima nama da ga slušamo i slijedimo kad nas poziva na put križa.

Stoga osjetimo se potaknuti glasom Očevim i ostanimo poslušni Isusovu Evanđelju uz svu »žalost i tjeskobu« svojega života, čvrsto naslonjeni na obećajnu riječ Isusovu o »radosti i slavi« (GS) u nebu svima onima koji ustraju do kraja. Žrtva Kristova na križu jest uzor svima nama kako da odgovorimo u vjeri i ljubavi Bogu Ocu kad nas poziva da žrtvujemo svoj život u Duhu Svetome za spasenje naše i cijeloga svijeta.
Poslušnost Bogu u našem svakidašnjem životu, a pogotovu u najtežim trenutcima našega života, postaje spasonosna nama i drugima snagom ljubavi kojom to činimo.
Slava u nebu koja nas čeka daje smisao svakom našem trpljenju koje ne može nikad biti iznad naših snaga, jer »ništa nas ne može odcijepiti od ljubavi Božje u Kristu« (usp. Rim 8,38) koji nam daje snage i koji ispred nas ide putem križa.

Doista, svaki Isusov vjernik, kao i cijela Crkva, treba da u svojem životnom trenutku povijesti prođe Kristovim križnim putem i da s »radošću i nadom« u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjeluje, ne samo osjećajno, nego životno noseći terete jedni drugih, u »žalostima i tjeskobama« preobrazbe svijeta. A u isto vrijeme treba da svaki od nas i cijela Crkva teži da na nama svijetli »preobraženo lice Kristovo« na uvijek novom i obnavljanom »licu Crkve« (LG 1 i 15; GS 43 i dr).
Stoga prihvaćajući Isusa kao »Ljubljenoga Sina« Očeva i slušajući njegovo Evanđelje spasenja, i mi, u njega kršteni, bit ćemo s njime preobraženi.
I nama će se jednoga dana uračunati u pravednost ako vjerujemo da Onaj Bog koji je uskrisio Isusa od mrtvih i koji ga je jednog dana preobrazio na Taboru jest dovoljno dobar i moguć da otkupi svaku našu patnju i svaku suzu i da nam dade dovoljno milosti da poput Krista stignemo kroz sadašnju i kratkotrajnu nevolju u izvanrednu veliku i vječnu slavu (2 Kor 4,17).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18
Ps 116 (115) 10 i 15.16-17.18-19
Rim 8,31 b-34
Mk 9,2-10

- 16:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-PETAK

PETAK - DRUGA KORIZMENA NEDJELJA
(Godina B)

»Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu.« (Mt 21,38-39)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Usred Korizme i vremena priprave za dan velikog slavlja Uskrsnuća Kristova, tajna – misterij Križa koji vodi životu, označen je već u današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka koje nam govori o tajanstvenoj povijesti Josipa, sina velikog patrijarhe Jakova, koji je pralik Isusa Krista i svakog pravog i vjernog kršćanina.
Povijest ljudskog roda, od Abela do Josipa, od Josipa do Krista, od Krista pa sve do nas, uključujući čovječanstvo našega vremena, puna je nasilja i svake vrste zla i grijeha jer je ispunjena ljudima koji traže na sve načine da se oslobode drugih ljudi.
Takvi ljudi traže samo svoje osobne prljave interese i svakog drugog čovjeka, različita od njih samih, smatraju svojim neprijateljem i žele ga potisnuti na rub društvene zajednice i života, ako već ne uspijevaju da mu i sam život oduzmu.

Flavitsky: Jakobovi sinovi prodaju Josipa

Tako Josip, kojega je Jakov ljubio više od svih svojih sinova, bio je zamržen od svoje braće koja su ga htjela ubiti. Patrijarha Jakov je Josipa najviše volio jer je On bio najmlađi i najbolji od svih njegovih sinova, a i zato što mu ga je rodila njegova najdraža žena Rahela. Stoga je Josip trebao i biti glavni baštinik Jakovljeva blagoslova i svih Božjih obećanja odabranom Božjem narodu Izraelu. A osim toga i sami Bog je već bio izabrao Josipa od sve njegove braće i nadario ga posebnim milostima nadnaravnih darova, snova i proročkih viđenja.
Sve te milosti, odabranja i prevelika ljubav, kojima je Josip bio okružen i sa strane Božje i sa strane njegova oca Jakova, prouzrokovalo je u njegovoj braći veliku ljubomoru, zavist i mržnju i u svojem su srcu gajili đavolske namisli da ga ubiju i da bi tako oni postali baštinici tog očeva blagoslova Božjih obećanja.

Ali ljudski planovi nisu odlučujući. Bog vodi povijest ljudskog roda pa i povijest života jednog čovjeka.
Sve se nalazi u rukama Boga Oca koji vodi sve prema dobru, pa čak i prividno privremeno zlo. Bog se služi ponekad i zlim namislima loših ljudi da bi ostvario svoje planove spasenja ljudskog roda na korist i dobro onima koji ga ljube i svim ljudima dobre volje.
Tako dragi Bog služeći se savješću Josipove braće Rubena i Jude, koji ga nisu htjeli ubiti već spasiti, učinio je da ga njegova braća nisu ubila već prodala kao roba trgovcima Jišmaelcima koji su svoju robu preprodavali u Egiptu.
Na taj način Bog je učinio da Josip stigne na dvor Egipatskog kralja faraona i da jednog dana postane najveći činovnik u svem kraljevstvu, drugi po časti iza Faraona, tako da bi Josip mogao spasiti od smrti svog oca Jakova, svoju braću i mnoge druge ljude kad je glad bila zavladala cijelim svijetom.

Josip je pralik našega Gospodina Isusa Krista i povijest njegova života donekle je slika života Isusova.
Kao što su Josipa njegova braća prodala medijanskim trgovcima za dvadeset srebrenika, tako je Juda, jedan od Isusovih apostola, prodao Krista za trideset srebrenika i predao ga svećeničkim i narodnim poglavarima Izraelskog naroda.
Bog je spasio Josipa od ubojičkih ruku njegove braće, ali svojega Sina Isusa Krista nije poštedio već ga je predao u smrt na križu za sve nas da bi nas spasio od vječne smrti.
Zato današnja evanđeoska prispodoba o vinogradu i vinogradarima koju je Isus izrekao glavarima svećeničkim i starješinama naroda Izraelskog jest jedan pravi sadržaj cjelokupne povijesti spasenja ljudskoga roda.
Te vođe Izraelskog naroda nisu htjeli prihvatiti blagu vijest spasenja Kristova Evanđelja niti poziv Boga Oca na obraćenje. Oni su toliko bili okorjeli u grijehu i zlu da više uopće nisu ni marili (težili) za slavom Božjom već samo za svojom osobnom slavom i za svojim interesima tako da su sve proroke, sluge i glasnike Božje koji su ih pozivali na obraćenje poubijali.
Ali usprkos sve te njihove zloće Bog Otac ih je htio ipak spasiti i zato »naposljetku posla k njima Sina svoga misleći: „Poštovat će moga Sinaî (Mt 21,37). Ali oni »ugledavši sina rekoše među sobom: „Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu.î (Mt 21,38-39). I pograbe ga, osude na smrt i ubiju ga na drvetu križa.

Kad to glavari svećenički i starješine naroda Izraelskog učiniše sa Sinom Božjim i odbaciše spasenje Božje, Bog Otac odbaci njih kao svoj odabrani narod od Srca svojega i tako svoje spasenje ponudi poganima, tj. našim pradjedovima i praocima.
I na taj način Isus Krist kamen spasenja što ga odbaciše graditelji Izraelskog naroda »postade kamen zaglavni« novog Božjeg naroda, sv. Crkve.
Zato je Bog Otac oduzeo kraljevstvo svoje od izabranog naroda i dao ga svim onim narodima koji su prihvatili ponudu spasenja u Sinu njegovu i koji donose plodove.

Draga braćo i sestre, sve nam to govori da se i s nama može isto to dogoditi kao i sa Židovima da nas Bog odbaci od sebe ako ne prihvatimo u svojem životu Isusa Krista i njegovo Evanđelje spasenja.
Stoga nitko od nas ne smije biti toliko ohol da bi mislio da se može spasiti sam po sebi i svojim vlastitim snagama bez Božje milosti i pomoći.
Spasenje ne dolazi od čovjeka već od Boga. Zato se ne smijemo uzdati u same sebe već u ljubav i milosrđe Božje.
Prema tome poslušajmo glas Božji koji nas preko sv. Crkve poziva na obraćenje i otvorimo duše i srca Kristu i njegovu Evanđelju. U ovo sveto vrijeme Korizme svaki od nas treba da stane pred Kristom raspetim i da ispita svoju savjest i da provjeri svoj život da li donosi plodove spasenja koje Bog od nas traži, a to su: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu; molitva, post, pokora, dobra djela, djela duhovnog i tjelesnog milosrđa prema svima onima kojima je potrebna naša utjeha i pomoć.
Svatko od nas je dužan propovijedati i svjedočiti Isusa Krista životom, riječju i djelom u našoj obitelju, na poslu, u školi, u društvu u kojem živimo i u Crkvi kojoj pripadamo tako da svi spoznaju da je Bog prisutan i da djeluje u ovome svijetu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 37,34. 12-13. 17-28
Ps 105,16-17.18-19. 20-21
Mt 21,33-43. 45-46

- 15:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-1

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»ZAKON KAO ZNAK SAVEZA IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme obraćenja i obnove. Ali prave i stvarne obnove nema bez odvažnog preuređivanja osobnog moralnog i bogoslužnog života ili bolje rečeno vlastitih običaja i vlastite molitve. Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma privlači našu pažnju baš na ta dva veoma važna vida kršćanskog života.
Tu se ne radi o nekim novim stvarima koje bismo imali naučiti, nego o poznatim Božjim Zakonima po kojima bismo već jednom morali živjeti.
Zato sv. Crkva nam u današnjem prvom čitanju iz Knjige Izlaska ponovo stavlja pred oči Deset Zapovijedi Božjih.

Tih deset zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za židovski narod, a zatim i za kršćanski narod.
U Deset zapovijedi Bog pokazuje svome narodu kako treba živjeti u vjernosti prema njemu i u ljubavi prema bližnjemu. Bog nam nije dao Deset zapovijedi kao teret na ramena da se pokaže da je Veći i Jači od nas te da nam želi komandirati, gospodariti nad nama i tlačiti nas.
Naprotiv! Bog u tim zapovijedima nam je otkrio one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali i živjeli.
Bog hoće da mi kao razumna i voljna stvorenja budemo njegovi sustvaratelji ne samo u svemu neživu stvorenju, već da i sami sebe, i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i državi, dorađujemo i izgrađujemo.
Čovjek dakle treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga zato što je ljubljen od Boga. A taj isti zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima.
On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima.

Glavna karakteristika ovoga »Kodeksa Saveza« jest ta da se Bog otkrio kao osloboditelj svoga naroda.
»Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova osim mene.« (Izl 20,1)
Deset zapovijedi su, dakle, izražaj slobode Božjeg naroda i garancija oslobođenja od ropstva. Zato u početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon koji čovjeka pritišće kao neki teret, nego kao prevelik dar i događaj: narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on narod izabrani, različit od drugih naroda, tj. sveti narod.
Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega, jer ne želi dokidati ili ograničavati ljudsku slobodu, nego ljude oslobađati od svakog ropstva. Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku i kad Bog nešto zabranjuje to je radi dobra čovjeka koji kršenjem zapovijedi sebe dovodi u nepriliku da bude zaista čovjek, jer sebi onemogućuje staložene odnose s Bogom i drugima.

Na taj način Dekalog postaje norma života naroda Božjeg jer njegove zapovijedi obuhvaćaju cijelu ljudsku osobu.
Te zapovijedi nas obvezuju na ljubav prema Bogu i bližnjemu.
A ljubav iskrena i stvarna prema Bogu i bližnjemu sačinjava narod Božji i postaje zakon saveza.
Taj zakon ljubavi jest novi zakon saveza između Boga i spašenog Božjeg naroda, jer Krist kaže da u tom zakonu ljubavi su sadržane sve zapovijedi i proroci (usp. Mk 12,28-34).

Isus, dakle, potvrđuje vrijednost tog Mojsijevog zakona, ali mu daje novo značenje, jer čovjeka želi osloboditi od svakog formalizma i dovesti ga u pravi dijalog ljubavi s Bogom i s njegovim bližnjim. Što god čovjek se u ljubavi više sjedinjuje s Bogom i s drugim ljudima, tim više ostvaruje sama sebe i oslobađa se od lažnih božanstava koja ga čine robom.
Svaki kršćanin, oslobođen u Kristu od zakona ropstva, postaje sluga ljubavi Bogu i bližnjemu u punoj slobodi djece Božje sve do potpunog darivanja sama sebe.

U Novom (Savezu) Zavjetu, znak saveza između Boga i čovjeka nije više zakon potvrđen krvlju životinja (usp. Es 24), nego zakon ljubavi potvrđen krvlju Isusa Krista koji nas nije oslobodio od egipatskog ropstva, već od ropstva kraljevstva pakla i tame, tj, od ropstva grijeha i zla.
Spasenje se sada postiže vjerom u događaj Križa i u Onoga tko je na njemu razapet.
Raspeti Krist jest moć i mudrost Božja jer On jedini može čovjeku darovati spasenje, dok ljudska mudrost, židovska ili grčka, koja ne priznaje u križu spasonosnu moć Božju, pokazala se je nesposobna da ljudima pokaže put spasenja.

Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje zakriveni tajnom otajstva – misterija, ipak samo oni nam otkrivaju Božji plan spasenja.
Stoga mi kršćani čvrsto vjerujemo da iza križa i trpljenja Isusova stoji mudrost Boga Oca i njegova Očeva ljubav prema nama ljudima.
Zato je naš Gospodin Isus Krist i prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva (usp. Hebr 9,14) za naše grijehe i radi našega spasenja. Ništa za Židove nije bilo šokantnije i sablaznije nego da se nevidljivi Bog pojavi u vidljivome Isusu Kristu.
Ništa za »mudre« Grke nije bilo luđe nego da bi Bog trpio. A nama kršćanima, darom Duha Svetoga, darom vjere, je to najveća i sama Mudrost Božja.

Tako, prisustvujući sv. Euharistiji, mi kršćani potvrđujemo naš osobni savez s Bogom u tijelu i krvi Isusa Krista, tj, u njegovoj žrtvi na križu.
Stoga ovaj naš savez ljubavi s Bogom ne smije nipošto biti jedna puka prazna ceremonija, već mora prožeti čitav naš život tako da krv Sina Božjega ne bi bila uzalud prolivena za nas.
Prema tome život nas kršćana vjernika mora biti neprestano propovijedanje »Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak (…) Božja sila i Božja mudrost.« (1 Kor 1,23-24)

Također i mi, po primjeru Isusovu, koji je kako nam govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu ušao u Jeruzalemski hram da ga očisti od svega onoga što je vrijeđalo njegova Oca nebeskog moramo očistiti naš život od svakog egoizma – sebičnosti, od svih lažnih božanstava (kumira) i od svakog grijeha i zla koji nas udaljuju od Boga i učiniti našu dušu, srce i tijelo što dostojnijim prebivalištem Presvetog Trojstva, Boga našega.
Naprotiv, potrebno je da sam Isus Krist uđe u naše srce, naš duh i našu dušu, koji su njegov hram, te da iz njih istjera sve paklene životinje i da isprevrta i izbaci, iz nas sve ono što se protivi Bogu i njegovoj svetoj volji. Zato ne smijemo se protiviti Isusu, već ponizno prikloniti svoju oholu glavu pred njegovom Božanskom voljom i prihvatiti da On uništi u nama sve što je nevaljalo, prljavo i grješno i da nam kaže: »Nosite to odavde i ne pravite od kuće Oca mojega kuću trgovačku« (Iv 2,16).

Tissot: Trgovci istjerani iz hrama

Samo ako budemo sposobni prihvatiti ovu unutrašnju obnovu našega života što Krist od nas traži, tek onda ćemo shvatiti da središte – centar našega života nismo mi sami, već Bog naš Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj.
Bog želi da samo Krist bude na kraljevskom prijestolju našega života i da vlada i upravlja nama, a ne mi sami ili bilo tko drugi osim Boga. Tko se želi klanjati Bogu u »duhu i istini« (usp. Iv 4,24) to mora činiti u Isusu Kristu.

Odsada mjesto Božje prisutnosti nije više Jeruzalemski hram, već tijelo Isusovo, ponajprije fizičko tijelo, zatim mistično tijelo Kristovo – Crkva, u kojoj Isus nastavlja svoj boravak među ljudima.
Ta Isus sam je, po proroštvu, Emanuel – što znači Bog s nama.
To tijelo Kristovo koje je Isus dao Židovima kao čudesan znak govoreći: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,20), sada je nakon uskrsnuća među nama i u nama po sv. Euharistiji.
Stoga i mi sami postajemo »Hram Duha Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9. 11). Zato sve što jesmo i radimo, ako živimo usklađeni s Bogom po njegovim zapovijedima, sve naše Bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao Bogonosci pronosimo svijetom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 20,1-17
Ps 19,8-11
1 Kor 1,22-25
Iv 2,13-25

- 15:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-2

TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
RASPETI I USKRSLI ISUS JE HRAM NOVOGA ŽIVOTNOG BOGOŠTOVLJA

»Isus im odgovori: „Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Otajstvo križa spada u srž kršćanskoga vjerovanja. Čovjek se spašava po Isusovu trpljenju i križu i po svojem sutrpljenju i suraspeću s njime. Isus je došao na ovaj svijet da ljude svih vremena svojim životom, smrću i uskrsnućem povede putem koji vodi k Bogu. Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje pokriveni velom tajne, oni nam ipak otkrivaju Božji plan spasenja.
Stoga vjerujemo da iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. Tako je sam Isus prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva našega spasenja (usp. Heb 9,14).

Već Stari Zavjet promatra Deset zapovijedi Božjih kao sredstvo usklađivanja naše volje s Bogom.
Te zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za Židove, a zatim i za kršćanski narod. U početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon, nego kao događanje! Narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on izabrani narod, različit od drugih: svet narod.
Odatle činjenica da Izrael ne govori o zakonu kao nekom teretu, nekom nametu, nego kao o prevelikom daru Božjem.

Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku. Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega. Ne želi dokidati ili ograničavati čovjekovu slobodu, nego mu pomaže da bude zaista čovjek.
U Dekalogu nam Bog otkriva one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali.
Ali kako smo razumna i voljna stvorenja, Bog hoće da budemo njegovi suradnici. Bog hoće da mi sami sebe i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i u državi dorađujemo i izgrađujemo.
U Dekalogu se određuje, dakle, pravilan odnos čovjeka prema Bogu i naspram drugim ljudima. Čovjek treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga. A taj isti Zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima.
Zakon Božji je najveća dragocjenost i vrijednost čovjekova. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. To je zakon života i to vječnoga života (usp. Izl 20,1-17; Ps 19,8-1).

Dekalog je dakle put u nebo; njega kršiti značilo bi ići u smrt. Stoga i mi kršćani iskreno priznajemo da Zakon Gospodnji »dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje i ostaje svagda« (usp. Ps 19,8-10), jer »istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni« (Ps 19,10).
Zato da ljudi ne bi više imali krive pojmove o Bogu, danas između nas i Dekaloga stoji Isus Krist, raspeti i uskrsli. On je Božja mudrost za nas i naš Zakon.
To je shvaćanje bilo posve tuđe i Židovima i Grcima.
Prvi su u kultu zakona došli dotle da su vjerovali samo onda kad im je Bog davao sasvim posebne znakove koje su često tražili.
Filozofski raspoloženi Grci imali su najviše smisla za mudar sistem koji je čovjeka sređivao u ovozemnom životu, a o prekogrobnom nisu htjeli ni čuti.
Zato s punim pravom sv. Pavao apostol izjavljuje: »I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.« (1 Kor 1,22-25)

Kad je kršćanstvo nastupilo propovijedajući Krista raspetoga koji je upravo svojom smrću na križu donio svijetu spasenje, Židovi su se na to sablažnjavali a Grci su nauk o križu smatrali ludošću.
Ni jedni ni drugi nisu shvaćali da kršćanstvo nije zbirka propisa i mudrih izreka, nego spasenje i život što nam ga je Krist donio i zaslužio svojom smrću na križu.
S takvim životnim stavovima nije moguće približiti se Kristu, takvima Isus ne može darovati svoje spasenje.

Krist nije došao na zemlju da bude slavodobitnik.
Kad je Isus svojim učenicima otkrio što će mu se dogoditi, oni to odmah ne shvaćaju jer su ga očekivali kao političkog osloboditelja i pobjednika nad neprijateljima.
Krist će postati pobjednik, ali svojom smrću na križu. I tako je On postao Spasitelj svijeta.

Značajno je to da Gospodin odmah kod prvog svojega nastupa u Jeruzalemu tako živo misli na svoju Pashu i da svoju smrt i uskrsnuće ističe kao glavno čudo koje će ljudima pružiti tražeći da u njega vjeruju.
Iz toga vidimo kako je Isus neprestano mislio na svoju otkupiteljsku smrt za koju je i uzeo ljudsko tijelo.
Zato je Isus i rekao Židovima: »„Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22)

Za Židove je materijalni Hram bio mjesto Božje prisutnosti i blizine. Tu su oni nekako iz najbližega doživljavali Boga i susretali se s njim.
Odsada, mjesto Božje prisutnosti bit će samo tijelo Isusovo. On sam. Ta On je Emanuel: S – nama – Bog. To tijelo Isusovo, puno uskrsne snage, među nama je i u nama po Euharistiji.
Tako i mi sami postajemo »Hram Duh Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9-11). Sve što radimo, sve što jesmo, - ako živimo usklađeni s Božjim Zakonom –, sve naše bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao bogonosci pronosimo svijetom: Zato za nas kršćane raspeti i uskrsli Isus je Hram novoga životnog bogoštovlja gdje se mi klanjamo Bogu u »Duhu i istini«.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 20,1-17
Ps 19,8-11
1 Kor 1,22-25
Iv 2,13-25

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-1

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»LJUBAV BOŽJA OSLOBAĐA I SPAŠAVA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, draga omladino!

Korizma je vrijeme priprave za najveći blagdan veselja, radosti i slave Uskrsa. (Stoga evo usred Korizme nalazi se danas Nedjelja veselja,) jer samo spomen na Gospodina naša je radost.
A uzrok i motiv te naše radosti jest to što nas Bog ljubi. Zato želim danas prihvatiti ovu jedinstvenu prigodu koja nam se pruža da zajednički razmišljamo o Božjoj ljubavi koja oslobađa i spašava.

Apostol ljubavi Božje, sv. Ivan Evanđelist, kad govori o Bogu jednostavno kaže: Bog je ljubav! (1 Iv 4,8).
On je ljubav u samom sebi, već i prije spoznaje da iz ljubavi može stvoriti različita stvorenja. Znamo da dragi Bog, iako je jedini i jedinstveni, nije samotnjak niti egoista – sebičnjak, pa ni u ono vrijeme prije stvaranja svijeta.
S njime je njegova mudrost, njegova vječna Riječ, njegov Sin koji je savršena slika Božja, kojeg Bog Otac ljubi i koji Oca ljubi tako snažnom ljubavlju da tvore treću osobu: Duha Svetoga.
Dakle, u Bogu postoji ljubav, jedinstvena i nedjeljiva, ali nestvorena, trojstvena, nedostupna.

Ali ipak, mi ljudi, kršćani i vjernici, nismo bili Bogu nepoznati ni odsutni ni onda, jer, po riječima sv. Pavla apostola: »On nas sebi izabra prije stvaranja svijeta« (Ef 1,4). Već tada smo bili sadržani i predviđeni u Božjoj ljubavi, kao stvorenja još sakrivena u misli i u krilu Onoga koji je sve stvorio i čeka da se njegova stvorenja pokažu na svjetlu dana.
Prema tome stvaranje je objava te sakrivene ljubavi, prvi bitni čin Božje ljubavi prema nama stvorenjima; čin koji nas uvodi u bivovanje i opstojanje.

Makar je ovdje svaka naša ljudska usporedba zaista kukavna, tu Božju ljubav možemo usporediti s ljubavlju dviju osoba, tj. muža i žene, u činu rađanja novoga života.
Bog stvara da izlijeva svoju ljubav, jer dobro osjeća potrebu da se izlijeva i daje u ljubavi. Bogu nije bilo dovoljno da ljubi samoga sebe, već je htio ljubiti i biti ljubljen od nekoga koji je izvan njega i prema komu će ljubav zauzeti novo obilježje: slobodne i besplatne ljubavi.
Dok svaka ljudska ljubav, pa i ona prividno sasvim nesebična ljubav majke ili zaručnice, ustvari je sebična ljubav i ima izgled traženja samoga sebe.
Zaista, čovjek se ostvaruje ljubeći, jer samo u ljubavi nalazi svoju sreću.
A Bog, ljubeći, ne ostvaruje sebe, nego ostvaruje druge osobe. Njegova je ljubav čista milost: tj. potpuno darivanje sama sebe drugome, iako je to za nas, na neki način, nepojmljivo i neshvatljivo.

Iako je Božja ljubav u sebi stvarnost jedinstvena i nedjeljiva kao što je jedan nedjeljiv i sami Bog u svojim Trima Božanskim Osobama, ipak ta se ljubav nama očitovala i objavila konkretno u čitavom nizu čina i zahvata, a što se naziva »povijest spasenja«. Tako između svih naroda svijeta, Bog Otac, po neizmjernoj svojoj ljubavi i vječnoj mudrosti, izabra sebi jedan narod, odabrani Izraelski narod, po kojem je trebalo doći spasenje svijeta, jer iz tog naroda se rodio Otkupitelj i Spasitelj cijelog čovječanstva.
Zato Stari Zavjet, kad želi istaći što samo Bog može učiniti, što je samo njemu jedinome svojstveno, onda se ne zanosi ni Božjom snagom ni Božjom silom, nego Božjom ljubavlju i milosrđem.

I kad bi god taj odabrani Božji narod zaboravljao svoje mjesto koje mu je Bog odredio, on bi gubio svoju pravu slobodu i padao u ropstvo.
Stoga Bog u svojoj prevelikoj ljubavi prema svome narodu morao je posezati za teškim lijekovima, jer izabrani narod propada zato što ne želi biti Božji narod, postaje ohol, iskorištava siromašne i utječe se lažnim bogovima, oskvrnjujući Dom Gospodnji, i gomila »nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivo-božačkih naroda« (2 Ljet 36,14).
Zato kazne Božje u povijesti njegova naroda, uvijek su medicinalne: žele da izliječe zloću ljudi i da ih ozdrave.
Bog se uvijek očituje kao Spasitelj. Bog uvijek iznova zahvaća u povijest svoga naroda i nanovo ga oslobađa.
Nije to oslobođenje jedino od materijalnog robovanja, već oslobođenje od svakog ropstva duha. Za pojedinca i narod propast je samo onda kad se posvema udaljuje od Boga.

Gospodin Bog je toliko ljubio svoj narod da im je neprestano slao svoje glasnike i svoje proroke da ih pozivaju na obraćenje jer ih je želio osloboditi i spasiti.
No nikad ne bi čovjek ni pomisliti mogao do koje je mjere Bog Otac bio kadar ljubiti svoj narod tako da im je naposljetku poslao i svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ih oslobodi i spasi.

Ljubav Božja prema ljudima želi, dakle, čovjeka osloboditi od grijeha i svakoga zla i spasiti.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,15)
Isus Krist je Božja ljubav koja spašava čovjeka.
On je opipljiva objava Očeve ljubavi prema nama ljudima. U Isusu se Božja ljubav izjednačila našem ljudskom stanju koje osjeća potrebu da gleda, sluša, dijalogizira, dodiruje, liječi i ozdravlja.

Isus Krist nije samo bio dokaz Očeve ljubavi prema ljudima, već nas je On sam i sa svoje strane ljubio Božanskom i ljudskom ljubavlju jer je bio i Bog i čovjek.
Isusova ljubav za ljude je jaka, muževna, stalna i trajna sve do konačnog žrtvovanja života na križu, ali ipak ta ljubav je sasvim nježna, to je ljubav puna osjećanja i prave ljudske topline.
On je ta utjelovljena i do vrhunca ostvarena ljubav Božja prema ljudima. I to prema nama, prema svakom čovjeku.
»Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom« (Ef 2,4) koji je za nas umro i uskrsnuo.

Spasenje je, dakle, dar ljubavi Božje. To je milost Božja koja spašava čovjeka po vjeri, a ne po ljudskim osobnim dostignućima ili zaslugama.
Zato Bog od nas traži da se u vjeri potpuno predamo u ruke njegove Očinske ljubavi, jer smo »njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela« (Ef 2,10) da bi imali život vječni.
»Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu« (Iv 3,16). Krist uzdignut na križ postaje konačni znak ljubavi Božje prema ljudima i jedino sredstvo da se otrgnemo od zla tako da bi po vjeri u njemu imali život vječni.
Iscijeljeni od grijeha po Isusovoj muci i smrti na križu i mi postajemo slobodni i prava djeca Božja preporođeni krštenjem vode i milošću Duha Svetoga.

I tako Božja ljubav, koja se očitovala u Isusu Kristu, ostaje među nama ljudima i oživljava Crkvu po Duhu Svetome.
Duh Sveti je ona uzajamna ljubav između Oca i Sina, koja se nakon Kristova uskrsnuća, razlila na sve koji vjeruju Radosnoj vijesti spasenja, kao miris što izlazi iz posude od alabastera i ispunja kuću: »Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Duh Sveti nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom i tako nas čini pravom posinjenom djecom Božjom: »Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha« (1 Iv 4,13).

Bez dara Duha Svetoga, Isus Krist, taj najveći »dokaz ljubavi« Božje prema nama ljudima, ostao bi samo jedan povijesni spomen koji bi sve više i više izbljeđivao kroz stoljeća koja odmiču.
Dok Duh Sveti tu ljubav čini aktualnom stvarnošću, današnjom stvarnošću, stvarnošću koja ne prestaje do svršetka svijeta, jer on kao živi Kristov spomen čini da Isus živi i djeluje u duši, srcu i u život onih koji u njega vjeruju.
Taj »Duh ljubavi« Božje koji živi i prebiva u nama kao osoba, kao Utješitelj koji nam daje mir, snagu, hrabrost i pomoć, nazvan je i »novo srce«, »srce od mesa«, jer On čini ne samo da smo ljubljeni od Boga nego da smo i mi sposobni na novi način ljubiti Boga i braću.
Kad je On prisutan u čovjeku, onda i vjernik može opsluživati zapovijedi Božje, može odgovarati ljubavlju na Božju ljubav i biti »drugi Krist«: tj. pomazanik, svjedok, prorok i svećenik Božji u ovome svijetu.

Evo, ovo je, u glavnim crtama, objava Božje ljubavi za čovjeka, polagani razvoj te ljubavi kroz povijest spasenja ljudskoga roda sve do današnjice Crkve.
A kako mi ljudi odgovaramo na tu ljubav?
Da li smo povjerovali u ljubav koju Bog ima prema nama?

Toj Božanskoj ljubavi je povjerovala u potpunosti jedna mlada djevojka, Marija iz Nazareta, koja je toliko bila sjedinjena u ljubavi s Bogom Ocem da je po Njegovu Duhu Ljubavi (Duhu Svetom) začela, rodila i dala ovozemaljski život u ljudskoj naravi Jedinorođenome Sinu Božjemu i našemu Gospodinu Isusu Kristu.
Toj ljubavi Božjoj je potpuno povjerovao također i jedan mladić, Marijin prečisti zaručnik sv. Josip, tako da ga je Bog Otac izabrao za zaručnika Majci Božje ljubavi i za zaštitnika, čuvara i oca hranitelja svojemu Sinu i za poglavara svete Božje obitelji.

Toj Božjoj ljubavi povjerovali su također i naši praoci, pradjedovi i naša mlada braća i sestre, kada su prije više od tisuću i četiri stotine godina povjerovali Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Stoga vjernost Isusu Kristu naših predaka, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata pema Majci Božjoj i Majci sv. Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine.

Naš Hrvatski narod u četrnaest stoljeća burne povijesti svojega opstanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo.
Bizant, Turci, Austrija, Nijemci, Talijani i drugi narodi, rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju.
I tada smo digli oči i ugledali Mariju sa Sinom Isusom u rukama gdje sa svojim sv. Zaručnikom Josipom stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem hoteći nas sve zakriliti (zaogrnuti).
I tako Marija kao majka s nama je gladovala, trpjela, molila se i borila da nas zaštiti i odbrani od neprijatelja i spasi. Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskog naroda.
Znao je to naš narod dobro pa je stoga prije više od tri stotine godina izabrao i njezina zaručnika sv. Josipa za glavnoga zaštitnika Domovine i cijeloga hrvatskog naroda jer je vjerovao u moć Božje ljubavi koja oslobađa i spašava.

Ali uza svu tu ljubav Božju, danas, nažalost, ima puno ljudi, pa čak i u našem hrvatskom narodu koji se uporno i otporno zatvaraju Bogu.
Svakim danom sve više raste broj onih kojima ne uspijeva da vjeruju u Božju ljubav, pa ni u jednu ljubav. Previše je izdaja, previše razočaranja.
Tko je jednom bio izdan i ozlijeđen, straši se ljubiti i biti ljubljen, jer zna koliko je zlo biti prevaren.
Svijet i život današnjih ljudi ulazi u ledeno vrijeme, jer bez vjerovanja da nas Bog ljubi, čovjek izumire na ovaj zemaljskoj kugli.
Pomislimo samo na tolike laži i prevare, nepravde, žrtve nemorala i droge, na tolika ubojstva širom svijeta pa čak i nevine i nedužne djece u utrobama njihovih majki prije nego što ugledaju svjetlost ovozemaljskog života.
Svaki čovjek koji ne vjeruje »u Ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,19) osuđuje sebe sama na smrt jer više ljubi tamu zbog svojih zlih djela, nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove našeg ljudskog života.

Mi kršćani moramo kidati taj mrtvački pokrov koji uvijek pokušava prekriti zemlju. To je naše zvanje i naš poziv. To možemo učiniti, jer ovu ljubav Božju koja oživljava svijet ne moramo mi pronalaziti svojom inteligencijom ili fantazijom.
Ona je »izlivena« u naša srca u krštenju. Moramo je samo otkrivati u sebi i u Crkvi i svjedočiti je svijetu. Odlučan je čas u povijesti spasenja svijeta i našega naroda baš čas u kojem živimo.
Zato poslušajmo glas Duha Svetoga koji nas danas preko svoje Crkve poziva da vjerujemo »u ljubav koju Bog ima prema nama« (Iv 4,16) i da po toj ljubavi živimo i djelujemo u duhovnom preporođenju našega hrvatskog naroda i čitavog svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23
Ps 137 (136)
Ef 2,4-10
Iv 3,14-21

- 14:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-2

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
»SUD BOŽJI NAD ONIMA KOJI ODBIJAJU VJEROVATI U SINA BOŽJEGA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori »o sudu Božjem« kojem podliježu svi naši ljudski događaji, čini i djela, velika i mala, pojedinaca i zajednice, koje Bog mjeri i procjenjuje po sposobnosti ljudi da uoče, vjeruju i prihvate u svojemu životu i u životu drugih ljudi znakove Božje prisutnosti, ljubavi i spasenja.
A to je čovjeku moguće samo pod tim uvjetom da se dopusti »rasvijetli« po vjeri od riječi Božje koja doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, jer s njim je svjetlost Božja došla na ovaj svijet.
On je ta Božja »svjetlost koja je došla na svijet« (Iv 3,19) da rasvijetli putove života svakoga čovjeka i drugo nam ne preostaje nego da nas ta svjetlost obuhvati i rasvijetli svojim sjajem.
Sakriti se pred tom svjetlošću ili pobjeći od nje znači pasti pod sud srdžbe i gnjeva Božjega i osuditi sama sebe na smrt.
O tom sudu srdžbe i gnjeva Božjega koji je bio kaznio odabrani Božji Izraelski narod babilonskim ropstvom, govori nam današnje prvo čitanje iz Druge knjige Ljetopisa, jer su »svi svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu« (2 Ljet 36,14).
Sav Izraelski narod, počevši od njihovih svećeničkih i narodnih poglavara, ne samo da nije slušao glas Božji koji ih je preko proroka pozivao na obraćenje, već su prezirali Boga i njegove proroke na sve načine do te mjere dok nije planula srdžba Božja koja ih je teško kaznila na taj način što je Bog poslao poganskog kralja Nabukodonozora da im uništi i grad Jeruzalem i Božji hram u njemu, da ih opljačka, poubija i preostale na životu da odvede u strašno prognansko ropstvo u Babilon.

A sve to im se ne bi bilo dogodilo da su slušali Boga svojega, jer »Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta.
Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka ….« (2 Ljet 36,15-16)

Budući da dragi Bog nije mogao više ni na koji način dokazati svojemu narodu da je pošao putem propasti i da je potrebno da se obrati i da živi po Savezu sklopljenom s Bogom, tj. po Zakonu Božjih zapovijedi, Bog je dopustio da ih zahvati ta velika nesreća tako da bi shvatili da bez Boga ne mogu uopće opstati na životu.
I tako je i bilo.
Kad je Izraelski narod osjetio svu gorčinu teškog jarma babilonskog ropstva, došao je k sebi, pokajao se za svoje grijehe i zločine i jecajući u plaču i molitvama počeo se obraćati svojemu Bogu za pomoć. I na koncu sam Gospodin Bog koji je ostao vjeran svome savezu što ga je sklopio s Izraelom potakao je duh perzijskog kralja Kira da pusti iz ropstva njegov narod i da mu dozvoli da se vrati u svoju domovinu, ovim riječima: »Ovako veli perzijski kralj Kir. Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tako je god među Vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!« (2 Ljet 36,23)

Također sv. Pavao apostol govori (u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima) da bi Bog u svojoj pravednosti osudio sve ljude zbog njihovih grijeha i zloće da nas nije Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu.
»Braćo! Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom (…), te nas zajedno s njime uskrisi …« (Ef 2,4).
A Bog nas je spasio, ne zbog naših zasluga već po svojoj milosti iz ljubavi, milosrđu i samilosti prema nama grješnicima.
I tako nas je Bog po vjeri učinio sposobnim za dobra djela.
»Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao, njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi, da u njima živimo« (Ef 2,8-10).

Ali iznad svega današnje sv. Evanđelje po Ivanu govori o »sudu« Božjem koji se proteže nad životom svakog čovjeka i koji se jasno očituje svim ljudima pred raspetim Kristom na križu.
Pred Isusom raspetim, koji je najveći dokaz ljubavi Božje prema nama ljudima, Bog otkriva život svakoga čovjeka da vidi da li će ga opravdati ili osuditi. Tko prihvaća taj najveći dar ljubavi Božje u Kristu raspetome i živi po toj ljubavi, neće biti osuđen nego spašen; dok svaki onaj koji odbija tu ljubav Božju i zatvara se sam u sebe i nije sposoban da prihvati milost Božju i da po njoj živi bit će osuđen zbog tvrdoće srca svojega i mračnog vidika duha svojega.

Duhovni preporođaj svakog čovjeka moguć je samo onda ako je čovjek sposoban da podigne oči prema Isusu uzdignutom na drvetu križa.
Bog je Krista uzdigao na križ kao najveći znak, najveće otkrivenje svoje ljubavi i milosrđa i kao jedini lijek koji nas spašava od ujeda zmije paklene i od otrova grijeha i zla koji nas obara u vječnu propast i smrt.
Stoga vjerovati ovoj raspetoj ljubavi Božjoj, Isusu Kristu, znači dati slavu Bogu i sebi zaslužiti vječni život.
Isus Krist, proslavljen u srcu onih koji vjeruju, jest potvrda one iste slave kojom ga je Otac proslavio kad je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo.

Ali ta proslava ljubavi Božje u Isusu Kristu koji živi u našem srcu i duši najveća je onda kada mi živimo po toj ljubavi. Stoga mi kršćani poput raspetog Krista na križu moramo biti znak ljubavi Božje pred licem cijeloga svijeta.
Sudbina svakog čovjeka se odigrava i odlučuje pred Križem Kristovim i ovisi o prihvaćanju ili odbijanju te ljubavi Božje koja se objavila u Isusu Kristu.

Spasenje čovjeka, dakle, ovisi o njegovu stavu prema Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je vidljivo lice nevidljivoga Boga.
»Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime Jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,16-18).

To su zaista potresne riječi. Bog po svojoj neizmjernoj ljubavi želi spasiti svakog čovjeka u svome Sinu Isusu Kristu.
Bog žrtvuje svoga Jedinorođenog Sina da bi spasio nas. Između »smrti« Sina svojega i našeg života, Bog je izabrao nas ljude.
Sud Božji nas ljudima proizlazi baš iz ove žrtve ljubavi. Ne prihvatiti ovu žrtvu ljubavi Božje znači odbiti samoga Boga, zanijekati njegovu svjetlost i odbaciti jedan život koji nam se daruje.
Na taj način čovjek osuđuje sama sebe jer više ljubi tamu nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove života svakog čovjeka.
»A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena« (Iv 3,19-21).

Ovdje dotičemo najtamnije dubine ljudskoga srca: njegova mržnja prema svjetlosti koja razotkriva dvoličnost, licemjerstvo, divljaštvo, prljave interese i svaku drugu vrstu grijeha i zloće što se kriju u ljudskoj nutrini.
Ne htjeti izići na svjetlost Božju iz straha da se ne bi razotkrila naša zla djela znači podleći sudu Božjem i najstrašnijoj osudi zato što čovjek više ljubi tamu nego svjetlost jer i dalje želi ostati u svojoj zloći i grijehu. Kad čovjek do te mjere upadne u grijeh i zlo onda je sasvim jasno da će biti osuđen za čitavu vječnost jer nije povjerovao ljubavi Božjoj koja se očitovala u Kristu uzdignutome na križ i jer nije dopustio da svjetlost Božja uđe u njegovu dušu i njegovo srce da ga oslobodi od grijeha i zla i da ga spasi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23
Ps 137 (136)
Ef 2,4-10
Iv 3,14-21

- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-1

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
UVOĐENJE U MISTERIJ »NOVOG SAVEZA« LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA

„Htjeli bismo vidjeti Isusaî

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma nas sve dublje uvodi u vazmeni misterij: misterij muke, smrti i uskrsnuća Kristova. To je otajstvo ne samo Isusova nego i našega života.
Bog hoće da mi živimo po tom misteriju (otajstvu), jer život jednog kršćanina i život zajednice vjernika nije ništa drugo nego život Isusov u nama. To je naš život s Kristom i po Kristu s Bogom Ocem i s našim bližnjim po Duhu Svetom.
Duh Sveti nas iznutra najintimnije povezuje s Kristom i međusobno, a po Kristu s Bogom Ocem sviju nas.
Na taj način mi živimo »Novi Savez« ljubavi s Bogom o kojem govori današnje prvo čitanje iz knjige proroka Jeremije.

S Isusom Kristom uspostavljen je novi savez između Boga i čovjeka. Taj savez nije upisan na kamene ploče poput Sinajskog saveza (zakona), već je urezan u srce novog Božjeg naroda.
Da bi stari savez zamijenio i priveo kraju, Bog preko usta proroka Jeremija naviješta savez koji će Krist jednom uspostaviti: novi, duhovni i sveopći savez.
Tada će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca.
»Evo dolaze dani – riječ je Gospodnja kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti novi Savez.« (Jr 31,31)

Prorok Jeremija

Ako je do sada, kaže Jeremija, sve bilo samo vanjština, juridičko i ritualno i napisano na kamenim pločama, evo dolaze dani u kojim će vjera u Boga biti osobna, unutrašnja i nadnaravna. To će biti vjera života, jer će biti napisana u samom srcu čovjeka.
»Nego, ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj« (Jr 31,32-33).

Zakon života bit će vlastita savjest, pojedinaca i zajednice, ispravno formirana od Boga samoga koji će govoriti preko usta svojega Sina i od njegova Sina koji nam govori u Crkvi svojoj koja je njegovo mistično tijelo.
»I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: „Spoznajte Gospodina!î jer svi će me poznavati, i malo i veliko – riječ je Gospodnja – jer će oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.« (Jer 31,34)

Ovim novim stvarnostima i ovim potpuno drugačijim i životnim odnosima Boga s ljudima prorok Jeremija daje ime narod novoga saveza.
Da bi nas uveo u taj novi savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas.
Isus, Sin Božji, prihvatio je i smrt da bi sa svojom krvlju zapečatio ovaj »novi Savez« ljubavi između Boga i čovjeka.
To je konačni i definitivni Savez između Boga i čovjeka i drugoga neće više biti do svršetka svijeta i za čitavu vječnost.
Ovaj »novi Savez« ljubavi, zapečaćen krvlju Kristovom, potvrdili su svojom vlastitom krvlju neizmjeran broj ljudi i žena kroz povijest Crkve i kršćanstva da bi ostali vjerni svojemu Bogu.

Pisac poslanice Hebrejima (koju smo slušali u današnjem drugom čitanju) govori nam da se sve ovo obistinilo u Isusu Kristu koji je za nas umro na križu.
On umirući na križu za nas ljude, vezao se s nama ljudima zauvijek vječnom ljubavlju. On je za nas život svoj žrtvovao i ta žrtva života potvrđena smrću ne može se nazad uzeti.
Stoga pred tom neopozivom života za nas ljude, mi bismo morali odgovoriti Bogu ljubavlju na tolikoj ljubavi Kristovoj.
Zato taj novi Savez ljubavi između Boga i čovjeka treba da bude napisan u »srcu i duši« svakoga vjernika.

Ako nas ljubav ne bude vezala s Bogom, neće nikakav drugi zakon biti sposoban da nas veže za njega pa makar bio proglašen gromovima i vatrom iz straha pred Božjom prisutnošću kao onaj na Sinaju.
Korizmeni put posta, molitve i pokore treba nam pomoći da se u ljubavi susretnemo s Bogom i da s njim sklopimo novi prijateljski savez u krvi njegova Sina i našega Gospodina Isusa Krista.

Žrtveno janje

Sve to je moguće samo ako u sebi posjedujemo unutrašnju spremnost da prihvatimo u svemu svetu volju Božju pa makar nas to koštalo i života kao Isusa na križu.
»Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti.« (Heb 5,7)

Iako ga nije oslobodio od smrti, Otac je svoga Sina uslišao jer mu je dao snage da izvrši njegovu svetu volju sve do smrti na križu.
»I bi uslišan zbog svoje prednosti, premda Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.« (Heb 5,9)
Zato ga je Bog Otac i uskrisio od mrtvih jer je uvijek vršio ono što je bila njegova sveta volja.

Sve je ovo izraženo na divan i u isto vrijeme dramatičan način u današnjem sv. Evanđelju po Ivanu.
Neki Grci, predstavnici svih poganskih naroda, žele vidjeti Isusa, jer su vjerojatno čuli za njega da je velik propovjednik i čudotvorac, silan na riječima i djelima. Stoga »Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.î Filip ode i kaže to Andriji, a Filip i Andrija odu i kažu Isusu.« (Iv 12,21)

Tissot: Pogani traže da vide Isusa

To je bila Isusu prigoda da proglasi kako je došao njegov čas. To je čas proslave Sina Čovječjeg koji se događa po dragovoljnom prihvaćanju smrti »Isus im odgovori: „Došao je čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista kažem Vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.î« (Iv 12,22).

Na taj način Isus otkriva Grcima, koji predstavljaju donekle sve nas, ne samo misterij njegove spasonosne muke, već i tajnu našeg svakidašnjeg života u kojem se trebamo truditi da ga svugdje i na svakome mjestu slijedimo putem križa.
»Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja ondje će biti i moj sluga. Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac.« (Iv 12,24-26)

U ovoj muci i smrti što je Isus podnio za nas, nalazi se sva njegova slava. Proslava se Kristova očituje pak u tome da, uzdignut sa zemlje na križ, sve privlači k sebi. Isus je svjestan da je zato došao u ovaj čas i stoga prihvaća smrt dragovoljno te moli Oca da na taj način proslavi svoje ime.
»Duša mi je sada potresna, i što da kažem? Oče, izbavi me od ovog časa! No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,26-28)

Isusova muka je proslavna muka. On će sebedarnom križevnom smrću proslaviti Oca i tako će svim ljudima pokazati koliko je vrijedan i kolike je ljubavi dostojan Bog.
Krist će se tom mukom i smrću pokazati kakav je On Sin i koliko je voljan ljubiti Oca i nas.
A sve je to nama ljudima tako teško shvatljivo, a još teže prihvatljivo. Stoga je potreban glas Boga Oca s neba koji jamči za ispravnost toga puta svojega Sina.
»Uto dođe glas s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti.î« (Iv 12,29)

Otac nebeski će uskrsnućem proslaviti Sina svojega. Podižući ga iz groba, Otac će pred cijelim svijetom pokazati da mu je Isus Sin.
Iako smrt potresa svojom jezom i dušu Kristovu, On se potpuno predaje u ruke Očeve baš toga odlučujućeg časa za cijelo čovječanstvo.
Toga časa Spasitelj je sročio svoj i naš put križa kao put spasenja, svoj put smrti i ukopa kao put k uskrsnuću.
Svaki njegov učenik, svaki koji ga sluša i ljubi neka pođe za njim jer je to konačni put proslave.
»Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac« (Iv 12,29)

Sve je to pitanje u tome hoćemo li u tom glasu Oca s nebesa prepoznati upravo tu potvrdu ili ćemo s mnoštvom nevjernika reći: »Zagrmjelo je!« (Iv 12,30) i ustanoviti kako je to anđeo samo Isusu zborio, jer samo On može tako nešto prihvatiti, a mi smo samo slabi ljudi.
A Isus i nama govori: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi Vas« (Iv 12,31).

Ali onoga časa kad Krist bude proslavljen na križu bit će osuđen knez ovog svijeta, Sotona pakleni, i svi oni koji njega slijede.
»Sada je sud ovome svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen« (Iv 12,32)
Svi oni koji ne prihvaćaju ljubav Božju u njegovu Sinu uzdignutu na križ bit će izbačeni s knezom ovoga svijeta iz orbite Božjega spasenja.
Stoga konačna i definitivna pobjeda Kristova nas Sotonom bit će u duši i srcima svih onih koji se budu dali vjerom privući ljubavlju Isusa Krista, za nas raspetog na drvetu križa.
»A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi, to reče da označi kakvom će smrću umrijeti.« (Iv 12,32-33)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,31-34
Ps 51 (50)
Heb 5,7-9
Iv 12,20-33

- 12:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-2

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B)
NOVI I VJEČNI SAVEZ

»A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Misao o savezu tvori neku vrstu trajnog obilježja u dijalogu između Boga i čovjeka.
Oko saveza i njegovih obnavljanja vrti se sva povijest spasenja koja se dijeli u dva dijela: Stari i Novi Zavjet (Savez).
Savez spušta svoje korijene u samo stvaranje. Naime, u onoj odluci da učini čovjeka na sliku svoju, izražen je Božji nacrt da čovjek bude razumno i slobodno stvorenje kako bi za Boga bio sugovornik i prijatelj.
Da bi čovjek mogao shvatiti njegov nacrt, Bog se služi ljudskim stvarnostima kao znakovima. Savez je jedan od tih znakova. Tako se i savez koji Bog sklapa s Abrahamom temelji na prijateljstvu.

Bog i Abraham

Ovaj prvi savez bio je kao neki osobni čin prijateljstva Božjega s Abrahamom.
Samo s Mojsijem, ono na Sinaju, Savez se proširio i na čitav narod.

Pod vodstvom proroka, Izrael je doveden do jačega nutrašnjeg shvaćanja saveza kao zajedništva s Bogom. Između Boga i čovjeka ostvaruje se uzajamno pripadanje jednoga drugome. Iako je čovjek više puta postao nevjeran svojemu Bogu, ipak se Božja ljubav nije zbog toga smanjila.
On će s ljudima sklopiti Novi Savez i to mnogo savršeniji od prvoga jer neće se više upisivati izvan čovjeka na kamene ploče, nego u srce.
Svatko će moći spoznati Boga u sebi. Bog će ljudima dati novo srce i novi duh da bi bili sposobni obdržavati taj savez.
Da bi Stari Savez zamijenio i priveo kraju, prorok Jeremija naviješta Savez koji će Bog jednom uspostaviti: Novi, duhovni i sveopći Savez. Tad će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca.
»Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« (Jer 31,33)

Ostvaritelj te preobrazbe u čovjeku bit će Mesija, Sin Božji. S Kristom će biti uspostavljen taj Novi Savez između Boga i čovjeka.
Tada neće biti potrebni ljudski posrednici. Svaki će pojedinac spoznati Boga. Da bi nas uveo u Savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas. On je prihvatio i smrt na križu da bi ponovo uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka. Krist je naš Veliki svećenik koji se moli i žrtvuje za nas.
Zbog te predanosti Otac ga je uslišio i oslobodio od grozote smrti i učinio ga začetnikom vječnoga spasenja svih onih koji vjeruju u njega.
»I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, On koga je Bog proglasio velikim svećenikom, sličnim Melkisedeku.« (Hebr 5,8-10)

Otac nebeski je naumio privesti k slavi nebeskog kraljevstva mnoge sinove time da patnjama učini savršenim vođu našega spasenja, Isusa Krista.
Zato svi mi koji smo dionici Kristova svećeništva trebamo moliti i žrtvovati se u potpunoj poslušnosti i predanosti Očevoj volji. Isusu Kristu možemo pristupiti samo poslušnošću, slušajući njegov nauk i slijedeći njegov uzvišeni primjer u vršenju Božje volje.
Mnogi su izgubili vezu sa začetnikom našega spasenja samo zato jer su napustili posluh, jedini put koji preko Sina vidi k Ocu.
Biti poslušan nipošto ne znači podnositi prisilu i slijepo se podlagati tuđoj volji. Posluh je slobodno prianjanje uz Božji naum što je još sakriven u misteriju, ali ga Riječ predlaže na vjerovanje; on čovjeku omogućuje da od svoga života učini služenje Bogu i da uđe u njegovo veselje.
Slušamo onoliko koliko imamo vjere u Boga. Stoga ćemo za poslušnost biti nagrađeni vječnim životom samo ako slušamo iz vjere.

Isus u Evanđelju ističe da je nastupio čas njegove proslave za koji je došao na svijet i za kojim je toliko čeznuo i više ga puta spominjao. To je čas njegove strašne muke i smrti koju On iz poslušnosti volji Očevoj dragovoljno prihvaća da bi nama svima po toj svojoj smrti donio život.
To je nešto posve novo što se unosi u čovječanstvo. Teško to prodire u naše ljudsko mišljenje i osjećanje.
Da bi taj misterij Božje ljubavi barem donekle mogli shvatiti, Gospodin nam ga nastoji nazorno približiti jednostavnom slikom iz prirode. Ono što se u pšeničnom zrnu nesvjesno zbiva po prirodi koja je u nj stavila životvornu i plodonosnu klicu, to će Krist učiniti iz neizmjerne ljubavi prema Bogu i nama ljudima.
U granicama svoje mogućnosti i ljubavi to isto će učiniti svi Kristovi sljedbenici za Boga i Crkvu Božju.
Taj isti zakon vrijedi i za svakog pojedinog čovjeka koji želi sebi dobro i postići vječno spasenje svoje duše.
»Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.« (Iv 12,24-26)

Biti Isusov učenik, biti kršćanin znači slijediti Gospodina i ići njegovim putem križa koji nas vodi u slavu nebeskog Oca.
U križu, u muci i smrti svoga Sina, Otac je proslavio svoje ime. To je ujedno i svećenička proslava Krista, jer je On na žrtveniku križa prikazao otkupiteljsku žrtvu za čitav svijet i time postigao vrhunac svog svećeničkog dostojanstva i djelovanja. A time je ujedno pridobio pogane da povjeruju u njega, da ga uzljube i da mu budu odani.
Kao plod svega toga došao je nad apostole Duh Sveti u čijoj su moći oni obraćali pogane vjeri u Krista. I u tom obraćenju poganskoga svijeta i neprestanom obraćenju ljudi Krist se u potpunosti proslavio i neprestano se proslavlja.
Na taj se način ispunila Isusova riječ: »A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33)

U tu najuzvišeniju proslavu Oca po Sinu u Duhu Svetome mi se kršćani uključujemo u svakom slavljenju Euharistije koja obnavlja, posadašnjuje i ponazočuje Kristovu žrtvu na križu za spasenje čovječanstva. Samo tada se potvrđuje i produbljuje naš Savez s Bogom, jer Isus na križu se očitovao kao Spasitelj svijeta.
Odsad Krist zapečaćuje i sklapa taj Novi Savez svaki put kad se po sakramentima sjedinjujemo s njegovim životom, smrću i uskrsnućem.
U tom smislu su pravi i potpuni kršćani jedino sveci, a mi ostali to postajemo koliko dušom i srcem u poslušnosti slijedimo Začetnika našega spasenja i koliko sa svojim trpljenjem, strpljivošću i potpunim predanjem volji Očevoj poput Krista idemo k slavi uskrsnuća i vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,31-34
Ps 51 (50)
Heb 5,7-9
Iv 12,20-33

- 11:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2010., nedjelja

GODINA B - 2. VAZMENA NEDJELJA

DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»VJERA U USKRSLOGA KRISTA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Kristovo uskrsnuće je početak bratske zajednice novog Božjeg naroda koja se vjerom u uskrslog Gospodina okuplja da nastavi njegovo otkupiteljsko i spasiteljsko djelo na zemlji.
Promatrajmo tu mladu Crkvu vjernu Kristu uskrslome i divit ćemo se kako je ona snagom Božjeg Duha širila tu radosnu vijest spasenja i tako preobražavala svijet.

Prvi su kršćani živjeli životom koji je izazivao divljenje kod onih koji još nisu bili vjerom prigrlili Krista uskrsnuloga i pripadali zajednici Crkve.
Oni su živjeli u posvemašnjem bratstvu, radosno su ispunjavali svoje poslanje, međusobno su dijelili materijalna dobra i tako davali svjedočanstvo o novom životu koji su primili od uskrslog Krista.
»U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.« (Dj 4,32)

Isus se ukazuje učenicima nakon Uskrsnuća

A Uskrsli Gospodin je očitovao mnogim znamenjima da je prisutan u toj prvoj kršćanskoj zajednici, okupljenoj u dvorani Posljednje večere, kojoj daruje dva posebna dara: mir unutar zajednice i poslanje da ga pronose širom svijeta šireći radosnu riječ njegova Evanđelja. To su darovi Duha Svetoga kojega im Uskrsnuli Krist daruje.
Iz tog istog Duha su apostoli mogli crpiti snagu da velikom silom daju svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i da čine mnoga čudesa i znakove te da na taj način i njihovo djelo Bog potvrdi, kao što je potvrdilo i svoga Sina Isusa. Stoga je sasvim razumljivo što je ta prva kršćanska zajednica uživala naklonost svega naroda i da je danomice rasla.
»Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa; i svima im se iskazivala velika naklonost.« (Dj 4,33)

Ta prva apostolska zajednica kršćana bila je »jedno srce i jedna duša« zato što ih je ista vjera u uskrsloga Isusa ujedinjavala. Izvor tog njihovog bratskog zajedništva u ljubavi bila je vjera u zajedničkog uskrslog Gospodina. Ta vjera je preobrazila njihov život. Stoga je među njima vladala uzajamna ljubav i bratska pomoć koja se očitovala u zajedničkom posjedovanju i podjeli dobara.
Oni su se međusobno ljubili kao braća jer su bili dobro svjesni da su djeca Božja i od Boga rođeni.

Zato sv. Ivan apostol kaže: »Tko god vjeruje: „Isus je Kristî, od Boga je rođen. I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenog. Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo« (1 Iv 5,1-3). Prema tome zajednička vjera koja nas sjedinjuje s Kristom mora nas i međusobno povezivati kao braću jer Bog Otac Isusov je Otac svakoga od nas i On ljubi sve ljude kao svoju djecu.
Stoga ljubavlju kojom ljubimo Boga trebamo ljubiti i našega bližnjega.
Svaka kršćanska zajednica mora biti zajednica ljubavi prema Bogu i čovjeku, jer ljubav prema ljudima jedino je pravo i istinito mjerilo naše ljubavi prema Bogu.

Takvo zajedništvo ljubavi i takav život u nama uspijeva ostvariti jedino Duh Božji ako mu se otvorimo u vjeri i predamo u ljubavi.
U tome se sastoji naša pobjeda nad svijetom, nad zlom i grijehom i nad svim onim što se odupire svetoj volji Božjoj u nama. Sredstvo kojim pobjeđujemo svijet i sve ono što je protiv Boga u nama i oko nas jest naša vjera u Isusa Krista, Sina Božjega koji je za nas umro i uskrsnuo.
»I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?« (1 Iv 5,3-4)

Ali taj Sin Božji koji pobjeđuje svijet dolazi k nama kroz vodu i krv. On i danas dolazi među nas kroz vodu i krv u svima onima koji vjeruju u njegovo Ime.
Voda je simbol - znak našega krštenja po kojemu smo postali djeca Božja i kršćani po Duhu Svetome. Krv označava žrtvenu smrt Isusovu koju mi kršćani obnavljamo u slavljenju svete Euharistije – Mise u kojoj slavimo uskrsloga Krista našega Gospodina.
A za sve ovo svjedoči Duh Božji koji nam garantira istinitost naše vjere i njenu spasiteljsku moć jer ta vjera je utemeljena na dva stvarna događaja Isusova života: na Kristovu krštenju i na njegovoj smrti na križu i na njegovu uskrsnuću od mrtvih.
»On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči, jer Duh je istina.« (1 Iv 5,5-6)
I mi ćemo ako se vjerom otvorimo djelovanju Duha Svetoga u nama osjetiti plodove njegove ljubavi i mira, snage i izdržljivosti u patnjama svakidašnjeg života, ali i uspjeh i veselje u širenju Radosne vijesti spasenja.

Taj Duh istine darovao je svojoj Crkvi uskrsli Krist Gospodin. Zato Duh Sveti i danas svjedoči Isusa Krista u njegovoj Crkvi širom svijeta.
»Kad bî uvečer onog istog dana, prvog u sedmici – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: „Mir vama!î. To rekavši, pokaza im ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.î (Iv 20,19-23)

Kako vidimo, dakle, iz današnjeg sv. Evanđelja po Ivanu, Krist Gospodin, koji je za nas umro i uskrsnuo od mrtvih, daruje Duha Svetoga svojoj Crkvi. Baš zato jer je dar smrti i uskrsnuća Kristova, Duh Sveti osposobljuje apostole da »otpuštaju grijehe« ljudima i da ih razrješuju od zla i od svega onoga što ih sprečava da postanu sudionici otkupljenja koje je Isus svojom smrću i uskrsnućem za nas ostvario. Stoga sakrament svete ispovijedi, tj. pomirenja čovjeka s Bogom dar je uskrsloga Krista njegovoj Crkvi.
Duh Sveti kojega je uskrsli Krist darovao svojoj Crkvi i nas uskrisava od mrtvih svaki put kada putem toga sakramenta pomirenja tražimo od Boga preko njegove Crkve oproštenje naših grijeha.

Tako Duh Sveti nastavlja Kristovu spasiteljsku misiju – poslanje u Božjoj Crkvi preko apostola i njihovih nasljednika.
»Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.î« (Iv 20,21)
Krista, dakle, nasljeđuje njegova Crkva koja živi i djeluje u svjetlosti i snagom svojega uskrsloga Gospodina.
Na taj način djelovanjem apostola i milošću Duha Svetoga spasenje Kristovo stići će svim ljudima.

Prema tome grijeh Tomin se sastoji u tome što nije povjerovao svjedočanstvu drugih apostola koji su mu rekli: »Vidjeli smo Gospodina!« (Iv 20,23)
Toma nije htio vjerovati drugima dok se on sam osobno nije uvjerio u uskrsnuće Gospodinovo.
»Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegova rebra, neću vjerovati.« (Iv 20,26)

Toma nije još bio shvatio da vjera nadilazi materijalno gledanje očiju. Samo onaj koji se potpuno povjerava svjetlosti koja dolazi od Boga sposoban je vidjeti ono što oči ljudske ne mogu spaziti. To je konačno i Toma shvatio kod se nakon osam dana Isus ponovo ukazao i pokazavši mu svoje ruke i rebra i rekao mu: »Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.« (Iv 20,28).

Rembrandt: Nevjerni Toma

Na taj Isusov poziv Toma povika: »Gospodin moj i Bog moj!« (Iv 20,29) i tako je na najsavršeniji način ispovjedio svoju vjeru u uskrsloga Krista Gospodina.
Ali ova ispovijest vjere nevjernog apostola nema potpune zasluge koje bi imala da nije bila vezana za probu – iskustvo.
Zato mu Isusu koreći ga zbog njegove nevjere reče: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,30).
S ovim ukoravajućim riječima svoga nevjernog apostola, Krist Gospodin govori svima nama da nije moguće imati vjeru ako ne povjerujemo svjedočanstvu apostola i njegove Crkve koja vođena Duhom Svetim doživljava iskustvo Uskrslog Gospodina u svojem životu i naviješta ga svaki dan cijelom svijetu istom snagom kao i onog prvog dana njegova uskrsnuća.
A sve ovo je zapisano, kaže sv. Ivan apostol u današnjem Evanđelju da i vi »vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.« (Iv 20,31)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 4,32-35
Ps 118 (117)
1 Iv 5,1-6
Iv 20,19-31

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. VAZMENA NEDJELJA

TREĆA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
ISUS JE UMRO I USKRSNUO, APOSTOLI SU SVJEDOCI NJEGOVA USKRSNUĆA

ISUS KRIST JE UMRO I USKRSNUO ZA NAS LJUDE

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Smrt i uskrsnuće su dva nedjeljiva vida Kristova otajstva. On je »Sluga Božji« na kojem se savršeno ostvaruje Božji naum s čovjekom i Očevi planovi spasenja ljudskoga roda. Predan je smrti, ali Bog ga uskrisi od mrtvih.

Carl Heinrich Bloch: Uskrsnuće (II)

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma želi nam pomoći da sve dublje prodremo u ova vazmena otajstva.
Otajstvo Uskrsa zaista je veliko ne samo u neizmjernoj ljubavi Božjoj prema nama ljudima koja je dokazana u smrti Kristovoj na križu za naše spasenje, već i u njegovu uskrsnuću od mrtvih snagom Duha Svetoga.
Ovaj najvažniji događaj smrti i uskrsnuća Kristova u povijesti čovječanstva je središte naše svete vjere, središte kršćanstva.

Apostoli su svjesni toga da sve njihovo poslanje se sastoji u tome da dadnu svjedočanstvo riječju i životom Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo po nagoviještanju svetih Pisama.
Kršćanska zajednica otkriva u tim događajima života Isusova ostvarenje proročanstava Staroga Zavjeta: On je Mesija, Božji poslanik i sluga, Otkupitelj i Spasitelj svoje braće, svetac i pravednik Božji koji je bio izdan, zanijekan sa strane Židova i predan u ruke poganima i ubijen.
»U one dane: Reče Petar narodu: „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših proslavi Slugu svoga Isusa, kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom koji je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika, a izmoliste da Vam se daruje ubojica. Začetnika života ubiste! No Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.î« (Dj 3,3-15)

Smrt Isusova, sablazan Židovima koji nisu shvatili njegovo poslanje, rasvjetljuje novom svjetlošću Božje planove spasenja svoga naroda.
Sva obećanja koja je Bog dao narodu svojega Saveza ispunila su se u Kristu u kojem Bog prvo nudi svome narodu milost pokajanja i obraćenja.
Stoga sv. Petar poziva Židove koji su zanijekali i ubili Isusa, Začetnika života, da se pokaju za to svoje zlodjelo i da se obrate Bogu da bi imali oproštenje grijeha.
»I sada, braćo, znam da ste to uradili iz neznanja, kao i glavari vaši. Ali Bog tako ispuni što unaprijed objavi po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se dakle i obratite, da se izbrišu grijesi vaši.« (Dj 3,17-19)

Fra Angelico: Sv. Petar propovijeda

Židovi su iz mržnje ubili Isusa, ali Bog ga je iz ljubavi proslavio uskrsnuvši ga od mrtvih. Apostoli su svjedoci baš te ljubavi Božje koja je uskrisila od mrtvih Isusa Nazarećanina, Sina Božjega i Marijina.
Sva kršćanska zajednica daje svjedočanstvo o njegovu uskrsnuću. Novi život te zajednice jest kvasac obraćenja za sve ljude. Stoga ta ista ljubav Božja spašava sve one koji se kaju za svoje grijehe i obraćaju se Bogu po Isusu Kristu.
Krist nas pomiruje s Bogom. On je umro zbog naših grijeha i radi našega spasenja. Isus nas uvijek zagovara kod svog Oca i moli za nas milost obraćenja.
Odgovoriti njegovoj ljubavi znači mijenjati svoj život i u životu provoditi sve što Bog od nas traži.

Život nas kršćana trajno je obraćenje. Svako razdoblje našega života ima se očitovati kao smrt starim navikama i napredak u novom životu koji je Krist donio svijetu.
Sve to iziskuje od čovjeka obraćenje koje se sastoji u pokajanju za grijehe i u nastojanju (trudu) za novim životom ljubavi koji se ostvaruje u obdržavanju Božjih zapovijedi i zakona.
»I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo.« (1 Iv 2,3)

Tko ne živi po zapovijedima Božjim ne može reći iskrena srca da poznaje Boga i Njegova Jedinorođenoga Sina Isusa Krista. »Tko veli: „Poznajem gaî, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja« (1 Iv 2,4-5) kaže sv. Ivan apostol.

Sve je to moguće, ako mi čvrsto vjerujemo da je Isus Krist umro i uskrsnuo za nas i ako mi sami umremo grijehu i s njim uskrsnuo na jedan novi život.
Zato se ne smijemo nikada bojati uskrsloga Gospodina ako se pokaže i nama kao i apostolima i ako nam kaže: »Mir Vama!«, jer je On uvijek među svojima.
Zaista i mi svi osjećamo potrebu da se Gospodin očituje u našim životima te da tako uz njegovu pomoć nadvladamo kolebljivost koja nas znade zahvatiti.
Vjera nam govori da je Isus uvijek živ i nazočan među nama te nas poziva da imamo udjela u njegovu djelu spasenja ljudi i čovječanstva.

Isus i nama danas kao i zbunjenim i prestrašenim apostolima govori: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam to! Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju nema, kao što vidite da ja imam« (Lk 24,38-40). Da, potrebno je zaista gledati i opipati Gospodina da bi iskušali kako je On dobar.
On je kao dobri Otac koji nam dolazi u susret raširenih ruku i srca otvorena, puna ljubavi i milosrđa, uvijek spreman da nam oprosti naše grijehe i da nam pruži svoje prijateljstvo.

Na nama je da kušamo tu ljubav Gospodnju i da se dopustimo preobraziti od njega u nove ljude, tj. da uskrsnemo skupa s njime na novi, ljepši i svjetliji život.
Baš zato je i nama potrebno da nam Isus kao i svojim apostolima »otvori pamet« da bi razumjeli Pisma koja govore da je Krist umro i uskrsnuo za nas »i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima« (Lk 24,47) (kako nam to govori današnje sveto Evanđelje po Luki).

Zadaća koju je Isus povjerio apostolima jest ta da navješćuju i svjedoče otajstvo njegove smrti i uskrsnuća i da tako pronose Kristovo spasenje širom svijeta. Spasenje se dakle postiže samo preko obraćenja i po oproštenju grijeha.
Naše obraćenje u uskrslome Kristu može i mora označavati jedan proces duhovne obnove i oslobođenja našega i naše braće i sestara od životnog mrtvila koje nas paralizira pred tolikom krizom i izgubljenošću vjerskom, moralnom i društvenom u kojom se nalaze mnogi članovi Crkve i društva širom svijeta. Ako smo »djeca uskrsnuća«, moramo biti svjedoci »nade« u svijetu u kojem živimo.
I ako budemo svjedoci uskrsnuća Isusova koje samo Bog može ostvariti i koje preobražava život svakog čovjeka obraćajući ga u nutrini da bi ga uključili u sveopći plan spasenja, spasit ćemo sami sebe i cijelo čovječanstvo.

Smatram da vremena u kojima živimo traže da svi budemo aktivni i kreativni svjedoci Kristova uskrsnuća.
»Svaki kršćanin (laik), kaže Drugi Vatikanski Sabor, mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa, i znak Boga živoga.« (LG 38)
Stoga svi moramo pravo spoznati i usvojiti Božju riječ, tumačiti je i shvaćati u svjetlu Duha koji nam je dan i svjedočiti je u konkretnom životu. Treba se ponovo vratiti u posjed ove riječi koju nam je Krist dao na krštenju pod simbolom male upaljene svijeće.
Mi možemo svjedočiti da je Krist uskrsnuo i da živi samo onda ako je On uskrsnuo u nama i ako u nama živi.
Kad smo sposobni da se drugima otvorimo, da oprostimo i da budemo veseli, tek tada možemo shvatiti da je Krist uistinu uskrsnuo u nama i da smo u stanju i drugima ga svjedočiti.
Sve drugo ne uvjerava. Slično je blijedom zimskom suncu koje svijetli, ali ne grije.

Stoga Božja riječ mora ispunjati prostore i vremena svakodnevnoga našeg života.
Zato je nužno da svi vjernici usvoje tu Božju riječ, s njome se združe, osjete se za nju i osobno odgovorni, budu njezini čuvari i u obitelji i na svim mjestima svakodnevnog života.
Neka nas danas sveta Euharistija potakne da ponizno i odvažno odgovorimo na Kristovu ponudu da »budemo svjedoci njegova uskrsnuća«

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 3,13-15. 17-19
Ps 4,2. 4. 7. 9.
1 Iv 2,1-5a
Lk 24,35-48

- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. VAZMENA NEDJELJA

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U svjetlu Kristova uskrsnuća danas promatramo Isusa kao Dobrog Pastira. Lik Dobrog pastira koji na ramenima nosi nađenu izgubljenu ovcu (usp. Lk 15,3-6) jedan je od najljepših spomenika prvoga kršćanstva iz katakomba.
Crkva je odabrala ovaj dan od vremena pape Pavla VI. – kao Dan duhovnih zvanja.
Temeljno je načelo božanskog plana spasenja čovječanstva da Bog redovito ljude spašava po ljudima.
Ako život jedne kršćanske crkvene zajednice buja, u njoj će biti uvijek ljudi i žena, mladića i djevojaka punih velikodušnosti da se u ljubav potpuno daruju Bogu za ljude.
Isus Krist – Dobri Pastir, koji polaže život svoj za ovce svoje, postaje tako oličenje samozaboravne i predane, velikodušno sebedarne ljubavi u službi Bogu za ljude.

Isus Krist nije uskrsnuo radi sebe već da sve ljude povede prema životu i jedinstvu za kojim duboko čeznu sva ljudska pokoljenja.
Gospodin Isus je svojim uskrsnućem postao glava novoga društva, novog naroda Božjega, sv. Crkve. On je kamen novoga zdanja, - novoga i boljega, Božjega čovječanstva.
Na njemu, kao na ugaonom kamenu gradi se jedinstvo ljudskog roda. U njegovo je ime Petar učinio čudo ozdravljenja bolesnog čovjeka. Nastavak je to dakle spasiteljskog djelovanja Kristova po Crkvi, kao što to Petar izričito kaže: »'Znajte, svi vi i sav narod Izraelov: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi raspeli, a koga Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.« (Dj 4,9-10)

Sveti Petar liječi bolesnika

Ali nije samo čudo ozdravljenja bolesna čovjeka, već i najveće čudo, a to je spasenje svih ljudi, vezano je uz to blagoslovljeno Ime Isusovo.
»I nema ni u kom drugom spasenja. Nema uistinu, pod nebom drugog Imena dana ljudima po kojem nam se spasiti« (Dj 4,11-12), kaže sv. Petar apostol.
Zato sv. Crkva danas poziva svakog kršćanina da se upita kakav je životni stav zauzeo prema Isusu.
A napose onaj koji osjeća poziv za svetu službu u Crkvi treba biti sam zahvaćen vjerom i uvjerenjem u to jedinstveno Ime Isusovo.
Koga Bog zove u svoju službu treba biti sav u ljubavi Kristu darovan, kako bi ga Isus mogao osposobiti i darovati svega na službu ljudima za spasenje svakog čovjeka i svega ljudskoga roda.

Mi kršćani treba da gradimo svoj život na Isusu Kristu jer je On taj »kamen zaglavni« našega spasenja.
Stoga kličimo mu puni radosti i veselja: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«. A danas taj molitveni poklik je i želja da iz naše sredine Bog izabere velikodušne mlade ljude koji će poći za Isusom Kristom da nam posluže Božje spasenje »u ime Gospodnje«.

A najveća milost što nam je daje uskrsli Krist jest ta da smo u njemu i po njemu postali djeca Božja.
To je izvor naše sličnosti s Bogom. Ona će biti savršena kad naše jedinstvo s Isusom bude posvemašnje.
»Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo« (1 Iv 3,1), kaže sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju).

Bog nas u Isusu Kristu iznutra čini svojom djecom. On se nama po Sinu svojemu i u Duhu Svetome iznutra dariva kao Otac i postupa s nama kao sa svojom djecom.
To je naše već sadašnje stanje, koje je još prikriveno prolaznošću, obličjem ovovremenosti, dok nakon našeg ovozemaljskog života naše će se pravo stanje djece Božje potpuno očitovati jer ćemo gledati Boga licem u lice i živjeti s njim u najtješnjoj intimnosti i u potpunom sjedinjenju u ljubavi.
»Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest« (1 Iv 3,2).
Zato trebamo brižljivo čuvati i njegovati to svoje najveće dostojanstvo djece Božje.

Baš zato što smo djeca Božja, Krist nas sve okuplja u jedno. Ljudi čeznu za jedinstvom. Jedino je Isus Dobri Pastir koji sve ljude može okupiti u jedno. Zato ih on poziva da mu budu bliski i s njime povezani kao što je On povezan s Ocem. Dolazeći na svijet, Isus se predstavio čovječanstvu kao onaj od Boga obećani pastir sa svim karakteristikama dobrog pastira.
On poznaje i ljubi svoje ovce; zove ih imenom. On ih pase, brani ih, daje im život; traži izgubljenu i radosno je vraća u ovčinjak; prikuplja raspršene ovce.
Drugim riječima, Isus je pastir na službu stadu, čak dotle da za njih daje život.
»Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca, i život svoj polažem za ovce« (Iv 10,11. 13)

Dok ljudske poglavice i vođe naroda gospodare nad njima i izrabljuju ih.
Stoga Isus za te lažne ljudske pastire kaže: »Najamnik, - koji nije pastir, kome ovce nisu vlastite – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.« (Iv 10,13-14).
To je žalosna slika gospodarenja čovjeka nad čovjekom, vlasti koja podjarmljuje i izrabljuje slabe i bijedne ljude.
To gospodarenje lažnih poruka i narodnih vođa kroz duga stoljeća je sebi ponekad davalo ljudsko lice, ponekad se pokrivalo čovjekoljubljem, ali ako se malo bolje otvore oči, vidi se da se s obzirom na Kristovo vrijeme, situacija nije izmijenila.
Ima na svijetu još i sada područja gdje je situacija gora negoli u Isusovo vrijeme, gdje oni koji imaju moć i vlast gospodara nad drugim ljudima okrutno i nasilno.
Čovječanstvo nije nikad bilo bez tirana, pa to nije ni danas.

Prema tome biti ovčica Isusa Krista Dobrog Pastira, koji svoj život za nas polaže – daruje, nije nikakvo poniženje, nego je spasenje. On je prvi mučenik ljudskog nasilja.
I On je odveden kao janje (ovca) u klaonicu, ali je svojim mučeništvom oslobodio nas od ropstva svakog nasilja zla i grijeha i tako zapečatio posvemašnji preokret vrijednosti i u ljudskim odnosima stvorio novu mogućnost boljeg, pravednijeg i mirnijeg zajedničkog života. Od Krista pa unaprijed istinska slava neće biti u tome da drugi služe nama i da podanici nas uzdržavaju, nego, naprotiv, da mi njima služimo i da mi njih hranimo.

Današnji čovjek s prezirom odbacuje ulogu ovce, dok u stvarnosti je on to u cijelosti. Makar to mi i ne opažamo, puštamo da nas kao slijepce vode svim vrstama manipulacije i skrivenog u vjerovanja.
Drugi stvaraju uzroke blagostanja i ponašanja, ideale i ostvarenje napretka, a mi za tim kaskamo. Reklama nas zarobljuje i pretvara u plagijate. Jedemo što nam drugi kažu, oblačimo se onako kako nas drugi uče.

Isus Krist nas poziva da se s njim pokušamo osloboditi svega toga. Gdje je Duh Gospodnji, tu je sloboda, tu na površinu izlazi osoba s neponovljivim bogatstvom i sa svojim jasnim ciljem: izlazi na površinu Božje dijete.
Isus našu osobnost ne umrtvljuje, nego joj pomaže da raste i da se oblikuje. Krist nas »poosobljuje« svojom spoznajom i svojom ljubavlju; čini da se od nas rađa novo stvorenje, svjesno i snažno stvorenje s kojim svijet ne može manipulirati, jer govori Gospodin: »Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.« (Iv 8,12)

Sve to mora u nama pobuditi radosni osjećaj naše pripadnosti Kristu, Dobrom Pastiru, i uvjerenje da nas On pozna i ljubi. Ali, isto tako, mora probuditi i obvezu da ga ne izdamo i upadnemo u druga teška podaništva i robovanja. Isus nam daje i znak po kom raspoznajemo jesmo li iz njegova ovčinjaka: »Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom« (Iv 10,4.16).

Danas na Nedjelju Dobrog Pastira sv. Crkva katolička slavi (25. godišnjicu) i sjeća se ustanovljenja molitve za duhovna svećenička i redovnička zvanja da bi se zasadila Crkva širom svijeta i da bi rasla kršćanska zajednica.
Isus želi spasiti sve ljude. Zato je potrebno da ga svako stvorenje spozna i da uđu u njegov ovčinjak, njegovu Crkvu.
»Imam i drugih ovaca – kaže Krist – koji nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem, i glas će moj čuti i postat će jedno stado, jedan pastir« (Iv 10,15-16)

A to Isus može ostvariti samo preko Bogu posvećenih osoba: biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i dobrih kršćana.
Zato je sveta kršćanska dužnost svih nas da se neprestano molimo Bogu Ocu da po Srcu Isusa Krista, Dobrog Pastira, daruje u Duhu Svetome svojoj Crkvi što više dobrih i svetih pastira i duhovnih svećeničkih i redovničkih zvanja.
»Dužnost promicanja svećeničkih zvanja – kaže Drugi Vatikanski Sabor- spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim kršćanskim životom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu samo mladi sudjeluju.
Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti. Neka svi svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja; neka svojim osobnim, skromnim, radinim, radosnim životom kao i uzajamnom svećeničkom ljubavlju i bratskom suradnjom u radu privlače srca mladih i prema svećeništvu« (Optatam totius, 2):

»Svećenici i kršćanski odgojitelji neka ozbiljno nastoje da zgodno i brižljivo probranim redovničkim zvanjima pribave Crkvi takav prirast koji zaista odgovara njezinim potrebama. Neka i u redovitom propovijedanju češće govore o evanđeoskim savjetima i prihvaćanju redovničkog staleža. Neka roditelji, odgajajući svoju djecu u kršćanskom životu, njeguju i čuvaju u njihovim srcima redovničko zvanje« (Perfectae caritatis 24)
»Isto tako neizostavnu zadaću ispunjuju redovnici i redovnice, bilo molitvom bilo revnim radom, da se Kristovo kraljevstvo u dušama ukorijeni i ojača i dalje širi.« (Ad Gentes, 15)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 4,8-12
Ps 118,1. 8-9. 21-23. 26. 28cd. 29
1 Iv 3,1-2
Iv 10,11-18

- 15:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. VAZMENA NEDJELJA

PETA VAZMENA NEDJELJA(Godina B)
»Ja sam trs, vi loze«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o najintimnijoj, nutarnjoj životnoj povezanosti između Krista i njegovih vjernika, pojedinaca i zajednice vjernika. Tu nutarnju životnu povezanost Isusa i nas, to naše životno sjedinjenje s Bogom, zove se život milosti.
Svaki kršćanin je pozvan i osposobljen živjeti u milosti posvetnoj.
Po sv. Krštenju, tj. Sakramentu koji nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom, božanske energije Uskrsloga Spasitelja djeluju u nama, jer Krist živi u nama, a mi u njemu.

Prema tome vjera ne smije ostati u našem životu na razini djetinjastog osjećaja, a niti smije ostati puko razumsko prianjanje uz Boga. Ona traži zauzetost čitava našeg bića i ne koleba ni pred kakvim životnim opasnostima.
Po našoj vjeri Krist nastavlja svoje djelo u svijetu. Pozvani smo da mu budemo suradnici u spasenju ljudskoga roda.
Zato kad shvatimo što Gospodin od nas traži, valja nam se dati na posao.

Tako u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih, sv. Luka evanđelist nam želi pokazati kako je Uskrsli Krist svoju Crkvu obdario Duhom Svetim da uz marljivu i zanosnu suradnju apostola i prvih učenika nastavi Isusovo djelo spasenja kroz ljudsku povijest. I evo, danas nam se predstavlja veliki Kristov osvojenik – Savao koji će se poslije prozvati Pavao. Sam Krist Gospodin je zahvatio u život ovoga, možemo reći, zakletog i bijesnog progonitelja Crkve. Pred Damaskom ga obasja »svjetlost s neba« te začu glas: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« Na upit: »Tko si, Gospodine?« začu odgovor: »Ja sam Isus kojega ti progoniš!«
Pavao je tako iskustveno doživio nazočnost i snagu Krista uskrsloga koji je preobrazio sve njegovo biće te je od bijesna progonitelja postao najoduševljeniji promicatelj kršćanstva.
I od toga dana, unatoč protivljenju svojih neprijatelja i prvotnog nepovjerenja samih kršćana, Pavao odvažno naviješta Krista Isusa koji ga je u svojim rukama učinio kao »oruđe izabrano« (Dj 9,15) Božjeg Evanđelja spasenja i »Apostolom narôda«.

Michaelangelo: Obraćenje sv. Pavla

Sve nam to govori da su Kristu potrebni vatreni apostoli, vatreni uskrsni kršćani. I prva kršćanska zajednica je trebala prevladati svoju uskogrudnost i nepovjerenje prema svome donedavnom progonitelju Savlu.
Božja milost i Barnabino zalaganje kod crkvene zajednice pomogli su da je Savao postao Pavao, veliki apostol Kristov.

Premda je Crkva, kao i svaki organizam, sklona da ponekad odbaci strano tijelo, ipak ne smijemo odbiti ni neprijatelja kad pokazuje znakove obraćenja.
Još manje smijemo biti nepovjerljivi prema braći i sestrama koji su godinama s nama i teže za istim ciljevima, iako možda na drugi način.
Sretne su zajednice s članovima koji se znaju zauzeti za druge i rušiti zidove nepovjerenja. Ako postoji uzajamno povjerenje i prava ljubav, ne samo u riječima, nego »na djelu i u istini«, Bog će uvijek pronaći nekog Barnabu »puna Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24) koji će moći otkriti u drugima darove Duha Božjega za dobrobit cijele Crkve.
Važno je samo to da se nitko ne odcijepi, ili svojom krivicom ili krivnjom drugih osoba, od pravoga trsa koji je Krist Gospodin.

A sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju) nam govori da jedini kriterij po kojemu možemo saznati da li smo zaista od Boga i da li je ljubav Božja u nama jest ljubav koju nosimo u svojoj duši i u svome srcu prema bližnjemu i to ne samo »riječju i jezikom nego djelom i istinom« (1 Iv 3,18).
Prava ljubav vidi se na djelu. Ljubav koju Krist od nas traži da je iskazujemo ljudima nije neki puki osjećaj. Ona traži da se bez kolebanja zauzmemo za pravednost i istinu.
Mi ćemo zaista ljubiti bližnjega »djelom i istinom« (1 Iv 3,18) samo onda kad budemo sposobni kao Krist dati svoj život za braću.
Samo Duh Sveti koji prebiva u nama i koji nam je dao Krist Gospodin može nam pomoći da živimo po njegovim zapovijedima ljubavi u povezanosti s Bogom i ljudima.

Nemoguće nam je ispuniti poslanje koje nam Isus Krist povjerova ako nemamo osjećaj kao i On i ako ne postupamo u životu prožeti snagom Duha Svetoga koju nam On svakodnevno nudi svojom riječju i svojim otajstvima.
Uskrsli Spasitelj nastavlja tu svoju misiju spasenja svijeta, i danas, po svojim poslanicima, tj. preko nas kršćana.
Sve je to djelo Duha Svetoga u nama koji nas iznutra najtješnje i najintimnije sjedinjuje s Kristom i čini da mi ostajemo u njemu i On u nama (usp. 1 Iv 3,24)

Isus Krist je, dakle, kako nam to lijepo govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu, izvor života svakoga vjernika i začetnik svakog dobroga djela u nama, jer je On pravi trs, a mi loze.
Stoga Božanski život Krista – Trsa ključa u nama lozama, njegovim mladicama.
Odatle i dolazi taj slatko plod te intimne povezanosti naše s Kristom: grozdovi dobrih djela, a to su djela ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga je apsolutno potrebno da mi ostanemo uvijek sjedinjeni s Isusom, ako se ne želimo osušiti i ostati bez života.

Prema tome ostati u Isusu Kristu znači prije svega ostati »u njegovoj ljubavi« (Iv 15,9). Razumije se, u ljubavi koju On ima prema nama, više negoli u ljubavi koju mi imamo prema njemu.
Dakle, trebamo dopustiti Isusu da nas ljubi, da se u nas izlijeva njegov »sok«, a to je njegov Duh, odnosno Duh Sveti koji prebiva u nama, izbjegavajući da između njega i nas stavljamo nepremostivu ogradu samodostatnosti, nehaja i grijeha.

»Ja sam trs, a vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Uistinu, bez mene ne možete ništa učiniti« (Iv 15,3-7) kaže nam Isus.

Zato ostati vezani uz trs i ostati u Kristu Isusu znači ne odbaciti obveze prihvaćene na krštenju; ne otisnuti se u daleki svijet, kao razmetni sin, podajući se življenju u svjesnom i hotimičnom grijehu i biti svjestan da se od Boga može odvajati i pomalo, a da to i ne opažamo, dan za danom, nevjernost za nevjernošću, propust za propustom, nagodba za nagodbom, izostavljanjem prije sv. Pričesti, zatim i sv. Mise, a onda molitve i, na kraju svega.

Isus uporno traži da bezuvjetno ostanemo u njemu i omogućuje nam da uočimo sudbonosne posljedice odcjepljenja od njega. Mladica koja ne ostaje u jedinstvu s trsom suši se, ne donosi ploda, siječe se i baca u oganj.
»Ako tko ne ostane u meni, izbacit će se kao loza i osušiti. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.« (Iv 15,6)

Stoga ostati u Kristu znači ostati u njegovoj ljubavi, u njegovu zakonu. I na taj način mi skupa s njim ostvarujemo isti život u ljubavi koji struji između Oca i Sina.
Naše sjedinjenje s Isusom je bitno ako želimo živjeti njegovim istim božanskim životom i roditi dobrim plodovima koje Bog od nas traži.
Evanđelje nam govori također i o križevnom vidu toga jedinstva trsa i loze.
»U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam pravi trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda, on siječe, a svaku koja rod donosi čisti, da više roda donese.« (Iv 15,1-2)

Sve to znači d Bog Otac nas »obrađuje« trpljenjem kojim je posut naš životni put. A potrebno nam je i vlastito, samoinicijativno odricanje i obradba svoje osobe kako bismo »donosili više roda« i ostali Isusovi učenici.
Bog nam daje dovoljno milosti da uklonimo neuredne želje i naklonosti u nama da bi svu svoju energiju usredotočiti u samom jednom pravcu i tako uistinu rasli.
»Ovime se proslavlja Otac moj: da donesete mnogo roda i da budete moji učenici« (Iv 15,8) kaže nam Isus.

Dakle, Evanđelje, koje je Božja riječ u Isusu Kristu, jest kao obrezivanje i kljaštrenje, i predstavlja temeljni zakon kršćanstva, temeljno životno pravilo svakog kršćanina. Ono udara požude, tijelo s njegovim pohotama i sve ono što nas rasiplje na tolike isprazne planove i zemaljske želje, a osnažuje zdrave i duhovne snage; usredotočuje nas na istinske vrijednosti, a lomi zle snage.
Božja riječ uistinu se objavljuje kao oštri dvosjekli mač u rukama obrezivača.
»Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15,3-4) govori nam Isus.
Tko je sjedinjen s Kristom, on je već čist, Bog ga samo pročišćuje kroz kušnje i trpljenja života da bi donio što bolje i ukusnije plodove i tako dao slavu Ocu na nebesima.

A uz to moramo se potruditi da u ovome svijetu gledamo ne samo naše osobne patnje, žalosti, bolesti, tjeskobe, koje udaraju svakoga od nas ili našu obitelj, nego i onu veliku sveopću patnju koja muči naše društvo i čitav svijet, uključujući i onu najtajanstveniju od svih, a to je patnja nevinih. Već dosta godina mučimo se u krizi koja odaje našu nemoć da uspostavimo mir i red u građanskom zajedničkom životu.
A i to je nužno obrezivanje naše oholosti i ljudske preuzetnosti da sami gradimo kuću bez Boga. Možda Gospodin ide u potragu za nama na sve moguće načine kako bismo shvatili da bez njega zaista ne možemo ništa učiniti. To je pouka na koju društvo olako zaboravi, netom mu uspije da nekoliko godina proživi bez ratova i bez velikih tragedija.

Mnogi vođe naroda širom svijeta prave sasvim ambiciozne programe i svaki svoj govor završavaju obećanjem mira, pravde i slobode. Ali sve to kao da ovisi o njima, ili, u najvišu ruku, od dobre volje sviju; kao da ne treba nikakve povezanosti s Evanđeljem i s Bogom, da bismo sačuvali neke vrijednosti, uključujući onu najbitniju od svih, a to je poštivanje života i osnovnih ljudskih prava svakoga čovjeka.
Sve je to zaista jedna strašna varka od koje nas Bog mora osloboditi; jer ćemo se inače vratiti u kaos mržnje i ljudožderstva jedni drugih.
A da bi nas od te varke oslobodio, Bogu nije potrebno da nam šalje teške kazne; njemu je dovoljno da nas ostavi neka nešto učinimo sami, i tako sami među ruševinama našega života i u plaču, uvidimo što smo sami sposobni učiniti.

A da nam se to ne bi dogodilo Isus nam ukazuje na Mariju, Majku svoju, jer je Ona i naša majka. Samo Marija nam može pomoći u ovim našim mukotrpnim naporima općeg obraćenja Bogu.
Zato neprestani i odlučan poziv Marije, Kraljice mira, Majke Božje i majke svih ljudi, jest blagi i majčinski poziv svim ljudima dobre volje da ponovo otkriju da su braća u ovome svijetu punu mržnje, nasilja, nepravde, laži, prevare, grijeha i zla svake vrste, koji je već gotovo došao na rub samouništenja.

Stoga sv. Crkva nas poziva da se u ovoj jubilarnoj svetoj marijanskoj godini s većim žarom obraćamo Mariji.
Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih ljudi, osobit je znak pomirenja čovječanstva s Bogom i ljudi međusobno.
Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za Boga i za ljude, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nam pomaže da budemo poput nje ponizni i strpljivi i da poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje i križeve našeg svakidašnjeg života, da oprostimo nanesene nam uvrede i da budemo mironosci, blagi i ponizni kao Krist.
Marija će biti naša majka ako je slijedimo u njezinoj majčinskoj nježnosti i brizi za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu.

Sv. Franjo Ksaverski

Sve je to marljivo izvršavao veliki svetac i štovatelj Marijin sv. Franjo Ksaverski, (zaštitnik ove župe na Švarči), koji je godinama navješćivao Evanđelje Kristovo u Indiji i Japanu i mnoge obratio k vjeri i tako je svoj život žrtvovao u širenju kraljevstva Božjega i u spašavanju duša.
Sveti Franjo Ksaverski sam piše u svojem pismu sv. Ignaciju ovako: »Otkako ovamo stigoh nisam odahnuo. Marljivo obilazim selima i svetom vodom umivam nekrštenu djecu. Tako sam izbavio od grijeha silno velik broj djece što ne znaju, kako se ono veli, ni što je lijevo ni što je desno. Od djece ne mogoh obaviti božansku službu, niti što založiti ili počinuti dok ih ne bih naučio koju molitvu. Otada počeh shvaćati da je takvih kraljevstvo nebesko. Samo bi bezbožnik mogao odbiti takvo bogoljubno navaljivanje. Zato počeh od ispovijesti Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim sam ih upućivao u Apostolsko vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju. Zapazio sam u njih veliku darovitost. Kad bi bilo vjeroučitelja, ne sumnjam da bi postali vrlo dobri kršćani.

Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga da ih privede kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da potrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: „Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!”

O kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente! A kad bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja, zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: Evo me, Gospodine! Što hoćeš da činim? Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju!« [usp. H. Tursellini, Iz života Franje Ksaverskog, Rim 1956. knj. 4. pismo (1542) i 5 (1544).]

Neka, dakle, i nama sv. Franjo Ksaverski svojim molitvama i zagovorom pomogne kod Boga i Majke Božje Marije da i mi možemo vršiti svetu volju Božju i da u svakom trenutku života svojega budemo spremni odazvati se Božjem pozivu i činiti sve ono što nam Krist Gospodin govori.
A Isus nam riječima današnjeg sv. Evanđelja neprestano ponavlja: »Ostanite u meni, i ja u vama ... Ako ostanete u meni, i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite, i bit će vam« (Iv 15,4.7)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 9,26-31
Ps 22,26-27.28 i 30 ab. 30c-32
1 Iv 3,18-24
Iv 15,1-8

- 14:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 6. VAZMENA NEDJELJA

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
»KAO ŠTO JE OTAC LJUBIO MENE, TAKO SAM I JA LJUBIO VAS«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam ponovo o ljubavi koja nije u prvom redu zapovijed, nego životno iskustvo s Isusom Kristom i po njemu s Bogom Ocem. U toj ljubavi Kristovoj treba ostati, ako se želi ostati u blizini Očevoj.
Svi oni koji ostaju u toj ljubavi, prijatelji su Isusovi i Božji i nisu više sluge, već slobodna djeca Božja.
Ta sloboda djece Božje nije rezultat naših vlastitih napora nego dar ljubavi Božje koju nam je Krist donio.
To nam svjedoči Božji Sin koji je za nas ljude, iz ljubavi i samilosti prema nama grešnicima, život svoj položio na drvetu križa i uskrsnuo od mrtvih da bismo i mi u njemu živjeli za Boga i za bližnjega.

Tu ljubav Božju svjedočimo i mi uvijek kad se okupljamo na zajedničko slavljene Presvete Euharistije.
Tako ljudi iz raznih obitelji, plemena i naroda okupljaju se oko Euharistije i sačinjavaju jednu Božju obitelj i oko Božjeg stola slave slavlje slobodne djece Božje i raduju se zbog darovane ljubavi i u toj ljubavi se povezuju u Isusu Kristu s Bogom Ocem i međusobno. Nitko nije isključen iz te Božje ljubavi i njegova poziva na to euharistijsko slavlje djece Božje.
Bog poziva sve ljude da postanu njegov narod. I mi ne smijemo nikoga isključivati već se imamo svim ljudima otvarati u ljubavi.

Tako u Djelima Apostolskim sv. Luka Evanđelista opisuje širenja Kraljevstva Božjega od dvorane Posljednje večere do nakraj zemlje.
U tom opisu zgoda s rimskim satnikom Kornelijem (Dj 10,1-11.18) spada među najvažnije smjerodavne događaje.
Do tada se Crkva već bila ukorijenila u svoj židovskoj zemlji i čak izvan njezinih granica blaga vijest spasenja Kristova Evanđelja je prodirala.
Tako je bilo dozrelo vrijeme da Evanđelje Isusovo prekorači granice Židovstva i zahvati sve narode koji se Boga boje i čine pravdu.
Zato sv. Petar, vrhovni poglavar Crkve Kristove, koji je uveo prvog poganina Kornelija u puno zajedništvo »novog Božjeg izabranog naroda« kaže: »Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji se njega boji i čini pravdu« (Dj 10,34).

Petar krsti rimskog satnika Kornelija

No zamisao nije Petrova. On je samo izvršitelj odluke Božje. Kornelije je zapravo bio obraćenik samoga Duha Svetoga.
On je o Kristu čuo nekim sporednim putem. A kako je inače bio čovjek Bogobojazan, spontanošću koju daje Duh Sveti, zaželio je postati kršćanin.
I sam je poslao poslanstvo Petru. Iako se Petar spočetka skanjivao da li da primi ili ne jednog poganina, nežidova, u zajedništvo Kristovih vjernika, sam ga je Duh Sveti nagnuo da Kornelija krsti. I prije no što se Petar odlučio na to, Duh Sveti je na izvanredan način sišao nad Kornelija i sav njegov dom.

I Petra i Kornelija Bog je viđenjem stavio na put koji će ih dovesti do zajedništva. Isti Bog koji je Petru pokazao da ne smije praviti razlike ondje gdje ih ni Bog ne pravi i da nikoga ne zove nečistim, nagradio je vjeru Korneliju, izraženu pobožnošću i dobrim djelima, te mu otvorio put k spasenju, očitovavši svoju milost darom Duha Svetoga.
Pred takvom stvarnošću i crkveni autoritet u Petru i cijela zajednica shvaćaju da ne mogu ograničavati Božje milosrđe.
I to je i danas vrlo poučno: postoje u Crkvi i nepotrebne sustezljivosti. Ali opet, crkveni je glavar čovjek koji nastoji sve snage Crkve držati na okupu, pa makar i uz cijenu vlastite poniznosti i očinskog uvjeravanja. I tako se ostvaruje jedinstvo Crkve u raznolikosti univerzalnog kršćanstva koje u sebi prigrljuje sve narode.

Ono što nas sve uzajamno ujedinjuje u istoj Crkvi jest zajednička vjera u Isusa Krista i prihvaćanje ljubavi koju nam Bog nudi u svome Sinu.
I ta ljubav Boga Oca, sam je Krist Isus, koji je za nas iz ljubavi na križu razapet. Od Boga i Krista njegova i mi učimo ljubiti našu braću i sestre. Ljubav koju nam zapovijeda Isus, On sam stavlja u nas po svetim sakramentima.
On nas hrani i poji tijelom svojim za nas predanim i krvlju svojom za nas prolivenom.
Samo u njemu i po njemu možemo ljubiti jedni druge kao što je On nas ljubio.

Naša zajednička vjera u Isusa Krista i njegova ljubav u nama mora nadvladati svaku podvojenost te nas ujediniti u zajedništvu prijateljstva kako bismo nastavili njegovo djelo spasenja ljudi.
Zato nam i kaže sv. Ivan Apostol: »Predragi! Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga« (1 Iv 4,7).
Plod te naše životne povezanosti s Kristom jest uzajamna ljubav. Jedna jedinstvena struja ljubavi povezuje Oca i Sina, a po Sinu, povezuje nas s Ocem i sve nas međusobno. Po njoj postajemo obitelj Božja. »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas« (Iv 15,9) kaže nam Isus.

Tako Isusova ljubav prema učenicima, plod ljubavi kojom Bog ljubi Isusa i po uzoru na nju, svjedoči o ljubavi kojom Bog ljubi svijet.
Na učenicima je samo da ostanu u njegovoj ljubavi, a to će se dogoditi budu li čuvali njegove zapovijedi kao što je i On čuvao zapovijedi Oca svoga te ostaje u ljubavi njegovoj.
»Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam je vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za prijatelje. Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,13-14), govori nam Isus.

Vrhunska ljubav Kristova bila je u tome što je život svoj za nas dao. Zato nas Isus proglasuje svojim prijateljima, a ne slugama. Znak toga prijateljstva jest što nam je priopćio sve što je čuo od Oca.
A to nam je Isus rekao da bi njegova radost bila u nama i da bi tako naša radost bila potpuna. Stoga ako i mi želimo biti prijatelji Isusovi morao se truditi da saznamo sve njegove riječi i da uđemo u što dublje poznavanje i Njega i Njegova Oca. Pa onda, kao pravi prijatelji, želimo i druge dovesti do poznavanja i ljubavi Isusove.
Toga trebamo biti svjesni svi mi: svećenici, roditelji i svi kršćani da nam je dužnost naviještati Isusa svim ljudima, napose djeci i mladim naraštajima. Povezanost s Isusom treba donijeti plodove ljubavi.
»I postavih Vas da idete i rod donesete, i rod Vaš da ostane, ... « (Iv 15,17)
Dakle, čini se, da se sve ono što nam je riječ Božja do sada htjela reći, može sažeti u ovo: da budemo ljubljeni moramo ljubiti; da bismo od Boga Oca i Isusa Krista primili ljubav, treba da ljubav iskazujemo braći.
Naime, samo onaj koji je, barem u početku, okusio ljubav, sposoban je da se toj ljubavi otvori, da se ne plaši ljubiti.
Za nas vjernike je to početno iskustvo ljubavi ono iskustvo koje počinje u krštenju s ulivenim darom kreposti ljubavi i treba da se razvija i učini svjesnim u konkretnoj ljubavi prema bližnjemu. Grešnik i onaj koji je daleko od Boga tako će saznati da postoji Bog koji i njega traži i koji mu oprašta, samo ako postoji brat koji ga traži za njega se interesira, oprašta mu u ime Božje.
Siromah, bolesnik i starija napuštena osoba otkrit će da postoji Bog Otac i za njega, samo ako vidi brata koji se u Isusovo ime, njemu primakne, s njim podijeli svoj kruh i na sebe preuzme jedan dijelak njegove tuge. Bog nas je stvorio da budemo uzajamno odgovorni jedni za druge; hoće da se onaj, koji je osjetio što to znači biti ljubljen od Boga, potrudi da i drugi dožive to isto iskustvo na samo jedan moguć način, a to je da ih ljubi i to stvarno ljubi, ne riječju i jezikom, nego djelom i istinom (1 Iv 3,18).
Zapravo, ljubeći Boga u svome bližnjemu, mi smo osigurali sreću ovdje – potpisali vizu za vječnu sreću na nebu.
Molimo presvetu Djevicu Mariju da nam umnoži ljubav prema Bogu i našem bližnjemu.

Pobožnost prema Mariji, Majci Isusovoj i majci našoj pomoći će nam da otvorimo srce i dušu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Marija će nam pomoći da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi, da živimo za druge a ne za sebe da budemo svjetlo a ne tama, da budemo raspaljeni ljubavlju Božjom.
Marija će nam pomoći da i nama kao i Isusu siromasi, jadnici, bolesnici i nevoljnici svake vrste budu naši miljenici.
Kad naša ljubav budu bijednici i bolesnici, siromasi i žalosni bit će to znak da smo u Kristovoj Crkvi i da gradimo Božje kraljevstvo.
Kad naše ruke i naše srce budu otvoreni bijedniku, pomažući mu rješavati probleme i potrebe, tada Marija utjelovljuje u nama Krista siromaha.

Marija utjelovljuje u nama Krista ukoliko nastojimo biti poput nje ponizni i strpljivi, i ukoliko i mi poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje, oprostimo našim tlačiteljima, budemo mironosci, blagi i ponizni kao i Krist.
Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost u brizi za druge, uvijek spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći.
Marija će biti naša majka ukoliko ne budemo odviše zabrinuti za sebe, već poput nje za druge, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu.

Nemoguće je živjeti kršćanskim životom izvan Crkve, ali ni izvan Marije. Marija je Majka Božja, Majka Crkve i Majka svakog od nas. Što bolje upoznamo Mariju, bolje ćemo shvatiti duboku tajnu Crkve, koja je Tijelo Krista Isusa i Božji narod, dublje ćemo ponirati u otajstvo Sina Božjega.
I obratno, što dublje poniremo u otajstvo Isusa Krista i njegove Crkve, bolje ćemo shvatiti veličinu i dostojanstvo Marije.

Unoseći Mariju u otajstvo Krista, otkrivamo otajstvo ljubavi Božje koja se očitovala u Kristu Isusu, jer »Bog je ljubav«. Ujedinjujući se s Kristom, ujedinjujemo se s Marijom i s Crkvom i sa svim ljudima. U zajedništvu smo sa životom Trojedinog Boga, s ljubavlju Oca, koja se objavljuje u ljubavi i daru Sina, koji nas posvećuje svojim Duhom Svetim.

I tako sav naš život poprima Kristovske, Marijanske i Crkvene razmjere. Jedna nas ljubav povezuje s Isusom Kristom, s Marijom i sa Crkvom.
Ljubav je Duh Sveti, Duh Sina kojega odasla Bog u srca naša, koji kliče: »Abba! Oče!« (Gal 4,6)
Stoga imajmo pouzdanja i nade. Nismo siročad već djeca Božja i djeca Marijina!

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 10,25-26. 34-35. 44-48
Ps 98,1.2-3ab.3cd-4
1 Iv 4,7-10
Iv 15,9-17

- 13:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 7. VAZMENA NEDJELJA

SEDMA VAZMENA NEDJELJA (Godina B)
ISUS SE MOLI OCU ZA POSVEĆENJE SVOJE CRKVE

»Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o životu mlade Crkve Kristove nakon Isusova Uzašašća i odlaska k Ocu nebeskom.
Prvo čitanje iz Djela Apostolskih opisuje nam popunjavanje broja apostola koji su u prvom redu svjedoci Kristova uskrsnuća.
Crkva nije samo duhovna zajednica, ona se odmah na početku pojavljuje i kao strukturirana zajednica Kristovih učenika. Tako odmah nakon Uzašašća sabire se na molitvu oko Marije, Majke Isusove i kao zajednica vjernika čeka obećanog Duha Svetoga.
Prvi čin te Crkve bijaše da popuni broj dvanaestorice apostola nakon tragičnog i žalosnog odlaska Jude Iškariotskog koji je izdao Isusa.

Vrlo je značajno to što nam govore Djela Apostolska da u toj mladoj Crkvi prvi uzima riječ Petar, na kojem je Krist utemeljio svoju Crkvu.
Tako se odmah naznačuje u početku Crkve njegova specifična služba vrhovnog poglavara i vodstva zajednice Kristovih vjernika.
Petar postavlja uvjete koje treba posjedovati onaj koji će biti pribrojen jedanaestorici, a to je: da je bio u najtješnjoj zajednici života s preduskrsnim Isusom i da je bio svjedok njegova uskrsnuća.
Uz dogovor i molitvu posljednja se odluka prepušta Bogu i zato odlučiše baciti kocku.
»I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba, a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: „Ti Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe, kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje mjesto.” Onda im baciše kocke, i kocka pade na Matiju: tako bi pribrojen k jedanaestorici apostola« (Dj 1,20-26)

Petar Paul Rubens: Apostol Matija

Na taj način kroz vrlo jednostavne oblike ljudskih struktura učenici prepoznaju Božju volju. Tako se pojavljuje u živom organizmu Crkve prva struktura i prva organizacija zajednice Kristovih vjernika na čelu s Petrom koji je temelj i vidljiva Glava te Crkve.
Petar, vidljiva Glava Crkve predstavljao je nevidljivoga Krista u toj zajednici njegovih vjernika i svi su bili sretni jer su se osjećali predmetom Božje brige i ljubavi. Naročito su proživljavali njegovo milosrđe, njegovu oprosnu ljubav.

Stoga je Isus svijetu objavljivao svoju nazočnost i istinitost svoje poruke jedinstvom koje je ostvarivao njegov Duh ljubavi u toj kršćanskoj zajednici. Zato sv. Ivan apostol kaže: »Ljubljeni! Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena« (1 Iv 4,11-12).

Budući da smo bez ikakve svoje zasluge mi od Boga ljubljeni, osjećamo kao temeljni zakon te Božje ljubavi u nama da ljubimo jedni druge.
Štoviše, Bogu kao nevidljivome i ne možemo iskazati djelotvornu ljubav, stoga smo upućeni da radi Boga djelotvorno ljubimo jedni druge.
A darovatelj i njegovatelj te ljubavi Božje u nama jest Duh Sveti koji nam je darovan. »Po ovome znamo da ostajemo u njemu, i on u nama: od Duha nam je svoga dao« (1 Iv 4,13).

Ljubav Božja koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom pomoći će nam da budemo autentični svjedoci Kristovi na ovom svijetu. A to je djelo Duha Svetoga koji prebiva u nama i koji svjedoči da je Bog ljubav i da je iz ljubavi prema nama poslao svojega Sina Isusa Krista na ovu zemlju kao Spasitelja svijeta.
»Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,14-16)

Zato Isus u svojoj svećeničkoj molitvi Ocu nebeskom prije svoje žrtve na križu kad će na Veliki petak iz ljubavi položiti svoj život za stado svoje kao Pastir Dobri, moli se, kako to nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, da Bog u svojoj ljubavi sačuva sve one koji su njegovi.
To nije samo molitva za apostole nego i za sve nas, za svakog kršćanina. Svi smo mi u svijetu, ali ne od svijeta jer pripadamo Bogu i njegovoj Crkvi. I kao takvi imamo u svijetu misiju da budemo kvasac svijeta. Isus moli za nas da nas Bog Otac čuva u broju onih koji zazivaju njegovo ime. Moli da svi mi kršćani budemo jedno kao što su to Otac i Sin.
»Oče sveti! Sačuvaj ih u svome Imenu – one koje si mi dao: da budu jedno kao i mi!« (Iv 17,11)

Svijet će učenike Kristove mrziti jer nisu od svijeta već od Boga kao i Isus. Ali ti Kristovi učenici treba da ostanu u svijetu. Zato Isus moli Oca da ih očuva samo od Zloga, od Sotone i da ih posveti u istini, tj. u riječi Božjoj tako da budu posve zauzeti Božjom slavom i Božjom stvarnošću.
»Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina! Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet. I za njih posvećujem samog sebe, da i oni budu posvećeni u istini.« (Iv 17,17-19)

Kršćani, dakle, treba da budu posvećeni u istini. A to je sam Bog i sva dobra koja su u njemu za svakog čovjeka i za cijelo čovječanstvo. Ako budu posvećeni istini, postat će Božji poslanici u svijetu kako bi sav svijet upoznao i priznao pravoga Boga i onoga kojega On posla, Isusa Krista. Na tu nakanu Isus sada i sama sebe posvećuje; tj. svojom žrtvom na križu prinosi sam sebe Ocu da iz te sebedarne žrtve trajno izvire svetost i posvećenje njegovih učenika te da i oni u vlastitu sebedarju svijetu donesu poruku spasenja.

Mi kršćani kao i Isus trebamo biti »svjetlo svijeta« i »sol zemlje«. Mi ne smijemo zapravo bježati od svijeta, nego se kloniti zla u njemu i nadvladati ga vjerom i ljubavlju. Kršćani se, dakle, ne vežu uz svijet, jer ne koristi ništa sav svijet zadobiti, nego stoje u službi njegova otkupljenja. Kršćani žive s ljudima u svijetu, dijele njihove tjeskobe i napore, ali ne smiju pri tom postati robovi svijeta, već svjedoci istine. To ostvaruju uzajamnom ljubavlju i pomaganjem. Svjedočanstvom života po vjeri kršćani sudjeluju u nadvladavanju zla u svijetu i u stvaranju novoga neba i nove zemlje, novog otkupljenog svijeta.

Ova je nedjelja u posljednje vrijeme, već od pape Pavla VI., posvećena razmišljanju o sredstvima društvenoga priopćavanja. Crkva je na Uzašašće poslana svim narodima da im naviješta Isusovu blagu vijest spasenja. Zato Crkva treba da se posluži svim mogućim časnim i poštenim sredstvima priopćavanja, a to su: tisak, radio i televizija.
Ipak, temeljno sredstvo navještenja Evanđelja ostaje riječ. Riječ propovjednika, katehete, učitelja i voditelja, kao i ostalih kršćana u prijateljskom ili slučajnom razgovoru o Bogu, popraćena molitvom i životom jest svakidašnji normalni put širenja kraljevstva Božjeg među ljudima.

Sve je to s velikim žarom ljubavi činila Marija. Ona je životom, ljubavlju i molitvom širila kraljevstvo Božje i podržavala u vjeri sve one koji su prigrlili Evanđelje spasenja njezina Sina Isusa Krista.
Marija je srce Crkve. Oko njezina majčinskog srca okupljaju se apostoli i učenici svih vremena da bi lakše shvatili i što dublje i intimnije ušli u tajne otajstva ljubavi Božje prema nama ljudima objavljene u Isusu, Sinu Božjem.
»Otkako je umirući Isus s križa rekao Ivanu „Evo ti majke!” te je on „uze k sebi” kroz svu se povijest Crkve obistinjuje bezgranično duhovno majčinstvo Marijino. Majčinstvom se izražava briga za djecu. Ako je Marija majka svih ljudi, njezino zauzimanje za život ljudi, za život svakog čovjeka ima sveopći domašaj. Majka grli i čuva čitavog čovjeka.
Tako majčinstvo Marijino počinje majčinom brigom i njegom za Krista. U Kristu je podno križa prihvatila Ivana, a u Ivanu je prigrlila svakog čovjeka, čitavo čovječanstvo. Sve je ljude prigrlila naročitom brigom u Duhu Svetom. Stoga je Marijino majčinstvo učešće na snazi Duha Svetoga, onoga koji je Životvorac. Njezino se majčinstvo uvijek izražava poniznim služenjem prema vlastitoj njezinoj riječi: »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1,38)

„Obratite se”, pokoru činite, i „vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15). To su prve riječi Isusove upućene čovječanstvu.
Marijine poruke iz Lurda i Fatime u svojoj biti nisu ništa drugo doli poziv na obraćenje i pokoru, upravo po Evanđelju. Taj je poziv na obraćenje i pokoru u isto vrijeme i majčinski i čvrst i određen, gotovo strog. Čini se kao da govori Ivan Krstitelj na obalama jordanskim Ljubav »koja se raduje istini« znade biti iskrena i odlučna. Marija pozivlje na pokoru i molitvu. Ona opominje i preporučuje krunicu.

Ta je poruka upućena svakom čovjeku. Ljubav Majke Spasiteljeve odnosi se na cijelo djelo spasenja. Predmet su njene brižljivosti svi ljudi, a u isto vrijeme i cijelo društvo, svi narodi, sva plemena. Društvo koje je u opasnosti od otpada od Boga, koje srlja u moralnu propast.
Bezgrješno Srce Marijino, otvoreno riječju „Ženo, evo ti Sina!” duhovno je sjedinjeno sa Srcem njezina Sina, otvorenim vojnikovim kopljem. To je Marijino Srce otvoreno za čovjeka, za svijet, istom onom ljubavlju kojom je Krist ljubio ljude kad se za nas sam žrtvovao na križu. Stoga Majka Otkupiteljeva i Majka naša poziva danas i nas da se i mi skupa s Isusom posvetimo nebeskom Ocu za spasenje svega svijeta. Tako ćemo se skupa s njom naći što je više moguće blizu Srca Kristova, na križu probodenog za naše spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 1,15-17, 20a. 20c-26
Ps 103,1-2. 11-12. 19-20ab
1 Iv 4,11-16
Iv 17, 11b-19

- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.09.2010., subota

GODINA B - 2. NEDJELJA KROZ GODINU

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLIJEDITI ISUSA KRISTA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o (zvanju) pozivu Božjem upućenu čovjeku i o ljudskom odgovoru na taj Božji poziv.
Zvanje i nasljedovanje su dva aspekta ili bolje rečeno lice i naličje jedne te iste stvarnosti: slijedi se netko ili nešto samo onda ako se osjećamo pozvani od te osobe ili od te stvarnosti koja nam stoji pred očima i od vrijednosti i dobra koja izražavaju i kojima nas osvajaju.

Pripovijedanja i opisivanja zvanja su jedne od najživljih i najljepših stranica sv. Pisma. One nam otkrivaju Boga u svojoj tajni i u svojem veličanstvu i čovjeka u svoj njegovoj ljudskoj stvarnosti: tj. u njegovim bojaznima, strahovima i darivanju, u njegovim mogućnostim otpora i odbijanja Božjeg poziva i u njegovu otvaranju Bogu i prihvaćanju svete volje Božje.

Svaki čovjek, samo zato što se nalazi na ovome svijetu, jest u stanju zvanja.
Tajanstvenim putevima najobičnijih i najskrivenijih ljudskih događaja Bog poziva svakog čovjeka na opstanak na ovome svijetu po posebnim planovima svoje ljubavi. Poziv čovjeka na život jest zaista uvijek jedan osobni poziv. Bog ne pravi ljude serijski na jednoj zajedničkoj montažnoj tvorničkoj kateni (liniji); On ne upotrebljava isti kalup za dvije osobe.
Bog stvara ljude iz ljubavi i upućuje osobno svakome čovjeku svoju riječ ljubavi.

Bog zove Samuela

Stoga otkriti osobno zvanje znači otkriti planove Božje ljubavi koje Bog ima sa životom svakoga od nas, jer Bog želi dobro i sreću svakoga čovjeka. To je zapravo ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Samuelu koja nam opisuje zvanje Samuelovo i njegovu spremnost odgovora na poziv koji mu je dolazio s neba od Boga.
Bog se ne objavljuje u viđenju Samuelu, nego samo se čuje njegov glas.
Budući da Samuel prije toga nije još poznavao Gospodina, on malo pomalo prodire u te Božje tajne ljubavi budeći se u više navrata i trčeći kod svećenika Elija misleći da ga on zove.
Ali čim je Samuel shvatio da ga Gospodin zove, on mu se spremno odazvao riječima: »Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!« (1 Sam 3,10).
Zato Gospodin Bog Samuela uspostavlja za svećenika, proroka i sudca dajući mu vlast nad svim narodom.
Susret Samuela s Bogom bio je kod kovčega saveza, tj. na mjestu gdje je Gospodin prebivao i gdje se susretao sa svojim narodom.

Temeljna karakteristika svakoga zvanja jest ta da je Božji poziv uvijek vezan uz jednu misiju, poslanje u službi braći ljudima.
Čovjek koga Bog izabere da s njime surađuje mora naučiti slušati njegovu riječ i staviti se u službu svoje braće i sestara.
Izabranik Božji je onaj koji surađuje s Bogom u ostvarenju velikog Božjeg plana spasenja ljudi i svijeta.

Uz osobno zvanje jednoga čovjeka postoji i izbor jednoga naroda za spasenje cijeloga svijeta. Tako među svim narodima svijeta Bog je bio izabrao izraelski narod; to je odabrani Božji narod preko kojega je došao Spasitelj svijeta na ovu zemlju.
A poslije Isusova dolaska na ovaj svijet, novi odabrani Božji narod jest Crkva Kristova, jer samo ime Crkva (ekklesia) znači zapravo narod »izabrani, pozvan i sakupljen«. Na čeku ovoga novog odabranog Božjeg naroda nalazi se Isus Krist, Sin Božji, kojega je Bog odabrao i pozvao da uspostavi kraljevstvo Božje među ljudima.
On oslobađa ljude od svakoga grijeha i zla i čini ih djecom Božjom.
U Njemu svi ljudi dobre volje postaju suradnici Božji u ostvarenju Božjih planova spasenja čovječanstva.
Na Isusu Kristu kao na kamenu temeljcu gradi se novo čovječanstvo, čovječanstvo otkupljenih i spašenih ljudi. Bog se nikada ne zamara da zove ljude i žene, bogate i siromašne, jake i slabe da surađuju s njim u spasenju ljudskoga roda.
Bog mnoge poziva da napuste svoju obitelj, svoj narod pa čak i svoj vlastiti život da bi u rukama Božjim postali sredstvo ljubavi njegove prema braći ljudima.

Današnje sveto Evanđelje po Ivanu stavlja nam pred oči divan i zanimljiv poziv trojice prvih apostola Kristovih: Andrije, Ivana i Petra koji su znali ostaviti sve da bi slijedili Isusa i da bi skupa s njim ostvarili svoje osobno spasenje i spasenje cijeloga ljudskoga roda.
Današnje evanđelje nam opisuje dva susreta s Isusom koja imaju zajedničko to što su se oba susreta njegovih učenika s njime ostvarila preko drugih osoba koje su se u neku ruku već prije susrele s Bogom i ušle u tajne njegove ljubavi.
Sve to znači da Bog obično i na redovan način upućuje svoje pozive preko svjedočanstva dugih osoba, odnosno naše braće i sestara u vjeri.

Ivan Krstitelj pokazuje Isusa

Isusovo pitanje: »Što tražite?« nije samo upućeno njegovim prvim učenicima već svim Kristovim učenicima svih vremena i svih naroda jer svaki čovjek koji želi biti Kristov učenik mora uvijek tražiti istinu i pitati sama sebe s kojim motivima i razlozima slijedi Isusa.
Postaviti se pred Gospodina Isusa u stavu ustrajnog traženja istine znači biti svjestan da nas tajna njegova otajstva nadilazi beskonačno i da samo svjetlost Duha Svetoga koji je »Duh istine« »će nas voditi u spoznavanju potpune istine« (usp. Iv 16,13). Potpuna iskrenost u traženju istine Kristovih prvih učenika vidi se u njihovu spremnom odgovoru: »Rabbi – što znači – Učitelju, gdje stanuješ?« (Iv 1,38).
Oni dakle žele saznati gdje Gospodin Isus stanuje, žele biti s njim da bi ga upoznali bolje, da bi postali njegovi prijatelji da bi živjeli u srcu njegove ljubavi. Kad su oni otkrili tko je Isus Krist i da je On onaj koji daje pravi smisao svakom ljudskom životu jer otvara ljudske duše i srca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, oni to otkriće i drugima prenose.
To je baš ono što čini Andrija sa svojim bratom Šimunom kad ga dovodi Isusu.
To sve znači da Bog obično upućuje svoj poziv ljudima preko posredništva drugih ljudi da bi označio da svako zvanje ima Crkvene – zajedničke dimenzije jer je na dobro i korist sve Crkvene zajednice, tj. svih ljudi koji žele prihvatiti Božje spasenje.
Sve to se ostvaruje baš u Šimunu bratu Andrijinu kojemu Isus odmah mjenja ime u »Kefa! – što znači Petar – Stijena« (Iv 1,42) da bi označio njegovu buduću misiju – poslanje u Crkvi Kristovoj, jer na Petru kao na Stijeni, Hridini, odnosno kamenu temeljcu Isus Krist će sagraditi svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati, srušiti.

Ako je sve to tako jasno u slučaju Šimuna Petra, Prvaka Apostola, Prvoga Pape i Poglavara svete Crkve Kristove, to je isto tako istinito za svako zvanje pa i najmanje i najponiznije u Crkvi Kristovoj. Kad Bog nekoga zove u svoju službu On traži da se u ljubavi potpuno stavimo na raspolaganje braći ljudima jer svaki Božji dar i »manifestacija Duha Svetoga je za dobro zajednice« (1 Kor 12,7). Što se traži od čovjeka jest to da zna spremno odgovoriti na Božji poziv i slijediti Isusa Krista kamo god nas On želi voditi.
Tako je učinio sv. Antun Pustinjak čiji blagdan (baš danas) slavimo (17. siječnja) i koji je na Božji poziv po riječima Kristova Evanđelja sve svoje bogatstvo i blago razdijelio siromasima i otišao u pustinju da bi tamo u pokori, postu i molitvi mogao služiti u ljubavi Gospodinu Bogu i biti na potpunom raspolaganju braći ljudima.
Tako isto moramo činiti svi mi kršćani svaki na svome mjestu i u svojem osobnom životnom stanju u kojem ga je Bog pozvao i služiti Gsopodinu Bogu u čistoći i svetosti duše, srca i tijela.
Zato se uz pomoć milosti Božje moramo svim snagama boriti protiv svakoga grijeha i zla, a posebno protiv nečistoće i bludnosti, kako nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj prvoj poslanici Korinćanima, jer samo grijeh i zlo nas udaljuju potpuno od Boga i od ljudi. Bludnost i nemoralan život oduzima čovjeku unutrašnju duhovnu slobodu i čini ga robom zla.
Bludnost i svaki grijeh nemorala jest jedna velika nepravda prema Bogu kojemu samo pripada naše tijelo preodređeno za uskrsnuće (usp. 1 Kor 6,13-14); bludnost je grijeh svetogrđa jer naše je tijelo hram Duha Svetoga koji prebiva u nama (1 Kor 6,19-20) zato što smo mi članovi mističnog tijela Kristova (1 Kor 6,15-18). Nazočnost Duha Svetoga u nama usmjeruje naše tijelo i našu dušu da naljedujemo Isusa Krista čiji smo udovi u jedinstvu istoga tijela.
Svaki čovjek koji želi slijediti Isusa Krista »ponizna i čista« mora slaviti Boga i u svojem tijelu pa u bilo kakvom stanju života se nalazio, jer naše tijelo ne pripada nama već Bogu koji je poslao Duha Svetoga svojega da prebiva u nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Sam 3,3b-10,19
Ps 40 (39)
1 Kor 6,13c-15a,17-20
Iv 1,35-42

- 23:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 3. NEDJELJA KROZ GODINU

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
OBRAĆENJE

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o obraćenju.
Da bismo postali Božji prijatelji i ušli u njegovo kraljevstvo, ne možemo se osloniti sami na sebe i računati samo na svoje ljudske spoobnosti, djela i zasluge.
Valja nam otvoreno priznati Bogu svoje nedostatke i tražiti od Njega oproštenje. Bog neprestano zove čovjeka i to svakoga čovjeka da se obrati k Njemu da bi imao spasenje.
Božji poziv na obraćenje je hitan za svakog čovjeka: ako čovjek odbije taj poziv, on će izgubiti mogućnost da bude bolji, sretniji, u svojoj duši bogatiji, otvoreniji za ljubav i za život. A svaki čovjek koji sluša Božju riječ te mu je žao za zlo što je počinio, a spremno prihvaća obraćenje, prima Božje oproštenje i postaje prijatelj Božji.

Jona u Ninivi

Ovaj osjećaj hitne potrebe za obraćenjem vidi se u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Jone gdje se prorok Jona obraća Ninivljanima ovim riječima: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena« (Jon 3,4).
Budući da nije bilo vremena za gubljenje, građani Ninive »povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini« (Jon 3,5.10).

Sva sreća Ninivljana se sastojala u tome što su na vrijeme prihvatili Božji poziv, preko proroka Jone, na obraćenje i tako su spasili od srdžbe Božje svoj život i sav grad.
Sve to nam govori da jedini uvjet da bi postigli spasenje Božje jest taj da vjerujemo Bogu i da napustimo grijeh i zlo.
Primjer Ninivljana jest jedna opomena za sve nevjernike i jedan poziv svima nama da se obratimo i da krenemo kroz život onim putem koji će nas dovesti Bogu i Srcu njegove ljubavi, milosrđa i praštanja.

Ovaj poziv na obraćenje, tj. da napustimo život grijeha i zla i da izaberemo put novoga života koji će nas dovesti k Bogu, upućuje nam također i sv. Pavao apostol u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, kako smo to lijepo čuli u današnjem drugom čitanju. Sveti Pavao nas podsjeća na to da je naš život ovdje na zemlji prolazan i prema tome ne smijemo kasniti u našoj odluci za Boga.
Ne postoji dakle nikakva vrijednost u životu, niti bogatstvo, niti imetak, niti posao, pa čak niti obitelj, koja bi se mogla i smjela staviti kao zastor, brana između Boga i čovjeka tako da spriječi naše obraćenje i potpuni pristanak uz Gospodina Boga. Tko se odlučio slijediti Isusa Krista, on se zapravo mora odreći lažnih i prolaznih vrednota ovoga svijeta, jer je izabrao Krista kao najveću i apsolutnu vrijednost svojega života.
Svaki čovjek koji se želi spasiti i ući u kraljevstvo Božje mora se što prije odlučiti za Isusa Krista.

Poziv na hitno i potpuno obraćenje Gospodinu Bogu bez ikakva oklijevanja upućen je svim ljudima dobre volje koji žele postići spasenje od samoga našega Gospodina Isusa Krista prvim riječima njegova propovijedanja Evanđelja Božjega kad kaže: »Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15)
Stoga ovdašnji trenutak našega života je odlučujući za svakoga čovjeka jer je ovo vrijeme, vrijeme spasenja ili propasti. U svakidašnjim trenutcima našega života ovdje na zemlji se odigrava naša vječna sudbina. Kraljevstvo Božje u Isusu Kristu se približilo svakome čovjeku i svaki čovjek koji ima hrabrosti da se odrekne grijeha i zla može ući u to kraljevstvo samo ako želi.

Isus Krist je došao na ovaj svijet da uspostavi kraljevstvo Božje među ljudima. Svojim utjelovljenjem, rođenjem, riječima i djelima, Isus je uspostavio Božje kraljevstvo na ovome svijetu.
Zato svaki čovjek mora zauzeti jedan svoj osobni stav prema Gospodinu Bogu; mora se odlučiti ili za Boga ili protiv Boga. Nitko ne može biti indifirentan ili neutralan, već se mora odlučiti da li želi ući u Kraljevstvo Božje prihvaćajući Isusa Krista ili želi ostati vani u tami gdje će biti plač i škrgut zubi, odbijajući Isusa Krista.

Bog nudi svoje kraljevstvo u Isusu Kristu svakome čovjeku. Ali ući u njega nije lako. Traži se da se čovjek obrati, da se obnovi, da preobrazi svoj život tako da Bog može ući u njegov život i preko takva čovjeka u svijet.
To je sve izraženo u riječima Isusovim kad nam kategorički zapovijeda: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15).
Obratiti se znači baš promjeniti način života i mišljenja i gledati na svijet i na sve vrednote ovoga svijeta očima Božjim.
Vjerovati Evanđelju znači vjerovati Isusu Kristu i povjeriti se potpuno u njegove ruke jer samo od njega nam dolazi ljubav, život i spasenje.
Vjerovati znači živjeti novim životom, životom djece Božje koji nam Isus nudi u svojem Evanđelju.
Stoga vjerovati Evanđelju znači zapravo vjerovati Sinu Božjemu koji je vječno Evanđelje Božje kojega mi kršćani moramo utisnuti u našu pamet, u našu dušu, u naše srce i u naš život i živjeti po njemu.

Današnje sveto Evanđelje po Marku koje nam opisuje poziv prvih apostola Kristovih: Petra, Andrije, Jakova i Ivana, nudi nam živi i konkretni primjer pravoga, spremnoga i potpunoga odgovora na ponudu kraljevstva Božjega u osobi Isusa Krista. Isusov poziv: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17) zatiče iznenada ove njegove apostole kao ribe u vodi, ali oni se nisu dali smesti već su odmah napustili sve i pošli su za njim.
Ovi ljudi su znali odmah prekinuti sa prošlošću: posao, obitelj i sve ostalo postaje sporedno; ono što vrijedi jest slijediti Isusa Krista i postati ribarima ljudi da bi bili dionici kraljevstva Božjega koje je već među ljudima. To su pravi heroji kršćanstva koji kao živi primjer govore svima nama kako se prihvaća kraljevstvo Božje vjerujući Isusu Kristu i živeći po njegovu Evanđelju.

U ovoj osmini molitve za sjedinjenje kršćana svi mi moramo biti svjesni da Kristov poziv: »Obratite se i vjerujte Evanđelju!«, upućen je svim kršćanima svih vjeroispovjesti i svih crkvenih zajednica kao i svim ljudima.
Kad svi kršćani budu ponovo povjerovali Kristu u Njegovu Evanđelju onda će tek zapravo shvatiti da su djeca jednog te istoga Boga Oca i braća i sestre jednog i istog Otkupitelja i Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista. A da bi to shvatili potrebno nam je rasvjetljenje i milost Duha Svetoga: Duha vjere u Boga, povjerenja jedni drugima, ljubavi prema Bogu i čovjeku, Duha istine, mira, pravde, sloge i jedinstva. Samo Duh Sveti, Duh ljubavi koji proizlazi od Oca i Sina, može ukloniti sve nesloge i nerazumijevanja, zapreke koje još sprečavaju da dođe do potpunog jedinstva svih kršćana u jednoj vjeri i u jednoj Crkvi među ljudima i narodima.
Zato se trebamo moliti Duhu Svetome koji vodi Crkvu Božju u neprevarljivosti istine Božje da otkloni od nas Duha Sotone paklenog: duha laži, prevare, zablude, nepovjerenja, mržnje, straha i podjeljenosti i da nas očisti od svake nečistoće, da nam da novo srce i novu dušu, da nas ponovo sabere iz svih naroda i da nas skupi iz svih zemalja u jednu Crkvu tako da bude jedno stado i jedan Pastir.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jon 3,1-5. 10
Ps 25
1 Kor 7,29-31
Mk 1,14-20

- 22:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 4. NEDJELJA KROZ GODINU

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS BOŽJI PROROK

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Povijest spasenja ljudskoga roda jest povijest živoga Boga koji govori svome narodu. U ovoj povijesti dar proročanstva se pojavljuje kao snaga Božja koja obuhvaća čitav Izrael kao odabrani Božji narod već od početka njegova opstanka.
Prorok nije samo onaj koji otkriva i propovijeda buduće događaje. On je prije svega posrednik između Boga i ljudi i vjerni nosioc Božje riječi upućene narodu Božjemu.
On je kao točka susreta čovjeka s istinom i svetom voljom Božjom. Vrlo često prorok se bori protiv zla i grijeha naroda kada krši zakone Božje. Prorok osuđuje svaku ispraznu izvanjsku pobožnost i žrtve koje u sebi sakrivaju licemjerstvo i nepravdu.
Bog uspostavlja proroka da iščupa, sruši i uništi sve ono što nije Božje tako da bi Bog mogao posijati, posaditi i sagraditi u ljudskim dušama i srcima sjeme, biljke i zgrade svojega kraljevstva. Zato prorok mora više puta ući i u sukob s ljudima koji se odupiru volji Božjoj i protive kraljevstvu njegovu.

Bog zadužuje svoga proroka da oslobodi narod od svega onoga što ga udaljuje od pravog i istinitog Boga. On mora narod Božji osloboditi od svih lažnih božanstava (kumira) i privesti ga vjernosti Savezu Božjem i njegovim zapovijedima.
Stoga prorok mora navješćivati riječ Božju, a narod treba slušati ono što Bog govori preko usta svojega proroka.

Današnje prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog Zakona predstavlja nam Mojsija kao prototip pravog i istinitog Božjeg proroka.
Zatim Bog obećaje Izraelu preko Mojsija da će mu u budućnosti podići proroka kao on i koji će biti nosioc svete volje Božje narodu kojega će poticati na vjernost Zakonu Saveza.
Nato reče Gospodin Mojsiju: »Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavljat ću svoje riječi u njegova usta, da im kazuje sve što mu zapovijedim. I ne bude li tko poslušao mojih riječi, što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom.« (Pnz 18,15. 18,19)

Kako vidimo Bog obećava Mojsiju da će svome narodu poslati proroka u najuzvišenijem smislu riječi. Taj prorok bit će sama Božja riječ koja će boraviti među ljudima, Sin jedinac koji će ljude naučiti upoznavati njihova Oca.
Baš na početku Novoga Zavjeta očekivanje jednog takvog proroka mnogo se osjećalo u narodu.
Stoga su Ivana Krstitelja neprestano pitali da nije on taj prorok. I kad je Isus počeo javno djelovati odmah je narod u njemu prepoznao »proroka« kojega je Bog preko Mojsija obećao svome narodu. Poslije čuda umnažanja kruhova narod kaže: »Ovo je zaista prorok koji treba doći na svijet« (Iv 6,14).

Današnje sveto Evanđelje po Marku prikazuje nam Isusa gdje u gradu Kafarnaumu uči narod »kao onaj koji ima vlast« (Mk 1,22). Dubinom svoje nauke i svojom moći nad zlim duhom Krist se pokazuje kao prorok poslan od Boga koji nam priopćava Božjeg Duha.
Zato se svi zaprepastiše te se zapitkivahu: »Što li je ovo? Nove li i snažne nauke! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.« (Mk 1,27).

Narod vidi, dakle, da Isus naučava s vlašću, a ne kao pismoznanci, i da njegova vlast dolazi od Boga jer je potvrđena čudesima.
Isusovo čudo vlasti nad nečistim duhom znak je njegove pobjede moći Sotone paklenoga koju će On uništiti svojojm smrću na križu i svojim uskrsnućem.
Isus naučava kao onaj koji ima vlast jer njegova riječ stvara odmah nove događaje i nove situacije, otkriva misli i namjere ljudskih srdaca, udaljuje i ruši moć Sotone.
Sve to se očituje u Isusovu prvom, javnom i nasilnom sudaru sa snagama zla koje on progoni snagom svoje božanske riječi koja prodire, otkriva i potresa same ljudske savjesti. Zato Isus i zaprijeti nečistome duhu koji se nalazio u opsjednutome čovjeku: »Umukni i iziđi iz njega!«
Na te riječi Kristove »nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.« (Mk 1,25-26).

Evo jasnog dokaza vlasti s kojom Isus naučava, ta vlast je moć i snaga koja uništava sile paklenih duhova jer proizlazi iz njegove Božanske osobe. Iako vlast s kojom Krist naučava se očituje u snazi njegove riječi, ona ipak prebiva u njegovoj osobi Sina Božjega. To Sotona odmah uočava kad mu kaže: »Znam tko si: Svetac Božji!« (Mk 1,25)
Ali Isus ne prihvaća tu ispovijest Sotone paklenoga jer je lažna zato što Sotona stavlja odmah ogradu između sebe i Krista tiječima: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš?« (Mk 1,24)
Sotona, dakle, ne priznaje Isusa za svojega Boga i Gospodina kojemu se treba pokoriti s radošću, ljubavlju i poštivanjem, već u njemu vidi svojega neprijatelja koji je došao da uništi njegovo pakleno kraljevstvo zla i grijeha u ljudskim dušama i srcima.

To je zapravo glavni razlog zbog čega je Isus i došao na ovu zemlju da ljude oslobađa od ropstva kraljevstva Sotone koji čovjeka tlaači i uništava. Taj »novi nauk« Kristov, naučavan s vlašću, koji oslobađa i čini čovjeka novim, prouzrokovao je veliko iznenađenje na početku kršćanstva kao i dan danas. Baš o tome govori sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju iz njegove Prve poslanice Korinćanima u kojem nam govori o djevičanstvu kao o proročkom daru onima koji su izabrani za kraljevstvo nebesko. Sv. Pavao apostol s time ne podcjenjuje svetost kršćanske ženidbe koja se temelji na Kristovoj ljubavi i koju on naziva velikim sakramentom jer označuje ljubav Isusa i njegove Crkve.
Sv. Pavao samo želi reći, da djevičanstvo, koje je i on sam izabrao, omogućuje da slobodnije prionemo uz Gospodina Isusa Krista.
Oženjen čovjek i udata žena, kaže on, brinu se za svjetsko, kako da ugode jedno drugome, dok neoženjen čovjek i žena neudata i djevica brinu se za Gospodina i da budu sveti i tijelom i duhom jer svoju ljubav mogu u potpunosti dati Gospodinu bez podjele srca (usp. 1 Kor 7,32-35).

Prema tome djevičanski život nije ništa drugo nego slobodan izbor jedne veće ljubavi koju treba potpuno dati Bogu i svim ljudima, a ne samo mužu i ženi i svojoj vlastitoj djeci.
Djevičanstvo otvara i širi srce ljubavi Gospodnjoj i ponuđeno je svima onima koji žele ljubiti u potpunosti i bez ikakve podjele srca Gospodina Boga.
Djevičanstvo je jedan proročki dar svima onima koji znaju i žele otvoriti i dati svoje srce veličini i uzvišenosti Ljubavi Božje za dobro čitave Crkve Kristove.
»Tko to može shvatiti, neka shvati« (Mt 19,12), kaže Gospodin, i neka pođe za Isusom Kristom!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 18,15-20
Ps 95
1 Kor 7,32-35
Mk 1,21-28

- 21:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 5. NEDJELJA KROZ GODINU

PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TAJNA BOLESTI – TRPLJENJA I DAR OZDRAVLJENJA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija stavlja nas pred veliki misterij – tajnu boli, muke i trpljenja. Bolesti i trpljenja koje prate čitav naš život prouzrokuju u nama osjećaje nesigurnosti. One su izražaj slabosti i krhkosti naše ljudske naravi i čine život čovjeka nepoželjnim jer se protive želji svakog čovjeka za ostvarenjem svoje ljudske osobe, za stabilnošću i sigurnošću.
Problem boli i trpljenja oduvijek muči svakoga čovjeka svih vremena i svih kultura.

Također sv. Pismo, koje je ogledalo stanja ljudskoga života, neprestano govori o krikovima boli, muka i trpljenja koji se uzdižu sa zemlje k nebu. To je baš ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Knjige o Jobu.

Job zahvaćen teškim obiteljskim nesrećama i osobnim bolima, mukama i trpljenjima izražava gorčinu, patnje i životna zla Gospodinu i obraća se njemu u pomoć.
On uspoređuje život čovjeka na zemlji životu jednoga roba i nadničara koji je pun borbi i razočaranja. Čovjek, kojega su pogodile takve nesreće i takvo zlo, zaista drugo ništa ne želi nego da umre i da ga nastane s lica zemlje. Job nije samo bio lišen svoje stoke i svojega bogatstva već i svojih sinova i kćeri. A kao da sve to nije bilo dosta napustili su ga svi njegovi susjedi i prijatelji pa čak i donekle njegova vlastita žena.
A da bolovi i patnje Jobove budu što veći i što žešći Sotona ga je udario i tjelesnim zlom i bolešću gube. Ali i tu se neprijatelj Božji i ljudski nije zaustavio jer je vidio da je Job ostao nepokolebljiv u svojoj vjeri u Boga pa ga je počeo mučiti i unutrašnjim sukobima osjećaja da ga je Bog kaznio i potpuno napustio.

U ovakvoj životnoj situaciji izgleda da Jobu ništa drugo ne preostaje nego tražiti od Boga da umre ili da ga pak Bog izbavi od svega toga zla i da ga spasi.
Ali Job ne traži nijedno ni drugo. On se osjeća nevinim pred Bogom jer nije prekršio njegove zapovijedi i moli se samo da mu Bog da jedan trenutak mira prije smrti i kaže: »Spomeni se: život moj je samo lahor i oko mi neće više vidjeti sreće« (Job 7,7).

Iako Job pod pritiskom svega toga zla što je pogodilo njega osobno i svu njegovu obitelj osjeća u sebi veliku pobunu protiv Boga, on ipak vjeruje u Boga i ostaje vjeran njegovim zapovijedima.
Zato on ne odgovara ništa na optužbe svojih prijatelja i želi samo razgovarati s Bogom i njemu samo povjeriti sve svoje boli, muke i nevolje. Iako je okružen sa svih strana svakom vrstom zla, Job čvrsto vjeruje i ne gubi pouzdanje u Boga jer zna da je Bog pravedan i da spašava one koji ga ljube.

Ovaj slučaj s Jobom poučava nas da bolesti i sve ostale životne nesreće koje nas snalaze u životu nisu uvijek povezani s našim osobnim grijesima, već mogu biti i kušnja naše vjere u Boga.
Bog dopušta da nas snađu svakojake kušnje da bi učvrstio našu vjeru, povećao nadu i usavršio ljubav prema njemu.
Tako Job prokušan svakovrsnim nevoljama postaje model pravog vjernika koji ljubi pravoga Boga samo radi Boga bez ikakvih drugih interesa.

Zatim vrlo često dragi Bog dopušta da nas snađu razne bolesti, bijede i nevolje da bi nas očistio od grijeha i da bi nas u Duhu Svetome svojemu mogao što bolje sa sobom sjediniti u ljubavi. Sam Isus Krist, Sin Božji i otkupitelj i spasitelj ljudskoga roda uzima lik trpećega Sluge Božjega jer je uzeo na se sve naše bolesti, slabosti i grijehe da bi nas ozdravio u svojim svetim ranama.

Bog ne želi naše trpljenje, ali nam omogućuje da se po njemu oslobodimo grijeha i živimo njegovim Božanskim životom. U Isusu Kristu Bog nam dolazi u susret i spašava naše tijelo i našu dušu.
Isus vraća ljudima i tjelesno zdravlje i time očituje kako je Bog dobar prema njima te odgaja vjeru učenika koji su pozvani da budu njegovi svjedoci.
Stoga oslobađanje ljudi od nečistih i zlih duhova i ozdravljenja od raznih bolesti što je Krist činio bili su znak da je Kraljevstvo Božje među ljudima.
Ozdravljenja su otkupiteljska djela Spasitelja ljudi i anticipacija njegove uskrsne pobjede nad svakim zlom i pobjeda novoga čovjeka koji pod utjecajem Duha Svetoga vraća sve stvari na njihovo pravo i izvorno mjesto po planu Boga Oca.
Ozdravljenja ljudi od njihovih bolesti bila su spasiteljski činovi Isusa Krista koji su označavali radikalnu i općenitu obnovu čovjeka i svijeta u Bogu.
Prema tome kada stignu posljedna vremena i kad Duh Sveti bude potpuno obnovio lice zemlje nestat će svake bolesti, tuge i žalosti i Bog će otrti svaku suzu s očiju svoje djece.

Sve ovo je tako lijepo izraženo u današnjem svetom Evanđelju po Marku koje nam predstavlja Isusa Krista kao liječnika ljudskih duša i tjelesa i kao osloboditelja od svih zala što muče čovječanstvo.
Sve to Isus čini tako spontano i prirodno tako da dobivamo utisak da on jednostavno dijeli život i zdravlje. I to je baš sve tako.
Isus dijeli život drugim ljudima iz punine božanskog života koji se nalazi u njemu. Sve je to znak spasenja i ljubavi i potvrda da je Bog prisutan među ljudima da ih oslobodi od njihove nesreće i da ih uvjeri da On djeluje u svijetu i na fizički način kad je to potrebno.

Kad Isus čini čudo vanjskog ozdravljenja od bolesti. On u isto vrijeme čini još veće čudo unutrašnjeg preobraženja čovjeka i njegova potpunog obraćenja Bogu. To je slučaj punice Petrove koja je odmah, nakon što ju je Isus ozdravio, stavila se u službu njemu i njegovim apostolima u potpunom predanju svetoj volji Božjoj. Zapravo u tome se i sastojalo Isusovo poslanje na ovoj zemlji da oslobađa ljude od zlih duhova i da ih ozdravlja tako da bi otvorio srca njihova Bogu i njegovu Evanđelju. Zato Isus se moli i dan i noć i čini čudesa.
Stoga je On i sišao s neba od Oca na ovaj svijet da učini od cijelog čovječanstva Kraljevstvo Božje: kraljevstvo ljubavi, života, pravde i mira.

Isus Krist i dan danas ispunjuje po Duhu Svetome ovo svoje spasiteljsko poslanje i djelo otkupljenja svijeta u Crkvi preko svojih apostola i njihovih naljednika i suradnika.
Zato aspotol Pavao, kako smo to danas čuli iz njegove prve poslanice Korinćanima, pokazuje se kao sluga svoje braće kao što je bio i Isus Krist.
Od onoga dana kada je Krist na put prema Damasku obuhvatio Pavla svojom svjetlošću i svojom ljubavlju, On ne može drugo ništa činiti nego propovijedati cijelom svijetu ljubav Božju koja se očitovala u njegovu Sinu Isusu Kristu.
Zato Pavao apostol koji se trudio da u svemu bude sličan svojemu učitelju i Gospodinu Isusu Kristu, a pogotovu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu kaže za sebe: »Bijah nejakima nejak, da nejake steknem. Svima bijah sve, da pošto poto neke spasim. A sve činim poradi Evanđelja, da bih i ja bio suzajedničar u njemu.« (1 Kor 9,22-23)

Isusova i naša Majka Marija, koja se prije više od 150 godina ukazala u Lurdu, sišla je i neprestano silazi s neba na zemlju da nam dokaže i da nas uvjeri koliko nas Bog kao Otac i Ona kao Majka ljube.
I Marija kao i Isus, moću Božjom i snagom Duha Svetoga, čini čudesa i ozdravlja u Lurdu i svugdje po svijetu u njenim svetištima da bi ljude obratila Bogu i pošto poto nekoga spasila. Bog nam šalje svoju Majku na ovu zemlju jer nitko bolje od majčina srca ne može shvatiti i razumijeti boli, muke i trpljenja svoje djece.
Bog nam šalje Mariju jer nitko bolje od Majke ne može izliječiti rane duša i srdaca ljudi današnjeg čovječanstva.

U Mariju su uprte oči Božje koji želi spasiti svoju djecu i oči Crkve koja gleda u kakvim se sve opasnostima nalaze kršćani i cijelo čovječasntvo.
Zato sv. Crkva, posebno u ovoj (svetoj Marijanskoj) godini, poziva nas kršćane i sve ljude dobre volje da poslušamo glas Božji koji nas preko Marije Majke Isusove i Majke naše poziva na obraćenje i da se povratimo Bogu u kojemu jedinome možemo naći ljubav, veselje, radost, pravdu, mir, život i spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Job 7,1-4,6-7
Ps 147
1 Kor 9,16-19.22-23
Mk 1,29-39

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 6. NEDJELJA KROZ GODINU

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
»GUBA GRIJEHA«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U centru pažnje današnje liturgije kao i prošle nedjelje nalazi se ponovo veliki misterij – tajna boli, muka i trpljenja koja muče svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo.
Jedna od najstrašnijih bolesti koje napadaju čovjeka jest bolest gube.
Također i danas guba je jedna bolest koje se čovjek boji i nad kojom se zgražava zbog strašnog iznakaženja ljudskog organizma što ona prouzrokuje i zbog njene mogućnosti zaraze.

Između svih bolesti Židovi su smatrali gubu bolešću koja čini čovjeka nečistim, jer uništavajući njegovu fizičku snagu i izgled i njegov ljudski integritet, bila je najveći znak grijeha i njegove težine. Zbog toga guba nije bila samo promatrana sa medicinskog stanovišta, već je neizbježno poprimala dimenzije vjerskog karaktera.
Po židovskom shvaćanju guba je bila »prvorođenica smrti« (Job 18,13) jer je prouzrokovala i izražavala u najgorem, najtežem i najodvratnijem smislu smrt u čovjeku.
Guba je bila strašna bolest jer je isključivala bolesnika iz zajedništva s narodom Božjim. »Nečist! Nečist!« morao bi vikati svaki gubavac iz daljine tako da bi svi mogli izbjeći da ne bi došli u dodir s njime. Rabini – židovski vjeroučitelji smatrali su gubavca kao mrtvaca i mislili su da je njegovo ozdravljenje nevjerojatno i gotovo nemoguće kao uskrsnuće mrtvih.

Samo u ovom povijesno – kulturno – vjerskom kontekstu možemo shvatiti stroge mjere i neljudske zakone u odnosu na gubavce o kojima nam govori današnje prvo čitanje iz Levitskog zakonika.
Taj stari Levitski zakon je sputavao ljude i često je u njem čovjek bio zabačen i napušten kao što je bio gubavac kojega je bilo zabranjeno dodirnuti. Stroge mjere toga zakona udaljavale su gubava čovjeka od ostalog naroda jer su imale za cilj zaštititi od zaraze cijelu zajednicu.
Zajednica Bogoslužja (kulta) morala je biti čista, dok bi guba osobu koju bi napala učinila nečistom jer bi je iznakazila u njenom tjelesnom integritetu potrebnom za zajedničko sudjelovanje u štovanju Boga.
Stoga svaki onaj koji je bio pogođen gubom morao je biti izlučen od drugih i nije se smoio približiti nikome.

Prema tome ozdravljenja od gube koja je Isus činio postaju simbol oslobođenja čovjeka od grijeha; znak i dokaz Kristove moći nad snagama zla.
Sve ovo nam pomaže da shvatimo bolje novost izazivajućeg čina Isusova u načinu i osjećajima ozdravljenja gubavca iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku.
Ovaj evanđeoski prikaz ozdravljenja gubavca je jednostavan i svečan u isto vrijeme: »Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistit!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube, i očisti se.« (Mk 1,40-42)

Isus, dakle, doticajem iscjeljuje gubavca i tako nadilazi stari zakon koji je zabranjivao svaki kontakt s takvim bolesnicima. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Tim svojim postupkom Krist oslobađa čovjeka zakona kad nije u službi čovjeka i kad ga tlači.

Ono što nas pogađa u ovom evanđeoskom prikazu jesu vjera gubavca koji se potpuno povjerava milosrđu Gospodnjem i osjećaji ljudskosti i sućuti koji obuhvaćaju samoga Isusa pred tim ostatkom neretnog ljudskog bića.
Kolika smionosr kod gubavca: znao je da ne smije prići zbog svoje bolesti; kolika vjera: slutio je da mu se pruža jedinstvena šansa u susretu s ovim Božjim čovjekom; koliko predanje i finoća kad kaže Isusu: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!«
Zatim gledajmo koje li spremnosti i dočekljivosti kod Isusa! Na gubavčevu riječ: »Ako hoćeš...«, Isus, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao, odmah »ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!«
Isus je mogao tog gubavca ozdraviti riječju izdaleka. No On zna za čim žudi taj nesretni čovjek, za dodirom. Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj.

U tom trenutku doticaja s gubavcem Isus sam je u sebi osjetio bol i muku zbog zla koje uništava tog čovjeka i srdžbu protiv društva koje te jadne ljude odbacuje od sebe.
Stoga Isus i upotrebljava geste koja idu protiv zakona, kao što su ispružiti ruku i dotaći nečistoga i ozdraviti ga.
Moć Isusove Božanske riječi, spojena s gotovo »sakramentalnim« sudjelovanjem cijele njegove osobe čine čudo ozdravljenja gubavca koje je kao neka vrsta uskrsnuća od mrtvih.

Isus, sudjelujući u muci toga čovjeka, pokazao se kao Onaj koji je na se uzeo sve naše muke i trpljenja, bolesti i zla koje uništavaju čovjeka da bi nas potpuno ozdravio u korijenu našeg ljudskog bića. Zato prorok Izaija naziva Otkupitelja i Spasitelja svijeta trpećim Slugom Božjim koji ima izgled jednog gubavca jer je na se uzeo sve naše grijehe i podnio svu kaznu za nas da bi nas spasio.
Sve ovo se ispunilo doslovce na Isusu Kristu za vrijeme njegove muke i smrti na križu kad je bio osuđen i razapet skupa s drugim razbojnicima izvan tabora naroda Božjeg i izvan svetog grada Jeruzalema.

Prema tome Isus sam u gubavcu kojeg ozdravlja gleda svoju budućnost trpećega Sluge Božjeg kojega će ljudi tako iznakaziti kao jednog gubavca kojega se uopće ne može više prepoznati.
Zato Isus dotičući gubavca svojim rukama pokazuje na konkretan način da osuđuje svaku zloću ljudi i svaki nepravedan zakon u kojem nema ljubavi prema čovjeku. Tako Krist dokazuje da zakon nije vrijednost u sebi već obavezuje samo utoliko ukoliko je za dobro čovjeka. Nisu zakoni koji spašavaju već ljubav prema Bogu i djela milosrđa prema čovjeku.

Jedan lijep primjer ljubavi Kristove koja spašava nalazi se u današnjem drugom čitanju Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima u kojoj apostol Pavao raspravlja o problemu upotrebe mesa koje se žrtvuje idolima: tj. poganskim bogovima. On rješava taj problem žrtava idolima oslanjajući se na dva temeljna prncipa kršćanstva, a to su: sloboda i ljubav. U ime kršćanske slobode poziva sv. Pavao sve kršćane da nadvladaju svaki ritualistički formallizam i licemjerstvo, budući da idoli nisu nikakvo božanstvo (usp. 1 Kor 8,4-6) i prema tome to žrtveno meso može se jesti kao i svako drugo meso.
Ali ta kršćanska sloboda mora uvijek biti popraćena ljubavlju Kristovom prema bližnjemu koja nas poziva na poštivanje »slabe« savjesti našega brata koji bi se mogao sablazniti ako bi se jelo takvo meso žrtvovano idolima.
Zato takvom slučaju je bolje ne jesti takvo meso nego sablazniti bližnjega svojega.

Apostol Pavao s ovakvim svojim stavom i ponašanjem poziva svoje kršćane i sve nas da u svemu nasljedujemo u ljubavi Isusa Krista kao što to i on sam čini.
Mi kršćani i sva Crkva dužni smo se prilagoditi drugim ljudima u svemu što nije grijeh, jer Crkva ne može biti u službi Evanđelja ako je prema ljudima kruta. To je temeljno načelo kršćanskog savršenstva: u svemu postupati kao Isus. A on se doista u svemu, osim u grijehu, prilagodio ljudima da ih može spasiti (usp. Heb 4,15). Stoga sve što mi kršćani radimo i trpimo, svu svoju ljudsku aktivnost, sve osim grijeha, treba da smatramo proslavom Boga.
Nitko od nas ne smije biti na sablazan drugima, tražeći samo svoju osobnu korist, već moramo težiti za onim što koristi svima na spasenje. To je ono što je Isus učinio kad je gubavca ozdravio i to je ono što Bog od nas traži preko usta sv. Pavla aopstola kad nam govori: »Braćo? Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite!« (1 Kor 10,31)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Lev 13,1-2. 45-46
Ps 32
1 Kor 10,31-11,1
Mk 1,40-45

- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 7. NEDJELJA KROZ GODINU

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
OPRAŠTANJE GRIJEHA

»Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!« (Mk 2,)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čudesa u Novom zavjetu znak su Božje ljubavi i brige prema čovjeku. Ona ne smjeraju samo ozdravljenju tijela već preobrazbi čitava čovjeka. Isusova osoba je objava Boga koji se već u Starom zavjetu očitovao kao Bog milosrđa i praštanja.

Tako kad su se Izraelci nalazili u babilonskom sužanjstvu, Bog ljubavi i milosrđa preko proroka Izaije naviješta da će izbaviti svoj narod i novim izlaskom iz tuđe zemlje – kao nekad iz egipatske – povest će ga opet u slobodnu domovinu. Kod oslobođenja najbolje je ni ne misliti na sve ono što su pretrpjeli. Ako im je bio težak i trnovit put kad su ih vodili u progonstvo, kod izlaska iz ropstva Gospodin će učiniti sve novo pa će prohodnom postati i pustinja kojom će se vraćati.

Kad narod od Boga izabran i od Boga oslobođen bude opet kod kuće, Bog ima pravo očekivati da će ga taj narod hvaliti. Ipak, unatoč svim Božjim dobročinstvima, Izraelci su sve više zaboravljali zazivati Gospodina i truditi se da mu vjerno služe. A nisu samo propuštali činiti dobro nego su i nastavili činiti zlo. Za grijehe se izabranog naroda sasvim ljudski kaže da Bogu dosađuju, dapače, kao da već govori s križa: grijesi ga muče.

No, Bog ne bi bio Bog kad u njemu ne bi prevladalo milosrđe. Pa iako ti ljudi zbog svojih grijeha nikako ne zaslužuju Božje milosrđe, zbog sebe i svoje ljubavi Bog će im izbrisati sve grijehe.
»A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem.« (Iz 43,25) – govori Bog preko proroka Izaije svojemu narodu. To će učiniti tako potpuno da se oproštenih ljudskih grijeha Bog više neće ni sjećati.
Dakle, na predviđenu ljudsku nevjernost i nezahvalnost Bog ima samo jedan odgovor: oproštenje.

Ne znamo koliko su i kako su to shvaćali ljudi u Starome Zavjetu, ali svatko od nas kršćana zna da je sam nebrojeno puta iskusio to Božje milosrđe.
Iako i danas mnogi ljudi oko nas sve manje shvaćaju što je grijeh i sve manje ga izbjegavaju, a neki uopće ga ni ne spominju, mi vjernici ćemo, poučeni Božjom riječju, iz svega srca vapiti Božje milosrđe.

U Isusu Kristu Bog je pokazao svoju ljubav prema svakome čovjeku i svoju vjernost svojim obećanjima. U Kristu i nas kršćane Bog poziva da tu ljubav i vjernost pokazujemo ljudima s kojima živimo.
Život svakog kršćanina trebao bi biti odgovor ljubavi na Božju ljubav i njegov zahtjev ljubavi. Budući da su se u Kristu Isusu sva Božja obećanja pokazala istinitim, kršćani na sve to trebaju odgovoriti vjerom i ljubavlju.
»Doista, - kaže apostol Pavao – sva obećanja Božja u njemu (Kristu) su „Da!”. I zato, po njemu i naš „Amen!” Bogu na slavu! A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i opečati i u srca naša dade zalog – Duha.« (2 Kor 1,20-22)

Po krštenju svi su kršćani sjedinjeni s božanskim Pomazanikom – Kristom, a potvrda nam je dala zauvijek njegov pečat i obilježila nas da samo njemu pripadamo. Dok je svećeničko ređenje pružilo nekim krštenicima posebne milosti Duha Svetoga koji je u njima zalog da sve ovlaštene čine obavljaju u moći Božjega Duha.
I sve nam to govori da život pravom kršćanina mora biti trajna »liturgija«, odnosno neprestano hvaljenje i slavljenje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga.

Izvještaj današnjeg Evanđelja po Marku o čudu ozdravljenja uzetoga čovjeka svršava tvrdnjom da su svi prisutni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!« (Mk 2,12). Ljudi su već vidjeli mnogo Isusovih čudesa, ali ovo se zbilo u takvim okolnostima da ih je moralo posebno oduševiti.

I opraštanje grijeha uzetome je čudo Božje dobrote. Ono je znak iscjeljenja čovjekova srca i duše. Isus ozdravlja u potpunosti čovjeka onakva kakav jest: u duši i na tijelu.
»Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!”« (Mk 2,5)

A budući da su se tu prisutni pismoznanci sablaznili na te Isusove riječi, jer po njihovu razmišljanju grijehe može opraštati samo Bog, a ne čovjek, Krist im reče: »Ali neka znate: Vlastan je Sin čovječji otpuštati grijehe na zemlji! Tada reče uzetome: „Tebi zapovijedam, ustani, uzmi svoju postelju i pođi svojoj kući!” I on usta, uze odmah svoju postelju i iziđe naočigled svima.« (Mk 2,10-12)

Vlast Sina Čovječjega ostaje na zemlji pa i onda kad On sam bude osobno opet uzdignut na nebo. Kad bi Krist kasnije, nakon što proteče njegov zemaljski život, otpuštao grijehe samo na nevidljiv način na nebu i s neba – kao što ih je izraelski Bog već jamačno otpuštao svome narodu, tada ta izreka ne bi više bila istinita u svoj svojoj punini. A ona se, kao riječ Božjega i čovječjega Sina, mora obistiniti u svim vremenima, tako dugo dok bude postojala zemlja.
Stoga Evanđelje, Novi Savez, ima za otpuštanje grijeha vanjski, vidljivi znak: sakrament ispovijedi.
Postoje ljudi po kojima dalje djeluje moć Sina čovječjega da otpušta grijehe na zemlji: to su Kristovi svećenici.
Kršćanin je uvijek u mogućnosti da za sebe dobije otpuštenje grijeha, izrečeno jasno i bistro u sakramentu ispovijedi.
Sakrament pokore i pomirenja je već tu u Isusovim riječima obećan u svoj božanskoj darežljivosti i određenosti.
Svakome od nas Isus u ispovijedi uvijek iznova ponavlja: »Sinko, otpuštaju ti se grijesi!«

U naše je dane taj Božji dar otpuštanja grijeha nekako slabije cijenjen. Ozračje nepriznate i čak nezapažene grešnosti hvata pod svoj otrovni upliv sve više ljudi pa i samih kršćana.
Istina, treba uvijek iznova naglašavati da je od česte makinalne ispovijedi bez iskrenoga pokajanja i popravka života više štete nego koristi.
Međutim, još bi gore bilo napuštati ili čak zabacivati praksu ispovijedi koju kod teških grijeha ne može nadoknaditi nikakvo pokorničko bogoslužje, a još manje opće javno odrješenje na početku Mise.

Zajednička priprava, posebno na temelju Božje riječi, može pomoći i koristiti, ali uvijek će ostati osobna ispovijed vrlo korisna, a kod teških grijeha redovito i nužna.
Samo treba odlučno i ustrajno ispravljati sve ono što je ispovjednika znalo često pretvarati u »stroj za odriješivanje«, a penitente često ponavljanom i uvijek istom ispovijeđu bez popravka života uspavljivati u duhovnu lijenost i ostavljati u zakržljalom infantilizmu.
Svemu će doskočiti prosvijetljena i proživljena vjera, kakvu je Isus vidio u uzetome i u onima koji su ga donijeli na postelji k njemu.

Dakle, traži se vjera, a ne vjerske formalnosti. Vjera koja je kadra promijeniti naš život. Vjera ljubavlju djelotvorna, jer bez plodova, bez dobrih životnih djela naša vjera je mrtva. Bez proživljene vjere, čitav naš kršćanski život je bez ikakve vrijednosti pred Bogom!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,18-19. 21-22. 24b-25
Ps 41(40)
2 Kor 1,18-22
Mk 2,1-12

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 8. NEDJELJA KROZ GODINU

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ZARUČNIČKA LJUBAV IZMEĐU BOGA I DUŠE

»Nato im Isus reče: Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Naš se odnos prema Bogu ne može posve izraziti ljudskim riječima. Naročito kad se raspravlja o izmjeničnoj ljubavi između Boga i čovjeka. Već ljubav između ljudi često upotrebljava takve izraze koji na prvi pogled kažu da su slike i usporedbe.
Slično je i kad Biblija i liturgija toliko govore o Bogu kao Zaručniku, a o Crkvi i duši kao zaručnici. U tome nema ništa tjelesno, a još manje grešno. Dapače, prema nauci apostola Pavla (Ef 5,22) i ljubav je između muža i žene odraz ljubavi Krista i Crkve. Prva bi kod kršćana imala izvirati iz druge i k njoj voditi, pa je i s tog stanovišta djevičanska ljubav, ako je prisna, uzvišenija i više božanska i od najsvetije bračne ljubavi. Sam je Isus u vezi s time kazao: »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mt 19,22)

Prvo čitanje iz proroka Hošee uspoređuje Izraela s nevjerom zaručnice koju Bog ne odbacuje već joj nudi svoju ljubav i nježnost. Bog nikada ne ostavlja čovjeka. Gospodin preko proroka Hošee naviješta da će svoj narod opet povesti u pustinju kao zaručnik svoju zaručnicu i ondje progovoriti njenu srcu. A to se najčešće uzima da Bog duši govori na osami, a ne u vrevi i buci života.

Iz toga je lako zaključiti potrebu duhovnih vježbi, duhovnog odmora u tišini i uopće Božjeg vodstva.
Šutnja nije sama sebi svrha, nego je plodonosna kada se sabrano čita i sluša riječ Božja, te kad duša u molitvi odgovara Bogu.
Tako srdačna ljubav između Boga i ljudi nastaje, a tako se, kad je oslabljena ili izgubljena, jača i vraća.

Nježnost Božja prema ljudima očituje se u tome što Bog želi razgovarati od srca k srcu sa svakim čovjekom. Zato treba izbjegavati grijehe i nevjernosti koji slabe i kidaju nježnost ljubavi između Boga i duše.
Bog naime hoće da nas sa sobom zaruči zauvijek, i to u pravdi i pravu, što svakako pretpostavlja ne samo naša prava nego i naše dužnosti obzirom na tako osjetljiv naš odnos prema Bogu. Dakle, glavna oznaka ljubavi jest vjernost.
»Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti, i ti ćeš spoznati Gospodina.« (Hoš 2,21-22)

Isus sam se u današnjem Evanđelju po Marku predstavlja kao zaručnik. On je Bog nazočan u svome narodu kome donosi radost i spasenje.
Krist je utjelovljenjem u krilu Djevice Marije čitav ljudski rod, čovječju narav kao takvu uzeo za svoju neotuđivu zaručnicu.
Njegovu osobu tvore dvije naravi, božanska i ljudska , i to združene neizmjerno savršenije nego što su u čovjeku spojeni duša i tijelo.
Živeći među nama »Krist je ljubio Crkvu i sama sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi« (Ef 5,25-26).
On nije za nas samo predao na križ svoje tijelo nego nam ga, nakon što je uskrsnućem proslavljeno, daje i za hranu. Tako i On svoju zaručnicu – Crkvu – hrani i njeguje. Takva nas veza s Kristom ne može ne razveseljavati.
Duša sjedinjena s Isusom ne neprestanoj je svadbi, gdje nema mjesta postu ni žalosti.
Zato onima koji su Kristu prigovarali zašto njegovi učenici ne poste, Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20).

Dok je Isus bio sa svojima oni su bili radosni i sretni. Žalosni su bili apostoli samo onda kad im je Gospodin Isus bio uhićen i ugrabljen za vrijeme njegove muke i smrti na križu. Ali ih je njegovo uskrsnuće od mrtvih opet napunilo radošću.

Za kršćanina bi imala biti žalost jedino kad ga grijeh rastavi od Boga, inače uvijek u njemu »miruje i piruje« Isus. Istina, ovdje na zemlji mi još ne uživamo posve Krista pa stoga treba ponekad i postiti i uopće svladavati se da k njemu u vječnosti dođemo što bogatiji plodovima. I tako odnos Zaručnik – zaručnica dobiva svoje konačno usavršenje i neraskidivo združenje u eshatonu, o čemu je govorio Isus u svojim prispodobama o svadbi (Mt 22,1 i 25,1-13) i Ivan u svojem Otkrivenju.
Odakle nam Crkva svakog dana ponavlja: Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!« (Otk 19,9)
A ovdje se na zemlji prima u pričesti i osiguranje za svadbenu gozbu Sina Božjega u nebesima.

Prema tome ovdje na zemlji će biti najbolje da pobudimo u sebi trostruku vezu koja zapravo tvori svu našu povezanost s Bogom i koja je ujedno silan miraz što ga je nebeski zaručnik dao svakoj duši već na krštenju. Nije teško pogoditi da je to vjera, ufanje i ljubav. Po tim je krepostima Zaručnik uvijek s nama i mi s njime, On naš i mi njegovi.
Zato samo po sebi dolazi da ispitamo svoju vjeru u Krista, da li je On ne samo temelj nego i predmet, sav sadržaj naše vjere. A pouzdanje među zaručnicima treba da im pruža uvjerenje kako se u bilo kojem slučaju mogu jedan na drugoga osloniti i računati.

Isto tako potrebno je upitati se kako je s našim ufanjem u Isusa, što od njega očekujemo, što najpozornije tražimo.
O ljubavi je tu dosta reći da nas ona treba neprestano tjerati da se svome Bogu posve predajemo, u njegovu Srcu prebivamo i za njega se žrtvujemo, jer ljubav se najbolje mjeri po žrtvama podnesenima iz ljubavi.

Zato sv. Pavao uspoređuje kršćanina sa živim pismom koje je Bog napisao da bi ga mogli čitati svi ljudi: kršćanin je poruka Boga svijetu.
»Vi ste, očito, pismo Kristovo, kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.« (2 Kor 3,3)

Neki u ovoj rečenici apostola Pavla gledaju cijelo Presveto Trojstvo: Krist se objavljuje i daje upoznati Duhom Oca. Ta je objava tako savršena da se više ne piše na kamene ploče, kao pod Sinajem, nego na pločama od mesa, u živim i punim ljubavi srcima ljudi. Koliko je ljubavnih pisama napisano na svijetu! Neki ljubljenoj osobi pišu svakog dana, jer ljubavi nikada ne uzmanjka ni usmenih ni pismenih riječi.
A što su ljudske riječi prema Božjoj Riječi koja je tako savršena da može biti samo jedna, jer u sebi obuhvaća sve Božje biće i svu njegovu ljubav. I nama se ta Riječ daje s dvaju misnih stolova, kao pouka i kao hrana.
A svrha je da onda mi ižaravamo Krista, da ga drugi po nama upoznaju i slijede. A to ćemo moći postići samo onda ako Krist bude živio s nama i u nama i mi s Kristom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Hoš 2,16b. 17b. 21-22
Ps 103
2 Kor 3,1b-6
Mk 2,18-22

- 19:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 9. NEDJELJA KROZ GODINU

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SVETKOVANJE DANA GOSPODNJEG

»I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.”« (Mk 2,27-28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Zapovijed o subotnjem počinku smatrali su Židovi jednom od najvažnijih u svom životu.
I što su više gubili duh prave religioznosti to su više i upravo sitničavo inzistirali na svetkovanju subote.
U Bibliji imamo i više razloga kojima se opravdava i utemeljuje ta zapovijed.
Tako se najprije spominje (usp. Post 2,25) da se počinkom sedmoga dana nasljeduje sveti Božji počinak, čime je naglašen kultni vid te zapovijedi.
U stvari je povremeni počinak također i potreba ljudske naravi i poznaju ga na jedan ili drugi način sve religije svijeta.
Uz osobnu potrebu počinka vrlo je važno naglasiti da su u starome svijetu religijsko pravo na počinak imali čak i robovi.
I na taj način vidimo kako religija uvažava osobne i društvene potrebe čovjeka.
Zato odmor ulazi i u vjerske propise, a štite ga i državni zakoni. U konačnici, poštujemo samoga Stvoritelja kada vodimo brigu o dobru stanju njegovih stvorenja.

Bog stvara životinje

Očito je dakle, da svetkovanje subote, napose obdržavanje subotnjeg počinka uz religijsko ima i socijalno značenje, jer uređuje najnužnije međuljudske odnose. Nije riječ samo o tom da se ne radi nego da se ljudima omogući da dobiju vremena samo za sebe i za svoje najosobnije duševne i tjelesne potrebe. Zato se i govori da je Bog proglasio subotu kao dan odmora da bi zaštitio osnovna čovjekova prava.
Kad je Bog sklopio Savez s izraelskim narodom nakon njegova izlaska iz Egipta, izričito je preko Mojsija zatražio da se njemu potpuno posveti barem sedmi dan (usp Izl 20,8-11).
Bog se pokazao neizmjerno jačim od neprijateljâ njegova naroda i oslobodio ga egipatskog robovanja. I s tog su stanovišta svi dani izabranog naroda trebali biti Božji i Bogu posvećeni.
»Zato ti je zapovjedio Gospodin (Jahve), Bog tvoj, da držiš dan subotni.« (Pnz 5,15)

Ta se zapovijed nadovezivala na zahtjev da narod ima štovati Božje ime, a vršenje tih zapovijedi trebalo je neprestano svjedočiti da izabrani narod ima jednoga jedinog Boga i da nikada neće prionuti uz bogove drugih naroda.
Ta povezanost posvećenja subote sa starim Savezom pružala je prvoj Crkvi da dotičnu obavezu prenese na nedjelju kad je Kristovom pashom potvrđen novi i vječni Savez između Boga i svih ljudi.
Zato drugi Vatikanski Sabor naglašava da se vjernicima predlaže i uporno preporučuje svetkovanje nedjelje kao dana radosti.
Tako svečana i zajednički proživljena nedjeljna liturgija bit će zaista najbolji odmor i smirenje radnih ljudi u jurnjavi suvremenog života.

I sam naš tjedan satkan je u stilu vazmenog misterija: radni dani i dan svečanosti i odmora.
To je pashalno otajstvo života Crkve i svakoga kršćanina na ovozemnom putovanju. Tako kroz naš euharistijski sastanak, s Kristom i međusobno, svjetlo s lica Boga, Oca, želi po svjetlu lica Kristova ožariti naša lica da jedni drugima i svoj svojoj braći ljudima budemo lijepo lice Božje.
»Zbilja, - kaže apostol Pavao -, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli svjetlo”, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.« (2 Kor 4,6)

Ta naravna svjetlost slika je nadnaravne svjetlosti milosti Božje koja u naša srca i duše prodire vjerom i koja je odsjev Božje slave u nama.
Stoga je Evanđelje, koje je radosna vijest o Kristu, ne samo sjajno nego ono je sama svjetlost Božja. To je apostol Pavao vidio na Kristovu licu i s njega zauvijek upio u svoje srce.
Kao Pavao tako smo slične milosti dionici i svi mi vjernici koje je Bog na krštenju rasvijetlio. Vjeru nam je dao Bog i prema tome je ona zaista njegov dar. Zato svjetlu treba otvoriti vrata, Božjoj milosti treba otvoriti srce i onda s njom surađivati za naše osobno dobro i za spasenje cijeloga svijeta.

Prema tome nemamo se čime hvaliti, nego paziti da taj Božji dar ne izgubimo. To bi se u slučaju nepažnje moglo lako dogoditi, jer taj dar nosimo u zemljanim posudama. Stoga kršćanin mora uvijek biti budan i na straži.
Tko svoj vjerski život uzima ozbiljno i neprestano se zaista bori da ne izgubi Božju milost, taj neće doživjeti da bude oboren, pritisnut na zemlju i napušten. Očajavati može samo onaj koji ne računa na Boga. A tko vjeruje u Boga zna da na kraju uvijek Bog pobjeđuje i svlada sve što nam se protivi. Zato mi kršćani »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje.« (2 Kor 4,11)
I time drugima priopćavamo snagu uskrslog Krista kojega svake nedjelje slavimo na našim euharistijskim sastancima.

Stoga Božja zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjega je po svojoj namjeni radi čovjeka, a ne protiv njega.
Postoje Božje i crkvene zapovijedi i treba ih poštivati. Ali mnogo toga se ostavlja čovjekovoj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav prema Bogu i čovjeku.
U taj sklop ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba smjestiti sav daljnji razgovor o čistoj i punoj, upravo kršćanskoj religioznosti.
Tako je ljubav duša svih zapovijedi, svega Bogoljublja i bratoljublja.
Zato Isus u polemici s farizejima oko svetkovanja Dana Gospodnjega im reče: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.« (Mk 2,27-28)

Farizejima je bilo više stalo do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena Bogoštovlja koje se sastoji u pravoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.
I u takvu mentalitetu oni su odjednom zapovijedi Božje, koje su po svojoj namjeni radi čovjeka, pretvorili u nečovječnost. I tako su u isto vrijeme kvarili i pravu sliku o Bogu i pravu sliku o čovjeku.
Na to je Isus sa svom oštrinom i nepoštedno reagirao. To reagiranje Isusovo očituje silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja.
Bili su to ljudi sigurni u sebe i manipulirali su Bogom i ljudima. I tako se sami onesposobiše da prime Božju svjetlost. Umjesto da isprave svoja kriva shvaćanja o Bogu i čovjeku, oni se ortače protiv Isusa.
I tako je tu po prvi put pala odluka u njihovim srcima da smaknu Isusa.
»Nato farizeji iziđu i skupa s herodovcima stvore protiv njega odluku da ga ubiju.« (Mk 3,6)

Evanđelje nam svjedoči da sve što Isus govori i čini, zbiva se za spasenje čovjeka. Tako i ozdravljenje »čovjeka usahle ruke« (usp. Mk 3,1-5) što je Isus učinio subotom, spasonosno je djelo, oslobođenje čitavoga čovjeka, te ga Krist obavlja prema Božjem nalogu i zazivom Boga. Bog daje život i to u punini, jer Isus ljudima donosi Božje spasenje. To je jedini cilj Kristova poslanja.
Zato Isusa prihvatiti i slijediti znači spasiti život. U protivnom slučaju čovjek sama sebe osudi na smrt i pogubi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 5,12-15
Ps 81 (80)
2 Kor 4,6-11
Mk 2,23-3,6

- 19:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 10. NEDJELJA KROZ GODINU

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUSOVA OBITELJ I POTOMSTVO ŽENE

»Evo majke moje, evo braće moje!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sveto Pismo doziva nam često u pamet jednu od temeljnih značajki našega života dok smo na putovanju ovom zemljom; a to je da živimo u dvojakoj mogućnosti: možemo se spasiti ili promašiti naše spasenje i upropastiti svoj život.
Bog nas upozorava da postoji naš Neprijatelj: Sotona, odnosno Zloduh ili Vrag.
A sam Isus u svojoj molitvi: »Oče naš,...« naučio nas je da se molimo: »nego izbavi nas od Zloga!«
A Riječ Božja Starog i Novog Zavjeta neprestano nam govori o tome Neprijatelju ljudskoga roda, o tome Zlotvorniku.

Već na prvim stranicama Biblije pojavljuje se Napasnik i Zavoditelj. Njegova je slika Zmija. A svi znamo da se od ujeda otrovne zmije umire. Stoga Knjiga Otkrivenja toga paklenog Neprijatelja ljudskih duša i naziva: »Stara Zmija, imenom Đavao, Sotona, Zavodnik svega svijeta« (Otk 12,9).

Ali nad tom tragičnom pozornicom prvoga grijeha Adama i Eve pojavljuje se i Bog Spasitelj odlučnim riječima: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3,14-15)

Stojimo pred jednim od najsvečanijih i najkraćih Božjih nacrta spasenja čovjeka. Već je Crkva prvih vremena u toj Božjoj izjavi iz Knjige postanka gledala navještaj evanđelja. Stoga se taj tekst sv. Pisma i zove »praevanđelje«. Po predaji Crkve, ta Žena je Blažena Djevica Marija, osobno kao Majka Mesijina, i kao oličenje Crkve .
Stoga sv. Irenej Mariju zove »nova Eva«.
A Potomak te žene je Isus Krist koji je satro, skršio i uništio glavu Zmijinu. Ali i svi mi smo pozvani da se svrstamo u »potomstvo Ženino« te da sudjelujemo i u borbi i u pobjedi Kristovoj te i sa svoje strane skršimo svu snagu Neprijateljevu.
Stoga cijeli naš kršćanski život treba se odvijati pod znakom onog temeljnog krsnog zavjeta gdje smo se zakleli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih i da vjerujemo Bogu i Isusu Kristu našemu Spasitelju i njegovoj Crkvi.

Zato sv. Pavao apostol u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima govori da je sav kršćanski život uistinu pod znakom borbe, ali nadasve pod znakom uskrsne pobjede.
Sv. Pavao gleda na čovjeka kao na dvojako biće. U svakome od nas postoji, na neki način, izvanjski – nebožji čovjek.
Zato iz naših grijeha rađaju se naši križevi i naše patnje. Svaki licemjerni optimizam o ljudskoj naravi bez obraćenja i poslušnosti Bogu bio bi naivnost i tlapnja.
Zbog toga Crkva prije no što prinosi Euharistiju poziva nas da se pred Bogom i pred braćom priznamo grešnicima.

Ali našom ustrajnom borbom protiv grijeha i zla i opredjeljenjem za dobro taj izvanjski čovjek se raspada i u nama danomice raste i obnavlja se unutrašnji čovjek (usp. Rim 7,22-23; 6,11-13) na sliku Isusa Krista. Svaki čovjek uvijek ostaje slobodan da vjerom prihvati spasenje koje je u Kristu svima ponuđeno. To prihvaćanje spasenja preobražava ga u novog čovjeka koji se tako u poniznoj vjernosti ujedinjuje s Gospodinom i raste do punine života.
Vjerovati u Isusa Krista znači imati udjela na sili uskrsnuća koja spašava čovjeka grešnika. Kršćanin, oslobođen grijeha i pomiren s Bogom, jest novi čovjek koji svaki dan sve više sliči Kristu.

Stoga u svom tijelu, u cjelokupnoj svojoj zemaljskoj zaokupljenosti pozvani smo da pripravimo svoju nebesku budućnost. Ukoliko se naša vjera pretvara u djelo kroz ljubav (usp. Gal 5,6), sva naša dobra zemaljska i naš posao poprimaju vrijednost »građe« za vječnost.
»Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nam nije do vidljivog nego do nevidljivog; ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno.
Znamo doista: ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zgradu od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima.« (2 Kor 4,13-5,1)

Prema tome današnje sveto evanđelje po Marku je velika poruka za našu vjeru jer govori našem vjerničkom srcu da je okončano naše ropstvo, da više nismo zatvorenici u »kući jakoga«, već da je naš Spasitelj došao, oslobodio nas i izveo nas vani.
Sve je to Krist priveo svršetku u svom uskrslom otajstvu, kad je uistinu prodro u »kuću jakoga«, u podzemlje, i oslobodio duhove koji su se nalazili u tamnici (1 Pt 3,19).
Taj događaj zbio se i s nama u svetom krštenju, kad smo se otrgli od Sotone i njegovih zamama da prionemo uz Boga i prijeđemo iz vlasti tame u kraljevstvo njegova ljubljenoga Sina Isusa Krista (usp. Kol 1,13; 1 Pt 2,9).
Ali ta odlučna bitka između kraljevstva Kristova i kraljevstva Sotone u nama još nije završena. Zmija paklena i dalje vreba na petu ženina roda, na Crkvu, koja je tijelo Kristovo i na njezine članove, a to smo mi. Istjeran iz našega stana u krštenju, nečisti duh nastoji da se opet tamo vratiti sa sedam drugih gorih duhova i tako naš položaj učini još gorim od prvoga (usp. Mt 12,43-45).

Nikolai Bogdanov Belsky: U crkvi

Dakle, za nas je ovo vrijeme bdijenja i odluke.
Kristovim dolaskom i djelovanjem na ovome svijetu Sotonino je kraljevstvo je načeto. Ali se Sotona ne da. On želi Isusa dovesti, ovaj put optužbom njegovih suvremenika, u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će Sotoni »oplijeniti kuću«, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih »koji vrše volju Božju«.

Isus Krist je, dakle, došao da osnuje novu Božju obitelj koja nadilazi sve krvne veze.
»I okruži pogledom one koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.”« (Mk 3,35).
To jest – takva bi morala biti Crkva i svaka crkvena zajednica. To je ono »potomstvo Ženino«, ono novo Božje čovječanstvo koje je prorokovano u Praevanđelju Knjige Postanka.
Tko toga ne priznaje, opire se – neoprostivo – Duhu Božjem po kojem se sve događa. Takav grijeh protiv Duha Svetoga Bog ne može oprostiti onome čovjeku koji zauzme stav potpune, konačne oporbe protiv Krista, uza svu očevidnost da je Bog uz nj i u njemu i da je On Sin Božji; Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 3,9-15
Ps 130
2 Kor 4,13-5-1
Mk 3,20-35

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 11. NEDJELJA KROZ GODINU

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
KRALJEVSTVO BOŽJE I LJUDSKA ODGOVORNOST

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija i raste...« (Mk 4,26-27)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o tajanstvenom rastu kraljevstva Božjega u dušama i srcima svih onih koji se u poniznosti i ljubavi predaju u ruke Božje.
Bog je strpljiv i njegova se volja uvijek ispunja na onima koji su mu otvoreni. Njegovo kraljevstvo, koje je nevidljiva stvarnost, po Crkvi raste i preobražava svijet.
Od nas Bog samo traži posvemašnje prianjanje uz njegovu svetu volju i vjernu suradnju s njime kako bi se to njegovo kraljevstvo razvilo u ljudskim dušama i srcima i preobrazilo sav svijet.

Već prorok Ezekiel u današnjem prvom čitanju govori nam kako Bog ostvaruje svoje planove spasenja svijeta u potpunoj slobodi neovisno o ljudskoj suradnji koja je više puta razočaravajuća.
A vrlo često Bog sam poremeti sve ljudske planove čovjeka tako da čovjek shvati i prizna da je Bog »prvi i posljednji« (usp. Ap 1,17; Iz 44,6; 48,12), odnosno onaj koji odlučuje o životu i djelovanju svakoga čovjeka. Tako prorok Ezekiel slikovitim govorom pokazuje kako volja Božja može zbuniti naše ljudske poglede. Gospodin čini svoju volju pa i preko sredstava koja su veoma slabašna.
»Ovo govori Gospodin Bog: „S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na uzvišenoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom roditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih« (Ez 17,22-23)

Ali zato će oholo stablo cedrovo, odnosno stari nevjerni Izrael, Bog odbaciti. S njega će uzeti samo tu grančicu i posaditi je na gori visokoj. A ta grančica postat će novi Izrael što će se razviti iz malog i vjernog Ostatka Božjega naroda. Ta Bog je onaj koji daje rast i životnu snagu kome hoće.
»I sve će poljsko drveće znati da ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin rekoh i učinit ću.« (Ez 17,24)

Grančica koju je Bog odlomio s vrška mladih grana starog izraelskog cedra i zasadio na gori visokoj gdje se razgranala, rodom urodila i postala predivni cedar novoga Božjeg naroda jest Blažena Djevica Marija, Majka Otkupitelja i Spasitelja našega Isusa Krista i njegove Crkve.
Zato i Marija, promatrajući tu tajnu otajstva Spasenja koje je Bog u njoj izveo, kličući u Duhu Svetome pjeva: »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Lk 1,45-53)
Marijin stav prema Gospodinu Bogu jest stav ponizne službenice Gospodnje koja se potpuno predala u ljubavi u Božje ruke da u njoj Svesilni učini po svojoj svetoj volji velika djela ljubavi i milosrđa prema narodu svome, tj. da Jahve, Bog Izraelov, u njoj i preko nje ispuni obećanja data svome narodu, odnosno otkupljenje i spasenje ljudi. Takav stav treba zauzeti svaki pravi vjernik u Boga, koji iako uvijek sve očekuje od Gospodina, ipak marljivo čini sve ono što može da bi se ostvarilo kraljevstvo Božje u ljudima.
I mi trebamo uvijek se potpuno predati u ruke Božje da Bog i u nama učini velika djela spasenja, ali s našom osobnom suradnjom trudeći se uvijek uskladiti našu volju s pozivom Duha Svetoga koji nam govori iz našega srca i po našoj savjesti. Na taj način ćemo postići unutrašnji mir i ravnotežu toliko potrebne svima nama.

Sve to znači da trebamo uvijek u svjetlu vjere promatrati čitav naš ljudski život, koji često nije pravo usmjeren, onako kako bi trebao biti.
Zato nas i upozorava sv. Pavao apostol da put kojim hodimo kroz ovaj život nas mora voditi prema Bogu vršeći ono što On od nas traži.
»Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju!« (2 Kor 5,7)

Po riječima sv. Pavla apostola svi smo mi kršćani u ovozemaljskom životu u neku ruku iseljenici, emigranti. Nitko od nas nema ovdje vječne domovine. Svi mi putujemo prema nebesima gdje ćemo biti zajedno s Bogom kroza svu vječnost u najintimnijem suživotu blaženika.
Stoga dok smo ovdje na zemlji to naše putovanje prema vječnosti jest pod znakom vjere i ufanja u Boga.
Zato temeljno naše nastojanje treba nam biti da u svemu omilimo Gospodinu čineći dobro braći ljudima, jer ovdje možemo zaraditi bilo dobro, bilo zlo.
»Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio bilo dobro, bilo zlo.« (2 Kor 5,10)

Prema tome današnje sveto Evanđelje po Marku želi reći svima nama da je kraljevstvo Božje prije svega i iznad svega dar Božji.
Božja Riječ, koja je posijana u naše duše i u naša srca, poput zrna koje klije i polagao raste, u nama se razvija prema mjeri naše vjernosti. Budimo dakle strpljivi i prožeti nadom.
»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod sazrije, brže se on laća srpa, jer eto žetve.« (Mk 4,26-29)

Čovjekova je sjetva i žetva, a sve je drugo Božja briga i Božji dar. Tom prispodobom o sjemenu Isus nas želi poučiti da od Boga ne očekujemo spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe.
Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršćanina i cijele Crkve kroz povijest. Prispodoba o gorušičinu zrni govori nam da u malenosti očekujemo veliko, u polaganu i strpljivu rastu sazrijevanje, uvjereni da ćemo kroz male i velike protivnosti i neprilike života doći k punom uspjehu.
Dijaloški i na temelju jasnog iskustva te prispodobe nam žele udahnuti mir djelovanja koji proizlazi iz svijesti da ono nije isključivo plod naših nastojanja; one žele usmjeriti naše djelovanje na prihvaćanje Božjeg dara kakav on jest, a ne na borbu za uspjesima koji odgovaraju našim mjerilima, poimanjima, putovima i postupcima.

Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Naprotiv, potiču ih na strpljivu ustrajnost u dobru.
One nam samo žele reći da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nas svojim sjemenom. Možda nam je to danas lakše shvatiti nego prije nekoliko decenija kad još nismo bili svjesni kako nas naša tehnika i naša znanost i naša aktivnost ne vodi k spasenju i miru i blagostanju kako smo očekivali, nego zapravo u ugroženost, krizu i opasnost.
Evanđeoski nas stav spasava, oslobađa i od trijumfalizma i od ravnodušnosti te ispunja mirom i radošću Božjega dara.
»Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« (1 Kor 3,5-9) kaže sv. Pavao apostol.

Ali, iako smo »Božja njiva i Božja građevina«, ne smijemo biti lijeni, već marljivi i vjerni »Božji suradnici« u izgradnji Božjeg kraljevstva na ovoj zemlji.

To je dobro shvatio sv. Antun Padovanski čiji blagdan uskoro slavimo. U kratkom vremenu svojih trideset i šest (36) godina života, on je bio izvrstan sijač Riječi Božje sv. Pisma kojega je svega napamet poznavao i veliki propovjednik i širitelj kraljevstva Božjega.
Kada je u svojoj 25. godini života iz augustinskog reda prešao u franjevački red živio je u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje sv. Pisma.
Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba te je od 1222.-1224. propovijedao po gornjoj Italiji, posebno u Riminiju i Milanu, pobijajući krivovjerja, potom tri godine u južnoj Francuskoj (1225-1227) protiv Albigenza te opet gornjoj Italiji, na kraju u Padovi.
Sveti Franjo ga je imenovao učiteljem teologije u svojem Redu.
Tu je službu započeo u Bologni, gdje je postavio temelje poznatoj franjevačkoj teološkoj školi, a nastavio u južnoj Francuskoj. Od spisa sačuvane su mu dvije zbirke propovjedi. Posebno je značajno šest govora o Marijinim blagdanima.

U posljednjoj godini života održao je znamenite korizmene propovijedi u Padovi, a nakon Uskrsa je propovijedao u okolici. Tu je umro od vodene bolesti od koje je dulje bolovao. Nije se bila navršila ni godina dana nakon njegove smrti, sv. Crkva ga je već proglasila svetim i uzdigla na čast oltara.
Godine 1946. proglašen je također i crkvenim naučiteljem.
Uz njegov su zagovor vezana mnoga duhovna i tjelesna ozdravljenja i drugi oblici pomoći ljudskoj nevolji već za njegova života, a još više poslije smrti, sve do danas. Molimo se, dakle, sv. Anti Padovanskome da nam pomogne svojim molitvama i zagovorima kod Boga i Majke Božje i Majke naše Marije, da i mi kao i on možemo biti pravi Kristovi učenici i vjerni suradnici Božji u širenju kraljevstva Božjega među ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 17,22-24
Ps 92
2 Kor 5,6-10
Mk 4,26-34

- 19:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 12. NEDJELJA KROZ GODINU

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
VJERA U BOGA I U OLUJAMA ŽIVOTA

»Tko li je ovaj, te mu se i vjetar i more pokoravaju«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg bogoslužja neprestano nam govori o vjeri u Boga koju moramo uvijek imati u svojem srcu, a pogotovo u olujama našega života, odnosno u najtežim časovima našeg života. Evanđelja nam vrlo često predstavljaju Isusa kao apsolutnog gospodara nad svim bolestima i đavolskim silama koje žele na sve načine uništiti ljudsku narav i dovesti čovjeka u ništavilo i vječnu propast. A u današnjem Evanđelju vidimo također da Isus kao Bog ima tu moć i nad prirodnim elementima, kao što je more.

Rembrandt: Krist u oluji na Galilejskom moru

More, iako se nalazi pod Božjom vlašću, ipak ostaje za čovjeka jedan svijet pun tajni i opasnosti – zbog svoje neizmjerne dubine, zbog gorčine svojih voda, zbog neprestanog gibanja svojih valova i zbog svoje razarajuće i uništavajuće moći kada se njegove vode uzburkaju.
Stoga je more uzbudljiva slika snaga zla koje oduvijek prijete čovjeku.
Kada žestoke oluje uzburkaju more te se dignu morski valovi, čovjek ostaje nemoćan unatoč svoj svojoj znanosti i vještini.
Samo Bog može uznemireno i uzburkano more smiriti i dovesti u njegove međe, u one međe koje mu je odredio odvijeka.

To je tajna – misterij Božje moći o kojoj nam govori prvo čitanje iz Knjige o Jobu gdje sami Bog odgovara na Jobove »proteste« i smjelost da istražuje tajne boli i ljudskih trpljenja. Sve nam to govori kako čovjek ne smije pitati za razloge Božjeg postupanja.
Čovjek mora priznati Božje otajstvo, njegovu vrhovnu slobodu i bezgraničnu mudrost i moć. Posred neprijateljskih sila, koje su slikovito prikazane olujom, Bog ostaje jedini gospodar.
»Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče: „Tko li zatvori more vratnicama kad burkajuć se navrije iz utrobe; kad oblakom ko haljom ga odjenuh, i maglom gustom ovih ko pelenam': kad njegovu sam odredio među, vrata stavio s prijevornicama? 'Dotle ćeš – rekoh – dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!'”« (Job 38,1.8-11)

Na taj način Bog želi da Job shvati svoju ljudsku ograničenost i da se preda potpuno u Božje ruke i da ga prepozna u znakovima njegove ljubavi i njegove moći toliko raširenim u njegovim stvorenjima.
To je opomena svima nama i cijelome čovječanstvu koje misli da je u stanju vladati i gospodariti po svome ukusu snagama prirode svojim znanstvenim dostignućima bez ikakve potrebe Božje pomoći, ako ne i protiv same volje Božje.
Ali dovoljno je samo da nas zadesi jedan neočekivan i nasilan zemljotres pa da se uvjerimo u našu ograničenost i slabost. Čovjek je malen i pred samim sobom i pred neizmjernim tajnama što nosi u sebi, a kamoli pred beskonačnim i prekrasnim stvorenim svijetom.
Otkriti Boga u tom neizmjernom stvorenom svijetu i u našem životu jest prvi korak susreta s njime.

Svijet, od Boga stvoren za dobro čovjeka, čovjekovim je grijehom usmjeren na krivi put. Kristova smrt i uskrsnuće ne popravljaju samo narušeni red, već uspostavljaju novi red u kojem je čovjek pridružen Božjem gospodstvu nad stvorenjem. Umrli i uskrsli Krist započinje novo stvaranje u koje i mi ulazimo vjerom i krštenjem. Stoga, po riječima sv. Pavla apostola, nema više mjesta za staroga grješnog čovjeka. Odsada vrijednost ima jedino novi čovjek koji živi samo za Krista.
»Tako, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!« (2 Kor 5,17)

Zahvaćeni ognjem ljubavi Kristove, kršćani više ne žive sebi, već Bogu i bližnjemu. Ljubav Kristova do same srži preobražava život svakog kršćanina.
»Braćo! Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: Jedan za sve umrije, dakle svi umriješe; i za sve umrije, da oni koji žive, ne žive više sebi nego Onomu koji za njih umrije i uskrsnu.« (2 Kor 5,14-15)
To što je Krist Isus za sve ljude umro treba da nagoni i nas kao i sv. Pavla apostola da te iste ljude ljubimo srcem Kristovim. Upravo snagom takve ljubavi nastaje novi svijet.

A taj novi svijet možemo graditi samo onda ako smo sposobni vjerom prepoznati u Gospodinu Isusu Sina Božjega koji želi sve obnoviti, čovjeka i kozmos.
U zgodi utišane oluje na moru, iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku, Isus se pokazuje kao vrhovni gospodar – koga sluša sve stvorenje.
Vidjevši to Božje čudo koje je Isus učinio, učenici se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj, te mu se vjetar i more pokoravaju?« (Mk 4,41)

To je pitanje vjere i povjerenja, pitanje odanosti i opredjeljenja. To je pitanje našeg vlastitog identiteta: mi sami sebe ne bismo razumjeli da nam Isus nije Učitelj i Spasitelj, da On za nas nije Alfa i Omega, početak i svršetak ne samo našega znanja i spoznanja nego našega cijeloga bića i života.

To je, dakle, poziv na vjeru u Isusa Krista kao Sina Božjega. To je poziv na uzdanje i nadu upravljen i nama danas i cijeloj Crkvi.
Crkva, lađa Petrova u kojoj se nalazi Isus, plovi i danas kao i kroz sva stoljeća uzburkanim morem svijeta. Na nju udara vjetar protuslovlja i kušnje; morski se valovi izlijevaju nad obale, čak i u lađu. I u Crkvi je sve više diskusija i prepiranja, te ponekad hvata i jeza zbog neminovnog brodoloma.
I nerijetko se čini i nama kao i apostolima da Isus spava na krmi te lađe. I nama se, dakle, čini da spava upravo Onaj koji bi morao upravljati lađom te vičemo: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« (Mk 4,37)

I danas mnoštvo ljudi pa čak i mnogi kršćani misle da spava Onaj koji bi ih morao spašavati i da Isus ne mari što su oni u opasnosti.
Ali ako malo dublje pogledamo u svu stvarnost vidjet ćemo da nije problem u Gospodinovu spavanju nego u našoj nevjeri. Zato Isus i nama kaže: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Mk 4,40)
Taj Isusov prijekor nije prvotno upućen onima koji su »izvan Crkve«, nego onima koji su u lađi, nama vjernicima, pa i nekim pastirima koji vječito izražavaju pesimizam i uplašenost nad budućnošću Crkve, kao da je Crkva neka lađica od papira koja može potonuti na svaki dašak. Svi neprijatelji Božji koji su proricali brz svršetak Crkve i uništenje vjere propali su, dok Crkva ostaje i hrabro plovi kroz stoljetne oluje ovoga svijeta jer je Isus u njoj i On kao Bog je vodi prema luci spasenja.
Kadgod su oluje progonstva zaprijetile Crkvi da je unište, Isus svojom božanskom moći bi zapovjedio vjetru neprijatelja i moru zla »Utihni! Umukni!« i odmah bi se sve smirilo.

Ali češće nego u Crkvi, oluja je u našem srcu. Napasti, malodušnosti, pobuna: kao da se sve to obara na naša leđa. Baš u takvim momentima našega života treba da probudimo Isusa koji spava i u lađi naše duše i srca i da mu povičemo: Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla! (Ps 69,2). Gospodine, zar se Tebe ništa ne tiče što ja ginem?
Tada s Isusom treba uspostaviti dijalog u molitvi. On i danas čeka taj povik da ustane i dadne i nama i svojoj Crkvi onu veliku tišinu na moru koja nužno ne znači svršetak svake teškoće i svake protivštine, nego više mir i sigurnost i posred suprotnosti.

Isus smiruje oluju

Biti s Isusom u lađi, biti vjernik, biti u Crkvi – to zapravo znači biti u oluji mora svih sila zla protivnih Kraljevstvu Božjem, odnosno biti u trajnoj pogibli života bez straha i očajavanja.
Iz tih oluja života vjernik izlazi isključivo povjerenjem u Boga i isključivo svojim susretanjem s Gospodinom Isusom koji posve na svoj način »smiruje oluju u tihi povjetarac«.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Job 38,1. 8-11
Ps 107 (106)
2 Kor 5,14-17
Mk 4,35-41

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 13. NEDJELJA KROZ GODINU

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TAJNA SMRTI

»Uhvati (Isus) djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Najveća čežnja svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva se sastoji u želji da živi, da živi sretno i da živi vječno. Stoga se svi napori čovječanstva oko napretka i boljitka života mogu sročiti u konačnici kao potraga za lijekom od smrti, za besmrtnošću.
Tako život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u svetom Pismu, a nadasve utjelovljena Božja Riječ, Isus Krist, bűdi stoga u čovječanstvu nove nade u bolji život i nove životne snage u borbi protiv smrti.
Zato naša vjera u jačinu života koji je jači od smrti počiva na riječi nego na činjenici Kristova uskrsnuća. Ta Isus sam je jasno proglasio da Bog »nije Bog mrtvih nego živih, jer njemu svi žive« (Mt 22,32 i Lk 20,38).

Isus je još za svoga ovozemaljskog života riječima i djelima jasno pokazao da je On potpuni Gospodar života i smrti.
Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku te ga je stoga predodredio za besmrtnost.

Sveto Pismo nas uči da je Bog ne samo sve stvorio da opstoji, nego da ni u jednom od stvorova nema smrtonosna otrova koji bi morao dokrajčiti život čovjeka na zemlji. Naprotiv, svi su stvorovi po Božjoj namjeni takvi da su imali pomoći čovjekovu zdravlju i spasu njegova života.
Ni samo podzemlje po sebi nema nikakve vlasti nad zemljom, a najmanje nad čovjekom jer je Bog učinio čovjeka neraspadljivim.
U nj je, naime, ulio svoj besmrtni duh po kojemu je čovjek postao slika božanske naravi.
»Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.« (Mudr 1,13-15)

Bog, dakle, nije stvorio smrt, nego je ona ušla u svijet zavišću Sotone i grijehom praroditeljâ. Grijeh je sve poremetio.
»Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.« (Mudr 2,23-24)

Na taj način smrt, kao malo koja zemaljska pojava, potiče čovjeka na vjeru.
Važnost vjere se sastoji upravo u tome da nam ne samo tumači kako je nastala smrt nego da nam pruža Boga koji jedini izbavlja od smrti i to od vječne smrti duše.
A to je najvažnije u životu čovjeka, jer u tom slučaju tjelesna, vremenita smrt gubi svoj žalac i nije drugo nego prag preko kojega mi iz zemaljskoga života prelazimo u vječni život.

Evanđelje nam očituje Isusa kao pobjednika nad bolešću i smrću.
Ali svi njegovi čini i znakovi njegove božanske moći upravljeni su samo onima koji mu se mogu približiti i pridružiti vjerom. Zato je važno istaknuti kako veliku ulogu igra vjera kod svih Isusovih čudesa. On ih zato i čini da učvrsti vjeru koju svaki molilac mora u sebi razvijati kao od Boga darovanu mu klicu.
I Jair i bolesna žena su imali početnu vjeru, a sačuvali su je i onda kada je bila stavljena na kušnju.
Žena je nije izgubila ni kada se sva »u strahu i trepetu« tresla što će možda čuti od velikog Učitelja koji sve zna i sve vidi.
Zato joj Isus i reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!« (Mk 5,34)

A Jaira je i sam Gospodin upozorio neka ne gubi vjeru s razloga što mu je kći umrla, a on ga je bio došao moliti da je ozdravi dok je još bila na životu.
I rekao mu je: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,36)
Ta Isusu je jednako lako ozdraviti je bolesnu ili oživjeti mrtvu. On je Gospodar života i smrti, ali samo za one koji ga takvim drže.

Za Hebreje život kao takva znači sreću i spas. Moć smrti dotiče čovjeka već u bolesti, nadvlada ga u tjelesnoj smrti i s ukopom ga vodi u kraljevstvo mrtvih.
Stoga i u Jairovoj molbi da mu dijete ostane u životu možemo gledati i želju za onim što mi nazivamo spasenjem duše. Od Boga su nam i duša i tijelo, njemu se oboje mora vratiti. Čovjek je jedno jedinstveno biće kod kojega se prema Božjoj zamisli i volji nije nikad smjela duša odijeliti od tijela.
Tome je sve grijeh kriv. A posljedica grijeha je smrt.
Zato Isus kad je ušao u kuću nadstojnika sinagoge Jaira: » Uhvati djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42)

Prema tome svi mi možemo Isusa tražiti i zazivati kao »Liječnika tijela i duše« (SC 5). Zato Crkva u mnogim popričesnim molitvama traži od euharistijskog Spasitelja zdravlje duše i tijela za sve nas.
Na tu nas nebesku hranu može danas podsjetiti i Isusovo upozorenje roditeljima oživljene djevojčice da joj dadnu jesti. To nam otkriva Isusovu veliku pažnju i brigu za čovjekovo duševno i tjelesno zdravlje.

Stoga kršćanska djelotvorna ljubav prema bližnjima, na koju nas i sveti Pavao apostol potiče, usko je povezana s našom besmrtnošću.
Dragovoljnost i velikodušnost prema potrebnima naše pomoći jest srce kršćanskoga karitasa. Vrhunski primjer kršćanske dobrotvornosti jest sam Isus Krist koji je i svoj život darovao za sve nas.
»Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8,9) kaže nam apostol Pavao.

Pravo je bogat onaj, tko je bogat srcem te sam poduzima da drugi imaju udjela u njegovu bogatstvu.
Dobrotvoran se čovjek bogati u Bogu za život vječni (usp. Lk 12,21 i 14,13). Sve to ima svoj smisao samo u vjeri. Zato smo svi mi danas pozvani da obnovimo svoju vjeru u Isusa Krista, Gospodara života i smrti.
Jednoga dana više neće biti ni smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Sve će to uminuti (usp. Otk 21,4). Posljednji neprijatelj – smrt – bit će uništen (usp. 1 Kor 15,26). Ostat će samo život i to vječni život!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24
Ps 30 (29)
2 Kor 8,7. 9. 13-15
Mk 5,21-43

- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 14. NEDJELJA KROZ GODINU

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
GRIJEH: ODBITI KRISTA

»I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 5,41-42)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čovjek koji je inače slabašan i grešan dolazi često u napast obeshrabrenosti i pobune protiv Boga kome zatvara svoje srce. Ta tvrdoća srca jest čovjekova slabost i njegova ohola samodostatnost.
Svako ljudsko zatvaranje u sama sebe naziva se grijehom, jer se na taj način odbija zajedništvo ljubavi i života s Bogom. To je uvreda Bogu i stoga prava i korijenita propast čovjeka. Takav grijeh je također uništenje naroda kojega je Bog izabrao i pozvao k sebi.

Sva povijest odabranog Božjeg naroda Izraela protkana je nevjerom i odbacivanjem pravoga Boga i neprestanim povratkom lažnim bogovima – kumirima (idolima) poganskih naroda.
Bog nije nikada imao puno sreće s ljudima. Njegovi proroci, odnosno glasnici Božji, uvijek su bili slabo prihvaćeni od naroda, često ometani, progonjeni i ubijeni.

Tako današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela, s jedne strane nam jasno govori o neprijateljstvu naroda prema Bogu i o neprihvatljivosti njegovih proroka, a s druge o ljubavi Božjoj prema svome narodu kojega želi spasiti unatoč njegove nevjere, izdajstva i idolopoklonstva.
»Sine čovječji! Šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi buniše se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca.« (Ez 2,3-4)

Tissot: Isus čita u sinagogi

Ali Gospodin Bog ne ostavlja svoj nevjerni narod već ga i dalje ljubi i želi ga spasiti.
»Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima!« (Ez 2,5)
Na taj način pobunjenom Izraelu prorok Ezekiel pokazuje jedini mogući put spasenja: predana poslušnost Bogu. Pravo spasenje i snagu nalazimo u Bogu kome se otvaramo poniznom i pouzdanom vjerom. Prorokova prisutnost u narodu znak je da Bog ljubi svoj narod i da je vjeran savezu ljubavi koji je sklopio sa svojim narodu.

Ako je pak taj »prorok« »Isus Krist, sami Sin Božji, onda ljubav Božja prema svome narodu je zaista dostigla svoj vrhunac. Stoga odbijanje Krista, Sina Božjega i zatvaranje ljudskoga srca toj najvećoj Očevoj ljubavi dovodi čovjeka do katastrofalne nesreće i strovaljuje ga u vječni ponor. U tome se sastoji baš ono odbijanje Isusa sa strane njegova naroda o kojem nam govori današnje sv. Evanđelje po Marku. Zato Isus i reče: »„Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu”. I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika, stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 6,4-6)

Isus, dakle, dolazi sa svojim učenicima u svoj zavičaj. On i tu naviješta radosnu vijest spasenja o kraljevstvu Božjem i umnaža znakove svoga poslanja.
Ali u Nazaretu namjesto prihvaćanja toga Božjeg kraljevstva u Isusu Kristu, rađa se kod njegovih sugrađana nevjera i Gospodin se zgraža nad podsvemašnjom odsutnošću vjere.

Iako su se Nazarećani čudili velikoj mudrosti što je izlazila iz usta Isusovih i silnim čudesima koja su se događala po njegovim rukama, ipak nisu uspjeli u njemu prepoznati Mesiju, Božjeg poslanika i Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda jer su poznavali njegovo siromašno podrijetlo.
Baš nad tim siromašnim podrijetlom sina Marijina Nazarećani su se sablažnjavali i govorili su: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev i Josipov, i Judin i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« (Mk 6,2-3)

Što je Nazarećane sablažnjavalo kod Isusa nisu bili njegova mudrost niti njegova čudesa već njegov svakidašnji običan život u jednoj siromašnoj obitelji i nisu mogli vjerovati da se Bog može očitovati u jednoj jednostavnoj osobi i u jednom poniznom čovjeku kao što je bio Krist. Ta njihova sumnja i ta njihova nevjera toliko je začudila Isusa da tu nije mogao učiniti nikakva čuda.

A sve to znači da Bog nikada ne prisiljava našu slobodu. Bog ne čini čudesa da nam pokaže svoju moć i da nas obveže da vjerujemo već su to samo znakovi njegove dobrote i ljubavi prema onima koji mu vjerom i u ljubavi otvore svoje srce. Njegovo svjetlo obraća samo ljude otvorena srca.
Najveće čudo Božje koje Nazarećani onoga dana nisu umjeli prepoznati bijaše to da se Bog objavljivao u onome »poniznom sinu Marijinu« kojega su oni poznavali samo kao drvodjelju (stolara).

Isus i sv. Josip

U tome se sastoji najveća opasnost i za našu vjeru. I mi smo više puta spremni prihvatiti od Boga velike stvari, a ne mole, znamenje moći Kristove, a ne njegovo poniženje i poraz smrti na križu.
A ipak čitavo kršćanstvo se sastoji u prihvaćanju toga paradoksa o kojem nam upravo govori sv. Pavao apostol u svojoj drugoj poslanici Korinćanima.
I za samoga Pavla nije bilo lako prihvatiti ovu Isusovu lekciju: »Dosta ti je moja milost, jer moja moć se očituje u slabosti.« (2 Kor 12,9).

I danas također mnogi kršćani mjesto da prihvate vjeru kao dar Božji žele sami Bogu nametnuti svoje zahtjeve vjere. Dok prava vjera se sastoji u prihvaćanju Krista u našem svakidašnjem životu pa i onda kad nam se pokazuje u znakovima siromaštva, muka i trpljenja. Stoga svaki čovjek u osobnom trpljenju može postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje. Sudjelovanje u Kristovim patnjama kroz svoje vlastite najjasniji su znak da ćemo jednoga dana sudjelovati i u Kristovu uskrsnuću.
Zato čovjek kršćanin, koji unatoč svim nevoljama i suprotivštinama života, od kojih su često najteže bolesti i druge hendikepiranosti, prosljeduje svoj put iskrenog i nesuzdržanog služenja Bogu – i radi Boga ljudima – on premašuje samoga sebe i ostvaruje se istom snagom Božjom.

Prema tome pravi vjernik je konačno onaj koji zna s Kristom trpjeti za njegovu Crkvu i živjeti u njoj ljubeći je kao svoju majku i kao Isusovu zaručnicu unatoč mnogih onih koji je neprestano konstestiraju iznutra i izvana želeći je uništiti.
To je poruka Riječi Božje današnjeg Bogoslužja koja nas poziva da se ne ponašamo kao »sinovi tvrdokorna pogleda i okorjela srca« već da damo svjedočanstvo Isusu Kristu pred svim ljudima ovoga svijeta »poslušali oni ili ne poslušali«.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ez 2,2-5
Ps 123 (122)
2 Kor 12,7-10
Mk 6,1-6

- 18:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 15. NEDJELJA KROZ GODINU

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
POSLANJE I PROROČKA SLUŽBA U CRKVI

»Tada pozva Isus k sebi dvanaestoricu pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.”« (Mk 6,7.10-13)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja ne poznaje ljudske diktate. Nitko nema vlasti da je ograniči. Bog nikada nije prestajao slati svome narodu proroke pa ni onda kada se proročko djelovanje moglo protumačiti kao protudržavno, pogotovu kada sadrži Božju kritiku ljudskih ponašanja.

Prorok Amos

Tako poslanje proroka Amosa nailazi na veliki otpor kod vlastodržaca u narodu. U to vrijeme kraljevstvo bijaše razdijeljeno, na judejsko i izraelsko. Prorok Amos bijaše iz Judeje. Ali Bog je poslao Amosa da prorokuje u Izraelu, dakle, na tuđem političkom području. I još k tome mu je naredio da oštro šiba društvene nepravde i nasilja u narodu.
Izraelski kralj Jeroboam i Amasja svećenik (betelski) kraljevskog svetišta u Betelu htjedoše mu zabraniti da prorpovijeda u njihovoj zemlji. No prorok poznaje samo Božje poslanje. Ni najmanje se ne plaši protuslovlja, jer za njim stoji punomoć Boga koji ga šalje. Zbog neslaganja s vjerskom hijerarhijom Amos je istjeran iz svetišta u Betelu.
Ali on jasno i otvoreno očituje svijest o svome proročkom poslanju.
»Nisam bio prorok ni proročki sin – odgovori Amos Amasji – bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve (Gospodin) mi reče: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.”« (Amos 7,14-15).

Nepredviđeno od Boga odabran, vjeran svome poslanju, Amos je slika Krista i svih onih koji su morali radi Isusa i njegova Evanđelja doživjeti razna progonstva.
Bog u Kristu želi nanovo pridignuti svako stvorenje ranjeno grijehom. On za ostvarenje toga nauma ljubavi traži i čovjekovu suradnju.
Zove one koje hoće i od njih traži vjeru i nenavezanostima dobra ovoga svijeta kako bi njihov rad među ljudima bio slobodan i djelotvoran.

Na taj način Bog nas uvodi u svoj plan spasenja. U ostvarenju toga plana zaposlena su sveta Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti. Izvoditelj plana jest utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist.
A izvodi ga po Duhu Svetome. Milosni korisnici toga Božjega djelovanja jesu svi ljudi koji se vjerom i slobodnom voljom u taj plan uključuju.
Nitko nije isključen iz tog plana spasenja ako se sam grijehom ne isključuje.

Time je Bog zaista pokazao božansko razumijevanje prema nama bijednicima koji nismo mogli pomoć sami sebi. Naše božansko posinovljenje i još više otkupljenje Kristovom krvlju bilo je moguće jer mi s Kristom, po Božjem dobrohotnom naumu, tvorimo jedno otajstveno tijelo kojemu je On Glava.

Svi smo, dakle, obuhvaćeni pod tu Glavu, a jer je Krist Očev Ljubimac, u njemu je i nas zavolio i obdario nas svim milostima koje možemo primiti. Kristovo smo otkupljenje i božansko posvojenje primili Duhom Svetim koji je ne samo veza Oca i Sina nego i kanal ljubavi kojim su nam došli svi Božji darovi.
S naše se strane tražilo da poslušamo riječ istine, a to je Evanđelje našega spasenja. Vjerom smo prihvatili radosnu vijest o našem spasenju, a pečatom Duha Svetoga po sakramentu krštenja osigurana nam je ta spasonosna Božja baština.
»On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isus Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.« (Ef 1,4-6)

Vjera, dakle, pruža neslućeno blago svima onima koji se po njoj dižu k Bogu i žive za njega. Zato Isus i šalje dvanaestoricu apostola da produže njegovo spasiteljsko djelovanje u svijetu.
To je početak apostolskog poslanstva, slanje prvog odreda misionara koji se produžio, bez prekida, sve do naših dana. Do sada je Kraljevstvo Božje propovijedao samo On, Isus, a učenici su išli za njim, slušali ga i učili. Sada su oni poslani da budu navijestitelji Kraljevstva Božjega i tako su postali apostoli.
Svi apostoli moraju odgovoriti na taj poziv prema svojim mogućnostima, u svom siromaštvu i u savršenoj otvorenosti poticajima Duha Svetoga.

To je uvod u vrijeme Crkve, shvaćeno kao vrijeme poslanstva. Apostoli su bili poslani da nose radosnu vijest spasenja Gospodina Isusa Krista svim ljudima. Puni Duha Svetoga, oni pođoše da naviještaju radosnu vijest i približavanje Božjega kraljevstva.
»Tada pozva Isus k sebi Dvanaestoricu, pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.« (Mk 6,7.10-13)

Sveti apostoli

Među znakovima koji moraju obilježavati poslanike Kraljevstva, Isus na prvom mjestu označuje bratsku ljubav i zajedništvo. Zato ih je i slao po dvojicu da bi preporučio ljubav i uzajamno poštivanje.
A polazište poslanstva jest zajednica koja ih šalje i koja stoji iza njih. Isus također hoće da njegovi apostoli budu nenavezani i slobodni ljudi, bez velike brige za sebe same. U svojem pristupu ljudima neke budu ljubazni. Neka prihvate ljudsko gostoprimstvo, a ni najmanje neka ih ne smeta nezahvalnost onih ljudi koji ih budu odbijali od sebe.

Propovjednik Evanđelja mora biti nenametljivo uporan, shvatiti znakove vremena i poznavati duhovno stanje ljudi kojima je poslan.
Riječ je spasenja djelotvorna i Božja moć neslomljiva samo ako mi poslušno i vjerno izvršimo svoju dužnost.
Izvršena će dužnost uvijek donijeti uspjeha, bilo onima kojima je bila namijenjena ili onome koji ju je obavio.

Poslanik Kraljevstva može također izgoniti zle duhove snagom Isusove osloboditeljske riječi. Ali da bi to stvarno i učinio, mora govoriti u Duhu i sili, odnosno mora ga pokretati autentični proročki duh. Samo Duh uskrsloga Krista može poslanku dati dovoljno snage da u one koji ga slušaju ulijeva volju za pravom nutarnjom slobodom i obraćenjem. U sili Duha Svetoga oni treba da pozivaju ljude k vjeri u Krista i da po toj vjeri žive. Budući da se nitko ne može spasiti ako ne uzvjeruje, zato je prvenstveni zadatak apostola navještati Božje Evanđelje spasenja.

Isus one koje šalje ne ostavlja same, nego ide za njima svojim znakovima i svojom prisutnošću. Euharistija je ta Isusova prisutnost među nama.
Ona obnavlja poslanstvo i okrepljuje odvažnost onoga koji Evanđelje mora naviješćivati kao i onih koji ga moraju prihvaćati. U suvremenoj obnovi Crkve naročito je važno da svi kršćani, i to napose odrasli, ožive u sebi svijest da su Kristovi učenici.
Kršćanin treba u sebi trajno njegovati pripravnost da napreduje u školi Kristovoj. A glavna »škola« napredovanja u kršćanstvu jest upravo nedjeljna liturgija. Na nju se uvijek okupljamo kao marljivi i pripravni učenici Kristovi koji žele što bolje upoznati svojega Boga i Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Am 7,12-15
Ps 85 (84)
Ef 1,3-14
Mk 6,7-13

- 18:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 16. NEDJELJA KROZ GODINU

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLUGE GOSPODNJE, A NE GOSPODARI

»Kad iziđe, vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati mnogo čemu.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Pastir naroda Božjeg treba biti ponizni sluga povjerenoga mu stada, a ne gospodar koji raspršuje i uništava stado Božje. On mora biti uljudan i ljubazan sa svima, poznavati životnu situaciju ljudi i ljubiti svaku pojedinu osobu kao svoje »vlastito dijete«.
Dobri pastir treba biti čovjek »snažna duha« i sposoban da obrani »svoje stado« od svih navala »divljih životinja« (usp. Mt 10,16; Dj 20,29).
Njegov autoritet mora se temeljiti na pobožnosti i ljubavi prema stadu Gospodnjem. Samo tako njegova vlast će biti besprijekorna i mudra, jer će se temeljiti na pravu i pravednosti.

Ali, nažalost, vlast vrlo često postaje velika napast. Zato pastiri odabranog Božjeg naroda Izraela pokazali su se nevjerni svojemu poslanju.
Nisu tražili Jahvu svoga Boga već su se okrenuli protiv njega (usp. Jer 2,8; 10,21). Nisu se brinuli za Božje stado, nego su pasli sami sebe dopuštajući da se stado rasprši i izgubi (usp. Ez 34,3; Jer 2,1-6). Osuđujući nesvjesne pastire koji napuštaju narod, Bog naviješta da će on doći i brinuti se za svoje ovce.
Zatim će ih snabdjeti »pastirima po svome srcu« koji će ih pasti na »zelenim pašnjacima i mirnim vodama« dok ne bude samo »jedan pastir« i »jedan Bog i Otac« svih.

To je ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije gdje prorok nagovješćuje također i dolazak »idealnog pastira« i »kralja« koji će učiniti da procvjeta za sve svetost i pravednost.
»Evo dolaze dani – riječ je Gospodnja – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar, i činit će pravo i pravicu u zemlji.« (Jer 23,5)
To mesijansko proročanstvo u punini je ostvareno u Isusu Kristu, Dobrom Pastiru, kojega prorok Jeremija naziva: »Gospodin, Pravda naša« (Jer 23,6).

Zaista, Isus Krist svojim dolaskom na ovaj svijet donio je pravdu, mir i jedinstvo svim ljudima.
Pogani koji su živjeli bez nade i bez Boga više nisu stranci jer je križ Kristov razorio svaku ogradu podvojenosti. Krist na križu, raširenim rukama, grli cijeli svijet, uz cijenu svoje žrtvene Smrti, svojega predanja Ocu za cijeli svijet, Isus razdaljeno čovječanstvo zbližuje. Doista, on je Mir naš!
»I dođe te navijesti mir onima daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.« (Ef 2,18)

To sve učini za nas Isus Krist »dobri pastir« o kojem nam govori današnje Evanđelje po Marku. On toliko ljubi svoje stado da se zna »sažaliti do dna svoje utrobe« nad životnim situacijama ljudi.
»Kad iziđe, vidje silan svijet, i sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira, pa ih stane poučavati mnogo čemu« (Mk 6,34).
Stoga je mnoštvo svijeta »dolazilo i odlazilo« gdje god se nalazio tako da niti On niti njegovi apostoli »nisu imali kada ni jesti« (Mk 6,31).

U ovom stavu Isusa i njegovih apostola prema narodu označen je »duh pastirskog služenja« u Crkvi: predati se potpuno Bogu u službi braći ljudima, odnosno žrtvovati svoj život da bi drugi mogli rasti »hraneći« se svim darovima Božjim na stolu »riječi i tijela« Kristova. A to je moguće samo onda ako pastir se osjeća »sluga« Gospdonji, a ne gospodar njegova stada.

Isus Krist kao »dobri pastir« brine se također i o svojim apostolima. Zato, nakon njihova izvještaja »o svemu što su učinili i naučavali», On im reče: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo« (Mk 6,31).
Isus, dakle, želi da se i njegovi apostoli odmore malo od prevelikog posla te da on može malo s njima nasamo porazgovarati o njihovim prvim iskustvima propovijedanja Evanđelja. Na taj način je Krist htio poučiti apostole da i oni koji su glasnici Božji moraju naći slobodna vremena za sebe da bi mogli ući u dijalog (razgovor) sa svojim Bogom i slušati »riječ Božju« koju trebaju vjerno prenijeti onima koje je Bog povjerio njihovoj pastirskoj službi.

A sve to znači da svi oni koji imaju zadaću pastoralne službe u Crkvi moraju uvijek nastojati da njihov posao bude popraćen kontemplacijom i molitvom kao što je to činio sam Isus i njegovi apostoli. Što god više pastiri budu ono što moraju biti po nauci i primjeru Kristovu tim će više vjernici odgovoriti ljubavlju i vjernošću.
A svi skupa, pastiri i vjernici, moramo rasti u zajedništvu vjere i ljubavi u Crkvi Kristovoj koja se izgrađuje na dobrovoljnoj suradnji sviju, iako u različitosti darova i službi, a za dobro cijele zajednice.

Svi zajedno, pastiri i vjernici moramo surađivati s Kristom u djelu spasenja cijelog ljudskog roda. Stoga svi moramo težiti za jedinstvom Crkve.
Što se više budemo međusobno poštivali i ljubili tim će Crkva Kristova biti jedinstvenija i jača. Izvan puta ljubavi, kojim trebamo svi ići, nema spasenja niti za Crkvu niti za svijet.
Prema tome dopustimo da nas jedino Krist vodi za ruku prema luci spasenja, jer samo po njemu »u jednome Duhu imamo pristup Ocu« (Mk 6,34) našem Bogu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 23,1-6
Ps 23 (22)
Ef 2,13-18
Mk 6,30-34

- 18:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 17. NEDJELJA KROZ GODINU

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina B)
ČUDO UMNAŽANJA KRUHA: ZNAK EUHARISTIJE

»Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili.«

Isus umnaža hljebove i ribe

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Jesti je jedna bivstvena funkcija (radnja) ljudskoga života toliko važna u životu svakoga čovjeka da je gotovo u svim vjeroispovijestima (religijama) popraćena čak i bogoštovnim činom.
Dok kršćanstvo samo spasenje nudi pod oblikom »jela i pića« koje je znak i anticipacija »vječne gozbe«.
Samo mesijansko vrijeme kojega su proroci nagoviještali označeno je Božjim blagoslovom svakoga dobra do izobilja svim ljudima, a osobito siromašnima.

Ta mesijanska obećanja proroka su se u potpunosti ispunila u Isusu Kristu. Tako umnažanje kruha koje je učinio Gospodin po proroku Elizeju (usp. 2 Kr 4,42-44) nije samo znak Božje ljubavi prema svome narodu, nego je naveštaj čuda koje će Isus učiniti za svoj narod.
Stoga Elizej reče:»„Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: Jest će, i preostat će.” I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Gospodnjoj« (2 Kr 4,43-44).

To otajstvo Euharistije, naviješteno je u Bibliji, sakrament je jedinstva i ljubavi koji u Crkvi, kao u jednom tijelu okuplja sve Kristove udove.
Kao djeca Božja, po Kristu spašeni, svi smo mi jedno tijelo i jedan duh s onim koji nas vodi svome Ocu. Zato svi skupa, kako nas poziva sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, moramo surađivati u zgradnji tog jedinstva vjere u »jednom tijelu« Crkve Kristove koju sačinjava i gradi euharistijsko »tijelo i krv« Gospodinova. Da bi naš život bio u skladu s tim darom jedinstva, živimo i mi kao sinovi svjetla.
»Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!« (Ef 4,3-6)

Prema tome čudo umnažanja kruhova i riba koje je Isus učinio, kako nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, šalje i nas kao i apostole braći ljudima da skupa s njima razdijelimo »kruh naše vjere i stola Gospodnjega« kao i kruh svagdašnjeg života koji vrlo često nedostaje na stolu mnogih ljudi širom svijeta.
»Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.« (Iv 6,11)
To Isusovo »čudo hljebova i ribica« kojima je nahranio pet tisuća osoba, toliko je oduševilo te ljude da su ga htjeli učiniti kraljem, jer su u njemu vidjeli obećanog Mesiju kojega su očekivali stoljećima i govorili su: »Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet« (Iv 6,14).
Pravi prorok je, dakle, On, jer u njemu se ispunjaju mesijanska obećanja Staroga Saveza. On je taj prorok kojega je Gospodin obećao preko Mojsija svome narodu.

Ali kad je Isus doznao da ga žele učiniti kraljem »povuče se ponovno u goru posve sam« (Iv 6,15) i žalostan, jer narod nije uspio u tom »čudu« prepoznati »znak« velike stvarnosti »živoga kruha koji je sišao s neba« (usp. Iv 6,51 s.) da bi dao ljudima život vječni.
Nažalost, ljudi su uvijek isti, pa i onda kada se čini da traže Krista, oni traže sami sebe i svoju osobnu korist.
Židovi su tražili moćnog Mesiju, Mesiju kralja – čudotvorca i stalnog množitelja kruhova, odnosno onoga koji će na laku ruku riješavati sve njihove životne probleme. Zato se Isus i skriva od njih, jer ga ne traže iskrena srca.

To je pouka svima nama. Tko traži sama sebe i svoju osobnu korist, on se nije sposoban otvoriti vjerom Bogu i ne može se susresti s Kristom. Stoga »čudo umnažanja hljebova i ribica« ne označava prije svega borbu protiv »gladi« u svijetu, kako mnogi danas misle, već je to »znak« mnogo veće stvarnosti koja odgovara najdubljim potrebama ljudskoga duha. To je znak »živoga kruha«, Božanskog Jaganjca, koji je sišao s neba da bi se dao za hranu besmrtnim dušama djece Božje.
Zato i mi kao i Krist moramo znati »dati se« ljudima u svim njihovim duhovnim i materijalnim potrebama tako da »ljubav Božja« ne bi bila uzalud izlivena u »našim srcima« (usp. Rim 5,5).

»A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupiše dakle i napuniše dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih hljebova pretekoše onima koji su blagovali.”« (Iv 6,12-13)
Ako je to »čudo umnažanja naravnog kruha« znak »milosti Euharistije«, onda i čin sakupljanja preteklih ulomaka nema samo materijalno i sociološko značenje, nego i duboko duhovno značenje.
Taj čin sakupljanja želi reći da Euharistija nije samo za one koji su prisutni, nego od nje mora preteći i za one koji su odsutni, za one koji su daleko, za sav narod, za cijelu Crkvu. Plod Euharstije je neograničen. On je za sve. Tko je nazočan u času umnažanja, mora kasnije dijeliti s braćom milost, snagu i svjetlo koje je primio od nje. Mora i sam postajati Euharistija, odnosno kruh koji se lomi za život drugima.

Ništa ne smije propasti od Euharistije. Stoga je osuđen svaki oblik duhovnog rasipanja, kao što je individualistično i egoistično traženje samoga sebe i svojih osobnih interesa, koje je jedan od glavnih uzroka da su tolike pričesti bezuspješne i besplodne.
Isus priređuje svoju Euharistiju za druge, On želi da se ona podijeli, da teče od jednoga k drugome.
Zato tko prima Kristovu Euharistiju, taj se mora suobličavati njemu i postati kao i On dar za druge.
Sveta Misa nam sada pruža tu divnu mogućnost da iskusimo odmah tu milost Božje ljubavi, živeći ovu našu Euharistiju u svoj istini njezinih znakova, kao što su prikazanje, posvećenje, lomljenje kruha, znak mira, pričest, i otvarajući se svoj našoj braći i sestrama koja nisu ovdje prisutna, ali od nas očekuju ulomke koji su pretekli tako da bi i oni mogli biti sudionici milosti »živoga kruha« koji nas pritjelovljuje Sinu Božjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kr 4,42-44
Ps 145 (144)
Ef 4,1-6
Iv 6,1-15

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 18. NEDJELJA KROZ GODINU

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
EUHARISTIJA: KRUH ŽIVOTA

»Ja sam kruh života«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Vrijeme prolaska odabranog Božjeg naroda Izraela pustinjom bilo je vrijeme velike Božje kušnje i odgoja. Narod je bio uvijek sklon da kod prvih poteškoća požali za Egiptom, koliko god je ondje život bio ropski težak; i da izgubi povjerenje u vodstvo Mojsija i Arona i – što je još gore – povjerenje u ljubav i postojanu brigu samoga Boga za svoj narod.
Zato su uvijek bili u napasti da svoje povjerenje potraže opet u samima sebi, makar su toliko puta iskusili da si nisu kadri pomoći.

Hebreji u pustinji dobro su osjećali svoju nemoć, i čekali su hranu od Boga koji je uvijek vjeran i brine se o svome narodu.
Stoga hrana »mane« vidljiv je znak Božje ljubavi prema njegovu narodu unatoč nevjeri i pobuni tog istog naroda.
»Kad su Izraelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: „Manhu – Što je to?” Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: „To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.”« (Izl 16,15)

Skupljanje mane

Sve ove događaje Staroga Saveza treba imati pred očima da bi se bolje shvatilo »čudo umnažanja kruha« koje je Isus učinio, jer sami Židovi upliću na to razgovor o »mani« kojom je Bog u pustinji čudesno hranio svoj narod.
Isus to potvrđuje i kaže: »Zaista, zaista kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istiniti; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« (Iv 6,32-33)
Isti Bog, Otac, koji je onda bio na djelu i tada nahranio svoj narod onom prolaznom hranom, sada u samome svojem Sinu pruža novi, nepropadljivi „Kruh” koji „silazi s neba” i daje život svijetu.

A kad su Židovi zatražili »toga kruha», Isus im sasvim jasno odgovori: »Ja sam Kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada« (Iv 6,35).
Sve to znači da samo vjera nam može pomoći da otkrijemo tajnu (misterij) otajstva Kristova koji se u Euharstiji daje kao »kruh života« besmrtnim dušama djece Božje.
Židovi nisu tražili Isusa kao »kruh Božji koji silazi s neba i daje život svijetu«, već zato što su jeli i nasitili se od onih »hljebova i ribica« koje je On na čudesan način umnožio. Zato Isus nakon toga umnažanja kruha usmjeruje svoje slušatelje prema vječnom životu.
»Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin čovječji, jer njega Otac – Bog – opečati« (Iv 6,27).

Svaki čovjek, a da to i ne zna, osjeća glad i žeđ za Bogom koju može utažiti jedino Krist – kruh pravoga života – kojega je Otac opečatio pomazanjem Duha Svetoga.
Stoga je svaka riječ Kristova »hranjiva« za život vječni, puna je Duha i života. A napose je – snagom istoga Duha Svetoga - »hranjiv« onaj »Kruh života« koji će nam Krist pružiti u Euharistiji.

Židovi su dobro shvatili da Isus od njih traži povjerenje u Boga koji šalje Sina svojega s neba kao »kruh istiniti« koji »daje život svijetu« kada kažu: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« (Iv 6,28)
Zato im Isus jasno odgovori: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je poslao« (Iv 6,29). Bog ne traži od njih nešto posebno, neka djela, već jedino »djelo Božje« koje ljudima donosi spasenje, a to je da vjerom u ljubavi prihvate »spasenje Božje« koje im Otac nudi u svome jedinorođenome Sinu Isusu Kristu.
Ako budu vjerovali u Sina Božjega, onda neće raditi za »hranu propadljivu«, »nego za hranu koja ostaje za život vječni« (Iv 6,27).
Isus Krist je ta hrana, taj »kruh života« kojega Bog Otac šalje svome narodu i svakome čovjeku dobre volje da bi dao život svijetu.

„Kruh Božji” je dakle osobu Isusa Krista, utjelovljena Božja riječ koja nam daje pravi život i utažuje našu žeđ za istinom.
Otkupljenje koje je Krist izveo preobražava sve one koji ga primaju u nove ljude koji žive novim životom. Stoga svi oni koji vjerom prihvaćaju Krista i postaju udovi njegovi, ne smiju više živjeti kao pogani.
Kršćani koji se hrane »kruhom života« koji nam se daje u Euharistiji moraju životom svjedočiti svoju vjeru i svojim činima trebaju pokazati da je njihovo obraćenje od njih učinilo nove ljude na sliku uskrsloga Krista.

Tko je sposoban da prihvati u samome sebi Krista kao »dar života«, on je već »novi čovjek« o kojem govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima kada nas poziva da (se odreknemo) odložimo »prijašenje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propust«, a da se obnavljamo »duhom svoje pameti« i obučemo »novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4,20-24).
Tko se opredijeli za Krista, on se mora odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha« da bi bio spreman na neprestanu obnovu svojega života u Duhu Svetome. Ne može se vjerom pristati uz Krista, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života.
Tko god se povjeri Isusu Kristu mora se obnoviti i preobraziti u novo biće, jer je On »kruh života« koji silazi s neba od Boga da bi dao život svijetu.
Oni koji uz Krista prijanjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom.
Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 16,2-4. 12-15
Ps 78 (77)
Ef 4,17. 20-24
Iv 6,24-35

- 18:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.09.2010., petak

201. VJENČANJE 1

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE
(VJENČANJE)

Pozdrav

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi mladenci, draga braćo i sestre!
Dobro došli u dom Gospodnji, u kuću Božju, pred oltar Božji!
S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama koje Vam ja kao svećenik Božji i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Svete Crkve započet ćemo sada sa svetom Misom, sa spomen-žrtvom našega otkupljenja i našega spasenja u kojoj ćemo i slaviti još jedan veliki sakrament, sakrament svetog kršćanskog braka.

Propovijed

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci, draga braćo i sestre!

Bilo je to za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji da su njega i njegovu Majku Mariju neki od njihove rodbine i prijatelja pozvali na svadbu u Kani Galilejskoj. Božanska prisutnost Isusa Krista i njegove majke Marije na toj svadbi ne samo da je donijela blagoslov tim sretnim i presretnim mladencima i posvetila njihov brak, već ih je također i spasila od velike sramote pred svim gostima i uzvanicima zbog nestašice vina na svadbi.

Evo i dan danas naši mladenci N. i N. pozvali su ponovo na svoju svadbu Isusa Krista i njegovu majku Mariju ne iz straha da i njima ne bi ponestalo vina na svadbi te da ih Isus na čudesan način spasi od sramote pred gostima i uzvanicima, već iz sasvim dubljih i temeljitijih razloga; tj. iz želje da svoj novi zajednički život započnu u Ime Isusovo i Marijino i da svoj kršćanski brak utemelje na božanskoj ljubavi Presvetoga Srca Isusova i Bezgrešnoga Srca Marijina, jer kršćanski je brak sveta stvar, velika stvar.
Kršćanski brak je svet, jer ga je Isus posvetio sakramentom. To je sveti sakrament, to je, kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, veliki sakrament, jer on je simbol, znak mistične i stvarne božanske ljubavi između Isusa Krista i njegove svete Crkve. Jedinstvo muža i žene u uzajamnoj ljubavi u svetom sakramentu kršćanskog braka označuje otajstvo jedinstva Krista i svete Crkve po kojem se ostvaruje Božje spasenje ljudskoga roda.

Zato muž treba da ljubi svoju ženu kao što Krist ljubi svoju crkvu te je život svoj dao za nju i krv je svoju prolio za nju na drvetu križa da je očisti i posveti, tako da je kao čistu i neokaljanu zaručnicu može združiti sa sobom u svojoj božanskoj ljubavi. Tako isto i muževi treba da ljube svoje žene kao svoja tijela jer tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.
Kao što Krist hrani i njeguje svojom ljubavlju i milošću svoju Crkvu, tako i muževi trebaju hraniti i njegovati svoje žene kao svoje tijelo jer nitko nikada ne mrzi svojega tijela.
Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo.

A to sve isto vrijedi i za ženu. Svaka žena mora biti podložna svome mužu kao Gospodinu jer muž je glava žene kao i Krist Crkve. Kao što Crkva ljubi Krista i njemu je u svemu podložna, tako neka žena ljubi svoga muža i neka mu u svemu bude pokorna.

Stoga s punim pravom možemo reći, kako smo to već iz same riječi Božje čuli u današnjem prvom čitanju iz Knjige Mudrosti da kreposna, marljiva i čestita žena više vrijedi od svakoga srebra i zlata, od svakoga biserja i dragoga kamenja, jer je ona utjeha, radost, veselje i nada svojoj obitelji: svojem mužu i svojoj djeci, narodu iz kojeg je potekla i u kojem živi i Crkvi kojoj pripada. Svi velikani svijeta, svi najveći ljudi naroda i Crkve imali su uza se velike, kreposne i svete žene i majke.

Svaka žena i majka koja s ljubavlju prima u svoj naručaj, u svoj zagrljaj djecu koju joj Božja providnost šalje, ona prima samoga Isusa Krista u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj kao što ga je primila Blažena Djevica Marija.

Isto tako svaki muž i otac obitelji koji svoj život žrtvuje za svoju obitelj: za ženu i djecu, on svoj život daruje Bogu za svoj narod i za Božju Crkvu kao što je to učinio sv. Josip.
Sve što mi kršćani činimo i radimo to činimo i radimo za Isusa Krista, kaže sv. Pavao apostol, jer mi smo Kristovi, a Krist je naš. Ako živimo, živimo dakle za Isusa Krista, ako umiremo, umiremo za Isusa Krista.

Djeca koju dragi Bog daruje čestitu, valjanu i bogobojaznu mužu i ženi koji ljube Boga i trude se da hode njegovim stazama i da žive po njegovim zakonima, jesu najveći blagoslov Božji onima koji ga ljube. Kao što je svemogući Bog jedan u svojoj božanskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv u tri božanske osobe – Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i kao što je Isus Krist jedan u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv sa jednom Crkvom u mnoštvu djece Božje, isto tako u svetom kršćanskom braku treba da budu jedan muž i jedna žena jedinstveni i u ljubavi nerazdjeljivi u jednom braku sa svom djecom svojom.

Dragi mladenci, dragi brate N. i draga nevjesto N., Vi danas skupa ulazite u jedan novi zajednički život u kršćanskom braku, Vas dvoje skupa danas sklapate jedan sakrament: sakrament svete ženidbe.
Danas je Vaš dan, Vaše slavlje, dan i slavlje Vaše radosti i ljubavi.
Vaši roditelji, oni na nebu i ovi na zemlji, Vaša braća i sestre, rodbina, prijatelji i uzvanici su prisutni ovdje skupa s Vama da povećaju Vašu radost i uveličaju slavlje Vaše ljubavi.
Ovome danu i ovome slavlju se raduju u prvom redu dragi Bog i Majka Božja jer Vi ste prije svega i iznad svega njihova djeca i kao takve Bog Vas u svojoj Božanskoj ljubavi sjedinjuje kao muža i ženu u jednu ljubav i Vašu ljubav zapečatit će doživotnim i nerazriješivim pečatom svetog sakramenta, tj. sakramenta kršćanskog braka.

U vašem bračnom životu može se dogoditi da i Vama kao na svadbi u Kani Galilejskoj ponestane vina ljubavi, sloge i zajedničkog razumijevanja, ali ako se u tim teškim momentima i trenutcima Vašega života budete u molitvi obraćali Mariji, Majci Božjoj i Majci našoj i ako budete slušali njene savjete i upute kao sluge u Kani Galilejskoj, ona će uvijek posredovati kod Isusa, da vodu Vaših životnih poteškoća i nevolja pretvori u čudesno i dobro vino svoje božanske ljubavi.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Uz Vas su evo također i Vaši roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji koji Vam žele reći da se ne bojite nikoga i ničega jer u životu nećete biti sami zato što s Vama žive oni koji Vas ljube i vole i koji će Vam uvijek pomoći u životnim poteškoćama i nevoljama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 31,10-13, 19-20, 30-31 (str. 438)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 560; obr. str. 57)
Ef 5,2a. 25-33 (str. 547; obr 46-47)
Iv 2,1-11 (str. 642; obr. 67) – evanđelje

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89

- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

202. VJENČANJE 2

BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA

»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Mt 19,5)

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci!

Iako ste rođeni zemljopisno daleko jedno od drugoga, ipak Božja providnost Vas je združila. Vi ste se jednoga dana susreli, upoznali se, zaljubili se jedno u drugo i odlučili ste ući u zajednički žvot u kršćanskom braku. I danas ćete Vašu ljubav svečano potvrditi pred Bogom i Crkvom u sakramentu svete ženidbe.

Mnogi ljudi pogrešno shvaćaju ljubav i zloupotrebljavaju njezino značenje i smisao. Tako neki ljubavlju nazivaju grijehe bludnosti izvan braka i grijehe preljuba u braku.
Dok drugi ljubavlju smatraju perverzne i protuprirodne sklonosti muškarca prema muškarcu i žene prema ženi. I što je najgore neke države svijeta i to baš kršćanske i katoličke tradicije su takve protuprirodne homoseksualne veze ozakonili i proglasili brakom i takve homoseksualne zajednice nazvali obitelj. I tako te države ruše temelje svake osnovne prirodne i normalne ljudske i društvene zajednice, a to su prirodno i normalno bračno zajedništvo života u ljubavi između muškarca i žene koje se zove obitelj.

Što je, dakle, ljubav? Ljubav je Bog!!!
Apostol ljubavi sveti Ivan evanđelist piše ovako: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,16). Svaka prava i istinska ljubav potječe od Boga i ima svoj temelj u Bogu.
A to je u prvom redu roditeljska ljubav oca i majke prema svojoj vlastitoj prirodno rođenoj djeci. Zatim bratska i rodbinska ljubav između braće i sestara i bliže rodbine. I na koncu najveća od svih jest bračna ljubav između muškarca i žene u zakonitom i za nas kršćane sakramentalnom braku.

Da, Isus Krist svojom božanskom ljubavlju pročišćava i posvećuje tu prirodnu, krhku i slabu ljudsku ljubav između muža i žene i uzdiže je na dostojanstvo sakramenta.
A sakramenti su sredstva milosti i posvećenja čovjeka i spasenja ljudi. U sakramentima se Bog sjedinjuje s čovjekom i čovjek s Bogom.
Zato po riječima apostola Pavla kršćanski brak je »veliki Sakrament«, jer je simbol i znak božanske ljubavi između Krista – zaručnika i njegove Crkve – zaručnice.
I kao što je Krist toliko ljubio svoju Crkvu da je za nju predao svoj život i prolio svu svoju predragocjenu krv na drvetu križa da bi je očistio od svake ljage grijeha i kao neokaljanu i čistu zaručnicu sjedinio sa sobom, isto tako muž treba ljubiti svoju ženu kao vlastito tijelo i biti spreman za nju i život svoj dati.
Isto tako kao što je Crkva u svemu poslušna i pokorna svome zaručniku Kristu, tako govori apostol Pavao: »Žene neka budu podložne muževima kao Gospodinu! Jer, muž je glava žene kao i Krist Crkve (...) Pa kao što je Crkva podložna Kristu, tako i žene muževima u Svemu!« (Ef 5,22-24)

»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,7-9)

Dakle, muž i žena moraju se uzajamno ljubiti i poštivati da bi mogli ostvariti ciljeve svojega zajedničkoga bračnoga života i da bi mogli lakše ispuniti svoje bračne obveze. A ciljevi braka su: uzajamno dobro samih supružnika u duhovnom i materijalnom smislu i da budu Božji suradnici u prenošenju života na nova ljudska bića, odnosno na svoje vlastito potomstvo. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti, a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobro braka i budućnost obitelji.
Bračna ljubav između muža i žene stoga neminovno zahtjeva od supružnika i ispunjenje njihovih bračnih obaveza: a to su ženidbena vjernost sve do smrti i plodnost braka, odnosno rađanje djece i njihov ljudski i kršćanski odgoj.
Da bi supružnici ostvarili svoje uzajamno dobro u svakom pogledu, muž i žena obećaju pred Bogom i Crkvom u sakramentu ženidbe ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve do smrti.
Bračni savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazriješivim sve do groba. »Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9) govori Isus.

Isto tako plodnost je dar Božji supružnicima. Plodnost braka ili rađanje djece jedna je od svrha ženidbe. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajmnoj ljubavi supružnika. Ono niče iz samog srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Ako bračna ljubav nije plodna rađanjem djece onda se tu ne radi o ljubavi nego o sebičnosti (ili egoizmu).
Također Crkva koja se opredjeljuje za život, uči da svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života.
Stoga Crkva strogo osuđuje svako sprečavanje začeća djeteta i svaki pobačaj (ili abortus) i čedomorstvo djece naziva »strašnim zločinima«.
Ovaj nauk crkvenog Učiteljstva se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja.
Tu je povezanost bračnog čina Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.
»Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. „U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskoga života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću.” (GS 50)« (KKC 2367)

Dijete nije neki dug, nego dar Božji roditeljima. Najuzvišeniji dar braka jest ljudska osoba. Zato se ni u kojem slučaju dijete ne može smatrati objektom vlasništva roditelja. Dijete Bogu pripada, a roditeljima je dano samo da ga čuvaju i odgajaju tako da postane pravim čovjekom i kršćaninom. A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.

Prema tome, dragi mladenci, ako želite živjeti svetim i čistim, kršćanskim i sakramentalnim bračnim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete skramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s vama.

A u svim krizama vašega zajedničkoga bračnoga života obratite se u molitvi Majci Božjoj Mariji za pomoć, a Marija će kao i na svadbi u Kani Galilejskoj učiniti da njezin Sin Isus Krist svaku vodu vaših bračnih problema i nevolja pretvori u dobro vino ljubavi i uzajamnog razumijevanja. Samo u društvu Isusa i Marije bit ćete sretni ovdje na zemlji i jednoga dana blaženi na nebu.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ef 5,2a. 25-32 (str. 46)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 57)
Mt 19,3-6 (str. 64)
(Mk 10,6-9 – str. 66)

Misa za vjenčanje: str. 665

- 21:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

203. VJENČANJE 3

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE

Pozdrav mladencima

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre, dragi mladenci...!

Dobro došli u kuću Božju, u dom Božji, pred oltar Gospodnji! S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama, koje Vam ja kao svećenik Božji, i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Crkve, započet ćemo sada sa sv. Misom, sa spomen-žrtvom našeg otkupljenja i našega spasenja, u kojoj ćemo slaviti i još jedan veliki sakrament, tj, sakrament kršćanskoga braka ili svete Ženidbe.

Propovijed

BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA U OBITELJI

»Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Vi ste na Vaše »ženidbene pozivnice« stavili iz »hvalospjeva ljubavi« sv. Pavla apostola ove redke: »Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, (...) sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.« (1 Kor 12,4-5a; 7-8)

Ovim citatom iz »hvalospjeva ljubavi« svetoga Pavla apostola dali ste mi povoda da Vam govorim o »istinskoj Ljubavi« koja će danas Vas dvoje sjediniti u jedno u kršćanskome braku.

Nonet franjevaca konventualaca: Hvalospjev ljubavi

Što je, dakle, ljubav?
Ljubav je Bog!!!
Apostol ljubavi, sveti Ivan evanđelist, piše ovako: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,16).

Ljubav, dakle, ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi.
Ljubav je apsolutno potrebna za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju jedne obitelji.
Čovjek, stvoren na sliku Božju ne ostvaruje smisao svojega života samo u materijalnim dobrima, nego nosi u sebi potrebu susreta s jednim bićem koje je sposobno da uđe u zajedništvo ljubavi i života s njime.
Zato čovjek u ženi otkriva drugu sliku samoga sebe. Tajna veličine čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju ne sastoji se u mužu i ženi odvojeno, nego u zajedništvu njihovih osoba sve do potpunog i plodonosnog sjedinjenja u uzajamnom dijalogu ljubavi.
Stoga spolno određenje muškarca i žene kao i cijelo njihovo ljudsko biće trebaju se shvatiti kao prisutnost, prepoznavanje, dar i prihvaćanje jedno drugoga.

Ta istovrsnost muškarca i žene, a u isto vrijeme duboka raznolikost, sačinjavaju njihovu privlačnost i pripadnost jednoga drugome.
Zato samo muškarac i žena mogu sklopiti bračni savez ljubavi i života i tako zajedno osnovati jednu obitelj.
Stoga ženidbena ljubav i bračni život ulaze u vrhunski plan Boga Stvoritelja.
Zato »reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.”« (Post 2,18)

I kad Gospodin Bog, kako piše u sv. Pismu, napravi ženu od »rebra« što ga je uzeo od čovjeka te mu je predstavi kao svadbeni dar, čovjek pun radosti reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!« (Post 2,23)
Istom u ženi, dakle, čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoje drugo »ja«. I kao što je »rebro« dio čovječjeg tijela, tako i žena, iako različita od čovjeka, preodređena je da skupa s njime sačinjava »jedno tijelo«. Zato naravna snaga ljubavi koja veže muža i ženu jača je od one koja veže djecu s njihovim roditeljima.
»Stog će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Post 2,24)

Prema tome Bog je u početku naumio da jedinstvo između muža i žene bude čvrsto. On ih je stvorio kao bića koja se uzajamno nadopunjuju i koja zajedno tvore jedan život. Njihova uzajamna ljubav jest osobni dar koji treba prožimati sav njihov život. Radi toga sreća muškarca se nalazi u njegovoj dobroj ženi, njihova zajednička sreća u njihovoj djeci.

Dakle, muž i žena moraju se uzajamno ljubiti i poštivati da bi mogli ostvarivati ciljeve svojega zajedničkog bračnoga života i da bi mogli lakše ispuniti svoje bračne obaveze. A ciljevi braka su: uzajamno dobro samih supružnika u duhovnom i materijalnom smislu i da budu Božji suradnici u prenošenju života na nova ljudska bića, odnosno na svoje vlastito potomstvo. Stoga bračna ljubav između muža i žene neminovno zahtjeva od supružnika i ispunjenje njihovih bračnih obaveza: a to su ženidbena vjernost sve do smrti i plodnost braka, odnosno rađanje djece i njihov ljudski i kršćanski odgoj. Da bi supružnici ostvarili svoje uzajamno dobro u svakom pogledu, muž i žena obećavaju pred Bogom i Crkvom u sakramentu ženidbe ljubav i vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti sve do smrti. Bračni savez koji muž i žena slobodno sklapaju nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazriješivim sve do groba.
»Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja.« (Mk 10,9) – govori Isus.

Dakle, uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije miješati. Na taj način Krist potvrđuje nerazriješivost braka, jer u njemu se jedna osoba potpuno daruje drugoj u ljubavi.
Muž i žena sjedinjeni skupa u ljubavi bračnim savezom ostvaruju božansku moć stvaranja života.
Stoga ljudska »spolnost« ima veliku vrijednost i dostojanstvo jer putem njezine pravilne upotrebe prolazi misterij ili otajstvo ljubavi i života. Zato je plodnost dar Božji supružnicima.
Plodnost braka ili rađanje djece je jedna od svrha ženidbe.
Dijete je plod i dovršenje uzajamnog dara supružnika ono niče iz samoga srca njihove ljubavi. Ako bračna ljubav nije plodna rađanjem djece onda se tu ne radi o ljubavi nego o sebičnosti ili egoizmu. Također Crkva, koja se opredjeljuje za život, uči da svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života.
Stoga Crkva strogo osuđuje svako sprečavanje začeća djeteta i svaki pobačaj ili abortus i čedomorstvo djece naziva se »strašnim zločinima«.

Dijete je najveći dar Božji roditeljima, jer najuzvišeniji dar braka jest ljudska osoba. Dijete Bogu pripada, a roditeljima je dano samo da ga čuvaju i odgajaju tako da postane pravim čovjekom i kršćaninom.
A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.
Prema tome, dragi mladenci..., ako želite živjeti svetim i čistim, kršćanskim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete sakramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s Vama.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Neka Vas Majka »lijepe Ljubavi« uvijek čuva u Božjoj ljubavi.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24
1 Kor 12,31.1.3-8a (str 45)
1 Iv 4,16 s.
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 57)
Mk 10,6-9 (str. 66)

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89

- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

204. VJENČANJE 4

SAKRAMENT SVETE ŽENIDBE
(Vjenčanje)

Pozdrav

Hvaljen Isus i Marija!
Dragi mladenci, draga braćo i sestre!

Dobro došli u dom Gospodnji, u kuću Božju, pred oltar Božji! S ovom dobrodošlicom i s najboljim i najljepšim čestitkama i željama koje Vam ja kao svećenik Božji i službenik svete Crkve upućujem u ime Božje i u ime Crkve započet ćemo sada sa svetom Misom, sa spomen-žrtvom našega otkupljenja i našega spasenja u kojoj ćemo slaviti i još jedan veliki Sakrament, tj. sakrament svetog Kršćanskog braka ili svete Ženidbe.

Propovijed

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Bilo je to za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji da su njega i njegovu Majku Mariju neki od njihove rodbine i prijatelja pozvali na svadbu u Kani Galilejskoj.
Božanska prisutnost Isusa Krista i njegove Majke Marije na toj svadbi ne samo da je donijela blagoslov tim sretnim i presretnim mladencima i posvetila njihov brak, već ih je također i spasila od velike sramote pred svim gostima i uzvanicima zbog nestašice vina na svadbi.

Evo i danas naši mladenci N. i N. pozvali su ponovo na svoju svadbu Isusa Krista i njegovu Majku Mariju, ne iz straha da i njima ne bi ponestalo vina na svadbi te da ih Isus na čudesan način spasi od sramote pred gostima i uzvanicima, nego iz sasvim dubljih razloga i temeljitijih ciljeva; odnosno iz želje da svoj zajednički život započnu u Ime Isusovo i Marijino i da svoj kršćanski brak utemelje na Božanskoj ljubavi Presvetog Srca Isusova i Bezgrešnog Srca Marijina, jer kršćanski brak je sveta stvar, velika stvar.
Kršćanski brak je svet, jer ga je Isus posvetio sakramentom svete Ženidbe.
To je sveti sakrament; to je kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, veliki sakrament, jer on je simbol, znak mistične i stvarne božanske ljubavi između Isusa Krista i njegove svete Crkve.
Jedinstvo muža i žene u uzajamnoj ljubavi u svetom sakramentu kršćanskog braka označuje otajstvo jedinstva Krista i svete Crkve po kojem se ostvaruje Božje spasenje ljudskoga roda.

Zato muž treba da ljubi svoju ženu kao što Krist ljubi svoju Crkvu te je život svoj dao za nju i krv je svoju prolio za nju na drvetu križa da je očisti i posveti tako da je kao čistu i neokaljanu zaručnicu može združiti sa sobom u svojoj božanskoj ljubavi. Tako isto i muževi treba da ljube svoje žene kao svoja tijela jer tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.
Kao što Krist hrani i njeguje svom svojom ljubavlju i milošću svoju Crkvu, tako i muževi trebaju hraniti i njegovati svoje žene kao svoje tijelo jer nikada nitko ne mrzi svoga tijela.
»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih biti će jedno tijelo.« (Post 2,24)

A to sve isto vrijedi i za ženu. Svaka žena mora biti podložna svome mužu kao Gospodinu, jer muž je glava žene kao i Krist Crkve. Kao što Crkva ljubi Krista i njemu je u svemu podložna, tako neka žena ljubi svoga muža i nek mu u svemu bude pokorna.

Stoga s punim pravom možemo reći, (kako smo to već iz same riječi Božje čuli u prvom čitanju iz Knjige Mudrosti), da kreposna, marljiva i čestita žena više vrijedi od svakog srebra i zlata, od svakog biserja i dragoga kamenja, jer je ona utjeha, radost, veselje i nada svojoj obitelji: svojem mužu i svojoj djeci, narodu iz kojeg je potekla i u kojem živi i Crkvi kojoj pripada. Svi velikani svijeta, svi najveći ljudi naroda i Crkve imali su uza se velike, kreposne i svete žene i majke.

Svaka žena i majka koja s ljubavlju prima u svoj naručaj, u svoj zagrljaj djecu – koju joj Božja providnost šalje, ona prima samoga Isusa Krista u svoj dom, u svoju kuću i u svoju obitelj kao što ga je primila Blažena Djevica Marija.

Isto tako svaki muž i otac obitelji koji svoj život žrtvuje za svoju obitelj: za svoju ženu i djecu, on svoj život daruje Bogu za svoj narod i za Božju Crkvu kao što je to učinio sv. Josip. Sve što mi kršćani činimo i radimo za Isusa Krista, kaže sv. Pavao apostol, jer mi smo Kristovi, a Krist je naš. Ako živimo, živimo, dakle, za Isusa Krista; ako umiremo, umiremo za Isusa Krista.

Djeca koju dragi Bog daruje čestitu, valjanu i bogobojaznu mužu i ženi koji ljube Boga i trude se da hode njegovim stazama i da žive po njegovim zakonima jesu najveći blagoslov Božji onima koji ga ljube.
Kao što je svemogući Bog jedan u svojoj božanskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv u Tri Božanske Osobe: Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i kao što je Isus Krist jedan u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi, a jedinstven i u ljubavi nerazdjeljiv sa svojom Crkvom u mnoštvu djece Božje; isto tako u svetom kršćanskom braku trebaju biti jedan muž i jedna žena jedinstveni i u ljubavi nerazdjeljivi u jednom braku sa svom djecom svojom.

Dragi mladenci N. i N., Vi danas skupa ulazite u jedan novi zajednički život u kršćanskom braku, Vas dvoje skupa danas sklapate jedan Sakrament: Sakrament svete Ženidbe.
Danas je Vaš dan, Vaše slavlje, dan i slavlje Vaše radosti i ljubavi.
Vaši roditelji, Vaša braća i sestre, rodbina, prijatelji i uzvanici su prisutni ovdje skupa s Vama da povećaju Vašu radost i uveličaju slavlje Vaše ljubavi. Ovome danu i ovome slavlju raduju se u prvom redu dragi Bog i Majka Božja, jer Vi ste prije svega i iznad svega njihova djeca i kao takve Bog Vas u svojoj božanskoj ljubavi sjedinjuje kao muža i ženu u jednu ljubav i vašu ljubav zapečatit će doživotnim i nerazrješivim pečatom svetog Sakramenta, tj. Sakramenta kršćanskoga braka.

Vjenčanje u Kani - dio freske u kapeli u Padui

U Vašem bračnom životu može se dogoditi da i Vama kao na svadbi u Kani Galilejskoj ponestane vina ljubavi, sloge i zajedničkog razumijevanja, ali ako se u tim teškim momentima i trenutcima Vašega života budete u molitvi obraćali Mariji, Majci Božjoj i Majci našoj i ako budete slušali njezine savjete i upute kao sluge u Kani Galilejskoj, On će uvijek posredovati kod Isusa da vodu Vaših životnih poteškoća i nevolja pretvori u čudesno i dobro vino svoje božanske ljubavi.

Isus i Marija su s vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako ih Vi budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć. Uz vas su evo također i Vaši roditelji, braća i sestre, rodbina i prijatelji koji Vam žele reći da se ne bojite nikoga i ničega, jer u životu nećete biti sami zato što s Vama žive oni koji Vas ljube i vole i koji će Vam uvijek pomoći u životnim poteškoćama i nevoljama.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24 (Obr. 34)
Izr 31, 10-13, 19-20. 30.31 (str. 438)
Ps 128 (127), 1-2. 3. 4-5 (str. 438-439; Obr. str. 57)
Ef 5,2a. 25-33 (str. 547; Obr. srt 46-47)
Iv 2,1-11 (str. 642; Obr. 67)

Misa Vjenčanja: str. 665 Misala
Molitva vjernika: str. 76-77
Molitva nad mladencima poslije molitve: Oče naš...! str. 83-84
Konačni blagoslov: str 87-89

- 19:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

VJENČANJE 5

BOŽJI NAUM O BRAKU I OBITELJI

Čovjek, slika Boga i ljubavi

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre, dragi mladenci!

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku; pozivajući ga ljubavlju na postojanje. Istodobno je Bog pozvao čovjeka na ljubav.

Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva ljubavi.
Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku i trajno je uzdržavajući u postojanju, Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva.
Ljubav je, dakle, temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića.

Dosljedno tome, spolnost, kojom se muž i žena međusobno predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto jedino biološko, već zadire u ljudsku osobnost kao takvu.
Ona (spolnost) se istinski ljudski ostvaruje jedino ako je cjelovit dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno predaju jedno drugome sve do smrti. Tjelesno bi predanje bilo laž ako nije znak i plod potpunog osobnog predanja, u kojem je prisutna cijela osoba, pa i u svojoj vremenitosti. Ako osoba nešto pridržava za sebe, pa i mogućnost da se drukčije opredijeli za budućnost, time prestaje biti posvemašnje predanje.

Ta cjelovitost, koju traži bračna ljubav, isto tako odgovara i zahtjevima odgovorne plodnosti: budući da je ona usmjerena rađanju ljudskoga bića, po svojoj naravi nadilazi čisto biološki poredak i obuhvaća skup osobnih vrednota za čiji je skladan rast nužno da oba roditelja trajno i skladno daju svoj prilog.

Jedino »mjesto«, koje omogućuje takvo darivanje u svoj svojoj istinitosti, jest ženidba, to jest ugovor bračne ljubavi ili svjestan i slobodan izbor kojim muž i žena prihvaćaju prisnu zajednicu života i ljubavi kako ju je htio sam Bog i koja svoje pravo značenje očituje jedino u tom svijetu.
Ustanova ženidbe nije nepravedno uplitanje Crkve, društva ili neke vlasti, niti je to izvanjsko nametanje neke forme, već unutarnji zahtjev ugovora bračne ljubavi koji se javno potvrđuje jedinstvenim i isključivim, jer jedino se tako živi puna vjernost naumu Boga Stvoritelja.
Ta vjernost, daleko od toga da smanjuje slobodu osobe, osigurava je naprotiv od svake samovolje i relativizma, te je čini dionikom u stvoriteljskoj Mudrosti.

Isus Krist objavljuje izvornu istinu o ženidbi, istinu »početka«, te oslobađajući čovjeka tvrdoće srca, osposobljuje ga da je u cjelovitosti ostvaruje. Snagom sakramentalnosti svoje ženidbe, supružnici su međusobno nerazdruživo povezani, pripadajući jedno drugome, oni doista, sakramentalnim znakom, uprisutnjuju odnos Krista s njegovom Crkvom.
Bračni su drugovi, dakle, za Crkvu trajno podsjećanje onoga što se zbilo na križu. Oni su jedan za drugoga i za svoju djecu svjedoci spasenja kojega ih sakrament čini dionicima. Ženidba je kao i svaki sakrament spomen-čin, posadašnjuje i proročki navještaj događaja spasa.

Prema Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji, jer sama ustanova ženidbe i bračna ljubav usmjerene su k rađanju i odgoju djece u kojima oni nalaze svoju krunu.

U svojoj najdubljoj stvarnosti ljubav je u biti dar, a bračna se ljubav, ako supružnike vodi k uzajamnoj »spoznaji« koja ih čini »jednim tijelom«, ne iscrpljuje u bračnom paru.
Ta bračna ljubav osposobljava supružnike za najveće moguće darivanje, kojim postaju s Bogom suradnici u davanju života drugoj ljudskoj osobi. Tako bračni drugovi dok se predaju jedno drugome, preko samih sebe daruju jedno stvarno biće, dijete, živi odraz svoje ljubavi, trajni su znak bračnog jedinstva te živa i nerazrješiva sinteza svoga bića kao oca i majke.

Postavši roditeljima, bračni drugovi od Boga primaju dar nove odgovornosti. Njihova je roditeljska ljubav pozvana da za njihovu djecu postane vidljiv znak same ljubavi Boga, »od kojega ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji« (Ef 3,15).

U braku i obitelji stvara se čitav niz međuljudskih odnosa: - zaručnički odnosi, očinstvo - majčinstvo, sinovstvo - bratstvo – preko koji ih je svaka osoba uvedena u »ljudsku obitelj« i u »Božju obitelj« - Crkvu.

Kršćanski brak i obitelj grade Crkvu. U obitelji, naime, ljudska osoba nije samo rođena i odgojem postupno uvođena u ljudsku zajednicu, već po preporodu krsta i odgojem vjere ona je isto tako uvedena u Božju obitelj – Crkvu.

Ljudska obitelj, razorena grijehom, otkupiteljskom je snagom Kristove smrti i uskrsnuća ponovno uspostavljena u svome jedinstvu.
Kršćanska je ženidba, koja ima udjela u spasenjskoj djelotvornosti toga događaja, prirodno mjesto na kojem se ostvaruje uklapanje ljudske osobe u veliku obitelj Crkve.

Nalog, koji je na početku dan mužu i ženi, da rastu i množe se, doseže tako svu svoju istinu i svoje puno ostvarenje.

Obitelj, rođena iz sakramenta ženidbe, za Crkvu je kolijevka i mjesto gdje može ostvariti svoje vlastito uključenje u ljudske naraštaje, a te naraštaje u Crkvu.
A u tome je roditeljima potrebna Božja milost i pomoć koju će moći uvijek naći u molitvi.
Prema tome, dragi mladenci, ako želite živjeti kršćanskim i sakramentalnim bračnim životom, kako to danas obećavate Bogu i Crkvi, potrebno je da se svakodnevno zajednički molite, da prisustvujete nedjeljnoj svetoj Misi i da redovno primate svete sakramente po kojima ćete uvijek biti sjedinjeni s Bogom i Bog s vama.
Isus i Marija su s Vama i uvijek će biti uz Vas da Vam pomognu samo ako Vi ih budete ljubili i u svakidašnjim molitvama im se utjecali za pomoć.
Neka Marija, Kraljica obitelji Vas uvijek čuva u Božjoj ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 1,26-28. 31a (str. 32)
Ps 128 (127), 1. 2. 3. 4-5 (str. 57)
Mt 19,3-6 (str. 64)

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2010., četvrtak

GODINA B - 19. NEDJELJA KROZ GODINU

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS KRIST JE KRUH VJEČNOGA ŽIVOTA

»Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je onaj kruh što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.« (Iv 6,47-51)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svako živo biće uzdržava se i raste hraneći se. Isto vrijedi i za naš nadnaravni kršćanski život. Bez nebeskoga kruha ne možemo imati života u sebi.
Zato Isus proglašuje da je On živi kruh koji je s neba sišao za život svijeta. Stoga više nego svagdanja hrana i piće za tijelo, čovjeku je potreban sam Isus Krist, koji je Kruh života.
A svima onima koji uz njega prianjaju vjerom, Isus obećava da će živjeti Božjim životom.

Prorok Ililja

Zato tajanstvena hrana kojom je bio okrijepljen prorok Ilija na svom teškom putu do Božjeg brda Horeba, od kršćanske tradicije se već odavno tumači kao pralik Euharistije.
Euharistijska okrepa oduvijek se zove popudbina, ne samo kad se nosi umirućima, nego i živima. To je Hrana i Piće da ne klonemo na putu u nebesku domovinu. To je Hrana i Piće kojima je Bog krijepi svoju Crkvu (Božju) na putu, u hodu (Ecclesia peregrinans). Stoga je Euharistija izraz vrhunske Božje ljubavi i brige za zajednicu svojih vjernika, za Crkvu.

Tako veliki borac Božji Ilija za vrijeme otpadnika kralja Ahaba i bezbožne kraljice Jezabele osjeća premorenost u svojoj misiji i naporima oko očuvanja (pravovjernosti) prave vjere u Boga u svome narodu.
Odlučio je zato poći u pustinju, očito do Božjeg brda Horeba, do Sinaja da se – u blizini Božjoj ponovo ohrabri i napuni božanskim snagama. Ali, eto, on na putu sustaje. Bog ga čudesno hrani i krijepi snom. Potom ga budi i potiče da nastavi put, dug put do Gospodnjega brda Horeba.
»On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio pa opet legao. Ali se anđeo Gospodnji javi i drugi put, dotače ga i reče: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!” Ustao je, jeo i pio. I okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.« (1 Kr 19,6-8)

Euharistija nam ne daje samo snage za život, nego nas iznad svega potiče na pravu i istinsku ljubav prema Bogu i čovjeku. A to je plod stanovanja Duha Svetoga u nama.
Naročiti plod Duha Svetoga i vrhunski način nasljedovanja Kristova jest velikodušnost u praštanju.
Upravo po tom uzajamnom praštanju i još više po uzajamnoj ljubavi naš kršćanski život postaje ona prava, miomirisna žrtva Bogu ugodna, u Kristu. Takav ima biti novi život onih koji su vjerom povezani s Kristom. Zato sv. Pavao apostol poručuje svima nama: »Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće! Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!
Budite, dakle, nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.« (Ef 4,31-5,2)

Time je naš kršćanski život označen kao putovanje prema nebeskoj domovini i kao napredovanje i rast u sve većoj sazrelosti u Duhu Svetome. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da svi prihvatimo Isusa kao živi kruh, izvor vječnog života u nama.
Ali u taj najveći misterij Kristove osobe može vjernika uvesti samo nebeski Otac.
Da bi se čovjek vinuo do pune osobne privrženosti Kristu Isusu, treba da bude od Oca privučen i od njega poučen.
»Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. (...) Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni. To ne znači da je tko vidio Oca. Samo onaj koji dolazi od Boga vidio je Oca.« (Iv 6,44. 45b.-46) – kaže Isus.

U ovim Isusovim riječima se ističe uskrsni značaj Euharistije. Život koji nam Krist dariva je punina egzistencije, to je uskrsni i vječni život.
»Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba da onaj tko od njega jede ne umre nikada. Ja sam živi kruh koji je sišao s neba. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će zauvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta.« (Iv 6,47-51)

Na taj način povezani s Isusom, mi postajemo najintimnije povezani i među sobom. To je euharistijsko bratstvo. A onda kada smo postali jedno među sobom, po Isusu mi postajemo jedno i s nebeskim Ocem. Veza toga jedinstva jest Duh Sveti.
Tako po toj euharistijskoj povezanosti s Kristom i mi postajemo kao i Isus »čovjek za druge« ljude.
Zato nas Isus i hrani samim svojim za nas predanim tijelom i svojom za sve nas prolivenom krvlju.
U tome se sastoji sva žrtvena vrijednost cijeloga našega kršćanskoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,4-8
Ps 34 (33)
Ef 4,30-5,2
Iv 6,41-51

- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 20. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
EUHARISTIJA JE BOŽANSKA HRANA I PIĆE ZA ŽIVOT VJEČNI

»Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Gospodin Isus Krist ne pušta svoje da umiru od gladi. Zato im nudi za hranu svoje tijelo i za piće svoju krv po kojima postaju dionici njegova života, dionici vječnoga života.
Euharistija je ta božanska hrana i piće besmrtrnim dušama za život vječni.

Tako u svjetlu Kristovih ostvarenja, Crkva prepoznaje u ovom odlomku iz Knjige Mudrosti nagovještaj Euharistije. Bog se tu iskazuje kao uosobljena Mudrost koja »je sazidala sebi kuću, i otesala sedam stupova.« (Izr 9,1)

Ta Mudrost je nama kršćanima druga božanska osoba, Isus Krist, naš Otkupitelj (usp 1 Kor 1,30). On je, sišavši na zemlju, sazidao doista kuću, svoju Crkvu, da nas u njoj može sve okupiti oko sebe.
Sedam stupova, što ih je božanska Mudrost isklesala za tu kuću, označavaju sedam svetih sakramenata koji izražavaju savršenost i ljepotu te kuće.

Posred te kuće priređena je gozba. Zna se, to je euharistijska gozba, sveta Večera. Pozivatelji i pozivnice upućene su na sve strane. Svi su pozvani. Bog je veliki ugostitelj i gostoprimac. On je čovjekoljubljivi Bog koji čovjeka, sve ljude, zove na nutarnju gozbu s njime, na nutarnji suživot s blaženim trojstvom (usp. 1 Pt 1,4; Iv 14,23).
Mudrost Božja poziva sve ljude na svoju gozbu: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomješala. Ostavite ludost, da biste živjeli i hodite putem razboritosti.« (Izr 9,5.6)

To je slika Riječi Božje koja nam objavljuje Oca i siti nas svojim tijelom i svojom krvlju. Stoga kršćanin, kome je objavljeno otajstvo Krista, ponaša se razborito i razumno.
On živi u stalnom odabiru i opredjeljivanju za Boga i njegovo Kraljevstvo. I tako u svijetu, u kojemu često prevladava zlo, vjernik će nastojati što bolje upotrijebiti vrijeme i svaki njegov čas iskoristiti za svoju vječnost.
»Prema tome, - upozorava nas apostol Pavao, - pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri, iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja!« (Ef 5,15-17)

Tako se Euharistija produžuje u sav naš život i zahvaća cijelu svakidašnjicu. To nam pomaže da se ispunimo Duhom Božjim i međusobnom ljubavlju.
Ispunjeni Duhom Svetim mi ćemo uvijek i posvuda zahvaljivati Bogu, osobito na liturgijskom skupu. A ti skupovi su Bogu ugodni kad Božja riječ i pjesma prožimlje cijelu zajednicu koja na taj način razgovara između sebe i s Bogom.
Euharistijski sastanak za svetkovanje spomenčina Gospodnjeg osobito je očitovanje jedinstva naroda Božjega. Sama Euharistija na nevidljiv način ostvaruje nadnaravno zajedništvo i unutrašnje jedinstvo kršćana, ali se to mora izvana očitovati i u samoj celebraciji. Zato u toj celebraciji treba da što aktivnije sudjeluju svi vjernici. Liturgijsko sudjelovanje je pravilno samo onda ako dolazi iz srca, jer Boga treba slaviti u svojemu srcu.
Tada će se zahvalnost prema Bogu za sve ono što smo primili nužno pokazati i u svakidašnjem životu vjernika.
Tako raspoloženje i milosti koje smo primili kod Mise i pričesti moramo prenijeti u sve svoje životne prilike i potrebe.

Mana u pustinji kojom je Bog na otajstven način hranio svoj odabrani izraelski narod slika je pravoga kruha života. Krist u Euharistiji je živi kruh i daje nam svoje tijelo i svoju krv za hranu i piće da bi i mi mogli živjeti u njemu životom Božje djece. Kao što je Isus od svoje volje dao svoje tijelo u smrt, tako ga svojom vlašću daje i nama za hranu.
Zbog toga Gospodin na najodlučniji način tvrdi da je čovjeku za posjedovanje božanskoga vječnog života nužno potrebno blagovati njegovo tijelo i piti njegovu krv.
Spominjući i svoju krv kao piće Isus još jasnije predočuje da se radi o žrtvi njegova života.

Ta Kristova žrtva u Misi »postaje sakramentalno prisutna na našim oltarima« (Pavao VI., Vjerovanje) s kojih nam onda Krist daje da blagujemo njegovo tijelo i krv kao istinito jelo i piće. Budući da tim blagovanjem u nama ostaje Krist i mi u njemu, kao naravno slijedi da to osigurava vječni život u Kristu čitavom našem biću.
Dakle, i uskrsnuće našem tijelu. Tako se otajstvenim blagovanjem tijela i krvi Kristove, mi pretvaramo u Krista koji za se i za nas posjeduje puninu i vječnost života.
»Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56)

Ovo još nije dosta Isusu koji nam hoće otkriti svu svoju ljubav što nam se pruža u Euharistiji.
Zato Isus jasno i svečano izjavljuje: »Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.« (Iv 6,57).
Veća se punina života ne da ni zamisliti. S Isusove je strane naše euharistijsko Sjedinjenje s njim zaista potpuno. A da to sjedinjenje bude i s naše strane potpuno, nije dosta samo se pričestiti, nego uložiti sve sile da se sve više pretvaramo u Krista.
»Budući da nam se ovaj sakrament daje kao jelo i piće, ono za duhovni život ima iste učinke kao i jelo i piće za tjelesni život: uzdržava ga, umnaža, oporavlja i razveseljuje.« (Toma Akvinski)
Neka tako bude i s naše strane.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izr 9,1-6
Ps 34 (33)
Ef 5,15-20
Iv 6,51-58

- 20:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 21. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
VJERA U BOGA: OPREDJELJENJE ZA ISUSA KRISTA

»Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« (Iv 6,53-56)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sva je povijest spasenja saveznički susret Boga i čovjeka. Stari je savez susret Boga s Abrahamom, Izakom, Jakovom, Noom, Mojsijem i njihovim potomstvom.
Novi je savez, zapečaćen Kristovom krvlju, susret Boga i čovjeka u Crkvi djelovanjem Duha Svetoga.

Stoga postoji zakon koji upravlja odnosima između Boga i čovjeka. Današnje nam bogoslužje pomaže da taj zakon otkrijemo i poziva nas da nad njim razmatramo: To je zakon Ljubavi. Ljubav Božja je besplatna i pretječe svaki čovjekov čin ili zaslugu, ali čovjek pred tolikom ljubavlju Božjom ne može ostati pasivan ili ravnodušan, nego mora slobodno prihvatiti i potvrditi taj izbor te i on odabrati Boga.

Današnje prvo čitanje iz knjige o Jošui opisuje nam taj dramatični trenutak u kojem Bog od čovjeka otvoreno traži taj izbor. Bog je odabrao hebrejski narod, obasuo ga dobročinstvima, sve to dragovoljno i besplatno. Sada, kad taj narod ima primiti u posjed obećanu zemlju, Bog od njega traži da se odluči: kome će služiti – Gospodinu pravome Bogu ili drugim tuđinskim lažnim bogovima? Kušnja je bila stvarna, a ne samo izmišljena. Ali odgovor je bio: »I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!« (Jš 24,48b)
Na taj način izabrani narod, prije no što je ušao u obećanu zemlju, u Šekemu obnavlja sinajski savez. Bit svakog saveza s Bogom jest u tome da se čovjek trudi Boga ljubiti i služiti mu svim svojim bićem. I tako je narod konačno mogao ući u posjed obećane zemlje.

Danas nas Isus poziva na opredjeljenje. Kršćanin je kao pojedinac i kao Crkva pozvan da njeguje svoju opredijeljenost za Krista.
Kao i izabrani Božji narod i kao i prvi Isusovi učenici, izabrani smo i mi. Izabrani smo da budemo predmet njegove ljubavi, primljeni u Božju obitelj po krštenju, pripušteni k njegovu stolu u euharistiji i predodređeni za »blaženu nadu« u dolazak njegova kraljevstva.

I mi smo odabrali Boga. To smo prvi put učinili prigodom krštenja kad smo svečano izjavili da ćemo vjerovati u Krista i u nikoga drugoga.
U Evanđelju, na kraju Isusova govora o Kruhu života, točnije o njemu samome kao Kruhu života, povela se teška rasprava i između samih učenika.
Nastalo je veliko dijeljenje i opredjeljivanje. Jedni zauzeše negativan stav prema njemu i zauvijek ostaviše Isusa, drugi mu povjerovaše i zauvijek se združiše s njime i ostadoše njegovi prijatelji.
Ostadoše Dvanaestorica koji će dati oblik Crkvi.
Oni povjerovaše da je Krist Kruh – tijelo i Piće – Krv što treba »jesti i piti«.

U tom govoru Isus upućuje na svoje uskrsnuo stanje, jer u Euharistiji je nazočan Uskrsli Krist, sav životan i životvoran.
Ali samo u ozračju Duha Svetoga u kojem se to zbiva, može se to sve shvatiti.
Stoga se Duh Sveti zaziva nad misni kruh i vino, prije pretvorbe da ih oživotvori kao što je nekoć oživotvorio krilo presvete Djevice Bogorodice Marije.
Duh Sveti se zaziva da bismo taj »kruh života« blagovali u Duhu, to jest u vjeri. Ako blagujemo od tog kruha, onda i mi postajemo sutjelesnici i sukrvnici Isusovi, odnosno srodnici Tijela i Krvi Kristove. Tako Euharistija sa svime što ona uključuje o Božjoj objavi o Bogočovjeku, o zajednici saveza između Boga i čovjeka postaje središnje otajstvo naše vjere. Tu vjeru u nama izaziva i podržava Duh Sveti.

Zato Evanđelje završava svečanom ispoviješću vjere sv. Petra apostola. On kao »prvak apostola i temelj Crkve« istupa pred sve apostole i u ime njih i u ime cijele Crkve slijedećih stoljeća i tisućljeća i u ime svakog vjernika govori: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo, ti si Svetac Božji.« (Iv 6,67-69)
Tu ispovijesti vjere želi danas pobuditi Evanđelje i u nama samima, u svakome od nas i u cijeloj ovoj euharistijskoj zajednici kao i u čitavoj Crkvi.

Ali nije dosta samo u Krista vjerovati. Treba se Kristom i hraniti da bi mogli živjeti u zajednici ljubavi s njime.
Vrhunsko opredjeljivanje za Krista nužno zahtjeva što razvijeniji euharistijski život.
Jedinstvo Krista i Crkve u uzajamnoj ljubavi mora biti posvemašnje. To je otajstvo kojim se ostvaruje Božje spasenje.

Kršćanska ženidba, o kojoj danas govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima odražava to jedinstvo u uzajamnom darivanju i podložnosti bračnih drugova u ljubavi, koju je Krist preobrazio i posvetio uzdigavši je na dostojanstvo sakramenta. Ta je ljudska ženidbena ljubav u isto vrijeme i znak i ostvarenje. Nekako kao i euharistijski kruh. Ona je znak neusporedive ljubavi kojom Krist kao Zaručnik ljubi svoju Zaručnicu – Crkvu.
I ta ljubav Kristova kojoj je ženidba znakom ujedno je ženidbi zakonom, jer supruzi treba da u suživotu ostvaruju u malom takvu ljubav. A mjera te ljubavi je Isus na križu, sav iz ljubavi darovan Crkvi odnosno nama svima. Stoga je ženidba u Kristovu misteriju uzdignuta na sakrament, jer muž i žena i kao supruzi kao i roditelji treba da se vjernom i uzajamnom ljubavlju cio život podržavaju u milosti (LG 41).
Vrhunsko oličenje te bračne ljubavi jest Isus Krist koji je tako »ljubio Crkvu da je sama sebe predao za nju da je posveti...«.
Tako treba da se ljube uzajamno muž i žena, jer »nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist Crkvu« (Ef 5,29).

To je euharistijski vidik ženidbenog života i ženidbeni vid euharistijske milosti. Isus Krist samim sobom, odnosno svojim za Crkvu žrtvovanim tijelom i krvlju, hrani svoju Crkvu.
I tako opstaje i nedostiživi model kojemu, uza svu nedostižnost, treba da teži – u zbiljskoj uzajamnoj sebedarnosti – svaka ženidbena ljubav.
Zato smo i mi dužni ljubiti jedni druge onom istom ljubavlju kojom Krist ljubi nas. Bog ne trpi neuredne ljubavi koja ne dolazi od njega, nego od zloduha.
Krist ne trpi da kršćani svoja tijela koja su »hram Duha Svetoga« pretvore u »špilju razbojničku ili u zmijsko gnijezdo« pa da traže da On tu stanuje!

Isus od nas traži da se potpuno opredijelimo za njega i da obnovimo s njim naš »Savez ljubavi«.
To smo dužni uvijek činiti, ne samo u trenutcima osobne krize, nego u svakome trenutku našega života, a pogotovu u vremenima krize čitavog jednog društva ili čitave jedne kulture kao što je ova u kojoj živimo mi.
Nikad se kao danas, kršćani nisu našli suočeni s onim odlučnim Isusovim pitanjem: »Da možda i vi ne kanite otići?« (Iv 6,67)
Svakim danom čuje se o nekome »koji se povlači natrag i ne ide više s Kristom, jer smatra da je njegov govor previše tvrd, kao što je na primjer ono što govori o nerazrješivosti braka, o nošenju svakidašnjeg križa, o obdržavanju zapovijedi Božjih, o potrebi da se najprije traži kraljevstvo nebesko itd. Živimo u presudnim vremenima kad više nije moguće biti kršćanin iz običaja, ili zato što su to bili roditelji.
Treba birati, treba se opredijeliti.

Čini se da mnogi od kršćana na to ne misle. Mnogi i dalje jednim koljenom kleče pred Bogom, a drugim pred đavlom jer u svome životu i dalje čine stvari sasvim suprotne kršćanskoj vjeri. Opaža se da velik broj kršćana nekom skrajnjom drskošću s molitve prelaze na psovku, sa slušanja Isusova Evanđelja na zanosno slušanje evanđelja svijeta, koje je čisti ateizam. Drugi opet čini iziđu s mise odmah idu u kiosk ili u kino da čitaju i gledaju stvari koje su, od početka do kraja, izrugivanje i prezir morala i kršćanske vjere.
Ono što čine mnogi kršćani, objektivno govoreći, jest pravo ismijavanje s Bogom.
A sv. Pavao apostol govori svima nama kao i kršćanima svoga vremena: »Ne varajte se, Bog se ne da ismijavati« (Gal 6,7).

Shvatimo, dakle, kako je nužno da odaberemo, da se odlučimo, da se svrstamo na jednu ili na drugu stranu, prije nego bude sasvim kasno i prije nego nas sami Bog svrsta na određenu stranu: njemu na lijevo ili na desno. Onoga koji se odluči da opet odabere pravoga Boga, riječ Božja poziva da iz svoga srca makne sve tuđe bogove, odnosno sve idole (kumire) koji ga čine robom.

Jošua obnavlja Savez s Izraelom

U ovom času naš izbor mora poprimiti obilježje skupnosti. U Sihemu je sva Izraelova zajednica, sabrana na skupu s Jošuom, odabrala Gospodina i svečano izjavila: Mi ćemo služiti Jahvi, jer je on Bog naš! U Kafarnaumu je čitava apostolska zajednica ostala vjerna i zajedno Isusu rekla: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječ života vječnoga! Mi vjerujemo u tebe! U ovom trenutku i mi kao kršćanska zajednica, sabrana na euharistijskom slavlju, moramo zajednički potvrditi naše opredjeljenje za Krista, potvrditi da želimo ići za Isusom, jer smo shvatili da On, i to samo On, ima za nas riječi vječnoga života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jš 24,1-2a. 15-17.18b
Ps 34 (33)
Ef 5,21-32
Iv 6,60-69

- 18:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 22. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BOG NE GLEDA NA VANJŠTINU ČOVJEKA, NEGO NA NJEGOVU NUTRINU

»Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.« (Iv 6,53-56)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Spasenje ne postižemo izgovarajući lijepe riječi niti moleći iz lijepih molitvenih obrazaca. Spasenje postižemo jedino ako vršimo volju Božju.
Jedini uvjet pod kojim možemo imati udjela u pravom životu i pod kojim nas Bog može uslišati jest da vršimo njegove zapovijedi i tako održavamo savez koji je s nama sklopio.

Čitav Mojsijev govor, (koji smo čuli u prvom čitanju) iz knjige Ponovljenog zakona, ustvari je poziv na obdržavanje Božjih zapovijedi.
Obdržavanje zapovijedi stavljeno je u prisan suodnos Boga i Izraela. One su izraz intimnih međusobnih odnosa koji postoje između Boga i njegova naroda, pa stoga po Bogu i između samih Izraelaca međusobno.

Zakon Božji nije protiv čovjeka, nego za čovjeka i njegovo dobro. Na razini zajedništva, zakon Božji omogućuje Izraelu da postoji kao narod koji putuje prema obećanoj zemlji. Od gomile nomadskih plemena pretvara ga u jednovrsni narod, u jednu i vjersku i društvenu stvarnost.
Zakon je temelj i cilj slobode Božjeg naroda koji je stvarno i oslobođen iz ropstva da bude »slobodan služiti Bogu«.

Izrael je svjestan svega toga. I odatle njegov ponos. Božji zakon njega ne ponižava, nego ga uzdiže. On izražava »njegovu mudrost i njegovu razboritost pred očima naroda«. Izraelov identitet i njegova nadmoćnost nad ostalim narodima izviru iz zakona Božjega. Taj zakon čini da on osjeća kako je njegov Bog »njemu blizu«, kao što nijedno drugo božanstvo to nije drugim narodima i to zato što zakon Božji sadrži u sebi samu Božju volju.
»Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj zakon koji ja danas stavljam pred vas?« (Pnz 4,7-8)

Dakle, zapovijedi su Božja pouka koju Bog kao Otac upućuje svojoj djeci svome narodu. Stoga obdržavanje zapovijedi Božjih spada pod životnu mudrost i pod oblik intimnog suživota s Bogom.
To je ta mudrost na koju nas poziva u svojoj poslanici danas sv. Jakov apostol. Ona je za nas vrlo važna jer nam omogućuje da provodimo život dostojan djece Božje.
Mudrost nam priopćuje Božju riječ. Bog nam je u povijesti progovorio svojom riječju koja je kadra spasiti nas. Ali nije dosta da samo slušamo Božju riječ, nego je moramo u život sprovoditi. Životom i djelima dokazujemo svoju ljubav prema Bogu.
To je veoma konkretna mudrost evanđelja: u život provoditi vjeru i ljubav.

Najveći dar koji »silazi od Oca svjetlosti« jest »Božja Riječ« koju je vjerom »usadio u nas« da uhvati korijena, proklije, procvjeta i rod donese. Ali za to je potreban i naš napor. Ne smijemo biti samo slušatelji nego i vršitelji riječi Božje.
»Braćo moja ljubljena! (...) Sa svom kratkošću primite usađenu riječ, koja ima moć spasiti duše vaše! Ne varajte sami sebe: budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji.« (Jak 1,17.26-27)

Vršiti riječ Božju znači sprovoditi u život zapovijedi ljubavi Kristove prema Bogu i bližnjemu.
U svakome čovjeku trebamo gledati dijete Božje stvoreno na sliku i priliku Božju, a ne cijeniti ljude prema njihovu blagostanju.
Isus Krist se krije i prebiva u svakome čovjeku, a posebno u najbjednijima i najzapuštenijima kao što su sirote i udovice.
Prepoznati Isusa u toj njegovoj »najmanjoj braći i sestrama« i priteći im u pomoć jest mudrost Božja u kojoj se sastoji pravo bogoštovlje koje nas vodi u život vječni.
»Bogoljubnost čvrsta i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta« (Jak 1,27)

To je baš ono o čemu nam Isus govori u (današnjem) sv. Evanđelju po Marku u kojem sav smisao zakona Mojsijeva premješta iz onoga što je vani na ono što je unutra, s usta u srce, s čovjekove »vanjštine« u njegovu »nutrinu«. Nasuprot licemjernom stavu farizeja koji su do u pojedinosti pazili na obdržavanje obrednih propisa i predaja ljudskih, a zanemarivali opsluživanje Božjeg zakona, Krist naglašava preobrazbu srdaca koja se ostvaruje čišćenjem ljudske nutrine od svakoga grijeha i zla po njegovoj krvi i u Duhu Svetome.
»Ta iznutra, iz srca čovječjega – kaže Isus – izlaze zle namisli: bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.« (Mk 7,21-23)

Tissot: Jao vama pismoznanci i farizeji

Da bismo što bolje shvatili to energično Isusovo pozivanje na nutarnjost čovjeka, treba znati što je Mojsijev zakon postao u nauci i praksi farizeja. Postao je hrpa sitničavih »pobožnih« vježbi i obdržavanje ljudskih uredbi, koje često, nisu imale ni duha ni duše.
U toj nemilosrdnoj potjeri za ljudskim zakonima i tradicijama koje je trebalo opsluživati i još češće stavljati na pleća drugih da ih opslužuju, farizeji su toliko bili zaslijepili da više nisu ni opažali da se time na kraju zanemaruje sam zakon koji je dao Bog.
Zato im Isus i kaže: »Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske« (Mk 7,21). I uzalud štujete Boga »naučavajući nauke – uredbe ljudske«.

Stoga riječi koje je Isus onoga dana rekao farizejima i svima onima koji su ga slušali, upućene su i nama danas.
Farizejstva nije nestalo s farizejima, nego ono i danas namješta zamku vjerskom životu ljudi. I danas postoji rizik da se vjera svede na neke formalističke i uhodane pobožne vježbe bez ikakva odraza na život.
I danas, unatoč našem sve jačem naglašavanju autentičnosti, živi licemjerje koje se sastoji u tome što nešto činimo ili ne činimo zato što nas ljudi vide ili ne vide, a ne zato što to Bog zahtjeva.
Zbog licemjerstva se toliko brinemo oko besprijekornosti vanjskih djelovanja, a tako često zanemarujemo poboljšavanje svojeg srca od grijeha i zloće. Ono vanjsko vide ljudi, a mi držimo mnogo do toga da nam se ljudi dive (usp. Mt 23,5).

Kako li je teško, ali i jako potrebno, da ponovno otkrijemo izvorni duh Isusov i duh evanđelja: Bog je Duh – rekao je Krist – i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.« (Iv 4,24).
»U duhu« znači svojom nutrinom, srcem i sa svim onim što je unutra u čovjeku. Znači ljubiti Boga i da svim onim što jesmo i nečim što je veće od nas samih, a to je Duh Sveti koji nam je dan kao nova mogućnost da opslužujemo zakon Božji i to kao i Isus sam, nutarnji zakon slobode.
»U istini« znači činiti ono malo dobra koliko smo sposobni s čistom nakanom i iskreno, odnosno »biti pošten s Bogom«, znajući da ljudi gledaju samo lice, a Bog temeljito istražuje srce i oni koji »budu čista srca«, tj. oni koji su s njim pravični i iskreni – i samo oni – gledat će Boga.

Mi sami od sebe nismo kadri očistiti svoje srce od zlih nakana, grijeha i zlobe i na pravi se način otvoriti novosti Duha Svetoga. Zato se moramo pouzdati u Kristovu otkupiteljsku snagu koja u nama postaje i djelujuća u euharistiji (koju sada slavimo).
Moramo biti ponizni i priznati se pred Bogom ono što jesmo: obični grešni ljudi i to samo i ništa više i pozvati sami Isusa da dođe očistiti naše srce kao što je jednoga dana očistio jeruzalemski hram.
Potrebno je da Krist uđe u hram naše duše i srca pa da iz nutrine našega života istjera sve lažne bogove: idole (kumire) »bludništva, krađe, ubojstva, preljuba, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanosti, psovke, oholosti, bezumlja itd.« kojima robujemo te da nas oslobodi od njih tako da bismo u slobodi djece Božje mogli u ljubavi čista srca i duše služiti Bogu i bližnjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 4,1-2.6-8
Ps 15,2-3a. 3bc-4.5
Jak 1,17-18. 21b-22. 27
Mk 7,8a.

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 23. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BOŽJA BLIZINA SPAŠAVA I OBNAVLJA ČOVJEKA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva nam po sakramentima, djelotvornim znakovima vjere, priopćava Kristovo spasenje. Srce čovjeka grešnika koji se sebično zatvara u sebe može se obratiti jedino ako se otvori Božjoj objavi i ljubavi prema svojoj braći. Kristovo spasenje nije samo onostrano, ne ostvaruje se samo u vječnom životu, nego ono zahvaća život čovjeka već ovdje na zemlji u svim njegovim dimenzijama: osobnim, obiteljskim i društvenim.

Već u Starom Zavjetu prorok Izaija, (kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju), naviješta nam Boga kao osloboditelja, otkupitelja i spasitelja svoga naroda.
Te su riječi navještene u teško vrijeme babilonskog ropstva odabranog Božjeg naroda kada je radosna nada u budućnost trebala pomoći narodu da se nadvlada beznađe.
»Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!”« (Iz 35,4-5)

Matea: On dolazi da spasi vas

Zatim se u divnim slikama opisuje Božje spasenje što je narodu darovano izbavljenjem iz sužanjstva i povratkom u domovinu. Bog kažnjava Edom i spašava Izrael te ga novim izlaskom kroz pustinju iz Babilona dovodi u Jeruzalem. Tako Bog iscjeljuje svoj narod koji je postao gluh, slijep i nijem zbog svoje nevjernosti i otvrdnulosti u grijehu. Obnova Božja nije obuhvatila samo ljude, nego i cijelu prirodu.

Božja blizina spašava, u njoj nestaju ljudski nedostaci i slabosti. Božja veličina ne dopušta nedostatke u svojoj blizini. Stoga se opet uspostavljaju osnovne ljudske sposobnosti svakome čovjeku kao što su gledanje, slušanje, govor i hod tako da bi svi bili zdravi i mogli pristupiti Bogu, slušati njegovu riječ i služiti mu.
»Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno – izvori.« (Iz 35,6-7a)

Na taj način je Izrael svoj spas prikazao slikama zdravlja, bujne prirode, sigurnosti, zaštićenosti i radosti zbog životnih dobara.
Tako ozdravljenjem i preobrazbom naroda cijela se priroda obnovila i doživjela Božje spasenje.

Ovo Izaijino proroštvo o (univerzalnom) sveopćem spasenju cijeloga svijeta: ljudi i prirode u potpunosti se ispunilo u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda.
Izvještaj o ozdravljenju gluhog mucavca iz današnjeg Evanđelja po Marku i ostala čudesa koja je Isus učinio, znak su otkupljenja koje je Krista donio ljudima. Ispunja se tako proroštvo da će se u posljednja mesijanska vremena, Bog očitovati gluhima, nijemima i slijepima. Vratit će im se sluh za Božju riječ, glas i vid da mogu Boga slaviti. Sada se to ispunja ne samo na Židovima, nego i na poganima.
»Donesu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: „Effata! – to će reći: Otvori se!” I odmah mu se otvoriše uši i razriješi vez jezika te stade govoriti pravilno.« (Mk 7,32-35)

Taj gluhi mucavac slika je čovjeka nesposobna za prave odnose i s ljudima i s Bogom. Isusovo čudo ozdravljenja toga bolesnika učinilo je da je onaj čovjek postao ljudsko stvorenje sa svim svojim dostojanstvom. Isus ne liječi bolesnike kao neki čarobnjak, nego kao gospodar prirodnih zakona koji vraća stvari u njihovo izvorno stanje.
Tu je jasno da nije samo riječ o tjelesnom ozdravljenju, nego o osposobljavanju čovjeka za punu komunikaciju s ljudima i s Bogom. Stoga Crkva tu snažnu riječ Isusovu: »Effata! – Otvori se!« uzima u krsnu liturgiju.
A isto tako sličan se postupak od davnine, pa i u najnovije vrijeme, ponavlja u obredu krštenja.
Stoga svećenik dotičući prstom uši i usta krštenika govori: „Gospodin Isus, koji je gluhima dao sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.î Time se želi istaći kako je krštenik učenik Boga koji govori i priznavatelj Božjih djela, koji svjedoči za Boga i hvali ga zbog njegovih djela spasenja.

Ljudi, vidjevši to Isusovo čudo i preko svake mjere zadivljeni govorili su: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.« (Mk 7,37)
A tako je bezbroj puta u Evanđelju: Isus se primiče siromasima i napuštenima – slijepcu iz Jerihona, gubavcima, uzetome itd.
Primičući se k njima, Krist ih podiže, ozdravlja, čini da su opet ljudska stvorenja, obogaćuje ih nadom i vjerom. Objavljuje im kraljevstvo Božje i dokazuje im svojom pažnjom i ljubavlju da je to Kraljevstvo upravo za njih.
Isus im je i izvana htio pokazati koliko ga dira njihova nevolja, htio im je time iskazati svu svoju pažnju i ljubav.
On spaja svoje čudotvorne geste s molitvom, sa zazivom Božjeg blagoslova. A to znači da istom po vjeri čovjek se posve otvara Bogu: njegove uši slušaju Božju riječ i njegova se usta otvaraju na hvalu Božju. Stoga neće da se ljudi zaustave na vanjskim učincima njegovih čudesa. Pozivlje ih i privodi – i čudesima – dubokom obraćenju srca iz kojega će proisteći svi osloboditeljski preobražaji. Gdje god se ljudi otvaraju spasiteljskom djelu Krista Gospodina, gdje god se uključuju u njegovo dobrotvorstvo, tu nastaje novo nebo i nova zemlja.

Sve to govori da je Bog, u Isusu Kristu, izabrao siromahe, bijedne i nevoljne, nagnuo se nad one koji su ožalošćeni zbog bolesti ili zbog bilo kakvih nesreća života i nad one koji su skrušena i slomljena srca. Po Gospodinovu primjeru i srce svakog kršćanina mora biti uz ove posljednje.
Ta siromasi su – kaže sv. Jakov apostol – povlaštenici Božje ljubavi i tko ih podcjenjuje, naopako sudi i postupa, nije u skladu s Bogom, nije vjernik Kristov.
»Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu ubogi izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube?« (Jak 2,5)

Biti vjernik Isusov, to je vrhunsko dostojanstvo svih nas. Ono nas izjednačuje bez obzira na socijalno podrijetlo i ekonomsku moć. Obezvrijediti siromašnijega vjernika znači obezvrijediti Krista. Počastiti bogatijega samo zbog njegova bogatstva, znači načiniti nepravdu Kristu Isusu.

Crkva, kao takva, odlučila se za siromahe na svečan način na Drugom Vatikanskom saboru: »Kao što je Krist poslan od Oca da propovijeda evanđelje siromašnima (Lk 4,18), tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koje je ožalostila ljudska slabost, pače u siromasima i patnicima gleda sliku svoga siromašnog i trpećeg Utemeljitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu.« (Lg 8).
Ali, taj izbor sada čeka da se provede u djelo pomoću pojedinih članova koji sačinjavaju Crkvu.
Da bi naše današnje drugovanje s Gospodinom Isusom bilo istinito i potpuno, ono mora ovo zajedništvo uključiti u svoj izbor siromašnih i bijednih svake vrste. Molimo stoga Krista Gospodina da nam dadne onu svoju osjetljivost i onu svoju sposobnost shvaćanja siromaha, bijednika i izbjeglica i da nas približi njima, da bismo im darivali svoju bratsku ljubav.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 35,4-7a
Ps 146 (145)
Jak 2,1-5
Mk 7,31-37

- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 24. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ISUS KRIST – TRPEĆI MESIJA

»Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o Kristu kao trpećem »Sluzi Božjem«, koji treba da prođe kroz muke, trpljenja i smrt da bi ostvario Božje planove spasenja ljudi.
Već prorok Izaija nam govori, (u današnjem prvom čitanju) o tom »Sluzi Božjem« koji je u potpunosti podložan »volji« Božjoj koja će ga dovesti do mučeništva.
On iz ljubavi i s poslušnošću prihvaća to svoje poslanje i ne uzmiče pred poteškoćama, ruglom i zlostavljanjima.
»Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.« (Iz 50,5-6)

Pogrde, bičevanja i pljuvanja bila su sredstva zastrašivanja i nasilja koja su ljudi upotrijebili da bi odvratili »Slugu Božjega« od ostvarivanja Božjeg nauma s njime, i Božjih planova spasenja svijeta. Ali On se nije dao uplašiti i smesti jer je imao čvrsto pouzdanje u pomoć Božju i sigurnost u konačnu pobjedu. Zato On sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina koji će ga osloboditi od toga iskušenja.
Stoga tvrd kao kremen kamen stoji on pred Bogom i njegovi neprijatelji moraju shvatiti da protivljenje Božjoj volji nije samo uzaludan posao nego da ugrožava njihovu vlastitu sudbinu.
»Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi! Gle Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?« (Iz 50,7-9)

Ovo Izaijno proročanstvo o »trpećem sluzi Božjem« potpuno se ispunilo u Isusu Kristu koji u današnjem sv. Evanđelju po Marku po prvi put naviješta svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće.
»I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da bude obružen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i nakon tri dana sa ustane. Otvoreno im to govoraše.« (Mk 8,31-32)

Krist Isus, Sin Čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi sučelio se sa zlom i zlima. Stoga radi vjernosti Bogu Ocu i njegovoj volji On je smireno i hrabro pošao u susret i samoj smrti na križu.
Zato se on sve više i više odcjepljuje od masa naroda koje očekuju političkog Mesiju. A Isus to ne želi biti. Njegovo mesijansko poslanje ima drugi karakter, metode i ciljeve. Stoga se okreće svojim učenicima da barem njih dublje uvede u tajnu svoga poziva. I odmah ih stavlja pred najtežu kušnju. On će biti Trpeći Mesija, Mesija Patnik – kako je prorokovao Izaija prorok o Sluzi Jahvinu.
Ali to Isusovo otkrivenje je i za apostole bilo neočekivano i šokantno, jer i u njihovoj glavi kao i kod ostalih Židova prejako je mesijanska ideja bila vezana uz zemaljske ciljeve.

Fides: Tko sam ja?

Zaista i sam Petar, prvak apostola koji je za koji trenutak prije na Isusovo pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« odgovorio: »Ti si Pomazanik – Krist!« (Mk 8,29) sada se sablažnjava nakon toga Isusova otkrivenja njegove muke i smrti.
Za Židove je takav pojam Mesije neshvatljiv i neprihvatljiv, kako i Petar pokazuje sa svojim nastojanjem da Isusa odvrati od takva puta.
»A Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu pa ugledav svoje učenike, zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!î« (Mk 8,32-33)

Sasvim je jasno da je toga časa Petar preuzeo ulogu Sotone napasnika koji je na početku javnoga djelovanja Kristova, htio Isusa zavesti da krene putem političkog mesijanstva, odnosno lakim putem trijumfa i slave ovoga svijeta. A to je Petar učinio jer je smatrao da je nedostojno i ponižavajuće za Mesiju da trpi i umre. Njegova ideja o mesijanstvu bila je još sasvim vezana uz zemlju i nije shvaćao da Bog može pokazati svoju moć i ostvariti svoje »kraljevstvo« baš preko muke i trpljenja i kroz slabost.
Zato Isus i ruši taj lažni pojam vjere u Petru, govoreći svima nama da se prava vjera sastoji u potpunom predanju Bogu pa i onda kada nam se pokazuje u neshvatljivim slabostima i potresnim poniženjima kao što se to dogodilo i Kristu u njegovoj smrti na križu. Oštar odgovor Isusov Petru i tvrde riječi kojima ga je kao nikoga ukorio nazvavši ga »sotonom«, znak su da njegova vjera u Isusa kao Krista, odnosno Pomazanika Božjeg, bila je općenita, nejasna i nesavršena, jer još nije uspijevao shvatiti i prihvatiti da taj Krist Božji je Sin čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi koji treba trpjeti i umrijeti da bi ostvario Božje planove spasenja čovječanstva.
Tre iste poteškoće su imali i ostali apostoli i učenici koje je također Isus »udario svojim oštrim pogledom« i rekao svima »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga: a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8,34-35)

Ove Isusove riječi danas su upućene svima nama koji smo svakodnevno izloženi svakojakim napastima i stoga vrlo često i nama kao i Petru »nije na pameti što je ljudsko«! (Mk 8,33)
I mi svi osjećamo velike poteškoće da u sudbini muka i trpljenja Isusova života prepoznajemo sudbinu našega života.
Put križa kojim je Isus išao moramo i mi slijediti pa makar nas koštalo života i smrti kao i Krista, ako želimo ući i vječni život, u Kraljevstvo Božje.
Također i mi da bi ostali vjerni Bogu i Kristovu Evanđelju moramo ići (protiv) u protivnom smjeru uobičajene struje današnjega vremena, protiv materijalističkog mentaliteta ljudi i protiv ateističke – bezbožničke i hedonističke kulture i civilizacije današnjega društva. Moramo se boriti za pravdu, jednakost, bratstvo i mir u ljubavi i slozi među svim ljudima svijeta.

Stoga nije dovoljno da samo govorimo lijepe riječi, već moramo činiti i djela u skladu s našom vjerom, odnosno moramo donijeti plodove vjere. Premda je vjera Božjom milošću temelj svakoga opravdanja (Rim 1,17), ipak po njoj samoj ne postižemo spasenje. Ako vjera nije oplođena djelima ljubavi, ona je uzaludna i besplodna.
»Tako i vjera: - kaže sv. Jakov apostol u svojoj poslanici – ako nema djelâ, mrtva je u sebi.« (Jak 2,17)

Kršćanin, dakle, treba da se trudi oko dobrih djela koja čini iz ljubavi prema Bogu koji ga nagoni na ljubav prema bližnjemu. Prava i čista vjera nagoni vjernika na djela ljubavi prema bližnjemu. Prema tome dobra djela očituju istinitu vjeru i pravu ljubav.
Zato vjera i ljubav iz koje su učinjena dobra djela nas spašavaju, jer bez Božje milosti i pomoći ne bi mogli učiniti nikakvo dobro djelo. Pokazati djelima svoju vjeru znači ne samo znati tješiti one koji trpe, nego sudjelovati u mukama i trpljenjima svojega bližnjega i biti spreman, ako je potrebno, na svojim leđima nositi križ onih kojima je potrebna naša pomoć.

Pravi kršćanin je onaj koji i u najtežim mukama i životnim poteškoćama, hrabro ide naprijed pred licem Gospodnjim slijedeći svoje nutarnje uvjerenje vjere koje mu se očituje u savjesti.
Svaki Isusov učenik je pozvan da na putu križa slijedi svoga Učitelja.
Stoga prava ljubav prema Bogu, prava pripadnost Kristu sastoji se u strpljivu podnošenju svih nevolja i neprilika koje trebamo podnijeti i nadvladati ako želimo biti Božji. Ako želimo biti dobri u sebi i prema svima, slijedeći glas naše savjesti i vrednote Evanđelja – potrebno je da često unesemo u sve svoje suodnose s Bogom i ljudima mnogo samoprijegora i odricanja.

Samoga našega Gospodina Isusa Krista njegova ljubav prema Bogu i ljudima stajala ga je križa.
A sve to nam govori da biti kršćanin, u svoj svojoj radikalnosti, ne znači samo imati kršćanska načela ili priznavati evanđeoske vrijednosti, nego znači misliti i živjeti po Duhu Uskrsloga Otkupitelja novim životom djece Božje; ne živjeti više za same sebe, nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za nas (usp. 2 Kor 5,15), shvatiti život kao služenje u ljubavi Bogu i bližnjemu po primjeru Isusa Krista.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 50,5-9a
Ps 115 (114)
Jak 2,14-18
Mk 8,27-35

- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 25. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
TKO JE NAJVEĆI U KRALJEVSTVU NEBESKOM: AUTORITET I SLUŽENJE

»Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja usredotočena je na vlast (autoritet) koja dolazi od Krista i koja mora da se sastoji u poniznosti i služenju, jer se temelji na tajni otajstva (misteriju) muke i Križa.
Zato prije nego što će rastumačiti apostolima smisao i vrijednost vlasti u službi Crkve, Isus nastavlja svoj spori ali težak posao odgoja tih svojih učenika u misteriju trpljenja i Križa.

Apostoli ne uspijevaju još shvatiti da samo u tom misteriju Križa se može shvatiti tko je zaista Isus. U srcu apostola, kao što je to obično u srcu svakoga čovjeka, postoji instinktivno odbacivanje muka i trpljenja. Stoga Bog koji trpi i koji je slab, nama koji smo po svojoj naravi slabi i kojima je potrebna pomoć i utjeha, čini nam se Bog beskoristan. Radi toga ljudi vrlo često odbacuju od sebe ovoga »slaboga i trpećeg« Boga koji se čini gotovo nemoćnim pred tolikim zlima, mukama i nesrećama ovoga svijeta.

Svi smo mi malo slični onim bezbožnicima iz Knjige Mudrosti (koju smo čuli u današnjem prvom čitanju i) koji imaju prvenstveno i bivstveno materijalističko i hedonističko shvaćanje života. Stoga je sasvim jasno da u ovakvoj perspektivi života samo prisutnost jednoga »pravednika« koji se povjerava Bogu i živi svoj život po Božjem zakonu, jest za bezbožnike i grješnike stalan ukor kojega oni ne podnose i žele ga ušutkati pa makar i fizičkim nasiljem.
»Rekoše bezbožnici: „Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta i protivi se našemu ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.« (Mudr 2,12)

Ali taj nasilan stav bezbožnika prema »pravedniku« je u isto vrijeme izazov protiv Boga u kojega se on pouzdaje.
Zato rekoše bezbošci: »Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, on će se za nj zauzet i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.« (Mudr 2,18-20)

Taj »pravednik« prezren, izrugan i izmučen od bezbožnika i Židova (grješnika) i konačno osuđen na najsramotniju smrt na križu, jest Isus Krist, Sin Božji i naš Bog i Gospodin.
O tome nam svjedoči sveti Matej u svojemu Evanđelju kada nas izvješćuje o uvredama i pogrdama koje su prolaznici, Židovi i razbojnici izgovarali protiv Isusa kad je razapet umirao na križu.
»Prolaznici su ga grdili, mašući glavama i govoreći: „Ti, koji razvaljuješ hram i u tri ga dana opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!î Slično su se glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali i govorili: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! On se uzdao u Boga, neka ga sada oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta sam je rekao: 'Sin sam Božji'!î Isto su ga tako vrijeđali razbojnici koje s njime razapeše.« (Mt 27,39-44)

Konačno sam Isus potvrđuje ove riječi kada u današnjem Evanđelju po Marku navješćuje po drugi put svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće.
»Govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.î« (Mk 9,31)
Ali apostoli ne uspijevaju još shvatiti i prihvatiti tu misao o »trpećem Mesiji«, Mesiji – Patniku koji umire na križu za spasenje ljudi.
»No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga« (Mk 9,32)
Sve to nam govori kako je teško shvatiti tajnu otajstva Kristova u svoj svojoj cjelini do najtragičnijih posljedica i njegovu osobnu slobodu od svakog izvanjskog uvjetovanja ljudi i stvari. Odatle proizlazi i taj osjećaj straha koji je obuhvaćao apostole i kojima se učinilo absurdnim takvo poniženje njihova Učitelja iako im Isus osigurava da će se to njegovo poniženje pretvoriti ubrzo u slavu.

Apostoli ne razumješe te Kristove besjede, jer su o svemu tome razmišljali na sasvim drugačiji način. Taj odveć ljudski način razmišljanja navodi ih na razgovor o tome tko je najveći. S time evanđelista Marko želi svima nama dati do znanja i staviti gotovo pred oči koliko su različiti putovi Božji od putova ljudskih.
Dok Isus uzvisuje poniznost do potpunog uništenja samoga sebe, apostoli se prepiru međusobno tko će među njima biti na prvom mjestu. Zato Isus ne odustaje od svoga napora da im barem donekle pomogne da shvate nešto od prevelikog misterija – otajstva njegove osobe.
»I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: „Što ste putem raspravljali?î A oni umukoše, jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.« (Mk 9,33-34)

Šutnja apostola na Isusovo pitanje o argumentu njihova razgovora izražava njihov stid i sram pred njihovim Učiteljem koji već polazi na put svoje muke i smrti, dok se oni gube u praznim i glupim raspravama oko prvenstva. Ali to je bio povod za pravu pouku Isusovu.
»On sjede i dozove Dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!î« (Mk 9,35)

Isus ne propovijeda anarhiju. On je uvjeren da u svakoj zajednici, pa i u njegovoj Crkvi, mora netko biti »prvi« koji će se brinuti o ostaloj braći. On samo daje novi smisao i novo značenje vlasti (autoritetu) i upravljanju.
Samo onaj tko je sposoban da se stavi u »službu« svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti (inteligenciji), dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvome mjestu.
Vlast ne smije biti sredstvo postizavanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanja svojih vlastiti ambicija, nego »raspeće na križ« radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju »kraljevsku vlast« postigao umirući na drvetu križa za sve ljude.

Istina je, takav pojam vlasti kao »služenje« drugima, više puta se zaboravio, a i dan danas se vrlo često zaboravlja i u samoj Crkvi, zato što nam nedostaje prava i iskrena poniznost jednih prema drugima.
Stoga je neminovno potrebno ponovo uspostaviti duh ljubavi i služenja u jednostavnosti i poniznosti, ako želimo graditi Crkvu ili bilo koju drugu zajednicu.
Zato na primjeru djeteta Isus pokazuje svojim apostolima i svima nama što znači to služenje i kome treba služiti.
»I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji mene posla.î« (Mk 9,37)

Da bismo dakle mogli biti uistinu ono što jesmo: Kristovi učenici, potrebno je da služimo jedni drugima. Služenje bližnjemu u ljubavi spada u bit čovjeka kršćanina. Čovjek zatvoren u sebe samoga više nije pravi čovjek. Čovjek koji čini samo ono što mu donosi korist, dobit ili slavu nije slobodan čovjek, već je rob samoga sebe i svojega koristoljublja. Dok čovjek koji živi za druge je savršen čovjek kao i Krist koji je živio i umro za druge. A Isus nam je pokazao riječju, primjerom i životom kome treba služiti i kako treba služiti. Služiti treba upravo bespomoćnima, potrebnima, nezbrinutima, gladnima, žednima, golima, bosima i svima onima koji ma je potrebna naša ljubav, shvaćanje, razumijevanje i pomoć. Svi su ti kao djeca jer ne mogu se sami za sebe brinuti.
Isus se poistovjećuje upravo s takvima i stoga i kaže: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima.« (Mk 9,37)
A budući da je Krist jedno s Bogom Ocem u svojoj božanskoj naravi, razumljiv je i zaključak: »A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji mene posla« (Mk 9,37)
A sve će to reći da sve što smo dobra u ljubavi učinili bližnjemu to smo učinili Isusu Kristu i po njemu Bogu Ocu.

U ovome se sastoji prava »mudrost« života o kojoj nam govori sv. Jakov apostol (u današnjem drugom čitanju). Ta mudrost dolazi »odozgo«, odnosno ona je dar Božji i primaju je samo oni koji je traže iskrena i čista srca u poniznosti života. A kad ta »mudrost« Božja dođe u ljudsko srce i dušu, ona koja je »mirotvorna«, donosi sa sobom obilne plodove mira za nas i za sve ljude, jer »mudrost odozgo ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena« (Jak 3,16-17).

Dok luda »čežnja« za prvim mjestom i za posjedovanjem prouzrokuje u ljudskom srcu i u društvu prepirke, svađe i ratove.
»Gdje je ljubomora i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.« (Jak 3,16)
Zatim požude, hedonizam i konzumerizam su uzrok ratnoga stanja u kršćanskim zajednicama i među ljudima. Ljudi se cijene po onome što imaju, a ne po onome što jesu. A imati žele da bi mogli trošiti na ono što im se otprve čini kao naslada.
No budući da su pod pritiskom svojih požuda, a ne posjeduju nutarnje ravnoteže, što su brzo, krivo i nepošteno stekli to brzo i loše troše i spiskaju.
»Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od požuda što vojuju u udovima? Žudite (li) a nemate? Ubijate. I hlepite (li), a ne možete postići? Borite se i ratujete.« (Jak 4,1-2)

Protiv svega toga zla sv. Jakov apostol silno preporučuje molitvu. Molitva nas spaja s Bogom i po Bogu nam pomaže da pravilno vrednujemo osobe i stvari i da se po »mudrosti« Božjoj opredijelimo slijediti putem »križa« našega Gospodina Isusa Krista služeći u ljubavi Bogu i našem bližnjemu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 2,12.17-20
Ps 54 (53)
Jak 3,16-4,3
Mk 9,30-37

- 13:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 26. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SABLAZAN: SPREČAVATI DJELOVANJE DUHA BOŽJEGA

»Tko nije protiv nas, za nas je.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog je slobodan i djeluje gdje hoće i kako hoće. On ne ne dopušta nikome da ga osvoji, da mu veže ruke i da ga monopolizira samo za sebe, za svoje potrebe i korist; da ga zatvori u svoje vlastite sigurnosti ili ustanove. Njegovo spasonosno djelovanje ne ograničava se samo unutar vidljivih institucija već njegova milost teče kroz mnoge druge kanale i dolazi svakome čovjeku kojemu je potrebno spasenje.
Bog se služi i nezamislivim sredstvima kada želi da njegov glas dopre do ušiju onih koji ga trebaju čuti i da njegova riječ siđe u duše i srca ljudi koji se žele spasiti.

Mojsijeva molitva

Riječ Božja koju smo čuli u današnjim biblijskim čitanjima svete Liturgije potvrđuje nam tu slobodu Duha Božjega da djeluje gdje hoće i na koji način hoće bilo to u institucionalnim strukturama Crkve ili izvan njih.
Duh Sveti djeluje u Crkvi, a i u svijetu; u pojedincima i u pokretima.
Na to nas upozorava već prvo čitanje iz Knjige Brojeva.
U izabranom židovskom narodu Bog je uredio vjerski i državni poredak. Mojsije, pun Duha Božjega, bijaše odabran da bude vođa naroda.

Stoga po Božjem zahtjevu, Mojsije odabire sedamdeset ljudi između »starješina« Izraela da bi mu pomogli u upravljanju narodom. Zato je i tim ljudima bio potreban »Duh« koji je Bog u izobilju dao Mojsiju. U određeni dan kad su se svi ti ljudi bili skupili oko »Šatora« Božjega: »Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše.« (Br 11,25)

U međuvremenu dvojica ljudi po imenu Eldad i Medad, ostadoše u taboru, jer nisu pošlli u »Šator Saveza« te počeše u taboru prorokovati. Kad se to pročulo neki mladić otrča te javi Mojsiju da Eldad i Medad prorokuju u taboru.
Stoga »Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!« (Br 11,28-29)

Prorok Mojsije nije ljubomoran na one na koje Bog izlijeva svoga Duha. Naprotiv, on želi da svi članovi Božjega naroda postanu proroci. Tako govore Božji ljudi!
Ne svojataju Boga i njegove darove, ne prisvajaju Boga samo sebi nego zazivaju dar Duha Božjega svim vjernicima, svim ljudima. Stoga je Drugi Vatikanski koncil htio obnoviti u Božjem narodu, vjeru da su svi kršćani, po krštenju i krizmi, uživaoci dara Duha Svetoga.

Drugi Vatikanski koncil

Prema tome nikada ne smijemo sprečavati djelovanje Duha Svetoga u drugim ljudima misleći da ga možemo prisvojiti samo za sebe i prisiliti da se očituje ondje gdje mi hoćemo. Svaki pokušaj »zarobljavanja« Duha Svetoga sadrži u sebi dupli grijeh: prvo, grijeh protiv Boga, jer se želi ograničavati slobodu Božju i kontrolirati njegovo djelovanje; drugo, grijeh protiv bližnjega, jer se po svojim vlastitim mjerama želi suditi sposobnost odgovora ljubavi drugih ljudi na Božje inicijative, milosti i darove kao da smo mi »gospodari«, a ne »sluge« naše braće i sestara.

Nažalost, više puta i u samoj Crkvi, neki ljudi su pokušavali »ugušiti« Duha Svetoga kada je On stavljao u krizu nečiji način shvaćanja i upravljanja preodređenim strukturama koje sigurno nemaju »monopol« istine, a još manje svetosti. Također i sam Isus Krist, kako se vidi iz današnjeg svetog Evanđelja po Marku, opominje učenike da ne bi pali u napast želeći imati »monopol« darova Gospodnjih.
On ih poziva da prime iskaz dobrote od svakog čovjeka. Trebaju s radošću, a ne sa zavišću, gledati na one koji, iako nisu s njima, u ime Kristovo prorokuju i izgone đavle.
»Tko nije protiv nas, za nas je« (Mk 9,40)
Zatim nadodaje da svaki onaj koji im bilo što dobra učini u ime toga što su njegovi učenici, Isus će im to uračunati za vječni život.
»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« (Mk 9,41)

S tim riječima Isus želi reći da vjera ne smije nikada razdjeljivati ljude i stavljati ih jedne protiv drugih. Isus nas poučava da uklanjamo svaku ogradu koja nas razdjeljuje od drugih ljudi i da prihvatimo svako »sjeme istine« raspršene po svijetu, jer svaka »istina«, iako djelomična, uvijek je preduvjet i početak vjere.
Stoga svaki onaj koji navješta Evanđelje Kristovo mora uvijek tražiti zajedničke točke susreta sa svim ljudima dobre volje tako da bi gotovo na prirodan način pružio poruku spasenja svakome čovjeku. Vjera ne smije nikada biti polemična niti isključiva, već u ljubavi mora sjedinjavati sve ljude i tako ih približavati Bogu života i spasenja.

Isus danas, kao i nekoć svojim učenicima, govori svima nama da se ne smijemo smatrati »vlasnicima i gospodarima« istine, već skupa s drugim ljudima ponizni »istraživači« svete volje Božje. Na taj način ćemo uvijek biti otvoreni svima onima koji skupa s nama imaju barem nešto zajedničko, a pogotovu ako se radi o vjernicima drugih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti.
A i oni koji ne vjeruju u Boga uvijek ostaju naša braća i sestre zato što su ljudi kao i mi, jer su stvoreni na sliku i priliku Božju i radi toga sposobni u svako doba svojega života otvoriti se ljubavi Božjoj i postati djeca Božja.

Nitko od nas ne smije biti ljubomoran na to što Bog izlijeva »darove« Duha Svetoga svojega i na druge ljude koji ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici već se moramo radovati i zahvaljivati Ocu nebeskome što i druga »djeca« Božja zazivaju njegovo sveto ime.
Svaki učenik Kristov mora biti svjestan da nije primio od Boga nikakvu »vlast« da gospodari nad drugim ljudima već »zapovijed« da ljubi svakoga čovjeka i »obvezu« da služi svojemu bližnjemu iz ljubavi prema Bogu.
Prema tome, kaže Isus, jao svakome čovjeku koji svojim grešnim životom druge navodi na grijeh, zaprečava u vjeri i u ulasku u Božje kraljevstvo i na taj način vodi u vječnu propast.
»Onome naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.« (Mk 9,42)

Sasvim je jasno da ti »najmanji« nisu samo djeca već svaki čovjek čija vjera se može staviti u opasnost našim grešnim načinom života, ali i svi oni koji su još samo na putu k Isusu te nisu očvrsnuli u svom opredjeljenju ili se još kolebaju.
Stoga je bolje izgubiti ruku, nogu i oko nego pristati na grijeh i sablazniti druge te tako strmoglaviti i sebe i bližnjega u vječnu propast. Jao kršćanima koji sablažnjavaju svoju braću.
Nikad ne smijemo obeshrabriti ljude dobre volje koji se, nadahnuti Duhom Božjim, oslanjaju na snagu Evanđelja i promiču djelovanje Crkve.
Zato Isus stavlja pred sve nas najoštriji zahtjev da često stanemo sami protiv sebe i da se – puni snage koju može dati samo Duh Sveti – u samima sebi odupremo zlu i čvrsto opredijelimo na dobro ako ne želimo biti bačeni »u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi« (Mk 9,48).

Prema tome poslušajmo Duha Svetoga koji nam govori na usta svetoga Jakova apostola da ne budemo nepravedni s bližnjim i nemilostivi prema potrebnima i patnicima. Naše bogatstvo materijalno, duhovno ili intelektualno ne smije nam zatvoriti srce i za Boga i za ljude već moramo uvijek biti otvoreni svim ljudima, a posebno potrebnima i siromašnima. Stoga bogatstvo koje se zgrće samo za sebe na račun drugih ljudi, zakidajući pravednu plaću, zatvarajući se za dobrotvornost, to je pravo prokletstvo.
Bogataši koji tlače siromašne i bijedne bit će strogo kažnjeni na dan suda Božjega.
»De sada, bogataši, proplačite i prokukajte nad nevoljama koje će vas stići! Bogatstvo vaše istrunu, haljine vam postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa, i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas, te kao vatra izjesti tijela vaša« (Jak 5,1-3)

Sve nam to govori da svatko onaj koji vidi svoju sreću u novcu i dobrima ovoga svijeta i koji svoj život želi osigurati bogatstvom, izgubit će ga jer nema snage iskopati svoje »sablažnjivo oko« koje ga navodi na škrtost i nepravdu te će zato na dan suda s oba oka biti bačen u oganj neugasivi. To isto čeka i narode koji zloupotrebljavaju svoja bogatstva, moć i silu političku ili vojnu na štetu drugih ljudi i naroda. Zato će Bog i osuditi bogataše i silnike koji se žele drugima nametnuti i sve one koji izazivaju sablazan, nasilja, zločine i ratove.
Ali isto tako riječ Božja koja »obara i podiže«, čupa s korijenom i opet gradi, govori nam da preko našega poniženja i preko našeg kajanja Bog može učiniti da nama procvjeta obraćenje i hrabrost da se borimo protiv sablazni i zla da sami ne budemo na sablazan našemu bližnjemu i da ne uzvraćemo zlom drugima za zlo.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Br 11,25-29
Ps 19 (18)
Jak 5,1-6
Mk 9,38-43.45.47-48

- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 27. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BRAČNA LJUBAV I OBITELJ

»Što dakle Bog združi, čovjek nek ne rastavlja.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljubav je apsolutno potrebna za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju obitelji. Ljubav ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi.

Čovjek, stvoren od Boga, ne ostvaruje smisao svojega života samo u gospodarenju nad mrtvom materijom i nad ostalim nerazumnim Božjim stvorenjima već nosi u sebi potrebu susreta s jednim bićem koje je sposobno da uđe u zajedništvo ljubavi s njime. Zato čovjek u ženi otkriva drugu sliku samoga sebe. Tajna veličine čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju ne sastoji se u mužu i ženi odvojeno, nego u zajedništvu njihovih osoba do potpunog i plodonosnog sjedinjenja u uzajamnom dijalogu ljubavi. Stoga spolno određenje muškarca i žene kao i cijelo njihovo ljudsko biće trebaju se shvatiti kao prisutnost, prepoznavanje, dar i prihvaćanje jedno drugoga.

Ta istovrsnost muškarca i žene, a u isto vrijeme duboka raznolikost, sačinjavaju njihovu privlačnost i pripadnost jednoga drugome. I ta njihova uzajamnost i upućenost jednog na drugo jača je od krvne srodnosti pa čak i od ljubavi prema ocu i majci.
Tako ženidbena ljubav i bračni život ulaze u vrhunski plan Boga Stvoritelja.
Zato »reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.”« (Post 2,18).

I kad Gospodin Bog, kako smo to čuli iz Knjige Postanka, napravi ženu od »rebra« što ga je uzeo od čovjeka te mu je predstavi kao svadbeni dar, čovjek pun radosti reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!« (Post 2,23)
Istom u ženi, dakle, čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoj drugi »ja«. Kao što je »rebro« dio čovječjeg tijela, tako i žena, iako različita od čovjeka, preodređena je da skupa s njime sačinjava »jedno tijelo«.
Zato naravna snaga ljubavi koja veže muža i ženu jača je od one koja veže djecu s njihovim roditeljima.
»Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Post 2,24)

Prema tome Bog je u početku naumio da jedinstvo između muža i žene bude čvrsto.
On ih je stvorio kao bića koja se uzajamno nadopunjuju i koja zajedno tvore jedan život. Njihova uzajamna ljubav jest osobni dar koji treba prožimati sav njihov život. Radi toga sreća muškarca se nalazi u njegovoj dobroj ženi, a njihova zajednička sreća u njihovoj djeci.

Obitelj, koju je Bog ustanovio radi čovjekove sreće, često je podijeljena grijesima svojih članova.
Zato Isus, nastupajući kao Učitelj sa svim autoritetom većim od Mojsija, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja.
Mojsijevo »dopuštenje« rastave braka tumači kao nužno zlo, koje se, bez sumnje, protivi prvotnom Božjem naumu o ženidbenoj ljubavi.
Stoga čitavo pitanje o braku i ženidbi rješava ne polazeći od Mojsija nego od Boga Stvoritelja.
Zato Isus farizejima, koji su ga htjeli iskušati o pravovjernosti njegove nauke o bračnoj ljubavi, odgovori: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on [Mojsije] tu zapovijed. Ali na početku stvaranja Bog ih stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10,5-9)

Isus, dakle, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja i na prvotnu Božju zamsao. Zaštićuje ženu od samovolje muževe i muža od ženine nevjere. On vraća ženi jednako dostojanstvo kao što ga ima muž. U braku su oni jednakih prava i jednakih dužnosti. Za oboje vrijedi isti zakon vjernosti.
Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije mješati.
»Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mk 10,9)

Na taj način Krist potvrđuje nerazriješivost braka jer u njemu se jedna osoba potpuno daruje drugoj u ljubavi.
Muž i žena sjedinjeni skupa u ljubavi ostvaruju božansku moć stvaranja života.
Stoga ljudska »spolnost« ima veliku vrijednost i dostojanstvo jer putem njezine pravilne upotrebe prolazi misterij (otajstvo) ljubavi i života.
Zato Isus, dok potvrđuje prvotni Božji naum o braku, pokazuje također i put kojim bračni drugovi trebaju ići da bi ga ostvarili, a to je put »obraćenja« srca.
Samo »novi« ljudi mogu »obnoviti« smisao i vrijednost braka. Krist ulijeva u ljudska srca tu sposobnost da se u braku ljube jedinstvenom, vjernom i nerazrješivom ljubavlju.
Radi toga je Isus tu ljudsku ljubav uzdigao na dostojanstvo »sakramenta« u kršćanskom braku u kojem Bog čisti i posvećuje bračni par svojom božanskom ljubavlju.

Isus je tako označio dvije temeljne dimenzije kršćanskog braka: jedinstvo jednog muža i jedne žene sve do smrti u ljubavi i nerazriješivost, odnosno uzajamna vjernost do groba. Krist osuđuje svaku rastavu braka jer se tu više ne radi o ljubavi već o egoizmu, preljubu i izdajstvu.
Zato u kući kad ga učenici ponovo o tome ispitivahu, reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« (Mk 10,11-12)

Zaključni prizor »dječice« što su donosili Isusu da ih dotakne i blagoslovi potiče nas na razmišljanje o trećem svojstvu braka, a to je plodnost.
Najljepše cvijeće bračne ljubavi jesu djeca.
Kako je bolno vidjeti samo po jedno dijete u brakovima naših kršćanskih obitelji. To dijete je već jadni osuđeni samotnjak, samo na se usmjereno biće koje će se teško moći razviti u zrela čovjeka, otvorena za drugoga. Neplodni brakovi uzrok su novih neplodnih i neskladnih brakova.

A zatim vrlo često prve žrtve neskladnih i rastavljenih brakova su baš djeca koju Isus najviše ljubi.
Djeca su najsličnija Isusu baš zbog njihove jednostavnosti i nevinosti i radi toga su Simbol svakog pravog vjernika koji traži »kraljevstvo Božje« u poniznosti i u potpunom pouzdanju u svemogućnost Riječi Božje.
Zato Isus reče apostolima, a to isto govori svima nama: »„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.« (Mk 10,14-16)

U pravim kršćanskim i nerazriješivim brakovima Krist osigurava djeci trajnu i postojanu ljubav i slogu roditelja.
Sam naš Gospodin Isus Krist, iako je pravi Bog, postao je za nas dijete u jednoj »običnoj i normalnoj« ljudskoj obitelji da u svemu bude jednak nama, osim u grijehu, i da pokaže našim kršćanskim roditeljima da su djeca najveći dar i blagoslov Božji.
A budući da je i On živio na ovoj zemlji, borio se i za nas trpio sve do svoje smrti na križu, u stanju je da nas razumije u našim životnim nevoljama i da nam pomogne svojom ljubavlju i svojom milošću.
Svima nama je dobro poznato da svako cvijeće obiteljske ljubavi: ljubav muža i žene, roditelja i djece raste na trnovoj grančici križa, zato je Krist uvijek s nama i uz nas da nas svojom ljubavlju hrabri i svojom milošću posvećuje.
»Ta i posvetitelj i posvećeni od jednoga su! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom.« (Heb 2,11)
Isus je naš brat i po njemu smo mi svi djeca Božja jer je i nama kao i njemu jedan te isti Bog i Otac.
I zato ako i mi budemo nasljedovali sebedarnu ljubav Krista raspetoga u svim svojim odnosima, brak i obitelj donijet će plodove sreće i radosti svima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 2,18-24
Ps 128 (127)
Heb 2,9-11
Mk 10,2-16 (ili 10,2-12)

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 28. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
MUDROST: OSTAVITI SVE I POĆI ZA ISUSOM KRISTOM

Ikona: Sveta Mudrost

»Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mudrost je dar Božji koji se blagotvorno očituje na raznim životnim područjima pravedna čovjeka.
Štoviše, ona je učešće na samoj Mudrosti Božjoj. Ona je više krepost, nego sposobnost. Zato je čovjek svojojm voljom mora tražiti, moliti i izboriti. Ona nije ništa drugo doli vjernost Bogu, poštivanje Božjih zakona i prilagodba njegovoj mudrosti kojom je uredio ovaj svijet.
Samo je mudrost neprolazna, besmrtna, vodi u Božju blizinu i čini ljude Božjim prijateljima.
U njezinu se svjetlu uspostavlja pravilan odnos prema Bogu, ljudima i prema materijalnim dobrima.

Samo tako shvaćena mudrost čini čovjeka sretnim.
Stoga je treba zavoljeti, kao što se voli i ljubi zaručnica. Treba je zaslužiti i isprositi od Boga, jer svaka je žrtva premalena da se stekne mudrost i da se sačuva.
Bog je podjeljuje ljudima posebne važnosti i ona im daje izvanredne sposobnosti za vršenje njihove službe i donosi im osobni ugled i bogatstvo.
Tako je Gospodin Salomonu dao dar mudrosti koju je on cijenio iznad svakoga bogatstva.
»Pomolih se, i razbor dobih. Zavapih, i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja, i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato.« (Mudr 7,7-9)

Čak zdravlje i ljepota, pa i sama svjetlost dana koja je potrebna za život svakome čovjeku, ne dosežu njezinu vrijednost.
»Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.« (Mudr 7,10-11)

Bog daje mudrost Solomonu

Bog nam je utjelovljenom Riječi objavio svoju višnju Mudrost. On nam je i danas priopćava po svome Duhu. I svojoj djeci koja ga vjerno mole, Otac nebeski i danas daje svoga Duha koji nadilazi sve darove.
Svi oni koji imaju hrabrosti da se otrgnu od kumira ovoga svijeta te se trude da ljube Boga iznad svega, već sada imaju udjela u životu koji im je Bog obećao.

Mnogi govore da je današnji svijet premisivan i konzumistički i da čovjek ničim nije vezan, jer je sve dopušteno. I čovjek toliko vrijedi koliko ima, odnosno koliko može potrošiti.
Isus se suprostavlja toj struji i govori nam da nije sve dopušteno jer postoji i Božji zakon.
A Bog nam govori da postoje i drugi ljudi prema kojima smo mi obavezni i bez kojih se ne možemo ostvariti.
Stoga čovjek ne vrijedi koliko posjeduje i troši, nego koliko je kadar svoj život žrtvovati za druge i tako usrećiti i sebe i one s kojima živi i djeluje.

Tu mudrost života kršćanin nalazi u Božjoj riječi. Ona prodire u unutrašnjosti našega života i razotkriva sve naše nedostatke, slabosti i polovičnosti. Ona razlučuje dobro od zla, tamu od svjetlosti u samome čovjeku i u svemu što ga okružuje.
»Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača, prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje sklonost i namisli srca.« (Heb 4,12)

Riječ Božja zahtjeva opredjeljenje. Ona čovjeka već sada i to svakoga časa njegova života stavlja pod sud Božji.
»Nema stvorenja njoj skrivena. Sve je, naprotiv, golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun.« (Heb 4,13)

Zato na poziv Kristove riječi koju danas slušamo u Crkvi, pazimo da ne otvrdnu naša srca. Nek nas prožme njezina snaga obraćenja. Prihvaćajmo je s vjerom kako bismo postigli sreću života koju nam Bog nudi. Nije dovoljno da vršimo samo zapovijedi Božje. Krist od kršćana traži da svoje srce odvrate od svake sebičnosti i da se u posvemašnjoj ljubavi posvete jedino Bogu u službi braći ljudima.

Božja mudrost koja se očituje u objavi Isusa Krista upućena je svim kršćanima. Ona danas riječima sv. Evanđelja po Marku poziva sve kršćane da se odreknu ovozemaljskog bogatstva da bi »slobodna srca« mogli »slijediti« Krista.
Odreći se svega i poći za Isusom znači biti slobodan i za Boga i za ljude, te samoga sebe, svoje najveće bogatstvo staviti u službu drugima, naročito potrebnima.
Evanđelje nam opisuje kako neki »bogat mladić« dotrči k Isusu koji je izlazio na put, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10,17)
I kad ga je Isus podsjetio na zapovijedi Božje, on mu odgovori: »Učitelju, sve sam to očuvao od svoje mladosti.« (Mk 10,20)

Isus je ostao zadivljen jednostavnošću i spontanošću kojom je »bogati mladić« odgovorio da je Božje zapovijedi očuvao od svoje mladosti.
Zato ga nakon toga odgovora Krist »pogleda, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi, što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom!” On se na tu riječ smrknu i ode žalostan, jer imaše velik imetak.« (Mk 10,21-22)

Privrženost materijalnim dobrima zapriječila je tom »plemenitom« mladiću da potpuno prione uz jedino pravo dobro koje je Bog.
Zato Isus i reče tom mladiću: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini« (Mk 10,18) da bi shvatio da Bogu uvijek treba dati prednost ispred svih ljudi i svakog dobra materijalnih stvari.
Zatim nastupajući kao Bog Krist ga poziva da se odrekne svega »materijalnog bogatstva« i da pođe za njim.
Božanska ljubav kojom je Isus zavolio tog mladića, bila je poziv da ga sljedi putem savršenstva i potpunog darivanja sama sebe Bogu. Ali preveliko bogatstvo toga mladića zatvorilo je vrata njegova srca Bogu i tako smrknuta i žalosna ga isključilo iz dionštva na baštinu kraljevstva Božjega.

Taj stav toga mladića, koji je zbog ovozemaljskih dobara odbio Božju ljubav i poziv k spasenju, toliko je ražalostio Krista da je dva puta ponovio svojim učenicima kako je teško bogatašima ući u kraljevstvo Božje: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene, nego bogatašu u kraljevstvo Božje.« (Mk 10,24-25)

Ušice iglene

Te riječi Isusove toliko su pogodile apostole i učenike da su se snebivali i pitali međusobno jedan drugoga: »Pa tko se onda može spasiti?« (Mk 10,26).
Isus vidjevši sve to upre pogled u njih i reče: »Ljudima je nemoguće, a ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!« (Mk 10,27)

Spasenje ne ovisi dakle samo o izvršavanju zapovijedi i o ljudskim djelima već je to dar (milost) ljubavi Božje, tko prihvaća tu milost Božje ljubavi on će uvijek imati u sebi snage da se odrekne lažljivih, prolaznih i propadljivih dobara ovoga svijeta da bi dušom i srcem prionuo uz jedino pravo i neprolazno bogatstvo, a to je Isus Krist, Sin Božji i naš Gospodin i Bog Stvoritelj, Otkupitelj i Spasitelj.
To je dobro shvatio Petar koji za razliku od »bogatog mladića«, sa velikim zadovoljstvom poče govoriti Isus: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« (Mk 10,28)

Taj širokogrudni odgovor i potpuno sebedarje njegovih apostola Bogu toliko se oduševilo Krista da je pun radosti obećao njima i svim svojim učenicima svih vremena do svršetka svijeta veliku nagradu ovdje na zemlji i život vječni u nebesima.
Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi Evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko: kuće, i braću, i sestre, i majke, i djecu, i polja – i u budućem vijeku život vječni« (Mk 10,29-30).

Isus Krist i njegovo Evanđelje spasenja koje se treba navijestiti svakome stvorenju jesu, dakle, najveće vrijednosti i bogatstvo koje moramo postići i radi kojih treba odreći se svega: stvari pa čak i najdražih osoba. Eto to je Mudrost Božja za nas danas: spoznati Isusa Krista po Duhu Svetome koji nam ga objavljuje i osvjetljuje; imati snage i hrabrosti ostaviti sve i poći za njim da bismo preko njega mogli ući u kraljevstvo Božje i baštiniti život vječni od Boga Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 7,7-11
Ps 90 (89)
Heb 4,12-13
Mk 10,17-30

- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 29. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLUŽENJE: MESIJANSKO POSLANJE KRISTOVO I NJEGOVIH UČENIKA

»Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen,
nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna i temeljna istina o Isusu Kristu kao »Sinu čovječjem« jest ta da je On »Sluga Jahvin« koji je došao na ovaj svijet da ljudima »posluži« spasenje.
On je Mesija koji trpi za druge, koji podnosi bol kao otkupninu za mnoge.

On je »Sluga Božji« koji trpi kao pravednik za nepravednike i polaže vlastiti život i to za grešnike, ne samo poslušno i spremno, kao »žrtveni jaganjac«, nego čak i dragovoljno.
»Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti.« (Iz 53,11)

Taj »Sluga Jahvin« bit će okrivljen, osuđen i smaknut kao »zločinac« ljudskoga društva makar potpuno nevin.
Ali Bog, milosrdni i pravedni Otac, branitelj i izbavitelj svih ugroženih i progonjenih, morat će rehabilitirati i proslaviti svoga Slugu i dati mu kao nagradu »mnoge« u baštinu, jer je postao »žrtva naknadnica« za njihove prijestupe i uzeo na se njihove krivice i grijehe. Tako će On, pravedni, svojim predanjem volji Božjoj pravdati »mnoge« i pozivati ih na obraćenje. »Žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.« (Iz 53,10)

U toj muci Sluge svojega Bog je predvidio spasenje svih ljudi koji će po njegovu »trpljenju« biti otkupljeni od zla, grijeha i sebičnosti. Eto, na taj je način Mesija kao »čovjek boli«, »prezren i odbačen od ljudi« (Iz 53,3) došao služiti svijetu i život svoj dati kao otkupninu za »mnoge« jer njegova muka i smrt su izražaj najveće ljubavi i vjernosti Bogu što je ikada jedno ljudsko stvorenje moglo svojom slobodnom voljom prikazati.
Tako je »žrtva« njegova »života« nadvladala nasilje smrti i njegova »smrt« donijela »život« svima nama koji smo bili pod »tiranijom« smrti.
I nakon svoje muke i smrti, uskrsnuvši od mrtvih, ugledao je svjetlost i donio život svim ljudima jer ih je povratio u prvotno prijateljstvo s Bogom.

Znamo da taj »Sluga Jahvin« nije nitko drugi doli Isus Krist, Sin Božji.
On je mučeničkom smrću unio svoj život u život svih nas. Sebe je žrtvovao za naše puno očovječenje i spasenje.
Tako On sam postaje uzor svim svojim učenicima, svim kršćanima, kako treba živjeti požrtvovno jedni s drugima, jedni za druge, ako želimo postići prvi napredak i mir. On je do dna iskusio sve naše slabosti jer je u svemu postao sličan nama, osim u grijehu, pa stoga ima duboko iskustvo naše ljuddske bijede i potrebitosti i radi toga je s nama solidaran.
Kroz svoju muku, smrt i uskrsnuće unišao je u nebesa k Bogu i time nam je otvorio pristup k Ocu. I sada kada u nebu kraljuje zdesna Ocu kao Proslavljeni Krist, On je samilostan prema nama ljudima i kao naš Veliki Svećenik i posrednik između Boga i ljudi neprestano nas zagovara Ocu.

Krist Veliki Svećenik

Ta istina o Kristu našem Velikom Svećeniku doista spada u srž naše kršćanske vjere, odnosno zajedničke ispovijesti.
»Zato se čvrsto držimo vjere! Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom« (Hebr 4,14-15)
Stoga je Isus Krist i svojom riječju i svojim primjerom potporanj naše zemaljske egzistencije, jer je On sâm, drage volje, odabrao da bude naš »supatnik« i »suputnik« i da zajedno s nama prođe kroz »dolinu suza« ovoga zemaljskog života.

Prema tome samo u Krista treba da budu stalno uprte naše oči kao u našeg Otkupitelja i Spasitelja, kao u našeg Otkupitelja i Spasitelja, kao u našega Emanuela – Boga sa nama –, jer nam On neće uskratiti pomoć kad god nam ona ustreba. Pristupajmo, dakle, s pouzdanjem k Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!« (Heb 4,16)

Nakon ponizne Kristove žrtve i njegova posredničkog uzašašća na nebo, Božje »prijestolje slave« postade »prijestolje milosti« i blagonaklonosti prema svim ljudima.
Zato zazivajmo na se dobrotu Gospodnju da Bog svima nama bude dobar, i da i mi, poput Isusa, budemo jedni drugima dobri.
Ali za to se traži puno ustrajnosti, strpljivosti i požrtvovnosti. A da u tome ne bismo sustali, sam Bog podržava našu nadu. Temelj toj nadi jest Božja riječ, Kristovo obećanje i njegova vjernost svojoj riječi da nas neće nikada ostaviti.

Sve nam to govori da Isus Spasitelj i Veliki Svećenik kao »Sluga Božji« želi i danas po nama služiti spasenju svijeta. Zato u vrijeme strastvenih mržnja moramo se vratiti ljubavi koju nam je Bog očitovao u Kristu. U vrijeme opasnih suparništva treba se vratiti iskrenoj spremnosti na služenje.
To je poziv Crkve u svijetu i njezino poslanje da u Kristu oslobođena bude služiteljica Božjeg spasenja svim ljudima.

Stoga na odveć ljudske težnje za vlašću Zebedejevih sinova Jakova i Ivana, a tako i na gnjev druge desetorice uperen protiv te dvojice braće, Isus odgovara kako je veličina njegovih učenika ne u gospodarenju niti u podređivanju drugih, nego u služenju.
Isus ne kori ni jedne ni druge, nego ih sve poučava kako kod njih ne smije biti kao u strukturama svjetovne vlasti.
»Znate da oni koji se smatraju vladarima, gospoduju svojim narodima, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! Tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.« (Mk 10,42-44)

Tako je Isus bolesne ambicije svojih učenika upravio na jedini pravi put: služiti jedni drugima.
I ponovo, za primjer Krist im stavlja samoga sebe.
»Jer ni Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« (Mk 10,45)

Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. (Iz 53,6-7)

Isus time svoje učenike upućuje na čistu ljubav, na služenje iz ljubavi prema Bogu i ljudima. Zato tko se u Crkvi bori za prvo mjesto, tko želi vladati drugima, taj nije ništa shvatio od Kristova Evanđelja i sam se isključuje iz Kraljevstva Božjega.
Lomeći Kristovo tijelo na Euharistijskoj gozbi i imajući udjela u njegovoj krvi, mi izjavljujemo da smo s njime solidarni i da skupa s njime pred Bogom tvorimo jedno tijelo, odnosno sačinjavamo samo jedan narod Božji.
Isus je trpio za sve nas, jer zahvaljujući solidarnosti uspostavljenoj u utjelovljenju, On pripada svim ljudima. A to je ono što se u našoj kršćanskoj vjeri naziva spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 53,10-11
Ps 33 (32)
Heb 4,14-16
Mk 10,35-45

- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 30. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SVJETLOST VJERE: POBUĐUJE NADU I OTVARA OČI

»„Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U suvremenom svijetu postoje mnogi problemi, krize i strahovi. Ljudi strepe zbog opasnosti zagađenja čovjekove okoline što ugrožava sam život; od rastuće napetosti i mržnje među narodima i pred atomskim ratom.
Temelj svim tim nesrećama ljudskoga društva jest kriza vjere koja, s jedne strane, izrasta iz osjećaja čovjekove nadmoći nad prirodom, kao da Bog više ljudima nije potreban; a s druge strane, iz osjećaja nemoći nad tolikim zlom što nas okružuje kao da nam ni Bog više ne može pomoći.
Mnogima se čini da je Bog odsutan od naše povijesti, da šuti i ne mari za naše nevolje i tako u nevjeri upadaju u teško beznađe.

Dok nas riječ Božja koju slušamo u (bogoslužju) liturgiji neprestano poziva na obraćenje, odnosno na povratak k Bogu.
Samo u Bogu možemo ponovo naći radost života koju smo izgubili svojim grijesima jer je On milosrdni Otac koji s ljubavlju očekuje povratak svoje djece.
Odatle proizlazi osjećaj divljenja i veselja što obuhvaća proroka Jeremiju kada naviješćuje povratak svoga naroda iz babilonskog ropstva. Prorokova se usta otvaraju na osmijeh kada vidi gdje Bog spašava narod njegov i to ostatak naroda koji Jahve sabire kao predmet svoje ljubavi da bi nastavio povijest spasenja.
»Ovo govori Gospodin: „Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda! Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj. Ostatak Izraelov! Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje – vraća se velika zajednica.”« (Jer 31,7-8)

Eustache Le Sueur: Isus liječi Bartimeja

To je znak ljubavi i dobronaklonosti Božje prema svome narodu, jer Jahve je »otac Izraelu« i »Efrajim« je njegov »prvenac« (usp Jer 31,9). Kao što je Bog za kaznu doveo propast i neprijatelja da rasprši njegov narod na sve strane svijeta, tako sada taj narod dovodi sa sjevera i skuplja ga u »jedno« sa svih krajeva zemlje.
Ovo »čudo« oslobođenja Izraela od babilonskog ropstva je slika i znak oslobođenja cijelog čovječanstva iz ropstva Sotone i grijeha, koje je ostvario Isus Krist, Sin Božji.

Isus Krist je zapravo onaj koji zove sve ljude: jake i slabe, zdrave i bolesne, sakate, slijepe i gluhe na veliki povratak k Bogu zato što ih želi ispuniti utjehom, radošću i mirom. Ali je nadasve pozvana Crkva da posred svijeta, u njegovim tjeskobama, nevoljama i mukama, bude glasnica vjere i nade na Bogu utemeljene.
U toj perspektivi Božjih spasiteljskih zahvata u našu vlastitu povijest i u povijest našega vremena, Crkva mora uvijek imati uperen svoj pogled prema Kristu kao Velikom Svećeniku. Kao Veliki Svećenik Isus je i posrednik između Boga i ljudi jer sudjeluje i u Očevu božanstvu i u našem čovještvu. A budući da je On pravi Bog i pravi čovjek, stoga po svojoj vlastitoj egzistencciji posreduje između Boga i ljudi i ponovo spaja i izmiruje Boga i čovjeka, Boga i cio ljudski rod.

Isus Krist upravo kao Sin Božji podobniji je no itko da bude zastupnik između Boga i ljudi. Zato ga je Bog i učinio »svećenikom dovijeka«, odnosno našim posrednikom i zagovornikom, jer je On bio jedan od nas i u svemu nama sličan kao »Sin čovječji«, osim u grijehu.
On razumije i iskustveno pozna svu našu slabost, svu našu bijedu, zato je kao Veliki svećenik sućutan i samilostan prema nama.

Takvi trebamo biti i mi kršćani sa ljudima našega vremena i u svijetu u kojem živimo. I mi smo pozvani da skupa s Kristom svoje vlastito trpljenje i trpljenje svih ljudi prinosimo kao »žrtvu okajnicu« Bogu za spasenje svijeta. Moramo zazivati na se i na čitav svijet Božje milosrđe i Božje spasenje.
Ako tako budemo činili, postat ćemo blagovjesnici i donositelji nade u nova i bolja vremena za Crkvu i čovječanstvo.
»Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši veliki svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih.« (Heb 5,5)

Molimo Gospodina da nam da svjetlost vjere koja će pobuditi u nama tu nadu i otvoriti nam oči kao slijepom prosjaku Bartimeju da progledamo i shvatimo Kristovo Evanđelje kao pouku i poticaj za sebe i da hrabro i ustrajno preuzmemo svoj udio u njegovou spasiteljskom ozdraviteljskom djelovanju u svijetu.
Stoga »čudo« ozdravljenja slijepog Bartimeja označuje »svjetlost« vjere koju svi moramo uvijek od početka tražiti od Gospodina Isusa.
To je dar Božji koji nam dolazi »odozgo« i koji mi ne možemo dati sami sebi i bez kojega ćemo uvijek hodati u tami života.

Morgan Weistling: Ozdravljenje slijepca

Prema tome »slijepac iz Jerihona« predstavlja čovjeka, svakoga od nas, na putu vjere. On ne vidi Isusa, osjeća samo prisutnost Gospodinovu u svemu onome što se oko njega događa i odmah izražava svoju vjeru stavljajući se potpuno u spasonosne ruke Božje.
»Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47)

Ovome otvaranju Bogu »slijepca« Bartimeja odmah se suprostavio svijet koji ga je okruživao. Ali on se nije dao smesti već je još hrabrije i sa sve jačom vjerom otvarao dušu i srce svoje Bogo-čovjeku Isusu Kristu.
»Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!”« (Mk 10,48)

To je ta unutrašnja »svjetlost vjere«, koja samo od Boga dolazi, što je »otvorila oči« siromašnome slijepcu da prihvati (misterij) otajstvo Krista i da ga i drugima označi kao svojega Spasitelja.
I kad se Krist zaustavio, zanimao se za njega i pozvao ga, on odmah »baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu« (Mk 10,50).
I nije ostao razočaran u svojoj nadi.
Zadivljen tolikom vjerom toga »bijednoga« čovjeka »Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.« (Mk 10,51-52).

Vjera je, dakle, otvorila oči slijepcu i dala mu snage da pođe za Kristom. To je znak svima nama da samo vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega, se postiže spasenje.
Svi smo pozvani da »slijedimo« Gospodina baš tim istim putem vjere kao Bartimej, ozdravljeni slijepac iz Jerihona.
Tako ujedinjeni s Isusom i vođeni svjetlom vjere na putu njegove »žrtve križa« ozdravit ćemo mi sami od svakoga grijeha i zla i postići ćemo vječno spasenje sebi i drugim ljudima. To je poruka današnje (misijske) nedjelje svima nama da slijedimo »raspetoga« Krista, našeg »Velikog Svećenika«, kao njegova i naša majka Marija, putem križa.
Zato nam je potrebna velika svjetlost vjere da bi mogli ići sa Isusom putem potpunog »žrtvovanja« našeg života za spasenje ljudi i svijeta.

Kao Marija

»Marija, majka Isusova, - kaže papa Ivan Pavao II. – prva povjerova u svoga Sina i bi proglašena blaženom po svojoj vjeri (usp. Lk 1,45). Njezin je život bio put i hodočašće vjere u Krista, kojom je ona pretekla učenike i uvijek pretječe Crkvu (usp. Redemptoris Mater, 6,26).

Stoga, gdje god Crkva misionarski djeluje među narodima, Marija je prisutna: prisutna je kao Majka koja surađuje u preporođenju i odgajanju vjernika (usp. LG 63); prisutna je kao „Zvijezda evangelizacije”, kako je to ustvrdio... Pavao VI. (usp. Evangelii nuntiandi, 82), da vodi i ojačava glasnike Radosne vijesti, te da podržava u vjeri nove kršćanske zajednice, koje su nikle misionarskim navješćivanjem, snagom Riječi i milošću Duha Svetoga. (...)

Crkva u svom pozivu i blagovjesničkoj brizi, uzima za primjer i poticaj Mariju, prvu evangeliziranu (usp. Lk 1,26-38) i prvu blagovjesnicu (usp. Lk 1,39-56). Ona je s vjerom prihvatila Radosnu vijest spasenja, i pretvorila je u navještaj, pjesmu, proroštvo. Ona je dala svim ljudima bolje duhovno usmjerenje od svih usmjerenja koje su oni ikada primili: „Što vam god zapovijedi, učinite!” (Iv 2,5).
U Marijinoj školi Crkva uči kako će se posvetiti misiji.«
(Iz: „Poruka pape Ivana Pavla II. za svjetski misijski dan 23. 10. 1988.; Službeni Vjesnik, nadbiskupije zagrebačke, br. 5. 1988., str. 107)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 31,7-9
Ps 126 (125)
Heb 5,1-6
Mk 10,46-52

- 12:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 31. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
ZAPOVIJEDI LJUBAVI: LJUBAV PREMA BOGU I LJUBAV PREMA BLIŽNJEMU

»Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, (...)
Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. (...)«

Božja ljubav, Božja snaga

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije usredotočena je na zapovijed ljubavi: Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Već u Starom Zavjetu zapovijed ljubavi prema Bogu nadopunjena je »drugom zapovijedi«: »Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.« (Lev 19,18).
Zaista ni u Starom Zavjetu nije se nikada vjerovalo da se može ljubiti Boga bez zauzimanja i ljubavi prema čovjeku, jer svaka prava i istinska ljubav prema Bogu se produžuje u ljubavi prema čovjeku.

Tako Knjiga Ponovljenog Zakona koja sadrži ispovijest vjere u jedinog (jednog) Boga, sažimlje sav zakon u samo jednu zapovijed: ljubav prema Bogu koja se ostvaruje (konkretizira) u ljubavi prema bližnjemu. U toj zapovijedi ljubavi Bog traži od čovjeka odgovor ljubavi na svoju ljubav.
Sve ostale zapovijedi su samo specifikacija te zapovijedi ljubavi i govore nam kako u različitim životnim situacijama treba na konkretan način ljubiti Boga.
A budući da je »jedini« Bog, koji je stvorio nebo i zemlju, izabrao Izraela za sebe između svih naroda svijeta, Izrael ga mora ljubiti čitavim svojim bićem.
»Čuj izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce!« (Pnz 6,4-6)

Sve to znači da ljubav prema Bogu nije prijedlog za izbor nego zapovijed: Izrael, ako želi biti ono što jest, mora obavezno ljubiti svoga Boga iznad svega.
Ta ljubav se rađa iz njegova bića »odabranog naroda« kojega je Bog svojom »izabiračkom« ljubavlju nanovo stvorio. I snagom te ljubavi Bog je za Izraela sve.
Zato ta »zapovijed ljubavi« nije nametnuta s vana već proizlazi iz same narave »odabranog naroda«.
A u konkretnom životu ta »absolutna« ljubav Izraela prema svome Bog se ostvaruje u obdržavanju »zakona« Saveza.
Sam »opstanak« tog odaranog Božjega naroda vezan je uz »obdržavanje« tih »zakona« koji su izraz svete volje Božje.

Izraelski narod je iskusio djelotvornu prisutnost Boga u vlastitom životu. To iskustvo proizlazi iz sinajskog sučeljenja s uzvišenim i svetim Bogom. Ono je zastrašujuće (tremendum), ali u sebi nosi i osjećaj privlačnosti i čara (fascinosum), Božje blizine, naklonosti i ljubavi.
Zato Božji narod doživljava da je Jahve jedini djelotvorni Bog i nema drugoga boga koji bi mogao pomoći. I kao što Božja svetost i uzvišenost ulijeva strahopoštovanje tako i njegova privrženost i briga za svoj narod budi ljubav.
Radi toga Boga se bojati i ljubiti ga, ne samo da nisu među se oprečeni osjećaji, nego su dva lica istoga duhovnoga stava.

Prema tome ljubav Božja prema svome narodu iziskuje vjernost i služenje, odnosno bogoštovno čašćenje i obdržavanje svih ostalih pojedinačnih odredbi Saveza.
To znači ljubiti Boga svim srcem (=razumom), svom dušom (=osjećajima) i svom snagom (=voljom, djelima).
Ta zapovijed ljubavi prema Bogu sažima cjelokupnu viziju odnosa Boga i čovjeka. Zato je uvijek aktualna. Ako narod Božji tako bude činio, imat će osobno dug život, a kao zajednica živjet će u blagostanju i u sigurnosti te će zauvijek baštiniti zemlju.

Zaista sam Isus Krist u Evanđelju sv. Marka citira gotovo doslovice jedan dio te velike monoteističke vjeroispovijesti (vjere) Izraela da bi opravdao obveznu zapovijed ljubavi prema Bogu prije svega, pa čak i iznad ljubavi prema bližnjemu. Zato na pitanje jednog pismoznanca: »„Koja je zapovijed prva od svih?” Isus odgovori: „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom!”
„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.”« (Mk 12,29-32)

Novost Isusovih riječi ne sastoji se u tome što je dozvao u pamet prvu i temeljnu zapovijed ljubavi prema Bogu za Židove, već što je toj zapovijedi pridružio drugu zapovijed ljubavi, a to je obveza ljubiti »svoga bližnjega kao sebe samoga«.
A sve nam to govori da te dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, iako su različite jedna od druge, ipak se ujedinjuju i nadopunjuju tako da nitko ne može uistinu ljubiti Boga a da ne ljubi svoga bližnjega kojega Bog ljubi istom i jednakom ljubavlju kao i njega samoga. Stoga ljubiti samo Boga bila bi »lažna vjera«, ljubiti samo bližnjega, kada bi to uopće bilo moguće, jest pravo idolopoklonstvo (idolataria).
Ljubiti Boga radi njega samoga i bližnjega iz ljubavi prema Bogu jest prava kršćanska »novost« koju je uveo Isus Krist.

Isus ne stavlja u suprotnost ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku, nego ih spaja skupa do te mjere da jedna ljubav bude uzrok i motiv druge ljubavi.
Da bi čovjek bio velik i dostojan poštovanja, potreban mu je Bog.
Ondje gdje Bog »umire«, umire tragično također i čovjek. Gdje Bog nema mjesta koje mu pripada, kao na primjer u materijalističkom i ateističkom društvu, onda tu nestaje također i ljubavi prema bližnjemu i svi odnosi među ljudima se svode na čistu igru interesa.
Tako pred problemima gladi u svijetu, nepravdi i tlačenja, sugerira se nasilje i revolucija. Na isti način da bi se riješio problem prenaseljenosti i pučanstva u svijetu, savjetuje se nerazborito i nekontrolirano planiranje rađanja djece i legalizirani abortusi (pobačaji); pred krizom obitelji, nudi se kao lijek razvod braka; za neizliječivog bolesnika koji trpi, kaže se da je najbolja eutanazija itd.

S druge strane, prava ljubav prema Bogu neizbježno traži jednu konkretnu zauzetost na svijetu u borbi za oslobođenje čovjeka od svake vrste ropstva.
Dužnost je kršćana da pokažu ljudima autentične znakove ljubavi Kristove koja je spasila svijet.
Zato ljubav prema bližnjemu je nerazriješiva od ljubavi prema Bogu u Novom Zavjetu. Kršćanin ljubi bližnjega da bi nasljedovao Boga koji ljubi sve ljude bez razlike. Zatim ljubav prema bližnjemu je djelo Božje u nama: nitko ne bi mogao biti milosrdan kao Otac nebeski da nas Gospodin Isus ne poučava i da svojega Svetoga Duha nije izlio u naša srca (usp. 1 Tes 4,9; Rim 5,5; 15,20).

Radi toga ta dupla ljubav prema Bogu i prema bližnjemu »vrijedi više nego sve paljenice i žrtve« (Mk 12,33) kako kaže današnje Evanđelje po Marku preko usta iskrenoga sugovornika Isusova.
Ta tvrdnja toga nepoznatog pismoznanca označuje da se pravi »kult« sadrži u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Bogu nije potrebna samo naša hvala već On želi da mi tu svoju ljubav prema njemu proširimo i na braću s kojima živimo i radimo.
Na taj način naša vjera u Boga postat će automatski »služenje« braći, pravo bogoštovlje (kult) koje je utjelovljeno u svakidašnje životne potrebe čovjeka.

Zato kad Isus vidje kako je »pismoznanac« pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« (Mk 12,34). Tom pismoznancu je nedostajalo samo da prihvati Isusa da bi konačno mogao ući u kraljevstvo Božje, jer Krist je onaj u kojem se Božje kraljevstvo očituje u čitavoj svojoj punini.
U Isusovoj osobi, u njegovim riječima i djelima kraljevstvo Božje se približilo ljudima i zato On sam zna i određuje tko mu je blizu i nitko drugi.

Kraljevstvo Božje je prisutno dakle u Isusu Kristu kojega je Bog Otac uspostavio kao Velikog Svećenika da bi prikazao sama sebe za naše spasenje.
»Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da se za njih zauzima.« (Heb 7,25)
Svojom sebedarnom i dobrovoljno prikazanom Bogu žrtvom na križu Krist nam je otkrio pravu narav kulta (bogoštovlja): znati se darovati bez mjere i granica u ljubavi Bogu za spasenje naše braće i sestara, odnosno svih ljudi i cijeloga svijeta.

Stoga se sav naš religiozni život s Bogom, Ocem, odvija po Isusu Kristu. On je nezaobilaziv put k Ocu i kao takav je jedan i nezamjenjiv jer to svoje velikosvećeništvo vrši kao Uskrsli Gospodin.
Radi toga je njegovo svećeništvo neprolazno, a njegovo posredništvo kod Boga vazda efikasno, jer se On »uvijek živ« za sve nas uvijek »zauzima« (Heb 7,25; 9,14; Rim 8,34)
Zato radosna srca pjevajmo sa psalmistom:
»Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj:
Bože moj, pećino moja, kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna
i od dušmana bit ću izbavljen.« [Ps 18 (17)]

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 6,2-6
Ps 18 (17)
Heb 7,23-28
Mk 12,28b-34

- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 32. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
LJUBAV I DARIVANJE

»Svi oni zapravo ubaciše od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka riječi Božje današnjeg bogoslužja jest poruka ljubavi koja se izražava u darivanju. Zaista, u centru današnje Liturgije nalaze se dvije ponizne žene, odnosne siromašne udovice, koje se nalaze u najtežim životnim situacijama bijede, ali posjeduju neizmjerno bogatstvo povjerenja u Boga i širokogrudnosti prema bližnjemu. Može se s punim pravom reći da duhovno bogatstvo njihove nutrine nadilazi vanjsko siromaštvo materijalnih dobara njihova bijednoga života. Tako siromašna udovica iz Sarefta i sirota udovica iz Jeruzalema koja daje sve što ima, stavljajući u »riznicu hrama«, postale su emblematične figure pravog stava i ponašanja svakoga vjernika pred Bogom, jer jedino bogatstvo koje pred Gospodinom vrijedi jest spremnost odreći se svega iz ljubavi prema njemu na dobrobit bližnjega.
Darivanje je bogatstvo, privrženost novcu je prava bijeda i siromašvo. Zato gostoprimstvo prve udovice Bog je odmah nadario »čudom umnažanja brašna i ulja« što je prorok Ilija učinio, a ponizni dar druge zaslužio je pohvalu Isusa Krista, Sina Božjega, kojoj u Evanđelju nema jednake.
Njihova ljubav i darežljivost su još veće i zaslužnije pred Bogom ako se usporede sa držanjem bogataša koji žive u raskošnom bogatstvu i koji trče uvijek za prvim mjestima, prezirući siromašne i iskorištavajući sirotinju.

Prorok Ilija i udovica iz Sarefta

Prvo čitanje iz Knjige o Kraljevima, opisuje nam, dakle, susret proroka Ilije s udovicom iz Sarefte, u pokrajini Sidone, u vrijeme velike višegodišnje suše koju je Bog poslao da bi kaznio zločinstva bezbožnog kralja Ahaba i njegova otpadničkog naroda.
U tim događajima ponajprije je opisana skrb Božja za svoga slugu Iliju kojega Bog, da bi mu u vrijeme suše i gladi omogućio preživjeti, šalje na potok Kerit gdje će ga priroda pojiti a gavran hraniti, zatim u tuđinu i to k sirotoj udovici koja ni sama ništa nema.
U tom stanju gladi i neimaštine može se još bolje vidjeti herojična vjera te siromašne udovice koja sluša na zahtjev proroka Ilije i udovoljava njegovoj molbi.
»U one dane: Ustade Ilija prorok i krenu u Sareftu. Kad je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: „Donesi mi malo vode u vrču, da pijem!” Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: „Donesi mi i malo kruha u ruci!”« (1 Kr 17,10-11)

Ilija svojim zahtjevima dovodi situaciju te siromašne žene gotovo do apsurda: najprije moli malo vode, pa onda i kruha, te konačno zahtjeva da bude prvi pogošćen pa makar to sirotu udovicu i njezina sina lišilo i posljednjeg zalogaja.
To je isto kao i tražiti od onoga koji umire da nam da i svoj posljednji uzdisaj.
Zato ona iznoseći iskreno svoju situaciju bijede i nevolje, odgovara proroku Iliji da nema pečena kruha, već samo prgršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču i to će pripremiti sebi i svome sinu da pojedu i umru.

Ali prorok Ilija inzistira u svome zahtjevu i garantira siromašnoj udovici da će joj Bog dati sve što je potrebno da bi preživjela te joj reče: »Ništa se ne boj! Idi i uradi kako si rekla: samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.« (1 Kr 17,13-14).

Žena povjerova na riječi prorokove, od srca dade sve što je imala i za uzvrat od Boga primi mnogo više od onoga što je darovala.
»Ode ona i učini kako je rekao Ilija: i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin.« (1 Kr 17,15)
Širokogrudnost srca i vjera u prorokovu riječ potakli su udovicu iz Sarefte na djelo ljubavi prema bližnjemu tako herojično da je stavila u rizik sam svoj život i život svojega sina.
Stoga kao nagradu od Boga prima svoj dar nazad umnožen mnogostruko. Zaista »brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja, po riječi svoga sluge Ilije« (1 Kr 17,16).

Istu radikalnost ljubavi i darivanja vidio je Isus u udovici iz današnjeg Evanđelja po Marku. Evanđeoski prizor milostinje što ju je sirota udovica iz Jeruzalema ostavila u »riznicu hrama« je usko povezan s oštrom Isusovom kritikom »pismoznanaca« koji »proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.« (Mk 12,38-39).
Stoga Krist i opominje na opasnost od takve kategorije ljudi, odnosno na profesionalne navjestitelje i poznavatelje Božje riječi kao što su bili farizeji i pismoznanci i to ne zato što bi oni naviještali krivi nauk, nego zato što su životom negirali ono što su ustima izgovarali.
Svojom rječitom pobožnošću oni su sticali javne počasti kod jednostavnih ljudi i bogatili se na račun sirotinje. »Kuće udovičke« bile su za to vrlo prikladne jer nevolja udovice bila je u tome što nije imala muškarca koji bi je zaštitio i kao žena nije imala pravo na tužbu pred sudom. Stoga će te pismoznance i farizeje kaže Isus – stići »to oštrija osuda!« (Mk 12,40)

Posve je suprotna pobožnost »udovice« u odnosu na tu »lažnu i punu hipokrizije« pobožnost »pismoznanaca«.
Ona se razlikuje i od pobožnosti »bogataša« koji u hramsku riznicu bacaju »mnogo«, ali od svojega suviška«.
Dok »sirota udovica« nije dala tek nešto, a pogotovu ne od svojega suviška, nego je ona »od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak« (Mk 12,44). Ona je Bogu darovala samu sebe i tom svojom milostinjom mu je htjela samo iskazati svoju ljubav i štovanje.

Bogataši kao obično imaju puno novca i daju mnogo da bi se isticali pred drugima i da bi bili pohvaljeni i počašćeni, a ne iz ljubavi prema Bogu.
U odnosu na njih »siromašna udovica« je dala sasvim malo, tek »dva novčića«.
Ali Isus, Sin Božji, koji gleda u nutrinu ljudskih srdaca i duša, a ne u vanjštinu čina, dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.« (Mk 12,43)

Širokogrudno geslo kojim je »sirota udovica« ubacila svoja dva novčića u hramsku riznicu bilo je geslo njezine molitve, vjere i ljubavi.
Milostinja je bila neznatna, ali je dar bio potpun, tim više što ga je u skrovitosti svoga srca dala da je nitko ni primjetio nije doli Krist, Sin onoga istoga Boga kojemu se ona u ljubavi i istini klanjala.
Tako ta sirota udovica postaje simbol svih pravih vjernika koji se Bogu predaju u ljubavi i povjeravaju bez ikakvih pridržaja; predstavnica Jahvinih siromaha, odnosno onih koji Bogu mogu dati samo same sebe jer im vjera prožimlje sav njihov život.

Isus Krist, koji je s divljenjem promatrao tu sirotu udovicu i pohvalio njezin dar, ne mjeri ljudske čine našim metrom koji se zaustavlja na vanjštini, nego metrom srca, odnosno unutrašnje vrijednosti ljudske osobe.
On ne mjeri po ciframa ono što smo dali već po ljubavi s kojom smo to darovali.
Ali sve to ne znači da nije potrebno pridonositi i za materijalne potrebe Crkve i njezinih zdanja, nego to da naši darovi moraju biti izražaj potpunog darivanja nas samih u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prava Crkva Božja se gradi od darovanih ljudi, a ne od darovana novca, kako god on bio potreban.

Bog ne traži od nas ono što »imamo« već ono što mi »jesmo« u našoj stvarnosti i iskrenosti. Siromašna udovica iz Jeruzalema mu je darovala srce i život, a bogataši samo od »svoga suviška«, odnosno pretekle mrvice njihova bogatstva kojeg su možda postigli proždirući »kuće udovičke«.
Darovati kao sirota udovica jest darovati kako Bog čini koji nam nije dao od svoga suviška već sami svoj božanski život.

Tissot: Udovičin novčić

Isus Krist, Sin Božji, nije bogataš koji je došao kao turista da posjeti nerazvijenu zemlju čovječanstva, nego naš brat koji je za nas postao siromašan da bi svojim bogatstvom obogatio naše siromaštvo.
On uistinu, iako je Bog, učinio se čovjekom iz ljubavi prema nama i žrtvovao je svoj život za naše spasenje.
Radi toga se on u punini vremena, kako kaže poslanica Hebrejima, među nama pojavio »da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese, da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – i bez grijeha - ukazati onima koji ga očekuju sebi na spasenje« (Heb 9,26 b-28).
Prvi dolazak Kristov na ovu zemlju u ljudskom tijelu je zbog grijeha svijeta, dok drugi dolazak pokazat će njegovu konačnu pobjedu nad grijehom i donijet će spasenje svima onima koji su ga znali očekivati u ljubavi i u potpunom darivanju sama sebe Bogu i bližnjemu baš onako kao dvije siromašne udovice današnjeg bogoslužja (Liturgije).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 17,10-16
Ps 146 (145)
Heb 9,24-28
Mk 12,38-44

- 11:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA B - 33. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
POSLJEDNJE STVARNOSTI I KONAČNI DOLAZAK GOSPODINOV

»Tako i vi, kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!«

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnje liturgije usmjerena je na posljednje stvarnosti čovječanstva i svijeta i na konačni dolazak Gospodinov.

Samo pomisao na svršetak svijeta i o sveopćem Sudu ulijevaju nam strah, ali nam u isto vrijeme pružaju ohrabrenje, utjehu i pouzdanje jer će to biti slavljenje pobjede dobra nad zlim, života nad smrću, vječnosti nad vremenom i pravednici će biti spašeni i sveti Kristovi će biti usavršeni i nagrađeni vječnim životom.
Zato slika budućih događaja koju nam pruža sveto Pismo otvara nove perspektive, oslobađa čovjeka od uskoće njegova svagdanjeg života.
Čovjek i čovječanstvo imaju veliku i vječnu budućnost i zato ni pojedinačna smrt ni sveopći smak svijeta nisu posljednja riječ u povijesti ljudi i svijeta.
I ta vjernička nada pruža snažno uporište svima nama u svakidašnjim borbama, tegobama i nevoljama ovozemaljskog života.

Govor o konačnom dolasku Gospdonjem kaže nam da nijedan dan u svome sadašnjem životu ne smijemo smatrati izgubljenim. Čovjek se ne oslobađa nijekanjem stvarnosti već prihvaćanjem u vjeri, nadi i ljubavi ozbiljnost svojega života i svega onoga što ga sačinjava na dobrobit sebi i bližnjemu. Spasenje Božje je počelo s Isusom Kristom i mora već sada biti djelotvorno u našem životu. Novi svijet u kojem prebiva pravednost i koji po Božjem obećanju očekujemo treba da usavršenjem preobrazi ovaj sadašnji u koji je već posijana klica budućeg života.
Stoga je očito da samo iz takve vjere proistječe sasvim novo i odgovorno vrednovanje svijeta i čovjeka. Naša sadašnjost postaje tako preteča vječnosti.

Isusovom smrću i uskrsnućem, svijet i povijest su ušli u puninu vremena, u svoju konačnu fazu, jer obećanja Božja su se ispunila i započelo je ostvarenje »novih nebesa i nove zemlje« (usp. 2 Pt 3,13).
U Kristu je Bog već rekao svoju konačnu riječ i u nas je izliven Duh Božji kao sjeme budućih stvarnosti.
Zato živjeti u očekivanju svršetka svijeta i dolaska Gospodnjega znači zauzeti se svim snagama svojega žviota za ostvarenje kraljevstva Božjega ovdje na zemlji među ljudima s kojima živimo. Zadaća je kršćana da svu stvarnost ovoga svijeta uključe u »sferu« Krista Gospodina koji će na svršetku svijeta sve podložiti vlasti Boga Oca.

Michaelangelo: Posljednji sud

Prema tome naše spasenje i spasenje cijeloga svijeta stavljeno je u radikalnu ovisnost o osobnoj vjernosti pojedinaca Bogu. Nema pravog izbavljenja, mira i spokoja dok nebesa ostaju odvojena od zemlje i čovjek od Boga.
Samo zahvat nebeskog Oca u zemaljske zavrzlame čovjeka, zloće i nasilja može donijeti pravo i trajno spasenje.

Tako u vrijeme proroka Daniela, Božji narod živi nevoljni i teški čas svoje povijesti, pod bezbožnom vlašću.
Kušnja i tjeskoba iznudili su opredjeljenje: jedni su otpali od Boga, pogazili njegov Savez i priklonili se bogohulitelju; a drugi su ostali postojani u svojoj vjeri.
I u takvoj situaciji života tog odabranog Božjeg naroda evo mu proročkih riječi koje prelaze okvire toga vremena i zaustavljaju se na vremenu posljednjih stvarnosti ljudi i svijeta.
Daniel ne prorokuje samo živima nego i za mrtve, odnosno za one koji su davno napustili ovu zemlju. On prorokuje dan velikog iznenađenja, sveopćeg preokreta.
U taj dan svi će se »probuditi«; jedni za vječni život, drugi za vječnu osudu i sramotu.
»Bit će to vrijeme tjeskobe, kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena« (Dn 12,1).
Tada će »umnici« koji su u nesretnom vremenu, uza sve nevolje i protivštine života, znali odabrati sebi i svojom poukom i primjerom pokazati bližnjemu put života, blistati kao zvijezde i sjajni nebeski svod navijeke, u svu vječnost.
Zaslužena nagrada ili sramota zadesit će i one što su sišli u »Zemlju praha«, jer pravednost Božja traži uskrsnuće svih mrtvi.

I Daniel će uskrsnuti, jer Božja sudbina u svijetu bila je i njegova sudbina.
Nije taj Božji pravednik bio Bogu vjeran samo kada se isplatilo biti, nego je bio uz Boga i onda kada je i sam Bog bio izgnanikom u svijetu. Stoga u svim tegobama ovosvijetskog zbivanja, Bog je njegova »baština i čaša« (Ps 16), njegova sudbina. Zato već sada uživa u čvrstoj nadi i radosti što ga čeka i konačna Božja blažena vječnost. On od Boga traži samo to da ga u zlu svijeta čuva i očuva.

To je poruka svima nama kršćanima koji možemo biti zbunjeni zlom u svijetu. I mi možemo biti prestrašeni apokaliptičkim znacima koji nagovještaju propast svijeta, ali mi imamo čvrsto vjerničko uporište u našoj vjeri u Isusa Krista koja ne dopušta da se kršćani povode za koje kakvim strahotnim navještajima Sudnjega dana.
Svijet je već spašen jednom zauvijek snagom Kristove križevne žrtve i u njegovoj krvi na Golgoti sklopljen je Novi Savez ljubavi između Boga i čovječanstva.

Memling Hans: Posljednji sud - detalj triptiha

To je jaki poziv svima nama da se stalno vjerom i djelom privijamo uz to jedincato, jednom zauvijek ostvareno Kristovo spasenje.
Zato navještaj konca svijeta i ponovnog Isusova dolaska kao Sudca živih i mrtvih jest za nas kršćane zbiljski i ozbiljan navještaj, ali nipošto zastrašujući.
Mi, sa Kristom Uskrslim na nebu, čekamo smireno te trenutke, privijeni s ljubavlju u nadi uz svojega Spasitelja i zazivamo njegovo milosrđe i spasenje za se i za cijeli svijet.

Krist Gospodin došao je prvi put na zemlju da spasi svijet. On je, uistinu, jedinom žrtvom svojega života kojega je prikazao za otpuštenje grijeha naših, postigao pobjedničku slavu zdesna Ocu i savršenstvo kršćana koji tom istom žrtvom postaju posvećeni Bogu.
Tom istom žrtvom Isus je postigao pobjedu nad svim neprijateljima svojim do svršetka svijeta.
»A Krist, pošto je prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe, zauvijek sjede zdesna Bogu čekajući otad dok se dušmani ne podlože za podnožje njegovim nogama« (Heb 10,12-13)
I na koncu vremena On će doći po drugi put da sudi svijetu kao sudac svega vidljivoga i nevidljivoga.

Ta završnica svijeta često se u Svetom Pismu naviješta u slici prirodnih i društvenih katastrofa kao što su kozmički poremećaji, geološki strahotni fenomeni, ratna haranja itd.
Sve su to biblijske slike nagovještaja konačnih događaja.
»U one dane, - reče Isus -, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati, i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i poljuljat će se sile nebeske.« (Mk 13,24-25)

Ali u samom tome navještaju nije bitna katastrofa svijeta već Sin Čovječji, Krist Gospodin u svojoj slavi, Sudac živih i mrtvih i Presuditelj čitavog svijeta.
Taj Sin čovječji, Isus Krist, koji je u isto vrijeme i pravi Bog, pojavit će se tada na oblacima s velikom moću i slavom i poslat će svoje anđele da saberu njegove izabranike »s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba« (Mk 13,27). Tada će Sin čovječji konačno ispuniti u izobilju sva obećanja i proroštva o sabiranju raspršenog Božjeg naroda i pobijedit će zlo, sebičnost i razdjeljenost u svijetu.

Zato nas Isus upozorava na budnost i molitvu te na pripravnost za dolazak Dana Gospodnjega. Taj Dan će zasigurno doći jer riječi Kristove imaju neprolaznu vrijednost. Ali kad će to biti to nitko ne zna, »pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac« (Mk 13,32).
Posljednj dan svijeta i dolazak Sina Božjeg zna, dakle, samo Otac. Bogu Krist kao pravi sin prepušta »vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti« (Dj 1,7).
Odakle onda tolika radoznalost među mnogim kršćanima da izračunaju smak svijeta, a da se pri tom ni najmanje ne trude da budu pripravni te se mogu »održati pred Sinom čovječjim« (Lk 21,36).
Ta radoznalost da se sazna vrijeme svršetka svijeta jest besmislena i Bogu uvredljiva.

Mi ne smijemo ispitivati kad će doći dan i čas konačnog Gospodinova dolaska na ovu zemlju, nego se samo truditi da živimo svetim i besprijekornim životom pred njim tako da možemo sigurni ići u susret Bogu u Kristu Isusu, makar ne znamo kako će se to točno zbiti.
I pozvani smo da u vjeri i nadi budemo radosni očekujući Kristov konačni dolazak. Na to nas poziva i ova nedjeljna Euharistija koja treba da ozrači i obuhvati sav naš život u svim suodnosima: prema Bogu, ljudima i stvarima u Duhu Božje ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dn 12,1-3
Ps 16 (15)
Heb 10,11-14. 18
Mk 13,24-32

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2010., ponedjeljak

GODINA C - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA BOGA KOJI DOLAZI OSLOBODITI SVOJ NAROD

»Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

S prvom nedjeljom Došašća započinje liturgijska godina, a s njom i naš godišnji put prema Božiću. Idemo ususret Onomu koji dolazi osloboditi i spasiti svoj narod.
Zbog toga je ovo vrijeme vjere i pouzdanja u Boga i zalaganja za bolju budućnost naspram tjeskobi i očajanju koje može zahvatiti svakoga čovjeka. Nemamo se čega bojati niti pred kim strepiti.
Istina, život je ispunjen mukama, naporima, nedaćama i nevoljama. Ali isplati se živjeti, jer život ima smisao u Bogu koji nas ljubi i u Božjoj ljubavi koja nas združuje.
Ovo je vrijeme duboke nade ispunjene radošću.
U Kristu nam je dan smisao ljudskog postojanja. Tome se radujemo i sigurni smo da taj smisao možemo ostvariti i mi živeći u ovom svijetu.

Upravo u ovo naše vrijeme koje je često ispunjeno tjeskobama i očajanjima, ratovima i ugnjetavanjima, Došašće je povlašteni trenutak koji nam pomaže da razmislimo o smislu života koji se sastoji u ljubavi prema Bogu i zalaganju za brata čovjeka.
Nepravde, nasilje, ubojstva, pljačke, iskorištavanja i otimačine osjećamo u svojoj sredini. Ono nam je preko novina i televizije poznato i u drugim krajevima naše zemlje i svijeta.
Ono je uvijek bilo prisutno u ljudskoj povijesti kao izraz zla. Zbog toga mi danas smo pozvani da pripravimo put Gospodinu koji uvijek dolazi i pomaže ljudima da se ostavljaju zloće i sebičnosti te se neprestano obnavljaju njegovim Duhom ljubavi. Na taj način možemo osmišljavati svoje živote i cijelu ljudsku povijest.
Boreći se da ljubav i pravda zagospodare svijetom, mi se tako ujedno pripravljamo na konačni Kristov dolazak.

Tako prorok Jeremija, koji je doživio najtežu kob svojega naroda i voljenoga grada Jeruzalema, navješćuje i nama danas spasenje i daje nam novo obećanje. To je Mesija. On je izdanak onoga roda i nada ljudskoga stremljenja. Bez toga nadanja pravednosti i miru koje nam jedino Bog može dati, naš bi život ostao tužan i nedjelotvoran.
»U one dane i u vrijeme ono – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni; on će zemljom vladati po pravu i pravici.« (Jr 33,15)

Michaelangelo: Prorok Jermija

Malo je koji rodoljub u čitavoj svjetskoj povijesti žalio i oplakivao nesreće svoga naroda kao prorok Jeremija. Zato on više puta ističe da će Mesija donijeti na zemlju pravednost i mir.
Temelj te prorokove sigurne nade nije u ljudima, nego u Bogu koji je vjeran svojoj riječi i svojemu »dobrom obećanju«. A budući da Mesija to nije učinio za svoga prvog dolaska na zemlju, On će to svoje obećanje sigurno i konačno izvršiti svojim drugim Dolaskom na koji se u Došašću spremamo. On će tada svima nama donijeti svoje spasenje i svoj mir.
Zato se za Kristov Dolazak treba spremiti, pojedinačno i kao zajednica.

Isus je došao obnoviti svijet. Taj događaj treba usmjeriti sve naše ponašanje i naše zauzimanje na ovoj zemlji. A to je da se uzajamno ljubimo i jedni drugima pomažemo.
U tome se sastoji naša svetost pred Bogom na koju nas poziva apostol Pavao. Po tom putu treba rasti i obilovati djelima ljubavi prema svima. Treba živjeti i ugađati Bogu i u tome sve više napredovati. To nije lako pa stoga molimo da nam Gospodin pokaže svoje milosrđe i da nam udijeli svoju milost kako bismo mogli vršiti njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu i čovjeku. U tome je i naše iščekivanje ponovnog Kristova Dolaska.
»Dao vam Gospodin, – kaže apostol Pavao, – te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12-13)

A i sam Gospodin Isus nam danas govori u svome Evanđelju o svršetku svijeta i o njegovome drugom Dolasku na zemlju. Na to se trebamo pripraviti Došašćem i cijelim svojim životom.
Zato nas Isus upućuje na neke »znakove vremena« koje treba najprije zamijetiti, a onda procijeniti i na temelju toga izvesti zaključke za popravak i napredak kršćanskog života.
Isus nas također upućuje na kozmičke katastrofe i na društvene bezizlaznosti i nevolje.
Uza sve to, kršćanin živi u nadi konačnog sretnog svršetka, jer za one koji su budni i marljivi iščekivaoci Gospodina, ti su znaci poticaj za ohrabrenje.
»Kada to počne bivati, – govori Gospodin, – uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)

I tako se pravim kršćanima sve ovo obraća na porast spasenja i otkupljenja. Zato nas Krist i opominje da se, misleći na skori svršetak, čuvamo razuzdanosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život. On traži da nam srca ne otvrdnu u tim manama, jer bismo onda zaista slabo svršili kad bi nas smrt takve iznenada uhvatila kao zamka pticu.
Stoga Kristov drugi Dolazak od nas zahtjeva nenavezanost na zemaljska dobra, trijeznost i umjerenost, budnost i pripravnost u ustrajnoj molitvi. Tada ćemo smirene duše i zaufana srca moći u svaki čas »stati pred Sina Čovječjega« s nadom da njegov »Sud« za nas neće biti koban, nego naprotiv sretan i spasonosan.
»Pazite na se – govori Gospodin- da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga, budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tome što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjeg.« (Lk 21,34-36)

Čovjek je odgovoran za svoje čine i s time mora računati. Svakome je Bog povjerio mnogo naravnih i nadnaravnih darova za koje će morati polagati račun koliko je bio svjestan i kako ih je upotrebljavao. Pred nebeskim Sucem će se održati samo besprijekorni i na njegov poziv poći s njime u Božje kraljevstvo. Stoga nemojmo se uspavati, budni budimo i ne zanemarujmo zahtjeve koje Bog danas postavlja pred nas. Otkrit ćemo ih ako budemo pozorni na znakove vremena i na potrebe ljudi s kojima živimo.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 33,14-16
Ps 25 (24)
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36

- 20:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
OTKUPLJENJE JE BLIZU

»Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas počinje liturgijska godina; period Došašća koje označava iščekivanje, pripravu, želju i nadu dolaska na svijet, u okviru odabranog Božjeg naroda i sveopćeg plana spasenja čovječanstva, Onoga prema kojemu su kroz stoljeća u životnim tegobama upereni vapaji ljudi za spasenjem, za Kraljem pobjednikom koji će uspostaviti pravdu i mir na zemlji.

Došašće je, dakle, vrijeme iščekivanja dolaska Kristova, kojega je, ne samo Izrael, već cijelo čovječanstvo tisućljećima očekivalo i dan danas očekuje.
Povijest Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Marije iz Nazareta ne iscrpljuje se u prostoru i vremenu u kojem je On »postavio svoj šator među nama« (usp. Iv 1,14), nego se nastavlja u iskustvu uvijek novom koje ljudi svih vremena budu imali o njemu sve do njegova konačnog dolaska u slavi na svijet.

Zato to iščekivanje spasenja nije završeno ni za nas, već nas potiče da idemo što bliže prema onome što mora još sazrijevati u nama, u povijesti, u svijetu i u Crkvi.
Kršćanin živi svoje »došašće« uvijek, jer Krist »dolazi« u svakom trenutku našega života i trebamo biti uvijek dobro spremni da bi ga prihvatili.

Riječ Božja koju smo slušali u današnjim biblijskim čitanjima govori nam upravo o tome kako trebamo biti u svakome času našega života budni i dobro pripravni u očekivanju Gospodina koji dolazi.
Tako dolazak Mesije prorok Jeremija gleda kao čin vjernosti Božje svojim obećanjima Davidu, usprkos izdajstvu »kuće Judine i naroda Izraelova« kažnjena progonstvom.
Bog će ponovo sagraditi razrušenu kuću Davidovu. Taj događaj će donijeti mir Judeji i Jeruzalem će primiti isto ime svojega Spasitelja: »Gospodin – Pravda naša!« (Jer 33,16), odnosno Gospodin naš spasenje.

Rembrandt: Prorok Jeremija

Bog koji je vjeran svojim obećanjima, ispunit će ono što je rekao Davidu preko usta proroka Natana, da će mu dati potomka koji će zauvijek sjediti na njegovu prijestolju.
»U one dane i u vrijeme ono učinit ću da nikne Davidu izdanak pravedni; on će činiti pravo i pravicu u zemlji.« (Jer 33,15)
Taj budući potomak Davidov usko je povezan sa sudbinom svoga naroda.
Ako će u te daleke dane »Judeja« »biti spašena« i »Jeruzalem« »živjeti spokojno«, to će sve biti zasluga Mesije.
On će donijeti duhovno o materijalno dobro svome narodu, jer će činiti pravo i pravdu na zemlji.

Kako se vidi iz riječi proroka Jeremije, Mesija je Onaj koga još očekuje cijelo čovječanstvo. Krist je povijesno došao na ovu zemlju prije otprilike dvije tisuće godina, ali njegova misija (poslanje) do uspostavi »pravdu i mir«, da sjedini ljude i narode međusobno, da ljude ozdravi i oslobodi od bolesti i zala duha i tijela još se treba ispuniti, kako vidimo gledajući u nama i oko nas. Zato je sasvim jasno da je mesijansko iščekivanje, odnosno »Došašće«, bitna dimenzija našeg ljudskoga bića, a ne samo kršćanskog.

Ali tu se ne radi o nekom praznom i lažnom mesijanskom očekivanju koje se ograničava samo na ovozemaljske horizonte kao što to navješćuju materijalističke i ateističke ideologije koje praktički ubijaju svaku nadu u čovjeku.
Kršćansko očekivanje Mesije se ostvaruje u Isusu iz Nazareta koji je obećao ljudima potpuno oslobođenje pa čak i od smrti koja uništava naše tijelo.
I ljudi našega vremena se sve više uvjeravaju da jedini Mesija koji im može pomoći u svim njihovim nevoljama jest Isus Krist kao izražaj najveće ljubavi i darivanja u službi svakog čovjeka.

Također današnje sv. Evanđelje po Luki pobuđuje to iščekivanje u srcu kršćana: iščekivanje koje ide dalje od Božića i zaustavlja se na konačnom povratku Kristovu koji će doći da nagradi vjernost svojih slugu i da proslavi svoju pobjedu nad svim silama zla, unutar čovjeka i oko njega u svijetu. Tada će se pokrenuti nebo i zemlja i svi »će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi u oblaku s moću i slavom silnom« (Lk 21,27).
To će biti dan straha i tjeskobe jer će biti veliki znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. U taj čas će se sile nebeske poljuljati, a na zemlji će ljudi umirati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu zato što će bezizlazna tjeskoba obuzeti narode zbog huke mora i valovlja.

Poslije tih događaja stari svijet će propasti i više ga neće biti i mjesto njega nastupit će novi svijet u kojem će slava Božja i Kristova biti potpuna u svakome stvorenju jer neće biti zapriječena snagama grijeha i zla.

Stoga sve želje i očekivanja kršćana i vjernika Kristovih trebaju biti upravljena prema tome »novom svijetu« oslobođenom ropstva grijeha i zla.
Radi toga nam Krist i govori: »Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje« (Lk 21,28).

Ali taj novi svijet, iako s jedne strane je stvaranje i dar Božji, s druge je ipak plod ljudske suradnje u tom smislu što ga čovjek pripravlja i anticipira svetošću svojega života i u duhu očekivanja i budnosti.
Zato nas Isus poziva na budnost i molitvu da bi mogli umaći svemu onome što se ima zbiti na ovom svijetu i upozorava nas: »Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.« (Lk 21,34-35)

Ne smijemo, dakle, dopustiti da nas svakidašnji životni problemi i brige vežu ropski za ovu zemlju, nego moramo ići prema kraljevstvu Božjem slobodna srca i pameti i puni ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Istina je da će onaj strašni Dan suda Božjega »kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji«, ali iznenađenje će zadesiti samo one koji nisu spremni »stati pred Sina čovječjega« (Lk 21,36).
Za one koji Krista budu ljubili, služili mu, željeli ga i očekivali, taj Dan će za njih biti najljepši događaj života i najljepši susret ljubavi i slave koji će nagraditi i okruniti bezbrojne susrete ljubavi s Isusom u njihovu životu.
Zato budnost i molitva imaju veliku važnost u životu svakoga kršćanina, jer ga stavljaju u neprestani kontakt ljubavi s Gospodinom koji dolazi.

Sve to naravno obuhvaća i preobražava čitav naš život i naše moralno ponašanje koje mora održavati to naše stalno sjedinjenje u ljubavi s Kristom. To je baš ono što nam preporučuje sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Solunjanima gdje on upaja u jednu (krasnu) divnu harmoniju različita došašća Kristova: ono prvo koje stoji iza nas i koje mora ispuniti značenjem i vjernošću našu sadašnjost; i ono konačno koje još treba doći i za koje se mi moramo pripraviti u pravednosti i svetosti svakidašnjeg života u kojem se moraju očitovati znaci Kristove prisutnosti, osobito u djelima ljubavi.
»Braćo! Dao vam Gospodin, te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12)

Pravi kršćanin je, dakle, onaj koji u svakom času svojega života prihvaća s ljubavlju neizmjerne posjete svojega Gospodina: one jučerašnje, ove današnje i one još ljepše sutrašnje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 33,14-16
Ps 25 (24)
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
KRŠĆANI SU POZVANI DA PRIPRAVE PUTOVE KRISTOVU DOLASKU

»Glas jednoga koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji; poravnajte mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni. Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!« (Lk 3,4-6)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnje bogoslužje (liturgija) stavlja nam pred oči lik Ivana Krstitelja.
On je preteča Isusova dolaska, pripravlja mu put u svome narodu. I današnjem svijetu su potrebni Kristovi preteče. Kao kršćani svi smo pozvani da pripravimo putove Kristovu dolasku. Najprije da se sami obraćamo, pa onda da pomažemo i drugim ljudima oko sebe da se obrate Bogu, u obitelji, na radnom mjestu, u zajednici i u društvu u kojem živimo i djelujemo.
Zatim smo pozvani da širimo oko sebe pravednost, ljubav, radost i mir.
Bolji svijet ne nastaje bez našega zalaganja.

U svemu tome valja nam imati na umu da nismo sami. Bog je s nama i On nas pretječe na svim putovima našega života.
On nam pomaže da prokrčimo putove zbližavanja i razorimo ograde koje nas dijele od drugih ljudi.
Zbog toga nam je ostavio svoju blagovijest i darovao svoga Duha.
Tko ima pouzdanja u Boga, nepokolebljivo i pouzdano ide naprijed unatoč svim poteškoćama i nevoljama života.
Stoga smo i mi danas pozvani da odbacimo strah i tjeskobu te da vođeni svjetlom Božje istine idemo uvijek sve većoj slobodi i radosti.

Tu poruku nade, radosti i mira upućivao je već davno prije Kristova dolaska prorok Baruh svome ispaćenom i potlačenom narodu u babilonskom sužanjstvu.
Tako uz poziv na obraćenje svome narodu, prorok Baruh navješćuje veliki obrat Božji. Prorok poziva narod da se obuče u svečano ruho jer će Bog učiniti da među ljudima zavlada pravednost koja je temelj mira. Oživjet će bogoljubnost kao temelj novih, boljih, i na Bogu zasnovanih, ljudskih odnosa.
Neprijatelji su ih zbog grijeha njihovih odvodili u ropstvo, a evo sada Bog sâm ih dovodi natrag u domovinu.
»Ustani, Jeruzaleme, – govori prorok, – stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća nošene u slavlju, kao djecu kraljevsku.« (Bar 5,5-6)

Crkva je u tom proročkom navještaju novih vremena vidjela i svoju prošlost (prvi dolazak Spasiteljev), svoju sadašnjost i svoju budućnost (Kristov drugi Dolazak). I danas je moguće da se dogodi bolji i ljepši, Božji svijet.
Preduvjet je da se mi osobno Bogu obratimo, a pogotovo ako se dogodi neko skupno, veliko obraćenje naroda.
Bog i sada dolazi kao Spasitelj. On i danas nudi soje spasenje svakome čovjeku, svakoj ljudskoj zajednici, svojoj Crkvi, svemu čovječanstvu.
Zbog grijeha ljudi, sve ovo zlo nas je snašlo. Ali ako se obratimo, Božje milosrđe i njegova pravda će nas iznova osloboditi i pratiti do konačnog cilja. To ne znači da smijemo zatvarati oči pred očitim opasnostima te im se bez potrebe lakoumno izlagati. Majka Crkva sada više računa na našu zrelost i razboritost.

Zato nas sveti Pavao apostol i poziva da rastemo u sve većoj ljubavi, međusobnom razumijevanju i poštivanju.
Tako ćemo najbolje slaviti Boga. U tome će nam svemu sam Bog pomoći. On djeluje u nama i po nama. On je početnik i dovršitelj svakoga čovjekova dobrog djela. Pozvani smo da mu u tom budemo suradnici.
Uz svoju ljubav Bog nam daje i milost spoznanja njegove svete volje. Daje nam sposobnost da u svim prilikama i neprilikama života umijemo proniknuti što je Božja volja pa da se opredjeljujemo uvijek za bolje, za ono što je Božje. Tako će naš život postati plodan za Dan Kristov. Zato nam i kaže apostol Pavao:
»Siguran sam u ovo isto da će Onaj koji je počeo dobro djelo (među) u vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.« (Fil 1,6)

Tako u svjetlu vjere svatko će najbolje upoznati što u sebi treba ispuniti, što sniziti, što ispraviti.
Onoliko ćemo biti dionici Božjeg spasenja koliko nam je srce spremno da u poniznosti i besprijekornosti surađujemo s milostima koje nam j njegovo spasenje zaslužilo.
Na to nas poziva i sveti Ivan Krstitelj koji nam riječima današnjeg Evanđelja govori: »Pripravite put Gospodnji; poravnajte mu staze! Neka se svaka dolina ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; neka krivudavi putovi postanu pravi, a neravni ravni. Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje!« (Lk 3,4-6)

Sv. Ivan Krstitelj propovijeda

Kao što se sveti Ivan Krstitelj povukao u pustinju gdje se susreo s Bogom i tu provodio život pokore i poniznosti; tako isto smo dužni činiti i mi ako želimo da nam Bog donese svoje spasenje.
I mi često živimo u sličnim prilikama i životnim okolnostima. Nismo na položajima niti imamo vodeću riječ u društvu kao ni Ivan Krstitelj, ali možemo živjeti s ljudima u ljubavi i slozi, provoditi mali život savjesnosti, rada i zalaganja za bolju budućnost, za istinu, pravednost i mir. To su »mali putovi« našega života, ali putovi koji vode spasenju na koje smo pozvani.

Treba promijeniti ćud, treba prijeći na nov način vrednovanja sve božanske i ljudske zbilje. Treba postati drugi čovjek. Zato nakon Krstova ulaska u ljudsku povijest više se nijedan čovjek prema njemu ne može postaviti ravnodušno.
Osobito ako do njega dopre blagovijest spasenja.
Bog dolazi svakomu koji ga prima. On nikoga ne isključuje z svoga spasenja.
Jedino se sâm čovjek može zatvoriti ponuđenom Božjem spasenju.
To ne ovisi o Bogu koji za nas nije mogao više učiniti. Tako je Bog ljubio svijet i svakog pojedinog čovjeka da je za nas dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Dakle, samo će vjerno srce i čiste oči vidjeti spasenje Božje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Bar 5,1-9
Ps 126 (125)
Fil 1,4-6. 8-11
Lk 3,1-6

- 18:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
BOG SPASITELJ: SVAKI ČOVJEK ĆE SUSRESTI BOGA KOJI SPAŠAVA

»I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,6)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Glavna poruka ove druge Nedjelje Došašća jest poziv na obraćenje Bogu da bi zadobili spasenje.
Došašće je vrijeme obraćenja, vrijeme priprave puta Gospodinu koji dolazi, vrijeme poravnavanja krivudavih staza tako da bi kraljevstvo Božje došlo u nas i da bi se mi mogli susresti s Bogom koji spašava, s Kristom Spasiteljem.
Advent je vrijeme odricanja samome sebi da bi što bolje mogli biti na raspolaganju Bogu i bližnjemu.

Riječ Božje koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma upućuje nam poruku nade i poziva nas da očekujemo spasenje koje će Bog ponuditi svim ljudima da bi razveselio srca naša.
Spasenje koje nam Bog nudi, šaljući nam Isusa Krista, Sina svojega, nije političko, kao što je bilo nekad za Židove, već mnogo dublje koje dotiče srce čovjeka i obnavlja ga u potpunosti njegovih odnosa: sa stvarima, s institucijama, sa samim sobom, s drugima i s Bogom.
Bog spašava čovjeka, svakoga čovjeka, preobražavajući ga iznutra i učinivši da postane drugačiji i bolji. Otajstvo Utjelovljenja što nam ga ovaj liturgijski period Došašća neprestano stavlja pred oči jest stvarni dokaz kako Bog zna prisvojiti naše čovječanstvo preobraziti ga u njegovo prvotno stanje.
To je radikalno spasenje koje Bog donosi ljudima i koje je potrebno svima nama.
Krist je došao da oslobodi sve ljude od svakoga ropstva, a pogotovu od ropstva grijeha i zla.

Zato prorok Baruh govori Jeruzalemu da otvori svoje srce nadi jer djeca njegova, raspršena i u progonstvu, ponovo će se vratiti. I s povratkom njegovih sinova slava Gospodnja će ponovo nad njim zasjati, jer će Bog uspostaviti ponovo mir i pravdu zato što će dati domovinu onima koji su je izgubili.
»Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća u slavlju nošene, kao djecu kraljevsku.« (Bar 5,5-6)

Zatim prorok Baruh govori o gorama i klisurama koje se trebaju sniziti i o dolinama koje se trebaju ispuniti i o zemlji koju treba poravnati da bi Izrael čvrsto kročio u sjaju slave Božje pri svome povratku iz babilonskog ropstva.
Bog koji je sama dobrota i ljubav trpi skupa sa svojom djecom i zato ih oslobađa iz njihovih nevolja i vodi ih u radosti, svjetlom svoje slave, prateći ih milosrđem svojim i pravednošću.

Dolazak Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlju jest vrhunac i kruna svih tih spasonosnih Božjih zahvata u povijesti svoga naroda.
Krist se nalazi u centru povijesti i daje joj puno značenje. Sve što dolazi u dodir s Isusom iz Nazareta poprima novo značenje: spašava se ili gubi u odnosu na stav kakav se zauzme prema njemu.
On prosuđuje sve stvari, sve događaje i sve ljude. Njegov dolazak je odlučujući za svako stvorenje.
S njime je učinjen povijesni preokret čovječanstva koji se ne može više zaustaviti ili ograničiti na jedan mali prostor ili vrijeme.
On je postao središte sveopće povijesti svijeta, jer je došao da spasi sve: »I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje« (Lk 3,6).

Ivan Krstitelj, Preteča Spasiteljev, poslan je bio od Boga da navijesti dolazak Krista Otkupitelja.
On je pozivao narod na obraćenje srca tako da bi što bolje mogli dočekati Boga koji dolazi među svoje da ih spasi. On je bio taj glas koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,4-6)

Ivan Krstitelj je poučavao ljude kako treba da se priprave za Gospodinov dolazak, a iznad svega je vršio jedan čin, gotovo sakramentalan, koji je s jedne strane označavao, a s druge, djelomično, ostvarivao unutrašnju obnovu čovjeka: »On obiđe svu okolicu Jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.« (Lk 3,3)
Zato je sasvim jasno da to Ivanovo pozivanje na obraćenje ima značenje moralne obnove.
Gore i klisure koje se trebaju sniziti to su ljudski egoizmi, osjećaj privilegija i nadmoći nad drugima, upotreba i zloupotreba vlasti da bi se ljudi iskorištavali i tlačili kao što su to činili Tiberije Cezar, Poncije Pilat, Herod i drugi spomenuti u današnjem Evanđelju i svi ostali diktatori i tirani svih vremena.
Doline koje treba ispuniti i zemlja koju treba poravnati to su osjećaji nepovjerenja, razočaranja, melankolije i fatalizma koji čovjeka umrtvljuju i uništavaju.
Zato s Kristom koji dolazi sve se mora obnoviti unutar čovjeka i oko njega u svijetu.

Opredjeljenje za kraljevstvo Božje traži odricanje samoga sebe i svakog oblika oholosti, otvorenost poticajima Duha Svetoga i poslušnost Bogu. Takvo obraćenje je potrebno svim ljudima jer svi mi smo grješnici. Svi mi moramo izvršiti radikalnu promjenu svoga mentaliteta, odnosno ovaj način mišljenja, ponašanja i života u nova djela i novi život u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kršćanin mora uvijek težiti za tom obnovom i svježinom moralnog života.
Bolje rečeno, mi trebamo dopustiti Bogu da »usavrši« u nama »dobro djelo« koje je on sam započeo kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Filipljanima: »Onaj koji otpoče u vama dobro dijelio, dovršit će ga do dana Krista Isusa.« (Fil 1,6)
Zato sv. Pavao potiče sve nas da rastemo u ljubavi i pravednosti pred Bogom da bi bili besprijekorni za Kristov dolazak i puni dobrih plodova.
»I molim za ovo – kaže apostol – da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu uvidu, te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju« (Fil 1,9-11)

Taj konačni Kristov dolazak zahtjeva, dakle, od nas kršćana da živimo što čišćim, poštenijim i svetijim životom služeći u ljubavi Bogu i bližnjemu u prostoru i vremenu koje nam Bog po svojem milosrđu i svojoj providnosti još daruje.
Isus Krist je odlučujuća raskrsnica na putu života ljudi: ili s njim ili protiv njega.
Tko pođe za Kristom mora obavezno ići putem koji prolazi kroz križ i krv, ali je to jedini put koji vodi Bogu. U Isusu put čovjeka i put Boga se susreću.
Krist upućuje svoj poziv svakome čovjeku: »Dođi, slijedi me«, jer nema drugog puta koji vodi k Bogu. On je jedini »put, istina i život« i tko ide s njim ne hoda u tami i nesigurnosti.

Slijediti put Kristov znači susresti se s njime i položiti svu nadu u njega usprkos svim zaprekama i nevoljama života.
Vidljivi znak toga našega susreta s Gospodinom jest baš Euharistija koju slavimo Euharistija je znak tog našeg opredjeljenja za Krista i za ljude koje nam je Bog dao kao braću i drugove na ovom našem putu prema vječnoj domovini.
Izabrati Krista znači izabrati put ljubavi i pravde.
Sudjelovati u Euharistiji znači postati kruh za druge kao što je to Krist za nas: znači darovati život da bi rasla oko nas ljubav i pravda, (osmijeh) radost i nada.
Naša aktivna ljubav prema Bogu i bližnjemu treba iz dana u dan sve više rasti kako bi ostali besprijekorni za Dan Kristova konačnog dolaska na ovu zemlju. Mi za taj susret s Gospodinom trebamo biti puni plodova ljubavi i pravednosti.
Zato smo dužni moliti za našu braću i sestre i onda kad nam se čini da za njih ne možemo ništa drugo učiniti.
To je naš dio odgovornosti za napredak Evanđelja Kristova spasenja među ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Bar 5,1-9
Ps 126 (125), 1-6
Fil 1,4-6. 8-11
Lk 3,1-6

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
RADOSNOG DAROVATELJA BOG LJUBI

»Tada ga je narod pitao: „Što nam je onda činiti?” On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne! U koga ima hrane, neka učini isto tako!« (Lk 3,10-11)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sve više se približavamo Božiću. Stoga ne smijemo zaboraviti da je najbolja priprava za taj veliki blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista da se naučimo drugima davati i s njima dijeliti ono što imamo.
Ta Božić je blagdan Božjeg darivanja nama ljudima. Dijeliti s drugima svoju radost, ali i suvišak svoga posjedovanja materijalnih dobara pa otkidati i od neophodnoga za život da bi ublažili nevolje bližnjega jest srž kršćanske ljubavi.
To je jedini pravi put kako ćemo najbolje ostvariti zajedništvo ljubavi i života s Bogom i s drugim ljudima.

To je naša kršćanska dužnost koju uvijek treba obavljati radosna srca.
Ta radosna darovatelja Bog ljubi. Zato dokle god njegujemo u sebi ljubav prema Bogu i ljudima, Bog je uz nas, s nama i u nama.
Stoga unatoč svemu ovome zlu što se okomilo na naš narod i na sve nas, mi čvrsto vjerujemo da se približava dan radosti, dan kad će Gospodin osloboditi svoje od svakoga straha i obnoviti nas u svojoj ljubavi.
Ne bojmo se! Za nas je Krist došao, pokazao nam put i dao nam je snagu svoga Duha kojom možemo ispunjeni radošću koračati naprijed u bolju budućnost.

Evo približava se dan Gospodnji – kaže prorok Sofonije – kad će biti kažnjeni nevjernici i zločinci, a oni koji su Božji bit će oslobođeni i pomognuti.
Bog će svoje osloboditi osude, odstraniti od njih neprijatelje jer se On kao njihov Bog i Spasitelj nalazi u njihovoj sredini. Stoga nema ni govora da bi se nevolja mogla vratiti ili ponoviti. Ničeg se više ne treba bojati. Kome su ruke bile klonule, neka mu se opet ojačaju za svaki posao koji će sada moći u miru obavljati.

Ali ne samo da će se veseliti spašeni narod, nego prorok Sofonije (Sefanija) vidi kako će u svečani dan oslobođenja i sam Bog usred svoga naroda biti pun veselja i kako će nad njim klicati od radosti. Gospodin će opet obnoviti svoju ljubav prema svojem narodu.
»U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!« (Sof 3,16-18a)

Taj Gospodnji dolazak mi kršćani očekujemo sa sigurnošću i na nj se pripravljamo sa svom ozbiljnošću. Zato sve ono što je gore rečeno o radosti oslobođenog naroda malo znači prema veselju duše koja se oslobodi grijeha i koja je svjesna da po Euharistiji Bog u njoj prisutan živi i djeluje. Bogoslužjem Kristove žrtve i nebeske gozbe ne samo da se obnavlja ljubav između Boga i duše, nego ona tu dosiže i svoj najviši vrhunac.
Zato se mi i radujemo, jer je Bog s nama. On je naše spasenje, naša snaga i pjesma. A ta naša radost će biti potpuna tek u nebu gdje će Ljubav biti i vidljiva te će ujedno biti isključen bilo kakav prekid s Bogom.

Tom radošću ispunjeni, moramo je i širiti među drugim ljudima. To ćemo učiniti svojim životom, svojom vedrinom i mirom. Poruka našega života treba da bude prava poruka o blagovijesti spasenja koje nam je Krist donio. Ona je oznaka Božjega mira koji nam je donio Isus s neba i koji nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Taj mir će čuvati u Kristu Isusu naša srca i naše misli te ih posve prožeti.

S tim je u vezi i preporuka apostola Pavla da blagost kršćana bude vidljiva i poznata svima kojima se približimo i s kojima živimo.
Blagost je ona krepost koja sve blaži kao ulje rane.
Stoga nam je Gospodin stavio na srce da se učimo od njega koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Ta krepost je sestra Božićne radosti.
Zato apostol Pavao nam danas i govori: »Braćo! Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: Radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!« (Fil 4,4-5)

Ali tu našu kršćansku radost i mir mogla bi najviše pomutiti pretjerana tjeskoba za bilo kojom stvari.
Pavao zna za to pa nam ne veli jednostavno da je se čuvamo nego nas upućuje kako ćemo je svladati i sublimirati. Sve što nam treba iznesimo u molitvi Ocu i onda mu se prepustimo da On s nama i sa svim našim poslovima i pothvatima upravlja kako hoće. Samo On zna što je za naše vječno dobro.
A to znači da Bogu iznosimo svoje molbe sigurni da će ih uslišati kako je za naše dobro. Stoga mu neprestano moramo zahvaljivati za sve što je za nas učinio i čini.
»Ne brinite se tjeskobno ni za što, - kaže nam apostol -, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti! I mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.« (Fil 4,6-7)

Ali i u tom našem obraćanju Bogu u molitvi ne smijemo misliti samo na sebe, nego našem ljubavlju moramo obuhvatiti i druge ljude, odnosno sve one kojima je potrebno naše razumijevanje i pomoć.
Na to nas danas upozorava i Kristov preteča sveti Ivan Krstitelj koji upravo naglašava zakon ljubavi prema bližnjemu.
Stoga iščekivati onoga koji će krstiti Duhom i ognjem, znači ponajprije brinuti se za ljude oko sebe, paziti da ne zanemarimo pravednost misleći samo na sebe i na svoje životne potrebe.
Zato Ivan narodu koji ga je pitao: »„Što nam je onda činiti?” odgovara – „Tko ima dvije haljine neka podijeli s onim koji nema nijedne! U koga ima hrane, neka učini isto tako!« (Lk 3,10-11)

Prema tome Crkva u pripravi na sve bliži Božić pokazuje nam na koji način ćemo najbolje dočekati Gospodina Isusa.
A s nekim nešto podijeliti ne znači dati mu s visoka, nego s njime kao s bratom zaista suosjećati u njegovoj bijedi i nevolji.
Božji, naime, darovi nisu naše vlasništvo nego Božje koje je nama dano samo na upravljanje i za koje ćemo Bogu polagati račun (usp. Lk 16,2).
Zato držimo se preporuke Ivana Krstitelja tako da o Božiću naše pomoć bližnjemu bude veća i da barem malo ublažimo bol onih koji su zbog ovih ratnih i drugih stradanja ostali bez ičega, pa čak i bez krova nad glavom.
To načelo bratske ljubavi i solidarnosti vrijedi za svakoga od nas i svatko ga mora primijeniti a sebe samoga.

A tko je pozvan da se brine za mir i red neka se drži onih načela koja je Ivan Krstitelj upućivao vojnicima: »Nikomu ne činite nasilja, nikoga lažno ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom!« (Lk 3,14)
I neka nitko ne misli da to vrijedi samo za službene, više organe vlasti i države.
Klevetanje ili barem ocrnjivanje kao i mrmljanje je česta mana svih nas, a posebno onih koji imaju veći, neki put i prevelik, osjećaj za red i pravdu. Stoga smo danas svi bez razlike pozvani na obraćenje i radikalnu preobrazbu našega bića (života) u Duhu Svetome. Taj Duh Božji je nutarnji stvaratelj preobrazbe čovjekova bića u Kristu.
Zato se njegovo djelovanje uspoređuje s ognjem.
U tome se sastoji naše krštenje »Duhom Svetim i ognjem« (Lk 3,16) da bi postali čisto žito u Kristovoj žitnici.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sof (Sef) 3,14-18a
Ps: Iz 12
Fil 4,4-7
Lk 3,10-18

- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
RADUJTE SE: GOSPODIN JE BLIZU

»Radujte se u Gospodinu uvijek!« (Lk 3,10-11)

Četiri adventske svijeće: mir, nada, radost, ljubav

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Glavna tema liturgije ove treće nedjelje Došašća jest poruka radosti.
Zaista svi tekstovi sv. Pisma, zazivi i molitve bogoslužja ove Nedjelje pozivaju nas na radost. Ovaj val radosti i veselja nije zaustavljen čak ni strogim opomenama narodu koji je uzduž rijeke Jordana išao Ivanu Krstitelju da se krsti i da ga pita: »Što nam je onda činiti?« (Lk 3,10).
Iako je Krstitelj naviještao da će Mesija doći sa »vijačom u ruci« »da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju«, a »pljevu« da spali »ognjem neugasivim« (usp. Lk 3,17), također i on je propovijedao radosno Evanđelje spasenja ukoliko je govorio da će Bog spasiti sve one koji mu se budu obratili u iskrenosti srca svoga pa u bilokakvoj situaciji života se nalazili.

Riječ Božja današnje liturgije na poseban način treperi od radosti.
Tako prorok Sofonija navješćuje tu poruku radosti svome narodu i obećava mu bolje dane baš kada se njegova zemlja nalazi u najvećoj moralnoj i socijalnoj bijedi.
Bog se objavljuje svome narodu preko proroka i obećava mu svoju ljubav, brigu i zaštitu od neprijatelja.
»Klikći od radosti, Kćeri sionska, viči od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, Kćeri jeruzalemska! Gospodin te riješio tvoje osude, neprijatelje tvoje uklonio! Gospodin, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! Ne boj se više zla!« (Sof 3,14-15)

Postoje, dakle, dva motiva zbog čega se Izrael treba radovati: prvo, zato što ga je Bog »riješio osude« i što je »uklonio neprijatelje« njegove i tako dao spasenje svome narodu; drugo, što mu je Gospodin obećao da neće više nikada, napustiti svoj narod, garantirajući mu trajno spasenje.
»U onaj dan reći će se Jeruzalemu: Ne boj se, Sione! Neka ti ne klonu ruke! Gospodin, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati tebi pun veselja, obnovit će ti svoju ljubav, kliktat će nad tobom radosno kao u dan svečani!« (Sof 3,16-18)

Bog, koji se nalazi u sredini svoga naroda kao »silni spasitelj« jest Mesija koji će »spasiti svoj narod od grijeha njegovih« (usp. Mt 1,21).
To je radosna vijest spasenja koju kršćani moraju otkriti i donijeti ovome svijetu koji umire od dosade i žalosti. Razlog naše kršćanske radosti sastoji se u tome što je Bog uvijek prisutan u nama i među nama da nam pomogne i da nas spasi u svakom trenutku našega života.
Sve to se ispunilo točno u otajstvu Utjelovljenja po kojem je Krist zauvijek postavio »svoj šator među nama« (Iv 1,14).

Također i sv. Pavao apostol potvrđuje tu stvarnost i poziva nas da umijemo čitati u događajima našega života i u svemu onome što se događa oko nas tu Božju prisutnost. Blizina Gospodnja je baš ta prisutnost Božja u svakidašnjem životu kršćanina sve do svršetka svijeta.
Živeći u toj blizini Gospodnjoj, kršćanin živi u raspoloženju, miru, molitvi i radosti.
»Braćo! – govori nam apostol - Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu!« (Fil 4,4-5)

Motiv te kršćanske radosti je, dakle, zajednički život, vjera i suradnja u širenju Evanđelja, a iznad svega zato što je Gospodin blizu.
Sigurnost da je Gospodin blizu ispunja radošću srce svakoga kršćanina pa čak i u tegobama i nevoljama života zbog svoje vjernosti Bogu.
Kršćanin treba znati vidjeti i osjećati Gospodina uvijek blizu u svojem životu, jer je Krist prisutan u svakoj našoj duhovnoj, moralnoj i fizičkoj boli i muci. Zato ni tada se ne bi smjeli uznemirivati, već bi morali uvijek sačuvati svoj unutrašnji mir i ravnotežu. Radi toga nam sv. Pavao i kaže: »Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu« (Fil 4,6-8).

I mi kršćani se možemo naći u nevoljama i potrebama, ali budući da je Gospodin blizu, mi smo sigurni da će nam izići u susret u našim prošnjama i molitvama.
Na taj način »mir Božji koji je iznad svakog razuma«, u smislu da nadilazi svako ljudsko umovanje, prebivat će u našim srcima i u našim mislima iz kojih će potjerati svaku dramatičnu napetost našeg duha i instinktivnu pobunu našega tijela kada je izmučeno bolovima i slabostima.
Kršćanska radost se rađa prema tome iz drame trpljenja i muka, iz sposobnosti znanja zaboraviti sami sebe da bi se mogli darovati bližnjemu.

Otvorenost prema bližnjemu ovisi uvijek od radosnog i osobnog zajedništva ljubavi s Bogom. Ako je Gospodin među nama i tako blizu nama, onda i mi moramo biti blizu braći ljudima. Ova blizina Boga čini kršćana otvorenima i solidarnima sa svime što njihova braća ljudi čine dobro iskreno i pošteno. Vidjeti i cijeniti sve što je dobro u drugima je isto tako jedan aspekt radosti koji dolazi iz sigurnosti života s Bogom.

Taj aspekt kršćanske radosti prisutan je baš u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje govori o Ivanu Krstitelju gdje pripravlja ljude svojega vremena za Kristov dolazak što je razlog velike radosti za njega i za sve ljude.

Narod bijaše u iščekivanju, i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« (Lk 3,15-16)

Mesija je onaj »jači« koji dolazi poslije Ivana i koji će krstiti »Duhom Svetim i ognjem«. On ima u rukama vlast sudaca koji rasuđuje srca ljudi te će žito sabrati u »žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim« (Lk 3,17).
Sve to znači da Krist ima vlast spasiti sve one koji ga traže iskrena srca, kao i vlast osuditi one koji ga mrze.
Zato svim kategorijama osoba koje ga susreću Ivan Krstitelj nalaže precizan stav ponašanja u znaku obraćenja: ne praviti od sebičnosti kriterij vlastitog djelovanja, ne služiti se zanatom ili profesijom (službom) da bi se nepravedno obogatili. Ne činiti od vlastitog »ja« motiv bivovanja osobnog života jest već dovoljan znak obraćenja Bogu, odnosno početak kraljevstva Božjega u nama.

Stoga propovijedanje Ivana Krstitelja na obraćenje, iako u sebi sadrži stroge moralne opomene svima onima koji su ga pitali što treba činiti da bi se spasili, u svojoj biti je poziv na vedrinu i radost.
Krstitelj nam zapravo kaže da spasenje nije daleko od nas: ono se sastoji u stvarima koje činimo svaki dan i u sposobnosti našoj da znamo u ljubavi podijeliti s drugima malo ili mnogo što imamo:
»„Tko ima dvije haljine, - kaže Ivan mnoštvu – neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?” Reče im: „Ne utjerujte više no što vam je određeno.” Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?” I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom.”« (Lk 3,12-14)

Sve to znači da nijedna profesija ne udaljuje čovjeka od spasenja niti ga isključuje iz kraljevstva Božjega samo ako se djeluje u pravdi, a iznad svega u ljubavi.
Propovijedanje Ivana Krstitelja je dakle već »evanđelje», jer nam govori da Boga susrećemo svaki dan u onome što činimo i govorimo.
Obraćenje ne znači pobjeći od samoga sebe, već biti ono što jesmo trudeći se da pokažemo ono što je najbolje u nama svakoga trenutka našega života. Nema pred Bogom važnost naša profesija inženjera, doktora, vojnika ili običnog radnika, već naša svijest da nas Bog spašava ondje gdje jesmo i u onome što radimo ako to pošteno i u ljubavi činimo. Svijest naše iskrenosti i poštenja u onome što jesmo i što činimo donosi nam onu unutrašnju intimnu i duboku radost koja samo od Boga dolazi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sof (Sef) 3,14-18a
Ps: Iz 12,2-3. 4-6
Fil 4,4-7
Lk 3,10-18

- 10:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA 1

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
MARIJA DONOSI SPASITELJA ČOVJEČANSTVU

»I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveto bogoslužje ove zadnje nedjelje Došašća usredotočuje našu pozornost na Mariju, Majku Spasitelja ljudi i svijeta kojega cijelo čovječanstvo očekuje.
»Ako u ovom teškom i odgovornom razdoblju povijesti Crkve i čovječanstva opažamo kako je osobito potrebno obratiti se Kristu koji je snagom otajstva otkupljenja Gospodar svoje Crkve i Gospodar povijesti, uvjereni smo da nas nitko ne zna uvesti u božanske i ljudske dubine toga otajstva kao što zna Marija.« (Ivan Pavao II., Otkupitelj Čovjeka)
Što dublje ulazimo u otajstvo Marije, tim više produbljujemo otajstvo Krista Isusa.
A po Mariji u Isusu prepoznajemo i sami sebe, odnosno tko smo mi, koje je naše dostojanstvo i poziv. I tako živimo u neku ruku neprestano Došašće.

Marija nam pomaže da pojačamo i usredotočimo naša očekivanja Gospodina Isusa. Ako je Došašće očekivanje Krista, Marija je osobno ostvarenje toga iščekivanja. Marija je majka te blage vijesti spasenja (Evanđelja), jer je u njoj bila sama Božja Riječ: jedinstvena, cjelovita i osobna. Riječ je Očeva kao čovjek rasla u njezinu majčinskom krilu, a kao Bog se vjerom usađivala u njezinu dušu.
Stoga s punim pravom se može reći da Marija donosi Spasitelja čovječanstvu.

Ali ne zaboravimo osnovnu poruku ovog događaja: Krist se utjelovio u našu povijest; pozvao nas je da se i mi utjelovljujemo u ovo naše vrijeme, da ispunjavamo Božji naum s nama samima i sa svijetom i da poput Marije donosimo svima s kojima se susrećemo istinsku radost i Božje spasenje. Bude li netko ovoga Božića obradovan susretom s nama i našom pomoći, prijateljstvom i privrženošću koju ćemo mu iskazati, bit će to najbolji dokaz naše vjere i pripadnosti Bogu. To danas od nas očekuju Bog i naša braća i sestre (naši sunarodnjaci) koji se nalaze u teškoj životnoj nevolji i potrebama.

Svi smo mi danas pozvani, veliki i mali, da se stavimo na raspolaganje Bogu i ljudima. I Marija se smatrala posve neznatnom i nevažnom za to veliko djelo Božjeg spasenja ljudskoga roda i svijeta, a ipak Bog ju je odabrao kao najprikladniju.
Upravo po njoj će doći taj dugo očekivani Mesija, odnosno Spasitelj čovječanstva i svijeta. O tome nam danas govori i prorok Mihej koji navješćuje dolazak Mesije.
Ovo govori Gospodin. »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena. Zato će ih Jahve (Gospodin) ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (Mih 5,1-2)

U tom Božjem planu spasenja, dakle, nalaze se Majka i Sin. A taj Sin je tajanstveno biće, jer »njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena« (Mih 5,2).
Sav je obučen u silu Gospodnju, po mjeri je samoga Boga. U njemu Bog nenadano i odlučno zahvaća u povijest svojega naroda i svega čovječanstva. Taj zahvat je pod znakom mira, sveopćeg mira za sav svijet. On će doći skroman i ponizan i donijet će nam najdragocjeniji dar: mir.
Mir dušama, ali i stvarni mir među narodima.
»On, on je mir!« (Mih 5,4a) naš.

Taj pravi Božji mir će Krist, Sin Božji, donijeti ljudima svojim utjelovljenjem i savršenim vršenjem Božje volje! Tako će on spasiti i posvetiti sve ljude do kraja svijeta.
Isus dolazi vršiti volju Očevu, ispuniti naum svoga Oca. A to je put predanja i žrtvovanja, put vjernosti životu i posvemašnja otvorenost Ljubavi koja traži samoprijegor.
»Zato ulazeći u svijet Krist veli: „Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim. U svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7)

Utjelovljenom Sinu Božjemu, naime, upravo je ljudsko tijelo bilo potrebno da može i kao čovjek vršiti Božju volju i svoje tijelo žrtvovati na križu za naše spasenje.
Umjesto svih mogućih žrtava, Krist sâm će biti žrtva Bogu za nas.
Tako nas je Isus otkupio i posvetio poslušnim vršenjem Božje volje i žrtvom svoga tijela. Posluh ga je Ocu i doveo do te, za nas, spasonosne žrtve na križu. Stoga je njegova žrtva naše spasenje i posvećenje po volji Očevoj.
»U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.« (Heb 10,10)

I to je zapravo istinski izvor naše duboke radosti. Zato Ivan Krstitelj od radosti igra u utrobi svoje majke kojoj je došla u posjet Marija noseći u sebi Mesiju. Marija koja je od svoga začeća bila sva Božja i koja je upravo ispunjena Bogom, eto polazi na putove ljudi, prilazi onima kojima je potrebna njezina pomoć. Marija želi podržati svoju rodicu Elizabetu koja je bila trudna i biti joj na pomoć u svetom porodiljstvu. Marija je tako postala i prva misionarka, prva bogonositeljica koja je donijela radost Spasitelja obitelji i kući u koju je ušla.
Zato na Marijin pozdrav mira odmah se »Elizabeta napuni Duha Svetoga i povika iz sveg glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,41-45)

Tako je Elizabeta u mnogo mlađoj svojoj rođakinji Mariji prva od svih ljudi priznala pravu Bogorodicu.
Uz to začuđena izjavljuje u svojoj skromnosti da nije dostojna primiti tako uzvišenu osobu u svoju kuću. Kasnije će, naime, Elizabetin sin Ivan Krstitelj reći Marijinu Sinu Isusu da on nije dostojan odriješiti ni remenje na obući svojega Spasitelja.
I tako je Elizabetin proglas Marijina blaženstva po prvi put zazvonio u Evanđelju.
To je blaženstvo vjere kojim će i završiti Evanđelje, riječju Uskrsloga Tomi: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!« (Iv 20,29)

Gospodin, evo, i nama dolazi i donosi nam svoj mir i radost. Potrebno je samo da mu vjerom otvorimo vrata svoje duše i srca i da ga u poniznosti i s ljubavlju primimo.
Vjerom se potpuno i posve Bogu stavljamo na raspolaganje za djelo spasenja: za se i za druge. Vjera je otvorenost Bogu; prihvaćanje Boga, sebedarje Bogu da bi učinili sretnim sebe i druge ljude.
Stoga idimo i mi kao Marija jedni drugima ususret i mir Božji i radost će se širiti svijetom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mih 5,1-4a
Ps 80 (79)
Heb 10,5-10
Lk 1,39-45

- 09:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C)
S MARIJOM USUSRET GOSPODINU ISUSU KOJI DOLAZI

»Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija u svim svojim molitvama, zazivima i biblijskim čitanjima, neprestano nam stavlja pred oči lik Marije, Majke Gospodinove, kao savršen uzor kršćanskog iščekivanja i priprave za Rođenje Gospodinovo. Sve to nam donosi veliku radost i nadu, jer nema ljudskoga stvorenja dostojnijega od Marije da primi Krista: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38)
Ovo unutrašnje raspoloženje Marijine duše potrebno je i nama da bi se i u nama ostvarilo čudo »novoga Utjelovljenja« Kristova.
Isus Krist se želi uistinu roditi i u našim dušama i srcima kao što se nekoć rodio u srcu i iz utrobe Marijine.

Tako prorok Mihej, koji navješćuje rođenje Mesije u Betlehemu, gradu Judinu, govori nam također i o Njegovoj Majci: »Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi«. (Mih 5,2)
Nije samo Krist, dakle, koga su Proroci navješćivali i očekivali, nego i njegovu Majku Mariju.
Zato od Marije želimo isprositi one osjećaje radosti i uzbudljivog iščekivanja u ljubavi, Gospodina Isusa, kojima je Ona ispunjala svoje misli i svoje srce dok ga je kroz devet mjeseci nosila u svojoj utrobi.

Sin Boga Svevišnjega je želio postati i »Sin Marijin«, roditi se i živjeti među poniznim slugama Gospodnjim. Zato Betlehem, najmanji među Judinim gradovima, imao je čast dati svijetu obećanog Mesiju, Onoga koji će proširiti svoje Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira do na kraj svijeta.
» I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih.« (Mih 5,1)

Slava Betlehema bit će velika, jer iz njega dolazi vladar Izraela, odnosno Mesija. On je kralj-pastir koji vodi snagom Boga svojega narod svoj i daje svakome mir i sigurnost.
Njegovo podrijetlo je od davnina, od vječnosti, jer je On od Boga obećani potomak kralju Davidu i cijelome Božjemu narodu, preko proroka Natana, kao onaj čijem kraljevstvu nema kraja.
Stoga spasenje koje je Bog obećao Izraelu počelo je s utjelovljenjem Sina Božjega. Znak početka toga spasenja su mesijanska duhovna dobra koja Bog dijeli siromašnima, poniznima i svima onima koji osjećaju potrebu za spasenjem.
U tom početku Marija je živo prebivalište Boga među ljudima, ona je nosilac Božje prisutnosti koja spašava.
U tom istom siromaštvu i poniznosti Elizabeta rasvijetljena Duhom Svetim prepoznaje u Mariji Majku Gospodina svojega i navješćuje tajnu otajstva koje se u njoj ostvarilo.

Današnje sv. Evanđelje po Luki nam opisuje, dakle, susret tih dviju majki koje sa čežnjom očekuju svaka svojega sina. Ali glavna i prava pažnja obadviju je upravljena na Sina Marijina koji daje smisao i Elizabetinu majčinstvu i Marijinu posjetu u čudesnom igranju od radosti Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke. Isus se još ni rodio nije, ali sva povijest se vrti oko njega i ide prema njemu.
»Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,40-45)

Dug i naporan put kojim je Marija pohitala u Gorje, u grad Judin, da pomogne svojoj staroj rođakinji Elizabeti koja je trebala postati majka jer je bila pred porodom, izražavao je na vidljiv način tajanstveni put poniženja i služenja kojim je Krist krenuo u otajstvu Utjelovljenja.
Marija se penje u Gorje Judeje da služi bližnjemu, a Krist silazi s neba na zemlju da bude sluga svih ljudi.
To dobro shvaća Elizabeta, rasvijetljena Duhom Svetim, kada izražava sve svoje čuđenje toj neočekivanoj posjeti svoje mlađe rođakinje Marije u kojoj prepoznaje Majku svojega Gospodina: »Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43).

Što iznenađuje Elizabetu nije toliko geslo pažnje, ljubavi i brige Marijine za nju, koliko nečuveni događaj da se toga trenutka »prisutnost Božja« nastanila u njezinoj kući: ona ista »prisutnost« koju su stari Hebreji osjećali u »kovčegu saveza« kojega je David s velikim strahom pred Gospodinom prenio u Jeruzalem uzvikujući: »Kako može doći k meni kovčeg Gospodnji« (Sam 6,9).
Sada je Marija taj živi »kovčeg Božji« koja nosi u sebi »spasonosnu prisutnost« Gospodina Boga među svoj narod i stoga ju Elizabeta pozdravlja »iz svega glasa«, kao nekad židovski narod »Kovčeg saveza«, i proglašuje je blaženom i blagoslovljenom iznad svih žena zbog blagoslovljenoga ploda utrobe njezine, odnosno Sina Božjega Isusa Krista kojemu je ona postala Majkom.

To božansko majčinstvo u odnosu na sina Božjega učinilo je Mariju velikom u očima Elizabete kada kaže: »Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,42-43)
A korijen te slave i tolikog veličanstva i sjaja Marijina jest njezina pouzdana i potpuna vjera u »riječ Gospodnju«.
Bez te vjere Marija ne bi nikada postala novi »kovčeg saveza« i još više »Majka Gospodina« svih ljudi.

Na taj način dugi period iščekivanja »Došašća Gospodnjega« koji je prolazio kroz vjeru Abrahama, Izaka, Jakova i Proroka, konačno se ostvario u nepokolebljivoj vjeri Marijinoj.
Stoga nas Marija može najbolje pripraviti za Gospodinov dolazak u otajstvu Njegova rođenja, odnosno Božića kojega slavimo 25. prosinca.

Marija nam govori da jedina veličina koja vrijedi pred Bogom jest pokornost volji Božjoj, spremnost i potpuno pouzdanje u riječ njegovu: staviti se u ruke Božje da On učini s nama po svojoj svetoj volji sve ono što želi. Tako je učinila Marija, a iznad svega Krist koji se potpuno povjerio u ruke Boga Oca kada je prihvatio da se utjelovi za nas i da prihvati našu ljudsku narav sve do potpunog žrtvovanja sama sebe na križu za naše spasenje. Tijelo koje je Isus uzeo od Marije kada je postao čovjekom bilo je vidljivi znak te njegove poslušnosti na križu.
»Braćo! Krist ulazeći u svijet veli: 'Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio, paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: „Evo dolazim.” U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju!”« (Heb 10,5-7)

Isus Krist je uvijek vršio volju Očevu od prvog časa svojega utjelovljenja pa sve do svoje smrti na križu koja je bila znak njegove najveće ljubavi prema Bogu i čovjeku.
»U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10,10)
Sve to nam govori da otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, čije Rođenje na blagdan Božića u radosti slavimo, je potpuno orijentirano prema otajstvu Vazma i Uskrsnuća : tijelo koje Isus prima od Marije predodređeno je za žrtveni prinos Velikog Petka na Kalvariji i za slavu Uskrsnuća.
Krist se za nas rađa, umire na križu i uskrsava od mrtvih da bi i mi skupa s njime umrli grijehu i zlu i preporodili se na novi i blaženiji život u svetoj volji Boga Oca po ljubavi Duha Svetoga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mih 5,1-4a,2-5
Ps: 80 (79)
Heb 10,5-10
Lk 1,39-45

- 09:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.09.2010., nedjelja

GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Korizma: Oslobođenje i spasenje su dar Božji i zauzetost čovjeka

»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.« (Rim 10,10)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ušli smo u liturgijski period Korizme. To je period obraćenja i pokorničke priprave u molitvi i postu za najveći blagdan naše kršćanske vjere, što je Pasha Uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista.
Uskrsnuće Gospodnje je najvažnija svečanost naše vjere, jer taj događaj posvećuje i osmisluje sve druge svečanosti.
Zato je više nego pravedno da se svi mi pripravimo na dostojan način tom blagdanu nad blagdanima kršćanstva, čisteći se od svih grijeha i ljaga, tako da bi sam Gospodin mogao ponovo uskrsnuti u nama i mi skupa s njime na jedan novi život.
Radi toga Korizma je jedan liturgijski period jako strog i duboko obavezan; to je dugi »hod« čišćenja i priprave da bi mogli »dostojno sudjelovati« u punini preobražujućega »dara« Pashe, koji će nam Krist ponuditi kao najveći izražaj svoje potpune ljubavi.

Biblijska čitanja što nam Liturgija nudi za razmišljanje su na poseban način prikladna da bismo shvatili smisao i orijentaciju našeg korizmenog mukotrpnog, ali radosnog hoda, prema novoj obećanoj zemlji koju zovemo kršćanska Pasha. U tom duhu ćemo sigurno i bolje shvatiti knjigu Ponovljenog Zakona, koja u sebi sadrži jednu ganutljivu ispovijest vjere što su Židovi činili prigodom žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova, odnosno prikazanjem prvih plodova obećane zemlje »kojom teče med i mlijeko«, a u koju je Bog »rukom jakom i mišicom ispruženom « konačno uveo svoj narod (usp. Pnz 26,4-10).
Takvim prinosom Izraelci su priznavali da sve što imaju, uključujući i sredstva životnog uzdržavanja, dolazi im od Boga; a pogotovu zemlja u kojoj stanuju je dar Svevišnjega.

Stoga je sasvim razumljivo da kratki pregled povijesti odabranog naroda koji je izricao darovatelj u trenutku stavljanja pred oltar prvine plodova zemlje, nije ništa drugo nego bogoslužni čin priznavanja izvanredne i posebne ljubavi Božje prema svome narodu.
»Moj je otac bio Aramejac, lutalac. Sišao je u Egipat i boravio ondje kao došljak, s malo čeljadi. Ondje posta narodom velikim, brojnim i moćnim« (Pnz 26,4-5).
Izraz »Aramejac, lutalac« označava patrijarha Jakova, oca dvanaest izraelskih plemena. Dok termin »lutalac« ne doziva u pamet samo misao na čovjeka nomada, nego označava svakoga onoga koji ne uspijeva naći svoj životni put i osjeća se kao izgubljena ovca u pustinji.

Sve to znači da na koncu dugog i teškog ropstva u Egiptu Bog daje sretan ishod svome narodu dovodeći ga u obećanu zemlju.
Izrael pritisnut nevoljama ropstva, vapio je Gospodinu, Bogu svome, i On ih je oslobodio znakovima i čudesima velikim.
»Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.« (Pnz 26,6-9)
Sve je to čisti dar ljubavi Božje za koji se treba zahvaliti Gospodinu Bogu i duboko mu se pokloniti.

Vjera zapravo nije ništa drugo nego molitva za pomoć upravljena Gospodinu Bogu koji nas jedini može spasiti i uvesti nas u svoje kraljevstvo. To je ono o čemu nam govori sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima gdje prepoznaje u pashalnom događaju jedini uzrok našega spasenja.
»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.« (Rim 10,9-10)

Što nas spašava jest, dakle, unutrašnja vjera u Isusa Krista, ispovijedana također javno pred zajednicom i skupa s cijelom vjerničkom zajednicom Crkve.
Oslobođenje koje nam je Krist donio je mnogo veće i puno dublje u odnosu na ono što je Jahvčh izveo s Izraelom, jer je ponuđeno svim ljudima i dosiže dotle da slomi jaram smrti kao posljednjeg neprijatelja čovjeka.
Ali i ovdje se traži da osjetimo tu »životnu« potrebu za spasenjem i da upravimo prema nebu naše povike za oslobođenjem.
Samo tada nam može doći spasenje, jer »tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti« (Rim 10,13)

Prema tome naš sami »hod« prema spasenju i moć da ga zazivamo dolaze nam od Boga. Božji darovi nisu samo obećana zemlja i Pasha, nego i uzdisaji za spasenjem i želje, čežnje i nastojanja da se to spasenje postigne.
U tom pogledu je vrlo važno otkriti Korizmu kao period mukotrpne želje i vapaja za spasenjem: to je ono što Liturgija naziva »sakramentalni znak našega obraćenja«. Zato samo jaka »Riječ vjere« (usp. Rim 10,8), koju nam apostoli i Crkva propovijedaju, može pomoći na tom putu.

A iznad svega sv. Evanđelje, koje nam opisuje dramatičan susret Isusa sa Sotonom, pomaže nam da najbolje shvatimo smisao Korizme kao vrijeme »kušnje i napasti« što pročišćuju duh i čine ga potpuno poslušnim volji Božjoj koja se očituje u pozivima i tajnovitim preokretima njegove Riječi.
»U ono vrijeme: Isus se pun Duha Svetoga vratio s Jordana. I Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga iskušavaše đavao.« (Lk 4,1-2)
Po izvještaju svetoga Luke, Sotona je iskušavao Isusa čitavo vrijeme njegova boravka u pustinji pa sve do njegove muke.
»Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.« (Lk 4,13)
Ta »druga prilika« je zaista vrijeme muke Kristove kada se đavao ponovo pojavljuje kao organizator Judina izdajstva, hvatanja Isusova od strane vojnika u Getsemanskom vrtu, fizičkog mučenja, suđenja i razapinjanja na križ.
Zato Isus odgovara onima koji su došli da ga uhvate: »Ovo je vaš čas i vlast tame« (Lk 22,23).

U svojim iskušenjima Sotona povezuje poslanje Isusovo kao »Sina Božjega« sa očitovanjem moći, svjetske slave i pozivom da prihvati ulogu ovozemaljskog Mesije pobjednika. Ta đavolska napast slijedit će neprestano Krista i uvijek će mu biti iznova predlagana od očekivanja naroda, njegovih sugrađana pa čak i od njegovih apostola.
Također i pod križem će se čuti bezbožnički glas te napasti: »Članovi Velikoga vijeća rugali se: „Druge je spasio! – govorahu, - Neka spasi sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija – 'Izabranik'!”« (Lk 23,35)

To je strašna napast kojom je Sotona ustao protiv Krista da ga zavede ne bi li postao drugačiji od samoga sebe i ne bi li postao Mesija onakav kakav ga ljudi žele, a ne onakav kako to od njega Bog traži.
Odabrani Božji narod je u pustinji podlegao tim đavolskim napastima, iako im je Bog više puta i na više načina pokazao svoju naklonost, ljubav i brigu.
Iako su Izraelci u pustinji mrmljali protiv Boga i njegova sluge Mojsija i čeznuli za egipastkim lancima, na koncu ih je Bog ipak hranio svojom manom i prepelicama.
Suprotno od njih, Isus odbija napast.
»Tih dana nije ništa jeo, tek kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.” Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.”« (Lk 4,24)

Upravo kada su Izraelci počeli podlijegati poganskim božanstvima, Mojsije ih je opominjao da se klanjaju nikome drugome osim jedino Bogu.
Isto tako Sotona napastuje Krista i potiče ga da prizna njegovo, đavolsko, vrhovništvo mimo Božjega.
Isus odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo nastupa jedino poslušnošću Ocu.
Mesija sam mora prije svega biti u svemu poslušan Ocu, a onda pozivati sve ljude da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju.
»I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana, i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Isus mu odgovori: Pisano je: „Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!”« (Lk 4,5-8)

Putovanje u Jeruzalem je hod u smrt po kojoj će Isus ostati vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Sluga – Patnik.
Dok đavao traži od Isusa da postane Mesija pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju čineći izvanredna djela.
Krist odbija tu napast da Boga tako iskušava i poučava sve nas da nitko ne smije tražiti od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalost.
»Povede ga (Sotona) u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”« (Lk 4,9-12)

Ovo su također napasti koje uzdrmavaju i kršćane danas kao i uvijek da bi bili drugačiji nego što Krist želi da budemo i kako nam je primjerom svojega života pokazao; da bi se prilagodili očekivanjima drugih, mjesto da druge ljude podignemo da bi i oni bili onakvi kakve ih Bog želi i hoće. To je vječna napast Sotonina koji nažalost nas uspijeva zavesti, dok je od Isusa bio potpuno poražen.
Sotona nije uspio zavesti Krista, jer On se potpuno vezao uz apsolutnu vjernost Riječi Božjoj koja je izražaj volje Očeve.
Iza te Riječi Božje na koju se neprestano poziva Isus, stoji svemogući i svevišnji Bog koji zahtjeva da se samo njemu klanjamo i njemu jedinome služimo.

To je pouka za sve nas koju nam Isus u ovo vrijeme Korizme upućuje: nije dovoljno samo slušati Riječ Božju, nego je potrebno urediti naš život prema njezinim zahtjevima da bi se i u nama i s nama mogao ostvariti autentičan plan Božjeg spasenja. U tome nam je uzor Isus Krist, naš Gospodin Bog, koji se u pustinji postom i molitvom sprema za svoje mesijansko djelovanje.
Jedino na taj način i mi možemo po primjeru na Krista, pobijediti uvijek pojavljujuću napast za ugodnim kršćanstvom, koje se više sviđa ljudima nego Bogu (usp. Gal 1,10).
Dok se po pozivu Crkve u korizmi pripravljamo za blagdan Uskrsa, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacimo sve ono što izgleda izvanjska parada i što u našem ljudskom i vjerničkom životu vrijeđa Boga i protivi se njegovoj svetoj volji.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 26,4-10
Ps 91 (90) 1-2. 10-11. 12-13. 14-15
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13

- 20:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Vjera u Boga i u najtežim iskušenjima života

»Isus mu odgovori: „Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!'”« (Lk 4,8)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme priprave za temeljni blagdan kršćana: Uskrs.
U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere: vazmeno otajstvo. Uskrsli Krist je nadvladao smrt, a s njome mržnju, zloću i grijeh ljudi i očitovao se kao Pobjednik.
Zbog toga korizma je najprikladnije vrijeme koje će nas uvesti u to središnje otajstvo naše vjere.
To je vrijeme u kojem će mnogi ljudi primiti život u Crkvi, život koji će za njih značiti zalaganje u nasljedovanju Krista i njegova služenja Bogu i ljudima. Zato svi kršćani koji se pripravljaju na Uskrs trebaju nastojati odstraniti iz svoga života grijeh i zlo i napredovati u služenju drugima. Takav napor u napredovanju je neophodan želimo li istinski uzeti udjela u Kristovoj smrti i uskrsnuću.

Smisao je korizme da nas što više uvede u shvaćanje tog otajstva Krista.
Naspram svijetu koji se brine jedino za materijalna dobra, Krist je donio poruku spasenja i svojim je životom ostvario.
On sada nas poziva da tu poruku spasenja prenosimo ljudima i da ostvarujemo što bolje međuljudske odnose: u obitelji gdje živimo, u društvenoj zajednici u kojoj se nalazimo i u cijelom svijetu. Prihvatiti Krista znači ostvarivati njegovo otajstvo ljubavi, samoprijegora i predanja drugima. U to otajstvo ulazimo krštenjem, a ostvarujemo ga svakodnevnim zalaganjem. To je život rada i predanja za druge.
U takvom životu nalazimo čvrst oslonac u Kristovu uskrsnuću. On je pobijedio smrt, nadvladao je mržnju i započeo ostvarivati novi svijet zasnovan na istini i pravdi, ljubavi, slobodi i miru.

Tek u svjetlu tog Kristova otajstva može se shvatiti i misterij odabranog Božjeg naroda. Izrael je u svim svojim lutanjima i iskušenjima sačuvao vjeru da je Bog njegov Spasitelj koji ga je izveo iz ropstva. Zato mu je uvijek zahvaljivao. I kao izraz te zahvalnosti Izraelci su bili dužni prvine uroda zemlje žrtvovati Bogu u Hramu.
Time su oni svjedočili da su od Boga primili zemlju koja ih hrani i nosi te da su i sami, kao prvine između svih naroda, Božji izabranici te sami sebe duguju Bogu i njemu pripadaju.
I za vrijeme te žrtve prvinâ, svećenik koji je služio u Hramu izgovarao je »ispovijest vjere« cijeloga naroda i svega Izraela.

Bog je vodio povijest svojega naroda. On je Abrahama, Božjega nomada, izveo iz njegove zemlje. Od njega je u Egiptu načinio velik narod. Zatim je taj svoj narod Bog izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji. I ta činjenica se duboko upisivala u svijest Izabranog naroda da je on »narod Božji«, a njihova zemlja dar Božji Izraelu.
Izabrani je narod imao nebrojeno dokaza da sve što jest i što ima duguje svome Bogu. Oslobođenje naroda iz Egipta Izraelci pripisuju Božjoj moćnoj ruci i njegovoj ispruženoj mišici. Doista, samo je Svemogući mogao učiniti sva ona čudesa koja su dovela do izlaska naroda iz onakvog sužanjstva, na čemu su svi vjerni Izraelci svake godine zahvaljivali Bogu najsvečanijim obredom Gospodnjeg prijelaza – Pashe.
»Iz Egipta nas izvede Gospodin, moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju kojom teče med i mlijeko. I sada, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.« (Pnz 26,8-10)

Grožđe iz Obećane zemlje

Tako je i naš životni put mukotrpan i mučan, ali Krist je naš Predvodnik i On će nas osloboditi i jednom uskrsnule primiti u vječnu domovinu. I mi prihvaćamo svoj život kroz muke i napore.
Stoga vjerni Bogu i uz pomoć Kristovu nadvladavamo sve kušnje i idemo naprijed. Ako očima vjere promatramo sve ovo što se zbiva nama i oko nas, onda nikome drugome osim Bogu možemo reći da je On naša zaštita, zaklon i utvrda. Bog je jedini bogat, dobar i izobilan u svojoj ljubavi. Najveće bogatstvo koje nam je dao jest spasenje u Kristu Isusu.

Ta vjera o kojoj nam i apostol Pavao govori mora biti u našem srcu i u našim ustima i temeljiti se na Božjoj riječi. Kad je primimo, ona nam nije daleko nego tvori naše uvjerenje koje je zaista naše koliko smo mi svoji i svjesni sami sebe.
A predmet našega najdubljeg uvjerenja i nepokolebivog svjedočenja jest Isus Krist i njegovo slavno uskrsnuće.
On je naš Spasitelj i vjera u Uskrslog je naše spasenje.
»Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer, veli Pismo: „Tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti.”« (Rim 10,9-11)

Tu svoju vjeru treba da posvjedočimo i drugima prenesemo riječju i životom. Sržni sadržaj te naše kršćanske vjere jest živa osoba: Isus Krist uskrsli od mrtvih, Sin Božji i naš Spasitelj.
Mi njemu i u njega vjerujemo, njemu se povjeravamo, njega poštujemo, njega nadasve ljubimo, uključujući u tu ljubav prema Kristu sve ljude.
Kršćanin biti znači vjerovati u Boga, priznavati i ljubiti Boga, prizivati Ime Gospodnje te od njega očekivati sva dobra.
A Isus Krist, sin Božji i pravi Bog je za nas kršćane izvor svih dobara u ovom i u budućem životu.

Ali ta naša vjera zasada, u nevoljama i iskušenjima ovozemaljskoga života, je »napastovana« vjera. Zato kao i Isus, svaki kršćanin treba biti u najjačem smislu »duhovan« čovjek, prožet i vođen Duhom Svetim da bi se mogao oduprijeti Napasniku koji ga želi upropastiti. Isus Krist je dopustio da sâm bude napastovan od đavla u pustinji da nas pouči kako ćemo se hrvati i othrvati Napasniku i Neprijatelju ljudskoga roda.

Podlac po naravi Sotona redovito napastuje kad se nalazimo u nekoj svojoj slabosti. Tako na Isusov osjećaj gladi nadovezuje Sotona ono što je čuo kod njegova krštenja i želi da dozna zasigurno je li taj isposnik zaista Sin Božji.
Prijedlog Sotone da Gospodin kamenje pretvori u kruh, kojim će onda utažiti svoju glad, Krist odbija navodom iz Svetog Pisma (Pnz 8,3), o Božjoj Riječi kao hrani naše duše. Isusu kao čovjeku potrebnija od kruha je Božja riječ, jer je i sâm Očeva Riječ koja je od Oca potekla i po Ocu biva. Time je Gospodin uspostavio i pravilnu ljestvicu vrijednosti: duh pa onda tijelo.

Zatim, Sotona je Krsitu pokazao sav svijet u tren oka i obećao mu vlast nad svim kraljevstvima zemlje i svu raskoš koja im pripada ako mu se pokloni. Uz to đavao i laže da je to sve njemu predano i da daje komu hoće.
Na odvratan zahtjev Sotone da mu se pokloni, Isus odlučno odgovori: »Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svome, i njemu jedinome služi!'« (Lk 4,8). I na koncu na daljnje inzistiranje Napasnika, Isus odgovara: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'« (Lk 4,12)

Tissot: Sotona pokušava Isusa dovesti u iskušenje

Sotona nudi Kristu svoje metode: imati – vladati – moći. Te napasti se na ovaj ili onaj način ponavljaju u povijesti svijeta i Crkve kao i u povijesti svakog čovjeka pa i kršćanina. Krist je međutim imao svoj put. On se ne da zavesti da ljudima poda »kruha i zabave« i da se tako dočepa vlasti.
Ne prihvaća da zavlada ljudima zapanjujućom moći, podlažući ih sebi gotovo na silu.
Njegov je put dragovoljno vršenje volje Očeve; put zajedništva, vjere i ljubavi s Bogom. Do srca svojih podanika Krist ne dolazi nikakvim pritiskom. On očekuje njihovu ljubav i dragovoljnu privrženost. Njegovo poslanje je služiti ljudima u posvemašnjoj vjernosti Ocu.

Isusovo otklanjanje triju napasti: imetka, demagogije i vlasti sažimlje dileme ljudske povijesti, sve najdublje drame čovječanstva.
Te tri napasti su uvijek aktualne, pa se stoga uvijek iznova traži od nas obraćenje Bogu kroz služenje ljudima. Hoćemo li da se očovječimo, treba da se za to izborimo ljubeći Boga i brata čovjeka.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 26,4-10
Ps 91 (90)
Rim 10,8-13
Lk 4,1-13

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 1

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Preobraženje: Savez Boga s čovjekom

»A glas se začu iz oblaka: „Ovo je sin moj, Izabranik! Njega slušajte!'”« (Lk 9,35)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Liturgija ove druge Nedjelje Korizme govori nam o savezu Boga s čovjekom.
Bog postaje saveznik čovjekov. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog je onaj koji prvi odabire Abrahama, obećava mu zemlju i potomstvo preko svake nade. Abraham povjerova Gospodinu i to mu bi uračunato kao pravednost. Od tog trenutka pa nadalje, životni put Abrahama, izabranika Božjega, bit će upravljen po planovima Onoga koji ga je izabrao i koji će uvijek biti uza njega u sve dane njegova života.
Bog mu nudi svoje prijateljstvo i Abraham ga prihvaća. Jedan žrtveni obred potvrđuje taj savez između Boga i Abrahama.
Savez: to je novi smisao osobne povijesti Abrahama i naroda koji će poteći od njega kao znak Božje vjernosti svojim obećanjima. Sa strane Božje taj Savez ljubavi i obećanja neće biti nikada prekršen: Abraham će postati gospodar zemlje koju mu je Bog obećao i otac svih naroda po vjeri.

Znak ovog Božjeg saveza s Abrahamom je jasan. Bog u liku plamena prolazi između rasječenih žrtava i veže se svojom ljubavlju i prijateljstvom uz Abrahama jer je u njemu našao vjeru.

Savez s Abrahamom

»Kad je sunce bilo na zalazu, pade Abraham u dubok san, i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja, te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.« (Post 15,16-18)

Izraelski narod, odnosno potomstvo Abrahamovo, vrlo često će zaboravljati svojega Boga, ali Gospodin će ostati uvijek vjeran svome savezu.
Bog Abrahama, Izaka i Jakova jest isti Bog koji šalje Mojsija da izvede njegov narod iz Egipatskog ropstva da bi sklopio s njime novi Savez na Sinaju u perspektivi ulaska u zemlju otaca.
Stoga svaki savez pretpostavlja jedan izlazak i jedan ulazak: izlazak iz Egipta i ulazak u obećanu zemlju ili kako kažu proroci izlazak iz društvene nepravde, kulturalnog formalizma i grijeha i ulazak u mesijansko kraljevstvo pravde, mira i vjernosti.

Isus Krist se predstavlja kao konačni savez između Boga i njegova naroda. Također i za njega taj savez se ostvaruje kroz izlazak iz smrti i ulazak u slavu Uskrsnuća.
I kao što je Bog sklopio savez s Abrahamom obredom prolaza između žrtvovanih i rasječenih životinja, Sinajski savez s Mojsijem i izraelskim narodom škropljenjem krvi životinja po narodu, tako isto konačni savez između Boga i čovječanstva se ostvaruje u krvi Sina Božjega.

Također i mi moramo priznati da je inicijator toga saveza Bog i s poniznošću, ali hrabro i odvažno kao i sv. Pavao apostol, moramo izvršiti svoj dio u naporima oko navještenja Evanđelja Isusa Krista, znajući dobro da je spasenje ljudi zajedničko djelo Boga Oca i nas kršćana.
Mi kršćani smo po sakramentu sv. Krštenja u savezu s Bogom. Stoga svako navještenje Evanđelja kršćanima mora biti poticaj na vjernost savezu s Bogom koji smo sklopili na dan našega krštenja.
Sveti Pavao apostol koji nas poziva da nasljedujemo Isusa daje nam samoga sebe za primjer vjernosti Kristovu Evanđelju. Dok svi oni koji se ponašaju drugačije, neprijatelji su Kristovi i određeni su za propast vječnu.
»Jer, često sam vam govorio, a sada i plačuć govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.« (Fil 3,18-19)

Kako vidimo, sv. Pavao apostol, veoma je zabrinut za one kršćane koji su, barem tako izgleda, izbrisali uspomenu križa iz njihova života, a od kojega nam jedino dolazi spasenje. Takvi kršćani koji su uklonili spasonosni znak križa iz svojega života, zaboravili su da ne mogu nikada doći do radosti i slave Uskrsnuća ako ne prođu kao i Krist put Kalvarije.

Zatim sv. Pavao nam kaže da svjetlost našeg konačnog »preobraženja« koja će zahvatiti cijelo naše tijelo, obasjava već od sada naš život u očekivanju onoga što će još doći. Tako u očekivanju tog konačnog preobraženja našega života, mi kršćani moramo iz dana u dan se preobražavati u vjeri tako da bismo se mogli što bolje pripraviti za buduću domovinu u nebu živeći već ovdje na zemlji kao građani toga Božjeg kraljevstva.
»Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome.« (Fil 3,20-21)

Potvrda i anticipacija ovog našeg konačnog preobraženja u Kristu nalaze se u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje nam govori o Preobraženju Gospodinovu. Slava Isusa Krista, Sina Božjega, na gori Taboru jest samo jedan znak one potpune i konačne slave u koju će on ući kada, prošavši kroz muku, smrt i uskrsnuće, bude otišao s ove zemlje Bogu Ocu, na nebesima.
U očekivanju te konačne slave Uskrsnuća, dok je još putnik na ovoj zemlji, snaga Isusova se nalazi u molitvi.
Molitva je zaista taj duhovni ambijent u kojem se događa to divno i otajstveno očitovanje Božanstva u Kristu na gori Taboru.
»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.» (Lk 9,28-29)

Sv. Evanđelje inzistira, dakle, na neprestanoj molitvi Isusovoj, jer je baš ta osobna, duboka i intenzivna molitva prouzrokovala »preobraženje« njegove osobe.
Sve to znači da svaki čovjek koji se duboko i jako moli kao Krist, uranja se potpuno u Boga tako da iz sebe odsjeva zrakama svjetlosti koje preobražavaju ne samo njegov život, nago čak i vanjski fizički lik njegove osobe. Ovaj evanđeoski prizor iz života Isusova što nam se u ovom liturgijskom periodu stavlja na razmišljanje, označava da Korizma poprima svoje pravo značenje baš pod znakom molitve. Kršćanin koji se uputio putem korizmene pokore mora znati da je preobraženje njegova života moguće samo u gorućem svjetlu molitve.
A to znači da samo od Boga nam može doći snaga da idemo prema novosti Uskrsnuća.

U molitvi Isus spoznaje tko jest i što treba poduzeti pred put u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt. U molitvi očituje i učenicima svoj pravi identitet.
s Mojsijem kao donositeljem Zakona i Ilijom kao prvim prorokom po zvanju Isus razgovara o svome Izlasku, to jest o putu u Jeruzalem gdje ga je čekalo nasilno mučenje i smrt i poslije toga slava Uskrsnuća.
»I gle dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazaše se u slavi i razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. (Lk 9,30-31)

Duccio di Buoninsegna: Preobraženje

Petar i njegovi drugovi kada se probudiše oda sna vidješe preobražena Isusa u njegovoj slavi.
Zato Petar reagira prijedlogom da izgradi tri kolibe kakve su se podizale o Blagdanu sjenica, jer je želio trajno zadržati tu svečanu radost, bez žrtava koje vode u slavu spasenja.
Petru još nikako nije išla u glavu pomisao da bi njegov Učitelj, u čije mesijanstvo on vjeruje, mogao pretrpjeti nasilnu i sramotnu smrt.
»Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: Jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.”« (Lk 9,33)
Stoga sv. Luka Evanđelist, koji gleda u Isusu univerzalnog Spasitelja ljudi, ispričava Petra govoreći: »Nije znao što govori.« (Lk 9,33)

Radi toga Preobraženje Gospodinovo nas uvodi još dublje u klimu Korizme, jer se tu radi o Isusovu putovanju prema Jeruzalemu gdje će se on žrtvovati za naše spasenje.
Ali ta muka i smrt koju Krist mora podnijeti da bi nas otkupio od grijeha, zla i vječne smrti ne smije zamračiti u očima Apostola njegovo mesijanstvo i božansko podrijetlo.
Petrova vjera u Kristovo mesijanstvo bi mogla biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Zato sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik, jer prihvaća muku i smrt za spasenje ljudi.
»Dok je on (- Petar) to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35)

Petar i njegovi drugovi, svjedoci Preobraženja Kristova, dobivaju poticaj od Oca nebeskoga da slušaju Isusa, Sina njegova.
Slušati Isusa znači nasljedovati ga i ostati u njegovoj blizini; s njime nositi svoj životni križ za spasenje ljudskoga roda.
To je pravo značenje Korizme: ići s Isusom putem križa da bismo jednoga dana s njime kao preljubljenim Sinom Očevim mogli ući u slavu Uskrsnuća u kraljevstvu nebeskome. A da bi to postigli potrebno je da se i mi kao i Isus u svemu podložimo svetoj volji Boga Oca, u kojoj jedinoj se nalazi naše posvećenje i vječna slava.
Zato vjera u Isusa Krista rasvjetljuje i preobražuje naš ljudski i kršćanski život. Sudjelovanjem u liturgiji mi se uvijek okupljamo oko Isusa našega Gospodina i molimo snagu Duha Svetoga da ga zbiljski slušamo kao preljubljenoga Sina Očeva i svojega Boga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 15,5-12. 17-18
Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14
Fil 3,17-4,1
Lk 9,28b-36

- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 2

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Vjerničko preobraženje u Krista

»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. (...)
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,28b;28,34-35)

Ticijan: Preobraženje

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Savez koji je Bog sklopio s Abrahamom očituje osnovni smisao povijesti Izraela i naše povijesti: treba ići naprijed, treba neprestano nadvladavati nesigurnosti i tjeskobe života, i imati pouzdanja u Boga i u istinski Život.
Takav put predanja Bogu Života vodi istinitom preobraženju našeg pojedinačnog života i cjelokupnog društva.
Zastati u životu, predati se sumnji i gajiti nepovjerenje u sebi, isto je što i nevjera od koje nas je došao osloboditi Krist svojom riječju i svojim životom.

Savez koji Bog sklapa s Abrahamom označava zapravo vjernost Božju čovjeku i čovjekovu vjernost Bogu Života. Svojom vjernošću Abraham postaje otac vjernika i tako započinje novu fazu u povijesti spasenja.
U slici drevnog obreda sklapanja saveza, Bog očituje svoju vjernost čovjeku i ljudskoj povijesti. Bog takav uvijek ostaje.
Bog se prilagođuje čovjeku, služi se njegovim iskustvom i slikama.
Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez.
»I reče mu Gospodin: „Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.” Povjerova Abraham Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.« (Post 15,7.6)

Savez s Abrahamom, praocem naše vjere (Rim 4), označuje Savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika.
To je Savez koji je sklopljen u krvi Isusovoj (usp. Mt 26,28). Stoga u korizmi treba da si posvjestimo da živimo kao Božji saveznici.
Korizma je povlašteno vrijeme kad trebamo sebe ispitivati u svjetlu evanđeoske poruke: da li mi uistinu živimo kao ljudi koji su pozvani da se preobraze u Krista.
Ta Krist se rodio kao obećani potomak Abrahamov i umro kao naš Otkupitelj.
Zato Božji Savez sklopljen s ljudima u krvi Kristovoj smjera k vječnom životu. Ondje i nas čeka konačno i potpuno preobraženje u Kristu.

Prema tome ljubav prema Bogu i bližnjemu na koju nas poziva Isus vrlo je često žrtvena, požrtvovna ljubav. Prijatelji križa Kristova ljube Boga i bližnjega i uz cijenu trpljenja. Znaju da put do uskrsnuća i slave vodi samo preko Golgote.
Nažalost, s druge strane ima još mnogo ljudi pa čak i kršćana koji žive i ponašaju se »kao neprijatelji križa Kristova« (Fil. 3,18), jer misle samo na zemaljsko. Oni sve vrednuju koliko im ovdje na zemlji donosi ugodu.
»Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti.« (Fil 3,19)

Takvi su ljudi oni koji su odani zemaljskim užitcima.
Dok Kristovim sljedbenicima kao i apostolu Pavlu domovina je na nebesima. Oni sve prosuđuju s Kristovih stajališta. Krist im je mjerilo. Znaju da ih čeka velika budućnost na nebu. Stoga sve vrednuju koliko ima vrijednost za nebo. A naše nebo bit će u preobrazbi u Krista. Tu ćemo dušom i tijelom biti zahvaćeni Kristovom slavom i ljepotom njegova uskrsnuća.
»Naša je pak domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom može sve podložiti sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,20-21)

Dakle, tko bude ljubio Isusov križ, grleći svoj vlastiti, taj će biti s Isusom proslavljen. Tako Pavlova riječ o proslavljen Isusu, koji će i nas preobraziti u slavi, vodi nas k Evanđelju o Isusovu preobraženju. Teško je bili i apostolima prihvatiti činjenicu Kristove muke. Stoga ih Isus jača svojim preobraženjem: tu se očituje pravim Sinom Božjim.
Preko muke dolazi se do pobjede. To je temelj vazmenog otajstva u koje nas Krist uvodi. To je otajstvo svakog kršćanina i cijele ljudske povijesti. I danas smo pozvani da kroz nevolje života idemo k ostvarenju novoga Božjega svijeta, zasnovana na istini i pravdi, ljubavi i miru među ljudima i narodima.

Preobraženje se događa u Isusovim teškim danima. Nakon ispovijesti Petrove, Krist je sam osjećao da ulazi u križevni dio svojega života i djelovanja. Napetosti oko Njega sve više rastu. Vladajući sloj ulazi u sve žešće i otvorenije neprijateljstvo prema njemu. Narod ga sve teže shvaća, želi ga samo kao političkog osloboditelja. Učenici su zatečeni njegovim navještajima muke.
Zato je i Krist sam kao čovjek trebao ohrabrenje. Traži ga u molitvi. Isus je osjećao u zemaljskom životu sinovsku potrebu da bude intimniji s Ocem, u molitvi.
I eto baš u molitvi Isus doživljava svoje preobraženje.
»U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« (Lk 9,28b-29)

Preobraženje Kristovo, ikona, Sianj, 12. st.

Zatim, najveći predstavnici cijelog Starog zavjeta: predstavnik Zakona Mojsije i predstavnik proroka Ilija, poveli su razgovor s Kristom »o njegovu Izlasku«. Tako će Isus u sebi, u svojoj muci, smrti i uskrsnuću, proživjeti svu sudbinu Izraela, Božjeg izabranika. To se zove vazmeni (pashalni) misterij.
Svaki čovjek, svaki kršćanin i cijela Crkva - kroz sve svoje epohe-sudjeluju u tom Isusovu izlasku.
Tako se uvijek iznova povezuje Isusovo preobraženje s njegovom mukom, da se i mi konačno uvjerimo kako bez muke nema pobjede ni slave.

A da su apostoli bili uvjereni da je njihov Učitelj pravi Sin Božji, vidi se i iz Petrovih riječi o šatoru u kojem je Jahve prebivao među svojima.
To im je još više potvrdio oblak koji je u Starom Zavjetu više puta (usp. Izl. 16,10; 19,9.16 itd.) znak je i dokaz Božje prisutnosti.
»Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35)

Na koncu Preobraženje dosiže vrhunac u bogojavljenju (teofaniji) kao i Isusovo krštenje. Božja riječ koja se tada čula je ta velika nutarnja utjeha i podrška što ga Otac daje Sinu i kao čovjeku.
Na cijelome putu Izlaska, i u muci i smrti kao i u uskrsnuću, Otac je uvijek bio uz svoga Sina. Iako je iznutra tako osvijetljen Očevim sjajem i izvana potvrđen Očevim glasom, ipak Isusu preostaje da posve sam proslijedi put svojega Izlaska dok ga ne otrpi do smrti, smrti na križu.
A učenicima Otac utemeljuje Isusov autoritet: »Njega slušajte!« Slušati Isusa poći i sami njegovim putem: putem muke k radosti, putem smrti k uskrsnuću, putem sramote k slavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 15,5-12. 17-18
Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14
Fil 3,17-4,1
Lk 9,28b-36

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 1

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
Obraćenje: Bog nas ne spašava bez naše suradnje

»Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!« (Lk 13,2-3)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnje bogoslužje nam govori o obraćenju.
Riječ Božja koju smo slušali u biblijskim čitanjima pomaže nam da znademo čitati znakove Božje prisutnosti u malim i velikim događajima našega života kao i u događajima povijesti, bilo to prošlosti kao i sadašnjosti. Prepoznati znakove Božje prisutnosti znači prilagoditi se na gledanje stvari na drugi način; znači promijeniti naš način gledanja, odnosno obratiti se. To je glavna poruka današnjeg sv. Evanđelja po Luki i čitavog Isusova propovijedanja.

Tissot - Isus prolazi kroz sela na putu do Jeruzalema

Dva slučaja iznenadne smrti što je zadesila neke sunarodnjake Kristove daju priliku Isusu da govori o sudu Božjemu i o potrebi obraćenja.
Sud Božji dolazi iznenada i zakvačit će onoga tko se najmanje nada.
Stoga poziv Kristov na obraćenje i pokoru nije ništa drugo nego poziv svima nama da se što bolje pripravimo za taj Božji sud.
To je poziv na oslobođenje od ropstva grijeha i zla da bi mogli otkriti svoj pravi ljudski identitet.

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori nam upravo o tome Bogu osloboditelju.
Bog čuje plač i jauk svoga naroda u egipatskom ropstvu i šalje Mojsija da ga izvede iz Egipta i da ga oslobođena od ropstva uvede »u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med« (Izl 3,8). Tako narod oslobođen biti će narod na putu trajnog obraćenja. Kako vidimo, inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog ulazi u ljudske događaje, u događaje života svoga naroda, oslobađa ga od ropstva i uvodi ga u zemlju obećanja, odnosno blagoslova i blagostanja.
Zato Gospodin reče Mojsiju: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med.« (Izl 3,7-8)

Ime »Jahve – Ja Sam Koji Jesam!«, kojim se Bog objavljuje svojemu narodu preko Mojsija, ne označava toliko »bit« Boga koliko njegovu »spasonosnu moć«: On je onaj koji čini da Izrael postoji kao slobodan narod, gotovo kao ponovno stvoren iz ničega. Bog ne daje samo slobodu svome narodu već jamči da će uvijek biti s njima prisutan i da će ih pomagati.
Bog time obećava da će biti uz svoj narod na polasku iz Egipta, te u prolazu kroz tuđe države i kroz pustinju u obećanu zemlju.
To je Bog koji nas je dozvao u život i koji stalno ostaje s nama.
Ali usprkos svemu tome Izraelci su se više iznevjerili svome Bogu mrmljajući protiv njega i njegova sluge Mojsija. Zato većina njih nije bila po volji Bogu te su bili poubijani po pustinji (usp. 1 Kor 10,6) kako kaže sv. Pavao apostol.

Kao što narodu Izraela nije bilo dovoljno prijeći Crveno more, jesti manu i piti vodu iz »duhovne stijene« da bi ostali vjerni Bogu, tako i novom narodu Božjem, nama kršćanima, nije dovoljno biti kršteni i sudjelovati na gozbi tijela i krvi Kristove da bi ušli u kraljevstvo Božje.
»To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10, 10-12)

Riječ Božja nas želi, dakle, potaći na obraćenje. Poziv na obraćenje koji nam upućuje sam Krist je od posebnog značenja: On je milosrđe Božje koje nam Otac nudi za naše spasenje. Vrijeme Kristovo je vrijeme Očeve strpljivosti prema nama grešnicima.

Današnje sv. Evanđelje po Luki nam upućuje dva poziva na obraćenje.
Isus, polazeći od nesretnog slučaja nekih Galilejaca koje je Pilat pogubio i od nesreće onih na koje se srušila kula u Siloamu, reče:
»Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!« (Lk 13,2-5)

Kako vidimo iz ovih Kristovih riječi, Isus odbacuje pučko vjerovanje naroda da su nesreće kazna Božja za određene grijehe dotične osobe. Isus naprotiv želi reći da i takvi nesretni slučajevi koji neke ljude zadese su poziv svima ostalima na obraćenje. Zato On ponavlja: »Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« (Lk 13,5).
Propasti u Isusovu govoru ne označava toliko fizičku smrt, koliko duhovnu smrt, odnosno vječnu propast i temeljno uništenje čovjeka kao takvog ukoliko se ne želi obratiti i postati drugačiji, čineći djela života, a ne smrti.
Stoga je vrlo značajno uvidjeti taj uski odnos između obraćenja i spasenja kao i odnose između ne-obraćenja i propasti.
Sve to znači da obraćenje u konačnici uvijek vodi čovjeka prema životu i njegovom potpunom ostvarenju iako u sebi neizbježno nosi samoodricanje i samopožrtvovnost.

Radi toga je potrebno znati čitati znakove vremena i u njima otkriti Božji poziv na preobraženje vlastitog srca. Stoga ne smijemo biti indiferentni pred svakidašnjim događajima života, velikim ili malim, nego nam moraju biti poticaj na obraćenje i u njima moramo otkriti poruku Božju za nas i za sve ljude.
Na taj način poziv na obraćenje je stalan, jer proizlazi iz same stvarnosti stvari i svijeta u kojem živimo.

Opasnost je da podcijenimo taj neprestani poziv na obraćenje ili da ga prihvatimo samo površno ne dopuštajući da dotakne srž našega života. Obraćenje je jedan duboki i temeljni ispit nas samih i pravca našega života.
Obraćenje je prijelaz iz vjere koju smo pasivno primili kao nasljednu vjeru u aktivnu vjeru kao naš odgovor na dar Božji i na poticaj Duha Svetoga u našem životu. Obraćenje je prekid s mentalitetom orijentiranim prema grijehu, samodostatnosti i oholosti da bi mogli svim srcem pristati uz Boga i njegovu svetu volju. Obraćenje je prije svega prihvaćanje i zauzetost za kraljevstvo Božje što dolazi.
Bog nas očekuje za ovaj odlučujući trenutak.
On očekuje od nas odlučujući čin vjere, puno i svjesni prihvaćanje naše sudbine: traži od nas da slobodno prihvatimo svoj život.

Bog očekuje naše obraćenje i strpljiv je s nama kao gospodar parabole o neplodnoj smokvi današnjeg Evanđelja.
»Nato im (Isus) pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: 'Evo već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”« (Lk 13,6-9).

U toj sposobnosti da čeka, gospodar vinograda pokazuje svoju veliku naklonost.
Iako nas Isus poziva na neposredno i trajno obraćenje, Bog ipak uzima u obzir ritme ljudskog rasta, jer samo [za]laganim i mukotrpnim naporom možemo postići preobražaj našega srca.
Stoga je Isus strpljiv i čeka nas. Ali nas čeka da bi donijeli plodove obraćenja i dobrih djela u zgodno vrijeme, a ne da postanemo sterilni u lijenosti i nemaru (nehaju) duhovnog života.

Prema tome čekanje Božje je s jedne strane uvijek znak njegove dobrote i naklonosti prema nama ljudima, a s druge je ipak znak njegova »suda« koji će biti sigurno (jako strog) strašan za sve one koji su ga razočarali u njegovu strpljivu očekivanju na obraćenje.
Božji poziv na obraćenje je radi toga uvijek pod znakom suda za svakoga od nas: svaki trenutak našega života što prolazi je uvijek posljednji i pun sudbine za našu vječnost.

Zato s punim pravom sv. Pavao apostol kaže da sve ono što se dogodilo nekim Izraelcima u pustinji pri Izlasku iz Egipatskog ropstva je napisano kao opomena za nas kršćane.
»Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.«(1 Kor 10,11-12)
Sigurni u mnogobrojne spasonosne zahvate Božje, narod Izraela je mislio da je to dovoljno da dođe konačno u obećanu zemlju i tako su se počeli pouzdavati sami u sebe, iznevjerivši se svome Gospodinu Bogu, prepuštali su se idolatriji i bludništvu. Mjesto da se obrate, oni su se izopačili i postali su gori; »zato većina njih nije bila po volji Bogu i poubijani su po pustinji« (1 Kor 10,5).

Ista stvar se može desiti i nama kršćanima, ako se budemo previše pouzdavali u darove spasenja što nam ih Krist nudi u svojim sakramentima, a budemo odbijali ili kasnili s unutrašnjim obraćenjem našega života koje mora donijeti plodove milosti Božje koju primamo po obredima svetih sakramenata.
Naprotiv, za nas kršćane stanje je još teže, jer u Kristu su za sve ljude došla posljednja vremena, odnosno posljednje razdoblje spasenja odlučujuće i neopozivo za svakoga čovjeka.
Zato ne možemo niti smijemo odgađati naše obraćenje Kristu, našem Gospodinu i Bogu i zahtjevima njegova Evanđelja. Nitko i ništa nam ne može dati garanciju spasenja pred Bogom, ako ne prihvatimo poziv Isusa Krista, Sina Božjega: Obratite se i vjerujte Evanđelju!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15
Ps 103 (102)
1 Kor 10,1-6. 10-12
Lk 13,1-9

- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 2

PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
BOŽJI POZIV NA OBRAĆENJE

»U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.
Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma želi u nama ponovo razbuditi živu svijest o Bogu. A temeljna poruka korizme jest obraćenje.
Ako se čovjek obrati Bogu, tada će osjetiti Božju blizinu.
Tako se i Mojsiju Bog očituje kao Nazočni. I na taj način Bog objavljuje Mojsiju, i po njemu svemu Izabranom narodu, svoje ime. To je znak osobita izabranja i povjerenja Božjega. Bog time što očituje svoje Ime, slugu svog Mojsija i cijeli narod uvodi u najveću intimnost suživota sa sobom.

Doista, na Božjem brdu Horebu se odigrao jedan od najvećih događaja u povijesti spasenja. Tu je sam Bog nastupio osobno i očito. Mojsiju je očitovao svoju volju da oslobodi narod i upravio svoj službeni poziv i taj Božji zahvat mijenja svu sudbinu njegova naroda.
Gorući grm je znak Božje prisutnosti, a kad ne izgara pokazuje i Božju svemoć.
Sam Bog izjavljuje da je to mjesto sveto. I doista je brdo Sinaj (drugo ime za Horeb) postalo svetom gorom pred koju će morati njegov narod doći i tu će sklopiti savez sa svojim Bogom.

Ganutljivim riječima iskazuje Bog preko Mojsija ljubav prema svome narodu. Bog je vidio jade svoga naroda i čuo njegove tužbe na egipatske tlačitelje i poznate su mu njegove muke. Zato je Bog i sišao sa svoje visine da izbavi svoj narod i povede ga u obećanu zemlju.
U tu svrhu, eto, izabire Mojsija i da ga osokoli i na njegovo izričito pitanje, Bog otkriva svoje vlastito ime. U to će ime Božji poslanik poći k Izraelcima i svuda nastupati.
»Bog reče Mojsiju: „Ja sam koji jesam!” I nastavi: „Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama.” Još reče Bog Mojsiju: „Kaži Izraelcima ovako: 'Onaj koji jest' - Jahve, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.”« (Izl 3,14-15).

Bizantinski mozaik: Mojsije i gorući grm

Bog je uvijek tajanstven, našem umu nedohvatljiv, ali On je uvijek nazočan u povijesti i narodu koji mu je vjeran. Njega ne možemo nikada posve shvatiti, ali vjerom možemo osjetiti njegovu djelotvornu i spasiteljsku nazočnost.
Bog i nas danas poziva na suradnju. Imamo nevolja, teškoća, zadesuju nas nesreće. To sve nije djelo Božje, a isto tako se ne može reći da je to Božja kazna nad onima koji su mu neposlušni. Bog od nas traži neprestano obraćenje i vjernost. Ako smo vjerni Bogu i našem kršćanskom pozivu, onda se i Bog uvijek iznova i nama očituje kao Nazočni.

Pavao apostol nas izvještava kako su Hebreji za svog izlaska iz egipatskog ropstva, što je u biti vazmeno iskustvo, bili obdareni Božjom pomoći. Bog im se tada objavio kao Spasitelj i Izbavitelj, kao »milosrdan i milostiv« prema svome narodu.
No, uza sve to, ona generacija što je izišla iz Egipta nije vidjela Obećane zemlje. Toliko su se puta na svom, istina, tegobnom putu kroz pustinju Gospodinu iznevjerili.
Stoga »većina njih nije bila po volji Bogu, budući da su „poubijani u pustinji”. To se dogodilo nama za primjer, da ne čeznemo za zlim stvarima, kao što su oni čeznuli. (...)
Zato ne mrmljajte, kao što su oni mrmljali, te ih uništi Zatirač!
Sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima.« (1 Kor 10,5-6.10-11)

To je i pouka svima nama. I nama nije dosta što smo nekoć kršteni, pa ni što se od vremena do vremena hranimo Euharistijom.
Treba se često, rekli bismo, krvavo založiti na putu života; založiti se za Boga i bližnjega. Baš onda kad nam to postane teško.
Ta nitko od nas ne može biti posve siguran da neće pasti u grijeh i zlo. Potrebno je da pazimo da ne padnemo i ne zalutamo krivim putem. Sva ta zbivanja s Izraelcima u pustinji apostol Pavao je naveo da nas kršćane upozori kako se moramo čuvati idolopoklonstva, bludnosti i drugih mana koje čovjeka vode u propast. Odatle tako ozbiljna opomena Pavlova u srcu korizme:
»Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10,12)

Tako Božji poziv Mojsiju da svakako počne činiti što mu Bog naređuje i Pavlov poticaj da svatko vjerno surađuje s Bogom u poslu spasenja svoje duše savršeno zaključuje današnje Evanđelje s pozivom na obraćenje.
Taj poziv svom svojom snagom odzvanja iz Kristovih riječi i iz dodatne usporedbe o »besplodnoj smokvi«. (a nama ga još jačim čini ovaj okrutni rat protiv našeg hrvatskoga naroda).
Stoga koliko god nas ovi događaji trebaju potaknuti na sažaljenje, a osobito na građansku solidarnost, ipak nas trebaju još više stalno poticati na religioznu budnost te nas takvi događaji ne zateknu neobraćene, nespremne za vječni susret s Bogom.

Dok se Isus na svojem posljednjem putu sve više približavao Jeruzalemu, dogodila su se dva krvoprolića koja su u narodu našla još veći odjek jer ih je prouzrokovao mrski okupator. Židove je uzbudila nečuvena Pilatova okrutnost koja je do dna povrijedila njihova vjerska i nacionalna osjećanja.
Neki naime tvrde da je i kulu u Siloi dao potkopati Pilat kao odmazdu za istu pobunu Hebreja protiv rimske okupatorske vlasti. Oba ta događaja su pružila Isusu prigodnu priliku da pozove narod na obraćenje.
»U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.
Ili onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.”« (Lk 13,1-5)

Kula u Siloamu

Događaj koji se zbio Galilejcima i Jerzalemcima nije dakle nužno Božja kazna, već poziv na obraćenje. Mi možda i previše nevolje ljudi pripisujemo Bogu koji ih kažnjava. Međutim Bog nije takav. Naš Bog je strpljiv i ljubavlju ispunjen.
On svakome čovjeku daje mogućnost obraćenja.
Da na nju može računati svaki grešnik koji se obrati i čini pokoru, Krist posve jasno iznosi usporedbom o »neplodnoj smokvi«. Ona je slika cijelog ljudskog roda i svakoga njegova člana.
Gospodin nas svakoga dana čeka da djelima odgovorimo na njegove svete opomene.
Stoga se i našim danima ovoga života produžuje rok radi ispravljanja zala, kao što kaže apostol Pavao: »Ne znaš li da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju?« (Rim 2,4).
I dobri Bog veli: »Neću smrti grešnika, nego da se obrati i živi.« (usp. Ez 18,23)
Ne preostaje drugo nego da svatko to primjeni na sebe i prema tome postupa.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15
Ps 103 (102)
1 Kor 10,1-6. 10-12
Lk 13,1-9

- 12:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 1

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
RADOST OCA: PRONALAZAK IZGUBLJENOG SINA

Murillo: Izgubljeni sin

»A otac reče slugama: 'Brzo, iznesite haljinu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje liturgije jest radost Oca što je našao izgubljenog sina, odnosno rasipnoga sina koji se bio udaljio od očeva doma (kuće). Stoga riječ Božja koju smo u današnjem bogoslužju čuli neprestano nas poziva na radost, iako u dubini našega života postoji uvijek drama grijeha što nas udaljuje od Boga i rastavlja od braće. Zato svi osjećamo u srcu svojemu potrebu da se pomirimo s Bogom, prolazeći s Kristom putem Križa, da bi mogli pobijediti zlo koje je u nama i tako u radosti proslaviti ljubav Božju koja oprašta i pomiruje nas s braćom.
Stoga ta radost u nama je velika, jer se rađa iz muke i životne drame grijeha koji smo pobijedili uz pomoć milosti Božje što djeluje u nama.

Nije lako ni za koga od nas prihvatiti se kao grešnik. Vrlo često nastojimo se uvjeriti da smo bez grijeha i neki misle da su u tome uspjeli.
Zatim iznenada osjetimo u našem životu i u svijetu koji nas okružuje jednu duboku i misterioznu krivicu (nepravdu) i podijeljenost: nacionalne podijeljenosti i mržnje, klevetanja, nepravde, ratovi, izrabljivanje ljudi i glad u svijetu, nesposobnost da budemo ono što jesmo i što bi trebali biti, nesposobnost da ljubimo i poštujemo druge bez osobnih interesa, nesposobnost da oprostimo bližnjemu, mužu ili ženi ili djeci itd. Svi smo nekako uronjeni u tu ljudsku povijest slabosti, bijede i grijeha: grijesi osobni, obiteljski, narodni, društveni i grijesi cijelog svijeta.

U svjetlu kršćanske vjere grijeh čovjeka se pokazuje iznad svega kao odbijanje ljubavi i udaljavanje od Boga koji je izvor svake prave ljubavi.
Ali Bog se pokazuje neizmjerno veći od našeg grijeha i od odbijanja njegove ljubavi i dostiže čovjeka u srži njegove naravi: opraštajući grijeh. I Bog pobjeđuje mržnju čovjeka i dŕ početak povijesti i milosrđa.

Veličina ove milosrdne ljubavi Božje zapaža se sasvim jasno već u prvom čitanju iz Knjige o Jošui u kojoj se vidi kako Bog, usprkos mnogobrojnim izdajstvima i grijesima svoga naroda, ostaje vjeran obećanju učinjenom Abrahamu da će dati obećanu zemlju njegovu potomstvu. To obećanje se ispunilo izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog ropstva i njegovim ulaskom u zemlju Palestinu. I taj prijelaz iz ropstva u obećanu zemlju zaključio se blagdanom radosti, odnosno slavljenjem Pashe - Vazma.
»U one dane: Reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” Izraelci se utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja.” (Još 5,9-11)
I mana koja je održavala na životu Izraelce za vrijeme njihova dugog putovanja kroz pustinju prestala je padati s neba toga dana kada su oni stigli u obećanu zemlju i počeli jesti plodove zemlje koju su primili kao dar od Boga.

Ali milosrdna ljubav Božja koja oprašta i daje radost i život, doseći će svoj vrhunac o dolasku Sina Božjeg Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlji.
Isus sam je, zaista, rekao da nije došao »da osudi svijet, nego da spasi svijet« (Iv 12,47) da nije došao za one koji se smatraju pravednima, već za grešnike koji se kaju i traže Božje milosrđe i spasenje. On je došao tražiti grešnike kao što pastir traži izgubljenu ovcu.
Sav život Isusov, a posebno njegova smrt na Križu, izražaj je bezgranične Božje ljubavi i milosrđa prema nama grešnicima.

Prispodoba o rasipnom i izgubljenom sinom današnjeg sv. Evanđelja po Luki je osjetljivi izražaj tog Božjeg milosrđa očitovanog u Isusu Kristu.
To je također i Isusov odgovor farizejima i književnicima na njihove optužbe protiv Krista da je prijatelj publikanaca i grešnika. I to je istina, jer je to njegovo poslanje kako je i sam rekao: »Sin čovječji je zaista došao da traži i da spasi što je bilo izgubljeno.« (Lk 19,10).
Zato farizeji, koji su se smatrali pravednima, sablažnjavali su se nad Isusom što se druži s grešnicima.
Prispodoba o izgubljenom ili bolje reći nađenom sinu najveći je dokaz te Očeve ljubavi prema grešnicima koja se očituje u njegovu Sinu, Isusu Kristu.

Glavni protagonista cijele prispodobe jest, dakle, Bog Otac koji se veseli i raduje povratku zalutalog sina u očevu kuću i koji nastoji izmiriti starijeg sina s bratom koji se srdi na toliku ljubav i pažnju očevu prema bratu koji je svojom krivicom i razvratnim životom spiskao sve svoje imanje.
Prvi dio današnjeg Evanđelja nam opisuje povijest mlađeg sina, koji je zatražio od oca svoj dio nasljedstva te otišao u tuđu zemlju i sve upropastio živeći razvratnim životom.
Prisiljen glađu želio se najesti i hranom što su je davali svinjama, ali mu je nitko nije davao.
Zato zbog svih tih nevolja dođe k sebi, pokaja se za sve što je učinio i povraća se u kuću očevu.
Bio je uvjeren da će biti ubrojen među najzadnjim slugama obitelji, ali gle iznenađenja: njegov otac, čim ga je ugledao iz daljine, »ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga« (Lk 15,21).
»A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”« (Lk 15,22)
A otac odmah naređuje slugama da ga obuku u najljepšu haljinu i da mu stave obuću na noge i prsten na ruku; zatim da zakolju ugojeno tele da se pogoste i provesele, jer taj njegov sin »'bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,24)

Drugi dio Evanđelja nam opisuje starijeg sina koji je bio ostao u očinskoj kući i uvijek vršio svoju dužnost. Kad se taj sin vraćao s polja, opazi to veliko slavlje te dozva jednog slugu da se raspita o čemu se radi.
I kad je saznao da njegov otac slavi povratak svojeg mlađeg sina, rasrdi se i ne htjede ući u kuću. Ocu, koji je došao da ga nagovori da se i on priključi radosti oca i slavlju povratka svojega brata, on prigovara: »'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.'« (Lk 15,29-30).

Starijeg sina ne zanima ništa sudbina njegova brata. Strogim riječima koje upotrebljava u razgovoru s ocem, protiv njega još više udaljuje brata od svojega srca i kad bi mogao i od srca očeva, jer se osjeća kao prevaren i prezren u svojoj vjernosti.
I u tome svome samoljublju i ne primjećuje više da je još gori od mlađega brata, jer ne zna cijeniti sreću koja ga je zapala da može uvijek biti s ocem u kući.
Za njega slavlje ljubavi očeve je neprestano trajalo.
Zato mu otac i odgovara: »'Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje - tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32).

Ova prispodoba o ljubavi, milosrđu i praštanju Božjem poziva sve nas da se priznamo grešnicima pred Bogom i da se ne smatramo boljim i pravednijim od drugih ljudi.
Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju.
A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu. I s toga gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.

Ova prispodoba upozorava Crkvu da u njoj ima rasipnih sinova i braće koja ostaju kod kuće, ali su zatvorene duše, sebična srca i uska pogleda.
Stoga u Crkvi se treba utjeloviti briga i ljubav Boga Oca i za jedne i za druge.
Iako je pomirenje Božji dar i Božji pothvat koji se ostvaruje u otajstvu Krista otkupitelja i pomiritelja (posebno njegova smrt na križu i uskrsnuće), koji oslobađa čovjeka od grijeha u svim njegovim oblicima, ipak to svoje poslanje pomirenja Krist je povjerio apostolima koji djeluju u njegovo ime, ali i zajednici vjernika, Crkvi. Tu je poruku i zadaću pomirenja Crkva uvijek propovijedala i ostvarivala tijekom povijesti od apostolskog doba do danas.
»Može se reći da je i II. Vatikanski sabor priznao da Crkva poglavito treba težiti da ljude privede punini pomirenja, kad je definirao Crkvu kao „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” te iscrtao njezinu osebujnu zadaću da „postigne puno jedinstvo u Kristu” za sve „ljude, odsad tješnje povezane međusobno različitim vezama.”« (LG 1 i RP 8)

A da bi Crkva mogla biti pomiriteljica, ona sama mora biti pomirena Crkva „Kristovih učenika koji zaslužuju svoje napore da se trajno Gospodinu obraćaju i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja” (RP 9). U tome se sastoji smisao same Crkve i njezinog života i rada u ljudskoj povijesti. Zato ona prije nego što će navijestiti evanđelje milosrđa drugima mora sama prihvatiti dar pomirenja, pokazati ga i svjedočiti svijetu.

Crkva nastavlja tu službu i zadaću pomirenja pozivajući čitav ljudski rod da se obrati i povjeruje u Radosnu vijest spasenja i s apostolom Pavlom govori: »Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5,20). Zatim razni putovi spasiteljskog djelovanja, kao što su molitva, propovijedanje i pastoralni rad, su moćna sredstva kojima se Crkva služi da bi svakog čovjeka dovela »na katkad dugu stazu povratka Ocu u zajedništvu sa svom braćom« (RP 12).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Još 5,9a.10-12
Ps 34 (33)
2 Kor 5,17-21
Lk 15,1-3. 11-32

- 09:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 2

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
POMIRENJE S BOGOM

Rembrandt: Izgubljeni sin - detalj

»Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sve ovo korizmeno vrijeme promatramo putovanje odabranog Božjeg naroda iz ropstva ka slobodi i njegov savez s Bogom. Tako nakon četrdeset godina putovanja pustinjom, povijest spasenja se nastavlja s Jošuom i ulaskom u obećanu Zemlju. Tako je cijeli narod konačno prispio u obećanu zemlju i tu slavi prvu Pashu.
Hebreji slave Vazam kao zahvalu za to konačno ostvarenje obećanja.
»Tada reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mána je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.« (Još 5,9a. 11-12)

Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima. On nas vazda vodi k sreći, k novom životu slobode. Sve to nama danas omogućuje Bog po Kristu koji nas oslobađa grijeha.
Poslije krštenja, nakon što je i s nas skinuta sramota grijeha, i mi živimo u obećanoj zemlji Božje milosti i svih mogućih božanskih blagodati.
Krist nas pomiruje s Bogom. Krštenjem nas obnavlja na novi život: postajemo njemu slični, zapravo dajemo se na put života kojim je i On prošao. A Euharistija, ta čudesna hrana naših duša, potiče naša zemaljska zalaganja koja su u njoj podignuta i na razinu nebeske plodovitosti.
U Euharistiji mi se zahvaljujemo Bogu za cjelokupnu brigu Božje providnosti za nas pojedince, za sve naše zajednice i za cijelu Crkvu. Zahvaljujemo mu i za darove prirode i za darove natprirode: za njegovu riječ, za njegovu hranu i za sve što za nas čini.
Stoga istom oni kršćani koji se gladne duše i željna srca pričešćuju mogu osjetiti dobrotu i slatkoću Gospodnju.

Prema tome kao što stabljika hrani sokovima pupoljak koji joj je pricijepljen, tako Krist, napose po pričesti, u nas pretače svoju božansku milosnu životnost. Mi kršćani živimo od Krista, živimo s njim, živimo njegovim životom. U tom se sastoji naše spasenje: živjeti s Kristom.
»Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo. A ovo sve dolazi od Boga koji nas je po Kristu pomirio sa sobom i povjerio nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačinâ njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.« (2 Kor 5,17-19)

Apostol Pavao nastupa kao ambasador pomirenja.
Stoga osjetimo usred korizme njegov glas i poticaj na obraćenje. Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom na godinu osjeti potaknut da pristupi sakramentu pomirenja, kako bi zatim u pričesti kušao kako je sladak Gospodin te nastavio život kao novi stvor.
»Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom.« (2 Kor 5,20)

Bog čeka naš povratak. Bog je dobar i strpljiv. On šalje svoga Sina i onima koji misle da su pravedni a nisu, kao i onima koji se smatraju grešnicima i žele se obratiti. Bog se raduje našem povratku, jer On je sama ljubav i dobrota.
Ta je poruka i danas tako važna za sve nas, a pogotovu za one kršćane koji se znadu hvalisati svojom »svetošću i pravednošću« te odbacivati ljude pa čak i braću po vjeri za koje misle da nisu dobri kao oni. U tom smislu je potrebno obraćenje našeg mentaliteta, odnosno našeg načina razmišljanja i življenja.

Bog je neshvatljivo dobar i samilostan Otac. On je u svemu velik, a najveći je u praštanju. Često nismo ni svjesni koliko smo bogati time što nam je Bog Otac.
U Isusovoj priči o »izgubljenom sinu« prikazana je ljubav njegova Oca prema svakom čovjeku grešniku. U toj prispodobi sadržana je zapravo cijela vječna drama čovječanstva: drama slobode.
Čovjeku je Stvoritelj darovao dar slobode. Sloboda čovjeka osposobljuje da Boga ljubi i slavi, što je najviši čin čovječjeg dostojanstva.

»No sloboda ima svoju cijenu. Sloboda nije samovolja. Čovjek ne smije činiti sve što zna i može ili mu se dopada. Nema slobode bez ograničenja. Čovjek je odgovoran za sebe, za bližnjega i za cijeli svijet. On je i pred Bogom odgovoran. Društvo koje podcjenjuje odgovornost, zakon i duševnost, dovodi temelje čovječjega života u nesigurnost. Čovjek bez odgovornosti bacit će se u naslade života i kao izgubljeni sin dospjeti u bezizglednost, izgubivši i domovinu i slobodu.« (Ivan Pavao II., Beč 11. IX. 1983.)

Evo, neki je otac imao dva sina: jedan mu je bio vjeran, a drugi ga se htio riješiti i napustiti očev dom. Otac je osjetio da s tim sinom sada nema razgovara. Ne zadržava ga, daje mu njegov dio. Slobodan je, neka raspolaže se svojom slobodom odgovorno.

Međutim taj »mlađi sin« je zlorabio svoju slobodu i zapao je u veoma jadno stanje. Uostalom, nijedna slika ne može opisati tu bijedu u koju se sam strovalio.
I u toj i za njega samoga nepodnošljivoj bijedi odjednom se sjetio doma svoga oca. Došao je k sebi, skovao je plan i vratit će se svome ocu. Vrlo ponizno i skromno zamolit će oca da više ne bude sin nego samo sluga.
»Usta i pođe k svome ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim!'« (Lk 15,20-21)

Dakle, otac je prvi spazio sina. Znači da je često izlazio da ga dočeka i odnekud ugleda. Prvi mu potrča u susret. I dok je sin htio da izgovori svoju pokajnicu, otac ga prekida usred riječi. Obasiplje ga cjelovima, a slugama sa suzama radosnicama naređuje da priprave gozbu.
»Tada otac reče svojim slugama: 'Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.' I počnu se veseliti.« (Lk 15,22-24)

Zatim nam Isus oslikava i starijeg brata koji se vraćao kući iz polja. Nije u toku stvari. Od sluge se raspituje što je to, što se dešava u kući. I bi mu žao kad je saznao da mu se vratio brat i ne htjede ući. No otac se i za njega brine. Sam mu prilazi i nagovara ga da uđe u kuću i da s ljubavlju prihvati svoga brata koji se povratio iz tuđine.

»Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje; izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32)

Stariji sin nije ni slutio koliko je bio sretan i bogat sa svojim ocem.
Eto, takav je naš nebeski Otac koji nas toliko ljubi da nas je pomirio sa sobom po svome Sinu Isusu Kristu.
Stoga svatko od nas treba da drži da je i njemu samome potrebno obraćenje i milosrdna ljubav Boga, Oca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jš 5,9a.10-12
Ps 34 (33)
2 Kor 5,17-21
Lk 15,1-3. 11-32

- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - PETAK - 4. KORIZMENA NEDJELJA

PETAK – ČETVRTA KORIZMENE NEDJELJE (Godina C)
BEZBOŽNIK I PRAVEDNIK

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Drugo poglavlje knjige Mudrosti što smo malo prije čuli, majstorski opisuje bezumnost bezbožnika svih vremena.
Ono iznosi materijalistički nauk najsurovijeg tipa prema kojemu se poslije kratkog života ljudski duh na smrti raspline poput laganog zraka i čovječji život nestane kao sjena, a o prekogrobnom životu nema ni govora. Stoga je jedino pametno - kažu bezbošci - neograničeno uživati sve što nudi ovaj svijet.
Materijalista je uvijek bilo na svijetu i stoga se ne smijemo tužiti da živimo u najtežoj eri ljudske povijesti. Mi »smo vrijeme« kaže sv. Augustin i kakav je tko onakvo je za njega i njegovo vrijeme.

Ako bezbožnici i uspiju ušutkati glas Božji u svojoj savjesti, onda im u njihovim raskalašenim uživanjima smetaju pravednici koji su za njih »utjelovljeni ukor«; muči ih sama pojava pravednika. Pravednici svojim životom više nego riječima osuđuju postupak bezbožnika kao nedostojan čovjeka. Nije se onda čuditi zaključku bezumnih da se žele riješiti tih neugodnih propovjednika.

Crkva danas gleda one koji su Krista osudili na smrt, što dakako vrijedi i za sve do kraja svijeta koji će njega progoniti u njegovoj Crkvi.
Sretan onaj koji je dionik muka tog božanskog Pravednika, jer će biti dionik i njegove proslave.
Samo treba izdržati, pa i onda kad nam se dira ono što nas najviše drži, pouzdanje u Boga i prianjanje uza nj.
To je morao podnijeti i Isus kad su mu se rugali na križu neka ga oslobodi onaj u koga se uzdao.
Može se naše srce osjećati skršenim, ali smo mi uvjereni da nam je upravo tada Gospodin blizu i da nas nije ostavio niti će nas ikada ostaviti.
Gospodin će pravednike izbaviti iz svih tjeskoba i podići ih kada klonu, a bezbožnicima će zaista nestati spomena na zemlji.

Današnje sv. Evanđelje po Ivanu prikazuje nam Isusa u Hramu gdje u kući svoga Oca poučava sve, naočigled cijelog izraelskog naroda i njegovih vođa.
Slušatelji primaju njegove riječi različito: vjeruju jedni, drugi napola vjeruju, neki nevjerujući, jedni iskreno traže istinu, drugi su željni senzacionalnih čudesa, neki mu se podruguju, mrze ga.
On nastoji sve poučiti, sve spasiti pa se čas posebno obraća svojim zakletim neprijateljima, čas mnoštvu, čas građanima Jeruzalema, pa opet dobroćudnom mnoštvu, te farizejima i glavarima svećeničkim.
Po svemu se vidi da je Isus imao nekoliko vjernih prijatelja, mnogo neprijatelja i mnoštvo indiferentnih. Tako onda, tako sada i uvijek.
Gospodin je htio da svi ti njegovi slušaoci ne vide u njemu samo poznatog čovjeka, nego onoga koga je poslao sam Bog, jer je od Boga došao da spasi ljude.

»Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke, jer još nije bio došao njegov čas.« (Iv 7,30)
Tako velik čas, najveći u povijesti svijeta, čas Isusove žrtve i Pashe nije imala odrediti mržnja ljudi nego njegova i Očeva ljubav. Gospodin nije samo žrtva, nego i Svećenik koji sam sebe prikazuje posve slobodno kad on hoće i kako je Otac odredio.
I zli su ljudi – a to smo svi mi grešnici – potrebni kao sredstvo na izvršenje božanske žrtve, ali glavnu i odlučujuću riječ ima tu kao i svugdje, Bog. To je vrijedilo u onom času, to isto vrijedi kod onih »koji (u svako doba iznova) za svoj vlastiti račun razapinju Sina Božjega i izlažu ga javno ruglu« (Heb 6,6).
U tom je smislu svaki čas grijeha čas ljudi, a svaki čas Božje ljubavi i milosti posve Božji.
Isusovi su oni koji znaju potražiti njegov čas i u njemu svoj mir i spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 2, 1. 12-22
Ps 34 (33)
Iv 7,1-2. 10. 25-30

- 09:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 1

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
OPRAŠTANJE I MILOSRĐE OBNAVLJAJU ŽIVOT SVAKOG ČOVJEKA

»Reče joj Isus „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.”« (Iv 8,11)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje Liturgije jest novost života što nam dolazi od Boga koji nam daje svoje praštanje i svoje milosrđe.
Svi mi želimo biti drugačiji, postati bolji i promijeniti nas same, naše misli, želje, stavove i ponašanje.
Iako smo kršćani od rođenja, ipak vrlo teško shvaćamo tu radikalnu novost u koju nas uvodi vjera u Isusa Krista. Spasenje koje nam Krist donosi ima u sebi obilježje (karakter) novosti života koji treba otkrivati uvijek iznova.
Svugdje gdje postoji bijeda i nevolja, gdje se nalazi jedna osoba pritisnuta težinom svojih grijeha, tu je potrebno Kristovo spasenje i njegov dar novoga života.

O toj novosti života koji dolazi od Boga govori nam već prorok Izaija kada svojim sunarodnjacima u babilonskom ropstvu navješćuje skoro oslobođenje i povratak u zemlju otaca.
Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život, obećavajući mu bolju budućnost.
Bog preko proroka Izaije poziva svoj narod da ne pada u očaj, već da zaboravi gorku sadašnjost i da misli o boljoj budućnosti koju im On pripravlja.
»Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onoga što je bilo, niti mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši. (...) (I) vodu ću stvoriti u pustinji, rijeke u stepi, da napojim svoj narod, izabranika svoga. I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu!”« (Iz 43,16. 18-21)

Ovaj događaj iz života odabranog Božjeg naroda je poticaj nama kršćanima na otvoreno promatranje povijesnih prilika i prepoznavanje Božjih djelovanja u današnjem svijetu.
Kakogod bilo okrutno i beznadno u sadašnjem vremenu u kojem živimo sv. Pismo nas uči da Bog djeluje u njemu.
I mi nikada ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem u Boga gledati naprijed. Moramo sačuvati ono što je bitno, a to je vjernost Bogu i njegovim zakonima i ljubav prema čovjeku i to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima.

To stvaralačko djelovanje Božje koje oživljuje i pustinju i čini da voda poteče i iz suhog zemljišta, ostvaruje se u potpunosti u našem susretu s Kristom.
Isus je onaj koji i u tami proizvodi svjetlost, od preljubnice čini vjernicu, s masom grešnika sačinjava svoj narod, Crkvu.
Riječ njegova Evanđelja: „Idi i odsada nemoj više griješiti” (Iv 8,11) jest riječ oslobođenja i novosti života. Ta riječ nas poziva da prijeđemo iz svijeta zla u novi svijet snagom Kristove milosti. Isus, oslobađajući nas od grijeha, čini nas djecom Božjom i oblikuje od nas novu obitelj Božju. On je prvorođenac kraljevstva Božjega koji je došao da nam pokaže put koji vodi k vječnoj sreći, vječnom životu.

Sve to za nas kršćane znači mnogo, bilo da se to odnosilo na svakog pojedinog osobno ili na cijelu zajednicu Crkve.
Svatko od nas je pozvan da bude »novo stvorenje« u Kristu i da ostvari u sebi puninu spasenja koje nam daje naš Gospodin. Odatle proističe dinamizam kršćanskog života koje crpi svoju snagu iz beskonačne novosti otajstva (misterija) Krista Gospodina što se proteže sve do dana njegova ponovnog dolaska u slavi.

O toj »novosti života« našega u Kristu govori nam također i sv. Pavao apostol koji se čitav život trudio da se poistovjeti sa svojim Gospodinom iako je bio svjestan da to ne može nikada u potpunosti postići.
Ali zbog toga on ne odustaje od svojih napora, nego se još više trudi da bi postigao Krista. Kad je Pavao otkrio Krista raspetog i uskrslog, on na nov način gleda svoju prošlost i budućnost.
»Braćo! Sve gubitkom smatram zbog onog najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem...« (Fil 3,8-9)

Zato Pavao želi sve više stjecati Krista i u njemu sebe nalaziti. Otkako ga je upoznao i sebe na nov način poznaje jer sve prosuđuje iz perspektive životne pridruženosti Kristu. Svako lutanje daleko od Krista, on smatra i lutanjem od pravog svojega »ja«, odnosno od svoje osobe.
Apostol priznaje da nije dopro do savršenstva i zato se trudi i hiti da upozna Krista i »snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim ne bi li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih« (Fil 3,10).

Poput svetog Pavla apostola i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga povjerovasmo. I mi se moramo truditi da uronimo u dubine otajstva uskrsnuća Kristova što će snažno djelovati u nama samo ako budemo suobličeni s njime u otajstvu njegove smrti.
A sve to nam govori da se sva novost kršćanskoga života nalazi u misteriju Vazma – Uskrsnuća za koji nas pripravlja ovo korizmeno vrijeme.

Današnje sv. Evanđelje po Ivanu nam na izvrstan i divan način otkriva tu »novost« Krista, predstavljajući nam ga puna ljubavi i milosrđa.
Stoga je Krist savršena slika Boga Oca i u toj svojoj sposobnosti ljubavi i praštanja. Znajući dakle da je »prijatelj« publikanaca i grešnika, neki farizeji i pismoznanci dovode Isusu jednu »ženu zatečenu u preljubu« i traže od njega sud koji ne može biti nego osuda budući da Mojsijev zakon za takve grijehe zahtjeva kamenovanje. Njihovo traženje Isusova mišljenja nije bilo iskreno, jer »to govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti« (Iv 8,6).
Ako Isus ne osudi preljubnicu, krši židovske propise prema kojima za društveni zločin slijedi društvena kazna.
Ako je osudi, bit će u kontradikciji sa samim sobom i tužit će ga Rimljanima kao političkog buntovnika. Zamka je bila tako postavljena da se učinilo da Isus nije imao izlaska.

Dok su oni tako mislili, Isus preokreće situaciju i u tu njihovu zamku stavlja same svoje protivnike: više nego sud o preljubnici, On traži da svaki od njih izreče sud nad samim sobom.
Na to ih je Isus poticao svojim misterioznim pisanjem po zemlji.
»A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”« (Iv 8,7). I Isus se ponovo sagne i nastavi pisti po zemlji.

Tada je morala nastati grobna tišina, jer »oni, kada to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih« (Iv 8,9).
Svaki od njih se osjećao pod optužbom.
Vjerojatno su znali za prekršaje šeste zapovijedi jedni drugih, a i za druge grijehe što im ih je savjest predbacivala. A uz to su bili svjesni da pred Isusovim pogledom ne mogu sakriti svoju nutrinu. Zato su se povukli jedan za drugim da se ne bi još više osramotili.

Nakon toga ostalo je dvoje - miseria et misericordia: bijeda i milosrđe, odnosno žena preljubnica i Isus. Stoga ta zgoda nas uvijek ispunja čudesnim poštovanjem prema stavu Krista. On nikoga ne osuđuje, on se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku spasenja svakome. On je Spasitelj.
Isusov stav prema grešnicima nije prezir i osuda, nego poštovanje, ljubav i opraštanje, koje ulijeva volju da se obrate i postanu novi ljudi, nova stvorenja. Isus ne želi zatvoriti ljude u poniženju njihovih grijeha, nego osloboditi ih da bi se mogli ponovo izgraditi u nevinosti duha.

U opomeni ženi preljubnici: »Idi i odsada nemoj više griješiti« vidimo da Isus ne odobrava preljub. Žena je zaista sagriješila protiv Boga i protiv svoga muža. Isus joj samo daje novu šansu i vjeruje da ona može, uz njegovu pomoć, početi iznova. Kako vidimo, Isus oprašta da bi učinio čovjeka drugačijim i da bi mu pomogao da pobijedi grijeh i zlo u sebi te tako postane bolji prema sebi i drugima.
Zato Isus i kaže ženi: »Ni ja te ne osuđujem« (Iv 8,10), jer sud Božji nije za smrt već za život.

Radi toga Isus za tu ženu nije više nepoznati učitelj, nego Gospodin koji ju je izbavio iz sigurne smrti i omogućio joj da se iščupa iz duhovnog gliba u koji je zapala. I mi danas kao i ta žena preljubnica priznajemo Isusa za svojega Gospodina. Svjesni vlastite grešnosti, zahvaljujemo mu što nam nudi svoju ljubav, praštanje i milosrđe i molimo snagu Duha Svetoga da ne budemo okrutni suci svojih bližnjih, makar kao vjernici morali ne odobravati već osuđivati grijehe. Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo i mi imali takav stav prema ljudima kao i Isus.
Stoga u približavanju Uskrsa Gospodnjeg koji je najveći sud ljubavi i opraštanja i mi svi se moramo osloboditi napasti da sudimo druge, nego svaki sud o nama i o bližnjemu moramo prepustiti samo Bogu.
Ako tako budemo činili onda ćemo i mi postati nova stvorenja sposobni da stanemo slobodna lica i čista obraza pred Gospodina kao i žena preljubnica koju je Krist obnovio svojom milošću u dubini njezine duše i srca.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,16-21
Ps 126 (125)
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11

- 09:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 5. KORIZMENA NEDJELJA 2

PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
MILOSRDNA LJUBAV BOŽJA OPRAŠTA GRIJEH I SPASAVA ČOVJEKA

Vasilij Polenov: Krist i žena preljubnica

»I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Korizma je vrijeme intenzivnijega kršćanskoga života, pa stoga i vrijeme produbljivanja kršćanskoga znanja i uvjerenja. Danas smo suočeni s otajstvom milosrdne ljubavi Božje koja oprašta grijeh i spašava čovjeka. I grešnik je čovjek koji je često potreban našega razumijevanja i podrške u njegovim naporima da se oslobodi grijeha.
Bog nas ne poziva da sudimo druge ljude, nego da se uhvatimo u koštac sa samima sobom i da iščupamo grijeh iz svojega srca.

Svaki čovjek po krštenju s Kristom umire u grijehu da odmah zatim s njim uskrsne na novi Božji život. Zato od Boga neprestano primamo milosti da se odupremo grijehu u vlastitom srcu kad se u njemu poslije krštenja uvijek iznova pojavljuje klica bilo koje strasti i mane. Često smo svi mi zatočenici prošlosti. Ona nas znade sputavati i priječiti nam da se otvorimo budućnosti.

Gospodin, kakvog nam prikazuje Biblija, jest Bog živih. On nas vodi budućnosti i pripravlja nam radost koje se sastoji u prijelazu iz smrti grijeha u život.
To je bit vazmenog otajstva koje ćemo posebno slaviti u svetome tjednu. Stoga je potrebno da taj osjećaj za budućnost gajimo u sebi.
Istina, temelj vjere je Krist koji je došao u našu povijest i dao joj novi poticaj. Ali On nas nikad nije želio zatvoriti u prošlost, nego nas uvijek poziva da na njezinim temeljima izgrađujemo budućnost.
Možda kao nikad do sada u povijesti tu potrebu otvaranja i hoda naprijed svi osjećamo. I to je neophodni zahtjev našeg zalaganja i naše vjernosti Kristu.

Svaki put kad je izraelski narod bio u nevolji, kao što je to bio slučaj za izgnanstva u Babilonu, Bog mu daje nadu u život obećavajući mu bolju budućnost.
Radi njihovih grijeha Bog je dopustio da ih Asirci odvedu u progonstvo. A evo, Bog je spreman sve zaboraviti, sve oprostiti. Bog oprašta tako i toliko kako se nitko ni nadao ne bi. Bog uvijek sprema nova iznenađenja svojima koji se u nj ufaju i svim mu se srcem vrate.
»Ovako govori Gospodin (...): „Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? (...) I narod koji sam sebi sazdao moju će navješćivati hvalu.”« (Iz 43,16. 18-19. 21)

I mi nikad ne smijemo plakati nad sadašnjim trenutkom, već s pouzdanjem gledati naprijed u budućnost, i sačuvati ono što je bitno: vjernost Bogu i čovjeku. A to ostvarivati u uvijek novim životnim okolnostima. Oslobođenje, obnovu i novi život izvest će u nama i u Crkvi Gospodin Isus Krist. Ta Bog je nadasve velik u praštanju.

Nitko nije tako duboko iskusio Božje oproštenje i dobrotu kao apostol Pavao.
Od časa obraćenja, koje je sve dublje proživljavao tijekom života, on se u potpunosti opredijelio za Krista. U usporedni s Kristom Pavao sve drugo smatra otpadom i smećem. Pavao sve žrtvuje za Krista, štoviše sama sebe Kristu žrtvuje da bi »stekao« Krista i bio suzajedničar u njegovim patnjama. Pavao je doživljavao mnoge tegobe, razočaranja, protivljenja, progonstva. To mu je upravo dobro došlo. To mu omogućuje »zajedništvo« s patnjama Kristovim da kroz njih »dosegne« Krista.

No, Pavao to čini zato što je prije sam Krist njega svega »zahvatio«. Kristom zahvaćen, želi Krista doseći. U tom nastojanju, on ne obraća pažnju na prošlost, pa čak ni na vlastite neuspjehe. Sav je protegnut unaprijed.
Tko bi shvatio i nabrojio što je sve taj velikan duha i apostolata poduzeo i pretrpio, čega se sve odrekao i oslobodio da bi bio potpuno Kristov. On je sve žrtvovao zbog Krista od kada je došao do njegove spoznaje.
Sva svoja odricanja s obzirom na stvorenja i na samoga sebe apostol Pavao smatra kao svoje uključivanje u Kristovu smrt da bi iskusio Krista i silu njegova uskrsnuća te tako postigao uskrsnuće od mrtvih.
»Štoviše, - kaže apostol -, sve sada gubi u mojim očima svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem i da budem u njemu, (...) da iskusim njega i silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bih li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.« (Fil 3,8-11)

Poput apostola Pavla i mi kršćani moramo uvijek ići naprijed i radosno slijediti Krista u koga smo povjerovali.
Isus nikoga ne osuđuje, On se ne zaustavlja na prošlosti bilo kojeg čovjeka već pruža ruku pomirnicu svakome. On je Spasitelj.
Isus svojim milosrđem i praštanjem iznenađuje ne samo svoje tadašnje sugovornike i slušateljstvo koje ga je okruživalo, nego i sve nas.
Iznenađivao je i prvu Crkvu svojom neizmjernom ljubavi prema grešnicima.

Stoga daleko od toga da bi stao na stranu grijeha, Isus je po današnjem Ivanovu Evanđelju stao na stranu grešnice. I tako je zauvijek Krist postavio temelje načelu da treba dobro razlikovati grijeh i čovjeka grešnika.
Osim toga, Isus je posramio optužitelje »žene preljubnice«, jer njima nije bilo ni do Zakona ni do grešnice. Oni su samo htjeli Kristu postaviti stupicu; ako se izjasni za oslobođenje »žene preljubnice«, optužit će ga da krši Zakon.
Ako se izjasni protiv grešnice, izgubit će simpatije maloga svijeta koji se oduševljavao njegovim naukom o Bog i čovjekoljubljem.
I tako Isus, umjesto da izgubi parnicu, slavodobitno pobjeđuje svoje neprijatelje govoreći im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« (Iv 8,7)

Ovo je Evanđelje puno dramatičnosti. Najvažnije osobe u njemu jesu: Isus i žena preljubnica. S koliko je stida, straha i izgubljenosti ta žena tu stajala pred silnim narodom koji je došao da sluša Isusa. Možda, sva zbunjena nije ni pratila, svekolika Isusova razračunavanja s tužiteljima.
Odjednom začuje Gospodinov glas koji je smirivao uzbuđeno srce grešnice. Koliko je sućuti i razumijevanja bilo za čovjekovu slabost u tom glasu.
»I ostade sam Isus sa ženom koja bijaše stala ispred sviju, te se uspravi pa je upita: „Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi?” „Nitko, Gospodine”, odgovori ona. „Ni ja te” – reče Isus – „ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više.”« (Iv 8,9b-11)

Tako je Isus tim postupkom uveo novi stav prema ženi. Mojsijev Zakon okrivljivao je ženu preljubnicu, a ne njezina sukrivca.
Jednaki su grešnici pred Bogom i preljubnica, a možda i više preljubnik. I jednako su potrebni Božjega milosrđa i oproštenja.
A isto tako nisu uvijek najpobožniji i Bogu najvjerniji oni koji nemilosrdno optužuju druge ljude. Na taj način Isus nam je dao novu zapovijed milosrđa i opraštanja.
U njemu se pojavljuje Božja ljubav koja se smiluje i oprašta te tako i palu grešnicu oslobađa zaslužene kazne i privodi je k pokori i popravku života. Dok svi oni koji su došli k Isusu kao tužitelji »žene preljubnice«, otišli su kao optuženi kako bi i oni mogli doći u se i upoznati svoje grešno stanje.
Koliko bi više radosti i napretka bilo i u našim kršćanskim zajednicama kad bismo imali Isusov stav prema ljudima!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 43,16-21
Ps 126 (125)
Fil 3,8-14
Iv 8,1-11

- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - PETAK - 5. KORIZMENA NEDJELJA

PETAK – PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C)
POUZDANJE U BOGA KOJI SPASAVA

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U petak prije Velikog Petka muke našeg Gospodina Isusa Krista, Crkva nam čita nekoliko redaka iz »Ispovijesti« proroka Jeremije.
Iz njih se dobro vidi da prorok na sebi osjeća svu težinu zadaće koju Bog nekome povjeri za druge.
S tog vidika je lako shvatiti da uloga starozavjetnih proroka nije bila ni ugodna ni laka.
Oni su bili Božji izabranici i miljenici, ali često potresna poruka koju su morali navještati narodu, činila ih je redovito njihovim suvremenicima omraženima.
Više se puta dogodilo da su ih progonili, naročito vlastodršci, a poneki put i mještani i rodbina, na što se tuži i Isus.
Zaista je slabom čovjeku teško biti povazdan na ruglo i podsmjeh zbog Gospodina i zbog njegove riječi koju, htio ne htio, mora naviještati.
Malo je tko to osjetio u tolikoj mjeri kao Jeremija, navjestitelj i pralik Kristove muke.

Istina, i Isus je mogao ponavljati ono što je Jeremija rekao s obzirom na svoje strašne neprijatelje koji mu rade o glavi, počevši od apostola izdajnika pa do mnoštva naroda koje mu je u razmaku od četiri dana klicalo »Hosana« i »Propni ga«. Ali on to ne čini.
Uvjerenje da je Bog s njime i da bi mu Otac u kritičnom času mogao poslati u pomoć dvanaest legija anđela (Mt 26,53) davalo mu je nepokolebivu smirenost i potpunu odanost Ocu za čitavo vrijeme muke.

Kad je Isus u Jeruzalemu o blagdanu posvećenja hrama nedvosmisleno izjavio da su on i Otac jedno, dakle dvije osobe s jednom božanskom naravi, Židovi su ga htjeli kamenovati.
Gospodin ih žalosno i nekako ironično pita za koje mu od tolikih njegovih dobrih djela naplaćuju kamenjem. Uz to potkrepljuje svoju izjavu o jedinstvu s Ocem tvrdnjom da njegova dobra djela dolaze od Oca i da su to zapravo djela Boga Oca koji je u njemu.

Budući da njegovim protivnicima ne ide u glavu da bi čovjek mogao ujedno biti i Bog, Isus ih hoće privesti pravilnom shvaćanju izrekom iz Svetog Pisma koje naziva »bogovima« suce koji sude u ime Božje (usp. Ps 81,6). Ako Sveto Pismo naziva ljude kojima je upućena Božja riječ, »bogovima« da bi mogli suditi pravedno, kudikamo više vječna Riječ, koja je proizašla iz samog Božjeg bivstva i koju je kao utjelovljenog Boga-čovjeka Otac poslao na svijet i ujedno posvetio kao otkupitelja i spasitelja ljudi, može se nazivati Božjim Sinom.

Vjera se ne sastoji od samih izjava i pukih riječi, pa se Gospodin još jednom poziva na svoje djela.
Isusova čudesa mogla su i mogu sve ljude dobre volje barem potaknuti da se pitaju tko je taj koji ih čini. Tim bi putem svi morali doći do zaključka da su Otac i Sin jedno. Međutim, kad čovjekom gospodare predrasude, uzalud im se pokazuju i tako velika čudesa kao što ih je činio Isus.
Njihova zaslijepljenost ide do kraja i strovaljuje ih u jamu iz koje ne mogu vidjeti kako Isusu ne mogu ništa.
Već im je jedanput u svom rodnom kraju pokazao (Iv 10,18) da je on potpuni gospodar svoga života i da mu ga oni uza svu svoju najgoru volju i mržnju ne mogu oduzeti.
Dogodit će se i to da će mu i život oduzeti, ali kada on bude htio i kad dođe onaj čas koji mu je njegov Otac odredio.
Zasada ide još jednom u krajeve gdje je nastupio svoj javni život kad ga je Ivan krstio.

Tako je Gospodin napustio hram i Jeruzalem i prešao k poganima s onu stranu Jordana. U Jeruzalem će se vratiti samo da umre i svojom smrću sklopi sa svim ljudima novi savez. Stoga u Jordanu sv. Ćiril Aleksandrijski gleda sve vode krštenja koje će nebrojene dovesti do Krista i vjere u njega. Na taj se način, razmišljajući o tim događajima života Isusova, mi kršćani pripravljamo da jednim pogledom promotrimo i zajedničkim raspoloženjem proživimo Gospodinovu pashu trpljenja i pashu (vazam) uskrsnuća, jedno te isto i jedinstveno Božje djelo po kojem smo svi mi postali djeca Božja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 20,10-13
Ps 18 (17)
Iv 10,31-42

- 08:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - VELIKI TJEDAN - SVETI UTORAK

VELIKI TJEDAN – SVETI UTORAK (Godina C)
PRAVEDNI SLUGA BOŽJI - PATNIK

»Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima da spas moj budeš do nakraj zemlje.« (Iz 49,6)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Prorok Izaija nam govori o osobi i zadatku Sluge Gospodnjega. Njega je Bog pozvao od materina krila, On mu je odredio ime i poslanje i dao veliku snagu njegovim riječima.
Posebno je značajno da će se Bog proslaviti u svome sluzi, a i sluga će se proslaviti u Božjim očima.
Taj Sluga Božji o kojem govori prorok Izaija jest Mesija, Sin Božji i naš Gospodin Isus Krist. Isus je sve činio da se proslavi Otac u Sinu (usp. Iv 14,13), a i Otac je proslavio Sina (usp. Iv 8,54; 12,28)
Zato Bog i kaže svome Sinu: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.« (Iz 49,6)

Bog postavlja svoga Sina za svjetlost narodima, jer On će Božje spasenje donijeti svim ljudima i narodima.
Ljudi su mislili da su Kristov trud, muka i smrt uzaludni, ali Bog mu je za to osigurao veliku nagradu i dao mu u baštinu mnoga plemena i narode; a to sačinjavamo mi kršćani i svi otkupljenici. Taj božanski Patnik koji je bio upao u ruke zlotvora i u šake silnika i tlačitelja što mu i život oduzeše, svim ljudima je navijestio Božju pravednost i svojom smrću i uskrsnućem donio oslobođenje i spasenje i otvorio vrata vječnoga života.

Današnje sv. Evanđelje po Ivanu nam stavlja pred oči dvojicu apostola koji će biti žalosni protagonisti svih tih zbivanja.
Gospodin Isus i jednom i drugom apostolu naviješta ulogu koju će odigrati u njegovoj muci.
Već je kod pranja nogu na posljednjoj Večeri Gospodin dva puta dao razumjeti da zna kako će ga jedan od dvanaestorice apostola izdati (usp. Iv 13,10 i 18).
I to je Judi moglo pomoći da uvidi svoje grozno stanje, ali njegova zaslijepljenost je već postala neizlječiva.
Pod utiskom da im je sam Učitelj oprao noge, apostoli nisu shvatili sav domašaj tih Kristovih riječi: »Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!« (Iv 13,21)

Prije, dakle, nego im Gospodin darom Presvete Euharistije iskaže svoju najveću ljubav, trebalo je izdajicu javno otkriti i udaljiti iz apostolskog kruga. Učinio je to odlučno, ali nadasve obazrivo ni ne spomenuvši ime izdajnika. Sam je Isus kod toga u duši najviše trpio, što se opažalo i na njemu pa zato evanđelista Ivan kaže da se Gospodin potrese u duhu.
Sv. Toma Akvinski uz to mjesto upozorava crkvene poglavare kako imaju postupati kad moraju koga ukoriti ili kazniti: ne u srdžbi i krutosti nego s velikom boli nad grijehom i s milosrđem nad grešnikom.
Zatim taj Isusov postupak s apostolom izdajicom Judom je opomena svoj Crkvi da svoje nevrijedne članove, odnosno sve kršćane koji se nalaze u smrtnom grijehu ne smije prepustiti k Euharistiji, ako se prije ne pomire s Bogom u skrušenoj i valjanoj ispovijedi. Gospodin je dozvolio da Juda bude kod posljednje Večere i oprao mu je noge kao i drugim apostolima, ali mu nije dozvolio da primi pričest, jer Euharistija nije bila za izdajicu.
Stoga je općenito mišljenje tumača ovoga događaja da je Judi pružen običan zalogaj, a ne posvećeni kruh i vino koje je Krist pretvorio u svoje tijelo i krv.
Prema tome taj će događaj ostati kao zastrašujuće upozorenje svima nama za sve Mise i Pričesti do svršetka svijeta.

U tom izvještaju posebno su upadne dvije riječi, obje tajanstvene: Sotona i noć. Strahovita je činjenica da se u ljudskoj duši tako neposredno bore za prevlast Krist i Sotona te da je svatko toliko blizu svjetlosti i tami.
Zato nitko od nas nema pravo da se uznosi nad Judom i da postane ohol.
Malo manji grijeh izdajstva od Judina počinio je i povlašteni Petar kojega je Isus izabrao za poglavara apostolima i uspostavio za temelj Crkvi svojoj.
Zato odgovara Isus Petru koji se hvali da će i svoj život položiti za Gospodina: »Život ćeš svoj položiti za mene? Zaista, zaista kažem ti: Pijetao neće zapjevati dok me triput ne zatajiš« (Iv 13,38).

A i ostali su se apostoli raspršili za vrijeme Gospodinove muke uključivši i ljubimca Ivana (usp. Mt 26,31).
Samo »u Judi se u slijepoj strahoti pokazalo ono što je posvuda oko Isusa vrebalo kao mogućnost... Izdaja je Boga svakome na dohvat ruke, ona nam je strahovito blizu.« (Guardini)
»I onaj koji je izašao u noć bijaše noć« kaže sv. Augustin. A upravo tu noć svakome čovjeku donosi u dušu svaki teški grijeh.
U svim tim događajima opet nam se dakle stavlja pred oči zajedno i najdublji pad čovjeka u Judi i njegovo najveće uzvišenje u Kristovoj ljudskoj osobi.
»Pošto dakle Juda iziđe, reče Isus: „Sada je proslavljen Sin Čovječji! I Bog je proslavljen u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi. Da! Uskoro će ga proslaviti!”« (Iv 13,31-32)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 49,1-6
Ps 71
Iv 173,21-33. 36-38

- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2010., subota

GODINA C - SUBOTA NAKON USKRSA

PRVA SUBOTA NAKON USKRSNUĆA (Godina C)
TREBA RADIJE SLUŠATI BOGA NEGO LJUDE

»I reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju.”« (Mk 16,15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Apostoli su bili »pratioci« Isusovi i kao takvi najbolji su svjedoci njegova života, smrti i uskrsnuća. Kao takve su ih poznavali i židovski poglavari koji su ih ispitivali zbog čuda što su ih činili u Isusovo ime. Ni istražitelji nisu mogli a da se ne dive neustrašivosti apostolâ, a pogotovo kad se iz svega njihova nastupa vidjelo da su neuki i priprosti ljudi. Jakost Isusovih svjedoka nije u rječitosti i ljudskoj mudrosti nego u stvarnosti koju oni zastupaju.
Ta je u tome ozdravljeniku bila tako očita da suci istražitelji nisu mogli ništa odgovoriti optuženim apostolima na njihovu tvrdnju da se to čudo dogodilo u ime Isusa koji je uskrsnuo.
Kad su se tako našli u škripcu, narediše da apostoli izađu kako bi se oni posavjetovali što da poduzmu.
Očito čudo nisu mogli zanijekati, još manje zbog njega apostole kazniti, pa najbolje što su znali izmisliti bilo je da narede apostolima neka šute. Ta se zavjera šutnje i ignoriranja Božje istine u povijesti Crkve mnogo puta ponovila, a naše je vrijeme nažalost upoznalo i »Crkvu šutnje« u zemljama s komunističkim režimom.

Ali apostoli su uskratili poslušnost nepravednoj i bezbožnoj naredbi s izjavom da se više valja pokoravati Bogu nego ljudima. Stoga »im Petar i Ivan odgovoriše: „Sudite, je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.”« (Dj 4,19-21)
Isus Bog im je naredio da o njemu govore i za njega svjedoče i zato nijedna ljudska vlast im to ne može zabraniti.
A nije posrijedi bila samo Isusova izričita zapovijed nego i njihov doživljaj puka stvarnost, pa nisu moglu ne govoriti ono što su vidjeli i čuli. To je sve bilo tako očito i jednostavno da su i sami suci to više manje uvidjeli.
A budući da je valjda narod vani čekao da vidi kako će to ispitivanje završiti, narodnim poglavarima nije preostalo drugo nego apostole otpustiti. Kako su to učinili zbog naroda, taj narod je onda zajedno s apostolima slavio Boga za sve ono što se u ta dva dana dogodilo.

Njihovo slavljenje prelazi i na nas, a budući da je povod slavljenja isti kao i onda, činimo to i mi danas.
Stoga u Kristovo ime slavimo Boga koji svoga Sina nije predao trajnoj smrti i što je On svojim uskrsnusnućem postao naš Spasitelj.
Time danas još jedanput prinosimo njegovu i našu žrtvu za sve koje se udostojao iz vode i Duha Svetoga nanovo roditi i dati im otpuštenje svih grijeha. Koje li mnoštvo okupljenih i krštenih danas slavi Gospodina. Samo neka svi slave Boga!

Nevjera apostola u odnosu na Isusovo ukazanje Mariji Magdaleni i drugoj dvojici učenika što nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Marku spomenuta je zbog toga da se vidi koliko razumijevanja i samilosti moramo osjećati prema onima koji i u naše dane nisu u stanju da budu među onima za koje Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20,29).
Vjera jest i uvijek će ostati Božji dar koji treba izmoliti.

Ali to ne znači da se čovjek smije suprostavljati dokazima i pomagalima vjere.
Zato je Gospodin i korio nevjeru svojih apostola kojima je predbacio čak i okorjelost srca, jer nisu vjerovali onima koji su ga vidjeli pošto je uskrsnuo.
»Napokon se ukaza Jedanaestorici dok bijahu za stolom. Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsloga od mrtvih.« (Mk 16,14-15)

Upravo se kod uskrsnuća mjeri naša vjera, jer vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u otkupljenje, u pobjedu Boga nad čovjekovim grijehom.
Bez vjere u Isusovo uskrsnuće i na temelju njegova, u vlastito uskrsnuće, čovjek ostaje puki čovjek, subjektivno neotkupljen, bez perspektive i konačnog cilja.

Crkva ne želi ostaviti nikoga u tako bijednom stanju pa na kraju uskrsne osmine donosi Isusovu naredbu apostolima i njihovim nasljednicima da idu po svem svijetu i propovijedaju Radosnu vijest spasenja svakome stvorenju.
I reče im Isus: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16,15). A nema ni za jednoga čovjeka radosnije vijesti i nauke od one koja nas uvjerova da nismo osuđeni na trajnu smrt, nego da ćemo uskrsnuti kao što je slavno uskrsnuo naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist. Te misli uskrsnuća izražavaju i molitve kojima danas okružujemo misnu žrtvu i gozbu.
Upravo euharistijska žrtva nam je uzrokom trajne radosti, jer nas ona treba dovesti do nepokvariva uskrsnuća našeg proslavljenog tijela.
Zato se cijela Crkva kroz ovo uskrsno vrijeme moli Bogu da zaslužimo onomu, kojemu smo već uskrsli u krštenju vjerom, pridružiti se u nebeskoj domovini današnjim pravilnim življenjem.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 4,13-21
Ps 118 (117)
Mk 16,9-15

- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA 1

DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
USKRSLI I ŽIVI SPASITELJ POBJEĐUJE SMRT I DONOSI NAM MIR

»Uvečer toga prvog dana u sedmici, dok su vrata (kuće) gdje bijahu učenici bila zatvorena zbog straha od Židova, dođe Isus, stade pred njih te im reče: „Mir vama!” Rekavši to pokaza im ruke i bok. I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.« (Iv 20,19-20)

Verrocdet: Isus i Toma

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Osnovna poruka kršćanske vjere jest Kristovo uskrsnuće kao zalog našega uskrsnuća i naše buduće slave u vječnosti. Stoga biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa Nazarećanina, koga su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga.
Krist je Početak novoga svijeta u kojem mi sada živimo i koga ostvarujemo, a njegova punina je vječni život.
Danas Bog po svome Jedincu pobijedi smrt i nama otvori pristup u vječni život.

Taj danas trajno odzvanja u svim liturgijskim slavljima, a njegovo posadašnjenje posebno slavimo u vazmeno vrijeme i ugrađujemo kroz sve svoje napore i zalaganja u osobni život, u život Crkve i svijeta.
Kristovo uskrsnuće je jezgra svega propovijedanja Crkve kao i cjelokupnog života kršćana. Ono je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja riječju i životom svjedoče za tu temeljnu istinu naše vjere i povijesti: Krist je uskrsnuo i s njime i mi neprestano uskrsavamo.

Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici. Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica na toj činjenici i na vjernosti uskrslome Kristu zasniva, razvija i širi.
Djela sadrže propovijedanje apostola, opisuju život prvih kršćanskih zajednica i širenje vjere u Krista po svem tada poznatom svijetu.
Ono što je Spasitelj obećao svima onima koji budu vjerovali u njega (usp. Iv 14,12), ispunilo se u prvom redu na apostolima.
»Po rukama se apostolskim događala mnoga znamenja i čudesa u narodu.« (Dj 5,12)

Ta čudesa su poticala sve veće zanimanje i oduševljenje u narodu prema kršćanskoj vjeri. Vanjska čudesa koja su činili apostoli na bolesnicima prouzrokovala su još veće nutarnje milosti obraćenja u mnogim prisutnima. I tako se iz dana u dan povećavao broj vjernika, odnosno ljudi i žena koji su prigrlili kršćansku vjeru. Tako su vanjska čudesa uvelike pridonosila rastu prve Crkve. Zatim vjerničko svjedočenje i življenje prvih kršćana osvajalo je sve više ljudi.
»I sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu, tako te su na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležajima i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih. A mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi i svi bi ozdravljali.« (Dj 5,14-16)

Uskrsli Krist se i danas očituje u svojoj Crkvi. On nas preko znakova svoje prisutnosti među nama potiče na sve življu vjeru i od nas traži posvemašnje obraćenje.
Zato je itekako potrebno da i mi u svojoj sredini djelotvornošću svoga života budemo znak Uskrsloga u našem narodu i svijetu, posebno među patnicima.
Potrebno je liječiti rane duše i tijela ljudima i narodu, jer moć iscjeljivanja Krist je po svojim apostolima povjerio kršćanima svih vremena.

Naša vjera u uskrslog i živog Spasitelja mora nadvladati svaku ljudsku mržnju i zloću.
Tom vjerom je apostol Ivan ugledao živoga Gospodina i tu radosnu poruku navješćuje svojoj braći kako bi ustrajali u progonstvu. Tako i mi možemo posred tolikih kušnji i smrti računati na pobjedu koju nam omogućuje uskrsli Gospodin.
On je jedini smisao našeg života i sve povijesti. On jedini poznaje tajnu Božje budućnosti. Takav je Krist nazočan u svojoj Crkvi koja je označena sa »sedam svijećnjaka«. Posred njih stoji On, kao gospodar i Gospodin svoje Crkve, kao Onaj koji je hrabri i bodri. Krist je u svojoj Crkvi živ, stalno je u njoj nazočan i djelatan. Stoga kroz progonstva i teškoće u njoj uvijek blista nada u proslavljenog Krista s kojim će biti proslavljeni svi koji ustraju u vjeri.

Sv. Ivan na Patmosu

On u svojoj Crkvi neprestano stavlja svoju desnicu na svakog kršćanina govoreći: »Nemoj se bojati! 'Ja sam Prvi' i 'Posljednji', Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja.« (Otk 11,17b-18)

Prema tome poput Krista i vjernik se može othrvati zlu. Kršćani su pozvani da se suprostave zlu, da odolijevaju u kušnjama i surađuju u izgradnji novoga, boljega Božjega svijeta, zasnovana na istini i ljubavi, pravdi i miru među ljudima i narodima. Tako će kršćani vjerom posvjedočiti Božju pobjedu nad zlom i smrću.

Uskrsli i živi Spasitelj pobjeđuje smrt i donosi nam mir. On se i danas očituje u Crkvi svojom riječju i svojim znakovima.
Krist nam u svakoj osobi može otkriti svoju nazočnost i u svakoj ljudskoj riječi može nam upraviti svoj dar mira.
Tako slično Isus čini nakon uskrsnuća svojim ukazanjem učenicima. Prvi Isusov pozdrav koji upućuje svojim učenicima jest pozdrav mira. Isus apostolima želi mir od Boga, mir u njihovoj zajednici i mir među svim ljudima.
»Uvečer toga prvog dana u sedmici, dok su vrata (kuće) gdje bijahu učenici bila zatvorena zbog straha od Židova, dođe Isus, stade pred njih te im reče: „Mir vama!” Rekavši to pokaza im ruke i bok. I učenici se obradovaše kad vidješe Gospodina.« (Iv 20,19-20)

Mir je dar što nam ga samo Bog može dati.
Po Isusu svaki je njegov učenik graditelj mira. Stoga omirotvorene apostole Isus šalje u svijet, tvori ih poslanicima svojeg mira. Šalje ih na isti posao na koji je njega poslao nebeski Otac.
»Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,21-23)

Zajednica Isusovih učenika, Crkva, nastavlja Kristovo mirotvorno djelo kroz povijest. Učenici, Isusovi poslanici, dišu Kristovim Duhom, a On je Duh koji stvara pomirenje i mir oproštenjem grijeha.
Svijet treba toliko mira zato što treba nadasve oproštenja. Nema pravde koja bi mogla izravnati sve nepravde i zla među ljudima i narodima.
Potrebna je ljubav Božja.
Istom je ta ljubav koja od Boga dolazi, ona oprosna ljubav, preduvjet mira.
Ta ljubav koja donosi mir u naše duše i srca potrebna je danas svima nama da nas izliječi od naše nevjere tako da bi i mi s apostolom Tomom mogli uskliknuti: „Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)
To će nam pomoći da konačno shvatimo da je Isus Krist: Sin Božji i da vjerujući u njega imamo život u Imenu njegovu.
Tada će naša radost i u patnjama koje podnosimo, postati znak sile Isusove i pobjede koju je On zajamčio svojom smrti i uskrsnućem.
Odgovoriti mu ljubavlju znači prihvatiti životno zalaganje koje ni pred čime ne preže da bi se (konačno) ostvarilo Božje kraljevstvo među ljudima. Zbog toga ne smijemo tražiti nikakve druge slave osim one koja pripada Kristu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 5,12-16
Ps 118 (117)
Otk 1,9-11a.12-13.17-19
Iv 20,19-31

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA 2

DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
VJERA U USKRSLOGA KRISTA ISCJELJUJE DUŠU I SRCE I JAČA U PROGONSTVIMA I ŽIVOTNIM TEGOBAMA

»Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!”« (Iv 20,28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Nalazimo se još u ozračju radosti Uskrsa.
Liturgijsko vrijeme Uskrsa slavimo sve do Duhova. Zato Liturgija i ove nedjelje nas zove na susret s Uskrslim, koji je Prvi i Posljednji i Živi.
On je bio mrtav a sada živi u vijeke vjekova te ima ključe »smrti i Podzemlja«.
Njegovo uskrslo stanje tiče se svakoga čovjeka jer je On sudac živih i mrtvih.
Uskrsli Krist daje smisao životu svakoga čovjeka i cijeloj ljudskoj povijesti i potiče svakoga od nas da surađujemo s njime oko izgradnje humanijeg svijeta.

Mogli bismo upasti u napast da zavidimo Isusovim suvremenicima i svjedocima čudesnih djela koje je činio Uskrsli Krist. Ipak, Krist se nije nikad očitovao u nekoj spektakularnosti. On to ne želi ni danas, već nas preko znakova svoje prisutnosti potiče na sve življu vjeru i od nas traži posvemašnje obraćenje.

Tako nam Djela apostolska prikazuju nastanak i djelovanje prve Crkve, odnosno zajednice ljudi i žena koji se okupljaju oko Uskrsloga Krista Gospodina pod vodstvom Dvanaestorice apostola.
Kršćani Jeruzalema okupljali su se »u Trijemu Salomonu, koji se nalazio uz Hram, da bi ispovijedali svoju vjeru, međusobno se podržavali i svjedočili o spasenju koje je svima ponuđeno u Kristu. A iz dana u dan »sve se više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu« (Dj 5,15).
Na taj način uz muškarce su i žene Židovke, zajedno s onima što su na uskrsno jutro primile na grobu vijest da ne trebaju tražiti Živoga među mrtvima, punopravne članice Isusova pokreta i svjedoci Uskrsloga među ženskim osobama svoga grada. Zato po Djelima apostolskim Crkva je zajednica muškaraca i žena koji Isusa prihvaćaju kao Gospodina na čelu s Dvanaestoricom apostola i njihovim nasljednicima.

Čudesa koja se događaju na zagovor apostola dokaz su da je Isus zaista živ i da po svom Duhu djeluje u Crkvi. Pred Petra, poglavara apostola kojega je Isus uspostavio kao temelj svojoj Crkvi, ljudi donose svoje bolesnike vjerujući da im i njegova sjena može olakšati boli.
A »donosili bi bolesnike i opsjednute nečistim duhovima, i svi bi ozdravljali« (Dj 5,16).

Moć iscjeljivanja Krist je povjerio svojim apostolima, a po njima kršćanima svih vremena. Mi danas ne trpimo toliko od fizičkih i tjelesnih slabosti, koliko od bijede koju nam namire nepravedno i nasilno društvo. Zato je potrebno da i mi u svojoj sredini djelotvornošću svoga života budemo znak i svjedoci Uskrsloga Krista u našem svijetu.
Tako Ivan apostol »suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti u Isusu« koji bijaše prognan s ostalim kršćanima »na otoku zvanu Patmos zbog Riječi Božje i svjedočanstva Isusova« (Otk 1,9) za vrijeme euharistijskog slavlja vidi Uskrsloga Isusa obučena u velikosvećeničku liturgijsku odjeću koji mu se predstavlja kao gospodar živih i mrtvih i govori mu: »Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji (A i ©), i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja.« (Otk 1,18)

Braća Limbourg: Sv. Ivan na Patmosu

Vjerom je Ivan ugledao živog Gospodina i tu radosnu poruku navješćuje svojoj braći kako bi ustrajali u progonstvu.
Treba progonjenoj braći i sestrama objasniti smisao svega što im se događa i pomoći im da otkrivaju tragove Božje prisutnosti u događajima koji im se čine okrutnima.
U Isusu uskrslom vjernicima postaje jasno ono što jest i ono što još ima doći.
To je poziv svima nama da obnovimo vjeru u Uskrsloga Krista koji je Prvi i Posljednji i Živi.
On daje smisao našem životu, pojedinačnim i zajedničkim nastojanjima ljudi oko dobra i spasenja.
I mi možemo poslije kušnji i smrti računati na pobjedu koju nam omogućuje uskrsli Gospodin.

U današnjem sv. Evanđelju po Ivanu koje nam opisuje ukazanja Isusova apostolima u Jeruzalemu naglašen je novi život koji Uskrsli daje vjernicima po svom Duhu i vjera onih koji nisu vidjeli, a vjeruju. I mi smo od onih o kojima govori Evanđelje koji nisu vidjeli Isusa niti čuli njegova glasa. Ali i mi smo sretni jer i danas se Isus očituje svojom riječju i svojim znakovima i Krist nam u svakoj osobi može otkriti svoju nazočnost i u svakoj ljudskoj riječi može nam upraviti svoj poziv.

- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA - ČETVRTAK

DRUGA NEDJELJA VAZMA: ČETVRTAK (Godina C)
APOSTOLI SU SVJEDOCI KRISTOVA USKRSNUĆA

»I mi smo svjedoci tih događaja, i Duh Sveti koga dade Bog onima što mu se pokoravaju.« (Dj 5,32)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Djela apostolska sve više prelaze u apostolske muke. Oslobođeni iz tamnice i oprezno dovedeni od stražara, eto apostola opet pred Velikim vijećem. Predsjednik toga vijeća pita apostole kako su se, usprkos njihovoj oštroj zabrani, usudili govoriti narodu o Isusu.
Isus im je tako mrzak da niti ne spominje njegovo ime taj veliki svećeniik, nego samo ono što narodne poglavare najviše smeta a to je strah od kazne Božje koja bi ih mogla zateći zbog prolivene krvi toga čovjeka.

Petar s drugim apostolima priznaje da su širili Isusovu nauku, iako im je Veliko vijeće to bilo zabranilo.
Oni su tako postupali, jer im je to Bog izričito zapovijedio. Zato Petar i apostoli odvrate: »Treba se većma pokoravati Bogu nego li ljudima!« (Dj 5,29)

Apostoli se ponovo pozivaju na Kristovo uskrsnuće i još jedanput predstavnicima naroda spočitavaju u lice da su Isusa ubili. A eto njega, koga su oni ubili, Bog nije samo uskrisio od mrtvih, nego ga je postavio za Vođu i Spasitelja svega svijeta, u prvom redu Izraela. To će Isus biti svima koji se obrate i time zasluže oproštenje grijeha.
Za te spasonosne istine apostoli svjedoče svom dušom i to njihovo svjedočanstvo potvrđuje i Duh Sveti.
»I mi smo svjedoci - kažu apostoli - tih događaja, i Duh Sveti koga dade Bog onima što mu se pokoravaju.« (Dj 5,32)

A svjedočanstvo je Duha Svetoga u jeruzalemskoj zajednici bilo vrlo očevidno po izvanrednim darovima koje je Bog dijelio Kristovim sljedbenicima, odnosno onima koji mu se pokoravaju. A kršćani su se pokoravali ne samo Bogu nego i njegovim namjesnicima, apostolima koji još nisu imali s njima nikakvih poteškoća. Oni su bili uvijek svjesni da sve imaju od Boga i da će njemu za sve odgovarati. Zato je Božjim ljudima svuda najviše na srcu jedinstvo u Bogu.
Tko se s pouzdanjem utječe Bogu, taj će se prije ili kasnije uvjeriti da Gospodin okreće svoje lice od onih koji rade zlo, a da pravedne izbavlja iz svih njihovih tjeskoba.

Otac šalje svoga Sina na zemlju da spasi ljude.
Stoga su i svi ljudi dužni primiti njegovo svjedočanstvo, jer Sin nam je donio ono što je vidio i čuo od Oca.
Otac se i Sin daju po Duhu bez mjere svima koji primaju Kristovo svjedočanstvo. Bez mjere sa strane Boga, a sa strane čovjeka koliko hoće i može primiti.

Prema tome, osim o Nikodemu i Ivanu, u ovom Evanđelju je riječ i o nama. Svi smo sa zemlje, zemaljski smo i zemaljski govorimo. Ali ako primamo Kristovo svjedočanstvo, mi potvrđujemo »da je Bog istinit«(Iv 3,33).

Vjerom se sjedinjujemo s Isusom, a po njemu s Ocem koji je sve predao njemu u ruke.
Ako mi svojim prianjanjem uz Krista i svojim svjedočenjem za njega nešto Bogu dajemo, za to primamo neusporedivo više: život vječni.
Samo smo i tu stavljeni pred sudbonosan izbor: ili vjerovati u Krista i imati vječni život, ili ne vjerovati i na se navući Božji gnjev.
»Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.« (Iv 3,36)

A kao što je u Bogu život vječan tako i Božji gnjev ostaje zauvijek. Zato sv. Augustin zaključuje: »Vjeruj u Krista koji je za te postao smrtan da ga možeš dostići besmrtna.
Kad, naime, dostigneš njegovu besmrtnost, i ti ćeš prestati biti smrtan. On živi, a ti umireš; on je umro da ti živiš. Donio nam je Božju milost i odnio nam je Božji gnjev. Bog je pobijedio smrt da smrt ne pobijedi čovjeka« (13 Trakt.)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 5,27-32
Ps 34 (33)
Iv 3,31-36

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. VAZMENA NEDJELJA - SUBOTA

DRUGA NEDJELJA VAZMA: SUBOTA (Godina C)
IZABRAŠE SEDAM MUŽEVA PUNIH DUHA SVETOGA ZA SLUŽBU LJUBAVI U CRKVI

»Ja sam! Ne bojte se!« (Iv 6,20)

Julius Sergius von Klever: Krist hoda po vodi

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaka osoba i prema tome svaka zajednica ima svoje nutarnje i vanjske probleme.
Tako je bilo i s prvom kršćanskom zajednicom u Jeruzalemu. Njezino je neprestano povećavanje zabrinjavalo ne samo protivnike nego je donosilo sve veće probleme apostolima.
Poteškoće su nastale upravo u onome što je kod prvih kršćana bilo posebno hvalevrijedno: odnosno u svakidašnjem međusobnom pomaganju.
Zajednička su dobra kršćana, makar su bila ne znam kako idealno sakupljena, produbila pukotinu koja je u prvoj Crkvi bila već time što su se u njoj nalazili Helenisti i Hebreji.
Različita naziranja, onih koji su prije krštenja bili pogani i onih koji su odrasli u Mojsijevu zakonu, kasnije će se sve više razviti, a početak je nesloge bilo mrmljanje Helenistâ na Hebreje da im se udovice zapostavljaju u svakidašnjoj pomoći.

Apostoli su nastojali miriti duhove i sami nadzirati da ne dolazi do nesuglasica, ali kako je broj učenika u Jeruzalemu silno rastao, uvidješe da su te materijalne brige sve više na uštrb njihova apostolskog rada.
»Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De, pronađite braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.”« (Dj 6,3-4)
Tako je u prvoj Crkvi nastala ustanova đakona koje su apostoli postavili da »služe za stolovima«.

Božjoj su Crkvi bile potrebne nove ljudske strukture preko kojih će je Duh Sveti voditi i sve više učvršćivati iznutra i izvana.
Krist Gospodin je svoju Crkvu zamislio i ustanovio kao družbu te joj je sam odredio prvu i najvišu hijerarhijsku upravu: dvanaestoricu apostola na čelu s Petrom.
Evanđelje (Lk 10,1) još spominje sedamdeset i dvojicu drugih učenika te pobožne žene koje su išle za Isusom i dvanaestoricom apostola te im pomagale svojim dobrima.

Budući da je i ta služba važna i Crkvi od prijeke potrebe, apostoli traže da se za prve đakone izaberu ljudi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti.
Sakralnost je đakonske službe istaknuta i načinom kojim su đakoni uvedeni u svoju dužnost: molitvom i polaganjem apostolskih ruku na njih.

Kroz povijest će đakoni u Crkvi imati veći ili manji upliv prema prilikama vremena i osoba.
Drugi Vatikanski Sabor posvetio im je dosta svojih razmatranja i nekoliko odluka (C 29,31; B35; Bs 15; M 15,16).
Crkva sada traži sve veću njihovu pomoć da bi se, kao i u apostolsko doba, biskupi i svećenici mogli potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja, konkretno službama za koje se traži biskupski i svećenički red.
I za taj znak vremena treba moliti i biti otvoren Božjem Duhu koji vodi Crkvu i nikad ne napušta.

Iako mi danas ne živimo u danima tjelesne gladi, ipak naša duša je gladna Boga i neprestano u sebi osjeća čežnju za nebeskom hranom s Gospodnjega stola.
A tu nam hranu mogu samo dati apostoli, odnosno biskupi kao njihovi nasljednici i svećenici. Kad ne bismo imali biskupa i svećenika, onda ne bismo imali ni Krista među nama.
A »gdje nema Krista, tu je mrak i oluja te prijeti opasnost« - kaže sv. Ćiril Aleksandrijski.
I sami apostoli su se bili uplašili na uzburkanom moru one večeri kad se već bilo smrklo i kad Isusa nije bilo s njima, kako nas izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu.
Ali Isus im je odmah pritekao u pomoć hodeći po moru i govoreći im: »Ja sam! Ne bojte se!« (Iv 6,20).

Tako se i kršćani, iako imaju nadu u budući život - većinom uznemire kad gledaju da propadaju zemaljske stvari i da se ruše veličine ovoga svijeta.
Ako otvorimo Evanđelja, ako otvorimo sv. Pismo, vidimo da je ondje sve to predviđeno, tj. da Gospodin tako postupa.
»On ponizuje svjetske velikaše da ga slave ponizni.« (Augustin). Kad su apostoli uzeli Isusa u lađicu, brzo stignu do obale. S njime se »s vode prelazi na kopno, s puta na cilj« (Augustin).

Ćiril Aleksandrijski

»Ako je Isus s nama, tada bez truda izvodimo i ono što se nismo usudili ni ponadati se. Isusovo prisustvo oslobađa od svake pogibelji i pomaže izvršiti djela koja nadilaze svako očekivanje.« (Ćiril Aleksandrijski)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 6,1-7
Ps 33 (32)
Iv 6,16-21

- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. VAZMENA NEDJELJA 1

TREĆA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
USKRSNUĆE I PETROVA SLUŽBA U CRKVI

»Pošto su doručkovali, Isus upita Šimuna Petra: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me više nego ovi?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi jaganjce moje!” reče mu Isus. Upita ga drugi put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus. Upita ga treći put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita po treći put: „Ljubiš li me?” pa mu reče: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus.« (Iv 21,15-17)

Ako me ljubiš, pasi ovce moje!

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Kroz svu povijest Crkve kršćani su morali često trpjeti progonstvo. Vazda je bilo društvenih poredaka kojima su kršćani bili trn u oku.
Tu činjenicu možemo različito tumačiti, ali ipak jedno je nedvojbeno: kršćani su u svim povijesnim razdobljima bili progonjeni jer su bili poslušni Evanđelju i nisu mogli prešutjeti istinu te prihvatiti kompromis s nepravdom i laži.

Crkva, svjedok Kristova uskrsnuća, ne može prešućivati istinu, pa ni onda kada joj prijete mogućnici ovoga svijeta. Tako nas Djela apostolska izvješćuju o prvom sukobu između Kristovih protivnika i negovih učenika. Neprijateljima Božjim je krivo što se uopće naviješta Isusovo ime koje oni neće ni da spomenu.
Silno ih smeta što su apostoli Kristovom naukom napunili grad Jeruzalem. Strah ih je osobito posljedica koje bi od togla mogle nastati: time bi sepokazalo da je Kristova krv bila nepravedno prolivena, što bi onda prouzročilo njihovu osudu pred Bogom i pred ljudima. Da to spriječe, kad nije bila dovoljna njihova zabrana kršćanskog propovijedanja, pristupili su i tjelesnom kažnjavanju prvih navjestitelja Evanđelja. Sa svoje strane su neprijatelji Božji učinili sve što su znali i mogli da zaustave širenje Kristova nauka.
Tako tada, tako neprestano kroz stoljeća. Mijenjaju se vlastodršci i ideologije, mijenjaju se sredstva i metode, ali cilj je Kristovih protivnika uvijek isti.

Međutim sve to nije moglo nikako ustrašiti i zaustaviti Kristove sljedbenike.
Oni su propovijedali Onoga kojega su ljubili i koji je njima značio sve u životu. Ta On je za njih „Začetnik i Spasitelj” (usp. Dj 3,15 i 7,35). On je svojim uskrsnućem otpočeo novi svijet, veliko oslobođenje ljudi od grijeha, smrti i mržnje.
Duh Sveti kojega su blagovjesnici Evanđelja primili u njegovo Ime dao im je proniknuti događaje kojima su bili očevici. Tako mu postadoše osvjedočenim svjedocima pred cijelim svijetom.

Bog je sva njihova snaga. On im je naredio da propovijedaju ono što su vidjeli i čuli. Zato će im Bog dati i snage da to čine.
Ako su se prije kolebali i u času se Kristove smrti razbježali, odjednom su postali neustrašivi otkad je Bog uskrisio Isusa od mrtvih. Ne mogu drukčije nego pridružiti se Duhu Svetom u svjedočenju svega Isusova mesijanskog djela. Sve kad bi i htjeli, ne bi mogli, ne bi smjeli šutjeti. Postali bi krivci pred Bogom i pred ljudima, jer naviještati Isusa se tiče spasenja svih ljudi. Kad ga ne bi navješćivali, navukli bi na se grijeh protiv čovječanstva.
Stoga su oni spremni u tu svrhu ne samo sukobiti se s vlastima, nego i sve pretrpjeti za Isusa.
»Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima - odgovoriše Petar i apostoli. - Bog otaca naših uskrisio je Isusa koga ste vi, vješajući ga na križ, ubili. Njega je Bog desnicom svojim uskrisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha. Za ovo svjedočimo mi i Duh Sveti kojega je Bog dao onima koji mu se pokoravaju.« (Dj 5,29-32)

Tako se, eto, pokazala na djelu Petrova služba naviještanja riječi istine, odnosno Evanđelja spasenja. On najvećom hrabrošću proglašava pashalnu kerigmu Kristove smrti -uskrsnuća, optužujući grijeh svijeta i u isto vrijeme pozivajući narod na obraćenje. To je prvi i temeljni Petrov zadatak u Crkvi da svjedoči za Isusa Krista u sili Duha Svetoga. Kasnije će se u Crkvi pojaviti, povezan s tom misijom, i zadatak bdijenja nad autentičnošću i ispravnošću svjedočenja za Isusa. A to je pravovjernost i učiteljstvo.
Ali Petrovo svjedočenje, kao i ono Isusovo, jest svjedočenje »kojemu se protivi« (usp. Lk 2,34) svijet i stoga po svojoj naravi naginje na mučeništvo.
To je sam Isus u Evanđelju dao na znanje Petru.
»To je rekao da označi kakvom će smrću Petar proslaviti Boga. Zatim mu reče: „Slijedi me!”« (Iv 21,19)

No, Petar ne svjedoči sam za Isusa Krista, već s njim to čine i drugi apostoli. Danas se sve to odražava u ponovnom otkrivanju kolegija biskupa: »Kao što po Gospodinovoj odluci sveti Petar i drugi apostoli tvore samo jedan apostolski kolegij, tako su na sličan način među sobom povezani Rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola.« (LG 22)

Za našu vjeru je važno da Isus ovim pouskranim zahvatom ustanovljuje u svojoj svetoj Crkvi Petrovu službu (munus Petrunum). Od početka je Isus s Petrom imao svoje nakane i to od prvog susreta, kad ga je ono brat Andrija priveo Isusu (usp. Iv 1,42). Odmah mu je nadjenuo novo ime koje označava novu službu i novu zadaću.
A Petrova zadaća nije neka služba kao i svaka druga u Crkvi. To je služba predstavništva ili zastupstva. On usred Crkve i za Crkvu mora predstavljati nazočnost Uskrsloga: Onoga koji je dao život za ovce, odnosno Onoga koji je umro, ali sada živi.
Stoga je Petar zbilja "vicarius amaris Christi", onaj koji čini vidljivom onu ljubav kojom je Krist ljubio svoju Zaručnicu: Crkvu.

Zato je Petrova služba u Crkvi nadasve služba ljubavi.
Tako Kristova ljubav prema Crkvi prolazi i izražava se kroz Petra. I dok je Petrov primat (prvenstvo) u Crkvi bio u Cezareji Filipovoj vezan uz ispovijest vjere, ovdje je on povezan uz ispovijest ljubavi.
»Pošto su doručkovali, Isus upita Šimuna Petra: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me više nego ovi?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi jaganjce moje!” reče mu Isus. Upita ga drugi put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus. Upita ga treći put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita po treći put: „Ljubiš li me?” pa mu reče: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus.« (Iv 21,15-17)

Ljubav koju je Petar tada Kristu iskazao, zapečatit će jednom i svojom smrću. Tako se on i u tom pokazao kao pravi namjesnik Kristov (usp Iv 15,13). Zato je Petar znak prisutnosti živoga Krista u Crkvi. Njegova dužnost je da čini vidljivim nutarnjeg vodiča Duha i da izražava jedinstvo svih karizma i svih službi u izgrađivanju jedinstvenoga Kristova tijela. Stoga je Petar središte jedinstva i žarište prema kojem se stječu svi otkupljeni. Zato autoritet Petra i njegovih nasljednika u Crkvi postoji i prevelik je u odnosu na sve vjernike. I taj autoritet izvire iz ljubavi. To je autoritet služenja. Papa je »sluga slugu Božjih«. Njegova je zadaća da »lovi« ljude za Kraljevstvo Božje i da »pase« milošću Božjom one koje je ulovio, odnosno on mora hraniti naukom i sakramentima one koji su se obratili na Evanđelje.

Ali prema današnjem Evanđelju, ne može se govoriti o Petrovoj službi, a da se ne govori i o službi Ivanovoj.
Petar i Ivan predstavljaju dva lica Crkve: Crkvu koja se bori i trudi u aktivnom životu i Crkvu koja razmatra o otajstvima vjere u kontemplativnom životu. Crkva ima i pozna dva života: jedan je u trudu i naporu akcije ovdje na zemlji, a drugi u odmoru i u nagradi kontemplacije na nebu.
Prvi život obilježava apostol Petar, a drugi Ivan.
Primjenjujući to razlikovanje stvarnoj Crkvi na zemlji, možemo govoriti o Crkvi koja širi Kraljevstvo i Crkvi koja to Kraljevstvo anticipira; odnosno o poslanju i prorokovanju u Crkvi.

Na taj način se može osvijetliti i odnos između hijerarhije i svetosti u Crkvi, između Crkve koja vlada i Crkve ljubavi.
Svima bi trebalo biti jasno da najveći u kraljevstvu nebeskom nisu ministri, nego sveci. Zbog toga kršćani ne smiju tražiti nikakve druge vlasti niti slave osim one koja pripada Kristu. Zato sve stvorenje na nebu i na zemlji i pod zemljom govori: „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!” (Otk 5,13)

Nepozanti umjetnik: Agnus Dei, Jaganjac Božji; Bazilika svetog Kuzme i Damjana; Rim, Italija; 7 st.

Ali svetost je za Crkvu pa je stoga u ovom životu i ona sama na neki način podložna službi koja predsjeda jedinstvu Crkve.
Radi toga Petar je »onaj koji predsjeda čitavoj Crkvi koja u ljubavi nalazi svoj temelj i svoju bit. Zbog toga su se svi najveći mistici i karizmatici osjećali uvijek »sinovima Crkve«, povezani s Petrovim nasljednikom s ljubavlju i poslušnošću.
Zato je Petrova služba u Crkvi uvijek u funkciji svetosti kao što je i sadašnja Crkva u funkciji nebeskog Jeruzalema.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 5,27b-32. 40b-41
Ps 30 (29)
Otk 5,11-14
Iv 21,1-19

- 19:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. VAZMENA NEDJELJA 2

TREĆA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
CRKVA JE ZAJEDNICA VJERNIKA KOJA SE OKUPLJA OKO USKRSLOG KRISTA GOSPODINA NA ČELU S PETROM APOSTOLOM

»Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Odgovori mu: „Da, Gospodine, ti znaš da te volim”...« (Iv 21,17)

Caravaggio: Petrovo Raspeće

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija nam govori o otajstvu Crkve kao zajednice vjernika koja se okuplja oko Uskrslog Krista Gospodina na čelu i pod vodstvom Petra apostola i njegovih nasljednika.
Tako Djela apostolska nam govore o hrabrosti Petra i ostalih apostola koji snagom Duha Svetoga daju svjedočasntvo Uskrslome Kristu. Stavljeni na tešku kušnju između poslušnosti Bogu ili ljudima, apostoli se odlučuju za Boga pa makar radi toga morali biti progonjeni i mučeni jer oni moraju navještati smrt i uskrsnuće Krista Gospodina koji je postao jedini Spasitelj ljudi.
Zato velikom svećeniku i ostalim vjerskim poglavarima židovskoga naroda koji su im htjeli zabraniti da naučavaju narod u Ime Isusovo, Petar i apostoli odgovore: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!« (Dj 5,29)

Židovskim poglavarima je krivo što se uopće navješta Isusovo Ime koje oni neće ni da se spomene. Silno im smeta što su apostoli Kristovom naukom napunili grad Jeruzalem. Strah ih je da se ne uvjeri narod da je Kristova krv bila nevino prolivena što bi onda prouzročila njihovu osudu pred Bogom i ljudima. Da to spriječe, kad nije bila dovoljna njihova zabrana kršćanskog propovijedanja, pristupili su i tjelesnom kažnjavanju prvih propovjednika Evanđelja.

Sa svoje strane su ljudi učinili sve što su znali i mogli da zaustave širenje Kristove naume. Tako tada, tako neprestano kroz stoljeća. Mijenjaju se vlastodršci i ideologije, mijenjaju se sredstva i metode, ali cilj je Kristovih protivnika uvijek isti. Kroz svu povijest kršćani su često morali trpjeti progonstva. Vazda je bilo društvenih poredaka kojima su kršćani bili trn u oku.
Tu činjenicu možemo različito tumačiti, ali ipak jedno je nedvojbeno: kršćani su u svim povijesnim razdobljima bili progonjeni jer su bili poslušni Evanđelju i nisu mogli prešutjeti istinu te prihvatiti kompromis s nepravdom i laži.

Kako postupaju Kristovi apostoli i sljedbenici u takvim situacijama života?
Radosni su bili što su radi Krista morali podnositi pogrde i patnje. Bog je sva njihova snaga.
On im je naredio da propovijedaju ono što su vidjeli i čuli, on će im dati i snage da to čine. Ne mogu drugačije nego pridružiti se Duhu Svetome u svjedočenju svega Isusova spasiteljskog djela.

Crkva, svjedok Kristova uskrsnuća, ne može prešućivati istinu, pa ni onda kada joj prijete mogućnici ovoga svijeta. U naše vrijeme najbolji je znak te odvažnosti Crkva u zemljama sa protukršćanskim režimima. Što više bude takvih kršćana, tada će radost i u patnjama koje podnose, postati znak sile Isusove i pobjede koju je on zajamčio.

Kod takvih junaka prijetnje odjeknu u prazno, a muke ih još usrećuju jer im pomažu da budu što sličniji Božjem Jaganjcu koji se za nas i radi našega spasenja žrtvovao na križu.
Eto, zašto Spasitelj našem pogledu i srcu pruža svoju sliku kao onaj koji se poput janjeta predao u ruke grešnika da bi nas otkupio od ropstva grijeha i zla i tako nas spasio. Stoga kršćani imaju samo jednu nadu: Krista. Zbog toga ne smiju tražiti nikakve druge časti i slave osim one koja pripada Kristu.
Zato sve stvorenje: na nebu, na zemlji i pod zemljom govori: »Onome koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!« (Otk 5,13).
Takvima se pridružujemo i mi danas s pouzdanjem u Božju zaštitu i sa zahvalnošću za iskazanu pomoć i govorimo s Psalmistom: »Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.« (Ps 30)

I mi smo Isusovi učenici, on i nas poziva na svoju gozbu. On traži i našu suradnju kao što je htio da i apostoli donesu od svojih riba koje su na njegovu riječ ulovili.
Odgovoriti mu ljubavlju znači prihvatiti životno zalaganje koje ni pred čime ne preže. I ono što mi preko tjedna njegovom pomoći učinimo i pretrpimo spada u njegovu i našu žrtvu sv. Mise i tek s njome u vezi dobiva pred Bogom neizmjernu vrijednost.

Prizor čudesnog ulova riba iz današnjeg sv. Evanđelja po Ivanu govori nam da kršćanin kao pojedniac i svaka kršćanska zajednica mogu biti plodonosni ako su u zajedništvu s Kristom i ako su poslušni njegovoj riječi. Uskrsli Krist je, dakle, »Gospodin« svoje Crkve.
Svaki plodonosni napredak u Crkvi ovisi o njezinom Uskrslom Gospodinom koji je prisutan u njoj kao i onoga jutra na Genezaretskom jezeru kada je rekao apostolima: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete« (Iv 21,6) ribe.
Crkva mora samo prepoznati Krista koji se u njoj nalazi i djeluje i dopustiti da je Gospodin vodi svojom riječju i preko ljudi koje je On postavio kao svoje namjernike na ovoj zemlji.

Zato je Isus i uspostavio Petra kao svojega namjesnika u Crkvi njegovoj i za pastira stada svojega.
Uskrsli Krist koji je uvijek prisutan u svojoj Crkvi kao »Prvi i Posljednji i Živi« sada povjerova Petru da u ime njegovo pase »jaganjce i ovce njegove«.
Stoga vlast koju Petar i njegovi nasljednici imaju u Crkvi jest dar uskrsloga Krista svojoj Crkvi. Ona je garancija svakog napretka, univerzalnosti i jedinstva u Crkvi.

Služba Petra i njegova nasljednika, odnosno pape, rađa se iz ljubavi i preodređena je da pomaže rast u ljubavi Krsitovoj svih ostalih članova Crkve.
Zato Uskrsli Krist, prije nego će mu povjeriti svoje stado pita tri puta Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« (Iv 21,15. 16. 17), jer je želio da Petar ljubavlju izbriše trostruku izdaju svoga Gospodina što ju je počinio iz straha za vrijeme muke Isusove.
Svoj odgovor: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« (Iv 21,15) Petar će nekoliko godina kasnije potvrditi i svojom krvlju i mučeničkom smrću što će je podnijeti za Krista i njegovu Crkvu.

Tu mučeničku smrt je već unaprijed prorekao Isus svojemu apostolu u nasljedniku kad mu je rekao: »Idi za mnom!« (Iv 21,19), nagovješćujući mu kakvom će smrću proslaviti Boga.
Tim je riječima Krist htio označiti da služba Petrova i svaka druga služba u Crkvi njegovoj usko je povezana s nasljedovanjem Isusa sve do mučeništva u otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća. Put križa je jedini put koji vodi u slavu Uskrsnuća.
To je put kojim je išao sam Isus, to je put kojim je morao proći Petar i ostali apostoli na kojima je Krist utemeljio svoju Crkvu. To je put kojim moramo ići svi mi kršćani, Kristovi učenici i sljedbenici ako i mi želimo jednoga dana u kraljevstvu nebeskom u slavi Boga Oca skupa s anđelima i svetima njegovim klicati Kristu iza glasa: »Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast i slavu i blagoslov!« (Otk 5,12)

Jaganjac Božji; Ravenna; 5 st.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 5,27-32. 40b-41
Ps 30 (29)
Otk 5,11-14
Iv 21,1-19

- 18:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. VAZMENA NEDJELJA - PETAK

TREĆA NEDJELJA VAZMA: PETAK (Godina C)
EUHARISTIJA = TIJELO I KRV KRISTOVA

»On mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode…« (Dj 9,15-16)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Savlovo obraćenje dokazuje da Krist živi i djeluje te ujedno pokazuje kako je silna moć Uskrsloga. Ovaj odlomak iz Djela apostolskih je vrlo važan za Savla i za cijelu Crkvu. Tu se »kršćanstvo« što se upravo rađa naziva »putem«. Kršćani su doista svjesni da su našli novi put, koji se dotada nije bio očitovao minulim naraštajima. No taj put nije više neki zakon, on je osoba, Isus Krist. U njemu se odigrava njihova pasha i njihov izlazak; njime moraju oni ići, što više, trčati slijedeći put ljubavi, jer Isusu i Židovi i pogani imaju, u jednom Duhu, pristup k Ocu.

Savao je imao postati najvećim predvodnikom na tom putu, osobito za pogane koji će brzo prekriti taj put.
A taj naziv za novu vjeru označuje i njezinu silnu dinamiku kojom se odlikovao novi apostol više od drugih.
Prije je revnovao na svom putu židovske ekskluzivnosti, ali kad je sa svog puta prešao na Kristov put, najviše je učinio za širenje Imena Isusova i kraljevstva Božjega. Po Pavlu je taj put Kristov postao put spasenja cijelome svijetu.

Po svoj prilici Gospodin nije odmah kod prvog ukazanja Savlu kazao koju mu je zadaću namijenio. To će mu reći u Damasku oni koje je on htio svezati i povesti kao zatvorenike u Jeruzalem. Sad će preko njih Gospodin njega duhovno svezati i pokazati mu koliko mu treba trpjeti za njegovo ime.
Savao je tako postao izabrano sredstvo, izabrao ga je sam Krist i učinio svojim apostolom.
Zato Gospodin i kaže Ananiji za Savla: »On mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode mi kraljeve i sinove Izraelove.« (Dj 9,16)

Toga će apostol Pavao biti uvijek svjestan. Sve što bude govorio, činio i trpio, bit će s Kristom i za Krista.
»Otkako je spoznao da mora biti Kristov svjedok (martyr) i Božji suradnik (synergos), nije više poznavao nikakva umora ili zastoja.« (Škvorc)
Propovijedajući Evanđelje svemu svijetu, Pavao je shvatio svoj apostolski poziv kao zadaću da naviješta svu visinu i dubinu Božje ljubavi i vjernosti prema svim narodima tako da »i pogani slave Boga zbog milosrđa« (Rim 15,8 i 11) njegova.

Pavao je, dakle, svim ljudima širom svijeta naviještao Isusa Krista, Sina Božjega, koji je sišao s neba od Oca kao »kruh živi« da bi dao život svijetu. To je onaj isti Krist o kojem nam govori današnje sv. Evanđelje po Ivanu.
To je Sin Božji, druga božanska osoba, vječna Riječ Božja, koji se utjelovio za nas i postao je čovjekom radi našega spasenja.
»I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.« (Iv 1,14)
Tako u utjelovljenom Kristu imamo Boga s nama kao jednog od nas, a u sakramentalnom ga obliku čak možemo i blagovati. Euharistija je neprestani nastavak i produženje utjelovljenja kad se Sin Božji još više ponizuje i sakriva da nas na najsavršeniji način sjedini sa sobom i po sebi digne k Bogu.

Kao što naše tijelo ne može opstati i napredovati bez hrane, tako je hrana potreba i našoj duši. Zemlja hrani zemljano tijelo, a Bog sam hrani našu dušu, svoju sliku i priliku. To sjedinjenje je slično samoj bitnoj vezi Oca i Sina: »Tko jede tijelo moje i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i kao što ja živim od Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.« (Iv 6,56-57).

Da Isusovo tijelo postane našom spasonosnom hranom, trebalo je da ga on za nas preda.
»Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« (Iv 6,59)
Stoga je Spasitelj ustanovio Euharistiju i ostavio nam je svoj spomen-čin pod dvjema prilikama da tako bude jasno - koliko je to otajstvu moguće – kako se na oltaru, jednako kao i na križu, njegovo tijelo za nas predaje i njegova krv za nas prolijeva.

Zaista, Krist posta »na smrti cijena za naš dug«. A što je vrijedilo i vrijedi za njegovu žrtvu to isto svjedoči i obistinjuje naša žrtvena gozba kojom se hranimo njegovim tijelom i krvi.
»Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« (Iv 6,54)
Po Misi se i pričesti na nas primjenjuje sve soteriološko bogatstvo Kristove muke i smrti. Sveti oci i teolozi, posebno sv. Toma Akvinski, često ističu da nam Isus s oltara pruža sve ono što nam je na križu zaslužio.
Te veze između pričesti i Kristove žrtve na križu i na oltaru treba da budemo svjesni osobito kad se pričešćujemo pod prilikama posvećenog kruha i vina.

Utjelovljenje i otkupljenje vode nužno u eshaton, u vječnost. Sve što je Isus za nas učinio i sve što nam on ovdje daje zapravo je samo sjeme koje će se u svoj svojoj punini razviti onkraj groba.
Zato Isus ponovno ističe da pričesnici njegova tijela i krvi imaju vječni život i da će ih on uskrisiti u posljednji dan.
Prolazna hrana uzdržava naše smrtno tijelo do smrti, a besmrtna hrana osigurava našoj duši i, poslije uskrsnuća, našem tijelu besmrtnost.
Tek gore u nebu ćemo, ako Bog da, i upoznati što je za nas Isus učinio Utjelovljenjem, Otkupljenjem i Euharistijom.
Tada će se naša zemaljska euharistija – zahvala pretvoriti u vječnu zahvalu.
Jednog dana ćemo i mi klicati od radosti u slavi Uskrsloga Gospodina, ako poput sv. Pavla apostola budemo s Kristom i za Krista ovdje na zemlji živjeli, radili i trpjeli.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 9,1-20
Ps 117 (116)
Iv 6,52-59

- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. VAZMENA NEDJELJA

ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
KRIST JAGANJAC I DOBRI PASTIR USRED SVOGA STADA

»Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce niti ikakva žega, jer - Jaganjac, koji je posred prijestolja, bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.« (Otk 7,16-17)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U našem društvu današnjice i mi kršćani često se dajemo zavesti od drugih, računajući jedino na korist i ne gledamo na pravi napredak čovječnosti u nama i oko nas.
Zato i nama danas Krist se nudi da bude naš predvodnik.

On želi samo jedno: oslobođenje čovjeka od svake sputanosti i zla. On je naš Pastir.
Isus je Dobri Pastir koji je za svog mesijanskog djelovanja uprisutnjivao pastirsku brigu Božju za ljude.
Iz svog uskrsnog proslavljenog stanja, On i dalje ostaje naš Dobri Pastir koji nas kroz povijest sabire u Crkvu, hrani svojom riječju i sakramentima te nas vodi prema vječnim Očevim pašnjacima.

Stoga današnja Liturgija je sva usredotočena na liku Krista Jaganjca i Pastira.
U stvarnosti osobe Isusa Krista se identificiraju likovi Jaganjca - Sluge Jahvina i Pastira - Vođe naroda Božjega u svojem neprestanom duhovnom - vjerskom izlasku.
U prvom liku Jaganjca - Sluge izražena je blizina Isusova s nama u kojoj Sin Božji želi biti u svemu sličan nama, osim u grijehu, želi podijeliti s nama našu sudbinu sve do smrti gdje je prolio svoju nevinu krv za naše Otkupljenje.
U drugom liku Pastira - Vođe izražene su ljubav i milosrđe Božje prema nama ljudima u osobi Isusa Krista.
Tako je vrhovni Pastir naših duša osobno prošao put koji i nama pokazuje: put križa ili »velike nevolje« koji vodi u vječnu sreću kraljevstva Božjega.

Isus Krist, Dobri Pastir jest živi model pastira za sve one koji u Crkvi njegovoj vrše pastirsku službu.
Ako pastiri Crkve ne ljube svoju braću i sestre osobnom, uljudnom, kršćanskom, ohrabrujućom i utješujućom ljubavlju sve do potpunog istrošenja svojega života za svoje stado bez ikakvih osobnih interesa, onda nisu pravi suradnici jedinog Pastira Isusa Krista.
Istu obavezu treba osjećati svaka kršćanska zajednica prema mnoštvu djece Božje.

Kao Pastir, Krist uspostavlja osobne odnose sa svakim od nas pojedinačno svojom ljubavlju koja prožima cijelo naše biće.
On nas osobno poznaje i prisutan je s nama i u nama svaki čas našega života.
Kao Jaganjac Krist nam doziva u pamet da je njegov život darivanje za druge, a ne iskorištavanje drugih; služba, a ne vlast; žrtvovati se za druge, a ne žrtvovati druge radi svojih interesa.
U Isusu koji postaje Jaganjac da bi mogao biti žrtvovan i da bi nas oprao svojom krvlju od naših grijeha i koji postaje kruh da bi nas hranio za život vječni, mi vidimo lice milosrdno Boga Oca koji se brine za svoju djecu.
To je Bog u službi čovjeka: to je Bog koji se otkrio - objavio nama u Isusu Kristu, zaklanom Jaganjcu koji je postao Pastir svojega stada.

To je poruka vjere i života svima nama kršćanima, pastirima i stadu da budemo živi svjedoci njegove prisutnosti kao Jaganjca i Pastira među ljudima.
I mi trebamo uvjeriti ljude našega vremena da nemamo nikakve želje da gospodarimo i dominiramo nad drugima, nego samo da služimo da bi pomogli svima da se bolje razumiju kao braća i da bismo zajednički ostvarili humanije i za sve pristupačnije društvo, odnosno zajednicu ljudi zasnovanu na istini, pravdi i ljubavi.

Stado Kristovo ne može se zatvoriti u samo sebe, nego se mora širiti i svoju vjeru u Krista i njegovu ljubav na druge prenositi. U tome je sva tajna uspjeha apostola Pavla i Barnabe, navjestitelja sveopćeg spasenja, koji nakon što nisu bili prihvaćeni od svojih sunarodnjaka, obraćaju se poganima i navješćuju im Božju riječ spasenja, bio je to vrlo važan zaokret u razvoju prve Crkve. Ta će usmjerenost, poslije manjih razumljivih kolebanja, sasvim prevladati i Crkvu otvoriti svim narodima.

Koliko je to bilo krivo Židovima toliko je razveselilo pogane. Sada su i oni imali pravo na Božju milost pa su novu vjeru prigrlili svi oni koji su imali barem malo smisla za duhovne vrednote.
»Pogani koji slušahu, radovahu se i slavljahu riječ Gospodnju, te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni.« (Dj 13,48)

Ovdje vidimo pastirsko služenje misionara koji unatoč teškoćama uprisutnjuju brigu Isusa Dobrog Pastira.
»A učenici se ispunjahu radošću i Duhom Svetim.« (Dj 13,52)
Krist nikad neće pridobiti mnoštvo svojih izabranika nekom demagogijom. On je sam svojom krvlju platio cijenu našega spasenja. Cilj kojemu nas on danas vodi jest pravi život. Taj život koji je on donio mi već sada uživamo, a punina nas čeka u vječnosti.

Zato u Knjizi Otkrivenja govori sv. Ivan Krstitelj da vidi kako svi otkupljeni u nebu stoje pred Božjim prijestoljem i pred Janjetom - Kristom obučeni u bijele haljine krsne milosti, a u rukama im palme, znakovi mučeničke i uopće kršćanske pobjede.
Svi »ovi dođoše iz nevolje velike i opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj« (Otk 7,14).
Božji Jaganjac je bio s njima, uvijek su ga imali na raspolaganju pa su u njegovoj krvi po sakramentima mogli uvijek iznova prati svoje krsne haljine kad bi ih uprljali hodajući zemaljskim cestama. Ono što su činili na zemlji služeći Bogu u hramu svojih zajednica to oni sada nastavljaju u nebu izravno pred prijestoljem samoga Boga i pjevaju mu dan i noć, bez prekida.
Uza svu božansku uzvišenost Božje se veličanstvo spušta među svoju djecu i s njima prebiva.
Zato je njihova radost u nebu vječna. Oni »neće više gladovat ni žeđati, neće ih više paliti sunce niti ikakva žega, jer - Jaganjac, koji je posred prijestolja, bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih« (Otk 7,16-17).

Uskrsli Krist preuzeo je to Božje svojstvo, jer ga je u toku svog povijesnog ministerija uprisutnjivao svojim postupcima prema bolesnicima i raskajanima te prema svima koji su bili gladni riječi Božje.
Sve to nam govori da je proslavljeni Krist i danas naš dobri Pastir koji nam omogućuje da peremo svoje životne haljine u njegovoj krvi te nas vodi na izvore životne vode svoje milosti. Isus je postao naš dobri Pastir zato što se prije žrtvovao za nas kao Jaganjac.
On nas pozna svakog poimence i osigurava nam život vječni.
»Ja im dajem život vječni, - kaže Isus - te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (Iv 10,28)

Iz svog uskrsnog stanja Krist to sada čini po vidljivim pastirima Crkve koji kršćanskoj zajednici treba da svjedoče duhovne vrednote svojim osobnim životom i svojom službom.
Zato ova Nedjelja Dobrog Pastira slavi se u Crkvi kao međunarodni dan duhovnih zvanja.
Oni koji u redovničkom i svećeničkom zvanju izbliže nasljeduju Krista djevičanskog, siromašnog, Ocu poslušnog i ljudima otvorenog, uprisutnjuju Isusovu pastirsku zadaću u Crkvi i svijetu kroz povijest.

Danas molimo da oni koje je Bog pozvao u redovnike, redovnice i svećenike ustraju u svom zvanju.
Molimo za sve koji se spremaju za duhovni poziv i za one koje Bog zove iz današnjih vjerničkih obitelji da se mognu odazvati tom Božjem pozivu i skupa s Kristom Dobrim Pastirom skupljati ljude u jedan narod Božji u ljubavi Boga Oca.
Ljubav koja veže Oca sa Sinom je zapravo ta životna snaga koja veže kršćane međusobno i podržava ih u njihovoj borbi protiv zla u svijetu.
Zato Isus i kaže: »Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo« (Iv 10,29-30).
Kada kršćani budu ostvarili to jedinstvo vjere i ljubavi s Gospodinom i međusobno, onda će moći u potpunosti dati svjedočanstvo svijetu da oni doista »slušaju glas« Kristov i da ih »on poznaje« i da oni »idu za njim« (usp. Iv 10,27).

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 13,14. 43-52
Ps 100,1-2. 3. 5.
Otk 7,9. 14b-17
Iv 10,27-30

- 15:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. VAZMENA NEDJELJA - UTORAK

UTORAK – ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
TKO VJERUJE U ISUSA IMA ŽIVOT VJEČNI

»Propovijedahu i Grcima navješćujući Evanđelje: Gospodina, Isusa.« (Dj 11,20-21)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Djela apostolska nas izvješćuju o širenju vjere u Isusa Krista nakon progonstva u kojem je zaglavio prvi mučenik Stjepan. Raspršeni kršćani su stigli do Fenicije i na susjedni otok Cipar, a kao novim središtem i skoro zatim ishodištem postaje veliki grad Antiohija.
Ispočetka se Kristov nauk i u tim novim krajevima propovijedao samo Židovima.
Međutim neki Kristovi učenici, koji su bili Ciprani i Cirenci, gdje je bilo daleko više pogana nego Židova, u Antiohiji su počeli propovijedati »i Grcima navješćujući Evanđelje: Gospodina, Isusa.« (Dj 11,20-21).
A »Ruka Gospodnja bijaše s njima, te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.« (Dj 11,21)

Pavao i Barnaba u Antiohiji

Budući da su apostoli u Jeruzalemu doznali za širenje vjere u Antiohiji i možda zbog toga što su uza nju prionuli pogani, odlučiše tamo poslati Barnabu. Izbor je bio vrlo sretan, jer je Barnaba bio Cipranin, a osim toga najuže povezan s Jeruzalemom i kršćanskom općinom u njemu te je, kako je bio blage i pomirljive naravi i s puninom darova Duha Svetoga, mogao najbolje izvršiti povjerenu mu zadaću.
»Ta bijaše to muž čestit, pun duha Svetoga i vjere.« (Dj 11,24)

Da je Barnaba tu svoju misiju – poslanje dobro obavljao, vidi se i iz činjenice da se sve veće mnoštvo naroda pridruživalo Gospodinu.
On se radovao tom djelovanju milosti Božje i poticao je »sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina.« (Dj 11,23-24)
Koliko se Barnaba dao voditi od Duha Svetoga, najbolje svjedoči činjenica da se sjetio prijatelja Savla i po njega otišao u Tarz da dođe u Antiohiju. Velika je Pavlova zasluga što se pozivu odazvao i tako s Barnabom naviještao narodu u Antiohiji Kristovo Evanđelje.
»Punu su se godinu dana sastajali u toj crkvi i poučavali poveće mnoštvo, te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše „kršćanima”« (Dj 11,26)
Od toga časa tim imenom »kršćani« se zovu svi narodi svijeta koji se klanjaju jedinome pravome i živome Bogu u Duhu i istini i hvale Gospodina za njegova velika djela ljubavi, milosrđa i spasenja.
Pavao i Barnaba su zdušno vršili tu svoju dužnost propovijedanja vjere u Isusa Krista i njegova Evanđelja spasenja dok ih Duh Sveti ne uputi u novu, mnogo veću i težu dužnost širenja kraljevstva Božjeg među ljudima.

Tako su, dakle, pogani prihvatili vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega i spasitelja ljudi kojega su Židovi odbacili. Čudesna djela koja je Isus činio i na koja se On sam u današnjem Evanđelju po Ivanu, ponovo poziva, mogla su uvjeriti i najveće protivnike da je Krist od Boga obećani Mesija.
Židovi nisu mogli vjerovati jer nisu bili od njegovih ovaca, odnosno nije im bilo dano od Oca da vjeruju, jer nisu surađivali s njegovim početnim milostima.
Isus sam je morao sa žalošću ustanoviti to činjenično stanje, a zatim svu svoju ljubav iskazati onima koji slušaju njegov glas i idu za njim.
»Ovce moje – kaže Isus – slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni, te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (Iv 10,27-28)

To će nam se obećanje ispuniti, jer nas već ovdje uzdržava ista otajstvena hrana. Život nam vječni, naime, osigurava Euharistija kojom Isus usađuje u nas svoj život, kad primamo njegovo tijelo, prema riječima Kristova Evanđelja: »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.« (Iv 6,54)
Ili kako je Isus i s još jačom negativnom formulacijom ustvrdio: »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete njegove krvi, nećete imati života u sebi.« (Iv 6,53)

Toliko je Božjega života u nama na zemlji i toliko će ga biti na nebu koliko i kako blagujemo Kristovo tijelo i od njega živimo.
Ali nažalost ima onih koji nas nastoje oteti iz Kristove ruke. Nema toga koji bi mogao u tome uspjeti ako mu se mi sami pridružimo svojim grijesima, odnosno ako se mi sami svojom slobodnom voljom ne udaljimo od Krista. Isusov se zadatak upravo i sastoji u tome da ne izgubi ni jednoga od onih koje mu je Otac povjerio.
»Otac moj, - kaže Isus -, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.« (Iv 10,29)

Nas je Otac zaista predao Sinu i tako smo jednako u Očevoj i Isusovoj ruci. To je živa istina, jer je Sin, ljudski rečeno, zapravo Očeva ruka, toliko s njim sjedinjena da On može izjaviti i sav taj svoj govor zaključiti izrekom: »Ja i Otac jedno smo.« (Iv 10,30). Jedno su u sebi, jedno po Duhu Svetome prema nama, jer nas je Otac predao Sinu, a Sin će nas konačno vratiti Ocu (usp. 1 Kor 15,23-24).

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 11,19-26
Ps 117 (116)
Iv 10,23-30

- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 4. VAZMENA NEDJELJA - SUBOTA

SUBOTA – ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
OBRAĆENJE POGANA I VJERA U SINA BOŽJEGA ISUSA KRISTA

»Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (Iv 14,9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Na prvom je svome putovanju Pavao s drugima prešao s Cipra u Malu Aziju i zaustavio se u pizidijskoj Antiohiji. U tom gradu je apostol u sinagogi govorio o Kristu. Taj Pavlov govor podigao je veliku buru među Židovima koji su shvatili da bi primanjem Isusove nauke morali prekinuti sa Starim Zavjetom i svim njegovim tradicijama. Dogovoreno je da će apostoli slijedeće subote opet nastupiti u sinagogi. Oni Židovi i prozeliti koji su bili više željni pouke išli su za Pavlom i Barnabom, a valjda i kroz tjedan s njima razgovarali.
Apostoli nisu mogli njima i nama ništa bolje preporučiti nego ustrajnost u milosti Božjoj.

Pavlovo prvo misijsko putovanje

Kristov je nauk pobudio veliko zanimanje u gradu tako da se slijedeće subote skupio gotovo sav grad. To je izazvalo veliku zavist kod onih koji su mislili da im na taj način izmiče tlo ispod nogu. Novi je Pavlov govor prouzročio da su se čule još i uvrede protiv Boga.
»Kad Židovi ugledaše mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljahu se onomu što je Pavao govorio.« (Dj 13,45)
To je dalo Pavlu i Barnabi povod da su se posve odlučili poganima naviještati Božju riječ.
»Nato im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnim života vječnoga, obraćamo se, evo, poganima. Jer onako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do na kraj zemlje.« (Dj 13,45-47)
Bio je to vrlo važan zaokret u razvoju posve Crkve. Ta će usmjerenost, poslije manjih razumljivih kolebanja, sasvim prevladati i Crkvu otvoriti svim narodima.

Koliko je to bilo krivo Židovima toliko je razveselilo pogane. Sada su i oni imali pravo na Božju milost pa su novu vjeru prigrlili svi oni koji su imali barem malo smisla za duhovne vrednote.
»Pogani koji slušahu, radovahu se i slavljahu riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni.« (Dj 13,48-49)

Sada se tek Židovi posve rasrdiše i podjariše sve koji su ih htjeli slušati i pomoći im protiv apostola. Tako su uz pomoć nekih uglednih žena, možda supruge poganskih poglavara grada, uspjeli Pavla i Barnabu protjerati iz svoga kraja.
Po Isusovoj preporuci: »Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici se ispunjahu radošću i Duhom Svetim.« (Dj 13,51-52)
Tako se i mi osjećamo radosni što pripadamo Božjem narodu i njegovu stadu.
To isto želimo svim narodima kao i to da se Božja vjernost iskaže u svim ljudskim naraštajima.

Mi žarko želimo da svi ljudi upoznaju svojega Otkupitelja i Spasitelja Isusa Krista, Sina Božjega tako da bi u njemu i preko njega mogli upoznati Boga, Oca.
Zato danas Gospodin dopunjuje pouku govorom o svojem sjedinjenju s Ocem kako bi učenici bolje shvatili da je On, iako druga osoba od Oca, ipak s Ocem jedno.
Budući da su apostoli već prilično bili uvjereni u Isusovo božanstvo, on ih poučava toj istini, iako je znao da će Filip nastaviti postavljanjem svojih pitanja. Zato Isusov odgovor znači kao neki prijekor barem tom apostolu što je toliko vremena u njegovu društvu, a ipak ga još nije upoznao.
»Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.« (Iv 14,9)
Jer zaista nitko Isusa pravo ne pozna tko u njemu ne vidi zajedničku mu s Ocem božansku narav, a prema tome i Oca.

Stoga i Filip koji je toliko vremena živio s Isusom i neprestano ga »gledao« morao je preći preko vidljivog »znaka« njegove ljudske osobe i »spoznati« da je On Sin Božji i »vidjeti« da je Otac stvarno prisutan u Sinu da ga učini dionikom svoje moći. Svoje bitno jedinstvo s Ocem Isus dokazuje na dva načina: Ono što On govori ne kaže sam od sebe nego kako je čuo od Oca, i Otac po njemu čini svoja djela.
Tako riječi i djela Isusova dokazuju da Otac boravi u njemu, da je On u Ocu i Otac u njemu. Kao što na više mjesta, Gospodin i ovdje traži da se vjeruje barem njegovim djelima koja su zapravo Očeva djela.
»Riječi koje vam govorim, - kaže Isus -, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.« (Iv 14,11)

Isus želi da taj čin vjere bude izraz povjerenja i ljubavi u njega koji je s Bogom Ocem jedan Bog u jednoj te istoj božanskoj naravi. Kad je Gospodin spomenuo svoja djela koja dokazuju njegovo jedinstvo s Ocem, naviješta da će njegovi činiti još veća djela ako budu u njega vjerovali.
»Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, djela koja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.« (Iv 14,12-13)

Time Isus pokazuje da će njegovi imati tu moć i bez njegove vidljive prisutnosti, a ujedno da će im On kod Oca i od Oca posredovati tu moć. On jedini može to i sve što hoće posredovati kod Oca za nas, s Ocem ima zajedničku Božju narav, s nama ima zajedničku – u svemu osim u grijehu – ljudsku narav i kao Bog – čovjek jedini je posrednik između Oca i nas. A kako je s Ocem spojen Svetim Duhom ljubavi tako ta ljubav treba da i nas veže s njime. Ljubav se izražava povjerenjem i pouzdanjem kojim se njemu obraćamo za sve što želimo. To znači moliti u njegovo ime i onda sigurno postići.
»Nek On bude naša Glava. Nek on bude naše oko da njime gledamo Oca. Nek on bude naš glas da njim govorimo Ocu. Nek on bude naša desnica da njom Bogu prinosimo našu žrtvu. On je naš pečat, znak ljubavi i svakog usavršenja. (...) Naša je ljubav dakle Krist.« (Ambrozije)
Kolika je naša ljubav, očituje molitva u njegovo Ime po kojoj sve možemo.
»Svijet ide naopako. Bit će bolje kad to budemo mi htjeli, to jest kad budemo htjeli moliti.« (Gratry)
»Ako me što zaištete u moje Ime, učinit ću« govori i danas nama Isus.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 13,44-52
Ps 98 (97),1-4
Iv 14,7-14

- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 5. VAZMENA NEDJELJA

PETA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
CRKVA JE ZAJEDNICA ISUSOVIH SLJEDBENIKA KOJI JEDNI DRUGE PODRŽAVAJU U VJERI I LJUBAVI

»Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,35)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija skreće našu pažnju na Crkvu kao zajednicu Kristovih sljedbenika koji se osjećaju šatorom Božjim među ljudima i koji jedni druge nastoje podržavati u vjeri i ljubavi. Tako iz Djela apostolskih saznajemo da su Crkva svi kršteni vjernici.
Prihvatiti kršćanski nauk značilo je ući u jednu zajednicu, u mjesnu Crkvu.
Takva mjesna Crkva cjelovito živi i svjedoči svoju vjeru u Boga onda kad se zanima za duhovni napredak ostalih vjerničkih zajednica i kad podržava misionare.
Tako je Duh Sveti tamošnjoj zajednici na euharistijskom slavlju preporučio da Pavla i Barnabu pošalju među pogane (usp. Dj 13,1-3). Oni su na tom misijskom putovanju ostali oko pet godina i pri povratku su još jednom obišli osnovane crkvene zajednice. Danas bismo takve zajednice nazvali župama.
Poticali su obraćenike na ustrajnost u vjeri i najavljivali teškoće koje su imale doći zbog skorog progonstva kršćana sa strane rimske države.

Apostoli su po tim crkvenim zajednicama postavljali i starješine koji će ih voditi kao pastiri, a u čemu mi katolici vidimo početak svetoga reda. Prije postavljanja starješina, apostoli su sa dotičnom zajednicom molili i postili i na kraju ih povjerili Gospodinu.
»Postavljali su im po crkvama starješine te ih nakon molitve i posta povjerovahu Gospodinu u koga su povjerovali.« (Dj 14,23)

Time su apostoli najviše učinili, jer »niti je što onaj koji sadi (ovdje Pavao i Barnaba), niti onaj koji zalijeva (postavljeni starješina), nego onaj koji čini da raste – Bog« (1 Kor 3,7).
Te starješine su apostoli uzimali iz samih zajednica, kao što i sada Crkva želi svakom narodu dati što prije njihove pastire. I na temelju vjere prvih kršćana u Boga, odgovorni su ih mogli povjeriti Gospodinu.

Kada su se Pavao i Barnaba vratili u sirijsku Antiohiju, odakle su se po Božjoj milosti bili uputili na misijsko putovanje, tu su sa sabranom antiohijskom Crkvom zahvaljivali Bogu za pomoć koju im je pružao da su mogli posve dovršiti povjerenu im zadaću. Tu su također Crkvi koja ih je uputila ispripovjedili sve što je Gospodin učinio po njime: »da i poganima otvori vrata vjere«. (Dj 14,27).

Bog je učinio, oni su s njime surađivali, propovijedali i trpjeli. Sve je to Bog znao, ali Pavao i Barnaba su bratski polagali račun i ljudima na koje je to spadalo. Sve to znači da nije dovoljno raditi samo po svojoj savjest, nego u Crkvi se uvijek traži ovisnost i o hijerarhiji, odnosno o Crkvenim pastirima, jer bez njih se ide krivim putem.
Sveci su se i uz svoje svetačke savjesti uvijek dali voditi od Crkvenih pastira.
Ako ništa drugo, takva je poniznost zaslužna i od Boga blagoslovljena.
Pavlu i Barnabi ne pada na pamet da odziv pogana na vjeru pripisuju sebi u osobni uspjeh.
Svjesni su da je to Bog učinio, a oni su samo služitelji riječi Božje i djelitelji Božjih otajstava.

Tako je Bog preko tih svojih slugu pripravljao »novo nebo i novu zemlju« za otkupljeno čovječanstvo.
Na takvu zemlju silazi s neba »sveti grad, novi Jeruzalem« od Boga, jer mu je Bog arhitekt i graditelj (usp Heb 11,10).
Taj je grad »opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža« (Otk 21,2)
Ovo je starozavjetna metafora o Božjem narodu kao zaručnici ili ženi koju je Bog odabrao bez prethodnih zasluga.

U ovoj slici prisutna je misao da je Crkva na zemlji početak otkupljenog čovječanstva te da je konačno otkupljenje i spasenje isključivo Božje djelo, dar Božji ljudima iz svih naroda, puka i jezika.
Ta je slika liturgiji i cijeloj crkvenoj predaji i zato draga, jer se s njom povezuje naslov i zadaća Crkve da je naša majka. Stoga glas s neba i govori Ivanu apostolu: »Evo Šatora Božjega s ljudima On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima.« (Otk 21,3)
Sve to nam govori kolika nas sreća čeka u raju kad budemo kod svoga Boga i zauvijek posve njegovi, a on naš.
Malo znamo o tome kako će se odvijati naš život u nebu, ali je posve i razumljivo da ga često sebi predočujemo kao produženo zemaljsko bogoslužje.
Kad je ovo skladno i zaista proživljavano, onda se osjećamo »kao u nebu«, gdje ćemo također Boga slaviti za čitavu vječnost.
Bog vjerni saveznik najavljuje da će na koncu svijeta, odnosno u vremenu konačnog (eshatonskog) spasenja svim ožalošćenima otrti »svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge ni jauka ni boli više neće biti, jer – prijašnje uminu.« (Otk 21,4)

Svima koji trpe progon, nepravdu, neizlječivu bolest ili zapuštenost od onih koji bi ih morali voljeti i posluživati, ovo je poruka da Bog vidi ljudsku patnju i da tješi. Ovdje nastupa sam Bog kao garant svega što je obećao. A Crkva na zemlji je znak i sredstvo toga Božjeg spasenja dostupnog u Kristu svakome čovjeku. To otajstvo spasenja će se nastaviti u svakome čovjeku koji pripada Kristu.
»On će preobratiti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,21)

Ono što je čovjek proživio i djelovao na zemlji bit će preobraženo u vječno.
»Sve navrši svoje vrijeme i prolazi, ali od onoga što pripada Kristu ništa neće propasti. Sve će biti novo.« (Guardini)
To će se otajstvo nastaviti u stvorenjima i bit će novo nebo i nova zemlja.
»Tada Onaj koji sjedi na prijestolju reče: „Evo, sve činim novo!”« (Otk 21,5)

To je »novost« ljubavi Božje u čovjeku i svijetu koju nam je donio Isus Krist svojim dolaskom na ovu zemlju. Ta ljubav ljude čini novima, jer proizlazi iz Isusova Duha ljubavi koji sklapa »Novi Savez« ljubavi s novim Božjim narodom što se zove Crkva.
Nije novost kršćanstva da se imamo međusobno ljubiti. Novost je u tome da naša ljubav treba biti slična Gospodinovoj, a to znači da svoj život trebamo davati za svoju braću i sestre i da moramo ljubiti i svoje neprijatelje.
Nećemo imati udjela u Kristovoj slavi, ako poput Krista i mi ne prijeđemo put umiranja sebi samima.

Zato Gospodin Isus prije svoga povratka Ocu kaže apostolima i svima nama: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge.
Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13,34-35)

Uz to Gospodin hoće da za novu zapovijed ljubavi istakne svoj primjer, jer mi malo možemo shvatiti koliko je on na zemlji ljubio svojega nebeskog Oca, dok nam je mnogo očitije što je sve učinio iz ljubavi prema nama.
»Gospodin Isus Krist ljubio je nas više nego sama sebe. Inače se ne bi iz Božjeg lika, po kojemu je jednak Ocu, spustio do naše niskosti; ne bi za nas pretrpio tako gorku smrt; ne bi podnio udarce Židova, zlostavljanja, izrugivanja i sve druge muke. Ne bi bio, on koji je bogat, za nas postao siromah da nas nije ljubio više nego sama sebe. Stoga nam zapovijeda da i mi tako osjećamo. Ne smijemo ništa staviti iznad ljubavi prema braći, ni čast, ni bogatstvo. Čak se ne smijemo bojati ni smrti, ako time možemo spasiti bližnjega, kao što su učinili učenici našega Gospodina i oni koji su njih slijedili.« (Ćiril Aleksandrijski)

Ako tako i mi budemo činili i Bogu slavu dali, tada će i nas Otac nebeski skupa s Isusom, Sinom svojim i našim Gospodinom, proslaviti u svome kraljevstvu u slavi vječnoga života.
Naš život, muke i trpljenja prolaze brzo, dok je Božja slava vječna. Ako se Bog proslavi u nama i nas će Bog proslaviti u sebi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 14,21-27 (Vg 14,20b-26)
Ps 145 (144),8-9.10-11.12-13b
Otk 21,1-5a
Iv 13,31-33a. 34-35

- 12:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 6. VAZMENA NEDJELJA

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
DUH SVETI OŽIVLJAVATELJ, VODITELJ I BRANITELJ CRKVE KRISTOVE

»Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će Vas o svemu i dozivati Vam u pamet sve što vam ja rekoh.« (Iv 14,)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja Liturgija svrće našu pažnju na Duha Svetoga kao oživotvoritelja, voditelja i branitelja Crkve Kristove. Crkva Božja koja djeluje u promjenjivim povijesnim prilikama ljudi i svijeta svjesna je da joj je zadana vjernost Isus, ali i okrenutost ljudima kojima je šalje uskrsli Krist.
Duh Sveti je oživljava i vodi u njezinu povijesnom poslanju. On potiče ne samo pastire nego i vjernike da svi zajedno čuvamo riječ Isusovu i nastojimo biti jasan znak spasenja koje Bog u Kristu nudi ljudima i narodima svih vremena.

Krist je svoga Duha povjerio apostolima i po njima Crkvi. On želi da Crkva njegovo spasenje širi među svim ljudima svih naroda, kultura i jezika. Njezina vjernost Kristu vidi se i po tome koliko znade pristupiti svakome čovjeku: grešnicima, siromasima i svima koji su potrebni bilo kakve njezine pomoći.
Trebalo je vremena da prvi kršćani budu svjesni posvemašnje novosti Evanđelja.

Tako nas Djela apostolska izvješćuju o jednom problemu koji je nastao u Antiohiji, prvoj kršćanskoj zajednici sastavljenoj pretežno od obraćenih pogana. Ovoj zajednici su došli u pohod neki kršteni Židovi iz Jeruzalema koji su rekli da za spasenje nije dovoljno biti kršten u Ime Isusovo, nego se muškarci trebaju i obrezivati u znak uključivanja u saveznički narod Božji.
To je kod krštenih pogana prouzrokovalo nemir i zabrinutost. Zato su vjernici Antiohije poslali svoje delegate Pavla i Barnabu apostolima u Jeruzalem s molbom da se stvar ozbiljno raspravi.
Pavao je izvijestio o svom misionarskom radu te predložio da se krštenima iz poganstva ne nameću židovski vjerski običaji.

I tada su se na vijećanje sastali apostoli, starješine i Crkva, odnosno sva jeruzalemska zajednica krštenih vjernika. Kad je na apostolskom saboru u Jeruzalemu bio postignut sporazum, nije bilo teško redigirati dokument i potražiti najbolji način kako da se on provede.
Budući da živa riječ ima mnogo prednosti pred pisanom, odlučili su između jeruzalemske braće izabrati dva ugledna čovjeka koji će poći sa Pavlom i Barnabom u Antiohiju te tako pokazati uspostavljenu slogu između dvaju prvih središta Kristove Crkve. To su bili Juda zvani Barnaba i Sila koji će kasnije postati vjeran pratilac apostola Pavla u njegovu radu. Upravo u svrhu utvrđivanja toga bratstva jeruzalemska se Crkva ograđuje od onih svojih članova koji su bez ikakva njezina ovlaštenja uznemirivali kršćane po drugim mjestima.

Tako Duh Sveti koji djeluje u Crkvi oslobađa Crkvu Kristovu navezanosti na zakone i propise Židovstva.
Crkva je Kristovo otajstveno tijelo koje oživljava i vodi njegov Duh i prema tome imaju pravo uza nj se staviti oni koji Crkvu vode kao vidljivi Kristovi namjesnici.
Stoga prva poznata nam odredba naše Crkve počinje značajnim riječima: »Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta povrh onoga što je potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete činiti. Živjeli!« (Dj 15,27-29)

Posebnost je Crkve što su u njoj združena ti svi elementi: Božji i ljudski. Bogu trebaju ljudi, a još više ljudima Bog; njihova je snaga upravo u povezanosti s Bogom i o potpunoj ovisnosti o njemu.
Lako je zamisliti kako je apostolsko pismo razveselilo antiohijsku Crkvu i kako je uspostavljena sloga bila svima korisna. Ma koliko je tu slogu i radost promicalo apostolsko pismo, još više su to činili od Boga obdareni Juda i Sila. Tako uvijek djeluju ljudi puni Boga.

Isus je i danas nevidljiv, ali njegov Duh koji prožima ljude trajno kroz svu povijest označuje Krista.
Svi koji se daju voditi tim Duhom vjerni su Kristovoj riječi i otvoreni Božjoj ljubavi. Oni ujedno imaju pravi mir u svojim dušama: mir koji širi ljubav, pravednost, stvara zajedništvo i omogućuje drugima napredak u dobru.

Isus je za vrijeme svojega zemaljskoga života učenicima i svima koji su ga htjeli slušati govorio ono što mu je bilo određeno od Oca, odnosno objavio je svijetu sve ono što je bilo u planu Božje ljubavi i prema mogućnosti ljudskoga shvaćanja.
Kad Sin završi svoju ulogu na zemlji, to njegovo djelo nastavit će do svršetka svijeta Očev i njegov Duh. Zato Isus i kaže: »Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje Ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.« (Iv 14,26)

A to znači da Isus kao Bog-čovjek kod poslanja Duha Svetoga sudjeluje u najširem i najdubljem smislu. Otac šalje Duha po Sinu; njegovo se poslanje temelji na zaslugama i molitvi utjelovljenog Božjeg Sina; vrši se posredstvom Kristove ljudske naravi za njegovo otajstveno tijelo, a u svrhu nutarnje i vanjske izgradnje tog tijela, odnosno Crkve
Djelovanju se Duha Svetoga posebno pripisuje poučavanje i prosvjetljivanje duša. Dakako, s tim je poučavanjem združeno i božansko jačanje da možemo izvršiti ono što nas on uči. To vrijedi za svaku dušu i za čitavu Crkvu kako se to vidi od njezina početka.

Duh Sveti je uvijek prisutan u Crkvi da je štiti od opasnosti što dolaze iz nje same: od unutarnjih razdora i svađa.
Duh Crkvu štiti također i od opasnosti izvana. Zato ga u »Vjerovanju« zovemo Duhom životvorcem. On oživljava svakog krštenika i krizmanika, ali i svu crkvenu zajednicu. Duh Crkvu također poučava o svemu i doziva nam u pamet sve što je govorio i činio Isus Krist, naš Gospodin.
Zato Isus i govori svojim učenicima, a i svima nama: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« (Iv 14,23).

Radi toga Kristu pripadaju svi ljudi koji u život provode njegovu istinu. A Duh Sveti od tih ljudi kao od živog kamenja gradi Crkvu Kristovu ovdje na zemlji na temelju apostola Jaganjčevih, a što je slika nebeskoga Jeruzalema što silazi s neba od Boga. Taj grad silazi od Boga u znak da spasenje pojedinaca i cijelog čovječanstva nije ljudsko dostignuće nego Božji dar.

Činjenica da su na dvanaest temeljnih kamenova nebeskog Jeruzalema napisana imena dvanaestorice apostola označava da Crkva od početka kao jednu od svojih bitnih oznaka spominje i svoje apostolstvo preko kojega smo svi mi kršćani najuže povezani s onim koji ih je odabrao, poučio, posvetio i poslao. To je znak da Crkva kroz povijest čuva sve što su joj apostoli predali kao od Isusa zapovjeđeno te da starješinsku službu u njoj obavljaju zaređeni služitelji.
To apostolstvo Dvanaestorice u svim kršćanskim naraštajima je prisutno i djelatno po biskupskom kolegiju cijele Crkve, pod vodstvom rimskog biskupa pape kao nasljednika sv. Petra poglavara apostola.

U novom Jeruzalemu nema hrama: »Ta Gospodin Bog, Svevladar, hram je njegov i Jaganjac. I gradu ne treba ni sunca ni mjeseca da mu svijetle. Ta slava ga Božja obasjava i svjetiljka mu je Jaganjac« (Otk 21,22-23). A to znači da u novom svijetu Bog nije više kao nekoć vezan za jedno mjesto. On je sada »sve u svima« (1 Kor 15,28).
Zato nema hrama kao posebnog mjesta gdje Bog stanuje. Od sada se ljudi Bogu klanjaju »u Duhu i istini« (Iv 4,24).

Gdje god se krštenici sabiru na svetu Euharistiju, Bog je s njima i proslavljeni Jaganjac koji ih rasvjetljuje svojim Božjim sjajem.
To Božansko Janje nam je vječno svjetlo vjere, ljubavi i mira donijelo na svijet; ono će nas sa svijeta ponijeti u vječnu svjetlost kraljevstva nebeskoga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 15,1-2. 22-29
Ps 67 (66)
Otk 21,10-14. 22-23
Iv 14,23-29

- 11:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 7. VAZMENA NEDJELJA

SEDMA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
JEDINSTVO KRŠĆANA U LJUBAVI JE ZNAK I SVJEDOČANSTVO ISUSOVE SPASITELJSKE MISIJE PRED SVIJETOM

»Oče sveti! Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.« (Iv 17,20-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bit današnje Liturgije se sastoji u Isusovoj molitvi Ocu nebeskom za jedinstvo kršćana u vjeri i ljubavi tako da bi po njima svijet mogao uzvjerovati da je Krist od Boga obećani Spasitelj ljudi.
Nikad se u povijesti nije kao danas govorilo o jedinstvu, o dijalogu i uzajamnom poštivanju jedni drugih, a ipak nikad nije bilo toliko mržnje, klevetanja, svađa, nepravdi, ratova i sukoba kao što ih ima danas.
To nam pokazuje da jedinstvo ljudskoga roda nije zbilja koja se može ostvariti nekom silom, nego je to dar ljubavi Božje koji treba izmoliti od Boga i zauzetost ljudi dobre volje koji to ostvaruju polagano i to preko neophodnog uzajamnog poštvanja.
Evanđelje nam predlaže uzor savršenog jedinstva: kao što su Otac u Sinu i Sin u Ocu jedno, tako i mi svi moramo nastojati živjeti u uzajamnom priopćavanju svojih nutarnjih i vanjskih bogatstava.

Sv. Stjepan, prvomučenik, o čijoj smrti nas danas izvješćuju Djela apostolska, u tome je savršena slika Kristova učenika. Po uzoru na svoga Učitelja i Spasitelja i on je pretrpio progonstvo, svoj život dao za spasenje ljudi, stavljajući ga u ruke Gospodina Isusa i moleći se za oproštenje svojim razbojnicima.

Stjepanovi protivnici, kojima nevjera nije dala da vide što je vidio on: »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu« (DJ 7,55), nisu naravski mogli slušati ono što im je on govorio o svojem viđenju i začepiše uši.
Kao da se zasljepljenim očima može nijekati istinitost Božjega svjetla i začepljenim ušima istinitost njegovih riječi.
I tako upotrijebiše svijetu dobro poznato sredstvo za gušenje Božje istine.
»Ali oni vičući iza glasa, zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu.« (Dj 7,56-57)

Koliko su puta ljudi usmenom i pismenom poplavom svojih riječi nastojali nadglasati one koji su im navještali Božje istine.
A budući da istina prije ili kasnije pobjedi svaku laž ili zabludu, takvi ljudi ako ustraju u svojoj zasljepljenosti sposobni su i na stvarno nedjelo. Tako su učinili sa Stjepanom kad su ga izgurali izvan grada i kamenovali.
Ubivši Stjepanu tijelo nisu mu mogli više ništa škoditi, ali su mimo svoje opake volje i namjere učinili nešto dobro.
Vidjevši da mu je umrijeti, Stjepan se popeo na sam vrhunac požrtvovnosti i ne samo da je dragovoljno predao svoj duh Gospodinu Isusu nego je također poput njega molio za svoje mučitelje.
»I dok su ga kamenovali Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj!” Onda se baci na koljena i povika iza glasa: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kad to reče, usnu u Gospodinu.« (Dj 7,58-60)

Bog svojih ne ostavlja i u pomoć im dolazi u najtežem času života. Mladi đakon Stjepan odvažno je svjedočio za Kristovo uskrsnuće, a sada je to svjedočanstvo potvrdio i svojom smrću.
Pravo je stoga bilo da još na zemlji ugleda na otvorenim nebesima živa i proslavljena Onoga za kojega ide u smrt. Sve može podnijeti pa i kamenovanje za Onoga koji ga čeka u slavi.
To Stjepanovo viđenje stvarno podudara s činjenicom da je Gospodin Isus uistinu uzašao na nebo i sjedi zdesna Ocu.
I apostoli kada prime Duha Svetoga, onda će i oni poput Stjepana često upirati pogled u nebo kamo su na svoje oči vidjeli da je otišao njihov Učitelj i Gospodin Isus Krist. Osobito će to činiti kada budu zbog Isusa trpjeli kao što je i Stjepan bio utješen i ojačan tim viđenjem kad su na njega stali bjesniti Kristovi protivnici i spremati se da ga kamenuju.

Čeznuće za Gospodinom koji je uzašao na nebo najljepše izražava divan i ujedno dirljiv završetak zadnje naovozavjetne knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola.
Zato Crkva sada kada je proslavila odlazak svoga Zaručnika u nebo, govori vjernicima o veličanstvu Onoga koga očekuju i o blaženstvu onoga što njih očekuje kad Gospodin dođe po njih. Utješne su, ali ujedno i strašne riječi Kristove kojima naviješta da će svakome naplatiti kako je tko zaslužio.
»Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom je: naplatit ću svakome prema djelu njegovu!« (Otk 22,12)

S trostrukom tvrdnjom uvjerava nas i svakoga da je On početak i svršetak, da je On svima sve: »Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!« (Otk 22,13)
Mi bijednici dolazimo sa zaprašenih i blatnih zemaljskih cesta. Tko će pred njim opstati kad smo svi grešnici.
Jedino je naše ufanje to što ovdje smijemo oprati svoje haljine u krvi nebeskog Jaganjca i tako steći »pravo na stablo života« kad u nebeski Eden uđemo na vrata koja su Krist (usp Otk 22,14). Svi smo dakle potrebni Božjeg milosrđa.

Duh Sveti koji vodi i predstavlja samu Crkvu vapi u Crkvi koja kao Kristova Zaručnica zove svog Božanskog Zaručnika.
»I Duh i Zaručnica govore: „Dođi!” I tko ovo čuje, neka rekne: „Dođi!”« (Otk 22,17)
A Gospodin Isus odgovara: »Da, dolazim ubrzo!« (Otk 22,20)
I Crkva Zaručnica u ime svih vjernika svih vremena ponavlja: »Amen! Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 22,20)
A to znači da mi kršćani moramo biti ljudi koji su naprosto Kristom očarani, ljudi koji ne mogu živjeti bez svojega Gospodina i Boga.
Mi nestrpljivo čekamo Kristov povratak, svjesni da jedino Gospodin Isus može svijetu darovati zoru mira i jedinstva.

Na nama je da ostvarujemo to savršeno jedinstvo. Ako to jedinstvo postane stvarnost i našega života, onda će i svijet svojim očima moći vidjeti i osjetiti ljubav Božju i to će za njega biti putokaz prave vjerodostojnosti Kristova poslanja.
Zato Isus i moli Oca za naše dvostruko sjedinjenje koje se ustvari stapa u jedno: da si budemo jedno među sobom i jedno s Ocem i Sinom.
Prvo je moguće po zajedničkoj vjeri, volji i složnim nastojanjima, a drugo po posvetnoj milosti i Duhu Svetome koji povezuje Oca i Sina i nas s njima.
»Oče sveti! Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao. Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.« (Iv 17,20-24)

Naša će međusobna ljubav najviše poticati svijet da ljudi upoznaju Krista i u nj vjeruju. Ništa svijetu, koji je sam po sebi razdijeljen sa svih svojih stanovišta, ne imponira i ništa ga ne uvjerava kao jedinstvo onih koji su okupljeni u Kristu.
Toga je Crkva bila svjesna od početka i stoga toliko preporučuje jedinstvo među vjernicima i izbjegavanje svega što bi ih moglo dijeliti.
Zato je velika odgovornost na onima koi se možda ogluše i na ovaj poziv i poticaj Duha Svetoga. Nitko se ne smije razočarati ni obeshrabriti što se taj cilj jedinstva tako teško i sporo postiže te što se njegovo potpuno savršenostvo na zemlji uopće ne da postići. Ali neka se barem nitko u Crkvi ne usudi neslaganja i razmirice svojim postupkom podržavati i možda čak produbljivati, a kamoli još nove stvarati.
Tko bi to činio, taj bi pripadao svijetu koji nije upoznao Sina Božjega i tako bi isključio samoga sebe iz zajednice onih koje Otac ljubi u Sinu.

A za sve one koji su ga upoznali i primili kao Božjeg Sina, Isus se moli Ocu da budu s njime skupa u slavi.
»Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.« (Iv 17,24)
Zato je Isus svojim apostolima i cijeloj Crkvi objavio Ima Oca svojega i poslao Duha Svetoga da nas sve više i sve dublje uvodi u Božju istinu i ljubav.
»Njima sam očitovao tvoje ime, - govori Isus Ocu -, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima.« (Iv 17,26)

Božja ljubav treba da bude trajno u nama svima tako da Gospodin bude u nama i da budemo dostojni kako bi nas Otac mogao ljubiti kao svoju djecu i da ostanemo sjedinjeni s Kristom.
U tome nam je savršen uzor Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 7,55-60
Ps 97 (96)
Otk 22,12-14. 16-17. 20
Iv 17,20-26

- 10:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA KROZ GODINA 1

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
U VJERI SE RAĐA NOVA ZAJEDNICA

»Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici« (Iv 2,10)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U Liturgiji današnje Nedjelje prevladava jednostavan i dirljiv prizor Isusova prvog čuda na svadbi u Kani Galilejskoj. To Kristovo prvo znamenje je puno »tajni« (misterija): u njemu je sve simbolično i aluzivno da bi izrazilo ono neizrecivo u vjeri.
U njemu se otkrila »slava« Krista Gospodina, odnosno nešto od prevelikog otajstva u njemu sakrivena i koje On pomalo otkriva nama ljudima u nekim trenucima svojega života i u nekim činima u punoj slobodi i vlasti svoje osobe.
Isus bi uvijek za nas ostao jedan velik misterij (tajna) da On sam nam se ne objavljuje i da nam ne otkriva svoj identitet.
Zato prisutnost Kristova na svadbi u Kani Galilejskoj skupa s njegovim majkom Marijom i sa njegovim prvim učenicima približava ga nama ljudima da mu možemo pristupiti i da ga možemo upoznati.

Isus Krist je počeo otkrivati svoj vlastiti identitet baš na svadbi u Kani Galilejskoj i to otkrivenje će završiti kad dođe njegov čas, odnosno u smrti na križu.
Isto tako pristajanje učenika uz Krista, tj. njihova vjera u njega počinje se u njima rađati baš u Kani Galilejskoj. U Kani se uspostavljaju novi odnosi između Krista i njegovih učenika i među učenicima samima. Njihova zajednička vjera u Isusa sačinjava od njih novu zajednicu Kristovih vjernika.

U svjetlu ovih razmišljanja se može shvatiti i prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije koje nam baš u svadbenoj slici opisuje odnose između Boga i njegova naroda, odnosno svetog grada Jeruzalema poslije povratka iz babilonskog ropstva. Nakon što je kralj Kir izdao edikt da se Izraelci povrate u domovinu i da sagrade ponovo grad Jeruzalem, prorok Izaija vidi u tome ljubav Božju kojom Jahve obavija svoj narod i grad povijesti spasenja.
Ta ljubav između Boga i njegova naroda opisana je svadbenim slikama.
Narod odabrani, Izrael: zaručnica Božja, bio je više puta nevjeran svome Bogu i zato je morao biti čišćen strašnim kušnjama progonstva. Zato prorok uzvikuje da neće šutjeti dok »pravda« Jeruzalema »ne zasine ko svjetlost i spasenje njegov ne plane ko zublja« (Iz 62,1).

Pravda o kojoj govori prorok Izaija označuje milosno djelovanje Božje nad svetim gradom.
Kad kaže da će obasjani Jeruzalem biti u Gospodnjoj ruci »kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svoga« (Iz 1,3) prorok misli o narodu Božjem kao zaručnici koju je Bog za sebe uresio ljepotom i vjernošću.
Zato zajednica vjernika je kraljevska kruna u ruci Božjoj. Radi toga susret Boga s Jeruzalemom je pravda, tj. znak njegova spasonosnog djelovanja; jest slava, tj. znak da je Bog još prisutan u svojem narodu; jest spasenje ukoliko Bog je otkupio svoj narod koji je bio napušten i opljačkan i ponovo ga zaručio sa sobom u svojoj ljubavi.
Stoga aludirajući na tragediju sužanjstva prorok Izaija najavljuje da se Izrael kao Božja zaručnica neće više zvati »Ostavljena« ni »opustošena«, nego dobiva novo ime »Moja milina« i »Udata«.
»Jer kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.« (Iz 62,5)

To konačno sjedinjenje u ljubavi između Boga i njegova naroda, odnosno između Boga i čovječanstva, ostvarit će se samo u Isusu Kristu.
Svadba u Kani Galilejskoj o kojoj govori današnje Evanđelje po Ivanu jest simbol svadbene gozbe konačnog sjedinjenja čovjeka s Bogom i najava mesijanskih vremena.
Stoga svadbena svečanost, voda koja postaje vino, intervencija Marijina da bi potakla Sina na čudo, imaju smisao samo u odnosu na otajstvo Isusa Krista koji se u svim tim znakovima otkriva.

Svojom prisutnošću na svadbi u Kani i prvim znamenjem koje je tu učinio, Isus je htio posvetiti ljudsku ljubav i bračnu ustanovu na kojima se temelji obitelj.
Brak je u Svetom Pismu nešto tako uzvišeno da nadilazi osobno veselje mladenaca, jer se tiče također vjerske i društvene zajednice.
Isus je iz Staroga Zavjeta preuzeo vrijednost braka kao vjerske i društvene zbilje kao slike za odnose između Boga i zajednice vjernika. Zato je i prihvatio poziv u svatove u Kani Galilejskoj. Odaziv u svatove znak je da se Isus od srca radovao sa zaručnicima, jer njihov brak ima i vjersko značenje. Tu je On objavljivao Boga koji osmišljava radost ljudskog života.
Isus je kasnije svoje mesijansko djelovanje označio kao vrijeme zaručnikove prisutnosti među svatovima.
On je u život ljudi s kojima se susretao unosio radost kao odraz spasenja koje Bog nudi svakome čovjeku.

Zatim ta ista svadbena svečanost svojom ljubavlju što izražava i koju je Isus povećao i posvetio svojom prisutnošću, označava još veću ljubav Krista prema ljudima i njegovu neizmjernu sposobnost da se daruje i žrtvuje za sve nas. A budući da će se najveća ljubav Kristova za ljude pokazati u njegovoj smrti na križu, stoga s punim pravom Isus odgovara Majci: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« (Iv 2,4)

»Čas« o kojem govori Isus je upravo »čas« Križa, dramatičan i odlučujući »čas« u kojem se izvršava poslušnost Sina Božjega Ocu i ostvaruje spasenje (svijeta) ljudi.
U obilnom i dobre kvalitete vinu svatovske gozbe Isus se očitovao kao utjelovljena mudrost Božja koja donosi novu objavu.
Marija svojom intervencijom najprije kod Isusa, a zatim kod dvoritelja, pripravlja put Isusovu mesijanskom djelovanju.
Između nje i Isusa u toku mesijanskog djelovanja nastaju novi odnosi, jer Isus okuplja novu, eshatonsku obitelj braće i sestara, koji zajedno s njime poslušno prihvaćaju Božju volju i tako uprisutnjuju Božje kraljevstvo među ljudima.

Krist koji započinje svoje mesijansko djelovanje na svadbi u Kani Galilejskoj označava da s njime su došla nova vremena gdje stari židovski svijet treba ustupiti mjesto novoj stvarnosti spasenja i preobraziti se u nju kao voda u vino. Krist donosi tu novu stvarnost spasenja svijetu i želi uključiti sve nas u taj misterij darivanja i ljubavi koji označava znamenje pretvaranja vode u vino i vina u euharistijsku krv, odnosno gozbu tijela i krvi Isusove.
Prisutnost Marijina na toj svadbi u Kani je odlučujuća jer Majka Kristova se predstavlja pred ljudima kao tumač sinovljeve volje i kao tumač uvjeta što ih treba ispuniti da bi se mogla očitovati spasenjska sila Mesijina.
»Na to će njegova mati poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!”« (Iv 2,5)

Tako se u Kani pojavljuje Marija kao ona koja vjeruje u Isusa: njezina vjera izaziva prvo Isusovo »znamenje« i tako pomaže da se pobudi vjera učenika u njega kao Mesiju. Stav Marijin je pravi stav vjere: potpuno pouzdanje u Sina u svemu onome što će on reći i učiniti sve do potpunog predanja volji Očevoj koja se pokazuje kroz Križ gdje će se otkriti najveća slava Kristova i njegove Majke.
To je vjera koja se rađa u ljubavi i ostvaruje se u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Na ovu vjeru koja se rađa iz ljubavi i koja donosi plodove ljubavi poziva nas također i sv. Pavao apostol kad kaže da darovi Božji ne smiju se egoistički zadržavati za sebe već se moraju staviti u službu braći ljudima!
»Braćo! Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist (zajednici).« (1 Kor 12,4-5)
Tako je radila Marija koja je na svadbi u Kani Galilejskoj upotrijebila dar svojeg božanskog majčinstva da bi potakla Isusa na smilovanje prema mladom bračnom paru koji se našao u nevolji zbog nestašice vina na najljepši dan njihova života da ih spasi od tuge i sramote. Tako trebamo činiti i mi ako želimo biti djeca Marijina i pravi Kristovi učenici.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 62,1-5
Ps 96 (95)
1 Kor 12,4-11
Iv 2,1-12

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 2. NEDJELJA KROZ GODINU 2

DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
ISUS KRIST SE U KANI GALILEJSKOJ OBJAVLJUJE KAO ZARUČNIK CRKVE

»U ono vrijeme: bijaše svadba u Kani Galilejskoj,a bila je ondje i majka Isusova. Na svadbu bijaše pozvan i Isus zajedno sa svojim učenicima. (...)
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici.« (Iv 2,1-2. 11)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Nakon Bogojavljenja i Isusova Krštenja u Jordanu, danas se spominjemo zgode svadbe u Kani Galilejskoj, gdje je Krist učinio prvo znamenje i ljudima objavio svoju slavu tako da su učenici njegovi počeli vjerovati u Isusa.
Sve nam to govori da se Gospodin očituje u svakodnevnim događajima našega života.
I danas Božje očitovanje možemo uočiti u svom osobnom životu, životu naroda, Crkve i svijeta.
Potrebno je samo otvoriti oči i uočiti sve te znakove Božje objave.
Tako se, eto, Isus Krist u Kani Galilejskoj po prvi put objavljuje kao Zaručnik svoje Crkve.

I sam prorok Izaije (u prvom čitanju) nas uvodi u dubinu događaja svadbe u Kani. Vrlo je stara i omiljela proročka tema da se Savez Boga s Izabranim narodom izražava ženidbenim slikama.
Ljubav Boga prema svome narodu je jaka kao ljubav vjernoga Muža i Supruga, koji je često duboko ljubomoran na svoju nevjernu Zaručnicu, na svoj Izabrani narod.
Zbog nevjere svome Bogu, izraelski je narod, kao nevjerna žena, bio odbačen i predan u ropstvo.

Ali Bog ne može svoju ljubav prema svojem narodu. On ne može iznevjeriti Savez ljubavi sklopljen s Izraelom. Bog ne prestaje ljubiti svoj narod. On mu ponovo oprašta grijehe i prvi izgnanici se vraćaju iz Babilona u svoju zemlju. Tako Bog ponovo uspostavlja Izraela u dostojanstvu Saveza s Bogom.
Zato prorok Izaija govori o ponovnom uspostavljanju veze Izraela s Bogom kao o svadbi između Boga i ljudskoga roda.

»Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati „Moja milina”, a zemlju tvoju „Udata”, jer ti si milje (Jahvino) Gospodnje i zemlja će tvoja imati supruga. Kao što se mladić ženi djevicom, tvoj će se graditelj tobom oženiti; i kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.« (Iz 62,4-5)

Tu ženidbenu ljubav između Boga i njegova naroda Krist će očitovati u punini. Tako u ovom bogoslužju se očituje s Crkvom ovo temeljno Božje svojstvo: vjerna i snažna, upravo muževna ljubav Krista prema Crkvi, prema svima nama.
Zato Bog, Otac, po Kristu obilato nagrađuje darovima Duha Svetoga Crkvu, Isusovu Zaručnicu.
Karizme o kojima govori apostol Pavao su tako »Božji miraz« nebeskog Oca Crkvi svojega jedinorođenoga Sina. Iako je izvor svim tim darovima isti: Presveto Trojstvo, ipak različiti su darovi i različiti obdarenici.
»Milosni su darovi različiti, ali isti je Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin.
Različiti su i učenici, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje objava Duha na opću korist. (...) A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakome kako hoće.« (1 Kor 12,4-7.11)

Duh Sveti svakome daje ono što može biti od koristi svima. Stoga ne prima jedan sve darove Duha zato da bi u Crkvi postojala uzajamnost: da bi vjernici jedni druge trebali, jedni druge zapravo darivali onim darom koji su od Boga upravo za druge primili.
I tako se i opet različiti darovi slijevaju u jedinstvo Tijela Kristova, Crkve.
Na taj način Duh Sveti vodi Crkvu i uvijek izaziva pothvate koji vode njezinoj obnovi i potpomažu njezino poslanje.

Prema tome u evanđeoskoj zgodi svadbe u Kani Galilejskoj naviještaju se zaruke Isusa i njegove Crkve.
U središtu Isusova čudesnoga zahvata na tom svadbenom događaju nalaze se voda i vino.
Čudo pretvorbe vode u vino označuje još veće čudo: događaj otajstva Krista i Euharistije.
Kao što je Eva stvorena iz boka Adamova, tako i Crkva nastaje iz probodena boka Isusova na križu.
I ondje iz probodenog Srca Kristova »poteče voda i krv« kao znak temeljnih otajstava - sakramenata Crkve: Krštenja i Euharistije.
»Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu, te povjerovaše u njega njegovi učenici.« (Iv 2,11)

Ne smijemo mimoići ni divnu scenu Marijina posredništva. Ona je imala oko da zamijeti i srce da posreduje i riječ da upozori. Zamijetila je da je svadbeno veselje ugroženo nestankom vina.
Kako je to jednostavno i s puno majčinske ljubavi prenijela Isusu. A sluge upozorava kako treba da se vladaju kad Isus zahvati u stvar.
»Nato će njegova mati poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!”« (Iv 2,5)

Isusovo prvo čudo u Kani ima veliko značenje za njega i za nas. Sigurno je njegov dolazak razveselio njegove gostoprimce, a pogotovo njegovu Majku. Gospodin je svojim prisustvom na svadbenoj gozbi i još više svojim čudom pokazao kako se on brine za svoja stvorenja. I ujedno kako mu se smijemo obraćati i u svojim tjelesnim potrebama. Naučio nas je moliti za svagdanji kruh kojim je znao i čudesno nahraniti gladne.
I čudo u Kani Gospodin nije učinio zbog sebe, ali je ono ipak iznijelo na vidjelo njegovu božansku moć i prema tome objavilo njegovu slavu. Evanđelje izričito ističe da na temelju toga čuda njegovi učenici povjerovaše u njega.

Čudo je povijesni događaj, pa Crkva hoće da se izgrađujemo na ličnosti Gospodina i Majke Božje Marije.
Stoga nasljedujmo Isusa i Mariju u ovoj pažljivosti prema mladencima: imajmo oko da zamijetimo gdje nas tko treba i gdje treba posredovati.
Ali to ipak nije glavni cilj. Crkva hoće reći da ono što se dogodilo pred mnogo stoljeća, to se otajstveno sada događa i nama, posebno u Euharistiji.
Krist nije samo u Kani pretvorio vodu u vino, On i sada hoće da čini nešto slično u još većoj zbilji.
Sva čudesa i čitav Kristov život samo su slika njegove djelatnosti u Crkvi, jer svi njegovi čini na zemlji imali su za svrhu spasenje ljudi.
Možemo dakle reći da je prvo čudo u Kani pralik onoga što Gospodin sada izvodi u svojoj Crkvi, što hoće da sada učini u Misi.
Na taj način nas Evanđelje uvodi u Kristov uvijek prisutan misterij s nakanom da se i mi u nj uključimo.
Euharistijska gozba sve to omogućuje na najuzvišeniji način. Sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi Savez što ga je Bog zauvijek sklopio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe esahtološku gozbu u Očevu kraljevstvu, naviještajući smrt Gospodinovu dok on ne dođe.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 62,1-5
Ps 96 (95)
1 Kor 12,4-11
Iv 2,1-12

- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 3. NEDJELJA KROZ GODINU 1

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
RIJEČ BOŽJA I ZAJEDNICA VJERNIKA

»Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21)

Bog govori svome narodu

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje Liturgije jest »obveznost« (normativnost) Riječi Božje koja se predstavlja kao posljednja i odlučujuća vrijednost za narod Božji Starog i Novog Zavjeta.
Sam Isus Krist se osjeća vezan Riječju Božjom koja je potpuno izražena i ostvarena u njegovoj osobi.
U njemu se ostvaruju sve riječi Božje izrečene prije, jer je On konačna Riječ Božja rečena ljudima. On je utjelovljena Riječ Božja koja se nastanila među nama.

Kršćanstvo je otkrivenje Boga. U Isusu Kristu Bog se objavljuje i daruje čovjeku. To otkrivenje – sjedinjenje Boga s čovjekom se ostvaruje u povijesti znakom Riječi na čijem vrhuncu se nalazi Isus iz Nazareta, živa i utjelovljena Riječ Božja. Bog Abrahama, Izaka i Jakova se u potpunosti objavljuje svome narodu i sjedinjenje se s njime na savršen i definitivan način u Bogočovjeku Isusu Kristu, jedinorođenome Sinu svojemu. Zato Riječ Božja ne zavarava čovjeka, već mu pomaže da potpuno ostvari tu ljudsku narav.

Prvo čitanje iz Knjige Nehemijine pokazuje nam baš te odnose između Riječi Božje koju sadrži Biblija i zajednice naroda Božjega. Geslo Nehemije i Ezre govori nam da narod Božji nalazi svoj identitet i jedinstvo samo u Riječi Božjoj. Bili bi beskorisno za Židove dati se ponovo na izgradnju grada Jeruzalema poslije progonstva babilonskog sužanjstva kada prije ne bi obnovili svoje obaveze Saveza s Bogom, jer samo u vjernosti tome Savezu mogu biti sigurni da će ih Bog ljubiti i zaštititi kao svoj narod.

Zato ono što čini Ezra u prisutnosti i sudjelovanjem čitavoga naroda jest pravo liturgijsko čitanje sv. Pisma.
»U one dane: Prvoga dana sedmoga mjeseca svećenik Ezra donese Zakon pred zbor ljudi, žena i sviju koji su bili sposobni razumjeti ga. (...) Sav je narod pozorno slušao Knjigu Zakona. (...) Otvori Knjigu naočigled svemu narodu – jer je bio poviše svega naroda – a kad ju je otvorio, sav narod ustade. Tada Ezra blagoslovi Gospodina, Boga velikoga, a sav narod podignutih ruku odgovori: „Amen! Amen!” Potom kleknu i poklone se pred Gospodinom, licem do zemlje. I čitahu iz Knjige Božjeg Zakona po odlomcima i razlagahu misao da narod može razumjeti što se čita.« (Neh 8,2.4.5-6.)

Svećenik književnik Ezra i leviti poučavali su narod tako da bi mogao bolje razumjeti Riječ Božju. Na koncu toga svečanog čitanja Zakona Božjega narod je plakao jer se svatko osjećao taknut u srce od Boga i od njegove Riječi. Narod je toliko plakao da su Ezra svećenik i leviti morali intervenirati i glasno reći svemu narodu:
»„Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!” Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona.« (Neh 8,8-9)
Potom namjesnik Nehemija nadoda da to ne smije biti dan tuge i žalosti, nego dan radosti i reče narodu: »„Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodinu. Ne žalostite se! Jer, radost Gospodnja vaša je jakost!”« (Neh 8,8-10)

Riječ Božja je, dakle, prouzrokovala u dušama i srcima svih slušalaca jedan proces obraćenja, izražen osjećajima žalosti i kajanja i očitovan također u ljubavi prema bližnjemu a posebno prema najpotrebnijima kao dokaz njihove unutrašnje duhovne obnove i želje za novim životom prožet ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Sve to nam govori da to isto bi se trebalo dogoditi na našim liturgijskim skupovima. Ako se to ne događa onda Riječ Božja nije prenesena kako treba ili nije primljena s unutrašnjim uvjerenjem prave vjere koja ima moć ne samo da »sudi« već i da »preobrazi« naš život.

Također danas kao i uvijek Crkva može pronaći svoj identitet samo u Riječi Kristovoj. Bez Riječi Božje Crkva bi bila ništa, nestalo bi je s lica zemlje. Stoga je Crkva uvijek usko vezana s Riječju Božjom: od Riječi Božje je sazvana i o njoj potpuno ovisi, mora se neprestano podvrgavati sudu Riječi Božje i dopustiti da je ta ista Riječ bez prestanka preobražava. S druge strane, Riječ Božja odjekuje u potpunoj svojoj istini samo u Crkvi koja ima zadaću i bivstvenu obavezu da navješćuje tu Riječ i da je svjedoči kao vjerna učenica Krista Gospodina koji je punina sve Božje objave.
Zato Crkva ne navješćuje neku apstraktnu ljudsku ideologiju, nego Riječ Božju koja se utjelovila u Kristu, Sinu Božjem, Učitelju i Otkupitelju svih ljudi.

Isus Krist, Glava Crkve, kako to nam lijepo govori sv. Pavao apostol u Prvoj poslanici Korinćanima, jest Krist Učitelj – Krist Riječ Božja. Krist je onaj koji mnoge i raznolike članove svojih vjernika ujedinjuje u jedno tijelo Crkve svoje; On je onaj koji ujedinjujući svojom živom riječju pameti i srca kršćana stvara jedinstvo vjere u Crkvi svojoj:
»Braćo! Kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, (...) I svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,12-13)

Današnje sveto Evanđelje po Luki nam otkriva zatim svu aktualnost Božje Riječi i kako kršćani je trebaju čitati i u život sprovoditi. Zato Isus svima nama govori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21)
Svaka stranica Evanđelja je živa Riječ koju Bog upućuje nama i koja mora da se ostvari danas.
Evanđelje ne govori samo o Isusovu životu već i o našem životu. Evanđelje nas sadrži u sebi i uključuje nas u se. Zato (liturgija) služba Riječi Božje nije samo jedna obična moralna lekcija niti potvrda eshatološke nade držane budne od strane proroka: on navješćuje ispunjenje planova spasenja Boga Oca, u današnjem životu kršćanske zajednice. U njoj se ne promatra zalazna prošlost niti se sanja izvanredna budućnost, nego se živi sadašnje vrijeme kao privilegizirano vrijeme dolaska Gospodnjeg. Stoga događaji sadašnjeg života ljudi i kršćana otkrivaju planove Božje koji se ostvaruju u Kristu.

»U ono vrijeme: Isus se u sili Duha vrati u Galileju, te glas o njemu puče po svoj okolici. I, slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret gdje bijaše othranjen i uđe po svom običaju na dan subotu u sinagogu te ustane čitati. Pružiše mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu, nađe mjesto gdje je stoji napisano: 'Duh Gospodnji na meni je, jer me pomazao! On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.'« (Lk 4,16-19)

Isus, dakle, djeluje riječju i činima, poučavanjem i spasavanjem.
Riječi proroka Izaije se u potpunosti ispunjaju u njemu, Sinu Marije iz Nazareta. Vrijeme milosti je došlo siromasima, sužnjima, slijepima i potlačenima svake vrste Isus Evanđelja je Otkupitelj svih tih bijednika i nevoljnika. Najveća milost što ju On pruža je dar slobode: oslobođenje od sljepoće, od siromaštva, od ropstva, a iznad svega od grijeha. Dakle, dokle god je Isus s njima i među njima traje godina milosti Gospodnje. Na tu godinu milosti Gospodnje gledali su ljudi prije Krista, a i danas gleda cijela Crkva. Ona je u centru povijesti, jer je to najveće djelo Božje. Mesija nije došao na ovu zemlju da sudi ljude, nego da donese spasenje svima.

Ali da bi Isus mogao donijeti spasenje čovjeku i potpuno ga osloboditi od svega onoga što ga pritišće, tišti i zarobljava, potrebno mu se otvoriti dušom i srcem u vjeri.
Njegovi sugrađani iz Nazareta nisu prihvatili ozbiljno »Sina Marijina« i sablažnjavali su se nad tolikom njegovom mudrošću i silnim djelima što izlaze iz ruku njegovih. Oni su se htjeli osloboditi i spasiti bez Njega koji je Otkupitelj i Spasitelj ljudi. To je velika đavolska zasjeda u koju, nažalost, padaju i danas mnogi ljudi i kršćani. Dok za sve one koji vjeruju u Isusa Krista kao svojega Otkupitelja i Spasitelja Riječ Božja ostaje kao temeljni Zakon njihova života, a iznad svega tvrdnja Kristova one daleke subote u sinagogi Nazareta: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« (Lk 4,21) To »danas« mora svaki dan započinjati u životu svakoga kršćanina koji želi biti pravi Kristov učenik.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Neh 8,2-4a 5-6. 8-10
Ps 19 (18), 8. 9. 10. 15
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 3. NEDJELJA KROZ GODINU 2

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
RIJEČ BOŽJA JE RADOSNA VIJEST SPASENJA

»Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita. Pruže mu svitak proroka Izaije. Kad ga razmota, namjeri se na mjesto gdje je bilo pisano: 'Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.'« (Lk 4,16-19)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog odvajkada govori ljudima. No, potrebno je najprije čuti što Bog govori, zatim to treba shvatiti.
Liturgijski skup je povlašteno mjesto na kojem slušamo čitanje Božje riječi i njezino tumačenje. A vjera nam pomaže da je shvatimo.
Konačno vjernici Riječ Božju žive osobno i zajednički. Stoga nam svima Crkva želi ucijepiti duboko poštovanje prema Božjoj riječi i živu želju za njezinim shvaćanjem, proživljavanjem i provođenjem.

Tako nam Knjiga Nehemije pripovijeda kako je izabrani narod proslavio u Jeruzalemu, nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, obnovljeni blagdan sjenica čitanjem Mojsijeva zakona.
Nakon povratka iz babilonskog prognanstva Božji se narod, uza svu radost povratka, nije lako snalazio. No Bog mu šalje velike vođe Ezru i Nehemiju.
Nastaje živo vjersko gibanje, naročito oko obnove Hrama. Ali Ezra i Nehemija su dobro razumjeli da materijalna obnova zemlje nipošto nedostaje, stoga su proveli masovnu katehizaciju: upoznavanje cijeloga naroda s Božjim Zakonom (Torom), s Biblijom koja treba postati pravilo života i izvor radosti svakog pojedinca i svega Izraela.

Blagdan je i narod se sabrao. Nije riječ o tome da su se sastali samo da se nekako zajedno nađu, već su se sastali da zajedno čuju Božju riječ, da čuju njezino tumačenje i da je shvate.
Nakon toga svaki izriče svoj pristanak toj Božjoj Riječi i sudjeluje u blagdanskoj gozbi. To je blagdan saveza s Bogom koji se ostvaruje u vjernosti naroda Božjem Zakonu.
»I čitahu iz knjige Božjeg zakona po odlomcima i razlagahu misao da narod može razumjeti što se čita. Potom namjesnik Nehemija, svećenik – književnik Ezra i leviti koji poučavahu narod rekoše svemu narodu: „Ovo je dan posvećen Gospodinu, Bogu vašemu! Ne tugujte, ne plačite!” Jer sav narod plakaše slušajući riječi Zakona. I još im reče Nehemija: „Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodu. Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost.”« (Neh 8,8-10)

Zakon Božji je dan ljudima kao putokaz života.
Bog nije samo stvorio sav svijet nego u njemu i prebiva te se za nj brine. Isto tako Bog nije samo propisao ljudima zakon nego njim »krijepi dušu« čovjeka, »srce mu sladi i oči prosvjetljuje« (Ps 19).
Još više to vrijedi za nas kršćane, »jer zakon bijaše dan po Mojsiju, a po Isusu Kristu dođe milost i istina« (Iv 1,17). Stoga su Isusove riječi »duh i život« za svakoga kršćanina.

S tim u vezi treba razumjeti i govor apostola Pavla o duhovnim darovima koje je Bog obilno izlio na svoju Crkvu. Pavao je Crkvu uvijek zamišljao kao Tijelo Kristovo kojemu je Krist glava, a mi udovi.
Dakle, uz Isusovo fizičko tijelo, preuzeto od Božje Riječi u krilu Marijinu, postoji isto tako realno tijelo Crkve kojoj je Krist životvorna i sjedinjujuća Glava. A vjernici su njegovi udovi. Stoga zajedno s njim sačinjavaju mistično Tijelo.
Crkva je Tijelo Kristovo.
A bitna je značajka tijela da svi organi služe jedinstvu i zdravlju cijeloga tijela.
»Kao što je tijelo jedno, iako ima mnogo udova, a svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo mi u jedno tijelo kršteni (...) I svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,12-13)

Svaki kršćanin ima svoju ulogu u tom mističnom tijelu Crkve i te uloge kršćana se upotpunjuju. Među Kristovim učenicima nema ljudi koji bi bili dostojniji od drugih. Istina, glavne uloge u Crkvi imaju apostoli koji navješćuju Božju Riječ kao radosnu vijest spasenja, ali isti Duh daje život svim članovima tijela Crkve.
To su milosni darovi kojima Duh Sveti bogato dariva pojedine vjernike za dobro cijele Crkve.
Stoga se svi članovi Crkve, ako su zaista sjedinjeni s Kristom, imaju osjećati kao jedno tijelo, pa prema tome složno misliti i htjeti, zajednički nastupati i raditi, jedan drugoga pomagati i služiti mu, svaki sa svakim suosjećati i trpjeti.

Isus Krist je i danas otajstveno među nama prisutan i On sada poučava u svojoj Crkvi kao što je nekoć učio po Palestini za svoga zemaljskoga života. Zatim Krist ostvaruje sve ono što Bog govori svome narodu. Kad Krist govori, On se očituje kao Mesija te njegov postupak izaziva promjenu u čovjeku i opredjeljenje ljudi.
To je Krist koji upravo sada oslobađa čovjeka i uspostavlja nove odnose među ljudima, stvara novi svijet.
»Dođe u Nazaret gdje je odrastao te po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita. Pruže mu svitak proroka Izaije. Kad ga razmota, namjeri se na mjesto gdje je bilo pisano: 'Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.'« (Lk 4,16-19)

Vijest o Isusu posvuda se pronijela i svijet je grnuo k njemu. A On je nastupao pun Duha Svetoga.
Došao je u svoj zavičaj. Isus se zaustavlja na glasovitu proroštvu Izaijinu o budućem Mesiji koji će biti pun Duha Svetoga.
Isus – Mesija poslan je prvenstveno i nadasve ugroženima, prikraćenima i potrebnima. To je misija Crkve, to je poslanje svakoga kršćanina: zalagati se za društvenu pravdu i za napredak i boljitak svih ljudi.
S Isusom je počela velika jubilarna godina, godina Božjega oproštenja i spasenja za sve ljude. I ta jubilarna godina traje do kraja svijeta, odnosno sve dotle dokle i posljednje ljudsko biće na ovoj zemlji ne postigne svoje vječno spasenje.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Neh 8,2-4a 5-6. 8-10
Ps 19 (18), 8. 9. 10. 15
1 Kor 12,12-30
Lk 1,1-4; 4,14-21

- 09:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 4. NEDJELJA KROZ GODINU 1

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PROROČANSTVO I LJUBAV U CRKVI

»Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovicâ u Izraelu u dane Ilijine, kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo, pa zavlada velika glad po svoj zemlji.
I ni k jednoj od njih ne bî poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti, doli Naaman Sirac.« (Lk 4,24-27)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Raditi među ljudima uvijek je povezano s velikim teškoćama. Pogotovu kad je riječ o širenju neke poruke koja preobražava čovjeka. To su već uočili starozavjetni proroci. Bog ih je u takvim teškim trenutcima iskušenja hrbrio i davao im svoju snagu.
Bog govori prorocima i šalje ih da izvrše svoje poslanje. Njima je potrebna odvažnost, hrabrost i ustrajnost jer ono što će poručivati drugima neće uvijek biti dobronamjerno shvaćeno. No, Bog će uvijek biti sa svojim prorocima.

Čovjek Božji postaje izazov za svoju okolinu koja mu se često i neprijateljski suprotstavlja. To je bolno osjetio na svojoj koži sam prorok Jeremija.
Ali sam Bog ističe da je Jeremiju odabrao već od majčine utrobe, posvetio i postavio za proroka svim narodima.
Bog na njega prenosi svoju riječ i svoga Duha. I on postaje kao zid od bronce, sposoban stati u ime Božje pred kraljevima, svećenicima i narodom, a da se ne boji i ne šuti.
»Ti bedra svoja sad opaši, - kaže Bog Proroku- ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovijediti. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima.
Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđen, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.« (Jer 1,17-19)

Prorok je, eto, čovjek koji u ime Božje stoji pred svijetom da mu prenosi Božje riječi i sudove i da bude znak za čitav narod.
Jeremija je na svojoj koži naučio što za jednoga čovjeka znači ući u Božju službu.
On nije bio pošteđen niti od jedne optužbe sa strane onih koje je doticala njegova riječ.
Kršćanska je predaja već od početka u Jeremijinoj sudbini gledala dramu Kristove muke.
Znamo da je Isusa i svijet držao za proroka (usp. Mt 16,14), čak očekivanim »prorokom« od svega izraelskog naroda (usp. Pnz 18,15).
Kasnije su učenici napustili taj naziv da bi izrazili kako je Isus bio »više nego li prorok«, da je Sin Božji, Riječ Božja i sam Bog. Bog koji je nekoć u mnogo navrata govorio ocima po prorocima, sada nam je govorio po Sinu (usp. Heb 1,1-2). Isus je ispunjenje svih proročanstava, jer je ne njemu »počinuo« Duh Gospodnji.
Krist nije prenosilac Božje riječi kao što su to bili proroci, nego je sama Božja Riječ, utjelovljeni Bog koji govori ljudima.
On je Božji sud nad ljudima. Krist obara laž i samovoljno kraljevstvo Sotone da izgrađuje kraljevstvo Božje: kraljevstvo istine, ljubavi, pravde i mira.
Zato je Kristovo Evanđelje živo i vječno proročanstvo, pobijanja svakoga lažnoga idola i svake vlasti koja nije od Boga.

Tako, eto, današnje Evanđelje po Luki nam opisuje svečani nastup Isusa, mladoga učitelja u Nazaretu. I tu u svome rodnom mjestu Krist se predstavlja kao Božji pomazanik, poslan od Boga ljudima na spasenje.
A evo, baš ovdje u vlastitoj domaji, neprihvaćen je prorok. Nazarećani se, eto, ne mogoše vinuti iznad svog svagdanjeg iskustva. Odveć su bili naviknuti na »običnog i svakidašnjeg« Isusa. Od djetinjstva su ga poznavali kao »sina Josipova« (Lk 4,82), kao drvodjelju.
Po svemu izgleda da je udivljenje Nazarećana prema Isusu malo trajalo. Tako se oduševljenje pretvorilo u kritiku, a brzo i u mržnju.
I tada su ga eto njegovi mještani htjeli smaknuti mnogo prije nego su to učinili neprijatelji u Jeruzalemu.
Previše ih je, naime, uvrijedila Isusova izjava kad im je predbacio da su manje dostojni čudesa nego što su bili stanovnici poganskih krajeva u doba proroka Ilije i Elizeja.
»Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo, pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bî poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«(Lk 4,24-27)

Tada je počelo protivljenje Isusu njegovih sunarodnjaka do bezdušnosti. Ali Krista ništa neće zaustaviti u njegovu poslanju. On će iz ljubavi prema nama ljudima i za naše spasenje i život svoj dati i smrt na križu prihvatiti.
Križ na koji je uzišao najveće je proroštvo u čovjekovoj povijesti, a i najveća ljubav.
Križ je također, u isto vrijeme, najsnažniji »ne« grijehu i najveći »da« Bogu koji je ikad izrečen za grešnika.

Danas se moramo podsjetiti toga vida života Crkve.
Zato nije pravo proroštvo koje ne potiče ljubav, zajedništvo i poslušnost.
To vrijedi ne samo za unutar crkvene odnose između Crkve i svijeta. Kršćanin nije prorok samo time da pobija zlo koje je u svijetu, nego tek onda ako to čini iz ljubavi. Ljubav je uvijek sebedarna. Ona je otvorena Bogu i drugim ljudima.
Apostol Pavao tvrdi da ljubav ponajprije mora biti temelj našeg kršćanskog života.
Zatim opisuje kako se ona očituje u događajima svakodnevnog života svakog čovjeka.
» Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i oprašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.« (1 Kor 13,4-8)

Gdje god živimo, radimo i trpimo, stvoreni smo za takvu sveobuhvatnu i herojsku ljubav. To je prva i najveća Kristova zapovijed (usp. Mt 22,38).
To je sveopći poziv svakoga čovjeka i kršćanina: ljubiti Boga i bližnjega. To je doista univerzalan poziv koji je zapisan u srcu svih ljudi. I u tom se sastoji sva kršćanska svetost: u savršenstvu ljubavi koja treba prožimati sve naše suodnose prema Bogu i ljudima. Stoga ljubav u nama mora rasti kao što je i čovjek sve zreliji, a posve će savršena biti tek u nebu.
Tada će se naša vjera pretvoriti u gledanje, ufanje u posjedovanje, najvećega dobra, a jedino ljubav će ostati jer ćemo Boga ljubiti i uživati koliko se to ovdje naučimo i na to pripravimo.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 1,4-5. 17-19
Ps 71 (70)
1 Kor 12,31-13,13 ili 13,4-13
Lk 4,21-30

- 09:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 4. NEDJELJA KROZ GODINU 2

ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PROROČKA SLUŽBA

»Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju« (Lk 4,24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija je u neku ruku sva usredotočena na službu proroka.
Što je to prorok i što znači zapravo biti prorok?
Prorok je poslanik Božji, On je glasonoša Božji (nosioc riječi Božje) narodu.
Prorok je čovjek Saveza. To je čovjek koji vidi Boga, gleda ono što Bog čini, vidi Božje planove ljubavi s ljudima i čita na Božji način događaje ljudi i svijeta.

Prorok je kritična savjest naroda i to ne toliko u ime razuma koliko u ime Božje Riječi.
On razotkriva, gdje se god nalaze, podmukle zavjere zla: čvrsto osuđuje sve mane naroda, lažnost kulta, zloupotrebu vlasti, svaki oblik idolopoklonstva, svaku vrstu nepravde i svako lažno svojatanje Boga.
Proročka osuda svih tih zala u narodu označava »sud Božji« nad svakim ljudskim djelom i ujedno objavljivanje njegove svete volje.
Tu se uvijek radi o pozivu na obraćenje srca, na osobno i zajedničko obraćenje.

Proročka je osuda djelo ljubavi, jer se tu radi o gorućoj ljubavi za Boga i za čovjeka.
Prorok je branitelj potlačenih, slabih i svih onih koji su na rubu društva i života. On je uvijek na strani svih tih bijednika i jadnika svake vrste: on je njihov glas, glas svih onih koji nemaju glasa. Prorok je pozvan da bude odgovornik Božji pred ljudima i odgovornik ljudi pred Bogom.

Prorok je čovjek nade. Osuda zla ne zamara ga, on gleda naprijed s pouzdanjem. U najtežim trenucima povijesti odabranog Božjeg naroda riječi proroka su riječi utjehe i nade.
Osuđujući nevjernost naroda prorok navješćuje vjernost Božju na kojoj se čvrsto temelji nada.

Na koncu, prorok je uvijek čovjek »neugodan i nepoželjan«, neprihvaćen i odbačen sa strane naroda jer ljude stavlja uvijek pred nove i neočekivane zahtjeve Božje.
Stoga ljudi na razne načine pokušavaju ušutkati glas proroka i osloboditi ga se. Jedan od načina kojim se želi riješiti proroka jest nasilje kao ono koje su upotrijebili Nazarećani i kasnije Židovi u odnosu na Isusa.
Drugi način kojim se želi riješiti proroka jest taj da se zatvore uši i da se ne sluša njegov glas. To se dogodilo mnogim prorocima Staroga Zavjeta.

Taktika odbijanja proroka Božjeg i odbacivanja njegova glasa mijenja se prema vremenu, prilikama i društvenom odgoju ljudi.
Zato pravi prorok je uvijek na rubu religioznog i društvenog života svojih sunarodnjaka.
Radi toga mu je potrebna posebna milost i snaga Božja da se ne bi razočarao i da bi mogao nastaviti svoje poslanje (misiju).
Primjer svega toga imamo u proroku Jeremiji, čovjeku slabom i nesigurnom, kojega Bog zove na zadaću koja ga zastrašuje tako da odmah na početku, a i kasnije, pokušava izbjeći tome svome poslanju. Ali Bog ga potiče i ohrabruje jamčeći mu da će uvijek biti uza njega.
»Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti te uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, kao zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.« (Jer 1,17-19)

Kako se vidi iz ovih riječi prorok Jeremija se nalazi sam protiv svih, također i protiv onih koji bi mu trebali biti blizu kao što su to vođe naroda i svećenici.
Tako nešto slično i još gore dogodilo se Isusu u njegovu rodnom mjestu Nazaretu i na koncu života od strane čitavog odabranog Božjeg naroda i njihovih vjerskih i političkih poglavara kada su ga osudili na smrt i razapeli na križ. Zaista ono što se dogodilo u Nazaretu o čemu nam govori današnje sveto Evanđelje po Luki nije ništa drugo nego anticipacija onoga što će biti buduća sudbina Mesije. Iako je Isus poslan od Oca u snazi Duha Svetoga da ostvari misiju spasenja i oslobođenja siromašnih i potlačenih i da navijesti »godinu milosti Gospodnje« svim ljudima dobre volje, On će biti odbačen baš od onih kojima je u prvom redu poslan.
Predstavio se ljudima kao blagovjesnik oslobođenja i spasenja i kao Božji poslanik koji želi da ih upravi na putove obraćenja i novoga života, ali oni ga ne prihvatiše jer nisu htjeli promijeniti svoj način života i osloboditi se od grijeha i zla.

Isus je znao iz iskustva života proroka Staroga Zavjeta i iz potpune svijesti što ju je imao o samome sebi da ga ljudi neće prihvatiti i da će mučenički završiti svoj život.
Zato ono što se Isusu dogodilo u sinagogi Nazareta od strane njegovih sugrađana nije ništa drugo nego suprotstavljanje zla, koje se nalazi u ljudima i u svijetu, svemu onome što je Božje.
»Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjeva, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad, da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.« (Lk 4,28-30)

Veličanstvena je ta ozbiljnost i smirenost Kristova pred uzrujanim nemirom njegovih neprijatelja, zadivljujuća je njegova vlast i gospodstvo nad samim tim silama mržnje, zla i smrti.
Ovdje imamo krasan primjer Isusove vlasti nad smrću prije nego što će ona doći, jer je Krist gospodar života i smrti i prije svojega uskrsnuća. U njegovim sugrađanima iz Nazareta rodila se zavist prema njemu kad su vidjeli da velika mudrost i silna djela izlaze iz njega i govorili su »Nije li ovo sin Josipov?« (Lk 4,22).
Oni nisu mogli shvatiti i međusobno spojiti dvije stvarnosti u njemu: njegovo obično ljudsko podrijetlo koje je poniznije i siromašnije od svih drugih i njegova izjava da je On taj obećani i dugoočekivani Mesija u kojem se »ispunilo Pismo« proroka Izaije koji govori o misterioznom poslaniku Gospodnjem.

Pred Kristom koji nadilazi naše ljudsko shvaćanje stvarnosti, ljudi se sablažnjavaju jer neće se potruditi da bi otkrili i razumjeli misterij otajstva koji se krije u njemu. Isus sam se čudio tolikoj nevjeri ljudi.
U današnjem evanđeoskom prizoru izgleda da motiv neprijateljstva prema Isusu je još opasniji i podmukliji jer u sebi sakriva neku vrstu grube želje za interesom i iskorištavanjem.
»A on im reče: „Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi samoga sebe! Što smo čuli da se desilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju”.« (Lk 4,23)
Nazarećani se bune što je Isus izabrao Kafarnaum, a ne Nazaret da bi činio čudesa, kao da je čudo neka propagandistička ili turistička reklamacija, a ne slobodan čin Božji kojega Bog čini gdje hoće i kome hoće kao znak Božje ljubavi i nagrade za vjeru ili otvorenosti prema vjeri dotične osobe.

Samo vjera dakle, proširuje i produžuje granice prisutnosti i djelovanja Božjega. Nazarećani koji su htjeli da Isus čini čudesa samo radi njihove slave i koristi, ne samo da su bili zatvoreni u njihov glupi provincijalizam što je u suprotnosti sa sveopćim planovima spasenja Božjega, nego su bili nesposobni da se otvore vjeri u Boga koji se objavljivao u svome Sinu i koji ih je želio obnoviti i preporoditi. Frustrirani svim tim stvarima, nesposobni da se otvore novim univerzalnim planovima spasenja Božjega koje je naviještao Isus njihov sugrađanin, oni mu se protive, odbacuju ga i pokušavaju da ga ubiju.

Ovaj evanđeoski prizor iz života Isusova mora također i sve nas potaknuti na razmišljanje i to iz dva razloga: prvo, u odnosu na naš stav prema Kristu. On nije neugodan prorok samo za neke već za sve, a pogotovu za svoje. Zato svaki od nas treba upitati sama sebe da li se dopušta izazvati Isusovim riječima i preobraziti ili se možda u svemu protivi Kristu i njegovu Evanđelju kao i njegovi sunarodnjaci iz Nazareta.
Drugo, kakav je naš stav u odnosu prema drugima kojima smo mi dužni naviještati Krista i njegovo Evanđelje preobraženja i spasenja?
Došlo je vrijeme da kršćani kao pojedinci i Crkva kao zajednica budu hrabri i odvažni kao kršćani prvih vremena i da proglase pred čitavim svijetom da se samo u Kristu nalazi spasenje, jer je jedini On »put, istina i život«.
I mi moramo poput proroka Jeremije biti »kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidina brončana protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova... i naroda ove zemlje« i snagom Duha Svetoga proglasiti kao temeljnima za svakoga čovjeka, kulturu i civilizaciju neke moralne vrijednosti bez kojih čovječanstvo ne može uopće opstojati na ovoj zemlji: kao što su pravo na život nerođene djece i zločini abortusa; svetost braka i nemoralnost pornografije i razdvajanja i uništavanje brakova; zatim generalizirana nasilja i utrka za novcem i zadovoljavanjem strasti i požuda što ruše društva i cijelo čovječanstvo.

Ali najveće proročko svjedočanstvo koje moramo dati svijetu jest svjedočanstvo ljubavi. I to je najveći dar Božji (karizma), kako kaže sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Korinćanima i ne bi smio nedostajati ni jednom kršćaninu vjerniku. Kršćanska ljubav, Agapé, prijateljska je naklonost, poštovanje drugoga i pomaganje bližnjemu u nevolji. Ovu ljubav Isus je nazvao prvom i najvećom zapovijedi, jer se ona temelji na ljubavi prema Bogu i proizlazi iz nje (usp. Mk 12,28-31).
»Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.« (1 Kor 13, 4-8)

Ta svojstva ljubavi i te vrline nužne su za život u svakoj ljudskoj zajednici: u obiteljskoj, u društvenoj i u crkvenoj zajednici. Tko nema te ljubavi, ništa nema i nije nitko, jer ta ljubav ima jedan jedini izvor: Isus Krist utjelovljena ljubav Božja koja se dala propeti na križ za naše otkupljenje i spasenje.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 1,4-5.17-19
Ps 71 (70), 1-4a. 5-6ab. i 17
1 Kor 12,31-13,13
Lk 4,21-30

- 09:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 5. NEDJELJA KROZ GODINU 1

PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
POZIV I POSLANJE

»Tada čuh glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!”« (Iz 2,8)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Glavna poruka današnje Liturgije jest tema o pozivu i o poslanju. Da bi mogli naviještati Boga, potrebno je prije upoznati ga.
A da bi ga upoznali, potrebno je da nam se Bog otkrije. Boga ne možemo dostići samo našim vlastitim ljudskim snagama, niti ga možemo zatvoriti u naše ljudsko umovanje.
Otkrivenje Boga je jedan čin potpuno slobodan njegove božanske volje, to je njegova svojevoljna inicijativa potpuno neovisna o čovjeku. Čovjek nema nikakve vlasti nad Bogom.
Stoga pravi prorok je samo i jedino onaj kome se Bog otkriva, zove ga i šalje ga da navijesti i propovijeda živoga Boga, a ne neku čisto ljudsku apstraktnu doktrinu (ljudski nauk).
Zato je sasvim očito i jasno da otkrivenje Boga i poziv čovjeka i poslanje koje mora izvršiti u ime Božje su usko povezani međusobno, jer imaju jedan jedini izvor: Živi Bog.

Tako prorok Izaija je vidio slavu Božju prije nego što je poslan u misiju; apostoli su morali vidjeti uskrsnulo tijelo Kristovo prije nego što su se usudili poći na put po svem svijetu da navijeste njegovo evanđelje.
Prvo čitanje nam govori upravo o toj velikoj i dramatičnoj misiji proroka Izaije u vrijeme smrti kralja Uzije (circa 740. a. C).
Zvanje proroka Izaije je zaista tipično.
Bog se otkriva proroku kao »apsolutno Svet!!!«, odnosno potpuno različit i neizmjerno veći od svakoga čovjeka pa i od čovjeka velike moralne i duhovne visine kao što je prorok Izaija.
»One godine kad umrije kralj Uzija, kaže prorok Izaija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: „Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!”« (Iz 6,13)

Svetost Božja je glavna tema propovijedanja Izaijina, koji često Jahvu zove »svecem Izraelovim« koji zahtjeva da se i čovjek »posveti«, da bude svet.
A što najviše zadivljuje jest to da Bog neizmjerno veličanstven i svet »kojega nebo i zemlja ne mogu sadržati« (usp. Iz 66,1), toliko se približava čovjeku da ga čovjek može »vidjeti« i »kušati«.

Ali ipak pred Bogom prorok Izaija osjeća jasno da je nedostojan ove izgarajuće »blizine« Božje i postaje svjestan da je »grešnik« i kaže sa strahom: »Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe kralja, Gospodina nad Vojskama!« (Iz 6,5 s.)

Sljedeći prizor gdje jedan od serafa sa užarenom »žeravom« koju je uzeo sa žrtvenika, dotiče usta proroka Izaije i čisti mu usne govoreći da mu je »krivica skinuta i grijeh oprošten«, označava djelo preobraženja i posvećenja što Bog čini u svome glasniku uopće pa tko on bio i kako se zvao.
A sve nam to govori da čovjek ne može izvršiti nikakvo djelo spasenja, ako Bog nije s njime.

Iako je Bog jedini arbitar spasenja, ipak On zove čovjeka da »surađuje« s njime u ispunjenju toga plana spasenja.
To se jasno vidi iz riječi proroka Izaije kada kaže: »Tada čuh glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!”« (Iz 6,8)
Prorok, dakle, brzo prelazi iz straha i trepeta u radost i spremnost odgovora koji strašno obavezuje na pitanje Gospodina Boga koji mu se objavio u slavi. U međuvremenu prorok je duhovno bio okrijepljen od strane serafina koji ga je označio »gorućom vatrom« Gospodina nad vojskama, odnosno Boga »jakoga« koji šalje da se izvrši »sve ono što želi na nebu i na zemlji« (usp. Sal 135,6; 115,3).

Isto raspoloženje i spremnost što se nalaze u proroku Izaiji, prisutni su također i u apostolima, koji, kako kaže današnje sveto Evanđelje po Luki, poslije Isusova poziva »ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5,11).
Kako vidimo u današnjem svetom Evanđelju, kao i u čitavom Novom Zavjetu, Bog je ponovno onaj koji se objavljuje i zove: ali taj Božji poziv se uobličuje u neprestanim pozivima koje Isus iz Nazareta upućuje ljudima za vrijeme svojega zemaljskog života i poslije smrti i uskrsnuća kao Uskrsnuli Gospodin u sva vremena do svršetka svijeta.
U ustima Isusovim Božji poziv poprima pravo značenje. On poziva da ga se slijedi, jer je On začetnik (inicijator) kraljevstva Božjega.
U njemu samo ljudi se mogu osloboditi od grijeha i postati djeca Božja. U njemu opet ljudi postaju suradnici Božji u izvršenju spasenja.
Oko njega jedino kao na ugaonom kamenu se organizira i gradi spasenje čovječanstva.
Zato više nego ikada Božji poziv u Isusu je vezan za jedno poslanje (misiju).
Ali svako to poslanje koje Bog povjerava ljudima je usko povezano s osobnim poslanjem Isusovim i nalazi voj pravi smisao samo u njemu.

Radi toga »Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsad ćeš ljude loviti!”« (Lk 5,10)
Sama upotreba Petrova čamca (=lađe) da bi bolje propovijedao ljudima i poziv prvih apostola ribara, označavaju poziv Kristov upućen cijeloj Crkvi da sudjeluje u njegovoj misiji naviještanja spasenja. Evangelizacija je prva zadaća svakog učenika Kristova. To je zadaća cijele Crkve koja je po svojoj naravi misionarska i mora omogućiti svakom čovjeku da u njoj otkrije i osobno se susretne s Gospodinom.

Zato u čitavom današnjem Evanđelju glavnu ulogu ima Riječ Božja. Zaista oko Isusa narod se »gurao da čuje Riječ Božju« (Lk 5,2).
Zatim čudesni ulov riba koji je iza toga slijedio jest djelo moćne božanske riječi Isusove.
»Kada (Isus) dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: „Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.« (Lk 5,4-8)

Ovo čudo je, dakle, učinila svemoguća božanska riječ Isusova i to na dva nivoa: od strane Krista koji je izgovara i od strane Petra koji vjeruje u tu Riječ.
Da Petar nije vjerovao božanskoj riječi Kristovoj, čudo ulovljenih riba se ne bi dogodilo.
To je vrlo važno da bismo mogli shvatiti pravi smisao evangelizacije u suradnji s Kristom u djelu spasenja: samo Evanđelje navješteno i prihvaćeno s vjerom može nas spasiti.
To Evanđelje mora najprije vjerovati i živjeti do kraja onaj tko ga naviješta, a onda naravno svatko onaj tko ga sluša. Jedino na taj način može doći do bogatog ulova ljudi koji ulaze u mreže Petra i ostalih apostola kojima je Krist dao kao glavnu i jedinu zadaću da hvataju ljude za život vječni i da ih spašavaju od opasnosti da se utope u moru grijeha i zla. Služba Petra i ostalih misionara Evanđelja nije dakle, u lukavom primamljivanju ljudi u mreže Crkve i religije, nego u uključivanju svih ljudi u spasenje po Kristu.
Stoga na čelu s nasljednicima dvanaestorice apostola Crkva je zajednica pozvanih i poslanih koji spasenje u Kristu čine dostojnim svim ljudima.

Samo, dakle, Evanđelje koje se vjeruje i živi preobražava život čovjeka kako se to dogodilo Petru, Jakovu i Ivanu, Zebedejevim sinovima, kao i drugim apostolima, koji na poziv Isusov »izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5,11).
To je početak njihova novoga života i njihove nove životne misije da »hvataju žive ljude« snagom navještenja Božjeg Evanđelja spasenja da bi ih spasili od sigurne vječne smrti i da bi zarobljenima od grijeha i zla poklonili život i to vječni život.

Poziv Petra i nagovještaj njegove misije u Crkvi Kristovoj od strane Isusove je srredišnja srž čitavog današnjeg Evanđelja. Isus izabire Petrovu lađu za svoju katedru da poučava mnoštvo, te zatim Petru naređuje da izveze na pučinu i baci mreže za lov.
Petar sluša Isusa, vjeruje njegovim riječima, iako se čitavu noć trudio bez ikakva ulova, na Kristovu riječ baca mreže i uhvatiše mnogo riba da su im se mreže gotovo razdirale.
Nakon tog čudesnog ulova, pun divljenja i straha pred živim Bogom, Petar pada do nogu Isusovih ispovijedajući ga »svojim Gospodinom«.
»Vidjevši to, Šimun Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!”« (Lk 5,8)
I na koncu je opet Petar koga Isus zove da ga slijedi prije svih i više od svih drugih, govoreći mu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« (Lk 5,10)

Sve to označava posebnu funkciju Petrovu u Božjem planu spasenja ljudi, kojega je Krist postavio za poglavara apostola i za temelj svoje Crkve. I danas kao i uvijek i sve do svršetka svijeta Isus Krist poučava mnoštva ljudi i naroda svih jezika, kultura i nacija samo iz Petrove lađe i u njegove mreže lovi žive ljude za život vječni.
Prema tome sasvim je jasno da nema misije u Crkvi bez Petra, odnosno bez Pape!
Zato je jako čudno da i danas ima među katolicima, teolozima pa i nekim pastirima onih koji tvrde da je papa diktator, sumnjiv u pogledu nauke istina vjere i glavna zapreka za sjedinjenje kršćana.
Dok po današnjem svetom Evanđelju papa kao nasljednik svetoga Petra je baš ta središnja točka susreta svih Kristovih apostola i svatko onaj koji želi uloviti nešto ili nekoga za život vječni mora ići Petru i njegovoj lađi.

Ovu glavnu istinu naše svete vjere, tj. vjeru u Petra i njegove nasljednike, potvrđuje također i sv. Pavao apostol u drugom čitanju, potičući nas kao i svoje kršćane iz Korinta da budemo vjerni u svemu Evanđelju Kristovu, kojeg su nama predali Petar i ostali apostoli.
» Braćo! Dozivljem vam, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.
Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrisan treći dan po Pismima; ukaza se Kefi (=Petru), zatim dvanaestorici. (...)
Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujte.« (1 Kor 15,1-5.11)

Ove istine naše svete vjere sadržane u Pismima (=Bibliji), a iznad svega u Kristovu Evanđelju spasenja, koje nam navješćuje Petar i njegovi nasljednici, Pape, skupa s nasljednicima ostalih apostola potvrdila je također i Blažene Djevice Marije, Majka Božja i majka naša, svojim mnogovrsnim objavljivanjima i ukazivanjima od ranog kršćanstva pa sve do današnjih dana.
A na poseban način se to dogodilo u Lurdu kada je Majka Božja Marija na upit sv. Bernardice – kako se zove? – odgovorila: „Ja sam Bezgrešno Začeće!”
Tako je Sveta Djevica Marija na jasan i na vidljiv način pred cijelim svijetom potvrdila istinu koju je papa Pio IX. četiri godine prije u Rimu (1854.) proglasio dogmom naše svete vjere kad je rekao da je Majka Kristova Marija bez grijeha začeta.
Na taj način nam je Marija u Lurdu jasno rekla da u svemu slušamo papu kao neprevarljivoga i vrhovnog učitelja naše svete vjere i jedinoga Zamjenika Kristova na ovoj zemlji na kojem Isus gradi svoju Crkvu kao na nasljedniku svetoga Petra apostola.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 6,1-2a. 3-8
Ps 138 (137), 1-5,7c-8
1 korr 1-11
Lk 5,1-11

- 09:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODNIA C - 5. NEDJELJA KROZ GODINU 2

PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
SLUŽBA PASTIRA U CRKVI

»Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.« (Lk 5,10b-11)

Krist na žalu

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Suradnja između Boga i čovjeka ostat će uvijek jednom od najtajanstvenijih pojava u svijetu. To vrijedi za svako područje ljudske djelatnosti, ali je najčudnije to što za širenje Božjega kraljevstva na zemlji Bog toliko treba čovjeka i da tu čovjek može puno toga učiniti.
Ako je, prema katoličkoj nauci, za svako i najmanje dobro djelo potrebna suradnja Božje milosti i djelatne ljudske slobodne volje, onda je puno milosti i suradnje potrebno da se čitava osoba potpuno angažira (zauzme) za Božje kraljevstvo.
Najmanje što se može reći jest to da je za takav životni posao nužan poseban Božji poziv te odlučni ljudski odaziv i pristanak.
Vidimo da je tako i naš Spasitelj postupao kad se htio pobrinuti tko će nastaviti njegovo djelo propovijedanja.

Uvijek je Bog onaj koji zove, a čovjek se treba odazvati. Da je slično Bog postupao i u starom Zavjetu, najljepše vidimo iz poziva proroka Izaije. Upravo nam to govori prorok Izaija preko slika uobičajenih za njegovo vrijeme.
Prorok Izaija gledao je Boga u viđenju prije nego je primio proročko poslanje. I tako Izaija postaje Božjim svjedokom.
Stoga mu se Bog i objavljuje »posred dvora nebeskoga«. Prorok nema riječi da opiše viđenje Boga koji mu se ukazao samo djelomično opkoljen serafima koji mu klicahu: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad Vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« (Iz 6,3)

Proroka Izaiju je naročito ispunio strahom glas toga klicanja koji je bio tako silan da je tresao dovratnicma hramskih pragova.
Izaija se osjećao kao ponukanim da se pridruži serafskom slavljenju Boga, ali se to nije usudio učiniti jer se smatrao grešnikom i pripadnikom grešnoga naroda.
Zatečen tim viđenjem slave Božje, Izaija još dublje osjeća svoju grešnost, svoj nerazmjer da on kao grešan čovjek opstane pred Bogom.
Zato on skrušeno Bogu ispovijeda svoje grijehe. I evo, Bog mu ognjem sa žrtvenika nebeskog čisti usne i osposobljuje ga za poslanje.
I tako anđeoski knez dijeli Izaiji prije njegova posvećenja za proroka triput Svetoga Boga sakrament oproštenja i očišćenje od grijeha.
On žeravom što je uzeo sa žrtvenika Gospodnjega dotače usta Izaijina i reče mu: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« (Iz 6,7)

Bog za svoju službu treba dakle ljude koji mogu biti i grešnici, ali pomilovani i očišćeni.
Jedan takav čovjek, Izaija, na Božje traženje junački se nudi i pristaje služiti Bogu propovijedanjem narodu među kojim zna da će naći sve drugo nego razumijevanje i poslušnost. Od tada će on postati novo biće s doživotnim zadatkom da bude znak prisutnosti živoga Boga u njegovu narodu.
Crkva očekuje da će tako svoju novu stvarnost shvatiti svi oni koji na Božji poziv odgovore Izaijinom spremnošću. Zato bi svaki Božji pozvanik trebao uvijek Bogu zahvaljivati za njegovu dobrotu i vjernost i pjevati sa Psalmistom:
»Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojem.« (Ps 138[137])

Zato ono što Božji poslanici govore u ime Božje, to su slušatelji dužni vjerom prigrliti. Tako Bog redovito svima pruža i pokazuje put spasenja na kojemu se onda vjernici zaista i nalaze.
Upravo o tome nam i govori osobiti Božji pozvanik, služitelj zajednice vjernika, Crkve Kristove, sveti apostol Pavao.
On je navjestitelj Evanđelja po kojem se vjernici spašavaju. Taj se navještaj usredotočuje na Isusa Krista koji je za nas umro i uskrsnuo. Njegova smrt nama je urodila životom. Njegovo uskrsnuće navještaj je našega uskrsnuća i zalog naše buduće slave.

No Pavao je živo svjestan da nije sam sebi dao tu milost. To što je apostol i što smije drugima navješćivati Krista, to je za njega milost nad milostima. On u tom gleda čisti dar Božji, ljubav Božju. I taj Božji dar iziskuje njegovu suradnju.
Pavao je primio taj dar, ali je u taj dar unio svega sebe. Ali i to surađivanje s darom Božjim je u konačnici milost. Zato treba da sve učinimo da bi što vjernije odgovorili toj milosti Božjoj, treba da se u potpunosti unesemo u svoj poziv.
»Da, – kaže apostol Pavao – ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna. Štoviše, trudio sam se više nego svi oni; ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15,9-10)

Eto, to je zvanje: Bog koji zove i čovjek koji odgovara. Bog u čovjeku kojega pozove u svoju službu probudi potrebu i hrabrost da mu se svojevoljno i slobodno odazove i u potpunosti stavi na raspolaganje.
Bog ne želi raditi sam kao netko tko nema povjerenja ni u koga i ne zna u svom poslu ni s kim surađivati.
On hoće, naprotiv, da uvuče ljude u djelo spasenja koje se i njih tiče. Bog želi aktivne i savjesne suradnike.
To potvrđuje i sam Isus Krist, Sin Božji, koji poziva apostole za svoje suradnike u djelu spasenja ljudskoga roda.
K tome ih je Gospodin sam, propovijedajući narodu iz Petrove lađe, unaprijed upozorio na značenje njihova zvanja u Crkvi. Crkva je ta »Petrova lađa« iz koje Isus i danas govori mnoštvu koje je došlo da ga sluša. On u Crkvi i preko Crkve sada koja i uvijek želi osloboditi ljude i svijet.
Zato apostoli sav svoj život stavljaju u službu toga cilja. A Isus kad prestade govoriti narodu reče Šimunu Petru: »„Izvezi na pučinu pa bacite mreže svoje za lov.”: „Učitelju – odgovori mu Šimun – svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Kad to učine, uhvate mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale.« (Lk 5,4-6)

U ovom čudotvornom ulovu, u ovom posluhu Kristovoj riječi, Isus je Petru htio označiti njegovo novo zvanje: postat će »ribar ljudi«, lovit će ljude za Boga.
I Petrova riječ kojom je ponizno pristao da sudjeluje kod još neviđenog čuda dobiva svoj puni smisao tek u novom zvanju kad će apostolske mreže baciti u more svijeta i onda kad se njemu bude to činilo beskorisnim i besmislenim.
Kad je Petar vidio čudo, osjetio je da se nalazi pred nečim nadljudskim, pred božanskim. Odatle u njemu dubok osjećaj grešnosti.
»Kad to vidje Šimun Petar, pade Isusu do koljena te reče: „Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!” Preneraženje obuze njega i sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili. Isto tako Ivana i Jakova, Zebedejeve sinove, što bijahu Šimunovi drugovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”« (Lk 5,8-10)

Isus, dakle, umiruje svoga odabranika. Petar će kao i svaki apostol do kraja svijeta loviti žive ljude u duboku moru propasti, zla i tmina ovoga svijeta i prenijeti ih u kraljevstvo svjetlosti (usp. Kol 1,13 sl.) da i dalje žive mnogo savršenijim životom, blaženim i vječnim životom u nebu.
Eto, u tome se sastoji sva prava i istinska služba pastira u Crkvi: biti suradnici Kristovi u spasenju ljudi i svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 6,1-2a.3-8
Ps 138 (137)
1 Kor 15,1-11 (ili 15,3-8.11)
Lk 5,1-11

- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 6. NEDJELJA KROZ GODINU 1

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BLAGO ČOVJEKU KOJI SE UZDA U GOSPODINA

»Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje! (...) Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega! U taj dan radujte se i kličite od veselja, jer je velika vaša plaća na nebu.« (Lk 6,20.22)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaki čovjek teži za srećom. Za kršćane sreća se ne sastoji u nekoj životnoj ugodi, već je ona radost koja dolazi od Boga i koja se postupno otkriva u životu, a katkad se postiže tek na kraju dugog i mučnog traženja. A Krist nas uči da nam valja izići iz nas samih i osloboditi se svoje težnje za udobnošću života da bismo bili sretni.

Pred svakim se čovjekom nalaze dva puta, od kojih jedan vodi u život a drugi u propast. Na ovom drugom putu nalaze se oni koji neumjerno traže blago, uživanje, radovanje i slavu ovoga svijeta, u što se sve zemaljski čovjek toliko zaljubi da pomalo izgubi smisao za više vrednote. U tom smislu treba shvatiti oštre riječi proroka Jeremije o prokletstvu onoga čovjeka koji se u to uzda i na tome gradi svoju životnu zgradu.
Proklet je onaj čovjek koji vjeruje jedino u svoje sile i »srce svoje od Gospodina odvraća« (Jer 17,5). Njegov će život biti pust i besplodan. On je sličan draču u pustinji, jer se potpuno udaljuje od Boga tako da ni ne osjeti prigodu kad i kako može osigurati svoju vječnu sreću.

Sasvim drugačije je s čovjekom koji svoje pouzdanje stavlja u Boga i u njegova vječna dobra. On je zaista blagoslovljen i može se smatrati sretnim kao što je stablo, kojemu nikada ne manjka vode, bujno zelenilom i plodovima. Njegov život će uvijek biti plodan. Zato kaže Prorok:
»Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.« (Jer 17,7-8)

Stoga svoju sigurnost i životnu sreću u krajnje nesigurnom vremenu u krajnje nesigurnom vremenu za sve nas i za naš narod treba graditi na Bogu. Bog je jedini jamac naše slobode i mira kao i dobrih međuljudskih odnosa. Zato ne smijemo se povoditi po savjetu opakih i po mnijenjima ljudi, nego mjerilo našega života neka bude Božji Zakon. To je zapravo i glavna poruka svetog Pavla apostola svima nama danas koji smo se okupili da slavimo Kristovu žrtvu našega spasenja. Kristova smrt donijela je svima nama život, a njegovo uskrsnuće navještaj je našega uskrsnuća i zalog naše buduće slave.

To je jezgra naše vjere u Krista koja je znak razlučivanja kršćana od svih ostalih ljudi i drugih vjera.
A učvršćenje i produbljenje te istine u našim srcima od velike je važnosti za naš kršćanski život budući da svake nedjelje euharistijskim otajstvom na poseban način svetkujemo Kristovo uskrsnuće.
Budući da je taj članak vjere bio temelj svega apostolskog propovijedanja (kerygme), bez te činjenice bilo bi posve neosnovano to propovijedanje. A jednako bi bez ikakve vrijednosti bila i vjera koja se ne bi temeljila na činjenici Kristova uskrsnuća.
U tom slučaju ne bismo imali nikakva sigurna jamstva da će mrtvi uskrsnuti pa bi bila posve isprazna i naša nada koja je usmjerena i usredotočena na vječna dobra u nebu.
S tog stanovišta kad ne bismo računali na Kristovo i po njemu na svoje uskrsnuće, onda bismo bili najbjedniji od svih ljudi.
Zato i kaže sveti apostol Pavao: »A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, propadoše. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.
Ali sad! Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih. (...) Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.« (1 Kor 15,17-20.22)

Uskrsnuće Kristovo je temeljna činjenica kršćanstva. Zato mi koji vjerujemo u uskrsnuće, najsretniji smo ljudi i druge usrećujemo.
Uskrsli Krist vječno živi i sada je prisutan među nama. On je kamen temeljac kršćanstva. Na njemu svaki kršćanin i cijela kršćanska zajednica grade sigurnost svoje vjerničke egzistencije.
On je posljednje tumačenje svijeta i čovjeka. On je konačni Osmislitelj našega života i ljudske povijesti.
Zato je blažen svaki čovjek – vjernik Kristov – koji na njemu gradi svoj život i koji je s njim kao sa životnim čokotom spojen (usp. Iv 15,1 sl.).
Takav je čovjek kao »stablo zasađeno pokraj voda tekućicâ« (Ps 1), jer živi i raste u Kristu, buja, cvate i plod donosi.

Prema tome Isusova osoba i njegova riječ iziskuju da se vjernik (kršćanin) s njim uskladi. I to tako da naš kršćanski život bude odraz Kristova života i odsjev slave Božje koja prebiva u nama. Stoga čitav naš život mora biti usmjeren prema Bogu. S Kristom treba da težimo i borimo se za kraljevstvo Božje koje je u prvom redu ponuđeno siromasima, obespravljenima, iskorištavanima, izrabljivanima, gladnima, tugujućima, uplakanima i svima onima koji na bilo koji način trpe mržnju, nasilje i progonstva od zloće drugih ljudi zbog svoje vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju istine i pravde, ljubavi i mira.

»Blago vama, siromasi, – kaže Isus – jer je vaše kraljevstvo Božje! (...) Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas izopće, pogrde i odbace vaše ime kao zlo zbog Sina Čovječjega! U taj dan radujte se i kličite od veselja, jer je velika vaša plaća na nebu.« (Lk 6,20.22)

Svijet sudi s gledišta prolaznog vremena, a Krist s obzirom na vječnost gdje sve one koji su radi Boga trpjeli na ovome svijetu čeka velika Božja nagrada u nebeskom kraljevstvu.
Dok za bogataše i za sve one koji traže ovozemna dobra kojima udovoljavaju svim svojim prohtjevima i nagonima kao i za sve one koji druge ljude na bilo koji način tlače i progone, Gospodin Isus izriče teške riječi osude i vječnoga prokletstva.
Na dan Suda Božjega svi oni koji su svoju nadu polagali u same sebe i svoju sreću tražili na ovome svijetu, jadikovati će i plakati. Oni će biti zauvijek isključeni iz kraljevstva Božjega, jer nisu tražili Gospodina i njegovu pravednost.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 17,5-8
Ps 1,1-2.3
1 Kor 15,12. 16-20
Lk 6,17. 20-26

- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 6. NEDJELJA KROZ GODINU 2

ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
SMISAO I CILJ (SREĆA) ŽIVOTA

»Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!« (Lk 6,20)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaki čovjek traži smisao i cilj svojega života, odnosno teži za životnom srećom. Za kršćane sreća se ne sastoji u nekoj prolaznoj tjelesnoj ugodi i užitku, već je ona mir u duši i srcu i radost života koja se postupno otkriva, a katkad se postiže tek na kraju dugog i mučnog traženja.
Prorok Jeremija, a zatim Krist, podsjećaju nas da nam valja izići iz nas samih i osloboditi se svoje težnje za udobnošću ovozemaljskog života da bismo bili sretni ovdje u prolaznom životu i za čitavu vječnost.

Prorok Jeremija nas upravo danas podsjeća na izbor koji moramo učiniti: birati između sreće i nesreće života.
Blago onome koji svoje pouzdanje stavlja u Boga: život će mu uvijek biti plodan.
»Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina (Jahvu) i kome je Jahve uzdanje.« (Jer 17,7)
A proklet je onaj čovjek koji vjeruje jedino u svoje sile: njegov će život biti pust i besplodan.
»Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća.« (Jer 17,5)

Nije dakle, toliko riječ o pouzdanju čovjeka u drugoga čovjeka – jer je to mnogo puta ljudski i biblijski posve opravdano – nego da čovjek ne računa samo na tijelo, njegove sposobnosti i vrednote. Stoga se i govori dalje da je takav čovjek sličan draču u pustinji. A najgore je što takvi ljudi svoje srce sve više odvraćaju od Boga i tako ni ne osjete prigodu kad i kako mogu osigurati svoju vječnu sreću.

Sasvim drugačije je s čovjekom koji svoje pouzdanje stavlja u Boga i u njegova vječna dobra. On je zaista blagoslovljen i može se smatrati sretnim kao što je bujno zelenilom i plodovima stablo kojemu nikada ne manjka vode.

To je upravo ono što sv. Luka govori u današnjem Evanđelju. Zaista ta »blaženstva« i ti »jao« Evanđelja po Luki tvore najočitije opreke u načelima kojih se drže Kristovi sljedbenici i djeca ovoga svijeta.
A to znači da se pred svakim čovjekom nalaze dva puta od kojih jedan vodi u život, a drugi u propast. Na ovom drugom putu propasti evanđelista Luka gleda one koji neumjerno traže blago, uživanje, radovanje i slavu ovoga svijeta. U sve to zemaljski se čovjek toliko zaljubi da pomalo izgubi smisao za više vrednote.

Međutim, napomenom da je Isus izgovarajući blaženstva napravio pogled na svoje učenike Luka nas kao navodi da je Gospodin u duhu gledao sve svoje sljedbenike koji će ići tim njegovim putem Evanđelja. Isus naziva blaženima one koji su stvarno siromasi.
»Blago vama, siromasi, jer je vaše kraljevstvo Božje!« (Lk 6,20)
Tako evanđelist Luka ovim prvim blaženstvom nekako naviješta i ostala tri, jer pučki govoreći i za čovjeka gladna, žalosna i progonjena kaže se da je siromah. Sve takve bijednike i nevoljnike ljudi obično sažalijevaju, a Sin Božji ih naziva blaženima.

Gospodin, dakle, ne misli da su bijedni oni koje svijet smatra takvima, jer je njegovo pravilo i mjerilo rasuđivanja drukčije od našeg ljudskog mjerila. Svijet sudi s gledišta prolaznog vremena, a Krist s obzirom na vječnost.
Po Kristovu Evanđelju stoga sve one koji trpe na ovome svijetu čeka Božja nagrada.
Dok za bogataše i njima slične – koji traže samo ovozemna dobra kojima udovoljavaju svim svojim prohtjevima i nagonima Gospodin ima samo riječi prijetnje vječnom kaznom.
»Ali jao vama, bogataši, jer imate svoju utjehu!« (Lk 6,24)

Osuda bogataša je upravo u onome što uživaju, u prolaznosti i kratkotrajnosti tih užitaka. Oni se sami isključuju iz kraljevstva Božjega. Oni i ne misle na vječnu sreću i vječni život u nebu. Njih ne zanima uskrsnuće od mrtvih niti život vječni. A nauk o uskrsnuću je upravo po apostolu Pavlu jezgra naše vjere u Krista koja je znak razlučivanja kršćana od pogana i religioznih ljudi od nevjernika.

Za apostola Pavla je silno važna činjenica da je Krist uskrsnuo od mrtvih, jer da On nije uskrsnuo »isprazno bi bilo naše propovijedanje i zaludna bi bila naša vjera«. »Ako se samo u ovome životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi« (1 Kor 15,19).

Budući da je taj članak vjere o Kristovu uskrsnuću bio temelj svega apostolskog propovijedanja, zato bi bez ikakve vrijednosti bila vjera kršćanska koja ne bi imala tog temelja.
U tom slučaju ne bismo imali nikakva sigurna jamstva da će mrtvi uskrsnuti pa bi bila posve isprazna i naša nada koja je usmjerena i usredotočena na vječna dobra u nebu.
»Braćo! Ako se navješćuje da je Krist uskrišen od mrtvih, s kojim pravom neki od vas mogu tvrditi da nema uskrsnuća mrtvih? Ako li doista nema uskrsnuća mrtvih, onda ni Krist nije uskrišen. Ako li Krist doista nije uskrišen, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. A pokazujemo se i kao lažni svjedoci o Bogu što smo svjedočili protiv Boga da je uskrisio Krista. A nije ga uskrisio, ako se, dakle, inače mrtvi ne uskrisuju. Ako se, naime, mrtvi doista ne uskrisuju, ni Krist nije uskrišen. A ako Krist doista nije uskrišen, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; još ste u svojim grijesima. I oni koji u Kristu umriješe propadoše. Ako smo se u ovome životu samo uzdali u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.« (1 Kor 15,12-19)

Tko bi sve izbrojio što je apostol Pavao poslije svoga obraćenja, poduzeo i pretrpio za širenje vjere u Kristovo uskrsnuće među ljudima i u narodima. A svaku je svoju nevolju i trpljenje zbog kršćanske vjere smatrao preobilnom radošću (usp. 2 Kor 7,4).
Tu je svoju kršćansku radost Pavao širio svuda (Fil 4,4) i prva su kršćanska pokoljenja zaista živjela u radosti. Prvi su kršćani s pjesmom na usnama išli i u smrt za svoju vjeru jer su čvrsto vjerovali u Kristovo i svoje uskrsnuće od mrtvih na život vječni.

S tog stanovništva je onda istinita tvrdnja apostola Pavla: kad ne bismo računali na Kristovo i po njemu na svoje uskrsnuće, onda bismo bili najbjedniji od svih ljudi. A pošto u uskrsnuće vjerujemo, mi kršćani smo najsretniji ljudi i druge usrećujemo.

Uz to nas apostol podsjeća i na liturgijski učinak Kristova uskrsnuća.
Vjernici su kršteni u Isusovu smrt i uskrsnuće, pa kad bi to bila izmišljotina, onda ni krštenje ne bi vrijedilo i još bi na kršćanima bili grijesi koji su im u tom sakramentu oprošteni.
Sve je drugačije kad znamo da je Krist ne samo uskrsnuo nego da je On prvijenac umrlih. Tako se po proslavljenoj našoj Glavi može znati kolika vječna slava čeka sve njegove sljedbenike.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jer 17,5-8
Ps 1,1-2.3
1 Kor 15,12. (16)-20
Lk 6,17. 20-26

- 08:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 7. NEDJELJA KROZ GODINU 1

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA

»A vama koji me slušate kažem: „Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju! Udari li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti uzima ogrtač, ne brani mu ni košulje! Tko ti god ište, daji mu! A od onoga koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vam ljudi čine, tako činite i vi njima.”« (Lk 6,27-31)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljudi su stvoreni da bi poput Krista postali slični Bogu. Bog ljubi i odvajkada prašta čovjeku. On je Bog milosrdan, pun nježnosti i dobrote prema svim ljudima.
Poslao nam je i svoga Sina kako bi ljubav konačno slavodobitno nadmašila mržnju. I nakon Krista praštanje je postalo božanska baština svih ljudi i cijeloga svijeta.
Praštanje koje se odnosi na svakoga čovjeka pa i na neprijatelje.
I mi moramo naučiti praštati kako nas je Krist poučio i dao nam primjer.
Ne budemo li imali takav stav prema drugim ljudima, onda se ne možemo nazvati Kristovim učenicima.

Mi moramo znati susretati Boga u svakom čovjeku pa i u svojim neprijateljima. Moramo znati otkrivati lice Božje u svakom čovjeku i poštivati ga kao takva pa i one koji nas mrze i progone.
Jedan zaista lijep primjer takve uzvišene ljubavi i prema onima koji nam o glavi rade nalazimo u Davidu koji se mogao osloboditi svoga progonitelja, kralja Šaula, i ubiti ga, ali to nije učinio i tako se pokazao uistinu velikodušnim. Koplje i vrč za vodu koje je David uzeo iz neposredne blizine Šaula koji je spavao, dokazi su kako ga je mogao smaknuti a da ipak to nije učinio.

David pošteđuje život Šaulu iz poštivanja i straha pred čovjekom koga je Bog izabrao da bude vođa njegova naroda. Zato David odgovori Abišaju koji je od njega tražio dopuštenje da pogubi Šaula:
»Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?« (1 Sam 26,9)

Čovjek se može vinuti do takvog savršenstva samo ako ima Boga na pameti.
David zna i kaže da će Gospodin svakome vratiti po njegovoj pravdi i vjernosti te je prema tome od Boga očekivao nagradu za svoje milosrđe. Bio je uvjeren da će Šaul prije ili kasnije svršiti kad i kako Bog bude htio, ali on nije htio okaljati svoju savjest krvlju Božjega pomazanika. Davidova je krepost time veća što su ga njegovi pratioci nagovarali da smakne kralja Šaula kad mu se za to pružila tako lijepa prigoda. Osim toga, David nije trebao to sam ni učiniti nego samo dozvoliti da to drugi za nj učine, ali ipak nije ni na to pristao.
Iako mu je sam Bog tom prigodom stavio u ruke život kralja Šaula, David je pravilno shvatio da mu ta prilika nije pružena zato da sam kroji pravdu nego da pokaže svoju velikodušnost i prema svome neprijatelju. Zato David, nakon što je njegov progonitelj sve to shvatio i priznao svoju zabludu i grijeh, odgovori kralju Šaulu.
»Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i po njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke na pomazanika Gospodnjega.« (1 Sam 26,22-23)

Ovdje se radi o pravome milosrđu prema čovjeku pa makar to bio i neprijatelj. Na takvo milosrđe nas i sam Bog poziva. Kao što je Gospodin milostiv i milosrdan prema nama i »ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama« (Ps 103 [102]), tako isto On traži da i mi budemo milosrdni prema drugim ljudima.
Istina, međuljudski odnosi treba da se temelje na pravednosti, ali na temelju same pravednosti nije moguće postići ravnotežu svijeta. Potrebna je »uljudba ljubavi – civilizacija ljubavi«, gdje se pravednost poravnava milosrđem, praštanjem i ljubavlju. Stoga iako se neki ljudi kao pojedinci, kao grupe, kao narod i država neprijateljski odnose prema nama, mi ne smijemo nikada neprijateljski nastupati prema ikakvome čovjeku. Imamo se pravo braniti da nas neprijatelj ne pogodi i ne uništi, ali ni tada ne smijemo nikoga mrziti.

Mi ljudi smo potomci prvoga čovjeka, zemljanog Adama, stoga poput njega svi u sebi nosimo klicu grijeha i zla.
Stari Adam, grešan i neprijateljski suodnosan prema Bogu i ljudima, ne može prihvatiti Kristov zakon o ljubavi prema neprijateljima. Zapravo posljedica prvoga grijeha prema Bogu jest prvo bratoubojstvo.
Međutim, postoji i drugi, novi Adam, koji je došao s neba, Krist Sin Božji, koji u nas ulijeva svoj životvorni Duh. Budući da je Isus duhovna Glava ljudi, po njegovu životvornom Duhu svi kršćani postaju novi duhovni ljudi.
Zato je čovjek tek po svezi s Kristom onakav kakva ga je Bog zamislio i kakav treba biti potpun i savršen čovjek.
Naša pak povezanost s Kristom osigurava nam uskrsnuće tijela i vječni život. Prema tom smo cilju usmjereni pa stoga trebamo već sada nositi sliku nebeskoga čovjeka, Krista Isusa.
»I kako smo nosili sliku onoga zemljanoga, nosit ćemo i sliku ovoga nebeskoga.« (1 Kor 15,49)

Po apostolu Pavlu, na dva Adama počiva povijest svakoga čovjeka i svega čovječanstva. Prvi Adam uzročnik je smrti i grijeha, a drugi Adam – Krist Gospodin – uzročnik je života i milosti.
Zato je novi svijet i novo čovječanstvo već otpočelo Kristovim uskrsnućem. A u njemu smo već i mi, kao u svojoj Glavi, suuskrsli (usp. Kol 3,1; 2,12-13)
Ukoliko Kristovo uskrsnuće kao kvasac već sada u nama kršćanima djeluje, svijet već postaje novim svijetom, čovječanstvo novim čovječanstvom.

Prema tome, samo novi, duhovni čovjek može shvatiti novu Kristovu zapovijed ljubavi prema svakome čovjeku pa čak i prema onima koji su nam neprijatelji.
Ljubav mora nadići uski okvir naših obiteljskih odnosa, naše kulturne baštine i nacionalnosti. Ona se mora protegnuti na sav svijet, pa i na one koji su prema nama neprijateljski raspoloženi. Nasilja, ratovi, nepravde, tlačenja i iskorištavanja ljudi ne mogu se opravdati Evanđeljem. Ljubeći svoje neprijatelje, mi nasljedujemo milosrdnog Boga i živimo Kristovim novim životom. Zato Isus i danas govori svojim učenicima: »A vama koji me slušate kažem: „Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas zlostavljaju. (...) Kako želite da vam ljudi čine, tako činite i vi njima.”« (Lk 6,27-28,31)

Ako želimo biti sinovi i kćeri nebeskoga Oca, moramo biti božanski milosrdni jedni prema drugima, osobito prema onima koji se prema nama postavljaju neprijateljski.
Ono što čini ljubav lijepom i svima dragom jest upravo to da se daje bez računanja i bez trunka sebičnosti.
Veliko zadovoljstvo čovjeku pribavlja već sama svijest da smo svakim dobročinstvom prema bližnjemu, a posebno prema neprijatelju slični svome nebeskom Ocu koji je dobar prema nezahvalnima i zlima.
Stoga za nas kršćane vrijedi ideal koji nam je sam Isus postavio: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan!« (Lk 6,36)

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Sam 26,2. 7-9. 12-13. 22-23
Ps 103 (102)
1 Kor 15,45-49
Lk 6,27-38

- 08:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 7. NEDJELJA KROZ GODINU 2

SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
MILOSRĐE I MEĐUSOBNO OPRAŠTANJE

»Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6,36)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Ljudi su stvoreni da bi poput Krista postali Bogu slični. Bog ljubi svakoga čovjeka i odvajkada prašta svim ljudima. On je Bog milosrdan, pun nježnosti i dobrote prema svim svojim stvorenjima.
Poslao nam je i svoga Sina kako bi ljubav konačno slavodobitno nadmašila mržnju svijeta. Nakon Krista opraštanje je postalo baština svih ljudi. I to milosrđe i međusobno opraštanje koje se odnosi na svakoga čovjeka pa čak i na neprijatelje.
I mi moramo naučiti opraštati jedni drugima pa i našim neprijateljima kako nas je Krist poučio i dao nam primjer. To je srž i vrhunac kršćanske ljubavi. Ne budemo li imali takav stav prema drugim ljudima, onda se ne možemo nazvati Kristovim učenicima.

Jedan divan primjer takva milosrđa i opraštajuće ljubavi prema svojemu neprijatelju imamo u kralju Davidu u odnosu na Šaula. Cijeli Stari Zavjet nema za to ljepšeg primjera od Davida koji se mogao osloboditi svoja progonitelja, kralja Šaula, ali ga ipak nije htio ubiti. Pokazao se zaista velikodušnim prema Šaulu.
»I viknu David: „Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i po njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega.”« (1 Sam 26,22-23)

Čovjek se može vinuti do takvog savršenstva samo ako ima Boga na pameti.
David zna i kaže da će Gospodin svakome vratiti po njegovoj pravdi i vjernosti te je prema tome od Boga očekivao nagradu za svoje milosrđe. Bio je uvjeren da će Šaul prije ili kasnije svršiti kad i kako Bog bude htio, ali on nije htio okaljati svoju savjest krvlju Božjega pomazanika.
Davidova je krepost milosrđa prema svojemu neprijatelju tim veća što su ga njegovi pratioci nagovarali da smakne kralja Šaula kad mu se za to pruža tako lijepa prigoda. Još više, David nije trebao to sam ni učiniti nego samo dozvoliti svome pratiocu Abišaju da ubije Šaula.
Ali David ipak nije na to pristao. On odgovori Abišaju: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?« (1 Sam 26,9)

David je dobro shvatio da mu je Bog dao život život kralja Šaula u njegove ruke, ali ne zato da sam (sebi) kroji pravdu nego da pokaže svoju velikodušnost i milosrđe prema neprijatelju. David to čini iz poštovanja i straha pred čovjekom kojega je Bog jednom izabrao da bude vođa njegova naroda.
Svaka kušnja može svršiti na dvojak način: ovisno o nama hoćemo li se pokazati veliki ili maleni, pobjednici ili pobijeđeni. Često puta mi smo tako slabi i ne griješimo samo zato što nam se ne pruža prilika za grijeh, jer da smo bili stavljeni na kušnju sigurno bi podlegli napasti.
U tom slučaju je posve na mjestu molitva: Ne uvedi nas u napast! A to znači neka nas Bog čuva od kušnje za koju zna da ne bismo izdržali. Dakako, mnogo je junačkije i zaslužnije kušnju svladati i djelom pokazati kao kralj David da smo spremni truditi se za krepost.
Ovdje se radi o milosrđu prema neprijatelju.
I mi moramo poput kralja Davida znati susretati Boga i u svojim neprijateljima. Moramo znati otkriti sliku Božju u svakome čovjeku i poštivati ga, pa i svoje neprijatelje.
Na to nas potiče i Isusovo Evanđelje koje traži od kršćana da nasljeduju milosrđe svoga nebeskoga Oca.

Ljubav na koju nas Krist potiče u Evanđelju mora nadići uski okvir naših obiteljskih odnosa, naše kulturne baštine i nacionalnosti.
Ona se mora protegnuti na sav svijet, pa i na one koji su prema nama neprijateljski raspoloženi.
Nasilja, ratovi, nepravde i iskorištavanja ljudi ne mogu se nikako opravdati Evanđeljem. Ljubeći sve ljude pa čak i svoje neprijatelje, mi kršćani nasljedujemo milosrdnog Boga Oca i živimo Kristovim životom.
»A vama koji slušate zapovijedam: Ljubite svoje neprijatelje! Postupajte dobro s onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas zlostavljaju!« (Lk 6,27-28)

Svakome čovjeku i svim ljudima uvijek treba činiti dobro. Ono što čini ljubav lijepom i svima dragom jest upravo to da se daje bez računjanja i trunka sebičnosti. Ali i to moramo pravilno shvatiti: čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi mislio na sebe. Isus je potvrdio naravnu zapovijed da bližnjega ljubimo kao sebe, ali ni to nije lako.
Moguće je drugoga ljubiti kao sebe, a u iznimnim slučajevima i više nego sebi samo ako smo uvjereni da nas zato čeka velika plaća na nebesima.
Stoga veliko zadovoljstvo čovjeku pribavlja već sama svijest da smo svakim dobročinstvom prema bližnjemu, a posebno prema neprijatelju slični svome nebeskom Ocu koji je dobar prema nezahvalnima i zlima. Zato za nas kršćane vrijedi ideal života koji nam je Isus postavio, a to je: »Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.« (Lk 6,36)

Kao što čovjek po Božjem glasu u sebi, po svojoj savjesti, spoznaje što je dobro i koliko je dobro, tako mu Bog ima biti i poticaj da to dobro učini i nagrada kad ga učini.
Iako smo mi ljudi potomci prvog čovjeka, zemljanog Adama i stoga skloni sebičnosti i grijehu, ipak u nas kršćane novi Adam koji je došao s neba, Krist Sin Božji ulijeva svoj životvorni Duh ljubavi koji nam pomaže da budemo novi ljudi, dobri i plemeniti prema svima.
Zato sve što je u nama tjelesno mora biti dopunjeno i usavršeno duhovnim. A iz svega slijedi da je čovjek tek po vezi s Kristom onakav kakva ga je Bog zamislio i kakav treba biti potpun i savršen čovjek.
»Prvi čovjek potječe od zemlje i zemaljski je; drugi čovjek potječe s neba. Kakav je bio zemaljski, takvi su i zemaljski; kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kao što smo nosili lik zemaljskoga, nosit ćemo tako i lik nebeskoga.« (1 Kor 15, 47-49)

Umro je Adam, prvi zemljani čovjek, a kako su njemu u svemu slični i njegovi potomci, umrijet ćemo svi mi kao i on.
Naša pak povezanost s Kristom osigurava nam uskrsnuće tijela i život vječni.
Prema tom smo cilju usmjereni pa stoga trebamo već sada nositi sliku nebeskoga čovjeka, Krista Isusa. Koliko god je život kršćanina usmjeren prema vječnosti, toliko se upravo zbog vječnosti sav posvećuje nastojanjima oko dobra na zemlji, gdje ima sebi pripraviti ono što će uživati na nebu.
Tko na zemlji živi i radi samo zbog zemaljskog života, tome su život i rad vrlo ograničeni i premalo osmišljeni. Samo kršćanin je potpun čovjek jer u sebi ujedinjuje tjelesno i duhovno, zemaljsko i nebesko.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Sam 26,2. 7-9. 12-13. 22-23
Ps 103 (102)
1 Kor 15,45-49
Lk 6,27-38

- 08:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 8. NEDJELJA KROZ GODINU 1

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
GOVOR OTKRIVA NUTRINU ČOVJEKA

»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svoga iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« (Lk 6,45)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Čovjekov govor je izraz njegove nutrine, jer »riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje« (Sir 27,6). Čovjek se pozna po govoru i prema tome nije mudro nikoga hvaliti prije nego što progovori, jer dotična osoba može svojim riječima demantirati naš pohvalan sud o njoj.
»Nikoga ne hvali – kaže sv. Pismo – prije no što progovori, jer govor je kušnja ljudi.« (Sir 27,7)
Ta se pouka u Sirahovoj knjizi nalazi u sklopu preporuka koje čovjeka uče kako će steći pravo iskustvo u odnosu prema ženama, kod trgovine i danas kod govorenja.

Svatko želi da ga drugi smatraju barem onako dobrim i pametnim kao što jest ili kako sam misli da je takav. Upravo u tu svrhu trebamo paziti na svaku svoju riječ koja nas može kompromitirati pred Bogom i pred ljudima. Zato su stari Rimljani imali polovicu: Si tacuisses, philosophus mansisses. - Da si šutio, bili bi te i dalje držali za mudraca.

»Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.« (Sir 27,4)
Peć pokaže da li je lončar dobro umijesio glinene posude i u tom ih slučaju učvrsti i učini uporabljivima i korisnima. Tako i čovjeka njegov govor otkriva. Zato naš narod ima zgodnu poslovicu: Prije ispeci pa reci!
Plod pokazuje kakva je neka voćka i kako je obrađivana, a riječi čovjekove otkrivaju što je u čovjeku i koliko pazi na sebe i na svoj nastup.

Koliko puta znademo dobro paziti kako ćemo govoriti i što ćemo pred kim reći. Važno je ipak ovo: izgrađivati sebe, u duši svojoj biti otvoren, tada će naše riječi djelovati posve iskreno i drugima će biti pomoć u njihovoj izgradnji.

Bog nam nije dao dar govora samo za sporazumijevanje među ljudima, nego i za to da njega slavimo.
Na to nas potiče sv. Pismo i preporučuje nam da to činimo danju i noću. Dan je određen za rad, ali ga treba posvetiti molitvom barem na početku i na svršetku. Noću čovjek redovito počiva, ali ako je budan, pruža mu se povoljna prigoda da u tišini slavi Boga.

Čovjek pravedan zna da sve duguje svome Bogu i to priznaje slaveći ga i zahvaljujući mu. Sličan je palmi koja cvate i donosi tečne i slatke plodove i cedru koji se razgranjuje na Libanonu.
Prema tome pravednik će kao stablo zasađeno u Gospodnjem hramu pravo upotrebljavati dar govora, njime slaviti Boga i koristiti bližnjemu, ako bude u vezi s Bogom.
Ništa ne može bez Božje pomoći biti ni pravi čovjek niti vršiti svoje ljudske, a kamoli kršćanske dužnosti.

Obično svi znademo vidjeti greške i slabosti drugoga čovjeka. Kršćanstvo traži od svakoga od nas preobrazbu našeg osobnog života: naših misli, naših postupaka. Ako mi sami postanemo drugačiji, onda nećemo kod drugih gledati samo zlo nego ćemo im znati iskreno pristupiti i pomoći im da oni postanu bolji.

Tri malene usporedbe koje nam donosi današnje Evanđelje po Luki smjeraju jednome: pomoći ćemo drugome, ako sami postanemo bolji.
Isus na poseban način poučava svoje apostole i učenike koji treba da druge ljude vode k vjeri u Boga.
Za onoga koji vodi u prvom je redu važno da jasno vidi o čemu se radi. Slijepac ne može voditi drugoga čovjeka, jer je inače obojica u jamu pasti.
Stoga onaj koji vidi treba se brinuti za svoje bistro oko. A to ne dobiva ako samo pazi kako će pogreške otkriti na drugima.
Naprotiv, tim kritiziranjem drugih samo pokazuje da to manjka u njemu samome.
To je dubok smisao o brvnu u oku onoga koji otkriva trun u oku svoga brata.
Takvome Krist kaže: »Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku brata tvojega.« (Lk 6,42).

I daljnja izreka o dobru i zlu stablu spada u taj tok misli. »Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve, niti se s gloga grožđe trga.« (Lk 6,44)
I tko nikad nije vidio gdje smokve i grožđe rastu, isto može prosuditi na temelju tako sočnih plodova da ih donose dobra stabla.
Kod plodova je u prirodi to posve jasno; kod čovjeka može licemjerje uspjeti da se pretvara, ali ipak samo na neko vrijeme.
Uzaludno je svako utvaranje zlih ljudi, jer će se prije ili kasnije na temelju njihovih djela vidjeti tko su i što su. Radi toga Krist kaže: »Dobar čovjek, iz dobra riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zla riznice, iznosi zlo, jer mu usta govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45)

Malo bi koristilo kontrolirati samo riječi koje izgovaramo. Mnogo je važnije, zapravo, jedino je važno da svoje srce ispunjamo Kristovom dobrotom. Tada će riječi same od sebe iznositi njegovu dobrotu.
Svima je znano da se po riječima može prepoznati što je u našem srcu, što volimo i što zaokuplja nas i našu pažnju. Žalosno je kad među kršćanima, pa čak i među svećenicima, redovnicima i redovnicama tako teško dolaze do izražaja u običnim razgovorima riječi o Bogu i njegovim svetim stvarima. Znak je to i dokaz da su srca najčešće ispunjena drugim predmetima.

Zato Evanđelje nas sve potiče da svoja srca što više ispraznimo od svega svjetskoga i da ih nastojimo ustrajno ispunjavati mislima i osjećajima koji dolaze od Krista i k njemu vode.
S tim u vezi možemo srdačnije prihvatiti poziv sv. Pavla apostola da se odupremo grijehu i svakome zlu kako bi dušom i tijelom bili što sličniji Kristu. Nužno je, dakle, biti povezan s Kristom, jer bez njega ne bismo uskrsnuli, dotično ne bismo uskrsnuli na život vječni i za nebesku slavu.
Uskrsnuće našega života, uskrsnuće zajednice ostvaruje se pobjedom nad grijehom i zlom.
A tu pobjedu je izvojevao Isus Krist svojom smrću i uskrsnućem i time je postao naš Gospodar.
»A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!« (1 Kor 15,57)

Stoga trebamo imati na pameti da ćemo svoj cilj postići samo ako budemo povezani s Kristom, koji će nam pomoći da dobro upotrijebimo sve Božje darove.
Prema tome trebamo ostati čvrsti i nepokolebljivi u svojem ufanju. Ono nas uvjerava da ćemo sigurno primiti sve ono što je Krist za nas zaslužio svojom smrću i uskrsnućem. A u toj vjeri svatko mora i rasti.
»Tako, braćo moja ljubljena, govori nam sv. Pavao – budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.« (1 Kor 15,58).

Na to isto nas potiče i naša Euharistija, pa tko se u njoj i njezinom snagom trudi za svoj duhovni rast i napredak, taj neka dobro zna da mu trud neće biti uzaludan.
Tko se s Gospodinom trudi, od Gospodina će biti i nagrađen. Krist je egzemplarni i meritorni uzrok našeg uskrsnuća i naše vječne proslave. Ona nam ju je zaslužio, On nam je pokazao kako će naša proslava biti slična njegovoj, ako mi u ljubavi ostanemo u njemu i On u nama.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 27,4-7
Ps 92 (91)
1 Kor 15,54-58
Lk 6,39-45

- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 8. NEDJELJA KROZ GODINU 2

OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
LICEMJERNO PONAŠANJE LJUDI

»Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice, iznosi zlo. Ta usta mu govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Obično svi znademo vidjeti pogreške i slabosti drugih ljudi. Ima i onih koji uvijek imaju nešto pričati o drugima, a nikada sami sebi ne postavljaju pitanje da li se možda to što mrze na drugima ne nalazi u još većoj mjeri u njima samima.
Svatko želi da ga drugi smatraju barem onako dobrim i pametnim kao što jest ili barem sam o sebi misli tako. Upravo u tu svrhu treba paziti na svaku svoju riječ koja nas može kompromitirati pred Bogom i pred ljudima. Riječi čovjekove otkrivaju što je u čovjeku i koliko pazi na sebe i na druge ljude.

Čovjekov govor je izraz njegove nutrine. Riječi čovjekove otkrivaju njegove osjećaje, nedostatke kao i vrline. Koliko puta znademo dobro paziti kako ćemo govoriti i što ćemo pred kim reći. Zato je vrlo važno izgrađivati sebe i u duši svojoj biti otvoren drugim ljudima. Tada će naše riječi djelovati posve iskreno i drugima će biti pomoć u njihovoj izgradnji.
Riječ je most između duša i srdaca. Kao što zla riječ koja sije nepovjerenje među ljudima je kadra izazvati lanac neugodnosti i čovjeka nagnati na nepromišljene prisege pa i na najteže zločine, isto tako dobra riječ umnožava prijatelje i potiče ljude na herojska djela ljubavi, dobrote, požrtvovnosti i solidarnosti.
To je sve razlog zašto sveti Mudrac kaže: »Nikoga ne hvali prije no što progovori, jer govor je kušnja ljudi.« (Sir 27,7)

Međutim Bog nam nije dao dar govora samo za sporazumijevanje među ljudima nego i za to da ga slavimo. Na to nas potiče i psalmista i preporučuje nam da to činimo jutrom i noću. Dan je određen za rad, ali ga treba posvetiti molitvom barem na početku i na svršetku.
Noću čovjek redovito počiva, ali ako je budan, pruža mu se najpogodnija prigoda da u tišini slavi Boga. Takav bi trebao biti svaki kršćanin, odnosno vjernik koji zna da sve duguje svome Bogu i to priznaje slaveći ga i zahvaljujući mu.
Takav pravednik je sličan palmi koja cvate i donosi tečne i slatke plodove ili razgranatom cedru na Libanonu koji je zasađen u Gospodnjem hramu.
Prema tome će pravedan čovjek pravo upotrebljavati dar govora i njime slaviti Boga i koristiti bližnjemu, ako bude u vezi s Bogom.
A nitko ne može bez Božje pomoći biti ni pravi čovjek niti vršiti svoje ljudske dužnosti, a kamoli kršćanski živjeti.

Zato da bi dobro upotrijebili sve Božje darove, potrebno je da uvijek i u svemu budemo povezani s Kristom. A u toj vjeri svaki kršćanin mora živjeti i rasti. Vjera koja neprestano ne raste, spoznanjem i djelovanjem, zakržljava i umire.
I tko se u snazi te vjere trudi za svoj duhovni rast i napredak, taj neka zna da mu trud neće biti uzaludan. Tko se s Gospodinom trudi, od Gospodina će biti i nagrađen vječnim životom. Ta Krist je egzemplarni i meritorni uzrok našeg uskrsnuća i naše vječne proslave. On nam ju je zaslužio, On nam je pokazao kako će naša proslava biti slična njegovoj. Krist je pobjedio našu smrt ljubavlju.
Stoga i uskrsnuće našega života ostvaruje se pobjedom nad grijehom i zlom. »A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu.« (1 Kor 15,57-58)

Prema tome tri malene usporedbe koje nam donosi današnje Evanđelje smjeraju jednome, a to je da shvatimo kako možemo drugima pomoći jedino ako sami postanemo bolji.
Zato Isus svojim učenicima koji će jednom druge voditi putovima istine, života i spasenja upućuje posebne riječi preporuke i opomene.
Dakako, te riječi ne mogu da ispadnu iz kruga ljubavi koju je Učitelj upravo označio naveliko i naširoko.
Za onoga koji vodi druge u prvom je redu važno da jasno vidi o čemu se radi. Slijepac ne može voditi slijepca, jer će inače obojica pasti u jamu.

Stoga onaj koji vodi druge ljude, a pogotovu ako se radi o zajednici Crkve Kristove, treba da se brine za svoje bistro oko. A to ne dobiva ako samo pazi kako će na drugima otkriti pogreške.
Naprotiv, tim kritiziranjem drugih samo pokazuje da to sve manjka kod njega samoga.
Zato takvome čovjeku s punim pravom Isus upućuje ove teške riječi ukora i opomene: »Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku brata tvojega.« (Lk 6,42).

I daljnja Isusova izreka o dobru i zlu stablu spada u taj tok misli. Naime, tko je u sebi dobar, taj neće tako lako u bližnjemu vidjeti samo zlo. Uzalud je zlima igrati ulogu licemjerja i sakrivati svoje pravo lice pod maskom tuđeg lica, jer će se prije ili kasnije na temelju njihovih djela vidjeti tko su i što su zapravo oni. Kod plodova je u prirodi posve jasno i lako otkriti s kakva stabla potječu, dok kod čovjeka može licemjerje uspjeti da se pretvara na neko vrijeme.
Ali ipak nakane srca svakoga čovjeka će se ubrzo razotkriti. Ako je čovjeku riznica srca ispunjena dobrim ili zlim, to će se opažati i na njegovu govoru koji iznosi ono što se nalazi u nutrini svakog pojedinca.
»Dobar čovjek, iz dobre riznice svoga srca, iznosi dobro, a zao čovjek, iz zle riznice, iznosi zlo. Ta usta mu govore onim čega je prepuno srce.« (Lk 6,45)

Ali ipak malo bi koristilo kontrolirati samo riječi koje izgovaramo. Mnogo je važnije, zapravo, jedino je važno da svoje srce ispunjamo Kristovom dobrotom. Tada će riječi same od sebe iznositi Isusovu dobrotu.
Tako će po našim riječima svatko moći prepoznati što je u našem srcu, što volimo i što zaokuplja nas i našu pažnju. Bit će to znak i dokaz da su naša srca ispunjena Kristovom ljubavlju.
I to nas sve može potaknuti da svoja srca što više ispraznimo od svega svjetskoga i da ih nastojimo ustrajno ispunjavati mislima i osjećajima koji dolaze od Krista i k njemu vode.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 27,4-7
Ps 92 (91)
1 Kor 15,54-58
Lk 6,39-45

- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.09.2010., utorak

GODINA C 9. NEDJELJA KROZ GODINU

DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)

KOD BOGA IMA MJESTA I ZA »TUĐINCA«, JER ON PRIHVAĆA SVAKOGA ČOVJEKA KOJI GA TRAŽI ISKRENA SRCA

»Kažem vam, ni u Izraelu takve vjere ne nađoh.« (Lk 7,9)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija nam doziva u pamet da pri obraćanju Bogu ne mislimo samo na same sebe, na članove svojih obitelji, na svoj narod, nego i na »tuđince« koji su među nama.
Neki su od njih u prolazu, a neki stalno s nama žive.
Ima među nama ljudi drugog naroda, ali naše vjere; ili čak drugog naroda i druge vjere, a stalno su s nama i među nama žive.
Ima i onih koji su istog našeg naroda, a druge ili nikakve vjere.
Prema svim tim osobama trebamo postupati kao pravi kršćani i Kristovi prijatelji, jer kod Boga ima mjesta i za »tuđince« zato što On prihvaća svakoga čovjeka koji ga traži iskrena srca.

Tako čitanje iz Prve Knjige o Kraljevima donosi nam dio molitve mudroga kralja Salomona kod svečane posvete Hrama. U toj posveti kralj se najprije molio za Božji narod i za sve njegove potrebe.
Zatim graditelj tog monoteističkog svetišta predviđa u svojoj molitvi da će u taj Božji Hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama.
Moli da Bog usliša i »tuđince« kako bi i poganski narodi upoznali njegovo sveto Ime. Tuđinac dolazi »iz daleke zemlje radi Imena Božjega, jer je čuo za veliko Ime njegovo« (usp. 1 Kr 8,42).
Salomon moli Boga da usliša molitvu »tuđinca«, ne da »tuđinac« prihvati židovsku religiju i eventualno narodnost, nego da stranac, kad tako doživi uslišanje svoje molitve, upozna Boga i da povjeruje da Bog ljude voli i da im želi dobro.
»Ako dođe i pomoli se u ovom Hramu, usliši ga s neba, gdje prebivaš, usliši sve što te zaište taj tuđinac, da bi upoznali svi narodi zemaljski Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael.« (1 Kr 8,43)
A kao što uslišana molitva utvrđuje vjeru u srcu pravoga vjernika, tako neka slično učini i kod svih naroda zemlje. Neka svi upoznaju sveto Ime Božje, njegovu moć i slavu, ljubav i dobrotu.
Ništa kod »tuđinca« ne širi vjeru kao divna Božja djela koja njegov narod naviješta riječima, činima i životom.
Na taj način Božja dobročinstva šire i utvrđuju njegovu slavu na zemlji.
Zato psalmista poziva sve narode i puke da slave pravoga Boga. On to zaslužuje zbog svih svojih djela kojima svakom čovjeku uvijek iskazuje svoju trajnu ljubav i milosrđe (usp. Ps 117 [116]).
To je pouka svima nama da ne smijemo druge ljude koji se nalaze u našoj sredini i koji privremeno se navraćaju na skupove našeg liturgijskog slavlja, gledati s nekim čuđenjem, nego ih uvijek obasipati ljubavlju i dobrim željama.

Vjernost izvornoj Kristovoj zapovijedi ljubavi uvijek treba biti temelj našeg djelovanja i svih naših postupaka.
A to traži da izbacujemo iz svoga shvaćanja i ponašanja sve što je tuđe Kristovoj poruci, i što su ljudi, a ne Isus, često nanijeli našem gledanju na Evanđelje.

Ako su krivi učitelji pokazali svoj žar u iskrivljavanju pravoga Evanđelja, još je odlučniji bio sv. Pavao apostol u njegovoj obrani.
Ne samo da nitko od ljudi ne može drukčije učiti nego što su nas apostoli Kristovi učili, već to ne bi bilo moguće ni kad bi došao koji Božji glasnik izravno s neba. Zato svaki krivi učitelj zaslužuje samo jedno: da bude izbačen iz crkvene zajednice.
Pojedinac može zalutati, ali Crkva ne, jer nju vodi Gospodin i njegov Duh.
Vjera Crkve je norma za pojedine osobe i zajednice.
Stoga, »kad bismo vam mi, - kaže sv. Pavao – ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko Evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to i sad ponavljam: navješćuje li tko neko Evanđelje mimo onoga koje primiste neka je proklet!« (Gal 1,8-9)

Ta Pavlova srdžba na krive i lažne učitelje izazvana je iz brige za čistoću evanđeoske nauke i iz ljubavi prema Kristu i njegovoj riječi. Pavlu nije stalo do toga da se svidi ljudima, nego da bude vjeran sluga Kristov.
»Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, - kaže apostol – ne bih bio Kristov sluga.« (Gal 1,10)

A Kristov sluga je samo upravitelj Kristovih darova i zato se od njega u prvom redu traži da bude vjeran (usp. 1 Kor 4,12). Stoga II. Vatikanski Sabor (PO 6) preporučuje svećenicima da sa svima moraju postupati s izuzetnom čovječnošću, ali i da ne smiju se ponašati kako se sviđa ljudima, nego kako to nalaže Bog i zahtijevaju kršćanska vjera i moral.
Nije lako držati se toga dvostrukoga načela posebno u naše doba koje je mnogo osjetljivije za humanost ljudskih odnosa, nego mu je stalo za cjelovitost istine vjerskog poklada.
Ima ih nažalost puno koji upravo zbog humanosti misle da se moraju izgladiti sve »oštrine« Evanđelja da bi se ugodilo ljudima više nego Bogu. Zato je svima nama jako potrebno da dobro shvatimo ovu Pavlovu poruku da se Evanđelje Kristovo ne može mijenjati prema ljudskom nahođenju.

Koliko se puta dogodi da oni koji su »vani«, izvan zajednice Crkve, znadu biti otvoreniji i spremniji prihvatiti Kristovu poruku, nego li oni koji se znadu trajno navraćati u crkvu.
Tako današnje sv. Evanđelje po Luki govori nam ponovo o vjeri jednog »tuđinca« koji moli Isusa za ozdravljenje svojega sluge.
Ne samo da Satnik rimske vojske žali što mu se razbolio sluga, nego sve poduzima sa mu povrati zdravlje. Kad mu u tome nisu mogli pomoći ljudi, obraća se Isusu. Ne znamo koliko je bila prosvijetljena njegova vjera u Krista kao Boga, ali toliko ga poštuje da se ne usuđuje sam k njemu pristupiti već mu šalje židovske starješine. To su bili vjerski starješine u dogovoru s kojima je Satnik svojim troškom dao podići sinagogu u Kafarnaumu. Slanjem delegacije Satnik izražava vjeru u Isusa, ali ne dolazi osobno da mu prištedi kršenje židovskih propisa o ritualnoj čistoći, jer bi se kontaktom s »nečistim« poganinom i ulaskom u pogansku kuću Isus »onečistio«.
Satnik je bio svjestan da se onog časa nije mogla otkloniti razdvojenost između Rimljana i Židova, jer nije znao da Isus kao Bog ne priznaje tu razdvojenost.

Isus pažljivo sluša delegate satnika koji ga usrdno moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio« (Lk 7,5) i izražava spremnost da pođe u satnikov dom i da pomogne njegovom sluzi. A kad se Isus uputio prema njegovoj kući, satnik mu posla još neke svoje prijatelje da mu reknu: »Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi – nego reci riječ i ozdravit će sluga moj!« (Lk 7,6-7)

Satnik je čuo da Isus izgoni đavle uz opsjednutih, ozdravlja bolesne, vraća u život umrle. Iz vojničkog iskustva on dobro zna da zapovijed nadležnog mora biti izvršena.
Isus je za njega nadležni, Gospodin, koji iz daljine, može narediti zlim silama, što su prouzročile bolest njegova sluge, i one će se morati povući.
Isus stoga hvali satnikovu vjeru kakvu nije našao ni u svome narodu i ozdravlja mu slugu.
»Kad to ču Isus, zadivi mu se te se okrene mnoštvu koje ga je slijedilo, i reče: „Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.”« (Lk 7,9)
I »kada se izaslanici vratiše kući, nađoše slugu potpuno zdrava.« (Lk 7,10)

Neka ova vjera i poniznost poganskoga Satnika koji nije pripadao odabranom Božjem narodu bude pouka svima nama da je Bog potpuni gospodar svojih darova i svih svojih stvorova.
Bog se objavljuje svakome čovjeku koji ga traži iskrena i čista srca.
To je poticaj svima nama da znademo uočavati i uvažavati ove urođene dobrote svih ljudi pa i »tuđinaca«.
Bit će od koristi svakome od nas da pod tim vidikom ispitamo svoj odnos prema Bogu i bližnjemu.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 8,41-43
Ps 117 (116)
Gal 1,1-2. 6-10
Lk 7,1-10

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C UTORAK 9. NEDJELJA KROZ GODINU

UTORAK - DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA JE ODRAZ SAVRŠENSTVA I SVETOSTI

»Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Isus nas u današnjem sv. Evanđelju po Mateju podsjeća na kraljicu i izvor svih kreposti: na ljubav.
Ljubav se i u Starom Zavjetu ubrajala među najveće zapovijedi. Ali u ljubavi prema bližnjemu tu se mislilo u prvom redu na svoga sunarodnjaka.
Ponekad se pojam bližnjega proširivao i na druge ljude, ali nikada na neprijatelja.
Neprijatelja se nije moglo ljubiti zato što se neprijatelj Božjega naroda smatrao i Božjim neprijateljem.
Za Izraelce je mržnja protiv takvih svojih neprijatelja bila kao naravna.
Prema tome je Gospodin Isus mogao reći da se u praksi postupalo kao da je mržnja na neprijatelja bila kao zapovjeđena.

Zato Isus i u tome traži od svojih sljedbenika prijelom u dosadašnjom mišljenju i postupanju u odnosu na neprijatelje.
»Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,43-45)

Zadatak će, dakle, Kristovih učenika i u tom pogledu biti da mržnju nadvladaju ljubavlju. Samo tako će biti sinovi nebeskoga Oca.
Uzor nam je u tome sami Bog! Naše mišljenje mora odgovarati Božjem mišljenju i naša djela moraju proizlaziti iz slične velikodušne ljubavi koja nikada ni koga ne razočara.
Boga nasljedovati, njemu poslati sličan da nas na kraju On prizna i primi u svoje kraljevstvo kao svoju pravu djecu jest jedina svrha čitavoga našega kršćanskoga života.

U ovome se sastoji sav naš kršćanski poziv na svetost i savršenstvo.
»Dakle: - govori nam Isus – budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48)
A savršenstvo se može pravo razumjeti samo polazeći od ljubavi koja je Božje bivstvo.
Stalna spremnost na opraštanje, svladavanje sjetilnih nagona, prisna istinitost, odricanje svake odmazde i čak ljubav prema neprijatelju su sve načini života koji nas vode prema svetosti i savršenstvu.
To je najviši cilj koji nam je uopće mogao biti pokazan i koji ujedno odgovara našoj najdubljoj ljudskoj čežnji koja traži ono što je posvemašnje i najviše. A to nije nikakvo sanjarenje i otuđivanje od svijeta, nego nešto što se može postići Božjom milošću.
Ta ljubav, o kojoj se ovdje radi, Bog »je izlio u naša srca po svome Duhu Svetome« (Rim 5,5). Ta nas ljubav tjera da je proživljavamo. Ljubav svetaca čini je svima očitom.

Tako su se ponašali prvi kršćani iz Makedonije koje obilno hvali sv. Pavao apostol u svojoj drugoj Poslanici Korinćanima i za koje kaže da su »sami sebe predali u prvom redu Gospodinu, a onda nama zbog Božje volje« (2 Kor 8,5).
Pavao se pokazao majstorom u sakupljanju milostinje među tim svojim kršćanima za Crkvu u Jeruzalemu.
A ta milostinja imala je pokazati i palestinskim Židovima i kršćanima kako su im Kristovi sljedbenici, nedavni pogani, vrijedna braća, te kako je Crkva složna i jedinstvena.
Pavao hvali makedonske kršćane u njihovoj ljubavi prema bližnjemu i već time izaziva darežljivost Korinćana.
»Svjedok sam – govori apostol – da su, prema svojim mogućnostima i iznad njih, dragovoljno darivali i usrdno nas molili za milost da mogu sudjelovati u ovoj službi milosrđa u korist svetih.« (2 Kor 8,3-4)

A imao ih je zašto i hvaliti kad kaže da makedonske Crkve obiluju radošću.
A tu radost Makedoncima donijele su kušnje, nevolje i njihovo krajnje siromaštvo.
Tako kršćansko shvaćanje vjere i života moralo je, upravo zbog njihove vlastite oskudice, uroditi bogatom darežljivošću, jer staro iskustvo svjedoči da siromašniji najradije i razmjerno najviše pomažu druge u nevolji.
Na taj način vjernici uzvraćaju Bogu ljubavlju za milosrđe koje im je On iskazao, a isto tako zahvalnost prema apostolima kao Božjim suradnicima.

Na temelju te pohvale Makedoncima Pavao temelji i svoj poziv Korinćanima da i oni slično postupe.
U tu im svrhu opet šalje svoga suradnika Tita, a i pismeno ih moli da se uz toliko svojih odlika istaknu i u tome. On im to ne zapovijeda, jer što se daje u Božje ime mora se davati od srca, ali je siguran da će primjerom drugih kršćana potaknuti njihovu vjernost i na neki način iskušati iskrenost njihove ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
A da bi u tome bio još uvjerljiviji apostol im piše: »Ta poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isusa Krista kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom. Ovim vam dajem samo savjet.« (2 Kor 8,9-10)

Za sve ovo opet zahvaljujmo Bogu koji ostaje vjeran dovijeka i koji se brine za svakoga od nas.
To je neprestani poziv i poticaj vlastitoj duši da hvali i blagoslivlja Boga za sva dobročinstva njegova.
»Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.
Neka te slave, Bože, sva djela tvoja i tvoji sveti neka te blagoslivljaju! (...)
Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.« (Ps 145 [144],9-10. 15-16)

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kr 8,1-9
Ps 145 (144),2-16
Mt 5,43-48

- 18:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 10. NEDJELJA KROZ GODINU

DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
ISUS TJEŠI OŽALOŠĆENE I OŽIVLJAVA MRTVE

»Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, i on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. « (Lk 7,13-15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Evanđelje nije samo nauk Isusov, ono sadrži i njegov život, a iznesen je sa svrhom da Krist postane našim životom.
Isus je naš život, život naših duša, jer nas je On priveo iz smrti u život.
Stoga je dolikovalo da za vrijeme svoga zemaljskog života Krist uskrisi i mrtve, jer je to bio dokaz njegova mesijanskog poslanja na što se i sam pozvao (usp. Mt 11,5).
Ta njegova čudesa uskrisavanja mrtvih, kao i druga, pokazuju što Gospodin Isus sada čini u ljudskim dušama.
Našoj majci Crkvi On neprestano oživljuje mrtvu djecu i vraća ih u njezino krilo.

Tako Isusovo čudo, o kojem govori današnje sv. Evanđelje po Luki, stoji između jednog sličnog čuda u Starom Zavjetu i nebrojnih duhovnih čudesa u Crkvi kroz stoljeća.
Ono je učinio Božji sluga i veliki prorok Ilija u okolnostima koje su slične smrti mladića u Nainu.
U Izraelu je tada vladao opaki kralj Ahaz koji je oženio tuđinku Izabelu, a ta je u Božjem narodu promicala štovanje poganskog boga (=kumira) Baala.
Kad je Ilija u ime Božje zaprijetio da će zbog tog krivoboštva i krivovjerja za kaznu doći na zemlju velika suša i glad, morao je bježati u tuđinsku zemlju ispred uvrijeđene i zlobne kraljice Izabele. Pod utjecajem te svoje žene poganke, izraelski kralj Ahaz bio je zabranio jahvistički monoteizam zbog čega se užasno bio sukobio s prorokom Ilijom koji je od Boga bio pozvan da u izabranom Božjem narodu čuva pravu židovsku vjeru otaca. Zato je Ilija bio progonjen i morao se neko vrijeme skloniti u susjednu zemlju. Krenuo je u sidonsku Sarfatu gdje ga je nekako prehranjivala neka udovica sa sinom jedincem.
Za njezinu samilost prema proroku bjeguncu Bog ju je nagradio dostatnim brašnom i uljem u vrijeme gladi.

A kada joj je sin ipak umro, ona predbacuje Božjem čovjeku da je svojom prisutnošću u njezinu domu privukao Božju pažnju na njezine grijehe pa je Bog dopustio da joj sin smrtno oboli i umre.
Taj prijekor žene udovice potakao je proroka Iliju da zavapi Gospodinu i reče: »„Gospodine Bože moj, zar da i udovicu koja me ugostila uvališ u tugu umorivši joj sina?” Zatim se tri puta pružio nad djetetom zazivajući Gospodina: „Gospodine, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!” (1 Kr 17, 20-21)

Bog je uslišao Ilijinu molitvu i dijete je oživjelo, a on ga tada dade njegovoj majci i reče: »Evo, sin tvoj živi!« (1 Kr 17,23)
A kada je majka primila u ruke oživljenog sina, ona klikće od radosti i izriče svoje povjerenje u prorokovo poslanje i kaže: »Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!« (1 Kr 17,24)
Tako već starozavjetni prorok Ilija svojim postupkom objavljuje milosrdnog Boga koji želi vazda pomoći onima koji su potrebni pomoći i koji se uzdaju u njega.

Krist je za sveg svoga djelovanja dosljedno očitovao Božje milosrđe i ljubav prema onima koji su siromašni, bijedni, nevoljni, bolesni, napušteni i prema svima koji su bili potrebni pomoći i spasenja.
Evanđeoski izvještaj o uskrsnuću sina udovice iz Naina kojega je Isus oživio od mrtvih, znak je Kristove ljubavi prema majci udovici.
To je jedan od događaja u kojem Isus pokazuje poštovanje i sućut prema ženama kao jednoj od društvenih grupa onog vremena koje nisu bile dovoljno priznate niti kod pogana niti kod Židova.
U stara vremena žene nisu mogle živjeti samostalno, jer su do udaje ovisile o svojem ocu, a u braku o mužu.
Udovice koje nisu imale muževa bile su izložene samovolji podmitljivih sudaca i nasrtljivosti zlobnih susjeda.
Nisu imale penzije niti bilo kakve zaštite, a država im nije mogla garantirati ni osnovna ljudska prava.

Zato za puno razumijevanje ovog evanđeoskog događaja valja imati na umu ondašnje židovsko uvjerenje da je bolest ili prerana smrt Božja kazna dotičnom za njegove javne ili tajne grijehe ili ako je umrla mlada osoba to se smatralo kaznom Božjom za grijehe roditelja. Ovo znači da su vjernici Naina udovicu i njezina sina smatrali kažnjenim grešnicima kojima su ipak htjeli iskazati jedno djelo duhovnog milosrđa sudjelujući u sprovodnoj povorci. A osim toga se vjerovalo da tko sudjeluje u sprovodnoj svečanosti iskazuje poštovanje prema pokojniku kao vjerničkoj i ljudskoj osobi te čini zaslužno djelo.

Na ulazu u Nain Isus i njegovi učenici i silan svijet koji ga je pratio susreću tu sprovodnu povorku.
To je bio susret dviju povorki: iz grada povorka s mrtvacem, prema gradu povorka s Gospodinom koji je život!
Gospodin Isus vidi tugu prezrene udovice i pokazuje prema majci poštovanje.
Najprije tješi ožalošćenu majku, a onda u znak da ozbiljno misli na njezinu bol i da joj pokaže svu svoju ljubav oživljava njezina sina.
»Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!” Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!” I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci.« (Lk 7,13-15)

Sve prisutne na tom događaju obuze strah te su slavili Boga govoreći: »„Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!” I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji, i po svoj okolici.« (Lk 7,16-17)

Ovo oživljavanje udovičina sina je izraz Božje dobrote prema poniznima i ožalošćenima, a Isus tu dobrotu objavljuje ljudima.
Njegova sućut prema majci udovici koja se ne svodi samo na lijepe riječi, trebala bi i nas nadahnjivati u opažanju i iscjeljivanju ljudskih nevolja, nevolja ljudi koje susrećemo u svom životnom krugu.
To je trajni zadatak Crkve: okrenuti se prema siromašnima, bijednima i nevoljnima i prema svima onima kojima je potrebna bilo kakva materijalna ili duhovna pomoć.

Ovo Isusovo čudo uskrisenja mrtvog sina jedinca majke udovice znak je još veće milosti poziva pogana i židova na obraćenje, odnosno na duhovno uskrsnuće po vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega. To se upravo desilo svetom Pavlu apostolu koji nam baš danas u svojoj poslanici Galaćanima govori o svome obraćenju.
On je u punom smislu riječi kod Damaska bio priveden iz smrti u život. A sada ulaže sve svoje snage i sav svoj apostolski žar da to evanđelje života i tako bujni Božji život Evanđelja saopći i drugim ljudima.
Zato Pavao ističe da Evanđelje koje pripovijeda nije od ljudi nego od Boga, dobiveno objavom koju mu je udijelio Gospodin Isus.
Pavao osjeća da ga je Bog, komu »se je svidjelo otkriti mu Sina svojega« pozvao »da ga navješćuje među poganima« (usp. Gal 1,15-16).
Onda tri godine nakon obraćenja Pavao je pošao u Jeruzalem da Kefi, Petru, poglavaru Crkve, izloži svoj plan misijskog djelovanja među poganima. Znao je dobro da vjeru Crkve mogu naviještati samo oni koji su u zajedništvu s Petrom i s ostalim pročelnicima Crkve. Neka to bude poticaj svima nama da ostanemo u zajedništvu s cijelim Crkvom i sa onima koje je Krist postavio za pastire svojega naroda tako da bi svatko od nas mogao što dostojnije i plodonosnije živjeti po Evanđelju Kristovu i to Evanđelje Božjeg života prenositi i drugima kojima je potrebno spasenje.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 17,17-24
Ps 30 (29),2,4-6.11.12a-13b
Gal 1,11-19
Lk 7,11-17

- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C PETAK - 10. NEDJELJA KROZ GODINU

PETAK DESETE NEDJELJE KROZ GODINU (Godina C)
POZIV NA ČISTOĆU SRCA (=DUŠE) I TIJELA

»A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.« (Mt 5,28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Isus u današnjem Evanđelju usavršuje šestu Božju zapovijed. Kao što bi mnogi željeli da je nema i ponašaju se kao da uopće Bog ne postoji i njegove zapovijedi, tako ima i onih koji bi htjeli biti Isusovi, a u isto mu vrijeme zamjeraju što traži toliku čistoću srca, duše i tijela i tako svojim životom dokazuju da ne vjeruju u njega niti u njegovo Evanđelje spasenja.

Ustvari ne treba imati mnogo Božjeg duha da uvidimo kako Isusov zahtjev čistoće duše, srca i tijela posve odgovara cjelokupnom Božjem planu stvaranja i čovjekova otkupljenja. S prvog je stanovišta odmah jasno kako je ovim usavršavanjem šeste Božje zapovijedi Gospodin Isus u tom pogledu posve izjednačio muža i ženu.
Božja zapovijed jednako je vrijedila za muško i žensko: »Ne čini preljuba!« (Mt 5,27), ali su pismoznanci davali daleko veću slobodu muževima nego ženama koji su čak mogli s otpusnicom otpustiti svoje žene (usp. Mt 5,31).
U Kristovo se vrijeme većina Židova u praksi držala Hilelove škole prema kojoj je muž mogao otpustiti zakonitu ženu iz najmanjih razloga i uzeti drugu. Malo kasnije se došlo dotle da je to mogao učiniti i onda kad mu se neka druga žena više svidjela nego zakonita. A to znači ne samo degradaciju ženskoga spola nego i rušenje obitelji kako ju je Bog zamislio i ustanovio.
To su iskusile ne samo nebrojene obitelji nego i mnogi narodi koje je seksualni razvrat doveo na rub propasti i nestanka.

Krist spašava ljudsko dostojanstvo time što upravo muškima zabranjuje tjelesnu hotimičnu požudu u srcu koja se ispoljuje požudnim pogledom i vodi u grijeh.
»A ja vam kažem - govori Isus - da je svaki koji s požudom pogleda ženu već - u svom srcu - s njom učinio preljub.« (Mt 5,28)

Svakoga pamet uči da je važnije i lakše liječiti uzrok nego posljedicu bolesti pa stoga Isus traži čisto srce, »jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To (sve) ukalja čovjeka.« (Mt 15,19-20).
Zato je svijet prepun svih tih zala, jer ljudi neće da slušaju Krista i njegovo Evanđelje i da žive po Božjim zapovijedima.

Tko pak posluša Kristovo Evanđelje, neće ni osjetiti oštrinu Isusova zahtjeva da čovjek mora žrtvovati i ono što mu je drago kao oko i potrebno kao ruka, ako bi ga to ometalo da sačuva svoje ljudsko dostojanstvo i osigura sebi vječno spasenje.
Posebno su spomenuti oko i ruka, jer se čini da su to posebno prikladna sredstva za navođenje na taj grijeh bludnosti.
Nisu udovi zli u samima sebi ili čak cijelo tijelo, kao što se često mislilo u nekršćanskom preziru materije. Ali oni mogu biti sredstva zla, sluge naslade kao što su oko koje okolo požudno gleda i ruka koja se pruža da dohvati i zaposjedne zabranjen predmet – kao preljubnik tuđu ženu. U takvom slučaju – kaže Isus – bolje je za svakog čovjeka da to oko i tu ruku iščupa i odsječe i baci od sebe, jer je bolje da mu propadne jedan od udova nego da mu cijelo tijelo bude bačeno i ode u pakao (usp. Mt 5,29-30).

Sve to radi toga što preljubnik ne griješi pred Bogom i pred ljudima samo zbog sebe i za se, nego je u slučaju otpusta zakonite žene, i sukrivac eventualnih njezinih kasnijih grijeha.
»A ja vam kažem: Svaki onaj koji otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub, i koji se oženi takvom otpuštenicom, čini preljub.« (Mt 5,32)

Iz tih Isusovih riječi jasno se vidi kamo ide onaj koji ne poštuje šestu Božju zapovijed u onom smislu u kojem ju je Bog dao za dobro čovjeka i obitelji kao temeljne stanice i cijele ljudske zajednice. Onoga koji je pošteno i iskreno pristao na Božju volju i na Evanđelje Kristovo te riječi ne pritišću nego oslobađaju. Postoji samo jedan put spasenja, a to je obdržavanje Božjih zapovijedi i vršenje njegove svete volje. To mi ne možemo samo svojim vlastitim slabim snagama, nego sam Bog u nama izvodi da hoćemo i izvršimo što On zapovijeda i hoće.

Od poplave nemorala može se očuvati samo onaj koji prihvati Kristov nauk i služi se sredstvima koja nam je On pribavio i ostavio.
Taj kršćanski ideal života nam je zacrtao sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Korinćanima kad nam kaže: »Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. (...)
A tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina i Gospodin za tijelo. (...) Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi? Bježite od bludnosti! Svaki (drugi) grijeh koji čovjek učini izvan tijela je: a bludnik griješi protiv vlastitog tijela. Ili, zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?
Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!« (1 Kor 6,9-10. 13. 15. 18-20)

Apostol Pavao nije samo propovijedao o tim temeljima kršćanskoga života nego je uvijek i svuda na svom tijelu nosio smrtne Isusove patnje, »da se na našem tijelu očituje i život Isusov« (2 Kor 4,10). Tko imalo pozna Pavlov život uvjeren je da odgovara istini ono što toliko puta spominje. Čovjek bi mislio da onaj, koji je sav svoj život posvetio propovijedanju Kristova nauka i za njegovu Crkvu revnovao kao malo tko u svoj njezinoj dosadašnjoj povijesti, zaslužuje da ga Isus više štiti i pomaže. Ali Pavao se predaje smrti zbog Isusa da bi se i Isusov život očitovao u našem smrtnom tijelu.
Isusov se život pokazuje u svakome od nas po životu milosti na zemlji i jednom po životu slave u nebu.
»Ali ovo blago nosimo u zemljanim posuda,a da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.« (2 Kor 4,7)

Blago onome tko s Pavlom to shvaća i prihvaća tu proturječnost kršćanskoga života, jer ga sigurno neće mimoići Kristova nagrada i Bog će ga s Isusom uskrisiti na život vječni.
Sve to će nam pomoći da s Kristom još svjesnije prinesemo svoju žrtvu zahvalnicu, a to znači euharistijsku žrtvu na oltaru i u svome životu.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kor 4,7-15
Ps 115,10-11.15-18
Mt 5,27-32

- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 11. NEDJELJA KROZ GODINU

JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
ZAHVALNOST BOGU ZA DAROVANO OPROŠTENJE GRIJEHA

»Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi. « (Lk 7,13-15)

Reubens - Žena grešnica pere Isusu noge

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija nam govori o bezgraničnom milosrđu i dobroti Božjoj prema nama ljudima grešnicima.
To je i središnja ideja naše kršćanske vjere: Bog je sama Dobrota koja sve nas poziva da se borimo protiv grijeha i zla, ali da nikada ne uništavamo čovjeka ma kako nam god on mogao izgledati zao. Ne smijemo nikada prema drugima nastupati kao oni koji osuđuju i uništavaju, nego nas ljubav mora neprestano pokretati da ljude spašavamo, činimo boljima i sretnijima. Bog ne želi smrti grešnika, nego njihovo obraćenje i život.

Tako preko proroka Natana Bog pristupa milosrdno i dobrohotno grešniku kralju Davidu, otkriva mu njegov grijeh i pomaže mu da se pokaje i obrati. Prigrabivši Bat – Šebu i poslavši njezina muža Uziju na ratište da sigurno pogine, David je prekoračio svoje kraljevske ovlasti.
Prorok Natan ga podsjeća na dobročinstva koja mu je Bog dotada iskazivao: predao mu kraljevsku vlast, iako nije bio iz kneževske obitelji već običan pastir; uništivši njegove prptivnike, ujedinio pod njegovom vlašću sjeverna i južna plemena. I kad bi to sve bilo premalo, Bog bi još tome mnoga dobra nadodao.

Ali za sve to kralj David je bio nezahvalan svome Bogu i počinio je mnogostruki teški grijeh: grijeh ubojstva, bludnosti i preljuba.
David nije samo učinio nepravdu Uriji kojega je dao postaviti u prve bojne redove i pogubiti tako da bi mogao prisvojiti njegovu ženu.
Nije samo nanio sramotu Urijinoj ženi koja nije željela prevariti svojega muža.
On je tim zlim djelima »prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima« (2 Sam 12,9).

Zato prorok Natan u ime Božje najavljuje Davidu kaznu za njegovu kraljevsku dinastiju: bit će rivalstva i ubijanja unutar kraljevske loze.
»Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma, jer si me prezreo i uzeo ženu Urije Hetita da ti bude žena.« (2 Sam 12,10)
Tako iz tog događaja proizlazi da je grijeh potkopavanje vlastitog pravog dostojanstva, nanošenje zla bližnjemu i uvreda Bogu Stvoritelju, vrhovnom gospodaru svih ljudi. Iako je kralj, David vjernički priznaje grijeh pred Božjim prorokom Natanom i moli da mu Bog oprosti govoreći: »„Sagriješio sam protiv Gospodina.” A Natan odvrati Davidu: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti”« (2 Sam 12,13)

Crkva želi da svaki od nas za svoje grijehe i prijestupe čuje sličan Božji ukor i da ga posluša.
Bog neće nama poslati svoga proroka kao Davidu, ali svatko čuje u svojoj savjesti Božji glas koji nam jasno govori ono što je dobro i što valja činiti i ono što je zlo i što moramo izbjegavati: Tko ne posluša Boga u svojoj savjesti, malo koristi ako mu tko izvana predbacuje bilo koju krivnju.
Glavno je, dakle, da se čovjek otrijezni i pokaje za svoje grijehe, dakako uz čvrstu odluku da će se unaprijed čuvati grijeha.
Uvjereni smo da će nam Bog oprostiti svaku krivnju, ako pred njim priznamo sve svoje grijehe. Onda se ne treba bojati ni tjeskobne savjesti, jer nam je na dohvatu ruke spasenje koje donosi duši mir i radost.
Tada ćemo u ispovijedi moći čuti riječi odrješenja koje su mnogo sigurnije i uspješnije od onih koje je Natan izgovorio raskajanom Davidu.

Iako David postaje slika raskajanih grešnika, a Natan slika Isusa kod kojega svi mi kao »grešnica« u današnjem Evanđelju tražimo vidljiv znak oproštenja.
Povod za pouku o potrebi oproštenja Isusu je danas pružila jedna javna grešnica, a još više neki farizej Šimun koji ga je pozvao u goste.
Ta se žena bila posve predala razuzdanom životu, ali u svome srcu nije imala mira.
Već se sigurno više puta htjela ostaviti svoga lutanja i padanja u grijeh, ali to će joj uspjeti tek kad stupi u vezu s Isusom. On neodoljivom čežnjom privlači ono malo ljudskoga što je u njoj još preostalo. Ali zato od nje se traži da ona sama osudi svoj dosadašnji grešni način života.
Ona će u svojoj ženskoj velikodušnosti i vanjskim načinom pokazati koliko se za sve kaje.
»Ona, kad saznade da je Isus za stolom u farizevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.« (Lk 7,37-38)
Suze pokajnice, otiranje vlastitom kosom Gospodinovih nogu, njihovo cjelivanje i mazanje miomirisnom pomašću su vidljivi znakovi pokajanja za njezine zablude i grijehe. Nije se prevarila kad je slutila da je Issu neće odbiti i otjerati od sebe.
A kako bi to mogao i učiniti onaj o kome je već davno naviješteno da neće zgažene trske slomiti niti ugasiti žiška što još tinja (usp. Iz 42,3 i Mt 12,20).

Farizeju Šimunu nije bilo dosta to da osudi jednu ženu, nego posve krivo sudi i Gospodina. Čuo je da ga narod drži prorokom Božjim i prem atome morao je znati tko je ta žena koja ga se dotiče.
Kad Isus dopušta da mu takva žena cjeluje noge, znači po mišljenju farizeja da Krist ne pogađa tko je ta žena i prema tome nije prorok.
I upravo otkrivajući Šimunu te njegove misli i taj njegov potajni kriv sud Gospodin mu bjelodano dokazuje da je prorok.
A opažajući pokajanoj ženi grijehe, i to mnoge, pokazuje mu da je On mnogo više nego prorok: odnosno da je On Bog koji jedini može opraštati grijehe.
»Stoga, kažem ti, - odgovori mu Isus-, oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« (Lk 7,47)

Grešnica do Isusovih nogu iskazuje veliku zahvalnost Gospodinu pokazivanjem svoje ljubavi.
Isus je blago gleda i s ljubavlju i milosrđem reče ženi: »Oprošteni su ti grijesi.« (Lk 7,48)
Gospodin bi htio da tako na nju gleda i Šimun pa ga prispodobom o dvojici dužnika poučava, bez uvrede ali posve otvoreno, kako će nju blaže a sebe strože suditi.
U opasnosti je, dakle, on, farizej Šimun, koji sebe smatra pravednim, jer misli da nema ništa ili da ima jedva išta što bi mu se moralo oprostiti.
A ženi grešnici koja je ljubila u vjerovala da joj Gospodin može oprostiti grijehe, Isus reče: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« (Lk 7,50)

Žena je, dakle, otišla od Isusa s oproštenjem, u vjeri, ljubavi i miru.
A Šimun je i dalje ostao u svojim grijesima, jer se više pouzdavao u svoju vlastiu pravednost nego u Božje milosrđe.
Zato s punim pravom kaže sv. Pavao apostol: »čovjek se ne opravdava po djelima Zakona nego vjerom u Isusa Krista. Zato i mi u Krista Isusa povjerovasmo da se opravdamo po vjeri u Krista, a ne po djelima Zakona jer se po djelima Zakona nitko neće opravdati.« (Gal 2,16)

Krštenjem i vjerom Krist nas čini pred Bogom pravednim.
Bez Krista mi kršćani ne bi uopće imali pravoga života. Za nas život što ga provodimo u tijelu ima samo smisla ukoliko ga provodimo u vjeri u Krista. Stoga apostol i svaki od nas može reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.« (Gal 2,20)

Isus je, dakle, naš život, jer je u svojoj neizrecivoj ljubavi predao samoga sebe u smrt za nas. Sve to nas potiče na osudu vlastitih grijeha i na sjedinjenje s Kristom po sakramentima po kojima nas on čini dionicima svoga otkupljenja.
Ne smijemo biti kao samodostatnii farizej Šimun koji je mislio da je s njime sve u redu te je tako ostao daleko od ljubavi Božje.
Kao što je raskajana žena grešnica tražila vanjski znak oproštenja, koje Bog dariva po Isusu, tako i mi tražimo taj znak u osobnom pomirenju s bogom i s braćom da bi se oslobodili od grijeha i rasli u milosti uskrsnuća.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 17,17-24
Ps 30 (29),2,4-6.11.12a-13b
Gal 1,11-19
Lk 7,11-17

- 15:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C. 12. NEDJELJA KROZ GODINU - 1

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)

SINOVI SU BOŽJI SVI ONI KOJI SU KRŠTENI U KRISTU ISUSU I IDU ZA NJIM NOSEĆI SVOJ SVAGDANJI KRIŽ

»Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mnogi danas kao i uvijek gledaju s udivljenjem na Krista, a da ipak ne mogu reći tko je On.
Zato biblijski odlomci koje čitamo u današnjem bogoslužju poziv su i svima nama da se iskreno zapitamo: Tko je Isus Krist za mene?
U današnjem evanđelju Isus traži od svakoga od nas da zauzmemo konačni stav prema njemu.
On nas danas zove da ga prihvatimo onakvog kakav nam se On predstavlja.
Upozorava nas da nije dovoljno prepoznati u njemu Pomazanika Božjega samo dok žanje uspjehe i čini čudesa. On ostaje Božji miljenik i na križu te upozorava sve koji grozničavo čuvaju svoj život da će ga izgubiti, dok oni koji ga izgube radi njega i Božjeg Kraljevstva dobit će ga.

Tako starozavjetni odbačeni vođa o kojem govori prvo čitanje iz Knjige proroka Zaharije, nad kojim vjernici kasnije nariču spremni na obraćenje, slika je Isusa Krista koji pristaje na zemaljska poniženja da bi spasio sebe i druge za vječni život.
Obnova Jeruzalema mogla se ostvariti tek onda kad je narod postao svjestan da mu je jedina nada onaj koga su odbacili.
»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.« (Zah 12,10)
Ali to upiranje pogleda u Probodenog nije prijetnja onima koji su ga nasilno usmrtili, nego izraz nade, vjere i povratka Bogu. Kao što u Starom Zavjetu nevino osuđeni pravednici ne zovu na osvetu, tako ni Krist sa križa ne potiče na kažnjavanje nego na opraštanje i pomirenje (usp. Ef 2,17).
Zato će Bog po njemu na Novi Jeruzalem, odnosno Crkvu, izliti milosni i molitveni duh: tj. Duh sućuti, samilosti, naklonosti i pomilovanja.

Veliko je to obećanje, jer te milosti su potrebne svakoj kršćanskoj duši.
Zato molitvom spremni i milošću prožeti sve bolje ćemo shvaćati Isusovu ljubav koja se dala ne samo razapeti, nego nam je otvorila i svoje Srce. Sve nam to pomaže da vjerom i kajanjem podižemo oči k onome koji nam je na križu zaslužio oproštenje grijeha.
Blago onome koji može reći da ga gorljivo traži i da za njim uvijek žeđa kao što suha voda vapi za vodom. U svetištu svoje Crkve možemo uvijek motriti svojega Boga, koji nam se pruža u ruhu svoje riječi i pod prilikama posvećenog kruha u vina, gdje se skriva njegova ljubav. Ako ga se naša duša nasiti, lako će ga u životu slaviti i se uvijek iznova uz njega privijati.

To je učinak vjere koja nas oslobađa robovanja bilo kome, a osobito grijehu i zlu.
A Pavao apostol nas uči da smo po vjeri i krštenju životno povezani s Kristom, jer Bog nas je u svome Sinu na nov način učinio svojim sinovima i kćerima.
Braćo svi ste sinovi Božji po vjeri u Isusu Kristu. (Gal 3,26)

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista, njegovi smo udovi, s njime tvorimo jedno otajstveno tijelo.
»Doista, koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.« (Gal 3,27)
Božji Duh, kojega smo primili na krštenju, Kini da budemo najtješnje sjedinjeni s Kristom i da mu pripadamo.

Krštenje nas toliko sjedinjuje s Kristom da među krštenicima otpadaju pred Bogom sve rasne i klasne razlike.
Tko se krsnom vjerom pridruži Kristu, pridružuje se i Crkvi kao zajednici krštenih vjernika. Zato u Crkvi otpadaju stare podjele na povlaštene Židove i kulturne Grke, na robove i slobodnjake na muškarce i žene.
Svima bez razlike apostol kliče: Sve ste jedan u Kristu Isusu! (Gal 3,28)
A to znači da nitko ne gubi svoj osobni i etnički identitet pridruženjem Crkvi i Kristu, nego svatko dobiva novo dostojanstvo sugrađana svetih i ukućana Božjih, prebivališta Božjega u Duhu. (Ef 2,19-22).

Krsno otajstvo znak je nutarnjega preporođenja koje se mora očitovati i sve više sazrijevati u vanjskom životu, a osobito povezanošću svih krštenika.
Stoga po Kristu su duhovna djeca Abrahamova i oni koji po krvi nisu njegova roda, jer u Isusu nema nikakve razlike između pokrštenih Židova i kršćana poganskog podrijetla.
»A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.« (Gal 3,29)
A Krist nas nije pridobio za se nekom silom, nego darom svojega života, svojom smrću na križu.
Zato sve one koji žele ići za njim do kraja ima moć preobraziti ih u nove ljude i obnoviti u novom životu. Sve što je Isus govorio i činio smjeralo je konačno k tome da barem među svojim učenicima nađe što veći broj onih koji će shvatiti njegovo mesijansko trpljenje, koji se neće nad tim sablazniti, nego će ga na tom putu ustrajno slijediti.

Dopunjavajući Petrovu ispovijest vjere najavom svoje nasilne smrti, Isus pokazuje da prihvaća uspjehe i poniženja svog mesijanskog poziva. A od učenika traži da pristaju uz njega ne samo kad čini čudesa, nego i kad biva uzdignut na križ.
Isusov put u javno i pravo mesijanstvo vodi preko muke i smrti.
»I nadoda da Sin Čovječji mora mnogo trpjeti, da će ga starješine, glavari svećenički i književnici odbaciti, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.« (Lk 9,22)

Za njim će na putu križa ići Šimun Cirenac kao preteča svih Isusovih učenika (usp. Lk 23,26). Raskajani će razbojnik upravo u Raspetome, koji strpljivo podnosi nepravdu, prepoznati Spasitelja i zamoliti ga da ga primi u svoje Kraljevstvo (usp. Lk 23,40-42).

Učenici trebaju svaki dan ići za Isusom strpljivim Patnikom koji je pristao da izgubi život kako bi nama isprosio oproštenje grijeha i život vječni.
Zatim Isus reče svima: »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24)

Ovo se sve odnosi ne samo na Kristov križ nego i na naš, jer je Gospodin stavio uvjet da budemo njegovi učenici samo ako ga svaki dan slijedimo sa svojim križem. Nije moguće biti uz Isusov križ odbacivši svoj vlastiti.
Ići za Isusom koji nisi križ znači pristajati da zemaljske obaveze, radosti i uspjeh podlažemo primarnoj obavezi vjernosti Bogu.

Ako želimo pobožno i autentično kršćanski živjeti, prianjamo uz Krista u onome što je on učinio za nas. Tako ćemo stići k njemu u onome što je On bio i što uvijek jest.
Zato je i došao k nama da postane za nas čovjek sve do smrti na križu tako da bi mi po njemu mogli postati djeca Božja.
U Isusovu u našem trpljenju se jedino možemo spasiti i ući u slavu kraljevstva Božjega, u život vječni.
Zato ne samo Isusov križ nego i naš, ako ga strpljivo nosimo, jamči nam da ćemo stići kamo je naš Gospodin već prispio.
A Krist nam kaže: »Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga.« (Iv 12,26)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Zah 12,10-11
Ps 63 (62)
Gal 3,26-29
Lk 9,18-24

- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C. 12. NEDJELJA KROZ GODINU - 2

DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
SLIJEDITI KRISTA PUTEM KRIŽA

»Zatim reče svima: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, spasit će ga!”« (Lk 9,23-24)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Mnogi danas s udivljenjem gledaju na Krista, a da ipak ne mogu reći tko je On za njih i što On znači za njihov život.
Biblijski odlomci koje nam današnje bogoslužje stavlja na razmišljanje poziv su i nama da se iskreno zapitamo: Tko je Isus za mene? Jesmo li spremni prihvatiti Krista onakvog kakav nam se On sam predstavlja?

A Krist nam se predstavlja navješćujući nam svoj križ i križ svakoga svojega učenika. To je u prvi mah bilo jako šokantno i za Petra i za druge apostole, iako je Krist povezao u jedan događaj: muku i smrt s uskrsnućem. To je otajstvo vazmenog misterija.
Stoga Isus i svoje učenike pridružuje ne samo svojemu križu nego i svojemu uskrsnuću.
Naša supatnja s Kristom pod znakom je i nadom naše uskrsne proslave zajedno s njim.
Zato nije moguće da priznamo Isusa i da se priznajemo njegovim ako samo bježimo od križa.

Prema tome kršćani rado stavljaju Isusov znak križa na raskršća i u svoje domove, na počasno mjesto, sebi oko vrata, svojim milima i dragima za života i na času smrti.
I u svjetlu tog Golgotskog događaja Crkva primjenjuje ovo Zaharijino proročanstvo na Krista Raspetoga. On je »Onaj kojega su ljudi proboli« (Iv 19,37 i Otk 1,7). I sam prorok Zaharija potvrđuje da se obnova Jeruzalema mogla ostvariti tek onda kad narod postane svjestan da mu je jedina nada Onaj koga su odbacili.
»Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca.« (Zah 12,10)

Taj pogled na »Probodenog« stalno izazivlje kršćane da ljubavlju uzvrate na ljubav i da se svojom supatnjom u svakodnevnim križevima uključe u Isusovu spasiteljsku žrtvu.
Zato vjerom i kajanjem podižemo oči k Onome koji nam je na križu zaslužio oproštenje grijeha. Plod te Isusove i naše supatnje jest obnovni dar Duha Svetoga Crkvi, koji se opisuje kao »Duh milosni i molitveni«.
Stoga molitvom spremni i milošću prožeti sve ćemo bolje i bolje shvaćati Isusovu ljubav koja se dala ne samo razapeti nego nam je simbolički otvorila i svoje srce. Blago onome koji može reći da Isusa gorljivo traži i da za njim uvijek žeđa kao što suha zemlja vapi za vodom.
Kad ga se naša duša nasiti, lako će ga slaviti i u životu te se uvijek iznova uza nj privijati. On nas grli s križa raširenih ruku podržava nas u svim našim životnim nevoljama, poteškoćama i mukama.

U Isusu smo postali svi Božji sinovi i kćeri i međusobno braća i sestre. A to je sve u nama proizveo sakrament Krštenja po kojemu smo mi jednostavno obučeni u Krista.
Zato svi ljudi u Kristu imaju jednako dostojanstvo, jednaku vrijednost, jednak poziv, jednaka prava. Krist je, ljubeći svakoga čovjeka, za sve umro i sve ljude povezao sa svojim uskrsnućem. Stoga On dokida sve što nas dijeli: sve razlike rase, naroda, društvenog sloja, spola, jezika, kulture i civilizacije.
Uspostavio je tako u sebi i bitnu solidarnost ljudi među sobom.
»Dakako – kaže apostol Pavao – svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. (...) Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! A ako pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.« (Gal 3,26-29)

Krštenjem smo ucijepljeni u Krista, njegovi smo udovi i njime tvorimo jedno, otajstveno tijelo. Ne samo svojim svjedočenjem i nasljedovanjem Krista, nego mi mu pripadamo bivstveno. Božji Duh, kojega smo primili na krštenju, stvorio je preduvjet da budemo najuže sjedinjeni s Kristom, da mu pripadamo. Krštenje nas toliko sjedinjuje s Kristom da među krštenima otpadaju pred Bogom i pred Crkvom sve rasne, klasne i bilo koje druge razlike.

Krsno je otajstvo znak unutarnjeg preporođenja koje se mora očitovati i sve više sazrijevati u vanjskom životu, a osobito povezanošću svih krštenika. Ako nas Krist krštenjem spaja sa sobom i s braćom, onda nas ne bi smjelo ništa odijeliti od njega i od njih. Zato koliko je do nas, mi nikoga ne smijemo smatrati i držati neprijateljem niti se prema ikome neprijateljski postavljati.
U Krista smo obučeni i On treba da živi i djeluje u nama i preko nas (usp. Gal 2, 20).
Svi ljudi, dakle, imaju pravo na našu ljubav, našu podršku, našu suradnju i našu pomoć. Zato se već sada veselimo što smo u Kristu, kao duhovno potomstvo Abrahamovo, zajedničari iste baštine. A baština naša to je sam Bog (usp. Rim 8,16).
Dakako, da to ostvarimo – u smislu današnjeg Evanđelja – nerijetko treba da zajedno s Kristom visimo na križu za druge ljude.

I tako križni put postaje zakonom nasljedovanja Krista za svakoga kršćanina. U tome je Krist jako odrješit i zahtjevan.
Križ Isusov valja nam ponovo i uvijek iznova uzimati na se i to svakim danom. O tome ovisi naš sadašnji i vječni život.
Svi oni koji žele ići za Isusom do kraja, moraju ići putem križa kojim je On išao. To je jedini put koji vodi u život vječni.
»Zatim reče svima: „ Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križe svoj i neka me slijedi! Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.” (Lk 9,23-24)

Po Kristovu paradoksu moramo, dakle, izgubiti život da bismo ga našli i ponovo zadobili.
Ta i On sam je drage volje, ljubeći Oca i nas, na križu doista izgubio svoj život da ga u uskrsnuću na nov i stalan način zadobio. U to Božje otajstvo, u tu ljubav prema Kristu, i radi Krista, prema ljudima trebamo i mi unijeti samoga sebe da bi spasili nas same i druge ljude.
Ako želimo pobožno i autentično kršćanski živjeti, prianjajmo uz Krista i njegov križ u onome što je On učinio za nas.
Tako ćemo stići k njemu u onome što je On bio i što uvijek jest za sve ljude.
Zato ne samo Isusov križ nego ujedno i naš, ako ga strpljivo nosimo, jamči da ćemo stići kamo je Gospodin već prispio: tj. u život vječni.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Zah 12,10-11
Ps 63 (62)
Gal 3,26-29
Lk 9,18-24

- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C. 13. NEDJELJA KROZ GODINU - 1

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
SLIJEDITI KRISTA U SLOBODI

»Isus mu odvrati: „Nitko tko stavi ruku na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.”« (Lk 9,62)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U Bibliji Božji poziv često zateče ljude u njihovoj najobičnijoj svakidašnjici. Ali taj poziv gotovo uvijek zahtjeva nagli i posvemašnji prekid s dotadašnjim načinom života kako bi se Božji pozvanik posvema posvetio Bogu i njegovu kraljevstvu.
Kad Bog zove, sam ili po drugome, čovjek se mora odazvati. Kad Bog poziva, onda odgovor ne smije kasniti. Ni ljudske veze ne smiju biti zapreka za Božje poslanje.

Tako po proroku Iliji Bog poziva Elizeja u svoju službu. Ilija je našao Elizeja gdje ore svoje njive. Bio je sin bogate obitelji budući da je oranje svoga polja obavljao: ili nadgledao s dvanaest pari volova. Seljaku je i jedan vol bio veliko blago. Prorok nije oklijevao nego prođe mimo imućnog mladića i na nj baci svoj proročki plašt od kozje dlake. Zatim Ilija proslijedi svojim putem, kao da se drugo njega više ništa ne tiče.
Nakon toga Ilijina čina Elizej se brzo osvijestio i shvatio o čemu se radi: pozvan je za proroka. Nije se usprotivio nego je potrčao za Ilijom s molbom da ga pusti da pozdravi oca i majku pa će spremno za njim. Ilija mu udovolji, ali ga upozori na važnost njegova novog zvanja.

Bogatom Elizeju, koji još imao žive roditelje, bilo je teško odreći se svega i započeti nestalnim i siromašnim životom često progonjenih proroka. Ipak je, u znak zahvalnosti prema Bogu koji ga je pozvao, ostavio sve i svojim ljudima pripremio oproštajni ručak. Dva su vola svršila na ražnju. A ispekla su se na zapaljenom jarmu i na tada još svuda upotrebljavanom drvenom plugu.
»Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.« (1 Kr 19,21)

Elizejev postupak nas podsjeća na prve apostole koji su ostavljali svoje mreže i sve te išli za Isusom (Mk 1,18-20).
A i u Elizejevu pozivu za proroka imamo puno sličnosti s pozivima koje je kasnije Krist upravljao svojim apostolima i sljedbenicima. Zato ništa nije teško onome tko je pozvan i koji Boga dobiva za svoju baštinu. Tako se neizreciv broj ljudi, posvetio Bogu u službi bratu čovjeku.

Zato se u Novom Zavjetu svi koji vjeruju u Krista označuju imenom »pozvani« (vocati) i da je čitavo tijelo vjerujućih: Crkva – dobila ime »eccleseia«, tj. saziv. To je novo saznanje i otkriće da smo svi braća u Kristu, pozvani na istu nadu. To ne znači da treba zanemariti važnost i ljepotu posebnih zvanja, osobito onih koji sa sobom nose potpuno posvećenje Bogu.
Naprotiv, Kristova Crkva zahtjeva da u njoj budu oblici života u cijelosti posvećeni Kraljevstvu: u kontemplaciji, u svećeničkoj službi, u službi navještenja riječi, svjedočenja i karitativnih djela. Ali s time da ta zasebna zvanja jasnije hrani i podržava čitava Crkva.
Dapače, ta će se zasebna zvanja ne samo zahtjevati i tražiti u Crkvi, nego će se i sve učiniti da ih bude lakše slijediti.
I svaki kršćanin – vjernik će biti sretan i Bogu zahvalan na tom velikom daru za svu Crkvu.

Prema tome zvanje je način na koji poimljemo vlastiti život. Živjeti kršćanski život kao zvanje znači živjeti ga kao odgovor na jedan poziv, točnije kao poziv, koji nam je Bog poslao u Kristu Isusu i koji nam, čas za časom, dolazi preko glasa naše savjesti.
Znači živjeti ga u poslušnosti Bogu, u spremnosti služiti bližnjemu, u bdijenju i molitvi, ali i u slobodi djece Božje jer je vjera – kako nas uči apostol Pavao – uvijek »poziv na slobodu«, pravu slobodu koja je plod Duha Svetoga i čini nas sposobnim da ljubimo druge ljude i da se s njima veselimo životu koji daje Bog.
»Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Dakako, vi ste, braćo, - kaže sv. Pavao – k slobodi pozvani. Samo, neka ta sloboda, ne bude pobuda tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugomu. (...) Hoću reći: živite po Duhu pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela.« (Gal 5,1. 13. 16)

Duh koga nam Krist šalje, osposobljava nas da odolimo svojim sebičnim nagonima. Njegovo je djelovanje mnogo djelotvornije od straha da prekršimo neki izvana naložen zakon. On nas potiče da živimo poštujući druge te tako oblikujemo pravo zajedništvo uzajamnog služenja.
Mjesto da sloboda bude izlikom za tjelesna uživanja neka kršćani svu svoju pomnju ulože u međusobnu ljubav koja se ostvaruje u služenju jednih drugima. Slobodan je samo onaj koji zaista ljubi. Prava sloboda se sastoji u ljubavi prema Bogu i u službi bližnjemu.
Budući da je Bog ljubav, apostol Pavao traži da se kršćani daju voditi od Božjega Duha.
Dok tijelo i njegove požude se neprestano i žilavo dižu protiv Duha koji je u nama. Ta je borba između tijela i Duha nekada tako teška da se i naša vlastita volja teško snađe pa nekako pasivno čini i ono što samo po sebi ne bi htjela.
Sve nas to potiče da još više tražimo i crpimo snage od Duha Svetoga koji nam je uvijek na raspolaganju.

Svi, dakle, imamo zadatak da otkrivamo tu najvažniju životnu dimenziju svoga zvanja i »poziva na slobodu«.
Veže nas sada također i dužnost da otkrijemo i sadržaj tog poziva: naš bitni poziv jest slijediti Krista. Pozvani smo da budemo s Kristom i da sve s njime dijelimo: ljubav i ugađanje Ocu kao i kušnje našeg svakidašnjeg života.
Pozvani smo da »budemo u Kristu Isusu« (usp. 1 Kor 1,30) i da živimo po njemu i u njemu.

Ukratko, mi smo svi pozvani na svetost (usp. Rim 1,7). A taj naš poziv se ostvaruje u Crkvi Kristovoj koja je njegovo Tijelo, mjesto sazivanja. U njoj »svi su ljudi pozvani u novi Božji narod« (LG 13). To je »opći poziv na svetost« Bog svakog čovjeka po njegovoj vlastitoj savjesti zove i daje mu na znanje što od njega osobno hoće.
Tu postaju aktualni pozivi koje Isus u Evanđelju šalje svojim učenicima. I nama je, putem današnjeg Evanđelja, ponovljen poziv: »Pođi za mnom!« (Lk 9,59)

Zove nas Isus da ga slijedimo. Ne smijemo dopustiti da njegov poziv promaši, jer je strašno i pomisliti da nas On može zvati a onda proslijediti bez nas zato što mi nismo smogli hrabrosti da mu odgovorimo.
Strašno je ne odazvati se na Kristov poziv, jer je to poziv na spasenje, na život, na ostvarivanje samoga smisla našega postojanja. Sami po sebi mi nismo kadri odgovoriti na Isusov poziv. Nedostaju nam snage. I kad se odazovemo, zna se dogoditi da odmah nakon prvog pada izgubimo hrabrost da proslijedimo dalje i malakšemo duhom želeći odustati s Kristova puta.
Zato i nas Isus upozorava: »Nitko tko stavi ruku na plug te se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62)

Onaj koga Bog zove mora shvatiti o čemu se radi, sve ostaviti i poći za Gospodinom. Na Božji poziv treba prekinuti i najnježnije veze s ljudima. Zatim koga Bog zove u svoju službu treba biti spreman trpjeti i razna pomanjkanja, kao što je sam Sin Božji trpio na zemlji. Tko ima pred očima kraljevstvo Božje i samo njegove interese, taj se neće previše obazirati natrag, nego će junački pritisnuti plug i zaorati na njivi koja mu je dodijeljena.
Sigurno je da u svako doba, a posebno u naše, ima mnogo onih kojima su Isusove riječi previše tvrde pa se ne odazivaju na njegov poziv.
Nije lako u suvremenom svijetu i u njegovu načinu života sve ostaviti i nepodijeljenim se srcem posvetiti Božjem kraljevstvu na zemlji. U tome možemo ujedno vidjeti poziv k poniznosti da nitko samodopadno se ne hvali onim što je učinio, nego što još može učiniti za Boga i njegovu Crkvu. Ako smo se i odazvali na Božji poziv i nešto dobra učinili za Boga i ljude, to nije nikakva naša zasluga nego milost Božjeg izabranja i ljubavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,16b. 19-21
Ps 16 (15)
Gal 5,1.13-18
Lk 9,51-62

- 13:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 13. NEDJELJA KR. GOD. 2

TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
DUH SVETI OSLOBAĐA ČOVJEKA

»Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje« (Lk 9,62)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Kad Bog poziva nekoga čovjeka u svoju službu, onda odgovor ne smije kasniti. Ni ljudske niti obiteljske veze ne smiju biti zapreka za proročko poslanje.
Naše sklonosti i najopravdanije težnje ne mogu sputati zalaganje za ostvarenje Božjeg djela, jer ono traži posvemašnju slobodu riječi i djela te isključuje svako traženje sigurnosti.

Tako i Elizej nije se suprotstavio Božjem pozivu nego je odmah pošao za Ilijom prorokom. Bogatom mladiću Elizeju, koji je još imao žive roditelje, nije se bilo lako odreći svega i započeti nestalnim i siromašnim životom često progonjenih proroka. Ipak je, valjda i u znak zahvalnosti prema Bogu, svojim ljudima priredio oproštajni ručak.
»Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.« (1 Kr 19,21)

Duh Božji oslobađa čovjeka i čini ga spremnim staviti se u službu Bogu i ljudima.
Duh koga nam Krist šalje, osposobljava nas da odolimo svojim sebičnim nagonima. Njegovo je djelovanje mnogo djelotvornije od straha da prekršimo neki izvana naloženi zakon. On nas potiče da živimo poštujući druge te tako oblikujemo pravo zajedništvo uzajamnog služenja jednih drugima u ljubavi.

Zato nas apostol Pavao uči da sloboda za koju nas je Krist oslobodio i na nju pozvao, ne obrezanjem nego krštenjem, ne znači razvratnost koja bi prepustila slobodne uzde tijelu i njegovim požudama. Takva bi zloupotreba slobode posve preokrenula Božju namisao s nama.
Mjesto da sloboda bude izlikom za tjelesna uživanja neka kršćani svu svoju pomnju ulože u međusobnu ljubav, u pomaganje jednih drugima.
Ne služiti sebi i svome tijelu, nego Bogu u bližnjemu. Time se ispunja sav zakon: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!« (Gal 5,12)
Sloboda, dakle, daje krila bratskoj ljubavi, a ne vlastitoj samovolji i traženju sebe i svojih užitaka.

Budući da je Bog ljubav, apostol Pavao traži da se kršćani daju voditi od Božjega Duha. Krštenje ne gasi u nama požudu tijela, ali u nas ulijeva novu, Božju snagu, koja s našom voljom može pobijediti i toga upornog neprijatelja.
Sveti Pavao nam ovdje tijelo i njegove požude predočuje kao posebnu osobu koja se neprestano i žilavo diže protiv Duha koji je u nama. Ta je borba između tijela i Duha nekada tako teška da se i naša vlastita volja teško snađe pa nekako pasivno čini i ono što sama po sebi ne bi htjela.
Time se, dakako, ne daje pravo volji da se prepusti trenutačno jačem neprijatelju požude tijela, nego da traži i crpi još više snage od Duha Božjega koji joj je uvijek na raspolaganju. Jedino ako nas vodi Duh Božji, ne robujemo zakonu niti grijehu.

Da bismo ostali posve slobodni prema poruci Evanđelja koju nam valja navješćivati, moramo unaprijed prihvatiti nesigurnost i odvažno odbaciti sve što bi moglo biti zaprekom našem poslanju. Današnje Evanđelje nam upravo govori o Isusovu i našem poslanju i o načinu kojim je Krist izvršio svoju misiju i kojim mi trebamo izvesti svoj zadatak.

Isus ide u smrt i po njoj u svoju slavu pa traži da ga bezuvjetno slijedimo na tom putu križa. Da se radilo o važnoj odluci i o sudbonosnom putu, može se zaključiti i iz činjenice da je Gospodin tom prilikom poslao pred sobom glasnike, i to u Samariju kroz koju Židovi redovito nisu prolazili kad su išli u svoj sveti grad.
Isus će umrijeti i za Samarijance, koji su prijekim okom gledali Židove, kao i uopće za sve ljude.
U tom je raspoloženju Krist i prekorio apostole koji su htjeli baciti s neba oganj na negostoljubivo samarijansko selo.

U staro su doba mnogi učitelji svoje učenike učili na putu. Tako je i Isus upotrijebio ovo svoje putovanje da sve nas pouči o uvjetima uz koje možemo postati i ostati njegovi sljedbenici. Apostolski je život težak, traži velika odricanja i napose ustrajnost. Onaj koga Bog zove mora shvatiti o čemu se radi, sve ostaviti i poći za Gospodinom. Pravi apostol mora biti spreman trpjeti i razna pomanjkanja, kao što je sam Sin Božji trpio na zemlji. Na Božji poziv treba također prekinuti i najnježnije veze s ljudima i radi kraljevstva Božjega treba svijet i sve što je na svijetu prepustiti onima koji su mrtvi za Boga.
Tko ima pred očima kraljevstvo Božje i samo njegove interese, taj se neće previše obazirati natrag, nego će junački pritisnuti plug na njivi koja mu je dodijeljena. Tako sam Isus govori: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62)

Sigurno je da je bilo u svako doba, a posebno u ovo naše, mnogo onih ljudi kojima su ove Isusove riječi previše tvrde.
Nije lako u suvremenom svijetu sve ostaviti i nepodijeljenim srcem se posvetiti Božjem kraljevstvu na zemlji.
Zato je potrebna hrabrost i odlučnost onima koji su od Gospodina pozvani da se odazovu i da ustraju u svome zvanju. U tome ih treba podržati cijela kršćanska zajednica svojim molitvama i svakom drugom pomoći jer je danas po Božjim njivama sve više kamenja pa svaki orač mora gledati ispred sebe, a ne obazirati se natrag.
U tome možemo ujedno vidjeti i poziv k poniznosti, jer bez Božje pomoći nitko od nas ne može ništa dobra učiniti za kraljevstvo nebesko. Neka nam u tome svima pomogne Isusova i naša Majka Marija, kraljica apostola i pomoćnica kršćana.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 19,16b.19-21
Ps 16 (15)
Gal 5,1.13-18
Lk 9,51-62

- 11:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 14. NEDJELJA KR. GOD. 1

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
MIR DOLAZI SAMO OD BOGA

»U koju god kuću uđete, najprije recite: „Mir kući ovoj!” Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.« (Lk 10,5-6)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U naše vrijeme mnogo se govori o miru.
Međutim mir je iz dana u dan sve ugroženiji. Mi kršćani vjerujemo u mogućnost mira i trebamo raditi prožeti nadom u njegovo konačno ostvarenje.

Mi smo ljudi takvi da kod svake stvari mislimo na ono što nam ona znači, što nam ona donosi.
Crkvi je povjereno Evanđelje da ga naviješta svim ljudima i svim narodima do konca svijeta, jer je ono blaga vijest spasenja i mira. A za tim mirom svatko čezne i nitko ga sam ne može postići.
Mir se ne može nametnuti. On se može samo izmoliti od Boga i postići zajedničkim trudom oko općeg dobra svih ljudi.

Svatko će upućen priznati da nema knjige niti ljudske povelje koja bi svim zajednicama, obiteljima i cijelom svjetskom društvu pružila toliko mira i garancije za nj koliko Kristovo Evanđelje. Već se s tog naravnog stanovništva može vidjeti koliko se blago krije u Evanđelju.
Dok svima onima koji ga posve prihvate i po njemu žive Evanđelje postaje izvor mira u najpotpunijem smislu riječi: mira sa samim sobom, s ljudima i s Bogom i rješenje svih životnih problema i poteškoća.

Proroci su također u davnini obećavali svome narodu i navješćivali mu taj mir koji samo od Boga dolazi.
Tako prorok Izaija poziva svoj narod u zatočeništvu da se veseli sa svetim gradom Jeruzalemom, jer će nadoći vrijeme mira i blagostanja.
»Jer ovako govori Gospodin: „Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti. Utješit ćete se u Jeruzalemu.”« (Iz 66,12-14)

Prorok zatim poziva na veselje ne samo stanovnike svetoga grada Jeruzalema nego i sve one koji su s njim bili u bilo kojoj vezi.
Dakle, svi će spašenici uživati božanske blagodati koje su prikazane ugodnostima što ih majka pruža dojenčetu na svojim prsima.
Općenito uzevši, mir širok i velik kao rijeka zaista mora svakoga razveseliti pa će svakome kosti procvasti kao mlada trava, što označuje novi život. A to znači da će se nad svim Božjim slugama očitovati blagodarna Božja ruka.

Za sva ta Božja obećanja, kojih zalog uživamo u Crkvi, u odgovoru sa Psalmistom slavimo Boga i pozivamo svu zemlju da mu kliče. Zahvalnost dugujemo Bogu kao zajednica i svaki pojedinac za sebe. Zato naša pripadnost Kristu u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća oslobađa nas svake uvjetovanosti društva koje nas okružuje i donosi nam duhovni procvat i mir.
Stoga bi svaki kršćanin trebao, poput apostola Pavla, reći za sebe samoga da se ne ponosi ničim drugim osim križem Gospodina našega Isusa Krista.

Pavao je Isusa toliko ljubio i slijedio da je mogao izjaviti kako je po križu svijet njemu mrtav i on svijetu. Na nj svijet više ne može računati, jer je on »s Kristom razapet na križ« (Gal 2,19). To znači u prvom redu mističnu smrt doživljenu u krštenju, a što je podloga njegova odricanja u moralnom smislu. I mi smo s Kristom u krštenju umrli starom čovjeku grijeha i zla i s Isusom suuskrsnuli na novi život djece Božje.
Zato trebamo živjeti u novosti života ljubavi, istine, pravednosti i mira. Stoga na sve koji ga budu poslušali i na sav Božji narod, apostol Pavao zaziva Božji mir i milosrđe.
»A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!« (Gal 6, 16)

Pravi Kristovi apostoli mira navješćuju Božju poruku u posvemašnjoj slobodi u odnosu na zavodljivosti ovoga svijeta.
Božje se kraljevstvo ne može širiti među ljudima našega vremena bez međusobne ljubavi koju će kršćani iskazivati jedan drugome, složno nastupati i međusobno se pomagati.
Zato Gospodin Isus šalje svoje apostole u svako mjesto i u svaki grad po svem svijetu da ljudima navješćuju kraljevstvo Božje i da im donose spasenje i mir.

Apostoli Kristovi moraju uvijek biti svjesni da idu kao Božji glasnici pred njim da mu priprave put u ljudska srca i duše.
Zvanje je apostola i učenika Kristov dar za koji treba moliti Gospodara žetve jer im je zadaća redovito teška. Ta Isus šalje svoje učenike kao ovce među vukove i to u stanju krajnjeg siromaštva.
Neće imati ni potrebne obuće, a hranit će se onim što im drugi pruže, odnosno onim što se nađe u kući obitelji kojoj dođu. S tim zadovoljni neće prelaziti iz kuće u kuću da traže bolje. Na svojem se misionarskom putu ne smije nigdje previše zaustavljati pa čak ni da pozdravljaju ljude. U svaku će kuću Kristovi poslanici donositi njegov mir.
»U koju god kuću uđete, - kaže Isus -, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li ondje tko prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratiti će se na vas.« (Lk 10, 5-6)

Taj dar mira donosi sa sobom Božje kraljevstvo i spasenje onima koji ga primaju. Zato taj veliki dar mira nosi sa sobom i veliku odgovornost.
Budući da se radi o tako velikom dobru za čovjeka, svi moraju imati pripravljeno srce za mir, inače neće imati udjela u njemu. Pa tko ga ne primi, na Božjem će sudu odgovarati teže nego žitelji Sodome i Gomore koji nisu imali toliko poticaja i prilika za obraćenje.
Potrebno je, dakle, obratiti se Bogu da bi se primio njegov dar mira i spasenja!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 66,10-14c
Ps 66 (65)
Gal 6,14-18
Lk 10,1-12,17-20 ili 10,1-9

- 10:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 14. NEDJELJA KR.GOD. 2

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PRAVI MIR DOLAZI OD BOGA

»U koju god kuću uđete, najprije recite: „Mir kući ovoj!” Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratiti će se na vas.« (Lk 10,5-6)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U naše vrijeme mnogo se govori o miru. No, mir je iz dana u dan sve ugroženiji kod nas u domovini i u cijelome svijetu. Unatoč tolike mržnje i podijeljenosti među ljudima i narodima, mi kršćani vjerujemo u mogućnost i mira i radimo prožeti nadom u njegovo konačno ostvarenje.
Proroci su već u davna vremena obećavali i navješćivali mir.
Tako prorok Izaija navješćuje zatočenicima svoga naroda da će nadoći vrijeme mira i blagostanja i da se tome raduju.
»Jer ovako govori Gospodin: „Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda. Dojenčad ću njegovu (=Jeruzalema) na rukama nositi i milovati na koljenima. Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.« (Iz 66,12-13)

Mir za kojim čezne svaki čovjek, nitko ne može sam postići. Nije dosta da čovjek pojedinac sam želi i radi za mir nego i u najmanjoj zajednici moraju i ostali nastojati oko mira, inače ga ni uz najbolju svoju volju nećemo uživati.
Mir se ne može nametnuti silom, nego postići zajedničkim trudom oko skupnog ideala.
Mi smo ljudi takvi da kod svake stvari mislimo na ono što nam ona znači. Što nam ona donosi.

Crkvi je povjereno Evanđelje da ga naviješta svim ljudima i svim narodima do konca svijeta.
I svatko će upućen priznati da nema knjige ni povelje koja bi svim zajednicama, obiteljima i cijelom svjetskom društvu pružila toliko mira i garancije za nj koliko Kristovo Evanđelje. Već se s tog naravnog stanovništva može vidjeti koliko se blago krije u Evanđelju.
A onima koji ga posve prihvate i po njemu žive, Evanđelje postaje izvor mira u najpotpunijem smislu riječi: mira sa samim sobom, s ljudima i s Bogom.
U njemu vjernik pronalazi rješenje svih problema i poteškoća, odnosno spasenje koje uživamo na ovom svijetu pripravljajući se na još sretniju vječnost.

Evanđelje je radosna vijest, vesela novost. Ono je nadasve »Evanđelja mira« (Ef 6,15).
Zato prorok Izaija poziva neka se tome vesele ne samo stanovnici svetog grada Jeruzalema nego i svi oni koji su s njim bili u bilo kojoj vezi. Dakle, svi će spašeni uživati božanske blagodati koje su prikazane ugodnostima što ih majka pruža dojenčetu na svojim prsima.
Općenito uzevši, mir širok i velik kao rijeka zaista mora svakoga razveseliti pa će svakome kosti procvasti kao mlada trava. Sve to označuje novi život, jer će se nad svim Božjim slugama očitovati blagodarna Božja ruka. Za sva ta Božja obećanja i dobročinstva, kojih zalog uživamo u Crkvi, mi se zahvaljujemo i slavimo Boga i pozivamo svu zemlju da mu kliče. Zahvalnost dugujemo Bogu kao zajednica i svaki pojedinac za sebe.

Pripadnost Kristu u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća oslobađa nas uvjetovanosti društva koje nas okružuje i donosi nam mir. To je dar i milost koja nam dolazi od Gospodina našega Isusa Krista. Zato je apostol Pavao i postao veliki navjestitelj Isusa Krista svim ljudima i narodima.
Za Krista, za pronošenje Evanđelja Isusova svijetom, Pavao je trpio svakojake nevolje i progonstva.
Tim se on ponosi, to mu je na diku i slavu. Ta on »na svom tijelu biljege Isusove« (Gal 6,17) nosi: brazgotine od šibanja, kamenovanja i sve ostalo (usp. Gal 11,23 sl.). To su za Pavla počasni znakovi, odlikovanja. Stoga on i kaže za sebe samoga: »Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu.« (Gal 6,14)

Cilj svega tog Pavlova trpljenja i propovijedanja Kristova Evanđelja jest da donese ljudima mir i spasenje u Bogu.
Pravi znak da smo Kristu odani i da njemu pripadamo jest to da smo spremni za njega trpjeti sve do smrti.
Stoga svaki kršćanin, zahvaćen Kristom, treba da postane novi čovjek, Božji čovjek, u potpunosti otvoren drugim ljudima i svemu čovječanstvu.
Tako nastaje i novi »Izrael Božji«, Crkva Kristova. Svi su ljudi pozvani da u Crkvi katoličkoj postanu novi, Izabrani narod Božji.
»A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!« (Gal 6,16) zaziva i moli od Boga sveti Pavao apostol.

Pavao je »apostol mira« koji pronosi radosnu vijest spasenja Kristova širom svijeta. Pravi apostoli mira navješćuju poruku Evanđelja u posvemašnjoj slobodi i ljubavi.
To sam Isus traži od svojih učenika koje šalje u svako mjesto i u svaki grad da donesu ljudima njegovu blagu vijest spasenja. Oni moraju uvijek biti svjesni da idu kao Božji glasnici pred Isusom da mu priprave put u ljudska srca i duše. Zato je zvanje apostola i učenika Kristov dar za koji treba moliti Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. Za takva zvanja treba moliti i stoga jer su ona redovito teška. Ta Isus šalje svoje učenike u svijet »kao janjce među vukove« (Lk 10,3) i to u krajnjem siromaštvu i u oskudici svega.

Ali će zato Kristovi poslanici u svaku kuću u koju uđu donositi njegov mir i spasenje. Učenici će nastavljati Kristovo poslanstvo navješćujući ljudima radosnu vijest mira i spasenja. Taj dar sa sobom donosi Božje kraljevstvo i sve što ono znači i sadrži.
Budući da se radi o tako velikom dobru (daru), svi moraju imati pripravljeno srce za mir, inače neće imati udjela u njemu.
Zato i kaže Isus učenicima: »U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' Bude li tko ondje prijatelj mira, počinit će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.« (Lk 10,5-6)

Taj veliki dar nosi sa sobom i silnu odgovornost, pa tko ga ne primi, na Božjem će sudu odgovarati teže nego Sodomci koji nisu imali toliko poticaja i prilika za obraćenje. Radi se, dakle, o obraćenju Bogu kod kojega ljudi okreću leđa grijehu i Sotoni kojega je Isus vidio kako gubi vlast nad ljudima.
Sve ovlasti nad bolestima i zlodusima koje su primili od Krista, moraju učenici izvršavati u njegovo ime za dobro i mir ljudima.
Kod toga učenici trebaju izbjegavati svaku samodopadnost ili korist i ponašati se kao građani nebeskoga kraljevstva gdje ih jedino čeka nagrada.

Sve nam to govori da i danas Isus želi doći ljudima po nama kršćanima, po svakom njegovu učeniku.
Krist želi doći po svakome od nas u naše obitelji, u naše susjedstvo, na naše radno mjesto, u bolnicu, u zatvor i svugdje gdje je ljudima potrebna Božja ljubav, mir i spasenje. A zato i nije važna samo riječ, već je dovoljno da mi u svojoj sredini živimo i djelujemo kao novi ljudi.
Ako mi živimo i djelujemo u jednoj sredini kao pravi kršćani, Krist je već u tu sredinu došao i donio svoj mir i spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 66,10-14c
Ps 66 (65)
Gal 6,14-18
Lk 10,1-12,17-20 (ili 10,1-9)

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 15. NEDJELJA KR. GOD. 1

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BOG SE PRIBLIŽAVA ČOVJEKU

»Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom u zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: „Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.”« (Lk 10,33-35)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Zakon ljubavi što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu narav. Bog nas je stvorio ovakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju. Tako je Mojsijev Zakon bio putokaz Izraelcima da shvate kako u praksi trebaju ljubiti Boga težeći za bratstvom unutar svoga naroda.
Bog podsjeća da taj zakon nije utemeljen na samovolji niti je daleko od čovjeka već je upisan u čovjekovo srce.
»Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. (...) Jer, blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« (Pnz 30,11-14)

Tako u svom govoru Mojsije očinski poziva narod da sluša svojega Boga. On poziva narod na obraćenje. Čovjek je takav da se mora uvijek iznova obraćati, popravljati i usavršavati. A budući da se obraćenje vrši prema Bogu, dolikuje da se ono uvijek izvede svim srcem i svom dušom. Ne radi se tu ni o kakvom vanjskom činu, nego o tome da se preokrene vlastita ćud i svoj duh usmjeri k Bogu.
Bog ne gleda na našu vanjštinu već ono što je u srcu i duši čovjeka.
Zato Mojsije i govori svome narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svojega! Čuvaj zapovijedi njegove i njegove naredbe zapisane u knjizi ovog Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom!« (Pnz 30,10)

Da narod još više potakne na vršenje Božjeg zakona, Mojsije govori kako on nije pretežak, nepoznat, tuđ i dalek od čovjeka.
Za poznavanje i vršenje Božjeg Zakona ne treba ići nebu pod oblake niti prelaziti preko mora. Božji je zakon izabranom narodu blizak kao i sam zakonodavac Bog. On se osobno javio izraelskim očevima i vođama, upravljao im svoju riječ i pokazivao im put kojim trebaju ići. Njegove su riječi zaista imali često na ustima, nosili su ih u svom srcu kao najveći dar svojega Boga pa je nužno ih trebalo i pretvoriti u djelo. Tá riječ i dostigne redovito svoj smisao tek onda kad se pretvori u djelo, u čin. Stoga Bog i ljudi više od nas traže čine nego riječi.

Mi, dakle, Boga ne moramo ići tražiti negdje daleko od nas, jer je On sam došao da nas traži, postao je naš bližnji. Bog u Isusu Kristu se posve približio čovjeku.
Zato Gospodina treba da tražimo u svom srcu i onda će nam srce jedino tako oživjeti. Krist oko sebe, Glave svega stvorenja, okuplja sve čovječanstvo te ga obnavlja i uspostavlja savršeno jedinstvo s Božjim naumom.
Isus Krist »slika Boga nevidljivoga« (Kol 1,15), onaj po kojemu je sve stvoreno, svojom krvlju je izmirio Boga i čovjeka i tako postao Glava Crkve.

Kao utjelovljeni Bog, koji nas je svojom krvlju pomirio s Ocem, Krist je glava svojega mističnog tijela koje je Crkva. Stoga je njegova uloga u Crkvi jednaka kao i u stvaranju svega svijeta, samo što je u Crkvi još vidljivija i konkretnija.
Tako Krist koji je početak stvorenoga svijeta postaje također i početak otkupljenog čovječanstva. To je On još više time što je prvi uskrsnuo od mrtvih i što ćemo za njim svi mi uskrsnuti. On je zaista u svemu prvak, bilo u naravnom bilo u nadnaravnom redu.
»On je Glava Tijela, Crkve, On je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njenu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1, 18-20)

Isus Krist je dakle, prvi u redu stvaranja, on je početnik i u redu otkupljenja.
Zbog njega i za njega smo stvoreni, po njemu smo spašeni, u njemu smo već sada dionici njegova uskrsnuća. I zato je Krist veliki mirotvorac između neba i zemlje, Boga i ljudi, te ljudi među sobom.
Tek se u Isusu može u punini ostvariti svaki čovjek i cijelo čovječanstvo kao i sav svemir. On je jedinstveni Božji Samarijanac u kojega svaki čovjek može uprijeti pogled svojih očiju i očekivati svaku potrebnu pomoć. On se utjelovio i postao čovjekom za nas da svakog čovjeka i sve čovječanstvo izranjeno grijehom i polumrtvo od Zloga i zla, preda Crkvi te ga ozdravi »uljem i vinom« milosti svetih sakramenata. A kad se On ponovo vrati, obilno će naplatiti i uzvratiti svima koji ga nasljeduju u njegovoj ljubavi »milosrdnog Samarijanca« (usp. 10,33-35).

Prema tome ljubav prema Bogu i bližnjemu temeljni je zakon Kristov. O tome imamo mnogo evanđeoskih svjedočanstava. Zato se naša ljubav prema Bogu mjeri ljubavlju prema drugim ljudima, prema svakom pojedinom čovjeku. Zato nije važno tko nam je bližnji nego kome mi trebamo biti bližnji. Bližnji nam je onaj tko nas prvi treba da mu budemo bližnji. Ako vidimo da netko trpi, ne pitajmo tko je i što je i zašto trpi već da li je tom Božjem stvorenju potrebna moja pomoć i milosrdna ljubav. Baš na takvu nesebičnu i širokogrudnu ljubav nas potiče Isus danas kad nam govori ovu evanđeosku prispodobu.
»Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom u zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: „Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.”« (Lk 10,33-35)

Zakon ljubavi ne pozna granica. Isus daje zapovijedi ljubavi njezin pravi razmjer. Ljubav se ne može provoditi u život tek unutar neke sociološke grupe, pa čak ni unutar samo svojeg vlastitog naroda. Čovjek je stvoren za univerzalno bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti pojedinih ljudskih grupa s kojima smo povezani obiteljskom, rodbinskom, krvnom ili vjerskom svezom.
Gospodin je ispričanim događajem jasno i nama odgovorio kao nekoć onom »zakonoznancu« da je naš bližnji svaki čovjek kojemu je potrebna naša pomoć, bio nam prijatelj ili neprijatelj. Ako se ljubav počne ograničavati samo na svoje sunarodnjake kako su to naučavali farizeji, onda se brzo dođe u raspoloženje onoga svećenika i levita koji ne pomogoše ni izranjenom sunarodnjaku koji je ležao polumrtav na putu koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Dok za Židove omraženi Samarijanac je pomogao i spasio život tom jadniku u nesretniku Židovu.

Isusu je dakle stalo do toga da sve nas pouči kako moramo ljubiti svakoga i pomoći svakomu tko je potreban naše pomoći.
Samo takvi mogu reći da ljube Boga i bližnjega.
Zatim u prispodobi o milosrdnom Samarijancu Crkva gleda sliku našeg Otkupitelja. Isus sam se pobrinuo za opljačkano i izranjeno čovječanstvo od »razbojnika Sotone«.
Sin je Božji sišao na naše putove, oćutio samilost prema nama ljudima, pristupio nam i zavio nam rane grijeha.
Potom nas je izručio svojoj Crkvi koja je prihvatilište za sve. On se morao vratiti Ocu u nebo. A brigu za ljude je povjerio službenicima svoje Crkve.
Crkva je sa svojim milosrdnim Samarijancima i tolikim sličnim ustanovama pokazala da je najveća dobročiniteljica ljudske bijede. Tako isto i mi treba da činimo što možemo u tom pogledu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 30,10-14
Ps 69 (68)
Kol 1,15-20
Lk 10,25-37

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 15. NEDJELJA KR.GOD. 2

PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
ZAKON BOŽJI JEST ZAKON LJUBAVI

»Odgovori mu onaj: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!”
Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”« (Lk 10,27-28)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Zakon što nam ga Bog nalaže upisan je u samu našu ljudsku narav.
Bog nas je stvorio na svoju sliku ovakvima kakvi jesmo te nas poziva da živimo od njegove ljubavi, u uzajamnom bratstvu gdje svatko priskače u pomoć potrebama onih koji ga okružuju.

Tako je i Mojsijev zakon bio putokaz Izraelcima da shvate kako u praksi trebaju težiti za bratstvom unutar svoga naroda. Bog podsjeća da taj zakon nije utemeljen na samovolji već je upisan u čovjekovo srce.
Da narod još više potakne na vršenje Božjeg zakona, Mojsijev govor navodi kako on nije pretežak.
Najteže bi bilo kad taj zakon ne bi bio poznat, kad bi bio dalek i tuđ. Preporuka ide u pojedinosti i spominje da za poznavanje i vršenje zakona Božjega ne treba ići nebu pod oblake i prelaziti preko mora.
»Jer, blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš.« (Pnz 30,14)

Božji je zakon o izabranom narodu blizak kao i sam zakonodavac Bog.
Bog se osobno javio njihovim očevima i vođama, upravljao im svoju riječ i pokazivao im put kojim trebaju ići.
Kao što nijedan drugi narod nije imao svoje bogove tako blizu kao što su Izraelci imali svoga Jahvu, tako su samo oni mogli biti uvjereni da im je svoju volju objavio sam Bog.
Njegove su riječi zaista imali često na ustima, nosili su ih u svome srcu kao najveće blago pa ih nužno treba pretvoriti u djelo.

A da bi Čovjek mogao živjeti po Božjoj riječi treba se obratiti Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.
Čovjek je takav da se mora uvijek iznova obraćati, popravljati i usavršavati. A budući da se obraćenje vrši prema Bogu, dolikuje da se ono uvijek izvede svim srcem i svom dušom. Ne radi se o ovom ili onom vanjskom činu nego o tome da se preokrene vlastita ćud i svoj duh usmjeri k Bogu. Svi smo mi pred Bogom ubogi i potrebno je tražiti Gospodina i njegovo milosrđe da bi nam Srce oživjelo.

Isus Krist u sebi ostvaruje sav Božji naum s ljudima. Krist oko sebe, glave svega stvorenja, okuplja sve čovječanstvo te ga obnavlja i uspostavlja savršeno jedinstvo ljudi s Božjim zakonom.
Kao utjelovljeni Bog, koji nas je svojom krvlju pomirio s Ocem, Krist je glava tijela, koje je Crkva. Stoga je njegova uloga u Crkvi jednaka kao i u stvaranju svega svijeta.
»On je Glava Tijela, Crkve; on je početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvak. Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1,18-20)

Kao što je Krist početak stvorenoga svijeta, tako je početak i otkupljenog čovječanstva. To je On još više što je prvi uskrsnuo od mrtvih, i što ćemo za njim svi mi uskrsnuti.
On je zaista u svemu Prvak, bilo u naravnom bilo u nadnaravnom redu.
Zaslužuje da ga uvijek slavimo kao Boga i da ga slijedimo kao Učitelja na putu Božjeg zakona ljubavi.

Zakon ljubavi ne pozna granica. Isus toj zapovijedi ljubavi daje pravi razmjer i smisao. Ljubav se ne može provoditi u život samo unutar neke sociološke grupe. Čovjek je stvoren za sveopće bratstvo koje nadilazi granice i mogućnosti pojedinih ljudskih grupa.

Farizej, Isusov sugovornik iz Evanđelja, znao je da treba Boga ljubiti svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom svojim, a bližnjega kao sebe samoga. Ali nije znao na koga je dužan primijeniti taj drugi dio zapovijedi. Zato upita Isusa: »A tko je moj bližnji?« (Lk 10,29)

Gospodin je ispričanim događajem o »milosrdnom Samarijancu« jasno odgovorio da je naš bližnji svaki čovjek, koji nam je prijatelj ili neprijatelj. Farizeji su učili da treba pomoći samo svojemu sunarodnjaku. A kad se jedanput ljubav počne ograničavati, brzo se dođe u raspoloženje onoga svećenika i levita koji ne pomogoše ni izranjenom sunarodnjaku. Po svemu, naime, izgleda da je taj bijednik bio Židov, pa je postupak toga Samarijanca tim hvalevredniji.

Isto tako slušatelje ove prispodobe je moralo zaboljeti u dnu srca kako Isus slika njihove vjerske službenike i za uzor im stavlja omražene Samarijance.
Kristu je stalo do toga da sve nas pouči kako moramo ljubiti svakoga i pomoći svakome tko je potreban naše pomoći. Samo takvi mogu reći da ljube Boga i bližnjega. Crkva je sa svojim milosrdnim ljudima i ženama i tolikim sličnim ustanovama pokazala da je najveća dobročiniteljica ljudske bijede.
Zato nas sve ta naša majka Crkva poziva da i mi činimo što možemo u tom pogledu.

Ova prekrasna Isusova priča o milosrdnom Samarijancu ima još jedno, dublje, mistagoško značenje na koje su već davno upozorili crkveni oci. Oni u njoj vide sliku našeg otkupljenja. Naime, taj »milosrdni Samarijanac« je sam Isus koji se pobrinuo za opljačkano i izranjeno čovječanstvo.
Čovjeku koji je pao u grijeh nije mogao pomoći Stari Zavjet sa svojim svećenicima i levitima. Sin je Božji sišao na naše putove, oćutio samilost prema ljudima, pristupio im i zavio im rane grijeha.
Ulje i vino su njegovi sakramenti, a Crkva Kristova je »gostinjac«, odnosno prihvatilište (pandoheion) za sve ljude.
Isus se mora vratiti u nebo k Ocu, stoga brigu za ljude povjerava »gostioničaru«, odnosno službenicima svoje Crkve. Zato nam izričito obećaje da će On sam naplatiti svako i najmanje duhovno i tjelesno djelo milosrđa učinjeno svakome čovjeku. A to je isto kao da je Kristu učinjeno. Činimo prema tome dobro svim ljudima, posebno svojoj braći u vjeri, dokle još imamo vremena.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Pnz 30,10-14
Ps 69 (68)
Kol 1,15-20
Lk 10,25-37

- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 16. NEDJELJA KR. GOD. 1

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
LJUBAV I GOSTOPRIMSTVO

»Marta, Marta! - odgovori joj Gospodin - Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Bog se čovjeku često puta očituje poput putnika koji traži gostoprimstvo. I onome koji ga prima uzvraća iznad svakoga očekivanja.
Zato nam današnje bogoslužje govori o gostoljublju i i njegovome vjerskom značenju.
Naime, ta je naravna krepost imala kod starih naroda jaku religioznu značajku.
Tako je, eto, svojom gostoprimljivošću Abraham prihvatio Boga, a da pri tome nije na to ni mislio. Još prije nego je mogao znati tko su njegovi gosti, on ih prima kao Božje poslanike.
»Abraham je sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: „Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite! Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.” Oni odgovore: „Dobro, učini kako si rekao!”« (Post 18,1-5)

Ako u gostu gledamo samo čovjeka, onda se u gostoljublje brzo umiješaju ljudski računi koji u sebi nemaju ništa kreposno. Moderni je život profanirao i komercijalizirao mnoge odnose među ljudima, a malo koji kao ugošćivanje. Stoga nam ovi biblijski tekstovi današnje liturgije pružaju priliku i poticaj da se nastojimo vratiti religioznom shvaćanju gostoljublja.
Ne možemo promijeniti sav suvremeni poredak svijeta, ali možemo i moramo paziti na sebe kako vršimo tu važnu krepost.
Zato Crkva danas želi istaknuti gostoljublje u najuzvišenijem smislu: da u gostu gledamo Boga i da prema tome postupamo! Tako na Abrahamovo gostoprimstvo Bog mu za uzvrat navješćuje rođenje sina Izaka koji će biti baštinik obećanja data tom našem praocu u vjeri.
»Nato će mu (Bog): „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi, i tvoja će žena Sara imati sina.”« (Post 18,10a)

Isus sam danas više nego ikad kuca na naša vrata u liku siromaha na duši i tijelu. Tko bi sve nabrojio u kome možemo primiti i razveseliti svoga Boga. I blago onome tko u bratu čovjeku vidi Krista. Naš Bog je bliski Bog koji voli doći čovjeku u pohode, On iznenađuje obećanjima i ostvarenjima.
Bog Otac odvijeka je naumio ostvariti svoje »otajstvo«, svoj čudesni plan spasenja čovjeka. Taj se plan ostvaruje kroz Crkvu i u Crkvi. A izvodi ga Isus Krist u nama, u svakom kršćaninu i u zajednici svih vjernika.

Zato Krist u nama i mi u Kristu treba da rastemo (usp. Ef 4,15-16).
To je pouzdan temelj nade u našu konačnu, uskrsnu proslavu. Ali život u Kristu i za Krista označen je križem, patnjom. Treba sebe uložiti i založiti za druge ljude. Vlastiti spas i spas drugih ljudi često je povezan s našom žrtvom života. Krist nas poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima. On daje otkupiteljsku vrijednost.
I tako Krist svojoj križevnoj žrtvi pridružuje trpljenja svakoga svog učenika, trpljenje cijele Crkve.
Zato su za Pavla apostola patnje apostolskog života izvor sve njegove radosti.
»Radujem se sada - kaže Pavao - dok trpim za vas i u svom tijelu nadopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.« (Kol 1,24)

Trpjeti s Kristom znači nastavljati njegovo djelo spasenja ljudi. Zato Božja riječ otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu. Zbog toga svako navješćivanje te riječi izaziva protivljenje kod onih ljudi koji ne žele izići na svjetlost Božju iz tame zla i grijeha svojega vlastitoga života.
Po Božjem određenju Pavao je postao poslužitelj te riječi spasenja, tog Božjeg Otajstva »pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim« (1 Kol 1,26).

Apostol Pavao je u tom pogledu pravi poslužitelj Crkve, jer je tako odredio božanski Učitelj. Naviješteno Kristovo otajstvo svima donosi spasenje. Time se svim ljudima osigurava i nada u buduću slavu. Na Krista ima pravi svaki čovjek. Stoga tko se god okoristi Kristovim trpljenjem, taj će dospjeti do savršenstva. Prema mjeri kojom svatko u tom poslu surađuje s milošću Božjom, taj će sve više sazrijevati i oblikovati se prema Kristu.
»Njega mi navješćujemo, - kaže apostol Pavao-, opominjući svakoga čovjeka i poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti, da učinimo zrelim svakog čovjeka u Kristu.« (1 Kol 1,28)

Prema tome tko s ljubavlju prima navjestitelje Božje riječi, taj osobno prima samoga Krista. A Kristova najdublja želja jest da nam preko svojih apostola prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu nutarnju glad.
Današnje Evanđelje nam pokazuje na dvjema osobama dva načina kako se prima Isusa: jedna ga samo prima u kuću, a druga odabire njegovo društvo. Gospodina je u kuću primila Marta, dok ga je njena sestra Marija primila u svoje srce i dušu. Marta je držala da joj je najpreča dužnost kako će Isusa što bolje podvoriti, pa se užurbala oko posla. Marija je opet mislila da će veće poštovanje pokazati Isusu bude li ga pozorno slušala, pa se nije mogla otrgnuti od njegovih nogu. Zato na Martin prigovor Gospodinu zašto ne upozori njezinu sestru Mariju da joj pomogne u posluživanju, Isus joj odgovori: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)

I evo, u Mariji je oslikan izvrstan tip pravoga Isusova učenika. Štoviše, sveti Oci u njoj gledaju oličenje Crkve Kristove. Crkva je odana i pažljiva slušateljica Isusove riječi. Crkva sama najprije mora biti Kristova učenica da bi zatim postala ljudima učiteljica.

Mi smo u ovom času obitelj kojoj je u goste došao Isus Krist. Ova crkva i ovaj naš skup jest kuća u Betaniji u kojoj Učitelj govori. Dakle, Isus danas govori nama: Prijatelju, ti se brineš i uznemiruješ za mnoge stvari, a prelaziš preko jedne koja je jedino važna za život.
Ali, što je ta jedina zaista važna stvar, taj »najbolji dio«, koji se nikad neće oduzeti onomu koji ga je odabrao?
Evanđelje nam to jasno kaže: to je onaj dio što ga je izabrala Marija. Ona je izabrala Isusa. Marija se odlučila da sluša Isusa. Ona je slušala Isusa ne samo ušima već i srcem i cijelim svojim bićem. Tako je Marija s Isusom izabrala sve: njegovu volju i njegovo kraljevstvo. Izabrala je ono što ostaje zauvijek: sakriveno blago koje lupeži ne mogu ukrasti niti moljci izgristi. A to je Krist u nama - nada vječne slave.

Ono što Isus zamjera Marti nije njezina volja i želja da služi, njezina pažnja prema gostu koji je došao u kuću. Sve su to dobra djela koja ulaze u zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Isus u Marti ispravlja ono njezino pripuštanje da je zaokupe poslovi, ono njezino pretjerano mučenje, njezinu pretjeranu važnost koju daje vanjskim i materijalnim stvarima i svojemu radu, sve do te mjere da izgubi smisao za prave vrijednosti. Poznavala je Isusa pa je morala shvatiti da je Kristu bilo draže njezino slušanje njegove riječi nego li da mu ponudi obilan ručak.
Ta Isus sam je rekao da je za njega najdraže vršiti i naviještati volju svojega Oca nebeskog (usp. Iv 4,34).

To je pouka svima nama da pomnjivo upremo oči na Isusa i da pažljivo slušamo njegovu božansku riječ.
I ovdje među nas dolazi Isus kao naš gost i prijatelj, ali On želi nas hraniti. To On čini svojom riječju i svojim tijelom. Primimo ga rado i sa žarom srca, jer Isus je baš onaj »najbolji dio« koji nam nitko ne može dovijeka oduzeti.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 18,1-10a
Ps 15
Kol 1,24-28
Lk 10,38-42

- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 16. NEDJELJA KR.GOD. 2

ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
GOSTOPRIMSTVOM PRIHVAĆAMO BOGA U ČOVJEKU KOJEMU ISKAZUJEMO GOSTOLJUBIVOST

»U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću.« (Lk 10,38 s)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija nam govori o gostoljublju i o njegovom vjerskom značenju.
Naime, ta je naravna krepost imala kod starih naroda jaku religioznu osobinu i s te je strane lako shvatiti sve Abrahamove izraze i čine kako smo čuli iz Knjige Postanka.
Još prije nego je mogao znati tko su njegovi gosti, on ih prima kao Božje poslanike.
Svojom gostoprimljivošću Abraham je prihvatio Boga, a da ga pri tom nije prepoznao. Za uzvrat Bog mu navješćuje rođenje sina koji će biti baština obećanja u koja je Abraham povjerovao na samu Božju riječ.
»Nato će mu: „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi, i tvoja će žena Sara imati sina.”« (Post 18,10a)

Sve nam to govori da se Bog čovjeku očituje poput putnika koji traži gostopimstvo.
Onome koji ga prima uzvraća iznad svakoga očekivanja.
Tako je Abraham u ona tri čovjeka putnika koji su se pokazali pred njim na ulazu u šator ugostio samoga Boga.
»Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima ususret. Pade ničice na zemlju pa im reče: „Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek’ se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite! Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.”« (Post 18,4-7)

Ako međutim u gostu gledamo samo čovjeka, onda se u gostoljublje brzo umiješaju ljudski računi koji u sebi nemaju ništa kreposno.
Moderni je život profanirao i komercijalizirao mnoge odnose među ljudima, a malo koji kao ugošćivanje. Tako na primjer turističko ugošćivanje je postalo pravi i ne uvijek posve pošteni biznis.

Ne možemo promijeniti sav suvremeni poredak života, ali možemo i moramo paziti na sebe kako vršimo tu važnu krepost gostoprimstva. Stoga nam današnje bogoslužje pruža priliku i poticaj da se nastojimo vratiti religioznom shvaćanju gostoljublja.
Zato Crkva želi istaknuti gostoljublje u najuzvišenijem smislu: da u gostu gledamo Boga i da prema tome postupamo.
Svi mi želimo prebivati u Gospodnjem šatoru.
Stoga svatko za se mora zaslužiti da svojom gostoljubivošću bude pripušten stolu Gospodnjem, a jednom i vječnoj gozbi u nebu.

Isus u knjizi Otkrivenja kaže: »Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njime, i on sa mnom.« (Otk 3,20).
Isus kuca na naša vrata u liku siromaha na duši i tijelu: možda zdvojnog čovjeka i sita života, gladna prijazne riječi i bratskog razumijevanja.
Tko bi sve nabrojio u kome čovjeku i pod kakvim prilikama možemo primiti i razveseliti svoga Boga.
Treba samo imati razvijen religiozni sluh za sve uzdahe oko sebe, za sve i najtiše Isusove kucaje. Tko otvori svoja vrata bližnjemu, taj Isusa prima u svoju kuću kao gosta. Primamo ga svaki put kad se držimo starokršćanskoga načela: Kad si vidio brata, vidio si Krista.

Tako današnje sv. Evanđelje po Luki nam pokazuje na osobama Marte i Marije dva načina kako se prima Isus u kuću i pogošćuje, a druga odabire njegovo društvo.
Objema sestrama Isus je bio jednako mio, ali je među njima bila velika razlika. Marta je mislila da joj je najpreča dužnost kako će Isusa što bolje podvoriti, pa se užurbala.
Svaki bi čas odlazila i opet se vraćala brzim korakom, kako već čini brižna kućanica kojoj iznenada banu gosti.
Ona bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi Isusu i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj, dakle, da mi pomogne.« (Lk 10,40)

Marija je opet mislila, da će veće poštovanje pokazati Isusu, bude li ga pozorno slušala, pa se nije mogla otrgnuti od nogu njegovih.
»Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu«. (Lk 10,39)
Isus ne dolazi samo zato da što od nekoga primi nego u prvom redu da daje, pa je počeo sestre učiti. Njegova najdublja želja jest da nam prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu nutarnju glad i žeđ. Zato odgovori Marti Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)

Tim je riječima Isus dao prednost slušanju njegove riječi pred brigama za materijalne stvari, odnosno kontemplativnom životu pred aktivnim.
U svakom slučaju je istaknuta važnost slušanja Božje riječi. Zato su kasnije apostoli ostavili službu za stolovima sa se mogu potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja (usp. Dj 6,2-3).

Stoga sv. Pavao apostol s oduševljenjem piše Kološanima da je Evanđelje propovijedano po cijelomu svijetu i da se u tu svrhu Bog i s njim poslužio.
On je u tom pogledu pravi poslužitelj Crkve, jer je tako odredio Bog.
Riječ Božju su donosili ljudima i starozavjetni Božji poslanici, ali ne potpuno, jer glavno otajstvo objavljene vjere - Kristovo utjelovljenje i Otkupljenje - još nije bilo očitovano; još je bilo skriveno u Bogu. Sada je to otajstvo izvršeno i objavljeno svima, pa i poganima za koje je Pavao naročito pozvan i poslan.
Na Krista ima pravo svaki čovjek, kako Pavao propovijeda, a ne samo neki izabrani, kao što uče krivovjerci koji zbunjuju Kološane.
Naviješteno Kristovo otajstvo, svima donosi samoga Isusa, u njih ga doslovno stavlja i time im se osigurava nada u buduću slavu.
»Njega mi navješćujemo, - kaže Pavao - opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.« (Kol 1,28)

Božja Riječ otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu. Zbog toga svako navješćivanje te riječi izaziva protivljenje. Kao što je za izgradnju Crkve bilo potrebno ne samo Isusovo propovijedanje nego i ono apostola i svih propovjednika do kraja svijeta, tako je uz Kristovo trpljenje potrebno trpljenje svih kršćana, jer oni s njime tvore jedno tijelo.
Tako nas Krist poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima daje otkupiteljsku vrijednost.
Na taj način postajemo Kristu ne samo slični, nego nadopunjujemo što nedostaje mukama njegovim.
Stoga se Pavao raduje dok za svoje kršćane trpi i u svom tijelu nadopunja »što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1,24).

Budući da Pavao s veseljem trpi za Kološane, onda ih to mora ohrabriti da ustraju u pravoj vjeri.
Tko prihvati Pavlovo naučavanje i tko se okoristi njegovim trpljenjem, taj će dospjeti do savršenstva u Kristu.
A to znači prihvatiti Boga u dom svoje duše i srca koji nam dolazi u goste pod prilikama svoje riječi i svoje hrane.
Mi smo sretni što u Misi imamo prostrta ta dva Božja stola, a oba nam pružaju trajnu hranu za vječni život i ujedno vode i sređuju naš vremeniti život.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 18,1-10a
Ps 15,2-3a. 3b-4. 5
Kol 1,24-28
Lk 10,38-42

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 17. NEDJELJA KR. GOD. 1

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
MOĆ MOLITVE

»I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Biblija je ne samo puna molitava nego i mjesta koja govore što je zapravo molitva, koja su joj svojstva bitna i kolika je njezina uspješnost kod Boga.
Povijest svijeta, a pogotovu povijest spasenja ne možemo shvatiti bolje nego pod vidom molitve. Čovjeka zapanjuje kad ustanovi koliko je velikih trenutaka te povijesti obilježeno molitvom posrednika i cijelog naroda, koji se oslanjaju na poznavanje Božjega nauma da izmole Božji zahvat u sadašnjem času.
Dakako, ne radi se o tome da čovjek može mijenjati Božje odluke, što bi se protivilo samom bivstvu molitve, nego da se njom uklopi u Božje planove te tako sebe i druge pripremi za Božje zahvate.

U tom je pogledu posebno značajna i poučna Abrahamova molitva za stanovnike Sodome i Gomore.
Da netko može svojom molitvom kod Boga posredovati za drugoga, najprije je potrebno da u Bogu vidi stanje dotične osobe. Sam Bog je Abrahamu otkrio svu pokvarenost Sodome i Gomore, ali je ona patrijarhu sigurno bila već poznata barem djelomično i od prije.

Od Boga je doznao svu njihovu strahotu, a i kaznu koja im se sprema.
Nekako tako svi Božji ljudi u Bogu »gledaju« stanje drugih, i ono što ih čeka, bolje od njih samih. To znamo iz života mnogih svetaca, a već je u Starom Zavjetu rečeno: »Ništa ne čini Gospodin Bog, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.« (Am 3,7)

Nekoliko tisućljeća prije Krista katastrofa je zadesila predio Bliskog Istoka gdje se nalazio pokvareni grad Sodoma. Prije no što je pustoš zahvatila grad, Abraham je molio Boga da poštedi njegove stanovnike.
Bio je u svom zahtjevu uporan.
»Nato se Abraham primače (Gospodinu) i reče: „Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?” Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?”« (Post 18,23-25)

Božji čovjek ne bi bio Božji, kad mu ne bi bilo stalo za potrebe drugih ljudi.
On ih shvaća kao svoje vlastite i onda uloži sve svoje duhovne sile da pomogne. Ako je moguće, redovito će kod dotičnih sam poduzeti ono što zna da im je najpotrebnije za spasenje.
Poput starog Abrahama sveci su se doista znali molitvom i pokorom boriti za spasenje čak samo jedne duše.
I kad se ljudima ne može i ne koristi više govoriti o Bogu, onda treba više govoriti Bogu o njima.

Bog naš jest Bog Spasitelj. Stoga mu je najdraža molitva koja mu se upućuje za spasenje ljudi. A istinski posrednik između Boga i ljudi odsada je Krist Isus. On je kao naš posrednik na sebe uzeo grijehe ljudi.
»Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisa zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se - nju On ukloni pribivši je na križ.« (Kol 2,13-14)

Svi mi, svaki od nas i cijelo čovječanstvo bijasmo Božji dužnici. Isus uze na se naše grijehe žrtvenom smrću na križu. Iz ljubavi prema nama, On obeskrijepi sve naše dugove pred Bogom (usp. Ef 2,14-15).
Tako smo mi kršćani najtješnje s Kristom združeni u njegovoj muci, smrti i ukopu, ali i u njegovu uskrsnuću i proslavi.
Ta nevidljiva mistična, ali zbiljska združenost naša s Kristom počinje u času krštenja.

Krštenje nas je učinilo ne samo Isusovim vjernicima nego i udovima koji su otajstveno doživjeli isto što i njihova glava, Krist.
Po krštenju s Kristom smo suukopani i suuskrsnuli.
Krštenje je to u nama izvelo na temelju naše vjere da je Bog mogao uskrisiti i doista da je uskrisio svoga Sina, Isusa Krista.

Tako se po krštenju svaki čovjek združuje s umrlim i uskrslim Kristom. Da se nismo krstili, bili bismo ostali u vječnoj smrti, jer bismo duhovno neobrezani ostali u svojim prijestupima i padali u sve veće mane i grijehe. Kao što je Bog Krista uskrisio od mrtvih tako je on i nas oživio zajedno s njime na novi i pravi život. Kod toga nam je, kao nužan preduvjet i bitan učinak krštenja, milostivo oprostio sve grijehe. To je učinilo Božje milosrđe na temelju Kristovih zasluga na križu. Toliko je dakle naša grešnost povezana s propetim Isusom.

A da bi naša povezanost s Isusom bila još veća i dublja (intimnija) potrebno se neprestano i uporno moliti. Samo u molitvi s Isusom možemo se snagom Duha Svetoga vinuti k Ocu i susresti se s njime kao njegova djeca u ljubavi.
Abraham je bio uporan u svojoj molitvi, ali samo do neke mjere. Danas nakon Krista nema više mjere koja bi nas ograničavala da se Bogu utječemo kao svome Ocu.
Ta sam Isus nas u Evanđelju upućuje na to kada nam govori: »I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10)

Tim riječima Isus nam preporučuje da u molitvi treba ustrajno iskati, tražiti i kucati. Ište onaj koji nema, traži tko je nešto izgubio, kuca beskućnik. Sve smo to mi svi u odnosu prema Bogu, pa je zaista utješno da nas je Isus sam uputio kako da postupamo dok ne primimo i nađemo te dok nam se ne otvore vrata njegova milosrđa i ljubavi.

Još je Isus sasvim ljudski naglasio da će Bog postupati barem kao svaki otac.
Nijedan ozbiljan Otac se ne ruga s molbom svoga djeteta, a još bi mu manje mogao naškoditi prevarljivim darom. Svaki otac zna da bi neiskusno dijete moglo uzeti kamen za kruh, zmiju za zmijoliku ribu (npr. jegulju), u klupko smotanoga bijelog i velikog štipavca, kakvih ima u Palestini, za jaje. Stoga neće svoje dijete prevariti, razočarati, i naškoditi mu, nego će mu pružiti ono što će mu koristiti i razveseliti ga. Koliko onda više Bog nama svojoj djeci daje dobre darove.
A najveći dar koji nam nebeski Otac daje jest Duh Sveti u kojem su sva novozavjetna dobra i koji u nama moli neizrecivim uzdisajima (usp. Rim 8,26).

Isus sam se mnogo molio. To je i potaklo jednog od učenika da mu nakon molitve pristupi i ponizno reče: »Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« (Lk 11,1)
To se brojilo među dužnosti svakoga vjerskog učitelja koji je učenicima ne samo govorio o Bogu nego ih i učio kako će oni razgovarati s Bogom. Tako naučena molitva dijelila je dotičnu zajednicu učenika od drugih. Tako iz Evanđelja doznajemo da je i Ivan Krstitelj naučio svoje učenike neku posebnu molitvu, pa je bilo posve opravdano očekivanje i traženje Isusovih učenika. Gospodin se rado odazvao toj molbi i svoje tadanje i sve buduće učenike naučio kratku, božansku, jednostavnu i sveobuhvatnu molitvu: »Oče naš!«

Tako nam je Isus otkrio najveću tajnu našeg božanskog posinjenja: da možemo Boga zvati Ocem.
»Oče naš« nije samo molitvena riječ. To treba postati trajno stanje naše duše. Stoga trebamo biti posve svjesni da nam je Bog Otac. I da prema toj stvarnosti djece Božje i živimo kao ljudi i kršćani.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 18,20-32
Ps 138 (137)
Kol 2,12-14
Lk 11,1-13

- 09:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 17. NEDJELJA KR. GOD. 2

SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
UPORNA MOLITVA POSTIŽE MILOSRĐE I OPROŠTENJE GRIJEHA KOD BOGA

»I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onome koji kuca.« (Lk 11,9-10)

Frama Virovitica - Ištitite i dat će vam se

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja stavlja u središte naše pažnje molitvu.
Biblija je naime ne samo puna molitava nego i mjesta koja govore što je zapravo molitva, koja su joj bitna svojstva i kolika je njezina uspješnost pred licem svevišnjeg i svemogućeg Boga. Povijest svijeta, a pogotovu povijest spasenja kako nam je donosi Biblija, ne može se bolje shvatiti ni na koji način nego pod vidom molitve. Čovjeka zapanjuje kad ustanovi koliko je velikih trenutaka te povijesti obilježeno molitvom posrednika (i cijeloga naroda), koji se oslanjaju na poznavanje Božjeg nauma da izmole Božji zahvat u najtežim časovima života pojedinaca i naroda.
Dakako, ne radi se o tome da čovjek može mijenjati Božje odluke, što bi se protivilo samom bivstvu molitve nego da se njom uklopi u Božje planove te tako sebe i druge pripremi za Božje zahvate.

U tome je pogledu posebno značajna Abrahamova molitva za stanovnike Sodome i Gomore. Nekoliko tisućljeća prije Krista katastrofa je zadesila predio Bliskog Istoka gdje su se nalazili pokvareni gradovi Sodoma i Gomora.
Prije nego što je pustoš zahvatila te gradove, Abraham je molio Boga da poštedi njegove stanovnike.

Da netko može svojom molitvom kod Boga posredovati za drugoga, najprije je potrebno da u Bogu vidi stanje dotične osobe. Sam Bog je Abrahamu otkrio pokvarenost Sodome i Gomore, iako je ona patrijarhu sigurno i prije već bila poznata barem djelomično. Od Boga je doznao svu njezinu strahotu i kaznu koja joj se sprema.
Iz života svetaca znamo da Božji ljudi u Bogu gledaju stanje drugih, i ono što ih čeka, bolje od njih samih.
Već je prorok Amos u Starom Zavjetu rekao: »Ništa ne čini Gospodin Bog, a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.« (Am 3,7)

Božji čovjek ne bi bio Božji, kad mu ne bi bilo stalo za potrebe drugih.
On ih shvaća kao svoje vlastite i onda uloži sve svoje duhovne sile da pomogne drugim ljudima. I ako je moguće, redovito će kod dotičnih sam poduzeti sve ono što zna da im je potrebno za spasenje.
Ali kad se ljudima ne može i ne koristi govoriti o Bogu, onda treba više govoriti Bogu o njima.
Poput patrijarha Abrahama sveci su se doista znali molitvom i pokorom boriti za spasenje čak samo jedne duše.
Iz svega ovoga treba naučiti pouzdanje i poniznost kojom se svatko treba obraćati Božjoj dobroti i ljubavi.
Bog neće nikada zapustiti one koji ga ljube.

Abraham je bio uporan u svojoj molitvi, ali samo do neke mjere.
Danas nakon Kristova dolaska među nas ljude ovdje na zemlji, nema više mjere koja bi nas ograničavala da se Bogu utječemo kao svome Ocu. Zato nas Isus u Evanđelju i poučava kako se valja moliti Ocu.
Isus sam je vrlo često molio i to obično na osami, na nekom brdu, odijeljen od sviju.
To neprestano Isusovo moljenje potaklo je jednoga od učenika da mu nakon molitve pristupi i ponizno reče: »Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« (Lk 11,1)

Molitva i pouka o njoj brojili su se među dužnosti svakog vjerskog učitelja koji je učenicima ne samo govorio o Bogu, nego ih je i učio kako će oni razgovarati s Bogom. Tako naučena molitva dijelila je dotičnu zajednicu učenika od drugih ljudi.

Iz ovog mjesta Evanđelja doznajemo da je i Ivan Krstitelj naučio svoje učenike neku posebnu molitvu, pa je bilo posve opravdano očekivanje i traženje Isusovih učenika da i on njih nauči moliti. Gospodin se rado odazvao toj molbi i svoje tadanje i sve buduće učenike naučio kratku, božansku, jednostavnu i sveobuhvatnu molitvu: »Oče naš....!«.
A uz tu molitvu Isus još dodaje uputu kako u molitvi treba ustrajati.
Isus je pokazao kako je uslišao ustrajnu molitvu Sirofeničanke (Mt 15,21-28) i slijepca iz Jerihona (Lk 18,35-43).
»I ja vam velim: - govori Isus - ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca.« (Lk 11,9-10)

Ovdje se Gospodin posve spustio na razinu mišljenja svojih slušatelja i konkretnom ih usporedbom još više potakao na ustrajnost u molitvi. S tog stanovništva možemo shvatiti da Isus govori pohvalno čak i o »bezočnosti« u molitvi.
K tome preporučuje da u molitvi treba ustrajno iskati, tražiti i kucati.
Ište onaj koji nema, traži tko je nešto izgubio, kuca beskućnik. Sve smo to mi svi u odnosu prema Bogu, pa je zaista utješno da nas je On sam uputio kako da postupamo dok ne primimo i ne nađemo te dok nam se ne otvore vrata njegova milosrđa i ljubavi.

Još je Isus sasvim ljudski naglasio da će Bog postupati barem kao svaki otac, koji se ne ruga s molitvom svoga djeteta, a još bi mu manje mogao naškoditi prevarljivim darom.
Svaki otac zna da bi nejako i neiskusno dijete moglo uzeti kamen za kruh, zmiju za zmijoliku ribu (npr. jegulju), u klupko smotanoga bijelog i velikog štipavca, kakvih ima u Palestini, za jaje.
Stoga neće svoje dijete prevariti, razočarati, i naškoditi mu, nego će mu pružiti ono što će mu koristiti i razveseliti ga.
Koliko onda više Bog nama svojoj djeci daje dobre darove.
»Dakle: - kaže Isus – ako vi, premda ste zli, možete davati svojoj djeci dobre darove, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga onima koji ga mole!« (Lk 11,13)

Bog nam daje u izobilju Duha Svetoga svojega zato što smo po krštenju postali djeca Božja.
Ono nas je učinilo ne samo Kristovim vjernicima nego i udovima koji su otajstveno doživjeli isto što i njihova Glava, Isus.
Po krštenju smo s Isusom suukopani i suuskrsli.
Krštenje je to u nama izvelo na temelju naše vjere da je Bog mogao uskrisiti i doista da je uskrisio svoga Sina, Isusa Krista.

Da se nismo krstili, bili bismo ostali u vječnoj smrti, jer bismo duhovno neobrezani ostali u svojim prijestupima i padali u sve veće mane i grijehe.
Kao što je Bog Krista uskrisio od mrtvih tako je on i nas oživio zajedno s njime na novi život.
Kod toga nam je, kao bitan učinak krštenja, oprostio milostivo sve grijehe.
To je učinilo Božje milosrđe na temelju Kristovih zasluga na križu.
»Milostivo nam oprosti sve prijestupe, izbrisa zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se - nju On ukloni pribivši je na križ.« (Kol 2,13-14)

Ta je zadužnica izbrisana Kristovom krvlju i poništena je kad je bila pribijena na njegov križ.
Toliko je dakle naša jadna grešnost povezana s propetim Isusom.
On je na sebe uzeo grijehe ljudi.
Zato je Krist jedini naš Posrednik pred Ocem nebeskim. On jedini je naš Otkupitelj i Spasitelj.

A Isusu s desna se nalazi njegova i naša Majka Marija kao Posrednica pred prijestoljem Božje milosti i najsavršeniji uzor Crkve koja se moli.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Post 18,20-32
Ps 138 (137)
Kol 2,12-14
Lk 11,1-13

- 09:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 18. NEDJELJA KROZ GODINU 1

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
OPASNOSTI MATERIJALNIH DOBARA

»Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje.« (Lk 12,15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svagdašnje brige mnogih ljudi su danas: niske plaće, povišenje cijena, životni standard. Te su brige opravdane, ali možda mnoge i previše znade zaokupiti njihov materijalni probitak i odveć su zaraženi suvremenim društvom »potrošnje«.
Rekli bismo da je to demon posjedovanja koji mnoge ljude danas neprestano napastuje.
Tako da oni niti ne osjećaju pri tome opasnost da ono što posjeduju sve ih više zarobljava.

Ako čovjek ima na pameti samo ovozemaljski život, prije ili kasnije dođe do uvjerenja kako se previše brinuo i trudio oko stvari koje to nisu zaslužile.
Mnogi se muče ne samo danju nego im brige za zemaljska dobra ne dadu ni mirno spavati.
»I to je ispraznost.« (Prop 2,23)
Ispraznost je, dakle, tražiti blago, težiti za častima, udovoljavati tjelesnim željama, mariti samo za sadašnji život i ljubiti ono čega brzo nestaje. Sve je to i sa naravnog stanovišta poticalo svece da su prema svemu na svijetu nastojali ostati posve ravnodušni.
A to zapravo znači da je sve taština, osim ljubiti Boga i njemu jedinomu služiti.

Prema tome kršćanin u svem svome ponašanju mora uvijek pogled uprti u Krista i ići njegovim putem. Mi smo u krštenju umrli starome čovjeku grijeha i suuskrsnuli smo s Kristom na novi život djece Božje.
»Ako ste suuskrsli s Kristom, - kaže sv. Pavao -, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i Vi s njime pojaviti u slavi.« (Kol 3,1-4)

Zato težiti samo za zemaljskim dobrima značilo bi vraćati se na ono čega smo se odrekli. To bi bilo isto kao da se iz života vraćamo u smrt. Čovjek po naravi teži za životom, a ne za smrću. To isto traži i naše nadnaravno stanje, naše otajstveno sjedinjenje s Kristom. Inače izdajemo svoje krštenje, napuštamo svoje kršćansko stanje.

Kršćanin živi od otajstva koje se zove Krist. Stoga i njegov pogled mora biti upravljen prema Kristu.
Budući da je to otajstvo, sada je naš život sakriven u Kristu. Zemaljskome je pogledu sakriveno otajstvo životnog sjedinjenja krštenika s Kristom. Krist je sam to skriveno životno vrelo nama kršćanima.

Apostolu Pavlu nije dosta da postavi samo općenit zahtjev da provodimo kršćanski život. Misao na Isusov drugi dolazak traži od nas da samo svojom voljom i svojim postupkom mrtvimo ono što je Krist otajstveno već umrtvio.
»Umrtvite dakle udove svoje zemaljske: bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo! Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. (...) Ne varajte jedni druge!« (Kol 3,5-6. 9.)

Kad se čovjek počne bojati sudnjega dana, sam sebe ispravlja i bdi nad svojim neprijateljima. Što je našim nastojanjem u nama manje staroga čovjeka, to će više biti novoga: onoga kojeg je zamislio naš Stvoritelj i proizveo naš Otkupitelj. Prema tome ljude više u Kristu ne dijele narodne, vjerske i socijalne razlike nego samo koliko netko jest ili nije Božji. U svima je samo Krist sve. To ujedno znači da je Crkva otvorena svim ljudima i svim narodima. Nitko se ne mora odreći ničega svojega, nego samo sve u sebi proniknuti i prožeti Kristom.

I u Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanja o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljamo i mi danas. Materijalna dobra treba da nam budu tek sredstva, a nikad cilj života. Možda je danas kao nikada do sada potrebno na to misliti. Čovjek i u nasljedovanju Isusa ostaje čovjek i kao takav ugrožen od brige za zemaljskim posjedom. Ona je duboko ukorijenjena u čovjeku. Stoga Isusov učenik mora zauzeti pravilan stav prema posjedovanju uopće.
To je tako važno da se Gospodin u evanđelju na to često navraćao. Da shvatimo njegov nauk, imajmo uvijek pred očima da se Krist rodio u štali i umro na križu.

Redovito pohlepa za posjedom, želja da se što više dobije i ima uzrok su svađa i mržnje i među članovima iste obitelji.
Isus ide za tim da liječi sami korijen zla, izvor bolesti. Zato moliocu iz Evanđelja da nagovori brata da podijeli s njime baštinu, a i nama svima Isus govori ozbiljno:
»Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje.« (Lk 12,15)

Dakle, ne smijemo se dati zaslijepiti od pohlepe za posjedom materijalnih ovozemaljskih prolaznih dobara nego moramo težiti za vječnim i neprolaznim dobrima na nebu.
Jer, pravo uzevši, čovjek neće uživati ono što posjeduje na zemlji, pa makar koliko obilovao, nego ono čim se snabdije i čim se obogati u Bogu. A to je vršenje dobrih djela koja jedino vrijede pred Bogom. Jedino to će svatko posjedovati u vječnosti.

Usporedba o bezumnom bogatašu, kojom je Gospodin tom prilikom još više razjasnio i potvrdio svoju odluku, tako je jasna i, nažalost, u životu na razne načine česta, da je ne treba tumačiti. Iz nje posebno zapamtimo kako smrt, i s njom konačni obračun, često dolazi kad joj se čovjek najmanje nada i najmanje je želi. Iskustvo pokazuje da mnogo puta poziv u vječnost dođe upravo onda kad čovjek sebi pripravi mirniji i udobniji život.
Zaista je tragično kad Bog mora nekome reći kao onom bogatašu:
»'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti!' 'Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.'« (Lk 13,20-21)

Nakon ovih Isusovih riječi, potrebno je da svatko od nas postavi pitanje samome sebi: Što bi meni Bog rekao kad bi me sada pozvao pred svoj sud? Možda se i ja varam, iako ne onako materijalistički kao onaj bogataš, da još ima vremena da se počnem čuvati svake požude. Da se ne prevarim kao i onaj jadnik!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Prop 1,2; 2,21-23
Ps 95 (94)
Kol 3,1-5. 9-11
Lk 12,13-21

- 09:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 18. NEDJELJA KROZ GODINU

OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PROLAZNOST OVOZEMALJSKOG BLAGA

»Onda im reče: „Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!”« (Lk 12,15)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svaki čovjek je dužan svojim radom i trudom zasluživati kruh sebi i svojima.
Ipak, postoji opasnost da nas naše svagdašnje brige kao što su niska plaća, povišenje cijena, životni standard i recesija, znaju i previše zaokupiti tako da izgubimo pravo vrednovanje životne sigurnosti. Tako ono što je samo djelomično sredstvo može se postaviti kao posvemašnji cilj života. I na kraju slijedi promašen život i promašena egzistencija. Stoga je svaki kršćanin pozvan da bude čovjek mudar koji posjeduje zdrave kriterije za odabire u životu.

Prema tome je velika ispraznost tražiti blago na zemlji, težiti za častima, udovoljavati tjelesnim željama, mariti samo za sadašnji život i ljubiti ono čega brzo nestaje.
Ako čovjek ima na pameti samo ovozemaljski život, prije ili kasnije dođe do uvjerenja kako se previše brinuo i trudio oko stvari koje to nisu zaslužile.
Čovjek se muči i trudi oko mnogih stvari, ali sve ono što uspije privrijediti neće ponijeti sa sobom, nego će ostaviti nekome koji se oko toga nije trudio i neće znati cijeniti ono što je ostavljeno. Mnogi se muče ne samo danju nego im brige za zemaljska dobra ne dadu ni mirno spavati.
Sve je to ispraznost nad ispraznošću veli sveti mudrac.
»Jer čovjek se trudi mudro i znalački i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.« (Prop 2,21)

Sve je to poticalo svece i s naravnog stanovišta da su prema svemu na svijetu nastojali ostati posve ravnodušni. Zato treba mnogo naravne i nadnaravne mudrosti da se čovjek vine do tako visoke ravnodušnosti. Ona ne znači apatiju prema ovozemaljskim stvarnostima, a još manje mrzovolju, nego stav čovjeka da sve gleda pod vidom vječnosti. A to za nas kršćane znači da je sve na zemlji taština, osim ljubiti Boga i njemu jedinome služiti. Mi smo Crkva na putu (Ecclesia peregrinans) u vječnu domovinu i zato ne smijemo smetnuti s uma svoj konačni cilj i iznevjeriti se Bogu.

Zato je važan svaki trenutak našega života ukoliko je to vrijeme za sretnu i često nepovratnu priliku za dobro. U mudru odabiru osobito nam pomaže pažljivost i vjernost Božjoj riječi. Stoga kršćanin u svom ponašanju mora uvijek svoj pogled uprti u Krista i ići njegovim putem.
I to zato što je kršćanin najtješnje sjedinjen s Kristovom smrću i s Kristovim uskrsnućem. Svaki je kršćanin u sakramentu krštenja s Kristom »suumro i suukopan« pa stoga i »suuskrišen« na novi život.
Treba dakle živjeti kao drugi uskrsnik, kao čovjek budućeg vijeka.

No, taj uskrsli život već djeluje u nama, ali kao sakriven. On je napet između ovoga »dolje«, zemaljskoga, i onoga »gore«, nebeskoga.
Zato treba da se stalno opredjeljujemo. Da bi se Kristovo uskrsnuće u nama posve razraslo, treba da provodimo u život svoju »suumrlost« s Kristom u svemu što je grijeh.
»Dakle, - kaže nam apostol Pavao -, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu! A kad se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njime pojaviti zaodjenuti slavom.« (Kol 3,1-4)

Mrtvenjem svega što nas ukorjenjuje u zemaljštinu i zaustavlja na putu prema gore u vječnu domovinu na nebesima spada u bit kršćanskoga morala.
Tako među grijehe koji nam sprečavaju ulazak u vječni život kao što su bludnost, nečistoća, strasti, zle požude, spada također i pohlepa za ovozemaljskim dobrima.
Sve su to idoli (lažni bogovi) kojih se svaki kršćanin apsolutno mora odreći ako želi baštiniti kraljevstvo Božje.
Kršćanin živi od otajstva koje se zove Krist. Stoga čitav njegov život mora biti upravljen prema Isusu.

I u Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanje o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljamo i mi danas. Materijalna dobra trebaju nam biti tek sredstva, a nikad cilj života. Možda je danas kao nikad do sada potrebno na to misliti. Zato nam Isus u Evanđelju danas govori: »Pazite! Čuvajte se svake pohlepe, jer ni onome tko je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem!« (Lk 12,15)

Isus sam se ne zapliće u posve zemaljske poslove. On ih time ne osuđuje. Želi prvenstveno sačuvati nezavisnost kako bi se posvetio svome pravom poslanju. Tako Isus ukazuje da su zemaljski problemi relativni i nisu najpreči. Ima i važnijih stvari u životu.
Time Isus poučava svoju Crkvu i svakoga kršćanina kako da se opredijele za prave životne vrijednosti koje nam donose vječnu sreću.
A to su služenje Bogu u bratu čovjeku. Zato kršćani moraju gledati Krista u svim ljudima bez razlike i odnositi se prema njima kao i prema samome Isusu.

Prema tome ljude u Kristu više ne dijele narodne, vjerske i socijalne razlike nego samo koliko netko jest ili nije Božji. To ujedno znači da je Crkva otvorena svim ljudima i svim narodima. Nitko se ne mora odreći ničega svojega nego samo sve u sebi proniknuti i prožeti Kristom i njegovom ljubavlju. Time nas Isus hoće potaknuti na svojsko i ustrajno vršenje dobrih djela koja jedino vrijede pred Bogom.
Jedino to će svatko posjedovati u vječnosti.

Pouka je Isusova dakle vrlo jednostavna, a i neobično važna. Čovjek i u nasljedovanju Krista ostaje čovjek i kao takav ugrožen od brige za zemaljskim posjedom. Ta briga je duboko ukorijenjena u čovjeku.
Stoga Isusov učenik mora zauzeti pravilan stav prema posjedovanju uopće i prema svim ovozemaljskim stvarima. To je tako važno da se Gospodin u Evanđelju na to često navraćao. I da bi bolje shvatili njegov nauk, imajmo uvijek pred očima da se Isus rodio u štali i umro na križu.
A to znači da čovjek onoliko vrijedi koliko se snabdije i obogati u Bogu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Prop 1,2; 2,21-23
Ps 95 (94)
Kol 3,1-5. 9-11
Lk 12,13-21

- 08:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 19. NEDJELJA KROZ GODIINU 1

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
KRŠĆANIN JE VJERNIK KOJI PUTUJE PREMA NEBESKOJ DOMOVINI

»Zato i vi budite pripravni, jer će Sin čovječji doći u čas kad se ne nađete!« (Lk 12,40)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Riječ Božja današnjeg Bogoslužja upozorava nas na prolaznost ovozemaljskog života i podsjeća nas na naše vječno preodređenje, na vječni život.
Gospodin će opet doći i stoga moramo biti uvijek spremni primiti ga kako bi nas našao u stanju da nas može nagraditi, a ne kazniti.

Nepoznati njemački majstor; sredina 16. st.; sjeverna Njemačka - Prispodoba o nezahvalnom sluzi

Tako starozavjetni mudrac, razmatrajući povijest svoga naroda kao Božje povjerenje u Izraelce, poziva ih na vjernost Bogu u dobru i zlu i da ustraju u vjeri otaca, jer su se kao saveznički narod Božji vezali uz Boga i jedni za druge. Narod je očekivao da Bog ispuni svoje obećanje, te u događajima izlaska iz Egipta i oslobođenja iz ropstva doživio »da sveti njegovi jednako snose i dobro i pogibelji.« (usp. Mudr 18,9).
Izraelci su bili pripravljeni na taj veliki događaj, dok je Egipćane iznenadio i stoga im je bio na propast.
»Tako je tvoj narod očekivao spas pravednikâ i propast neprijateljâ. Jer čime si kaznio naše protivnike, time si proslavio nas, pozvavši nas k sebi.« (Mudr 18,7-8)

Sve se to dogodilo po Božjem planu na koji su Izraelci bili pripravljeni i zato su ga očekivali s povjerenjem i bili dobre volje.
Pashalnu večeru su jeli po kućama i »tada su pobožna djeca pravednikâ žrtve tajno prinijela i složno postavila zakon božanstven« (Mudr 18,9) da bi zajednički jednako snosili dobra i pogibelji života. Zatim su prema Božjoj odredbi blagovali vazmeno janje uz svete pjesme otaca.

To zapravo označava jedan od bitnih vidova Euharistije, jer ona je »sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve (...) te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u kraljevstvu Očevu, navješćujući smrt Gospodinovu dok on ne dođe« (Uputa o štovanju euharistije od 25. V. 1967. 3a).
Naše vazmeno Janje je Krist (usp. 1 Kor 5,7) na oltaru odakle ga primamo po njegovu obećanju i naredbi.
I našu euharistijsku gozbu prate Bogom nadahnute pjesme, euharistija nam je ujedno i »zalog buduće slave«, hrana naših duša na zemaljskom putu koji će završiti pashalnim prijelazom u vječnu Očevu baštinu u kraljevstvu nebeskom. Na tom putu možemo, kao slabi ljudi padati od iznemoglosti. Ali nam zato Isus, naš Vođa, pruža svoje sakramente koji nas liječe i uvijek iznova krijepe. On sam je naša hrana i naša pomoć. Prema tome, ako idemo vjerno za njim, možemo biti sigurni da će njegova dobrota biti uvijek nad nama i da će nas dovesti k vječnom cilju našega života.

Naša vjera u Krista može biti pokolebana u trenucima iskušenja i nevolje.
Ipak i u takvim trenucima života mi moramo ostati čvrsti u nadi u Boga, jer smo sigurni da nas Isu, naš Spasitelj, ne može niti neće nikada napustiti.
I drugi su prije nas vjerovali, poput Abrahama, i to u okolnostima kad nisu imali sigurnost koju je Krist nama dao.
»U vjeri umriješe svi ovi ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše da su „tuđinci i putnici na zemlji”.« (Heb 11,13)

Sam Abraham, praotac svih pravih i uzornih vjernika, koji je po Božjoj odredbi pošao u nepoznatu zemlju sa svojom ženom Sarom, umro je u iščekivanju i u nadi ispunjenja tih Božjih obećanja.
Ali tu svoju nadu nije temeljio na sigurnosti prijateljstva sa starosjediocima niti na marljivom radu za dobro obitelji već na Bogu.
Čeznuo je za boljom, nebeskom domovinom i zato se Bog s ponosom nazvao Bogom njegovim.

Stoga nam sv. Pismo kaže: »Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo.« (Heb 11,1-2)
Očito je da su ti Abrahamovi tjelesni potomci zapravo slika njegovih duhovnih potomaka, odnosno svih nas koji sada vjerujemo (usp. Gal 3,9).
Budući da vjerovati znači već sada imati ono čemu se nadamo i prema toj nadi sve cijeniti i iz te nade živjeti, jasno je koliko to sve stoji u vezi s našom spremnošću za prijelaz u vječnu domovinu o kojoj nam upravo danas govori Isus u sv. Evanđelju.

Isus nam također daje i upute za vjernički život ovdje u svijetu sa stanovišta služenja materijanim dobrima i vjernosti Bogu koji dolazi. On nas poziva na pouzdanje u Boga u pribavljanju zemaljskih dobara nužni za život govoreći nam: »tražite njegovo Kraljevstvo, a to će vam se nadodati« (Lk 12,31), »jer Vaš Otac zna da je to potrebno!« (Lk 12,30)
Stoga Isusovi sljedbenici ne smiju živjeti u strahu za zemaljski i vječni život, jer je Bog »Otac već odlučio da im dadne Kraljevstvo« (usp. Lk 12,32), odnosno pripustiti ih u svoje intimno društvo i protegnuti na njih svoje prijateljstvo. Zato Isus sebe i naziva Dobrim Pastirom, a vjernike stadom za koje se on brine (usp. Iv 10; Mt 9,36; Lk 11,23; 25,36).

Za razliku od ludog bogataša koji je sve svoje snage istrošio na zgrtanje materijalnih dobara, a mora ih napustiti prilikom smrti, Kristovi sljedbenici trebaju stjecati »blago nepropadljivo na nebesima« gdje će im srce biti (usp. Lk 12,33-34).

Zato nam Isus zapovijeda da opašemo bokove svladavanjem tjelesnih strasti i da upaljenim svjetiljkama dobrih djela pokazujemo bližnjemu put istine i života i da tako nadom težimo prema vječnoj domovini, čekajući u ljubavi svoga Gospodara tako da mu odmah otvorimo čim stigne i pokuca na vrata našega života.
Tko za života bude tako služio Bogu, njemu će Bog služiti u vječnosti.
»Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju! Zaista, kažem vam, sam će se pripasti, a njih posaditi za stol te ih dvoriti.« (Lk 12,37)

Stoga nas Isus poziva da ustrajemo u budnosti, jer nitko od nas ne zna ni dana ni časa svoje smrti.
»I vi budite pripravni, jer u čas kad i ne mislite, Sin čovječji dolazi!« (Lk 12,40)
Svaki vjernik je dobio određene darove, sposobnosti i mogućnosti i ako ne djeluje u skladu s tim primljenim talentima, ne odgovara na povjerenje koje mu je Bog iskazao stvorivši ga baš takvoga.

Bog koji iskazuje povjerenje, zahtjeva odgovor vjernosti od svakoga čovjeka, a pogotovu od onih koji imaju bilo kakvu vlast nad drugima.
Ako se upravitelj vjerno i razborito brine za »Gospodareve sluge« bit će nagrađen dok nevjerni upravitelj koji »stane tući sluge i sluškinje, piti i opijati se« (Lk 12,45) bit će rasječen i bačen u vječne muke.
Kazna za takvoga zlobnog upravitelja biti će, dakle, stroga i strašna.

Prema tome niti vječna kazne neće za sve biti jednaka. Kolika je krivnja, tolika će biti i kazna. Više će biti kažnjeni oni koji su griješioli svjesno o znajući volju Gospodara, negoli oni koji su zlo postupali više iz neznanja. Tko je od Boga više primio, više će i odgovarati.
»Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.« (Lk 12,48)
Ne prestaje nam drugo nego se popraviti i čekati milosrđe Božje!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 18,6-9
Ps 32 (32)
Heb 11,1-2. 8-19
Lk 12,32-48 ili 12,25-40

- 08:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 19. NEDJELJA KROZ GODINU 2

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BUDNO IŠČEKIVANJE GOSPODINA

»Zato i vi budite pripravni, jer će Sin čovječji doći u čas kad se ne nadate!« (Lk 12,40)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

U našem svakidašnjem životu često znade otupiti naše nadanje u vječnu radost i sreću u nebu.
Pritisnuti svakojakim nevoljama i tegobama života, možemo se naći u opasnosti da prestanemo očekivati Onoga koji nam nije rekao unaprijed dana kada ćemo se susresti s njime, ali nam je dao svoju riječ garancije i utjehe.
Vjerujući u tu riječ, mi kršćani imamo sigurnost da će Gospodin doći i uzeti nas k sebi u slavu.
Stoga treba da budemo pozorni da ga upoznamo kad dođe.

Tako vjernici odabranog Božjeg naroda prije Isusa Krista učvršćivali su se u svojoj nadi spominjući se neprestano najduže noći njihove povijesti: noći prijelaza iz egipatskog ropstva u slobodu. To je bila noć njihova oslobođenja.
Najljepši Božji čin koji im je iskazan jest jutro u kojem im je dana sloboda. I tada su slavili Vazam Gospodnji. Sve se to dogodilo po Božjem planu na koji su Izraelci bili pripravljeni i zato su ga očekivali s povjerenjem u Boga i bili dobre volje.
»A noć ona bijaše unaprijed najavljena ocima našim, da bi jasno znali kakvim su prisegama povjerovali, i da budu dobre volje. Tako je tvoj narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja.« (Mudr 18,6-7)

»Noć ona« za Izraelce bijaše jedinstvena noć Pashe – Prijelaza iz zemlje egipatske. Iz ropstva se uputiše u svoju domovinu koju su dugo očekivali, za vrijeme dugih stoljeća robovanja. I dugo, dugo su Izraelci tu noć pamtili. I slavili su njezin spomen-čin svake godine o blagdana Pashe – Prijelaza.

Poput onih Izraelaca koji su vjerovali u Božje izbavljenje, tako i mi se trebamo nadati u Božju pomoć. Naša vjera može biti pokolebana u trenucima iskušenja i nevolja, ali ona ne smije nikada posve nestati iz našega srca.
Ipak vjerovati u Krista ne znači dati se u beznadnu pustolovinu. I drugi su prije nas vjerovali, poput Abrahama, i to u okolnostima kad nisu imali sigurnost koju je Krist nama dao.

Budući da vjerovati znači već sada imati ono čemu se nadamo i prema toj nadi sve cijeniti i iz te nade živjeti, jasno je koliko vjera stoji u (s)vezi s našom spremnošću za prijelaz u vječnu domovinu. Sve to hoće da nam zorno predoči kako je čovjek određen za Boga i za cilj koji mu je Bog postavio.
»Vjera je – kaže apostol Pavao – jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Zbog nje su stari postigli pohvalno svjedočanstvo. (...) Zato ih se Bog ne stidi, ne stidi se nazivati se njihovim Bogom. Zbilja im je pripravio Grad.« (Heb 11,1-2.16)

Očito je da su Abrahamovi tjelesni potomci – o kojima nam danas govori Poslanica Hebrejima – zapravo slika njegovih duhovnih potomaka, odnosno svih onih koji s Abrahamom vjernikom sada vjeruju uBoga (Gal 3,9).
Stoga i mi kršćani, duhovno potomstvo Abrahamovo (usp. Rim 4,15) vjerujemo Gospodinu da nas nije zaboravio i da nas neće napustiti i predati u ruke neprijatelja naših usprkos svih strašnih katastrofa zla i ratova što se svaljuju na sve nas.

To je eto poticaj svima nama da sa sigurnošću vjere imamo pouzdanja u Kristovu riječ te čekamo njegov neprestan dolazak u svoj život i njegovo oslobođenje. Stoga je potrebno da se sačuvamo čisti od svakoga grijeha i da djelujemo u svjetlu istine, odnosno da dobrim djelima pokazujemo bližnjemu put spasenja.
A uz sve to treba da uvijek nadom težimo prema višnjoj domovini.
Na to nas potiče sam Isus kad Evanđelju govori svojim učenicima: »Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo. (...) Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate!« (Lk 12,32. 40)

Otac se upravo veseli da nama, Isusovim vjernicima, daruje svoje kraljevstvo, odnosno udio u svojemu vječnome životu. Tko je za života služio Bogu, njemu će Bog služiti u vječnosti koja se više puta uspoređuje s gozbom. Zato će Gospodin sam posluživati u svome kraljevstvu sve svoje vjerne sluge koji su s ljubavlju očekivali njegov dolazak čineći dobra djela svim ljudima.

Ovo Kristovo Evanđelje napose je upućeno onima kojima je u zajednici vjernika povjerena neka služba.
Stoga nije bez razloga što tu Isus govori Petru. Ovdje Krist posebno opominje one koji imaju bilo kakvu vlast nad drugima. I upravo na to nadovezuje pouku o lošim slugama, štoviše o lošem predstojniku nad svojom poslugom.

I opet je istaknuta činjenica da će čas suda nastupiti kad nitko ne sluti. Presuda će biti strašna za sve one koji zlostavljaju druge ljude. Kazna, dakako, neće biti za sve jednaka.
Evanđelje razlikuje osobito one koji su griješili svjesno i znajući da čine zlo i druge koji su zločinački postupali više iz neznanja. Kolika je krivnja, tolika će biti i kazna.

Ne preostaje drugo nego se popraviti i biti dobar prema svakome čovjeku.
Tko se pokaže milosrdan prema svome bližnjemu i sam može očekivati milosrđe od svoga Gospodina. Nađe li Gospodin svoje, u koji god čas dođe, kako valja, On će im spremiti gozbu i sam ih posluživati. To je ono »Kraljevstvo« koje svojima pripravlja nebeski Otac. A svako dobro koje budemo učinili bližnjemu ovdje na zemlji, naći ćemo obilato umnoženo u vječnom životu na nebu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 18,6-9
Ps 33 (32)
Heb 11,1-2. 8-19
Lk 12,32-48 ili 12,25-40

- 08:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 20. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
ISUS KRIST KAO ZNAK PROTIVLJENJA

»Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor.« (Lk 12,51)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Bog je svoga Sina Isusa Krista postavio kao svjetlost narodima: da rasvijetli pameti, duše i srca ljudima kako bi mogli spoznati put istine, života i spasenja.
Zato Krist ostaje kroz svu povijest ljudskoga roda kao znak protivljenja (znak osporavan). Nitko prema njemu ne ostaje niti može biti ravnodušan.
Ljudi se neminovno moraju opredijeliti za njega ili protiv njega. Premda Isus nikako nije želio razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima; On, međutim, ne odustaje od djelovanja koje mu nalaže Otac nebeski izjavljujući da nije došao donositi »lažni mir« ljudima nego zdravo i spasonosno dijeljenje.
On je dobro znao i vidio da ljudi oprečno reagiraju na njegove pozive i da njegovo mesijansko djelovanje kod nekih izaziva razdor.
Članovi iste obitelji su podijeljeni radi njega, jer opredijeliti se za Krista znači poći njegovim putem križa, ostvariti u svom životu njegov život, smrt i uskrsnuće za druge.

Slika takvog Isusa je prorok Jeremija koji je bio progonjen od svojih sunarodnjaka i nekoliko zlikovaca, kraljevih dostojanstvenika zato što je najavljivao propast države i grada Jeruzalema ako se narod ne obrati i ne bude tražio pomoć jedino od svoga Boga.
Za vrijeme opsade Jeruzalema od strane Babilonaca (god. 588. pr. Kr.) Jeremija je savjetovao kralju Sidkiji, generalima i narodu da se ne odupiru jer će zlo biti još gore (usp. Jr 21,1-10).
Dostojanstvenici su tražili od kralja da strpa Jeremiju u zatvor zato što takvim svojim govorom »obeshrabruje ratnike« i narod i time, kako su oni smatrali, ruši vjeru i naciju.
Stoga rekoše kralju: » Jeremiju valja ubiti. On zaista obeshrabruje ratnike, koji su još ostali u ovome gradu i sav narod, kad takve riječi govori pred njima. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« (Jer 38,4)

Kralj ih je poslušao, popustio je pritisku tih dostojanstvenika koji su i tako imali vlast u svojim rukama, i oni su pograbili Jeremiju i bacili ga u zdenac (čatrnju) pun gliba tako da tu umre od gladi.
Jeremija bi sigurno bio i završio svoj život u toj čatrnji da mu se nije smilovao neki stranac, crnoputi kraljev dvorjanin. On, iako poganin, smatrao je Jeremiju pravim prorokom, kojemu je nanesena strašna nepravda pa mu izmoli od kralja milost i s drugom trojicom ljudi izvuče ga iz zdenca i tako mu spasi život.
Na taj način je Bog dokazao da se brine za svoje proroke i sluge i da ih nikad ne napušta već da ih uvijek izbavlja iz ruku njihovih protivnika i neprijatelja.

To sve skupa je poticaj i nama vjernicima da se u svakoj nesreći i muci s pouzdanjem obraćamo Bogu koji se za nas uvijek brine.
Ovo je ohrabrenje vjernicima koji doživljavaju osporavanja i izrugivanja zbog svojih vjerničkih stavova i vladanja. U svim iskušenjima trebamo ostati vjerni Bogu, očiju uvijek uprtih u Krista koji je počelo i svrha naše vjere i života. On nam je dao primjer kako ostati vjerni i ustrajati u svome poslanju.
Zato »odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama« (Heb 12,1) da bi postigli vječni život.

Radnik čeka plaću, trkač raspadljivi vijenac svjetske slave a mi vječnu nagradu s Kristom na nebesima.
Zato da premoreni ne bi klonuli duhom »uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere (naše), Isusa, koji umjesto radosti što stajaše pred njim podnese križ« i pomno promatrajmo njega, »koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe« za naše spasenje, te sjedi »zdesna prijestolja Božjega« (Heb 12,2-4) kao naš Otkupitelj i zagovornik kod Oca.

Tu je, dakle, odgovor na sve poteškoće života kad nas one more do klonuća duha. I kad bi se od nas tražilo da se u borbi protiv grijeha opiremo sve do krvi, to nas ne bi smjelo čuditi niti nam oslabiti nadu u vječnu nagradu. Za nju je i sam Božji Sin morao podnijeti na zemlji muku križa. Tko više trpi, taj postaje sličniji svome Otkupitelju i draži svome nebeskom Ocu koji nas čeka s to većom nagradom.

Nema čovjeka kojemu lijek trpljenja i svladavanja nije odvratan. Stoga Isus postupa ljubazno s nama poput majke koja žličicom kuša pred djetetom njegov lijek pokazujući da ga ono može piti.
On sam je pretrpio najstrašniju muku za nas i za naše spasenje je potpuno žrtvovao samoga sebe.
On je zato došao na svijet da bi svojom mukom i smrću na križu spasio ljudski rod i svim ljudima pokazao put spasenja.
To je taj »oganj« ljubavi Duha Svetoga koji je Isus bacio na zemlju i što drugo želi nego da »plane« u ljudskim dušama i srcima.

Isus Krist nije došao ljude uspavati u njihovom »lažnom miru« grijeha i zla, odnosno grešnog načina života, već ih poziva na obraćenje Bogu, na preobrazbu života, na ljubav, žrtvovanje i rad za druge. Zato pravi Kristovi sljedbenici bit će uvijek znak protivljenja u ovome svijetu kao i njihov Učitelj kojega je Bog sam postavio kao znak osporavan da razotkrije namisli mnogih srdaca.
Stoga zadatak koji je s Učitelja prešao i na sve učenike nije lak.
Božja riječ, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire do rastavljenja duše i duha (usp. Heb 4,12) svakoga čovjeka, a pogotovu to čini u zajednici vjernika.

Isus ne kida naravnih veza nego ih posvećuje. Ali ako u bilo kojoj zajednici jedna osoba slijedi Krista, a druga joj se protivi, nužno dolazi do rascjepa.
On sam je nastavljao vršiti svoje poslanje onako kako ga je poticao Duh Očev, makar je to i dalje izazivalo razdore među ljudima pa čak i u obitelji.
»Mislite li – kaže Isus – da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. Odsada će, uistinu, u jednoj kući od pet članova biti zavađeni: trojica s dvojicom, dvojica s trojicom; zavadit će se otac sa sinom, a sin s ocem, majka s kćeri, a kći s majkom; svekrva sa snahom, a snaha sa svekrvom.« (Lk 12,51-53)

Kao što je Isus spreman izazivati zdravi razdor, kad je riječ o vjernosti Bogu, o istini, pravdi i dobru, tako trebaju biti i njegovi sljedbenici.
Nasljedujući Isusa kršćanin, ako treba, mora pregoriti i najdraže veze koje bi ga htjele spriječiti na Božjem putu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jr 38,4-10
Heb 12,1-4
Lk 12,49-53

- 08:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 21. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)

BOG ŽELI SPASENJE SVIH LJUDI I NJEGOVO KRALJEVSTVO JE OTVORENO SVIM NARODIMA

»Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem. Tako ima posljednjih koji će biti prvi, i prvih koji će biti posljednji« (Lk 13,29-30)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Jedan od uzroka zbog kojih Židovi u velikoj većini nisu prihvatili Isusa Krista kao Mesiju: tj. Božjeg poslanika i Otkupitelja, bio je i taj što je On naviještao da Bog želi spasenje svih ljudi i da će Božje kraljevstvo biti otvoreno svim narodima. Današnje Evanđelje po Luki sadrži tu njegovu izričitu tvrdnju.
Začuđuje nas da to Isusovim sunarodnjacima i suvremenicima nije išlo u glavu budući da se ta istina vjere nalazila i na mnogim mjestima starozavjetne objave. Vidi se kako su oni usvajali samo one Božje riječi koje su godile njihovoj samodopadnosti i narodnoj slavičnosti, a za sve drugo bili su gluhi i slijepi.

Zato je Crkvi bilo lako naći u Svetom Pismu Staroga Zavjeta tekstova koji potvrđuju Isusov nauk o univerzalizmu Božjega kraljevstva.
Tako (danas) preko proroka Izaije Bog poručuje da će ne samo obnoviti svoj saveznički narod nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode.
Bog izjavljuje da dobro pozna djela i namjere svih naroda i svih ljudi.
Stoga njegova očinska ljubav nije nikad napustila ni poganske narode iako je samo jedan narod za neko vrijeme odabrao kao svoj narod.
Zato sam Bog će doći da sabere u jedno sve narode koji će se odazvati i tako gledati njegovu slavu.
Bog će opet biti sveopći Kralj i Gospodar svih naroda.
»Ovo govori Gospodin: Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu!
Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima (...) k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje Slave i oni će naviještati Slavu moju narodima.« (Iz 66,18-19)

Znak spasenja koji Gospodin Bog postavlja svim narodima svijeta jest utjelovljeni Sin Božji Isus Krist i Crkva koju je On sam ustanovio.
Isus će zatim one koji budu živjeli za Boga, koji ga budu primili i živjeli po njegovom nauku i po milosti Božjoj kao djeca Božja, poslati da evangeliziraju čitav svijet.
Time će izabrani narod Božji ispuniti svoj glavni zadatak koji mu je bio namijenjen od početka.
Njihova je bila velika povlastica i dužnost da poznavanje i slavljenje jedinoga pravoga Boga prenesu u sve narode.
Stoga je Gospodin Isus i poslao svoje apostole po svemu svijetu da propovijedaju njegovo Evanđelje spasenja svakome stvorenju.

Apostoli će morati sve narode svijeta prihvatiti kao braću i svim svojim sredstvima pomoći Kristu da ih okupi u svoju Crkvu i dovede u kraljevstvo nebesko.
Tako će se bog sam preko svojih vjerovjesnika brinuti da svi narodi stupe u njegovo kraljevstvo što sigurnije i što brže.
U novom Jeruzalemu, u Crkvi na zemlji i na nebu, bit će svi izjednačeni s pripadnicima izabranog naroda.
A to znači da će ne samo s Izraelcima prinositi Bogu ugodne žrtve, nego će i među njima Gospodin potražiti svoje svećenike i službenike.

Tu zadaću u vremenu nakon Uskrsa nastavlja Crkva koja služi kraljevstvu Božjem i olakšava ljudima ulazak u to kraljevstvo.
Isus uči da će se poganski narodi sabrati na eshatonsku gozbu zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom, praocima starozavjetnog naroda Božjega.
»I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.« (Lk 13,29)
Time Isus kritizira preusko, nacionalističko tumačenje starozavjetne objave kod rabina njegova vremena koji su govorili da su Izraelci oni koji su prvi pozvani u mesijansko kraljevstvo.
Tako je moralo biti, ali ustvari će njihovom krivnjom biti drugačije.
Prvi će biti oni koje oni smatraju posljednjima: tj. uopće nedostojnima Božjega kraljevstva, a sami neće zaslužiti da u nj uđu.
Zadnju riječ će imati Božja presuda, a ne ljudsko mišljenje, zasluga ili pripadnost jednom određenom narodu.
»Tako: - kaže Isus – ima posljednjih koji će biti prvi, a prvih koji će biti posljednji.« (Lk 13,30)

Isus je bio znak Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i njegovi vjernici. To znači da nitko nije već sada magijski spašen, a niti zauvijek isključen.
Život s Kristom donosi spasenje. A to je život samoprijekora, odricanja i ljubavi prema drugima. Uzak, ali jedino spasonosan put.
Zato se traži ne samo napor nego i prava borba na koju nas Spasitelj sokoli.
Nije dosta željeti i tražiti da uđemo kroz ta uska vrata u kraljevstvo Božje, nego taj ulazak treba sebi izboriti.
Od onih koji će željeti ući u Božje kraljevstvo mnogi neće uspjeti, jer Gospodin vrlo ozbiljno govori o onima koji će ostati »vani«. Ništa im neće pomoći kucanje na nebeska vrata, a ni poznavanje da su ga slušali dok je propovijedao po trgovima i da su čak s njime jeli i pili.
Takvima će Gospodin reći: »'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!' Ondje će biti plač i škrgut zubâ, kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene.« (Lk 13, 27-28)

Ove Isusove riječi ne odnose se samo na njegove suvremenike i sunarodnjake, nego iznad svega na nas kršćane danas koji smo sudionici njegovih obaju stolova: Božje riječi i nebeske hrane tijela i krvi Kristove.
Ništa ne koristi onima koji tvore zlo, jer takvi zaslužuju strašan naslov zlotvora i tešku osudu na vječne muke izvan kraljevstva Božjega. To prešutjeti značilo bi ne računati na jednu od temeljnih evanđeoskih istina koja vrijedi za svako pa i za naše vrijeme.

Stoga vjera u Krista od nas traži zalaganje, promjenu mentaliteta i života.
A to nije uvijek lako. Naša povezanost s Bogom traži odvažnost da usklađujemo svoj život sa zahtjevima koje on pred nas postavlja.
Zato sve životne teškoće trebamo prihvaćati kao Božje odgojne mjere prema nama. U tom Božjem odgoju vjernici steknu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji, religiozni mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima.

Prema tome pravi vjernici će se u svim životnim kušnjama osjećati kao »sinovi« koje Bog oslovljuje i koji moraju znati da tvrda stega, koju Otac primjenjuje na njih, služi za njihovo osobno dobro i spasenje.
»Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.« (Heb 12,6)
Trpljenja i kušnje nisu nipošto znakovi Božje srdžbe, nego dokazi njegove očinske ljubavi i brige prema svojoj djeci koju želi spasiti.

Spasenje ljudi glavni je i temeljni razlog zašto nam je Bog Otac darovao uz svoga Jedinorođenog Sina, Isusa Krista i njegovu majku Mariju za našu Majku i pomoćnicu. Bog nam je darovao Mariju za naše spasenje i za naše posvećenje.
A Marija nam pomaže iznad svega da sačuvamo netaknutu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je dana na krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u nama u svim stadijima našeg kršćanskog života.
Također i mi kao i Marija moramo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno trebamo biti otvoreni Riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život; osobni, obiteljski i društveni, bio uvijek u savršenom slaganju i u skladnoj dosljednosti s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i s primjerima svetaca.

Marija nam pomaže da vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan sve više srlja u vječnu propast i da budemo »kvasac« i »sol i svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla.

Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost.
Ljudi se sve manje i manje osjećaju kao djeca Božja i braća i sestre međusobno i tako duh sumnje i neprijateljstva sve se više i više uvlači u pojedince i zajednice. Ako se tako bude nastavilo, onda se ne treba čuditi ako jednoga dana ljudi kao »bijesni psi« iz mržnje budu grizli jedni druge.

Većina naših obiteljskih ognjišta i mnogo mladeži zatrovani su smrtnim otrovom zmije paklenske, smrtnim otrovom bludnosti, nečistoće i nemorala.
Mnoge majke i očevi postali su zločinci i prave ubojice svoje vlastite djece, jer svake godine se ubijaju tisućama i tisućama nerođene djece u utrobama njihovih majki.
To su najveći zločini čovječanstva i krv te nerođene djece kao krv »nevinog Abela« viče pred prijestoljem Božjim za osvetom. Sam Bog će na dan suda tražiti život te djece iz ruku njihovih roditelja. To su zločini protiv naroda i Crkve, jer od te »bijele kuge« naš hrvatski narod izumire i s narodom Crkva. Ako se tako bude i dalje živjelo kao da Bog uopće ne postoji, onda se ne treba ni čuditi ako nas jednoga dana uopće i ne bude među stanovnicima i narodima ove zemlje zato što ćemo sami sebe uništiti.
Ne trebamo se bojati onih koji nas mrze i kleveću na sve strane širom svijeta kojekakvim megalomanskim izmišljotinama, nego naših jadnih i bijednih hrvatskih muževa i žena koji neće rađati djecu i koji ih ubijaju prije njihova rođenja.
Takvi ljudi i žene su pravi neprijatelji svojega naroda i Crkve u hrvatskom narodu.

A da nam se sve to ne bi dogodilo potrebno je da se obratimo Bogu i njegovu zakonu. I u braku se mora živjeti sveto i čisto kao pravi kršćani i prihvaćati djecu kao najveći dar i blagoslov Božji.
Marija nas kao majka neprestano poziva na obraćenje i molitvu.
Danas, nažalost, sve manje se moli u našim obiteljima, a sve više se vrijeđa Bog i sve što je Božje svetogrdnim i bogohulnim psovkama.
Zatim alkohol (pijanstvo) i droga razaraju naše obitelji i uništavaju mladež. Zato se nije ni čuditi što je toliko zlo zavladalo mnogim obiteljima i cijelim svijetom.

Kada se Blažena Djevica Marija ukazala u Fatimi u Portugalu 1917. za vrijeme prvog svjetskog rata, jasno je rekla da su ratovi kazna Božja ljudima i čovječanstvu zbog grijeha ljudi i da će zbog tih istih grijeha mnogi narodi svijeta potpuno nestati s lica zemlje. A što je najgore i najžalosnije Gospa je rekla kad je djeci (vidiocima) pokazala užas i strahote pakla, da najveći broj duša strovaljuje se u vječnu propast zbog grijeha bludnosti protiv 6. i 9. Božje zapovijedi, odnosno zbog grijeha nemorala i nečistoće izvan braka i u braku.
Čuo sam da je naš blaženi, uzoriti i sveti kardinal dr. Alojzije Stepinac, razmišljajući o tom strašnom Marijinu proročanstvu, teško uzdahnuo i sa suzama u očima rekao: Bojim se da te sudbina ne zadesi moj hrvatski narod zbog grijeha psovke, nemorala i ubijanja nevine djece.
A to isto i ja osobno govorim svima vama koji me ovdje danas slušate.

Marija kao »Majka Božja« i »Majka naša« danas govori svima nama da svaki onaj koji kaže da vjeruje u Boga, mora se odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha«, jer ne može se vjerom pristati uz Isusa Krista, Sina njezina, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života.
Mi kršćani moramo odložiti »prijašnje ponašanje, stroga čovjeka, koga varave požude vode u propast« i obnavljati se »duhom svoje pameti« i obući »novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4,20. 24).

Oni koji uz Krista prianjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom i neprestano se obnavljaju i preobražavati u »novo biće« na sliku djece Božje, jer je Isus »kruh života« koji silazi s neba da bi dao život svijetu.
Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa, Sina Božjega, kao živi kruh i izvor vječnog života u nama.
A u svemu tome će nam pomoći Blažena Djevica Marija, Majka Isusova, Majka naša i Majka Crkve, ako je budemo ljubili, štovali, častili i zazivali u pomoć u našim svakidašnjim životnim poteškoćama i nevoljama.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 66,18-21
Ps 117 (116)
Heb 12,5-7. 11-13
Lk 13,22-30

- 08:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 22.NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PONIZNI I SIROMAŠNI DUHOM ULAZE U KRALJEVSTVO BOŽJE

»Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen.« (Lk 14,11)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Položaj koji imamo u životu ne odgovara uvijek našim željama. Mnogi nam znadu »podmetati nogu«, ali i mi sami često idemo putem koji smatramo lagodnijim.
Teško je naći pravo mjesto u kojem bismo posve našli sebe i bili na raspolaganju i dobrobit drugima. Ljudi svih vremena, pa i Izraelci prije Krista, znadu se ponašati poput onih koji vladaju i traže svoju slavu kad su na vodećim položajima. Zato njihov sunarodnjak Sirah ih poziva na poniznost, jer jedino prava vjera u Boga čuva čovjeka u jednostavnosti i skromnosti.
Tko je vjernički skroman, Bog mu ostaje trajno naklonjen zato što se tu radi o zbiljskom priznavanju ovisnosti stvorenja o Stvoritelju i o prihvaćanju sebe u Bogu.

Tako taj starozavjetni mudrac Sirah donosi dva razloga kojima preporučuje poniznost: jedan je općeljudski, a drugi vjerski.
Krotke i ponizne svi vole, pogotovu ako su oni takvi u svojim poslovima i uspjesima. Sirah zna za psihičku potrebu čovjeka da bude voljen i preporuča vrlinu poniznosti kao pravi put do ljubavi.

Oholica je, naprotiv, svakome odvratan, pogotovu kad se hvasta svojim imanjem i bogatstvom. Svima je draži krotak čovjek koji sa svakim postupa smjerno i uljudno, nego osorni oholica i onda kad dijeli darove.

Vjerski poticaj poniznosti sastoji se u uvjerenju da se Bog protivi oholima, a da poniznima daje milost (usp. Jak 4,6; 1 Pt 5,5).
Poniznost je važna ne samo radi našega dobra, nego i zbog Boga. Samo ponizni Boga časte, a mi smo svi zato stvoreni. A to znači da Boga štujemo svojim ljudskim činima kao i svojom liturgijom, samo ako smo zbiljski skromni.
»Jer veliko je milosrđe Božje, i poniznima otkriva tajnu svoju. Iako je velika moć u Gospodina, on prima počast poniznih.« (Sir 3,19-20)

Umišljene, nametljive i sebične osobe ne vole ni svjetovni ljudi.
Za nas vjernike skromnost ne smije biti taktika na putu do priznanja i uspjeha. To je odgovorno prihvaćanje darova koje nam je Bog dao time što nas je stvorio baš u ovom trenutku povijesti i ovakve, ali tako da ne pripisujemo sebi ono što je Božje u nama.
Stoga treba da budemo svjesni da nas ljudska skromnost i vjernička poniznost čine velikim pred Bogom i humanijima, prihvatljivijima i poštovanijima pred ljudima.
Stoga je vrlo važan mudračev savjet: »Što si veći, to se većma ponizi, da nađeš milost u Gospodina.« (Sir 3,18)

U protivnom slučaju na putu smo da zloupotrijebimo Božje darove. Kad se jednom u duši ukorijeni oholost, ona postaje neizliječiva bolest zato što oholica odbacuje Božje vrhovništvo nad sobom i sebi pripisuje talente koje mu je Bog dao bez njegovih prethodnih zasluga.
»Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njemu ukorijenila.« (Sir 3,28), dok srce razborita i mudra čovjeka uvijek je poučljivo i razmišlja o onome što Bog govori i što pametni ljudi kažu.

Isto tako samo ponizni putuju u Crkvi prema nebeskom Sionu. A to su pravedni, sirote, udovice, napušteni, sužnji, umorni, siromasi. Samo njima i sličnima Bog je otac, branitelj, kuća, sloboda, okrepa i vječni dom.
Bez poniznosti nitko ne dolazi velikome Bogu.
Poniznost nas ne želi učiniti potištenima, skučenima i ograničenima. Ona sređuje naš život prema Bogu i prema ljudima time što nas stavlja na pravi put između Boga i ljudi.
Ona nam ne dopušta da se izdižemo nad bilo koga od ljudi, nego nas potiče da se od svjetskih ljudi, od oholica koji robuju sebi i svijetu, usmjerimo i dižemo k Bogu.
Put poniznosti je ne samo jedino ispravan, veći i uspravan, uzlazan put koji vodi u nebo. Sva Crkva Božja je putnica i hodočasnica kroz vjekove od gore Sinaj kroz pustinju života prema »gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu: k bezbrojnim anđelima, svečanom zboru i sastanku prvorođenaca koji su upisani na nebesima, k Bogu sucu svega, k dušama pravednika koji su učinjeni savršenima, i k Isusu, posredniku Novoga Saveza, ...« (Heb 12,22-24).

Zato sve ponizivanje Crkve koje joj dolazi od svijeta oholosti i sve vježbanje njezinih članova u istinskoj poniznosti osmišljeno je konačnim uzvišenjem koje je njoj i svima njezinim članovima obećao i zaslužio njezin poniženi i uzvišeni Zaručnik, Krist Gospodin.
Stoga svima nama je put i cilj utjelovljeni i do križa poniženi i poslušni Spasitelj Isus koji je sam za sebe rekao: »Ja sam Put, Istina i Život.« (Iv 14,6)
Tim putem vodi On svoju Crkvu i svakoga svoga sljedbenika k vječnom uzvišenju, k vječnoj slavi u kraljevstvu Boga, Oca našega.

Ljudi na zemlji se vazda guraju za boljim mjestima. Dok Isus u današnjem Evanđelju po Luki pokazuje da je Kraljevstvo Božje namijenjeno samo poniznima i siromašnima duhom.
Prihvativši poziv uglednog farizeja na objed, Isus je želio domaćinu i ostalim uzvanicima uputiti Božju riječ spasenja, jer On je došao da sve uči i po mogućnosti spasi.
Iako je znao da ga domaćin i uzvanici podozrivo prate, Isus nije htio propustiti priliku da im u izravnom susretu izloži svoje razumijevanje objave i da ih izliječi od duhovne bolesti koja nadima srce: od oholosti i taštine.
Ali da im pouka ne bude previše gorka, zavio ju je Isus u priču, kako i liječnik znade gorak lijek da pomiješa sa šećerom. Tako se činilo da Isus ne kori farizeje, već samo upozorava kako se valja vladati u takvoj zgodi. Velika je mudrost i ljubav znati reći istinu, a ne uvrijediti.

Poukom na gozbi Isus zapravo potiče svoje slušatelje na ispravno ponašanje prema drugim ljudima.
Pouka obuhvaća dva dijela: uzvanicima koji biraju prva mjesta (Lk 14,7-11) i domaćinu koji je pozvao na gozbu bogate i ugledne susjede i prijatelje, jer se od njih nada zauzvrat primiti kakvu uslugu (Lk 14,12-14).
Zajednička misao u oba dijela pouke je potreba poniznosti u saobraćanju s ljudima i solidarnosti s neznatnima.
Tako Isus suprotstavlja čast koju pojedinac sam sebi pridaje sa čašću koju mu pridaju drugi, jer prava čast nije ona koju pojedinac sebi prisvaja nego ona koju mu drugi zbiljski iskazuju.
Od te naravne pouke Isus prelazi na nadnaravnu i kaže: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 14,11)
To vrijedi kod Boga koji uči da će samo oni koji su ponizni na ovoj zemlji biti pozvani na nebesku gozbu, a tko je ovdje ohol, bit će od Boga ponižen i posramljen i izbačen iz kraljevstva nebeskog.

U pouci domaćinu Isus suprotstavlja četiri vrste bogatih: prijatelji, braća, rodbina, bogati susjedi – koji bi domaćinu mogli jednako uzvratiti, s četiri vrste siromašnih: siromasi, sakati, hromi i slijepi – koji to nikako ne mogu učiniti, ali zato mjesto njih to će učiniti Gospodin na vječnoj gozbi.
Time Isus preporuča na aktivnu ljubav prema bližnjemu, jer prava ljubav ne računa s uzvratnom nagradom ili uslugom. Tako nas krepost poniznosti vodi k ljubavi prema Bogu i bližnjemu poput Marije koja pjeva:

»Veliča duša moja Gospodina
i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje.
(...)
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.« (Lk 1,45-48. 51-53)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sur 3,17-18. 20. 28-29
Ps 68 (67)
Heb 12,18-19. 22-24a
Lk 14,1. 7-14

- 08:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 22. UTORAK - NEDJELJA KROZ GODINU

UTORAK – DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
Djelotvorna vjera, požrtvovna ljubav i postojana nada u Gospodina našega Isusa Krista krši svuda lance nečistih duhova u kojima sotona drži ljude.

»A Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!” Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.« (Lk 4,35)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Pogled na Kristov dolazak ima svoje učinke i na kršćanski život.
Iako je svršetak svijeta sasvim neizvjestan jedno je ipak sigurno:
»Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna.« (Mk 13,32)
Odatle ne može nitko zaključiti: »Moj Gospodar neće doći zadugo« (Mt 24,48) – stoga je budnost mudrost života.
S druge strane nitko ne može ni kazati: »Gospodnji dan je već tu.« (2 Sol 2,2) – stoga je trijeznost, a ne sanjarenje krepost pametna čovjeka.
Koliko su nam potrebne te kreposti govori nam sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Solunjanima kada kaže sa su »djelotvorna vjera, požrtvovna ljubav i postojana nada u Gospodina našega Isusa Krista« (usp. 1 Sol 4,3) dar Duha Svetoga u nama po kojem smo s radošću postali nasljedovatelji Gospodinovi.

S tim u vezi Pavao dalje preporučuje da se za borbu, koja čeka sve one koji bdiju i stoje na straži protiv lopova, osiguramo oklopom vjere i ljubavi te da na glavu stavimo kacigu spasonosne nade (usp. Ef 6,11-17).
Ovdje se vidi koliko mu je na srcu naša trostruka veza s Bogom. Vojnika bez obzira i kacige može svatko smrtonosno raniti.
Isto tako neprijatelj može našu dušu lako upropastiti ako ne gajimo vjeru, nadu i ljubav.

Ali u toj ustrajnoj budnosti od posebne je važnosti »spasonona nada«.
I kad se grijehom prekine veza ljubavi, i kad nevjera opustoši i zaledi srce, još nije sve izgubljeno ako postoji barem nit nade koja čovjeka drži nad provalijom očaja i propasti.

U čemu se sastoji, dakle, temelj naše nade koja ne smije nikada doći na manje?
Ne u našoj vrijednosti niti u bilo kakvoj zasluzi nego u uvjerenju da je za nas umro naš Gospodin Isus Krist. Spasenje se može postići samo na temelju njegovih neprocjenjivih zasluga na križu.
Istina, i mi kršćani ćemo biti suđeni, »jer je vrijeme da sud počne s kućom Božjom« (1 Pt 4,17); ali oni koji se čvrste drže svoga Spasitelja nisu određeni za Božju srdžbu. Nismo izabrani i pozvani na osudu, nego na nagradu vječnoga života.
Kršćanska nada je čvrsto sidro u bilo kojoj oluji, ona donosi smirenu radost u svakoj nevolji života.
Tko uživa milinu Božjeg nauka i hrane u domu Gospodnjem, taj se ne treba strašiti ni smrti ni suda, jer Krist naš Otkupitelj i Spasitelj je za nas umro i uskrsnuo (usp. Rim 8,34).

Stoga u današnjem Evanđelju po Luki možemo pratiti Isusa po Galileji kako ide iz mjesta u mjesto i kako naučava i svoj nauk potvrđuje čudesima. I »ljudi se oduševili njegovom naukom, jer mu riječ bijaše puna moći« (Lk 4,32).
No čudesa nisu nešto naravno nego mimonaravni i nadnaravni Božji zahvati kojima on pokazuje svoju prisutnost i dokazuje božansku moć.
Ako našem vremenu toliko ne imponiraju čudesa, barem ne ona koja su se davno dogodila, iz razmatranja Evanđelja nam je jasno koliko su ona pridonijela prihvaćanju Isusove nauke.
Samo su neki proroci u znak svoga poslanja odozgo činili neka čudesa, ali uvijek u ime Boga koji ih je poslao i za koga su revnovali.
Ovdje čak i Sotona preko čovjeka, kojega je bio opsjeo, pred svima u sinagogi priznaje da je Isus »Svetac Božji« (Lk 4,34).
»Svetac Božji« označava Mesiju, Krista, Božjeg poslanika koji je kao Bog-čovjek imao pomiriti čovjeka s Bogom (Iv 6,69).
Stoga je već anđeo kazao Mariji: »Dijete koje ćeš roditi zvat će se svetim, Sinom Božjim« (Lk 1,35).

Ali Gospodinu ne treba svjedočanstvo Sotone, On uopće neće da s njime ima posla pa mu je naredio da umukne.
»A Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!” Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.« (Lk 4,35)

Isus ne samo da je ušutkao Sotonu nego mu je ujedno naredio da iziđe iz opsjednutog čovjeka.
I zli duh, iako je izlazeći oborio jadnika, ipak mu nije ništa naškodio, jer to nije dopustio Gospodin Isus.

A ako je On dopustio da Sotona za čas obori svoju žrtvu, valjda je time htio da svi uvide koliko je strašna moć nečistog duha.
Stoga je sve prisutne obuzeo strah od toga događaja (usp. Lk 4,36). U tom smislu može i mora Bogu služiti i Sotona.
Isusu je odvratna ispovijest vjere od strane zloga Duha, ali pokornost njegovu prihvaća jer odgovara njegovoj biti stvorenja koje mora biti pokorno Stvoritelju.
Sotona, naime, kao razuman stvor, zna da Bog jest i kada Bog nastupa, ali ta »vjera« nema više nikakva upliva na stvarnost njegova bića.
Sve je to apostol Jakov izrazio kratkom rečenicom: »I đavli vjeruju i dršću.« (Jak 2,19)

Izrael, izabrani narod, kao i svi narodi svijeta bio je došao pod vlast demona.
I tu je Gospodin morao istjerati Sotonu da omogući sebi spasonosno djelovanje u svome narodu. On kao Spasitelj svuda krši lance u kojima Sotona drži ljude.
Od ljudi se traži samo otvorenost srca milosnom djelovanju Božjemu i obraćenje od idola k Bogu da bi mogli trajno služiti živome i pravome Bogu u očekivanju njegovu Sina s nebesa, »Isusa, našega osloboditelja od srdžbe koji će doći« (1 Sol 1,10).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Sol 5,1-6. 9-11
Ps 26,1-4.13-14
Lk 4,31-37

- 08:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C 23. NEDJELJAJKROZ GODINU

DVADEST I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
PRAVA MUDROST JE ONA KOJA DOLAZI OD DUHA SVETOGA I KOJA NAM POMAŽE DA SHVATIMO DA SE SAMO U KRIŽU NALAZI SPASENJE
(In cruce salus)

»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« (Lk 14,26-27)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Često smo kolebljivi, promjenjivi u svojim stavovima, nesigurni kad je u pitanju što Bog od nas želi i traži. Slični smo misliocu iz Knjige Mudrosti koji je uznemiren svijetom u kojem je živio, ali je ipak ostao posve skroman i vjeran i Bogu otvoreno iznosi svoju dušu u molitvi. Kako je Knjiga Mudrosti izvorno namijenjena Židovima u raspršenosti izvan Palestine, pravim povijesnim čitaocima bila je zaista potrebna vjernička mudrost da bi među poganskim narodima (sugrađanima) drugačijih uvjerenja sačuvali svoju monoteističku vjeru.

Isto tako za uzvišene zahtjeve koje će nama Isus postaviti u Evanđelju kao uvjet njegova nasljedovanja potrebno nam je mnogo nebeske mudrosti.
»Zemaljski čovjek ne prima onoga što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može upoznati.«(1 Kor 2,14)
Tako i kralj Salomon, koji se moli Bogu za mudrost, uvjeren je da naravni razum nije kadar spoznati Božju namisao i pravo shvatiti njegovu svetu volju. A ipak je to najvažnije za svakog razumnog stvora.
Što će čovjeku sva zemaljska mudrost, ako je lišen one koju posjeduje njegov izvor i cilj, a to je Bog.
Sve što smrtnik smisli nekako je plaho i nestalno, i to već samo u sebi, a pogotovu pred Bogom.
Uz to je i najsposobniji ljudski um ograničen propadljivim tijelom koje tlači dušu i ma kako on bio bremenit mislima, pritiskuje ga ovaj zemaljski šator u kojem se nalazi (usp. Mudr 9,15).
Tražeći ono što je zbiljski dobro za njega i bližnje, čovjek se često oslanja na zemaljske kriterije, a ne pita za Božji plan o sebi i drugima. Dok vjernička mudrost je poznavanje »Božje namisli« (Mudr 9,13) i Božje volje (usp Mudr 9,17) o sebi i o bližnjemu, jer u Starom Zavjetu Božji naum je plan spasenja koji je Bog zacrtao i kadar ga je provesti.

Nije samo starozavjetni mudrac morao priznati da jedva nagađa što je na zemlji i da s mukom spoznaje i ono što je u ljudskim rukama, a kamoli što je na nebu.
Tu se nebo zamišlja kao Božje prebivalište odakle On svima upravlja i sve proniče.
A to nijednom stvoru nije pristupačno.
»Tko bi doznao tvoju volju, da nisi dao mudrosti, i da s visine nisi poslao Duha svoga Svetoga? Samo tako su se poravnale staze ljudima na zemlji i samo tako su naučili ljudi što je tebi milo i spasili se tvojom mudrošću.« (Mudr 9,17-18)

Boga, njegovu namisao i volju možemo, dakle, upoznati samo ukoliko nam se On sam otkrije. Stoga nam objavljena mudrost Božja ukazuje kako nam je živjeti na zemlji i kako Bogu omiliti da k njemu dođemo.
Osluškujući poticaje Duha Svetoga koji govori kroz glas savjesti i kroz riječ Božju, čitanu i tumačenu u vjerničkoj zajednici, ljudi mogu učiti što je Bogu milo i spašavati se milošću njegovom.

Otkupljenje što nam ga je donio Isus Krist daje također i ovom našem kratkom čovjekovu životu, istinsku i neprolaznu vrijednost.
I tako je Krist »koji nam postade mudrost od Boga« (1 Kor 1,30), krštenjem oslobodio Onezima robovanja grijehu i dao mu da u njegovoj nauci upozna svoje kršćansko dostojanstvo.
Tim bijegom i osamljenošću odbjegloga roba Bog se poslužio da ga dovede Pavlu i privede milosti obraćenja.

Sada je Onezim bio spreman dragovoljno služiti Pavlu.
A kad je Pavao odlučio da ga vrati Filomenu, taj rob koji je postao kršćanin i na to pristaje. Kristova mudrost je učinila da on bude sada zadovoljan i sa svojim stanjem roba. No ta ista mudrost sugerira Pavlu da napiše ovako srdačno popratno pismo koje je Filomenu imalo pokazati što od njega Kristova mudrost traži i kako mora sada primiti odbjegloga i pokrštenog roba Onezina. Zajednička im je ljubav prema Kristu i složno prianjanje uz Kristov i svoj vlastiti križ.
Zbog toga se Pavao odrekao svoga duhovnog djeteta i vjernoga poslužnika »u okovima evanđelja« (Film 12). Onezin se vratio u prijašnje stanje, a Filomen treba da ga sada primi dobre volje, ne više kao roba nego kao ljubljenog brata.

Tako je odbjegli rob Filomenu kao kršćanskom gospodaru, stečen na nov način i to zauvijek.
Filomen ga dobiva »ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga, (...) i po tijelu i po Gospodinu.« (Film 16).
Oni će i dalje pred državom ostati gospodar i rob, ali u zajednici vjernika »nema više rob – slobodnjak« jer su svi »Jedan u Kristu Isusu« (Gal 3,28; usp. Kol 3,11).

Ovakav stav pridonijet će polaganom ukidanju ropstva u državama gdje je kršćanstvo postalo religija većine. To pokazuje što je sve na zemlji proizvela mudrost križa i odricanja samoga sebe i svojih osobnih prava.
Taj nauk i praksa ne samo da su malo pomalo dokinuli tako uvriježenu ustanovu ropstva nego su oplemenili sve odnose među ljudima i posvetili njihov odnos prema Bogu.

A to znači ići za Isusom ne samo izvana, tijelom, nego mudrošću duha. Stoga Gospodin jasno objavljuje uvjete po kojima se može stvarno ići za njim i biti njegov učenik.
»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. (...) Tako, dakle, nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« (Lk 14,26-27. 33)

Riječi su uistinu vrlo teške ali one sasvim jasno govore da Isus traži od svojih sljedbenika da se odreknu samih sebe da se odreknu bolesne navezanosti na vlastitu obitelj i da se odreknu materijalnog blagostanja ukoliko je sve to zapreka na putu prema Bogu i njegovu kraljevstvu. O svemu tome vjernik treba sjesti i dobro promisliti.
One koji se odazivaju u Kristov pokret, Isus potiče da taj hod s njim i za njim bude promišljeni izraz slobodne odluke. On nam posve jasno očituje Božju volju.
Isus je sam spremno sve ostavio i vršio Očevu volju sve do svoje smrti na križu.
Zato je i nama potrebno da uvijek iznova razmislimo o svom putu i svojim životnim pothvatima.

Kao što čovjek koji gradi kulu, ako hoće da je svrši skupi dovoljno sredstava prije nego počne s radom, i kao što kralj koji kani zaratiti se s drugim kraljem, ako hoće da ga pobijedi, sabere dostatno boraca tako i onaj koji odluči slijediti Krista mora ostaviti svoje drage, odreći se samoga sebe i svega što posjeduje. Bez sredstava nitko ne može podignuti kulu kojom će se ponositi i koja će ga braniti.
Bez vojske nema pobjede nad neprijateljem niti kraljevanja.

U stvari kršćanski je život poput tornja koji se diže visoko nad svakim drugim shvaćanjem ljudskoga života.
A isto tako je kršćanski život neprestani boj što ga Sotona vodi snagom i predmetima ovog zemaljskoga svijeta, jer ničim drugim protiv čovjeka niti ne raspolaže. Stoga je kršćanin za taj boj to jače opremljen što se više može odreći zemaljskih stvari.
Tu se dakle nigdje ne propovijeda odricanje zbog samog odricanja, nego radi Boga i njegova kraljevstva. Tako se i Isus odrekao svega da bi što bolje mogao izvršiti svoje poslanje. Zato Krist traži od svojih sljedbenika spremnost da vjernost Bogu stave iznad svega pa čak i iznad naklonosti prema obitelji i prema svome osobnome životu.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 9,13-18
Flm 9-10, 12-17
Lk 14,25-33

- 08:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 24. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADESET ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
OBRAĆENJE - BOG LJUBAVI OPRAŠTANJA SE RADUJE OBRAĆENJU GREŠNIKA

»Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.« (Lk 15,7)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sveto Pismo Starog i Novog Zavjeta pa i Liturgija vrlo često nas podsjećaju na našu grešnost.
Nije moguće biti vjerski orijentiran ne ulažući neprestani napor oko svoga obraćenja.
Kod toga obično se misli na posao koji mi sami moramo obaviti i na preobražaj koji se mora u nama zbiti.
A uz to je vrlo korisno i pravo je ako se prenesemo u Božje srce da upoznamo veličinu i neizmjernost Očeva opraštanja i pomilovanja.
Bog ljubavi i opraštanja se raduje obraćenju grešnika. Tako tri prekrasne Isusove prispodobe o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu govore o našem obraćenju, ali još više o radosti Božjega srca kojom nam dijeli svoje oproštenje i pomirenje.
Na taj način Krist i nas danas poziva da se radujemo s Bogom koji je milosrdan najprije prema svakome od nas osobno, a onda prema svim ljudima.

Zato Bog na Mojsijevu molbu, kako smo čuli iz Knjige Izlaska, odustaje od kažnjavanja Izraelaca koji su se počeli klanjati „zlatnom teletu”.
Na tu nezahvalnost svoga naroda kojega je oslobodio iz egipatskog ropstva i na njihovu nevjeru, Bog odgovara opraštanjem.
Tako Mojsije doživljava Boga kao puna sućuti prema grešnicima. Stoga on vjeruje u Boga koji je pun ljubavi i milosrđa i ne uživa u kažnjavanju grešnika.
»I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.« (Izl 32,14)

Kako nam Isusove „prispodobe milosrđa” govore o osobnom obraćenju i o posebnoj brizi kojom „Dobri Pastir” traži svakog od nas i o pojedinačnoj radosti kojom Bog oprašta bilo kojemu grešniku, tako nas izvještaj iz Knjige Izlaska podsjeća na našu kolektivnu grešnost i uvjerava da čitav svijet duguje svoje spasenje samo Božjoj dobroti i ljubavi.
Kao što je Bog poštedio starozavjetni izabrani narod od istrebljenja, tako isto i još milosrdnije On postupa i sa svojim novim narodom s kojim je „sklopio Novi i vječni Savez”.
Stoga više nego se zgražati nad prevrtljivim Izraelcima koji se klanjaju i žrtve prinose uz poklike (zlatnome teletu) »teletu od rastopljene kovine« (usp. Izl 32,8), potrebnije je i korisnije uvidjeti da i »kršćanski narodi«, koji se barem smatraju takvima, imaju često više na pameti zlato i sve što ono predstavlja negoli Boga i njegovo Evanđelje.
Premalo mislimo na tu opću grešnost ljudi i prema tome malo za nju dajemo zadovoljštinu i slabo se trudimo za popravak i obraćenje svoga naroda.
Istina, obraćenje je osobna stvar svakog pojedinca, ali teško je vjerovati u ozbiljno i postojano obraćenje onoga koji ne poduzima sve što može da se oko njega Bog što manje vrijeđa i da se Bogu što više pruži prigoda da radosno oprosti pojedincima i cijelom narodu.

Zato će redovito onaj koji se od svoga grešnog načina života obrati Bogu i koji je sam bio dionik Božjeg milosrđa postati i najveći promicatelj Kristove ljubavi, praštanja, i njegova Evanđelja spasenja.
Stoga su samo Bogu poznati putovi kojima On vodi ljude kroz život prema obraćenju i spasenju.
Tko zna da li bi sv. Pavao bio onako velik apostol da nije bio onoliki obraćenik.

Tako u svojoj Prvoj Poslanici Timoteju sam apostol Pavao nam se predstavlja kao »pomilovani grešnik« koji sa zahvalnošću i ponosom naviješta Evanđelje Kristovo poganskim narodima.
Apostol gleda svoj život prije doživljaja obraćenja pred Damaskom kao vrijeme nevjere, iako je bio sljedbenik religije jedinoga i pravoga Boga. Ali nije vjerovao u Božje djelo izvedeno po Kristu raspetome i uskršenome.
To je u njegovu životu bilo razdoblje »hulitelja, progonitelja i nasilnika« (usp. 1 Tim 1,12).

Stoga je Pavao od srca zahvalan Bogu što je pomilovan, spašen i postavljen u službu misionara poganima. I tako Božja strpljivost očitovana na Pavlu poticaj je drugima da očekuju Božje milosrđe i spasenje, jer je Isus Krist došao na svijet spasiti grešnike.
»A pomilovan sam zato – kaže apostol – da na meni prvome Isus Krist pokaže svoju strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni.« (1 Tim 1,16)

Prema tome nema uspješnijega sredstva da obratimo druge nego je neumorno obraćenje samoga sebe, jer samo primjer pravog i svetog kršćanskog života privlači drug eljude k Bogu. Stoga okajana grešnost svojega života ne smije nikoga odvraćati od apostolskog rada. Što bilo koji Božji odabranik o sebi poniznije misli, to će Bogu biti draži i na njegovoj njivi uspješniji.
Jao onome čovjeku koji misli da ga je Bog odabrao zbog njegovih zasluga ili da ga one čine vrijednim radnikom u Božjim očima.
Čovjek je onoliko vrijedan koliko ga oplemeni Božji izbor o pomaže Božja milost s kojom treba da vjerno surađuje.
A ta »milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju« (1 Tim 1,14) po Kristu Isusu u velikome obraćeniku i apostolu Pavlu.
To je sve lijepo ovako izrekao jedan drugi veliki obraćenik i neumorni pastir, sveti Augustin: »Deus nullum eligit dignum, sed eligendo efficit dignum. - Bog nikoga ne izabire zato što bi bio dostojan, nego ga On izborom čini dostojnim.«

Budući da je Krist došao za grešnike, a ne za one koji se smatraju pravednima (usp. Mt 9,13); Mk 2,17; Lk 5,32) i budući da On grešnike redovito spašava po grešnicima, neka nam je svima na pameti da je jedino Bog gospodar ljudskih srdaca i kao čisti Duh koji sve obuhvaća i prožima, On vlada nad prošlošću, sadašnjošću i budućnošću svakoga čovjeka i cijeloga svijeta.
Njemu jedinome, dakle, pripada naše strahopoštovanje i neprestano slavljenje.
»A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova.« (1 Tim 1,17)

Isus pruža spasenje svakome čovjeku i traži naše ćudoredno obraćenje. Slušanje njegove riječi je početak vjerovanja u boga, a vjera je početak obraćenja i opraštanja grijeha.
Stoga su sve tri evanđeoske parabole o Božjem milosrđu: izgubljena i pronađena ovca, izgubljena i pronađena drahma, izgubljeni i pronađeni sin (usp. Lk 15,1-32), Isusov odgovor protivnicima koji su se ljutili što za njim idu i oko njega se okupljaju »svi carinici i grešnici da ga slušaju« (Lk 15,1), a On ih »prima i blaguje s njima« (Lk 15,2).
Sve tri parabole ističu Božju radost nad obraćenim grešnicima.

Isus je svjestan da naviješta Božju poruku spasenja i ne opoziva ništa pred farizejima i književnicima koji su mrmljali protiv njega zato što se druži sa grešnicima.
Ponizni i siromasi primaju njegovu radosnu vijest spasenja. A u siromahe spadaju i grešnici koji su spremni da se obrate i povrate Bogu.
Svi se tome vesele osim oholi farizeja koji su se smatrali pravednima i mislili su da im nije bilo potrebno Božja milosrđe i opraštanje.
Stoga će se mnogi iznenaditi što će u društvo svetih doći neki od onih koje su oni na zemlji smstrali javnim grešnicima.
»Kažem vam, - govori Isus -, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje.« (Lk 15,7)

Kod Boga je sve moguće pa i spasenje najokorjelijeg grešnika ako se samo na vrijeme skruši i obrati, jer Bog ne želi smrti i bezbožnika nego da se obrati i živi (usp. Ez 18,23).
Stoga Otac nebeski izlazi ususret svakome odlutalome sinu koji se povraća k njemu govoreći iz iskrena i skrušena srca: »Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom.« (Lk 15,18-19).
Takvome sinu otac ne samo da oprašta sve grijehe njegova života nego naređuje svim ukućanima da se s njime skupa vesele i raduju, jer mu taj sin »bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se« (Lk 15,24).

Tim riječima je Isus opravdao svoje vladanje prema grešnicima koje je suretao s takvim poštovanjem i ljubavlju da su željeli izvući se iz svog grešnog stanja života i doći u kuću očinsku.
Stoga Isus traži od svojih vjernika svuda po svijetu da budu znak Božje radosti svima koji bi mogli poželjeti da se vrate u dom očinski.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 32,7-11. 13-14
Ps 51 (50)
1 Tim 1,12-17
Lk 15,1-32

- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 25. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
POMAGANJEM SIROMAHA OD PROLAZNOG BOGATSTVA OVOGA SVIJETA PRIBAVLJA SE SEBI PRIJATELJE ZA VJEČNOST

»I ja vam kažem: stecite sebi prijateljâ lažnim bogatstvom, da vas prime u svoje vječne stanove kad ga vama nestane.« (Lk 16,9)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Svi ljudi barem donekle teže za novcem i čeznu za bogatstvom.
Ima pojedinaca koji svoje blagostanje grade na štetu drugih ljudi, druge proračunato izrabljivaju i preziru one koji su siromašni.
Zato svaki kršćanin se mora uvijek ispitivati kako će se dobro poslužiti svojim bogatstvom da ga ne bi zloupotrijebio na štetu drugih ljudi. Po uzoru na našega Gospodina Isusa Krista mi se materijalnim i zemaljskim uspjesima moramo služiti za svoje osobno dobro i na dobrobit bližnjega, ali im ne smijemo ni u kojem slučaju robovati.
Stoga nas Isus u svojem Evanđelju potiče da pomaganjem siromaha i od svjetovnog bogatstva kojim raspolažemo na ovom svijetu pribavljamo sebi prijatelje za vječnost.

Prema tome Bog ne može dopustiti da bilo tko na bezobziran način gazi njegovu svetu volju koja traži obranu i pomaganje svih potrebnih i potlačenih.
Tako prorok Amos prima od Boga opasnu zadaću da samarijskim moćnicima u ime božje poručuje da krivo rade što materijalno blagostanje u državi koriste samo za osobno obogaćivanje tlačeći siromašne državljane.
Bogataši Samarije obdržavaju vjerske blagdane, ali jedva čekaju da prođe propisano vrijeme počinka pa da se vrate izrabljivačkim spletkama. Prorok ih posebno napada što krivim mjerama izrabljuju siromahe.
Nakon što je naveo zaista okrutne riječi, koje izražavaju način kako silnici gaze i satiru uboge, prorok Amos navodi Božju izjavu koja najavljuje kazne za takva zlodjela.

Silnici i bogataši postupaju okrutno sa siromasim zato što nemaju na pameti Boga. I onda kada misle na Boga drže da Bog njihova zlodjela ne vidi (jer je daleko) i da o njima ne vodi računa.
Gaženje bijednika je redovito izvor i uzrok svakoga grijeha. A bijednik najčešće ne zna sebi drugačije pomoći nego da zazove Boga, koji može najprije smutiti i ublažiti progonitelja. Zato se Gospodin po proroku svečano zaklinje da neće napustiti svojih siromaha koji vapiju njemu i da će zlotvore kazniti ovdje i u vječnosti.
»Zakle se Gospodin Ponosom Jakovljevim: „Dovijeka neću zaboraviti nijednoga djela vašega!”« (Am 8,7)
Bog s neba neprestano gleda sve što ljudi čine na zemlji. Gleda i ne miruje već se brine za siromahe i vodi ih iz gliba u koji ih bezbožnici bacaju.

Iako su bogataši i moćnici ovoga svijeta nasilni i okrutni prema siromasima i bijednima, ipak kršćanin ih ne smije mrziti, nego se za njih moliti. Apostol Pavao nam preporučuje ne samo da se molimo za sve ljude, a posebno za one koji su na vlasti, nego spominje i cilj koji želimo postići tim molitvama. A to je da nam oni koji su na vlasti omoguće da mirno živimo u svoj bogoljubnosti i vjerskoj ozbiljnosti. Razni javni nemiri i neredi ne pogoduju dobrim djelima i bogoljubnom životu pa želimo da bi se sve vlasti brinule za naš miran i spokojan život.
»To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.«(1 Tim 2,3-4)

Apostol hoće da redovito molimo za sve ljude, jer spasenje nije povlastica samo nekih osoba. Naprotiv, upravo oni koji spasenje već uživaju moraju se molitvom i radom brinuti za spasenje svih ljudi.
To proizlazi već iz samog pojma što ga imamo o našem Bogu koji je Spasitelj. On je takav, jer zaista hoće da se svi ljudi spase. Bog ne bi bio Bog kakav nam se objavio kad bi želio da ga samo neki upoznaju i uzljube. On nam je otkrio svoju istinu i hoće sa svi ljudi »dođu do potpune spoznaje istine« (1 Tim 2,4).
Spoznanje Božje istine će svakoga dovesti do obraćenja, a time i do konačnog spasenja.
»Jer, jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve.« (1 Tim 2,5-6)

Apostolu Pavlu koji je Boga nazvao Spasiteljem, odmah dolazi na pamet (um) njegov Gospodin Isus Krist koji je izveo spasenje svijeta.
Kao Božji Sin on ima mogućnost da preuzme tu ulogu posrednika između Boga i čovjeka, a kao Sin čovječji, koji pripada svemu ljudskom rodu, može da tu ulogu izvede i primjeni na sve ljude.
Stoga Pavao s ponosom ističe da je on glasnik i apostol upravo toga i takvoga Spasitelja koji ga je postavio »učiteljem narodâ u vjeri i istini« (1 Tim 2,7)
Zato on želi da ga u time i drugi pomažu i »da svi ljudi mole na svakom mjestu, podižući čiste ruke prema nebu, bez srdžbe i prepirke« (1 Tim 2,8).
To isto od nas traži i naša Crkva.

Samo grijeh udaljuje od spasenja, jer kida svaki odnos ljubavi između Boga Spasitelja i čovjeka.
Ali ako se čovjek na vrijeme obrati od svojega grijeha, sličan je snalažljivu upravitelju iz Isusove parabole u današnjem Evanđelju koji na vrijeme razmišlja o svojoj budućnosti.
Optužen da »rasipa« gospodarevo imanje, on predviđa skoro otpuštanje iz službe.
Zove stoga dužnika i briše im dio provizije koja nagrada za obavljeni posao.
Tako se pripravlja za budućnost koja sigurno predstoji: primit će ga ljudi kojima je pomogao od svoga materijalnog dobra.
Isus ga pohvaljuje ne zbog prijevare kao takve, nego zbog odlučnen smionosti i promišljene brige kojom se on u sadašnjosti brine za buduće dane i stavlja ga uzor snalažljivosti.
»I ja vam kažem: stecite sebi prijateljâ lažnim bogatstvom, da vas prime u svoje vječne stanove kad ga vama nestane.« (Lk 16,9)

A prijatelji koji primaju u šatore vječne kad prestane važiti svjetovno bogatstvo su anđeli, sveci i svi kojima smo svojim blagom ili uslugama pomagali u toku zemaljskoga života.
Zato mudar je onaj čovjek koji računa s time da će gospodar doći i tražiti obračun. Onaj koji ne živi samo za jedan dan, nego zna što od njega traži sadašnji trenutak te postupa smiono i odlučno, čineći dobro drugima, taj radi pametno i održat će se na kraju pred Gospodaarevim sudom. Sve što posjedujemo i čime raspolažemo nije nam dano samo zato da to uživamo, nego u prvom redu zato da time sebi osiguramo vječno blaženstvo.
Stoga nas Isus i poučava kako treba razborito iskoristiti bogatstvo za dobra djela, jer inače ono je vrlo pogibljeno za spas duše.
»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati.
Ne može služiti Bogu i bogatstvu!« (Lk 16,13) – govori nam Isus!

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Am 8,4-7
Ps 113 (112), 1-2. 4-6. 7-8
1 Tim 2,1-8
Lk 16,1-13

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 26. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BOGATSTVO I RASKOŠAN ŽIVOT ZATVARAJU SRCE ČOVJEKA BOGU I LJUDIMA

»I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo.
Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu.'« (Lk 16,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Isus je rekao da nijedan čovjek ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu, zato što će prije ili kasnije svoje srce priklonuti uz jednoga i pristajati uza nj, a drugoga prezirati i mrziti.
Bogatstvo i raskošan život zatvaraju srce čovjeka Bogu i ljudima.
Stoga prema mjeri koliko smo slobodni od navezanosti za materijalna dobra ovoga svijeta i koliko smo pred Bogom duhom siromašni, toliko nas Bog ispunja svojom prisutnošću i bogatstvom svoje ljubavi i milosti.
Tako poput starozavjetnih proroka i Isus prijeti nesrećom bogatašima, a siromasima obećava Kraljevstvo nebesko, »jer što je ljudima uzvišeno, odvratno je pred Bogom« (Lk 15,15).

Već prorok Amos je govorio kako oni koji uživaju mogu biti uzrok nevolje za druge, a i za same sebe.
Proroka je osobito boljelo to što su se raskoši i uživanju predavali i oni koji su se morali zauzimati za sve potlačene i bijedne u zemlji.
Stoga prorok ustaje protiv tih bezbrižnih bogataša »na Sionu« koji preko mjere iskorištavaju i izrabljuju sve ono što im je na raspolaganju i što godi njihovim osjetilima. Već sam prorokov opis njihovih gozbi pobuđuje osudu i odvratnost prema tim raskošnicima za vrijeme njihova uživanja.
Oni će biti teško kažnjeni jer zaboravljaju na glad drugih ljudi koji nemaju ni jesti ni piti ni od čega živjeti.
Ne samo da će nestati sve veselje raskošnih gozbi, nego neće više biti ni takvih uzvanika. Gospodin, koji se uvijek brine za sve bijedne i potlačene, on će tim grešnicima raskošno života poremetiti planove i pomrsiti putove.
Svaki će od njih prije ili kasnije, a sigurno u času smrti uvidjeti da nas je Bog stvorio za nešto veće nego što je jelo i piće te da neće postignuti životni cilj nijedan od onih koji se upute putem ispraznog uživanja i na njemu bude ustrajao. Gospodin će kraljevati samo nad onima koji će uživati priznaju svojim Bogom i samo će njima pružiti ono što im je pripravio u vječnosti.
»Stog će prvi sad biti prognani; umuknut će veselje raskošnika.« (Am 6,7)

A to znači da ne možemo tako uživati plodove svoga rada, učenja i životnih uspjeha kao da ne postoje kraj nas i uz nas osobe koje toga ne mogu sebi priuštiti.
Zato u prispodobi o bogatašu i o siromašnom Lazaru Isus nam želi proučiti sa u konačnici bogatstvo ne daje nikakve prednosti pred Bogom koji je uvijek na strani siromaha, bijednika i nevoljnika i svih onih kojima je potrebna njegova očinska ljubav i zaštita i briga.
Isus ovom parabolom nije ćelio rješavati socijalne probleme svoga i budućih vremena, nego je osvjetlio svoju simpatiju prema siromasima koje je nazvao blaženima zato što njima pripada kraljevstvo Božje (usp. Lk 6,20-24).
Isus ne tuži bogataša da je nepravedno stekao svoje bogatstvo ili da je tlačio svoje nadničare.
Grijeh mu je to što u svom bogatstvu i raskošnu životu nije vidio siromašnog Lazara koji »je ležao sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola.« (Lk 16,20-21).

Tako je Krist majstorski s malo riječi opisao sadašnje stanje mnogih koji kao da ne misle na drugo nego na ono što će staviti u sebe i na sebe. Taj bogataš nije na izričit način nijekao Boga, nego jednostavno nije na njega mislio i živio je kao da Boga nema, kao da je on samo potpuno svoj gospodar. On je živio mimo Boga i dane je svoje prolazio u blagostanju i udobnom životu. I tako je bio slijeo i za Boga i za bližnjega, jer nije vidio ni Boga ni siromaha.

Navođenjem imena Lazara uz nepoznatog bogataša Isus je htio pokazati da ovaj prosjek i bilo koji siromah na svijetu nisu jednostavno anonimni odrpanci, nego osobe s ounim ljudskim dostojanstvom Božjih sinova i kćeri.
I danas ima u svijetu mnogo bolesnih i gladnih. Posebno je muka za takve što su im pred očima zdravi i škrti bogataši koji ne mare za njihove nevolje.
Tko bi izbrojio prigovore, proteste i pobune onih koji trpe kad vide da drugi uživaju, a na njih se i ne osvrću.
To je za pojedinca, skupine i narode najteže zlo. Upravo to predstavlja i najveći skandal našega doba. Ima sada na svijetu i lijepih primjera ljudske solidarnosti, ali još više nehaja za braću koja trpe.

Ali ovozemaljski život ima i svoj zadnji doživljaj, a to je »pogreb«.
Kad su obojica umrli, situacija života se promijenila: bogataš otišao u oganj pakleni, a siromašni Lazar u krilo Abrahamovo.
»I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan, kad je u paklu usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'« (Lk 16,22-24)

Bogataš se pati u paklu, jer je na ovom svijetu primio svoja dobra i svjesno ih koristio samo za sebe.
Ali siromašni Lazar koji je u svojim teškim nevoljama na zemlji i iz čireva ostao otvoren za Boga i ljude, sada se tješi u kraljevstvu Božjemu. Prema tome tko ne želi doći u paklene muke treba da sluša – kako kaže Isus – Mojsija i proroke: tj. Crkvu i njezine službenike.
A to znači da bog ne šalje izvanredne znakove kojima ljude prisiljava na vršenje svojih zapovijedi, nego samo svoju riječ dostupnu, čitanu i tumačenu u zajednici vjernika.
Iako je ovom parabolom Isus ženike u njihovu prijateljevanju s Bogom i ljudima, ipak On nije zatvorio vrata kraljevstva božjega ni bogatašima. Samo ih je upozorio da bogatstvo često zatvara čovjeka u sebe samoga i ruši mostove koji ga povezuju s Bogom i bližnjima.

Zato ne može biti pravi kršćanin onaj koji misli samo na sebe.
Pravednost prema svima i traženje Boga svjedoče o našem čvrstom prianjanju uz Kristovu poruku spasenja.
Stoga nas sv. Pavao apostol poziva da vjerujemo dobar boj vjere kako bi osvojili vječni život na koji smo pozvani i radi kojega smo dužni dati lijepo svjedočanstvo Isus Kristu pred očima cijelog čovječanstva (usp. 1 Tim 6,12).
Svaki čovjek koji se smatra Božjim mora težiti »svim silama – kaže apostol – za pravednošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću, blagošću.« (1 Tim 6,11).
To su sve kreposti koje pomažu čovjeku da postigne svoje potpuno savršenstvo, jer nas potiču da Bogu i ljudima dajemo sve što im pripada.
Tko uspije ovim krepostima prožeti sve svoje biće i ispreplesti sve svoje djelovanje, bit će zaista Božji čovjek i izvojevat će plemenitu bitku vjere i sigurnoo osvojiti vječni život.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Am 6,1a.4-7
Ps 146 (145),6-10
1 Tim 6,11-16
Lk 16,19-31

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 27. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
VJERA ZNAČI NE RAČUNATI NA SEBE I NA SVOJE SPOSOBNOSTI NEGO SE BEZ PRIDRŽAJA I ZAISTA POTPUNO OSLONITI NA BOGA

»Apostoli zamoliše Gospodina: „Daj nam više vjere!”gospodin odvrati: „Ako zbilja imate vjeru koliko gorušičino zrno, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' i poslušao bi vas.« (Lk 17,5-6)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija nas poziva na istinsko produbljivanje i praktično proživljavanje naše vjere.
Ovako tu krepost II. Vatikanski Sabor preporučuje svim vjernicima naših dana: »Samo svjetlom vjere i razmatranjem Božje riječi moći će se uvijek i posvuda razaznati Boga u kojem »živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28), u svakom događaju tražiti nejgovu volju, vidjeti Krista u svim ljudima, bliskima i tuđincima, ispravano suditi o pravom značenju i vrijednosti vremenitih dobara u njima samima i u odnosu prema čovjekovu cilju« (LG 4).
Stoga smo se sabrali oko uskrslog Krista da takvu vjeru očitujemo i za takav dar vjere molimo.
U želji da sebe i svijet oko sebe promatramo očima vjere, danas vapimo s apostolima Gospodinu: »Daj nam više vjere!« (Lk 17,5)

Tako prorok Habakuk, koji se nije mirio s nepravdama u svome narodu (posebno s porobljivanjem malobrojnih naroda od strane moćnih susjeda, prigovara Bogu zašto podnosi sve to nasilje na zemlji.
On želi da ga Bog čuje dok opisuje zlo u svijetu i da mu odgovori na njegove molitve i vapaje za narod.
I Bog zaista odgovara na te teške prorokove tužaljke govoreći da treba čitati Božju riječ i nastojati je ispuniti. A to znači živjeti od vjere.
»Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« (Hab 2,4)

Vjera znači ne računati na sebe i na svoje sposobnosti, nego se bez pridržaja i zaista potpuno prijateljski osloniti na Boga.
Takva vjera daje pravedniku snagu da unatoč zlu u svijetu vjeruje u Božje spasenje, da „čuje” i „vidi” kako ipak Bog djeluje u svijetu.
Stoga riječi sv. Pavla apostola, nekoć upućene Timoteju, Crkva danas upravlja nama kršćanima i očekuje da se nećemo stidjeti Gospodina našega Isusa Krista i za njega polagati svoje svjedočanstvo koje se uspješnije daje životom negoli govorom.
Nije naime dosta Evanđelje naviještati već treba za nj štošta pretrpjeti.
To je moguće samo oslanjajući se na Božju snagu. A to znači živjeti po vjeri. Zato aposttol kaže Timoteju:
»Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama.« (2 tim 1,13-14)

To propovijedanje apostolâ proizvodi ćudoredan život i može čovjeka održati iznutra zdravim.
Sve ono što iskrivljuje taj nauk radosne vijesti spasenje u sebi sadrži klicu bolesti i vodi u nećudoredan život i u vječnu propast.
Stoga se svi mi moramo bezuvjetno čvrsto držati učenja i naviještanja Kristovih apostolâ i njegove Crkve.
Njihova jaka, prisna vjera i žarka ljubav, koje su obje utemeljene u Kristu Isusu i uvijek nas s njim povezuju, svima nama su najsigurniji putokaz prema vječnoj domovini.
Zato taj dragocjeni poklad, to povjereno nam blago, moramo brižno čuvati. A za taj teški zadatak bit će nam dana snaga Duha Svetoga koji prebiva u nama kao i u svakom kršćaninu.

Prema tome pravi Isusov vjernik odbacuje svaki farizejski stav te ponizno priznaje i prima Božji dar i tako živi od svoje vjere.
Za nju nije potrebno veliko znanje, nego sasvim nutarnji i stoga prema vanjskom izgledu ne tako veliki čin bezuvjetne predanosti kojim se čovjek prepusti da Bog djeluje u njegovu životu i s njime upravlja.
Kad je vjernik tako duboko i živo uvjeren da Bog sve vodi i sve može, on se posve oslanja na Boga i na svemogućnost njegove riječi i takav je onda kadar s bogom činiti i čudesa.

Stoga na molbu apostolâ da im umnoži vjeru, Isus odgovara da je njihova dužnost djelovati iz vjere kakva im je već darovana te postupati kao vjerni sluge.
»Ako zbilja imate vjeru koliko gorušičino zrno, rekli biste ovome dudu: 'Iščupaj se s korijnom i presadi se u more!' i poslušao bi vas.« (Lk 17,6)

Kao što sluge u dobrom gospodaru gledaju prijatelja pa u svemu nastaje spremno izvršavati njegove odredbe, tako i vjernici trebaju u Bogu gledati svojega Oca u kojega se isplati imati povjerenja. Takav odnos ljudi prema Bogu je jedino pravilan.
Svi su pravi Božji sluge uvijek bili svjesni da ih bog ne treba i da oni njegovim poslovima više škode nego koriste. Nije to izvrtanje istine imamo li na pameti da je sve dobro od Boga, a da su naši samo grijesi i manjkavosti.
Stoga sigurno nitko ne čeka da mu Bog zahvali za svaku dužnost koju je ispunio. Ističući ovako strogo potrebu poniznosti u služenju Bogu, Isus nam kaže: »Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Beskorisne smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti!« (Lk 17,10)

Tko se prijateljski oslanja na Boga, sretan je što mu smije služiti, bez ikakvih računica o nagradi, priznanjima i pohvalama.
I tko je tako vjerom oslonjen na Boga kao svoju životnu stijenu, sposoban je vjernički djelovati u svijetu, kako god je taj svijet izgledao nepromjenjiv i dalek od Boga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Heb 1,2-3; 2,2-4
Ps 95 (94), 1-2. 6-7ab. 7c-9
2 Tim 1,6-8. 13-14
Lk 17,5-10

- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 27. NEDJELJA KROZ GODINU UTORAK

UTORAK – DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
POZIV NA OBRAĆENJE BOGU

»Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.« (Jon 3,10)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveti Antun Padovanski, veliki propovjednik Kristova Evanđelja spasenja i veliki čudotvorac, imao je, poput starozavjetnih proroka, od Boga posebno poslanje da poziva ljude na obraćenje Bogu.
Također liturgijska čitanja sv. Pisma današnjeg dana usmjerena su k tome istom cilju. Namjera Crkve je da nas potakne na obraćenje koje daje smisao svim našim danima na zemlji.
Iz Knjige proroka Jone je jasno da je za obraćenje potreban ne samo obraćenik već i onaj koji će obraćenje propovijedati i promicati, naročito kad se radi o popravljanju veće ili manje zajednice.
Stoga je dan od prvih propisa II. Vatikanskog glasi: »Crkva onima koji ne vjeruju navješćuje nauk spasenja, da svi ljudi upoznaju jedinoga Boga i onoga koga on posla Isusa Krista, te se čineći pokoru odvrate od svojih putova.
»I vjernicima mora Crkva uvijek propovijedati vjeru i obraćenje.« (B9)

Iz ovoga kao i iz svih ostalih dokumenata Crkve, a posebno iz sv. Pisma Staroga i Novoga zavjeta, može se sasvim jasno uvidjeti koliko Bog hoće da se obraćenje propovijeda i kako da se doživljava.
A obraća se samo onaj koji uvidi svoje grešno stanje i u njemu vapi Bogu za smilovanje. Stoga Crkva poziva danas i nas da nasljedujemo poganske Ninivljane koji su se obratili na Jonino propovijedanje.

Jonino shvaćanje Božjega milosrđa – koje se proteže i na najveće neprijatelje izabranog naroda, Asirce – smatra se vrhuncem starozavjetne objave o tom Božjem svojstvu.
Židovskom proroku Joni nije baš išlo tako lako u glavu da bi Jahve mogao Ninivljanima oprostiti oprostiti njihovu zloću koja se popela do neba (usp. Jon 1,2), a još manje da bi on kao prorok izabranog naroda kod toga morao sudjelovati.
Jona je, dakle, poučen teškom Jahvinom lekcijom kazne ribom (ili morske nemani) koja ga je progutala zbog neposlušnosti svojemu Bogu, na njegov drugi poziv pošao u Ninivu i stao propovijedati obraćenje.

Malo je koji propovjednik obraćenja – čak ni sam Krist – doživio pun uspjeh kao Jona, Ninivljani povjerovaše Bogu, koji im je govorio preko tuđeg čovjeka iz neprijateljskoga naroda. Dadoše se na vanjsku i javnu pokoru koja je bila znak nutarnjega obraćenja i napuštanja zloće i grešnoga života. Bilo je sigurno posve pravo da su pretpostavljeni u narodu davali primjer ostalima.
A kad su se tako ljudi obratili, onda je i Bog, ljudski govoreći, okrenuo svoju odluku i nije ih kaznio nego im sve oprostio.
»Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.« (Jon 3,10)

Isto tako nas na obraćenje poziva i današnje sveto Evanđelje po Luki koje nam prikazuje dvije sestre: Martu koja je željela nahraniti Isusa i Mariju koja je gorjela od želje da se nahrani Isusovom riječju.
Gospodinu je bilo draže davati negoli primati (usp. 20,35) pa je i to bio jedan od razloga zašto je više pohvalio Mariju nego Martu.
»Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,42)

Marta je gledala u Isusu čovjeka kojega je htjela nahraniti, što on i jest; a Marija Boga kojega je htjela slušati, što on također jest. U Kristu se ne da dijeliti njegova božanska narav od ljudske.
Tako i u crkvenoj povijesti ima osoba koje poput Marije ističu Isusa kao Boga, a druge poput Marte kao čovjeka. I obje imaju pravo, ali ni jedna ne smije biti isključivo sama.

Marta je predstavnica rada, a Marija molitve. Obje tvore jednu cjelinu. A budući da smo mi ljudi više-manje prilično jednostrani, Bog neke poziva da mu više služe radom, a druge da se više bave molitvom.
Svatko je dužan da prema svojim sposobnostima i prema prilikama u kojima živi ostvari Božju volju u sebi i oko sebe.
Jasno je da se molitva i rad ne smiju isključivati, nego što je moguće više spajati da se te dvije vrednote međusobno upotpunjuju i prožimljuju.
To se idealno ostvarilo u svetom Antunu Padovanskome.

Zato osobe djelatnosti (aktivne) ne smiju nikada druge koji su se posvetili molitvi smatrati duhovnim lijenčinama već im omogućiti da prema božjem pozivu svojom molitvenom kontemplacijom što više koriste cijeloj Crkvi.
S druge strane, kontemplativne duše bi mnogo izgubile pred Bogom i Crkvom ako bi na one koji rade i trude se u Gospodnjem vinogradu gledali s visoka.
Kod prvih bi to bilo pomanjkanje nadnaravnog vidika, kod drugih duhovna oholost.
Neka nas Bog sve čuva od jednoga i drugoga zla i nek nas vodi svojim putovima istine, života i spasenja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Jon 3,1-10
Ps 130 (131)
Lk 10,38-42

- 07:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 28. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
VJERA NAS UČI DA BUDEMO ZAHVALNI BOGU I LJUDIMA

»Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih pa mu poče zahvaljivati. To bijaše Samarijanac.« (Lk 17,22-24)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Mi smo kršćanskim znanjem i poukom primili i uvjerenje da je Isus doista Bog i pravi Čovjek koji neprispodobivo ljubi ljude.
Zato Crkva smatra potrebnim da nam stavi pred oči Kristovu nauku koju sadrže njegovi govori i usporedbe.
Uz to liturgija kao da daje prednost onim Kristovim čudesima koja ne samo pokazuju tko je On, nego nam služe i kao znakovi onoga što je Isus za sve nas izveo, naime za naše spasenje.
Uz to misterijsko značenje mnoga Isusova čudesa, kako su nam opisana u Evanđeljima, imaju i naglašeno pedagoško značenje time što nam riječju i primjerom ističu neku krepost.
Najčešće je to vjera i pouzdanje u Isusa, a danas evo i zahvalnost.

U tu svrhu nam može dobro poslužiti i slučaj iz Druge Knjige i Kraljevima o Naamanu koji se očistio od gube na riječ proroka Elizeja i koji se vratio proroku da mu zahvali i Jahvu prizna za pravoga i jedinoga Boga na svoj zemlji. Naaman u svom ozdravljenju shvaća da bog Izraela ne ograničava svoja dobročinstva samo na židovski narod, jer je Božja dobrota bezgranična.
Ona nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Bog svojom dobrotom obasipa sve ljude.
»Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: „Evo sad znam da nema Boga na svoj zmelji, osim u Izraelu.”« (2 Kr 5,15)

Elizej se pokazao zaista vrijednim Božjim službenikom kad nije htio da primi darove za čudo koje je učinio u Božje ime.
Taj hvalevrijedan prorokov postupak je još više Naamana učvrstio u vjeri u Jahvu te odlučuje da će samo njemu prinositi svoje žrtve. U tu svrhu moli od proroka i dobiva izraelske »zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge« (2 Kr 17), da onda na toj zemlji vrši svoje bogoslužje »samo Jahvi« (2 Kr 17).
Bilo je to naivno, ali i simpatično pa nas Crkva potiče da uz tu Naamanovu vjeru i mi zahvalimo Bogu za spasenje koje je objavio poganima. A to znači i našim pradjedovima, a preko njih i nama samima.

Ne radi se tu samo o zahvalnosti u riječima već i u djelima. Stoga nas sv. Pavao apostol poziva da ustrajemo na putu spasenja koje nam je Isus zaslužio i neprestano nam ga pruža u svojoj Riječi i u svojim Sakramentima.
Nije dosta s Kristom umrijeti u krštenju, nego valja ustrajati u vjernosti Kristu među sugrađanima drugačijih uvjerenja.
Sjećanje na Isusa koji je za nas trpio i umro, ali i na Isusa u njegovu uskrsnuću i u njegovoj slavi daje svakome kršćaninu čvrsti oslon i nepokolebivi temelj za sve situacije u ljudskom životu. A to znači živjeti od Kristove nazočnosti, jer je povijesni Krist tako ustao na novi život da ostaje trajno pridružen Ocu u nebeskoj slavi, ali i u svakom kršteniku njegove crkvene zajednice.
Takvom zahvalnom vjernošću Isusu možemo postići ništa manje nego to da s njime zauvijek kraljujemo.
»Sigurna je ova riječ: „Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti. Ako smo ustrajni, s njim ćemo i kraljevati.”« (2 Tim 11-12)

Postići »spasenje u Kristu Isusu (2 Tim 2,10) znači ustrajati u crkvenoj pridruženosti Kristu i vladati se tako da se novi članovi vjernika požele pridružiti Crkvi Božjoj.
Onima koji bi se usudili na državnom sudu zanijekati Krista apostol Pavao prijeti da će i njih Sin čovječji zanijekati kad ponovo dođe u slavi suditi živima i mrtvima.
Međutim, postoji mogućnost pokajanja i obraćenja, jer Bog ne želi smrti grešnika. Što god mi činili Bog ipak ostaje uvijek vjeran svojim obećanjima pa i onda kad mi njega zaniječemo.
»Ako ga se odrečemo, i on će se nas odreći. Ako smo nevjerni, on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreći sam sebe.« (2 Tim 2,12-13)

Zato pravi Isusov vjernik odbacuje svaki farizejski stav te ponizno priznaje i prima Božji dar te tako živi od vjere. Jednostavno i plemenito čovještvo put je k spasenju ako je združeno s vjerom u Kristovu riječ koja stoji iza zakona i proroka.
Tako u današnjem Evanđelju Isus ozdravlja iz daleka deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarijanac, stranac iz Židove onoga vremena.
Bolesnici obdržavaju starozavjetne propise o izdvojenosti gubavaca (usp. Lev 13,45-46) iz društva zdravih pa se zaustave podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« (Lk 17,13)
morali su imati jaku vjeru da Bog djeluje po Isusu, kad su poslušali da se vrate i pokažu svećenicima, a Isus ih se prije toga nije ni dotaknuo niti im uputio riječ ozdravljenja.
Na putu su opazili da je nestalo gube na njihovu tijelu.
Dok su ostala devetorica oduševljeno proslijedila put do svećenika koji će im dati službenu potvrdu o ozdravljenju i time dopuštenje da se uključe među normalne sugrađane, Samarijanac je smatrao potrebnim vratiti se i osobno zahvaliti Isusu za darovano ozdravljenje.
»Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, pvrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih pa mu poče zahvaljivati. To bijaše Samarijanac.« (Lk 17,15-16)

Isus je očekivao da će se svi vratiti i dati salvu Bogu.
Po njemu dolaze Božje milosti, po njemu ode čast Bogu.
»Spasenja nema ni po kome drugome.« (Dj 4,12)
Ostali ozdravljenici bili su Židovi i zato se ne zahvaljuju, jer su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe i darove.
Manjka im temeljni stav za primitak spasenja.
Uvjeren da bog po njemu djeluje, Isus ne traži zahvalnost za sebe nego za Boga čije kraljevstvo naviješta i uprisutnjuje.
Ovaj Isus ukor devetorici ozdravljenih danas bi morao nama bit poticaj da bolje gledamo što nam sve Bog čini te da mu budemo zahvalni.

Kod Samarijanaca se nalaze stavovi koji otvaraju put za spasenje, a to su zahvalnost, slavljenje Boga i svjesno siromaštvo duha pred Bogom.
Zato mu Isus reče: »Ustani i hajde, tvoja te vjera spasila!« (Lk 17,19)
Ono što spašava jest vjera koja se odlučuje i predaje Isusovoj riječi; vjera po kojoj Bog u čovjekovoj duši ostvaruje spasenje.
Takvu vjeru svi trebamo.
Ona nam omogućuje da budemo zbiljski zahvalni Bogu i ljudima.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kr 5,14-17
Ps 98 (97),1-4
2 Tim 2,8-13
Lk 17,11-19

- 07:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 29. NEDJELJA KROZ GODINU

DVADEST I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
MOLITVA JE POTREBNA ZA BOLJE I USPJEŠNIJE ŠIRENJE KRALJEVSTVA BOŽJEGA MEĐU LJUDIMA

»Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vapiju k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu odbranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji.« (Lk 18,7-9)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Majka Tereza

Ove Nedjelje mi katolici po cijelom svijetu slavimo Misijsku nedjelju kao dan molitava i skupljanja milostinje i darova za Crkvu na misijskom području.
Crkva je, kako kaže II. Vatikanski Sabor po svojoj biti i naravi misionarska.
Zato sada sa Saborom više poštujemo narode u koje ulaze misionari.
Ti narodi već imaju svoju kulturu, povijest i jezik. Zadaća je misionara da im navijeste spasenje u Kristu Isusu te u njih zasade Crkvu, vodeći računa o kulturi i duhovnim dobrima toga naroda.

Papa svake godine upućuje katolicima širom svijeta prigodnu pisanu poruku koja biva objavljena u vjerskom tisku.
Tako u jednoj poruci za Misijsku nedjelju između ostalog blagopokojni papa Ivan Pavao II. rekao je i ovo: »Slavljenje ovoga dana, posvećenog molitvi, katehezi i prikupljanju pomoći za misije, podsjeća cijelu Crkvu na obvezu da ide po cijelome svijetu navješćivati Evanđelje.
Neka taj dan donese svemu Božjemu narodu, pastirima i vjernicima, ponovno darivanje Duha Svetoga.
Taj Duh – Duh poslanja – sada mora nastavljati djelo spasenja ukorijenjeno u žrtvi križa.
Isus je to djelo povjerio Crkvi.« (Iz Papine poruke za Misijsku nedjelju 1989.)

Prema tome, kako i sam papa ističe u svojoj poruci, za dobro i uspješno širenje kraljevstva Božjega među ljudima potrebna je prije svega molitva.
Tako za prvo čitanje ove nedjelje imamo Mojsijevu prosnu molitvu za Božji narod u ratnom sukobu protiv Amalečana. Tu se Mojsije prikazuje kao duhovni vođa koji moli za sunarodnjake dok ih Jošua predvodi u ratu protiv neprijatelja.
Da pokaže važost molitvenog posredovanja, sveti pisac pokazuje kako Aron i Hur drže ruke Mojsijeve dok on moli.
»I dok bi Mojsije držao ruke uzdignute, Izraelci bi nadjačavali; a kad bi ruke spustio, nadjačavali bi Amalečani.« (Izl 18,10)

Zato pobjeda nad protivnicima koji su prijetili uništenjem nezaštićenog naroda nije bila djelo vojne vještine nego plod Božje naklonosti iskazane na Mojsijevo posredovanje.
Molitva je ovdje izraz vjere u Božju milosrdnu prisutnost i ovisnost o Bogu u presudnim povijesnim događajima. Iako Bog zna potrebe svoga naroda, ipak traži molitvu kao izraz vjere i pouzdanja.

Mojsijeva molitva, koja je pralik zagovorne molitve, jest navještaj Isusove molitve. Stoga napuštanje molitve i njezino zamjenjivanje svakojakim radom zabrinjavajući je znak našega vremena koji ne dolazi od Boga i teško da k njemu vodi.
Ma kako čovjek napredovao, on će uvijek ostati ovisan o Bogu. Iz toga slijedi samo po sebi da se svaki vjernik utječe i da će se uvijek utjecati svome Stvoritelju i Vladaru da ga on svojom svemoći pomaže i štiti.
Ako tu potrebu ne osjećaju svakog trenutka silnici ovoga svijeta, drugačije je s bijednima i potrebnima. Njima je Bog redovito najjače, a često i jedino utočište.

Isus nam o tome danas u Evanđelju govori u prispodobi o udovici koja se pred svojim žiteljem utječe zemaljskome sucu i ne uzalud iako je taj bio nepravedan.
Ta prispodoba »kako valja svagda moliti i nikada ne sustati« (Lk 18,1) utemeljena je na vjerskoj istini da Bog sluša vapaje svojih sinova i kćeri koji su u zemaljskom proputovanju.
Ako sudac pomaže obespravljenoj udovici samo zato da mu više ne dodijava, Bog je mnogo više spreman pomagati onima koji ustrajno i ponizno mole.
On je Otac sviju ljudi i poznaje svakog osobno. Nitko mu nije neznatan.
Zato Isus i kaže: »Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane, koji dan i noć vapiju k njemu, sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu odbranu. Ali kad Sin čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,7-8)

Isus straži od svojih učenika vjernost hranjenu ustrajnom molitvom i budnim iščekivanjem. On se boji za ustrajnost svoje crkvene zajednice i zato potiče na molitvu.
Stoga je molitva nužna i za pastoralno i misijsko djelovanje Crkve.
Tko zaista želi pomoći Crkvi da obnovi sebe i svijet, dosta je da pogleda ono što II. Vatikanski Sabor govori o molitvi i to o zagovornoj molitvi koju ljudi malo cijene.

Sada nam je posve jasno o čemu sv. Pavao apostol gleda najvažnije sredstvo kojim će netko postati »Božji čovjek«, a zatim prikladan za svako dobro djelo.
Molitva će svakoga, koji se prepusti njezinu vodstvu, usmjeriti prema Bogu i pripraviti ga na Kristov dolazak i na kraljevanje s njime. Tko se tako napuni molitvom i Božjim Duhom, taj će naći i upotrijebiti svaku prigodu da ljudima iznosi Božju riječ. I to je jedan znak vremena i neka nitko ne misli da je molitva manje potrebna i važna od bilo kojeg propovijedanja. Možda i jest naviještanje Božje riječi premalo uspješno, jer se oni koji je propovijedaju i koji je slušaju premalo pripravljaju molitvom koja jedina može svima osigurati Božju pomoć i uspješan učinak.

Zato sve nas sv. Pavao potiče da ostanemo u onome u čemu smo poučeni i čemu smo vjeru dali.
Stoga redovno čitanje i razmatranje spisa Staroga i Novoga Zavjeta čini crkvenog starješinu i ostale pripadnike Crkve »mudrima na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu.« (2 Tim 4,15).
Za kršćane knjige Svetog Pisma su riječ Božja zato što su nastajale pod utjecajem Božjeg nadahnuća.
Crkva ih je primila za svete i kanonske upravo zato što su nadahnuti spisi. Autor im je Bog ukoliko je poticao svete pisce da građu prikupe, rasporede i napišu.
A budući da je Sveto Pismo od Boga nadahnuto, ono se čita u bogoslužju Crkve »za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti« (2 Tim 4,16) i vjeri u Boga.

Prema tome – piše papa i svojoj poruci: »Drugi Vatikanski Sabor podsjeća da Bog želi posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno i bez ikakve međusobne veze, nego čineći od njih jedan narod: Mesijanski narod, kojemu je Krist Glava, a sabran je u Crkvi (usp. LG 9).
Crkva postoji u mjesnim zajednicama vjernika koje su povjerene brizi i vodstvu vlastitih pastira. Oni upravljaju njima vršeći – prema djelu svoje vlasti – službu Krista Pastira i Glave (usp. LG 28). Njihova je vlast i poslanje da naviještaju Evanđelje, da posvećuju Božji narod i da njime upravljaju.
Apostoli su naviještanjem Evanđelja nakon Duhova dozvali u život zajednice krštenih kojima su postavljali nadstojnike.
Ti su nadstojnici omogućili jedinstvo i odgoj u vjeri svakom pojedinom članu, slavljenje Euharistije, zajedništvo s apostolima i s drugim kršćanskim zajednicama.

To što su na početku širenja Crkve u svijetu činili apostoli, danas se nastavlja činiti preko misijske evangelizacije: doista, „da bi se zasadila Crkva i da bi rasla kršćanska zajednica potrebna su različite službe koje, izvedene iz same zajednice vjernika Božjim pozivom, treba da svi brižno podupiru i njeguju. U nju spadaju službe svećenika, đakona i katehista” (AG 15). (...)
„Za evangelizaciju svijeta ponajprije su potrebni evangelizatori. Stoga svi, počevši od kršćanskih obitelji, trebamo pogodovati nastojanju sazrijevanju specifično misionarskih zvanja, bilo svećeničkih i redovničkih, bilo laičkih. Pri tome trebamo upotrebljavati svako prikladno sredstvo, ne izostavljajući nikada molitvu kao povlašteno sredstvo prema izreci Gospodina Isusa: 'Žetva je velika, a radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju' (Mt 9,37-38).” (Christi fideles Laici 35). (Iz papine poruke za Misijski dan 1989.)

U tome će svima nama pomoći – kaže papa – Blažena Djevica Marija, Kraljica apostola i Majka svih naroda, uzor i potpora u misionarskom zalaganju. Njoj povjerava papa misijsku djelatnost Crkve i sve one koji posvećuju svoj život navještanju Kraljevstva Božjega i zasađivanju Crkve usred svijeta.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 17,8-13
Ps 121 (120)
2 Tim 3,14-4,2
Lk 18,1-8

- 07:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 30. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
BOG USLIŠAVA MOLITVE
SIROMAŠNA I PONIZNA ČOVJEKA

»Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

U prispodobi o nepravednom sucu i upornoj udovici Isus nas je poučio kako trebamo biti ustrajni u molitvi.
Danas u paraboli o farizeju i cariniku uči nas da naša molitva treba biti ponizna. Stoga nije toliko važno dolaziti u crkvu i prisustvovati bogoslužnim sastancima koliko je važno s kakvim raspoloženjem to činimo.
Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha.
To pravilo vrijedi za svakog pojedinca, ali isto tako i za čitavu zajednicu.
U toj zajednici, koju tvore svi okupljeni, moguće je duhovno jedinstvo i međusobno obogaćenje samo ukoliko su njezini članovi spremni da se svaki pojedinac što je moguće više oslobodi samoga sebe i svoje srce isprazni od umišljenosti i samoljublja da bi se ispunio Božjim Duhom.

Mnoge molitve koje su nam sačuvane u Bibliji svjedoče nam o takvom čovjekovom stavu. Ujedno sve te molitve sadržavaju priznanje da smo pred Bogom grešnici.
Stoga svjestan da pukim obavljanjem samih vjerskih obreda ljudi mogu steći krivo pouzdanje u same sebe, starozavjetni mudrac Sirah upozorava da bi sami izvanjski obredi bez raspoloženja duha i srca bili izrugivanje prave religioznosti i štovanja Boga.

Pred Bogom ne vrijedi »lijepo lice«. Bog ne priznaje čast staleža, naobrazbe, bogatstva, dobi.
»Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga.« (Sir 35,13)
Bog je pravedan i On štiti siromahe, udovice i sirote kojih će molitva uvijek zastalno prodrijeti oblake i doći do njega. Bog čuje vapaje ojađenih.

Zato nijedan čovjek se u molitvi ne smije hvaliti svojim duhovnim i materijalnim uspjesima, svojom pobožnošću i vrlinama.
Molitva iznad svega treba biti ponizna. Takvu molitvu Bog čuje i uslišava.
On uvijek uslišava molitvu siromašna i ponizna čovjeka, jer »on nema mira dok ona ne dođe do Boga, i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.« (Sir 35,17-18)

Prema tome pred Bogom koji nas dobro poznaje ne smijemo isticati svoje zasluge, već radije priznajemo svoj grijeh i svoju slabost.
Tako dugo dok sebe vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo i priznajemo svoje pogreške i nedostatke, Bog može nešto započeti s nama.
Ali onoga trenutka kada pokušavamo sebe prikazati boljim nego što jesmo, kada više Bogu nemamo ništa priznati o sebi, postajemo farizeji, nerealni ljudi kroz koje se Bog ne može očitovati u svijetu.
Zato i nama danas Isus osobno naviješta prispodobu o farizeju i cariniku, ne zato da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi samima.
U svakome od nas krije se farizej iz evanđeoske parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.

U stavu i ponašanju farizeja nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe i grešne ljude kojima je Bog spreman oprostiti.
Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik »kao ostali ljudi« ili »kao ovaj carinik« (Lk 18,11). Zatim ističe što jest, hvaleći se pred Bogom, da posti dvaput tjedno i da daje desetinu od uroda i prihoda za vjerske potrebe.
On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu.
Ipak njegova molitva nije bila uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih osoba.

Dok je carinik, svjestan svojega stanja, stajao izdaleka u hramu i ne usudivši se ni očiju podignuti k nebu kajao se za svoje grijehe.
Suzdržavala ga je ponizna savjest, ali ga je približavala iskrena pobožnost.
Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu.
Ne hvali se dobrim djelima, nego uzdiše govoreći: »Bože, milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13)

Bogu se svidjela poniznost carinika iako je živio u grijehu, a ne oholost farizeja koji je činio dobra djela.
Zato Isus zaključuje da je carinik »opravdan«, a ne farizej i nadodaje: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14)
A ta opravdanost se sastoji u uslišanju molitve i u oproštenju grijeha koje dariva jedini Bog.

Takva ponizna molitva pred Bogom izbavila je i sv. Pavla apostola »iz usta lavljih« (2 Tim 4,17). Bog ga je ne samo izbavio od njegovih progonitelja, nego mu je također dao snagu da pred sudom svjedoči za Kristovo Evanđelje i da se ono razglasi među sve narode.
Stoga se Pavao zahvaljuje Gospodinu Isusu što je stajao uza nj i što ga je krijepio da se po njemu »potpuno razglasi Poruka, te je čuju svi narodi.« (2 Tim 4,17)
To je »Poruka« o spasenju svih ljudi u Kristu raspetom i uskrslom. Tu »Poruku« spasenja i mi svaki put u Misi slušamo i u nju se zahvalno uključujemo.

Zato se apostol i ne boji smrti, jer je »dobar boj vojevao, trku završio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,7).
On je vazda bio vjeran onome koji ga je poslao i zato već za života misli na dan kad će sjedinjen s Kristom ući u njegovu slavu. Prolijevanjem svoje mučeničke krvi Pavao će počastiti Boga i pridonijeti spasenju ljudi.
Ali ni tu ne misli samo na sebe. On zna da ista nagrada čeka i druge kršćane.
Zato on traži od sviju nas da Isusov dolazak očekujemo s ljubavlju, a to znači s budnom čežnjom i s vjernošću.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 35,12-22
Ps 34 (33)
2 Tim 4,6-8. 16-18
Lk 18,9-14

- 07:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 31. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
S ISUSOM DOLAZI SPASENJE ČOVJEKU

»Reče mu na to Isus: „Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin. Da, Sin Čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno”.« (Lk 19,9-10)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija nas ponovo okuplja oko Isusa.
Po njemu je među nama prisutno Božje milosrđe i spasenje. Pozvani smo da sa zahvalnošću prihvatimo spasenje koje nam dolazi s Isusom i da obnovimo vjeru u milosrđe Božje prema svim ljudima.
Stoga otvorimo Bogu srce, dušu i svoje domove.
On će ih obasuti svojim darovima: u ovom sadašnjem vremenu nadom i obraćenjem, a u budućem radošću i konačnim spasenjem.

Zato pravi vjernik otkriva Božju nazočnost i njegovu ljubav u svim čudesnim djelima njegova stvaranja.
Sav je svijet pred Bogom kao zrnce praha i kaplja jutarnje rose koju suha zemlja upije netom na nju padne.
Uz to smo svi ljudi grešnici, a ipak Bog ne mrzi ni jedno biće koje je stvorio.
Jer da je »štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio« (Mudr 11,25).

Bog je, dakle, ljubitelj života i štedi sve u čemu je njegov besmrtni duh. Kad Bog mora i kazniti prijestupnike, on ih opominje, kori i kažnjava blago i to s nakanom da se ostave zloće i da se obrate njemu.
Bog u svojoj pravdi i moći ne pretjeruje.
»Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode.« (Mudr 12,2)

Glavni razlog Božje uzdržljivosti pri kažnjavanju jest ljubav prema svijetu koji je stvorio i uzdržava u postojanju.
»Ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, Ljubitelju života.« (Mudr 11,26)
Zato Bog ne prestaje ljubiti i kad pripušta prirodne nepogode ili bolesti. On to čini da bi ljudi snažnije doživjeli i prihvatili svoju ovisnost o njemu. Bog je milostiv svima, jer može sve »i kroz prste« gleda »grijehe ljudima da bi se pokajali« (Mudr 11,23).
»Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.« (Ps 145,8-9)

Tako Isus, koji je inače upozoravao na opasnost bogatstva, u današnjem Evanđelju opaža bogatog nadcarinika Zakeja na smokvi te mu izjavljuje da želi biti njegov gost za vrijeme boravka u Jerihonu. Koje iznenađenje za nj i za sve kad je Isus upro u njega svoj pogled i pozvao ga po imenu. Poziva ga da žurno siđe sa stabla i da ga primi u svoju kuću.
»Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.« (Lk 19,5)

Zakej žurno siđe sa smokve na koju se bio popeo te Krista prima u goste sav radostan, jer je u Isusovu postupku uvidio da Bog i njemu nudi u oproštenje.
Malo dobre volje čovjekove i puno milosti Božje izvelo je u Zakeju potpuni preokret.
Znao je čime će Isusu najviše ugoditi i polovicu svoga imanja određuje dati siromasima. No uz ljubav javlja se i pravednost koja traži da nadoknadi ako je koga zakinuo kod skupljanja poreza i carine.
Stoga u znak spremnosti da slijedi Isusa u nauci o odgovornoj uporabi materijalnih dobara, Zakej daje polovicu svoga imanja siromasima i spreman je četverostruko nadoknaditi onima koje je oštetio.
»Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« (Lk 19,8)

Ali Bog se ne da nadmašiti u velikodušnosti.
Zato Isus donosi spasenje ne samo domaćinu u čiju kuću ulazi nego i cijeloj njegovoj obitelji i tako ih sve pridružuje broju opravdanih i spašenih.
A onima koji su Zakeja zauvijek otpisali zato što je bio po zvanju carinik i koji prigovaraju Gospodinu što se svratio grešniku, Isus odgovara: »Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer i on je sin Abrahamov!« (Lk 19,9)

I ono što je Gospodin učinio Zakeju to je spreman udijeliti svima koji traže Boga i njegovo milosrđe i praštanje.
Stoga Isus završava općenitom tvrdnjom: »Ta Sin Čovječji došao je da traži i spasi što je izgubljeno!« (Lk 19,10)

U tome se sastoji sva bit kršćanskog poziva, odnosno poziva na vjeru u Krista Isusa. Biti dostojan kršćanskog poziva znači živjeti u skladu s darovima oproštenja grijeha te pridruženošću Kristu i Crkvi po krsnom preporodu.
Takav poziv traži »da se proslavi u vama Ime našega Gospodina Isusa – i vi u njemu – u skladu s milošću našega Boga i Gospodina Isusa Krista« (2 Sol 1,12).

Isus se proslavlja u nama vjernicima ako živimo po svojoj vjeri i svjedočki djelujemo među ljudima.
Mi kršćani znamo da ćemo jednog dana boraviti s našim Bogom u slavi na nebu.
Očekujući taj trenutak mi svojim radom nastavljamo djelo spasenja Isusa Krista ovdje na zemlji.
Zato Isus i u naše dane ulazi u kuće svojih vjernika i danas donosi spasenje pojedincima i obiteljima.
I svaki će od nas osjetiti njegovu ljubav, ako se imalo bude trudio da ga s radošću primi kao Zakej u svoj dom.
A ako ga zamolimo da se zajedno s nama vrati u tamne događaje našega života, on će u njih unijeti svjetlo i sasvim ih preobraziti.
On je i došao među nas da nas obnovi i očisti od naših grijeha.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 11,22-12,3
Ps 145 (144)
2 Sol 1,11-2,2
Lk 19,1-10

- 07:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 32. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
VJERA U PREKOGROBNI ŽIVOT
I USKRSNUĆE MRTVIH

»A da će mrtvi uskrsnuti, to i Mojsije kaza na mjestu 'o grmu', u kojem naziva Gospodina 'Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim'. A Bog nije Bog mrtvih, nego živih, jer za nj svi žive.« (Lk 20,37-38)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Na kraju liturgijske godine Crkva nam u čitanjima pruža neke odlomke Staroga i Novoga Zavjeta koji govore o svršetku vremena.
Bog, vjeran Savezu koji je sklopio s ljudima, do kraja će izvesti svoj naum spasenja. On će jednoga dana dokrajčiti sadašnje stanje i uspostaviti posvema nove odnose između sebe i svega stvorenja.
Tada će Bog savršeno vladati u svojim izabranima, primit će slavu koja mu pripada i bit će u punini ostvareno spasenje ljudi.

Zato nas današnja liturgija zove na obnovu naše vjere u uskrsnuće mrtvih i u život vječni.
Tko vjeruje u prekogrobni život, nije mu teško prihvatiti vjeru i sve što ona traži.
Tko ne računa da će opet oživjeti i primiti od Gospodara života nagradu ili kaznu prema tome kako je zaslužio, taj na zemlji nema prečeg posla nego da udovolji svojoj osobi i svim njezinim hirovima.

Vjera u prekogrobni život i uskrsnuće često postaje kamen spoticanja i dobrim kršćanima. Ipak je Krist svojim uskrsnućem da jamstvo i našega budućeg uskrsnuća.
Današnje Evanđelje po Luki nas treba učvrstiti u vjeri u uskrsnuće od mrtvih koja je pokolebana ili barem praktički zapostavljena sa strane premnogih naših suvremenika.
U tu nas vjeru najljepše uvodi mučeništvo makabejske braće s kojim je povezan najjasniji izraz starozavjetne objave o uskrsnuću.
Sedmorica braće Židova skupa s njihovom majkom podnose mučeništvo vjerni vjeri svojih otaca i postojani u nadi u uskrsnuće od mrtvih.
Osuđenici radije prihvaćaju nasilnu smrt nego izdaju djedovske vjere u Boga jedinoga, koji se objavio Izraelu i učinio ga svojim savezničkim narodom.
Umiru s nadom u uskrsnuće pravednika.
A njihovu progonitelju sirskom vladaru Antihou IV. Epifanu (175.-164. pr. Kr.) koji ih je htio prisiliti na otpad od vjere u pravoga Boga, jedan od sedmorice braće Makabejaca prije svoje smrti odgovori: »Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni.« (Mak 7,9)
Dok jedan drugi prije nego što je izdahnuo, reče ovo: »Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti – za tebe nema uskrsnuća na život!« (Mak 7,14)
I sam kralj progonitelj i njegova pratnja divili su se hrabrosti tolikoj tih neustrašivih mladića koji su prezirali muke i (hrabro) odvažno išli u smrt u obrani svoje vjere.

Isto tako sv. Pavao apostol u trenucima ostavljenosti i progonstva ostaje prožet pouzdanjem u Krista i potiče kršćane da ostanu nepokolebivi u svojoj vjeri očekujući konačni Gospodinov dolazak.
Govori o znakovima koji prethode paruziji i potiče vjernike na ustrajnost.
Bog nas ljubi i želi spasenje svih ljudi.
A uz tu Božju ljubav vjernicima je potrebna i Kristova postojanost. Spasit će se samo oni koji ustraju u vjeri do kraja.

Zatim apostol traži da vjernici mole za napredak Evanđelja u svijetu: »....da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo neumjesnih i opakih ljudi.« (2 Sol 3,1)
Koliko ljubimo svoju vjeru, toliko ćemo moliti da se ona širi po cijelome svijetu i da se tako slavi Boga.
Božji prijatelji moraju molitvom i radom smesti uporna nastojanja zlih ljudi koji se protive širenju kraljevstva Božjega i Kristova Evanđelja spasenja.

Ljudi odbacuju Božju riječ i neće da joj se otvore.
»Jer, nemaju svi vjere!« (2 Sol 3,2)
Pred Božjom riječju dijele se duhovi.
Pavla boli i peče ta činjenica da svi ne prihvaćaju vjeru, ali se uvijek iznova tješi: ako su ljudi nevjerni, Gospodin je vjeran. O Božjoj vjernosti on govori često i rado. To mu ulijeva nadu da će ipak Bog pobijediti kod mnogih koji su sada nevjerni, a još više da će on vjernike učvrstiti i sačuvati od Sotone.
Bog svoje neprestano prati, on ih ne samo čuva nego i sačuva od Zloga.

Bogu živimo do smrti i nakon smrti. On je sami život i ne dopušta da prijeđu u ništavilo ljudi koje je stvorio na svoju sliku i priliku. Gospodin nas nije ostavio u nedoumici o životu s onu stranu smrti.
U svome propovijedanju Isus utvrđuje našu vjeru u uskrsnuće od mrtvih.
Zato u Evanđelju Saducejima koji ismijavaju Kristov nauk i vjeru u uskrsnuće mrtvih, Isus odgovara: »A da će mrtvi uskrsnuti, to i Mojsije kaza na mjestu 'o grmu', u kojem naziva Gospodina 'Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim'. A Bog nije Bog mrtvih, nego živih, jer za nj svi žive.« (Lk 20,37-38)

Žive i oni koji su umrli. Bog živih ne okružuje se mrtvima. Čovjek živi za Boga: njegovo je bivstvo da postoji kako bi služio Bogu i njega slavio. Budući da ga je Bog pozvao u život, zato on i hoće da čovjek živi.
Svi žive Bogu, svi žive i postoje za njega. Živi tko za Boga živi.

Za praksu kršćanskog života osobito je važno da svoju vjeru u prekogrobni život povezujemo s Euharistijom.
Glavni smisao te nebeske hrane je da u nama uzdrži i razvija božanski život te da ga tako »sačuva za život vječni«. I ovozmeni život je naš, on je i temelj našeg nebeskog života. Tada ćemo »kao sinovi uskrsnuća« biti »anđelima jednaki« i zvati ćemo se sinovi Božji« (usp. Lk 20,36), jer ćemo svojega Boga gledati licem u lice onakva kakav jest.

U tom je pogledu važno ne samo osobno gledanje i vlastito upriličenje prema svojem konačnom i vječnom stanju, nego isto tako i svjedočanstvo koje se tim daje svojemu naraštaju da postoji prekogrobni život. S manjkavom i nedosljednom vjerom u prekogrobni život ruše se sve ograde, a pogotovo svi ideali; dok vjera ih podiže, uzdržava i osmišljuje.
Zato ne smijemo nikada suditi druge, već bratski moliti jedni za druge.
Ne potapljajmo onoga koji se utapa, nego mu pomozimo da ispliva na površinu i da dopliva do vječnoga cilja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Mak 7,1-2. 9-14
Ps 17 (16)
2 Sol 2,16-3,5
Lk 20,27-38

- 07:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GODINA C - 33. NEDJELJA KROZ GODINU

TRIDESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
GOSPODIN DOLAZI SUDITI
ŽIVIMA I MRTVIMA PO PRAVDI

»Svi će vas mrziti zbog moga imena. Ali vam ni jedna vlas s glave neće propasti. Svojom ćete postojanošću spasiti duše vaše.« (Lk 21,17-19)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Budući da ne znamo i da ne možemo znati kada će biti svršetak svijeta mnogi postaju bezbrižni i posve nemarni u shvaćanju ozbiljnosti života.
Od toga nas je Bog htio osloboditi i stoga nam objava Staroga i Novoga Zavjeta svršetak svijeta prikazuje tako strašnim slikama i potresnim riječima.
Tako Biblija zamišlja svršetak svijeta u ognju.

U prvom čitanju starozavjetni prorok Malahije najavljuje »Dan Gospodnji« kao vrijeme neizbježne kazne za zlikovce koji su umakli ljudskoj pravdi i kao vrijeme konačne pravde za pobožne.
Malahija naviješta da će Gospodnji dan biti užaren poput peći. Poput sunca Dan će Gospodnji biti svjetlo pravednicima, ali i oganj koji proždire one koji se udaljiše od njega. Dan Gospodnji će biti strašan za ohole i zlikovce koje prorok gleda kao strnjiku u vatri. Nisu htjeli imati Boga za Oca pa će ga imati kao Sudca.
Zato »dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve (Gospodin) nad vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice« (Mal 3,19).

A onima koji štuju Boga i boje se njegova svetoga imena i koji sada često žive kao u tami vjere i u tami trpljenja, njima Bog po proroku obećaje da će im kad on dođe, ogranuti sunce pravde. I oni će tada »gazit bezbožnike kao prah pod nogama« (Mal 3,21) i sudit će svima onima koji su u svom nasilju smatrali da su svemoćni, ne obazirući se niti na Boga čije su zapovijedi na zemlji stalno gazili niti na ljude koje su neprestano tlačili.
Zato prorok i poziva sve ljude i narode kao i svako stvorenje da slave Boga kada bude došao suditi zemlji i naplatiti svakome čovjeku po njegovim djelima i zaslugama.
Na to nas podsjeća i današnja Liturgija govoreći nam da ćemo se susresti s Bogom kao sucem pri završetku osobnog zemaljskog života i pri svršetku ljudske povijesti, na općem sudu kad Gospodin bude došao suditi pucima i narodima, živima i mrtvima po pravdi.

A na pitanje učenika kada će to sve biti i kada će se ispuniti njegove riječi, Gospodin Isus odgovara upućujući ih na razne znake koji će prethoditi propast Jeruzalema i svršetak svijeta.
Zatim ih upozorava na ono što je najvažnije, a to je da se ne daju zavesti od mnogih zlih ljudi koji će nastupiti u ime Kristovo kao lažni bogovi i krivi spasitelji.
»Pazite – odgovori im (Gospodin) – da ne budete zavedeni, jer će mnogi doći pod mojim imenom i reći: 'Ja sam' i: 'Došlo je vrijeme'. Ne idite za njima!« (Lk 21,8)

Mnogo se ljudi u svim stoljećima prevarilo vjerujući onima koji su obećavali ono što nisu mogli izvesti. Ima ih i sada u čitavome svijetu, u društvenim i crkvenim krugovima.
Zatim je Gospodin naveo pobune i ratove, velike potrese, pošasti i gladi, strahote i velike znakove na nebu. I toga je uvijek bilo i bit će još obilatije.
»Jer to se mora dogoditi najprije, ali nije odmah svršetak.« (Lk 21,9)

Ali za Kristove učenike do svršetka svijeta najvažnije je znati da će morati trpjeti zbog njegova imena.
Takva progonstva oni će doživjeti ne samo od strane vlastodržaca i mogućnika ovoga svijeta nego i od roditelja i braće, od rođaka i prijatelja. Isusovi učenici neće biti nigdje sigurni pa čak ni u svojoj obitelji.
Gospodin očekuje da u svim takvim prigodama svjedočimo za njega.
»Svi će vas mrziti zbog moga imena. Ali vam ni jedna vlas s glave neće propasti. Svojom ćete postojanošću spasiti duše vaše.« (Lk 21,17-19)

Jedino što se od svih nas traži i što će nas spasiti jest ustrajnost u vjeri i vjernost Kristu sve do kraja našega života. Stoga prepustimo Bogu i Kristu da nas oni vode i da oni budu suci našega života.
Ne trebamo mnogo misliti za samoobranu, jer će nam Gospodin nadahnjivati mudrost potrebnu za dane tjeskobe.
Zato ostavimo se dosadnih i bespotrebnih rasprava o svršetku svijeta i posvetimo se apostolskom djelovanju oko širenja kraljevstva Božjega među ljudima.
Tako naša vjernost Bogu bit će i naša životna radost, jer je duboka i trajna sreća postojano služiti Bogu koji je Stvoritelj svakog dobra.

To je i glavni razlog zašto sveti Pavao apostol strogo naređuje svim vjernicima da se klone svakog besposličenja i lijenosti. On sam im je svojim životom pokazao kako treba raditi i svojim rukama zasluživati kruh. Badava živjeti na tuđi račun znači živjeti neuredno, a to ne dolikuje kršćaninu koji mora znati da se vjersko uvjerenje obistinjuje u svakidašnjem životu i radu.

Svaki je rad ozbiljan posao i traži više-manje čitava čovjeka. Zbog kulturne i naravne sklonosti, kršćana iz Soluna ljenčarenju, sv. Pavao apostol im je htio ostaviti svoj primjer rada i dva puta spominje da ga moraju nasljeđivati.
On im nije samo tumačio vjerske istine, nego im je davao i konkretne upute za svagdašnji život.
Jednu kao da su zaboravili, a toliko puta ju im je ponavljao. Radi se o pravoj zapovijedi koju čovjeka uči zdrav razum, a učitelj vjere je eto i potvrđuje kao izraz Božje volje.
»Zbilja, kad smo bili kod vas, naredili smo vam ovo: ako tko neće da radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3,10)

Zato sada apostol još jedanput zapovijeda i u Gospodinu zaklinje one koji žive »neuredno« ništa ne radeći »nego dangube« »neka s mirom rade i svoj kruh jedu« (2 Sol 3,11-12).
A na drugom mjestu sv. Pavao obrazlaže potrebu rada, a to je da bi zdravi koji mogu raditi izdržavali sebe i svoje bolesne članove te da ne bi dangubili i neuredno živjeli.
Što je tko više Kristov taj obično marljivije i ustrajnije obavlja dužnosti svoga staleža.

Zatim postoji još jedan razlog rada za kršćanina: »...da ima što podijeliti s potrebnim.« (Ef 4,28). Ne samo u svojoj obitelji nego i u gradu i na svijetu.
Kod onih koji su u radnom odnosu ovo pomaganje potrebnih oduzima se u davanjima i prije nego prime plaću.
Uza sve to to dužni smo pomagati potrebne koje susrećemo, makar i ne bili odgovorni za bezbrojne potrebne na cijelome svijetu.
To od nas iziskuje vjera u Boga koji upravlja svijetom i koji će svima suditi pravedno i milosrdno.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mal 3,19-20a
Ps 98 (97),5-6. 7-8. 9
2 Sol 3,7-12
Lk 21,5-19

- 06:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2010., ponedjeljak

Trodnevnica sv. Antunu Pustinjaku

SLIJEDITI ISUSA KRISTA
TRODNEVNICA U ČAST SVETOG ANTUNA PUSTINJAKA

»I kaže mu: „Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mk 2,14)

Fra Angelico: Sveti Antun opat iskušavan zlatom

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Večeras započinjemo trodnevnicom u čast sv. Antuna Pustinjaka. Sv. Antun je rođen u Egiptu oko godine 250.
Kad su mu umrli roditelji, dobra je razdijelio siromasima, povukao se u osamu i tu je počeo provoditi pokornički život.
Današnje sveto Evanđelje po Marku govori nam o pozivu jednoga apostola Kristova.
Tako jednoga dana kad je Isus propovijedao Evanđelje spasenja i naviještao kraljevstvo Božje poučavajući ljude ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici i reče mu: »„Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mk 2,14)

Taj čovjek, carinik i bogataš s mjesta je prihvatio Kristov poziv, ostavio svoju službu i imanje i pošao za njim.
Ali tu milost zvanja on nije zadržao samo za sebe već se odmah dao na posao da bi što više ljudi pridobio za Boga i da bi što više svojih istomišljenika, odnosno carinika i grešnika privukao Spasitelju.
I kada je iz zahvalnosti za dobiveni dar zvanja jednoga dana pozvao Isusa i njegove učenike na gozbu u svoju kuću, skupa s njim se tu nađoše mnogi carinici i grešnici koji su očekivali Spasitelja. I kako kaže sv. Evanđelje: »Bilo ih je uistinu mnogo.« (Mk 2,15)

Taj stav i takvo ponošenje i djelovanje tog Kristova apostola puno je raveselilo i obradovalo Isusa Spasitelja ljudi koji je došao na ovaj svijet da spasi grešnike.
Zato Isus, pismoznancima i farizejima koji prigovaraju njemu i njegovim učenicima zašto se druže i jedu s carinicima i grešnicima, odgovara: »Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mk 2,17)

Tako nešto slično je učinio i sv. Antun Pustinjak.
Nakon smrti svojih roditelja kad je jednog dana išao na službu Božju u dom Gospodnji te je u srcu razmišljao radi čega su apostoli ostavivši sve pošli za Spasiteljem, čuo riječ Gospodinovu gdje kaže onom bogatom mladiću: Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa dođi i slijedi me i imat ćeš blago na nebu. Antunu se tako učinilo kao da su se radi njega čitale one riječi te iziđe iz doma Gospodnjeg, ode kući i razdijeli sve što je imao siromasima te se posveti pobožnom načinu života, te je pazeći na sebe strpljivo provodio strog način života.
Radio je svojim rukama, jer nije htio biti besposlen i tako hranio sebe i pomagao siromasima.
Često je molio, jer je naučio od Gospodina da valja nasamu moliti bez prestanka. A svi žitelji sela i čestiti ljudi s kojima se družio gledajući njegov sveti način života nazivali su ga Božjim prijateljem; pa su ga jedni voljeli kao sina, a drugi kao brata.
Kasnije se povukao u pustinju i tu se posvetio Bogu u pokorničkom načinu života. Imao je mnogo učenika koji su ga slijedili u njegovu načinu života molitve i pokore.
Za Crkvu je radio podržavajući one koje je Dioklecijan progonio i pomažući i svetog Atanazija u borbi protiv krivovjeraca arijevaca.
Postao je slavni otac monaha. Umro je godine 356.

Sveti Antun je učinio velike stvari i puno dobrih djela za bližnjega i za svu Crkvu jer se neprestano molio i razmišljao o riječi Božjoj.
A »živa je Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakog dvosjeklog mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4,12).
Zato nema stvorenja koje je skriveno riječi Božjoj, jer je sve »golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je dati račun« (Heb 4,13).

Sveti Antun, opat, iako je bio kušan svakovrsnim napastima đavola i životnim poteškoćama uvijek je ostao čvrst u svojoj vjeri u Isusa Krista i u pouzdanju u njegovu pomoć i milost.
Tako isto trebamo činiti i mi. Ne smijemo nikada gubiti pouzdanje u Boga i u njegovu milost i pomoć, nego u svim poteškoćama i nevoljama našega života trebamo se s vjerom, ufanjem i ljubavlju obraćati našemu Gospodinu i Bogu Isusu Kristu koji je za nas postao naš Otkupitelj i Spasitelj i zato kao Veliki Svećenik nas neprestano zagovara kod Boga Oca.
»Pristupajmo, dakle, smjelo Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!« (Heb 4,16)

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Heb 4,12-16
Ps 19 (18)
Mk 2,13-17

- 18:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Antun Pustinjak

SVETI ANTUN PUSTINJAK
(17. siječnja)

Cornelis Corneslisz Kunst: Prizori iz života sv. Antuna Opata

»Reče mu Isus: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom”.« (Mt 19,21-22)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo blagdan sv. Antuna, opata, Pustinjaka i slavnog oca monaha.
Sv. Antun se rodio u Egiptu oko godine 250.
Antun, dakle, bijaše Egipćanin, sin uglednih roditelja koji su posjedovali prilično imanje.
Budući da su i sami bili kršćani i on je bio kršćanski odgojen. Kao dijete je rastao kod roditelja i nije osim njih i roditeljske kuće ništa drugo poznavao. Samo je čeznuo za tim da u jednostavnosti srca boravi u svojoj kući i zato se nije ni trudio da bi išao u školu da nauči i pisati. Sa svojim je roditeljima ipak pohađao crkvu i uvijek se dolično ponašao.
Kao dijete je živio u osrednjim prilikama i zadovoljavao se onim što su mu roditelji pružali.

Nakon smrti svojih roditelja ostao je sam s jedinom sestrom koja bijaše još posve malena. Tada bijaše star kakvih dvadeset godina pa je sam preuzeo brigu za kuću i za sestru. Nije još bilo prošlo ni šest mjeseci od smrti njegovih roditelja kad je po svom običaju jednoć išao u crkvu te se povukao u sebe i razmišljao; kad je tako odlazio i vraćao se, razmišljao je kako su apostoli ostavili sve i pošli za Spasiteljem (usp. Mt 4,20), kako su vjernici u apostolskim vremenima prodavali svoj posjed, a dobivenu svotu donosili i stavljali apostolima do nogu da bi je razdijelili među one koji su trpjeli neimaštinu (usp. Dj 4,35) i kako im je lijepa nagrada pripravljena na nebesima (usp. Kol 1,5). S takvim je mislima jednom unišao u Božju kuću, i desilo se da je upravo bilo čitano Evanđelje, te je čuo kako Gospodin govori bogatašu: »Hoćeš li biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu! A onda dođi i idi za mnom.« (Mt 19,21-22)

Antun je to tako doživio kao da Bog upravo njega podsjeća na te svete ljude i kao da je taj evanđeoski odlomak bio pročitan baš poradi njega. Smjesta je napustio i Crkvu i porazdijelio svoj posjed što ga je naslijedio kao baštinu među svoje sumještane, a bilo je toga oko tri stotine jutara plodne i vrlo lijepe zemlje. Htio je, naime, da ni najmanja količina toga ne bude na teret ni njemu ni sestri. Cjelokupnu je svoju pokretnu imovinu rasprodao i tako prikupio lijepu svotu novca. To je razdijelio siromasima, a na stranu je stavio manju svotu jer je imao u vidu potrebe svoje sestre.

I opet je jednom zgodom posjetio Crkvu te je čuo kako Gospodin govori u Evanđelju: »Ne budite zabrinuti za sutra!« (Mt 6,34)
Nije više sebi dopustio nikakva odugovlačenja, nego je odmah izišao iz Crkve te je ostatak novca razdijelio potrebnicima. Sestru je povjerio poznatim, povjerljivim djevicama i smjestio u njihov dom da je odgoje. Sam se od tada počeo baviti pokorom i trapnjom pred svojom kućom, na sebe je pazio i sa sobom strogo postupao. Onda još u Egiptu nije bilo mnogo samotišta, a isto tako monah nije uopće ništa znao o velikoj pustinji.
Svatko tko je htio raditi na svome duhovnom usavršavanju nije oko toga nastojao se udaljiti daleko od svoje kuće i boravio je sam.
Tu je proveo početak trapničkoga života i učvrstio se u svojoj odluci da se više neće vraćati svojoj očevini niti će više misliti na svoje rođake.
Svu je svoju čežnju i sav svoj žar usmjerio prema nastojanju oko trapnje.
Uz to se bavio i mučnim poslovima, jer je čuo riječi: »Tko ne radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3,10). Jedan je dio zarade trošio na kruh, a drugi je upotrijebio za siromahe.
Budući da je naučio da čovjek mora sam za sebe neprestano moliti, ustrajno je molio (usp. Mt 6,6; 1 Sol 5,17). Prigodom čitanja Svetog Pisma bio je pažljiv da mu nije izbjegla nijedna riječ; štoviše, sve je zadržao u sebi (usp. Lk 8,15) i tako mu je njegovo pamćenje nadomještalo knjige.

Tako je Antun živio i svi su ga voljeli. Sam se vrlo rado podvrgavao revnim ljudima koje je posjećivao i gledao je kako bi od svakoga nešto naučio što bi mu moglo koristiti za kreposno napredovanje u životu.
Kod svih zajedno mu je bila upadna predanost Kristu i njihova uzajamna ljubav. Time obogaćen vraćao bi se natrag u svoje trapničko boravište.
Što je primio od svakog pojedinog, to je zatim u sebi objedinio i nastojao nasljedovati kreposti sviju.
To je ostvario u toliko mjeri da nikoga nije ražalošćivao, nego su ga svi radosno susretali. Seljaci su ga, a napose oni bogatiji s kojima je dolazio u doticaj, prema onome kako su ga viđali, nazivali Božjim miljenikom. Jedni su ga od njih voljeli kao sina, a drugi kao brata.

Đavao, pun mržnje i zavisti; nije nikako mogao toga trpjeti što mora gledati tako postojana mlada čovjeka. Što je već i prije poduzimao, to je pokušao i protiv njega. Prije svega se dao na to da bi ga odvratio od trapnje pa je zato u njemu nastojao razbuditi sjećanje na njegovo imanje, zatim brigu za sestru: dozivao mu je u pamet susretanje s rodbinom, razbuđivao je u njemu pohlepu za novcem i častohleplje, raznoliko sladokustvo i druge životne radosti, a pri tome mu je živo predočivao kako je oporno njegovo vježbanje u krepostima; upozoravao ga je na slabost tijela i na dugotrajnost vremena.
Napadao ga je noću, a preko dana je to nastavljao tako da su i oni koji su Antuna susretali opažali dvoboj što ga mora voditi s đavlom.

Đavao mu je u dušu ubacivao nečiste misli, a Antun ih je rastjerivao svojom molitvom.
Onaj ga je izazivao, a on je svoje tijelo zaštićivao vjerom, molitvom i postom. Bijedni je đavao sebi priuštio i to da mu se noću ukazao kao žena i poduzimao sve što mu je bilo moguće samo da bi Antuna zaveo. On je, međutim, mislio na Krista i na plemenitost duše što ju je po njemu stekao, imao je na pameti njezinu duhovnu narav i tako je gasio živu žeravicu đavolskih opsjena.
Antun je to napasniku suprostavljao pa je tako kroz kušnje prolazio nepovrijeđen. Tako je sve to svršavalo neprijatelju na sramotu.
Tako je onaj, koji se drznuo poželjeti da bi bio jednak Bogu sada po mladom čovjeku postao ruglom.
Antunu je pomagao Gospodin koji je poradi nas postao čovjekom i koji je u tijelo utisnuo biljeg protiv đavla tako da svaki onaj koji se bori u istini može reći: »Ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15,10).

Ovo bijaše Antunova silna pobjeda nad đavlom ili, bolje rečeno, ovo Antunovo divno djelo je bio zahvat našega Spasitelja »koji osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu« (Rim 8,3-4).
Tako je skoro punih dvadeset godina živio u samoći kao trapnik. Nikada nije izlazio, a ljudi su ga viđali samo rijetko kada. Tu su ga mnogi vrlo iskreno željeli nasljedovati u njegovoj trapnji.
Pojaviše se tu i neki drugi od njegovih znanaca koji su provalili i silom izdigli vrata.
Tako je Antun izišao kao iz nekoga svetišta posve udubljen u duboka otajstva, posve prodahnut Bogom. Tada se prvi put izvan zidina pokazao onima koji su došli k njemu.

Gospodin je mnoge od nazočnih koji su imali kakvu tjelesnu bolest njegovim posredovanjem izliječio, a neke druge je opet oslobodio od zloduha.
Gospodin je našem Antunu podijelio dar prijateljskog saobraćanja s ljudima pa je tako tješio mnoge ožalošćene a druge je, koji su međusobno bili zavađeni, izmirio tako da su se čak i sprijateljivali. Svima je, međutim, naglašavao kako ništa zemaljsko ne smiju pretpostavljati ljubavi Kristovoj. U svome je poučavanju slušaoce poticao kako uvijek trebaju imati na pameti buduća dobra i čovjekoljublje što nam ga je Bog iskazao, kad »ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas
predao« (Rim 8,32).
Mnoge je pridobio da su se posvetili pustinjačkom načinu života. Tako tada nastaše na gorama samostani i pustinju napučiše monasi – samotnjaci koji su sve ostavljali što su imali o opredijelili se za život u nebu (usp. Heb 12,23).

Jednog je dana izišao van, svi se njegovi monasi okupiše oko njega i zaželješe od njega čuti govor. Nato im je on egipatskim (-koptskim) jezikom progovorio.
»Samo nas Sveto Pismo dovoljno poučava. Dobro je, međutim, ako mi jedni druge hrabrimo u vjeri ...
Vi treba da poput djece sve iznosite pred Oca (nebeskoga) i da mu reknete sve što znate. Napose je potrebno da svi svoju vjernost usmjerite na to da ne napuštate ništa od onoga što ste jednom započeli, a u naporima da ne gubite srčanosti i da ne govorite. (...)
Potičimo, naprotiv, dobru volju kao da svakog dana započinjemo iznova. Ljudski je život, naime, odviše kratak ako se mjeri s vječnošću koja nas čeka.
Tako naš vremeniti život nije ništa nasuprot vječnome životu. I ako svoju borbu vodimo na zemlji, nećemo tada svoju baštinu primiti na zemlji, nego se naša obećanja nalaze u nebu. I napokon, kad napustimo raspadljivo tijelo, ponovno ćemo ga primiti kao neraspadnuto.
Zato nećemo popuštati (...), jer „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (Rim 8,18).
I gledajući na svijet, nećemo misliti da smo se odrekli velikih i mnogih stvari.
Pa kad bismo bili gospodari cijele zemlje i kad bismo se odrekli cijele zemlje, to bi bilo bezvrijedno u usporedbi s nebeskim kraljevstvom koje nas čeka. Zato onda radije pribavljajmo ono dobra koja možemo uzeti sa sobom kao što su razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost, uviđavnost, ljubav, briga za siromahe, vjera u Krista, blagost i gostoljubivost.
Na temelju svega toga treba da u sebi učvrstimo uvjerenje kako ne smijemo ništa popuštati napose onda kad promislimo da smo sluge Gospodinove i da Gospodinu moramo služiti.
Zato odlučno ustrajmo u dobrim djelima i ne budimo nemarni.
Gospodin će nam u tome pomagati kao što stoji napisano: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28).

Da ne postanemo – nemarni, bit će nam korisna apostolova riječ: „Dan za danom umiremo” (1 Kor 15,31). Budemo li, naime, i mi tako živjeli, kao da bismo imali svakoga dana umrijeti, onda nećemo griješiti. Ta nam je riječ rečena i zato da bismo, kad svakoga dana ustanemo, smatrali da nećemo doživjeti večeri, a isto tako i kad legnemo na počinak, treba misliti i na to kako se možda nećemo više probuditi. Naš je, naime, život po prirodi nesiguran, i Božja nam ga providnost danomice dodjeljuje. Budemo li se tako držali i prema tome postupali, nećemo upadati u grijeh, nećemo ni za čim težiti, nećemo se ni na koga srditi, nećemo na zemlji skupljati nikakva blaga.
Budemo li svakoga dana očekivali smrt, ne budemo li ništa posjedovali i budemo li svima sve opraštali, bit ćemo sigurni. Nećemo nipošto dopustiti da nas zaskoči požudna želja, za nekom ženom ili za nekim drugim nečistim užitkom.
Tomu ćemo se uklanjati kao od nečega što na sebi nosi biljeg prolaznosti te ćemo nastojati da uvijek budemo puni borbenoga žara i mislit ćemo na dan suda.
Moramo se boriti da u nama ne zavlada srdžba niti da u nama ne dođe do prevlasti požuda: „Ako požuda začme, rađa grijeh, a grijeh izvršen rađa smrt.” (Jak 1,15)
Budemo li tako živjeli, sigurno ćemo biti razboriti i, kao što je napisano, 'zaštiti ćemo svoje srce' (Izr 4,23) i osigurati život vječni.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 58,6-11
Ps 1,1-2. 3. 4. 6
Mt 19,16-26

- 18:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVETI FRANJO ASIŠKI

SVETI FRANJO ASIŠKI
(4. listopada)
UTEMELJITELJ REDA MALE BRAĆE

Francesco Albani: Sveti Franjo se klanja pred Djevicom i djetetom Isusom

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Crkva danas slavi blagdan Sv. Franje Asiškog, Đakona svete Crkve katoličke, utemeljitelja triju franjevačkih redova (Male Braće, Klarisa i Svjetovnog Franjevačkog reda) i glavnog zaštitnika Italije, njegove rodne domovine.
Sv. Franjo, kako već svi znate, rodio se u Asizu 1182. godine. Nakon bezbrižne mladosti, u 24. godini svojega života, u crkvi sv. Damjana čuo je glas Krista raspetoga sa križa koji ga je pokazivao da ga slijedi i da popravi njegovu kuću. Od tog časa Franjo se odrekao svakog zemaljskog dobra da bi se mogao potpuno posvetiti Bogu s jedinom brigom da »živi po zakonu svetoga Evanđelja« nasljedujući u svemu Krista siromašnoga i poniznoga.

Franjo napušta svoje mladenačko društvo i svijet, prihvaća doslovce riječi svetoga Evanđelja i postaje živa slika siromašnog Krista koji u svemu nastoji izvršiti svetu volju Božju. A kada su ga neki njegovi drugovi iz mladosti počeli slijediti na novom životnom putu obraćenja i pokore, Franjo osniva 1209. god. novi redovnički red koji iz poniznosti naziva »Red Male Braće«. Zatim skupa sa sv. Klarom utemeljuje i drugi red, nazvan »Siromašne Dame« ili Klarise i konačno treći Red, odnosno Svjetovni Franjevački Red za sve one koji žive u svijetu.

Dvije godine prije svoje smrti, na brdu Verna, Franjo je od Krista primio najveći dar (privilegij) svetih stigmata (rana) koje su ga i u tijelu učinile potpuno sličnim Raspetome. Umro je u crkvici svete Marije – Gospe od anđela navečer 3. listopada 1226. godine položen gôl na goloj zemlji.
Dvije godine nakon njegove smrti, Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim i 1230. g. Franjino tijelo bilo je pokopano ispod oltara nove Bazilike podignute u čast toga velikoga Sveca u Asizu.
A sv. Otac papa Pio XII. Proglasio ga je 1939. skupa sa sv. Katarinom Sijenskom glavnim zaštitnikom Italije.

Novi oblik svetosti kojom je živio Franjo Asiški raširio se cijelim svijetom preko njegovih sljedbenika i sjedinjuje sve one koji daju prednost »duhu« iznad »slova« i »ljubavi« prije »pravde«.
Njegovo misionarsko djelovanje i evanđeosko propovijedanje »Mir i Dobro« prodrli su u srca naroda i društvenih klasa koji su vrlo često bili u međusobnim ratovima.
Malo je ljudi koji su imali toliko utjecaja na društvo svojega vremena i kroz povijest čovječanstva kao što je bio sv. Franjo Asiški.
Njegov optimistički pogled na svijet izražen u »Pjesmi brata sunca«, njegova ljubav prema »Gospi Siromaštva«, njegov evanđeoski duh unutrašnje i dinamične obnove u potpunoj pripadnosti Crkvi jesu prave i žive poruke također i današnjem svijetu.

Sveti Franjo je bio zaista velik među svojom braćom i ukras svoga naroda.
Uistinu on »je za svoga života popravio Dom Božji, u svoje je vrijeme učvrstio Hram« (Sir 50,1) kada je od samoga Krista bio pozvan da obnovi Crkvu koja je bila već u opasnosti da se sruši. On, osnivajući tri franjevačka Reda »u brizi da narod izbavi od propasti, utvrdio je grad »protiv opsade« (Sir 50,3) neprijateljeve.
»Kako li krasan bijaše, okružen mnoštvom ljudi, kad bi izašao iza zastora Doma?« (Sir 50,5) Gospodnjeg, odnosno poslije svakoga intimnoga razgovora sa svojim Gospodinom.
Poslije svake molitve i razgovora sa svojim Bogom, Franjo bi bio: »Kao zvijezda Danica među oblacima, i kao mjesec pun; kao sunce koje obasjava Hram Svevišnjega« (Sir 50,6-7).

Sveti Franjo Asiški je mogao uistinu reći za samoga sebe ono što je nekoć sv. Pavao apostol rekao o sebi: »Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.« (Gal 6,14)
Franjo se toliko bio preobrazio i suobličio svome Gospodinu da je od Krista samoga primio posljednji pečat »stigmata«, tj. »na svome tijelu biljege Isusove« (Gal 6,17) je nosio.
A to su bili biljezi Isusovih svetih rana.

Sveti Franjo je dostigao toliku savršenost i svetost života samo zato što je bio ponizan i malen pred svojim Gospodinom.
Stoga sami Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista objavio je Franji, kako govori današnje sv. Evanđelje po Mateju, sve svoje božanske tajne koje je »sakrio od mudrih i umnih« (Mt 11,25) ovoga svijeta.
Da, svidjelo se Ocu nebeskome objaviti Franji tajne svoje ljubavi jer je on bio malen u očima ovoga svijeta.
Otac nebeski otkrio je dakle Franji, da njegov Sin Isus Krist i naš Gospodin je jedini »Put« koji nas vodi k Bogu, jedina »Istina« u kojoj se nalazi spasenje i jedini »Život« koji nam dolazi od Boga.
A sve je to tako zato što je Otac sve što ima predao Sinu »i nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti« (Mt 11,27).

Sveti Franjo je dakle dobro shvatio da samo u Kristu Sinu Božjemu, nalazi se naše spasenje i da samo Njegova riječ, tj. riječ Evanđelja Isusova jest riječ vječnoga života.
Zato je Franjo čvrsto odlučio da živi »doslovce« po normi sv. Evanđelja nasljedujući u svemu Krista siromašnog i poniznog.
On je zaista uzeo »jaram« Kristov na sebe pokorivši se u svemu riječima sv. Evanđelja i tako je u svome životu iskusio da je »jaram Isusov sladak i breme njegovo lako« (usp. Mt 11,29-30).
Franjo je sve naučio od Krista koji je »krotka i ponizna srca« (Mt 11,29) i u njemu je uvijek nalazio pravi odmor u svakom trenutku svojega života i nakon svakidašnjega umora.

Fra Angelico: Žalovanje nad sv. Franjom

Svi mi koji danas slavimo blagdan sv. Franje Asiškoga trebamo naučiti od njega kako se ljubi Bog i kako treba ljubiti Isusa Krista, Sina Božjega i našega Boga i Gospodina živeći po njegovu Evanđelju, jer je to Evanđelje našega spasenja.
Također i mi, ako se uistinu želimo spasiti, moramo činiti ono što je i sv. Franjo činio, tj. moramo živjeti »doslovce« po normi sv. Evanđelja nasljedujući u svemu Krista siromašnoga i poniznoga.
Ako tako budemo činili i radili i ako budemo živjeli po zakonu Kristova Evanđelja onda ćemo i mi jednoga dana skupa sa sv. Franjom uživati u slavi Oca nebeskoga u vječnoj domovini.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 50,1. 3-7
Ps 16 (15)
Gal 6,14-18
Mt 11,25-30

- 18:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trodnevnica svetom Antunu Padovanskom 1

TRODNEVNICA U ČAST SV. ANTUNA PADOVANSKOG
(Subota: IX. kroz godinu)

Bartolom Esteban Murillo: Sveti Antun Padovanski s Djetetom

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Večeras započinjemo trodnevnicu u čast sv. Antuna Padovanskog, svećenika redovnika, velikog sveca i crkvenog naučitelja.
Sv. Antun se rodio u Lisabonu u Portugalu potkraj XII. stoljeća. Primljen je u kanonike redovnike sv. Augustina, a malo zatim, nakon svećeničkog ređenja, prešao je među Malu braću, da se posveti vjerovjesništvu u Africi.
No zapalo ga je propovijedanje u Francuskoj i Italiji gdje je postigao velike plodove i obratio mnoge krivovjerce.

U kratkom vremenu svojih trideset šest godina života on je bio izvrstan sijač Riječi Božje sv. Pisma kojega je svega na pamet poznavao i veliki propovjednik i širitelj kraljevstva Božjega.
Kad je u svojoj 25. godini života iz Augustinskog reda prešao u franjevački red živio je u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje sv. Pisma.
Odmah mu je bila povjerena propovijednička služba te je od 1222. do 1224. propovijedao po gornjoj Italiji, posebno u Riminiju i Milanu, pobijajući krivovjerja, potom tri godine u južnoj Francuskoj (1225. - 1227.) protiv Albigenza te opet u gornjoj Italiji, na kraju u Padovi.

Kao što je Isus bio žestok i strašan protiv farizeja i pismoznanaca, kako smo to čuli u današnjem sv. Evanđelju po Marku (Mk 12,38-44), tako isto sv. Antun je strašno ustao protiv lažnih učitelja koji su narod Božji zavodili u krivovjerje.
Takve oholice ne traže slavu Božju niti dobro bližnjega, nego svoju osobnu čast, korist i dobitak. A što je najgore i strašnije da ti lažni proroci i učitelji nastupaju u ime Božje i sve to povezuju s Bogoslužjem. Ne samo što gaje samoljublje prema samima sebi, nego oni čitavo sveto Pismo i kult preokreću upravo na nakazan način. Od njega oni prave sredstvo za stjecanje materijalnog bogatstva kod čega u lakoumnosti i požudi iskorištavaju bližnjega.
Takvih lažnih učitelja, nažalost i danas ima puno u svijetu pa čak i u našim krajevima i sredinama, kao što su svjedoci Jehove i razne krivovjerne protestantske sekte.
Oni najviše svojih žrtava ubiru među bolesnim, psihičkim nestabilnim i vjerski slabopoučenim kršćanima. Sve te lažne učitelje i zavodnike i sve one koji ih slijede, - kaže Isus -, stići će oštra osuda (usp. Mk 12,40).

Zbog izvanredne njegove teološke spremnosti sv. Franjo je imenovao sv. Antuna učiteljem teologije u svome Redu.
Tu je službu sv. Antun započeo u Bologni, gdje je postavio temelje poznatoj franjevačkoj teološkoj školi, a nastavio ju je u južnoj Francuskoj.
Od spisa sačuvane su mu dvije zbirke propovijedi.
Posebno je značajno šest govora o Marijinim blagdanima.
U posljednjoj godini života održao je znamenite korizmene propovijedi u Padovi, a nakon Uskrsa je propovijedao u okolici.
Tu je umro od vodene bolesti od koje je dulje bolovao.
Umro je u Padovi 1231. god. gdje je i pokopan i u čiju čast je sagrađena velika Bazilika u kojoj se nalazi i grob sv. Antuna.

Sveti Antun nije samo bio učen čovjek i veliki propovjednik, nego je to bio i čovjek poniznosti, siromaštva, strpljivosti, poslušnosti, posta, molitve i dobrih djela.
On je bio ispunjen Duhom Božjim. To se jasno očitovalo i u njegovim riječima i djelima.
»Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim – piše sv. Antun – govori različitim jezicima.
Različiti jezici jesu različita svjedočanstva za Krista, kao što su poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. O njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom.
Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima. Stoga nas stiže prokletstvo Gospodnje koji prokle smokvu na kojoj ne nađe ploda, nego samo lišće.« (Iz Propovijedi svetog Antuna Padovanskog, prezbitera, 1, 286)

Dobra djela, ljubav i milosrđima, posebno prema bijednima i nevoljnima svake vrste, svjedočili su pred Bogom o dobroti o pravednosti sv. Antuna kao i za Tobiju...
Malo se koje dobro djelo u Starom i Novom Zavjetu hvali koliko milostinja i djela ljubavi i milosrđa prema bližnjemu i za ta dobra djela Bog je obećao preobilnu nagradu na ovome i drugom svijetu.
Tobijina dobra djela koja je anđeo iznosio pred Boga govore nam kako Bog vodi računa o svemu što ljudi čine i govore.
Ali ta Tobijina dobrota, koju je označavalo već njegovo ime (tob = dobar, pošten) morala je biti iskušana u vatri trpljenja. To je bilo potrebno upravo stoga jer je Tobija Bogu bio drag. A nešto se kuša samo dok se ne iskuša, pa je i Božja kušnja dobrih i svetih ljudi samo privremena, a onda slijedi njihova još veća nagrada.
Dokaz je toga postupka i dolazak arkanđela Rafaela kojega je Bog poslao Tobijinoj obitelji za toliko usluga.
Anđeo Božji je starom Tobiji ne samo vratio izgubljeni vid, nego je njemu i njegovima u mnogočemu otvorio i oči duha mnogo više nego su im bile prije njegova dolaska.

Isto tako je činio i sveti Antun Padovanski sa svima onima kojima je milošću Božjom na čudesan način povraćao duševno i tjelesno zdravlje.
Kad bi god ljude ozdravljao od tjelesnih bolesti, otvarao bi im oči srca i duše i govorio bi im skrovito kao arkanđeo Rafael Tobiji: »Blagoslivljajte Boga nebeskoga i hvalite ga pred svima živima što vam je iskazao svoje milosrđe!« (Tob 12,6)
Pozivao je ljude na obraćenje i poticao ih je da se klone grijeha, govoreći im: »A koji čine grijeh i bezakonje, dušmani su sami sebi.« (Tob 12,10)
Vrijeme je dakle da se vratimo onome koji nas je stvorio, otkupio i spasio i da blagoslivljamo Boga za sva dobročinstva njegova.

Kao i svaki miljenik Božji, tako je i sv. Antun Padovanski bio kušan svakojakim nevoljama, mukama i tegobama života kao i bolešću koja je još u ranoj dobi pokosila njegov život.
Nije se bila navršila ni godina dana nakon njegove smrti, a sv. Crkva ga je već proglasila svetim i uzdigla na čast oltara. Godine 1946. proglašen je također i crkvenim naučiteljem.
Uz njegov su zagovor vezana mnoga duhovna i tjelesna ozdravljenja i drugi oblici pomoći ljudskoj nevolji i bijedi već za njegova života, a još više poslije smrti sve do danas. Molimo se dakle sv. Antunu Padovanskom da nam pomogne svojim molitvama i zagovorom kod Boga i Majke Božje i majke naše Marije da i mi možemo biti kao i on pravi Kristovi učenici i vjerni suradnici Božji u širenju kraljevstva Božjeg među ljudima: kraljevstva istine i pravde, ljubavi i mira, života i spasenja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Tob 12,1. 5-14.20
P. Ps: Tob 13,2. 6. 7. 8.
Mk 12,38-44

- 18:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trodnevnica svetom Antunu Padovanskom 2

TRODNEVNICA U ČAST SV. ANTUNA PADOVANSKOG
(Utorak: X. kroz godinu)

Sveti Antun Padovanski

»Vi ste sol zemlji. ...
Vi ste svjetlo svijetu. ...
Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13. 14. 16)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Nalazimo se u trodnevnici sv. Antuna Padovanskog i neposredno pred njegov blagdan.
Sv. Antun se rodio u Lisabonu u Portugalu potkraj 12. stoljeća. Primljen je u kanonike redovnike sv. Augustina, a malo zatim nakon svećeničkog ređenja, prešao je među Malu braću, da se posveti vjerovjesništvu u Africi.
No zapalo ga je propovijedanje u Francuskoj i Italiji gdje je postigao velike plodove i obratio mnoge krivovjerce.

U kratkom vremenu svojih trideset šest godina života on je bio izvrstan sijač Riječi Božje sv. Pisma kojega je svega na pamet poznavao i veliki propovjednik i širitelj kraljevstva Božjega.
Kada je u svojoj 25. godini života iz Augustinskog reda prešao u franjevački red živio je u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje sv. Pisma.
Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba te je od 1222. do 1224. propovijedao po gornjoj Italiji, posebno u Riminiju i Milanu, pobijajući krivovjerja, potom tri godine u južnoj Francuskoj (1225. - 1227.) protiv Albigenza te opet u gornjoj Italiji, na kraju u Padovi.

Kao što je Božji čovjek i prorok Ilija žestoko i strašno ustao protiv lažnih i krivih Baalovih proroka i sve ih poubijao tako isto sv. Antun je bio strašan na riječi i djelu protiv lažnih učitelja koji su narod Božjih zavodili u krivovjerje. Takve nadute oholice ne traže slavu Božju niti dobro bližnjega, nego svoju osobnu čast, korist i dobitak.
A što je najgore i najstrašnije jest to što svi ti lažni proroci i učitelji se zaodijevaju kao vukovi u janjeće runo te nastupaju u ime Božje i sve to povezuju s bogoslužjem da bi što više ljudi zaveli i uhvatili u svoje mreže.
Ne samo da gaje samoljublje prema samima sebi, nego oni čitavo sv. Pismo i kult preokreću upravo na nakazan način. Od njega oni prave sredstvo za stjecanje materijalnog bogatstva kod čega u lakoumnosti i požudi iskorištavaju bližnjega.
Takvih lažnih učitelja, nažalost, ima i danas puno u svijetu pa čak i u našim krajevima i sredinama, kao što su svjedoci Jehove i razne krivovjerne protestantske sekte. Oni najviše svojih žrtava ubiru među bolesnim, psihički nestabilnim i vjerski slabo-poučenim kršćanima. Sve te lažne učitelje i zavodnike ljudi i sve one koji ih slijede stići će, kaže Isus, oštra osuda i vječna kazna (usp. Mk 12,40).

Sv. Antun nije bio samo učen čovjek i velik propovjednik, nego je to bio i čovjek poniznosti, siromaštva, strpljivosti, poslušnosti, posta, molitve i dobrih djela. On je bio ispunjen Duhom Božjim. To se jasno očitovalo i u njegovim riječima i djelima.
»Onaj koji je ispunjen Duhom Svetim, - piše sv. Antun -, govori različitim jezicima. Različiti jezici jesu različita svjedočanstva za Krista, kao što poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost. O njima govorimo kad ih drugima pokazujemo životom. Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka progovore djela. Prepuni smo riječi, a prazni djelima.« (Iz Propov. 1,226)

Dobra djela, ljubav i milosrđe koje je iskazivao prema ljudima, posebno prema bijednima i nevoljnima svake vrste, svjedočili su pred Bogom o dobroti i pravednosti sv. Antuna (kao i za proroka Iliju).
Malo se koje dobro djelo u Starom i Novom Zavjetu toliko hvali koliko milostinja i djela ljubavi i milosrđa prema bližnjemu i za ta dobra djela Bog je obećao preobilnu nagradu na ovome i drugom svijetu.
Zato je Bog obilato nagradio udovicu iz Sarfate Sidonske koja je Iliji proroku dala malo vode da se napije i komadić kruha da pojede, te je tako spasio od sigurne smrti od gladi nju i njezina sina.
»Ode ona i učini kako je rekao Ilija i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koji ju Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije.« (1 Kr 17,15-16)

Tako je udovica iz Sarfate, postala slika Crkve koja je povjerovala Kristovoj riječi i ugostila ga kad ga je židovski narod odbacio (usp. Lk 4,24-26).
Krist traži gostoprimstvo u srcu ljudi, a u stvari je On onaj koji ugošćuje i uzdržava one koji vjeruju u njega: »Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti.« (Iv 6,35)
Za sebe i za svoju djecu Crkva ne traži drugo nego da živi u svjetlu Božje milosti znajući da će joj sve drugo biti dodano (usp. Mt 6,33).

Ako mi kršćani budemo činili sve što Krist od nas traži, odnosno ako budemo siromašni i milosrdni, blaga i čista srca, mirotvorci i u svakom progonstvu radosni, tada ćemo biti snaga čovječanstvu koje je samo po sebi bez daha. Kršćanin je »sol zemlje« na koju je svijet upućen i koja se nenadoknadivo mora pomiješati sa čovječanstvom.
Još više, svijetu treba nutarnjeg svjetla, pravog spoznanja i istine. A može je naći samo kod Onoga koji je samosvjesno božanski mogao reći za sebe: »Ja sam svjetlo svijeta.« (Iv 8,12)
A po njemu to mogu i moraju biti njegovi učenici. Oni su s njim toliko združeni, od njega toliko ispunjeni da i oni s njime postaju svjetlo svijeta. Zato Isus i govori svojim učenicima.
»Vi ste sol zemlji. ...
Vi ste svjetlo svijetu. ...
Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13. 14. 16)

A to svjetlo treba da svijetli najprije onima koji su u kući. Kršćani moraju u svemu pomagati najprije svojim ukućanima i svojim bližnjima s kojima žive i rade. I to ne toliko riječima koliko djelima i svjedočanstvom vjere koja je pronikla život i koja je ostvarena u životu. A dobra djela ne činimo zato da ljudi hvale nas, nego da slave samo i jedino Boga.

Tako je činio sv. Antun Padovanski sa svima onima kojima je milošću Božjom na čudesan način povraćao duševno i tjelesno zdravlje.
Pozivao je ljude na obraćenje i poticao ih da se klone grijeha govoreći im da se vrate onome koji ih je stvorio i spasio i da blagoslivljaju Boga za sva dobročinstva njegova.

Kao i svaki miljenik Božji, tako je i sv. Antun Padovanski bio kušan svakojakim nevoljama, mukama i tegobama života kao i bolešću koja je još u ranoj dobi pokosila njegov život. Nije se bila navršila ni godina dana nakon njegove smrti, a Crkva ga je već proglasila svetim i uzdigla na čast oltara.
Godine 1946. proglašen je također i crkvenim naučiteljem.
Uz njegov su zagovor vezana mnoga duhovna i tjelesna ozdravljenja i drugi oblici pomoći ljudskoj nevolji i i bijedi već za njegova života, a još više poslije smrti pa i do naših dana.
Molimo se dakle sv. Antunu Padovanskome da nam pomogne svojim molitvama i zagovorom kod Boga i Majke Božje i majke naše Marije da i mi možemo biti kao i on pravi Kristovi učenici i vjerni suradnici Božji u širenju kraljevstva Božjega među ljudima: kraljevstva istine i pravde, ljubavi i mira, života i spasenja

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kr 17,7-16
Ps 5 (4)
Mt 5,13-16

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Antun Padovanski

SVETI ANTUN PADOVANSKI
(13. lipnja)
VELIKI SVETAC I CRKVENI NAUČITELJ

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo blagdan sv. Antuna Padovanskoga.
Sv. Antun se rodio, prema predaji 15. kolovoza 1195. godine u Lisabonu u Portugalu.
Kršten je u Katedrali posvećenoj Marijinu uznesenju na nebo, poznatoj po imenu Sé Patriarcal i na krštenju je dobio ime Ferdinand.
Pošto je rođen na sam blagdan Marijina uznesenja na nebo i kršten u Crkvi posvećenoj Majci Božjoj uznesenoj u nebo, kao što je i čitavo svoje djetinjstvo proveo u neposrednoj njezinoj blizini, nije pretjerano reći da je Antun doista započeo svoj život pod Marijinim znamenjem. Pod istim Marijinim znamenjem on će svoj život nastaviti i završiti, u što ćemo se uvjeriti promatrajući njegov kasniji život, rad i preminuće.

Teško da možemo naći sveca koji ne bi bio veliki Marijin štovatelj. Bio je to i sv. Antun. Štoviše, bio je jedan od najvećih.
Iako su njegovi roditelji Martin i Marija bili plemićkog podrijetla i razmjerno bogati, roditelji su ga odgojili u kršćanskom duhu, u pobožnosti prema Majci Božjoj Mariji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a posebno u ljubavi prema nevoljnima i siromašnima.

Pisac Praživotopisa sv. Antuna, prelazeći s Ferdinandova krštenja na njegovo školovanje kaže: »Pošto ga njegovi roditelji dadoše krstiti u Crkvi posvećenoj Majci Božjoj, nije nikakvo čudo što ga u istu Crkvu i povedoše da uči Sveto Pismo, i što ga gotovo s nekim predosjećajem, povjeriše odgoju Kristovih službenika – kao budućeg Kristova glasnika.«
Među tim Kristovim službenicima nalazio se i Antunov stric kanonik Ferdinand.

Ova je škola, kao i sve druge škole toga vremena, pružala ne samo vjersku nego i širu humanističku izobrazbu.
Usput rečeno, sve su tadašnje škole bile u rukama crkvenih ustanova: katedrala i samostana. Nisu one sebi pridržavale tu povlasticu iz zavisti ili otpora prema svjetovnim vlastima, nego jednostavno zato što se ove u to doba nisu brinule za prosvjetu i kulturu.
Nepobitna je činjenica da je upravo Crkva u »mračnom srednjem vijeku« bila nositeljica prosvjetiteljstva, kao što je na moralnom polju bila braniteljica čestitosti i kreposti, a na društvenom pravde i slobode.
Veliki učenjaci, slavni umjetnici i izvanredni sveci kojima obiluje ovo povijesno razdoblje, plodovi su, izravni ili neizravni, Crkvene djelatnosti, utjecaja i požrtvovnosti.

Usporedo sa znanstvenom izobrazbom sv. Antun je napredovao i u duhovnoj izgradnji.
On se neprestano molio za dar Božje mudrosti i bi uslišan.
Primio je duh mudrosti u izobilju. Tu Božju mudrost on je više volio nego kraljevska žezla i prijestolja, više nego sve bogatstvo ovoga svijeta, jer je ona dragocjenija od svih dragulja i od svakoga zlata i srebra koji nisu ništa drugo nego pijesak i blato u usporedbi s njom.

Sv. Antun je tu Božju mudrost više ljubio od zdravlja i ljepote »i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli«. Zato s njome su mu »došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno«.
»Ona je neiscrpljiva riznica ljudima, i koji se njome služe, postaju prijatelji Božji, preporučeni darovima njezina nauka«. (Mudr 7,7-14)

Prema tome sv. Antun: »Sve od rane mladosti čuvao se dobrim i nije dozvolio, kako inače redovito biva u toj dobi života, da ga nadvlada svjetovna rapuštenost. Naprotiv, slijedeći primjer uzornih roditelja, pritjecao je u pomoć siromašnima. (...)
S rastom u dobi rasla je i njegova sućut prema nevoljnima. Često je ulazio u samostane i crkve, i dok je u njima pažljivo slušao svetopisamske riječi, brižno je pazio da ih ne zaboravi...« (Zvonko Zlodi, Sveti Antun Padovanski, Životopis, Zagreb, 1978., 19-20)

Čistoća srca, ljubav prema siromašnima i uronjavanje u Božju poruku, bile su vrline Antunove, ali ne bez borbe i žrtve.
Lako je nama utaknuti bijeli ljiljan u njegove ruke, no on ga je krvavo zaslužio.
»Budući da je s pubertetom rasla i razarajuća tjelesna pohota, nije popuštao mladenačkim nagnućima i užicima, već je, svladavajući slabu ljudsku narav, pritegnuo uzde tjelesnih strasti koje su ga salijetale...« (Op. cit. 20)

Sveti Antun je prema tome, kao i sva druga ovozemaljska ljudska bića, bio podvrgnut napastima i kušnjama. Ako je htio biti dobar i svet morao se kao normalan čovjek, a ne kao neko čudovište ili anđeo u ljudskoj spodobi, odricati, svladavati i žrtvovati. Što je sjao anđeoskom ljepotom čistoće, zasluga je njegove ustrajne borbe protiv napasti u neprekidnoj i vjernoj suradnji s Božjom milošću. Sveci se svetima ne rađaju, oni to postaju. I u tome je njihova zasluga i veličina. On se trudio i mučio da iz dana u dan sve bolje spozna Sina Božjega da bi bio savršen čovjek u Kristu, jer je to, po riječima sv. Pavla apostola potrebno svakome kršćaninu »da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u kukavnosti što put krči zabludi« (Ef 4,14).

Kao petnaestogodišnji dječak, s krsnim imenom Ferdinand, sveti Antun je stupio u augustinski red u Lisabonu. Za vrijeme studija u Coimbri doživio je procesiju u kojoj su nošene relikvije prvih franjevačkih mučenika iz Maroka. To ga je potaklo da prijeđe u franjevački red u svojoj dvadeset i petoj (25.) godini života. Pošao je u misije u Maroko, no bolest ga je prisilila na povratak, a oluja je njegov brod bacila na obalu Sicilije. Pošao je na kapitul svoga Reda, u Asizu 1221. godine, gdje ga je provincijal Emilije primio u svoju zajednicu i poslao u samostan Monte Paolo kod Farlia. Tu je živio u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetog Pisma. Stoga mu je odmah bila povjerena propovjednička služba.
On je tu službu prihvatio s velikim žarom ljubavi i s velikom odgovornošću svjestan Kristovih riječi: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.« (Mk 16,15 s.)

Tako je sv. Antun propovijedao Evanđelje Kristovo po Italiji, u Francuskoj, pred golemim mnoštvom vjernika, kao i pred crkvenim dostojanstvenicima i samim papom.
Antun je prigodom poslanstva Grguru IX. održao propovijed koja je toliko zadivila i oduševila ne samo sve prisutne nego i samoga papu, da ga je ovaj prozvao »kovčegom zavjetnim«, tj. riznicom Svetoga Pisma.
Govorio je, kažu razni izvještaji, s lakoćom i crpio iz svetoga Pisma takve originalne i duboke misli da su ga svi slušali s velikom pobožnošću.

Prema Cvjetićima sv. Franje Antun je propovijedao i pred golemim mnoštvom vjernika koji su kao hodočasnici došli u Rim sa svih strana svijeta.
Čujmo što kaže: »Čudesna posuda Duha Svetoga, sv. Antuna Padovanski, jedan od preodabranih učenika i drugova sv. Franje, koji ga je nazivao svojim biskupom, propovijedao je jednom pred papom i kardinalima na saboru kojem prisustvovaše ljudi raznih narodnosti: Grci, Talijani, Francuzi, Nijemci, Hrvati, Englezi, i pripadnici drugih jezika na svijetu. Ražaren Duhom Svetim naviještao je Božju riječ tako uspješno, pobožno, dubokoumno, milo, jasno, i razumljivo da su svi prisutni, premda bijahu različite narodnosti, razumjeli njegove riječi. Kao da ih je izgovorio njihovim jezikom; i svi se vrlo začude, jer im se činilo da se ponovilo negdašnje čudo apostola na Duhove, koji snagom Duha Svetoga govorahu u svim jezivima. Zato su govorili jedan drugome: Nije li ovaj koji propovijeda iz Portugala? I kako to da ga svaki od nas razumije u svome jeziku?« (op. cit. 122)

Kako to treba shvatiti? Nešto čudesno se svakako zbilo, jer je Gospodin zaista bio s njim i utvrđivao »Riječ popratnim znakovima« (Mk 16,20). Ali na to pitanje najbolje odgovara sâm Antun u jednoj svojoj propovijedi za Duhove: »Različitim jezicima govori tko je pun Duha Svetoga. Različiti jezici jesu svjedočanstva što ih dajemo za Krista: poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost... Kada drugi vide u nama te kreposti, onda mi zaista propovijedamo. Naš govor prodire u srca kada govore djela. Zato vas zaklinjem neka šute riječi, a govore djela! Puni smo riječi, a prazni djelima. Stoga se na nas svaljuje Božja kazna kao na neplodnu smokvu na kojoj je Isus našao samo lišće, bez ikakva ploda...« (op. cit. 122).

Iz toga možemo zaključiti da su sveci sami po sebi veliko i trajno Božje čudo. Zato sâm njihov život najbolje govori o Bogu, bolje nego najučenije i najuzvišenije ljudske riječi. No to čudo nije nedostižno, što sveci svojim životom dokazuju.
Na svetost smo svi pozvani, kaže II. Vatikanski Sabor, i svakome je za to dana Božja milost. Potrebno je samo poput svetih imati hrabrosti da joj se otvori srce.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 7,7-14
Ps 40 (39) 3-4. 10-11. 17.
Ef 4,7. 11-15
Mk 16,15-20

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Stanislav

SV. STANISLAV, BISKUP I MUČENIK
11. TRAVNJA
(Godina C)

Sv. Stanislav

»Onda se baci na koljena i povika iza glasa: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kad to reče, usnu u Gospodinu.« (Dj 7,60-8,1)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveti Stjepan više je uskrsni nego božićni svetac. Ako to ne dolazi do izražaja u njegovu govoru, ističe se u njegovu mučeništvu.
Prvom mučeniku Crkve bilo je dano da u viđenju prvi gleda Isusa nakon njegova uzašašća gdje stoji s desne Bogu u njegovoj slavi. On će prvi ići njegovim putem trpljenja da s njime bude i prvi proslavljen. Njegovi su mu protivnici kamenovanjem iskazali najveću uslugu, jer Stjepan nije Isusa samo ugledao, nego uskoro i k njemu došao.
Zaslužio je to i time što se u njegovu mučeništvu ponovilo nekoliko pojedinosti iz Kristove muke. Kao što je svjetina vikala protiv Isusa: »Propni ga, propni!«, tako i na Stjepana podigoše silnu viku. Kamenovali su ga izvan grada kao što je Isus bio razapet izvan jeruzalemskih zidina. Prvi je mučenik slično molio kao Gospodin na križu: tražio je od Boga oproštenje za one koji su ga kamenovali, govoreći: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« (Dj 7,60)
»I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj!”« (Dj 7,59-60), predavši tako svoju dušu Isusu kao Isus svome Ocu.
Da se Stjepan bavio samo dijeljenjem obroka potrebnima, po svoj prilici ne bi bio mučen, ali ga je Božji Duh poticao i na propovijedanje koje mu je donijelo mučeničku slavu.

Poslije prvog mučenika Stjepana slijedili su nebrojeni mučenici od kojih je velika većina onih koji su mučeništvo mogli izbjeći.
Jedan od takvih mučenika je i sveti Stanislav, biskup i mučenik, čiji spomendan Crkva danas slavi. Rođen je u gradu Szczepanouu u Poljskoj oko godine 1030.
Naukovao je u Parizu. Postavši svećenik naslijedio je Lamberta, krakovskog biskupa, godine 1071. Kao dobar pastir predvodio je Crkvu, pomagao siromašne i svake je godine pohađao kler.
Ubio ga je godine 1097. kralj Boleslav koga je sveti biskup Stanislav korio zbog njegova života.

Život sv. Stanislava

Iz svega se može zaključiti da su neprijatelji vjere samo oruđe za mučeništvo, a ono je dar Božji i plod ljudskog junaštva. Taj dar nije čest, ali junaštvo za svjedočenje vjere na mjestu gdje živimo i radimo svima nam je potrebno.
»Treba imati hrabrost za istinu! Treba nam kršćanska hrabrost!« (Pavao VI. Kanonizacija sv. Nikole Tavelića)
Trebamo riječju i životom svjedočiti našu vjeru u Krista Gospodina.

Tako pozivom da vjeruju u njega, Krist je htio Židove u kafarnaumskoj sinagogi dovesti na pravi put istine, života i spasenja i pripraviti ih na svoj govor o kruhu života.
Nažalost njihove misli ostaju posve na zemlji i oni traže uvijek nova čudesa.
Takvi smo mi ljudi kad nas ne zadovoljava Božja riječ i Božja hrana.

Čudo s umnoženim hljebovima navelo ih je da u njemu priznaju proroka koji ima doći na svijet kako je već Mojsije navijestio, ali sada hoće još neki veći znak. Njihovi su očevi u pustinji toliko godina jeli čudesnu manu i zato bi željeli da se Gospodin sada i za njih pobrine na sličan način.

Ali Isus ih želi dalje poučiti pa im svečano izjavljuje da im mnu nije darovao Mojsije nego njegov Otac. I ona je u neku ruku bila kruh s neba, ali samo slika, tip pravoga kruha s neba koji im Otac sada u Sinu zaista pruža.
Tu Isus sebe poistovjećuje s kruhom, jer je On onaj koji je poslan od Oca sišao s neba, a došao je da dade život svijeta. Zato im Isus odgovori: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.« (Iv 6,34-35)
To Židovi ne shvaćaju i dalje ostaju samo kod tjelesnog kruha i stoga mole Gospodina da im uvijek daje taj kruh. Njima je samo do toga da ih netko čudesno badava hrani.
Nažalost i danas među nama kršćanima ima ih mnogo koji misle isto onako kao i Židovi.

Dok Isus govori o duhovnom kruhu, o kruhu koji nas hrani za život vječni.
Taj kruh može prihvatiti samo onaj tko uzvjeruje da je Isus poslan od Oca i ako k njemu pristupi vjerom.
Stoga ih Isus i poziva da dođu k njemu, a »Kristu se ne dolazi hodanjem nego njegovanjem« (Augustin). Kao što kruh nasiti ljudsko tijelo i piće ga napoji tako će i čovječju dušu usrećiti vjera u Krista i prianjanje uza nj.
Svima se Isus nudi, ako ne svima jednako, ali sigurno svima više nego dovoljno da ga upoznaju i prime.
Tko ga ne primi, sam je kriv svoje propasti.

Sve nam to govori da uvijek iznova trebamo biti svjesni kako je za primanje Isusovo nužno potrebna vjera.
Mi euharistijsko otajstvo nastojimo redovito okružiti čuvstvima ljubavi.
Dobro je to, ali ona su iskrena i korisna samo koliko su prožeta dubokom i odanom vjerom. Stoga Isus u ovom evanđeoskom govoru toliko naglašava vjeru.
»Ako se kruh života dobiva u vjeri, ako je vjeri obećano puno zasićenje, tada i te Isusove izreke jako smjeraju prema značenju same Euharistije.
Vjera i sakramentalno uživanje nisu stvari odijeljene jedna od druge, nego živa vjera budi glad i žeđ za Euharistijom. A u njoj nalazi svoj naravni zaključak životna funkcija vjere: duhovno primanje Krista.« (Rebstook)
Bez takvog primanja i svakodnevno će pričešćivanje malo ili ništa koristiti.
Vjera prožeta ljubavlju dovodi nas do tolikog poistovjećenja s Kristom da smo za Isusa spremni i mučeništvo podnijeti kao što je i On za nas svoj život dao i svoju krv prolio na drvetu križa za naše spasenje.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 7,51-8,1a
Ps 31 (30)
Iv 6,30-35

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Leopold Mandić

SVETI LEOPOLD MANDIĆ, PREZBITER
12. SVIBNJA

»Ovi obučeni u bijele haljine, tko su i odakle dolaze.« (Otk 7,13)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo blagdan našeg hrvatskog sveca o. Leopolda Bogdana Mandića.
Sv. Leopold je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom.
U Bassanu je stupio u kapucinski red 2. svibnja 1884., a za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. u Veneciji.
Žarko je želio vratili se u domovinu, da slijedi glas Božji koji je jasno čuo već godine 1887. i koji ga je zvao da radi za jedinstvo Crkve. Poglavari su mu povjerili službu ispovjednika u venecijskoj pokrajini, u početku na raznim mjestima, a zatim u Padovi u kapucinskom samostanu Svetoga Križa.
Zatvoren u tijesnoj sobici čitav je dan čekao vjernike koji su tražili pomirenje s Bogom. Umro je u Padovi 30. srpnja 1942. godine.
Papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim 2. svibnja 1976., a Ivan Pavao II. svečano ga je proglasio svetim 16. listopada 1983. godine.

Kada je sv. Otac papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. u Rimu proglasio o. Leopolda Mandića svetim, između ostalog rekao je i ovo: »Pobožnost sv. Leopolda prema Mariji zasnivala se na sinovskoj ljubavi djeteta prema majci. Trebalo je vidjeti njegove oči kad je promatrao njezinu sliku, i slušati boju glasa kad je o njoj govorio.
Želio je u svojoj duši stvoriti sinovsko ozračje prema Bogu i njegovoj presvetoj Majci: »Već kao dijete bio sam posvećen Gospi i ona me je podupirala u mome zvanju.«

Marija je uz Krista bila središte Leopoldove ljubavi i pažnje.
Kad bi prolazio pokraj Marijine slike, očitovao bi svoju pobožnost činom poštovanja i nježnosti. Svakog dana molio je Krunicu i Gospin časoslov. Misu je služio uvijek na Gospinu oltaru. Silno se radovao kad bi mu štovatelji iz kojeg Marijina svetišta donijeli koju sitnicu za uspomenu. Ako ga subraća ne bi našla u njegovoj sobici, odmah bi ga potražili pred Gospinim oltarom ili u Gospinoj kapelici u samostanskom vrtu.
U kapelu pred noge presvete Djevice svaki je dan donosio jedan cvijet i ostajao tu dugo u molitvi.
Kad je morao ići na šetnju, poradi zdravlja, po liječničkom naređenju, najprije bi navratio u Crkvu sv. Križa i dugo molio pred (oltarom) slikom Gospe od zdravlja.
U sobici – ispovjedaonici imao je njezinu sliku i kitio je svježim cvijećem koje je nastojao svaki dan mijenjati, govoreći kako je to simbol njegove obnovljene ljubavi prema Djevici. Hodočastio je i u Lurd i bio ushićen što je vidio špilju gdje se Gospa ukazala.
Nije onda ni čudo da je umro s molitvom na usnama: »O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!«.
Sv. Leopold je Mariji bio vječito odan i zahvalan.
Kao što je poštivao ovozemsku majčinsku ljubav i žrtvu, tako je znao govoriti i za Mariju: »Ona nas je otajstveno rodila podno križa u najboljem mučeništvu što ga je ikada iskusilo majčino srce. Uistinu, mi smo sinovi njezinih suza.«

U Maglaju, u Leopoldovu svetištu stoji uz lik njegov i slika Gospe od Pobjede.
To je Bogdanova – Leopoldova Gospa. Ona mu je davala snage da pobjeđuje svoje slabo tijelo. Sam veli kako je imao »lavlju« narav.
Marija je bila vođa u njegovim bitkama protiv grijeha, na strašnom ratištu u dubini ljudskih duša.
Pod njezinim vodstvom i zagovorom uspjelo mu je tisuće duša otrgnuti iz nevolja i bolesti grijeha i privesti ponovo na Očeva koljena i Marijino srce.

Gospa od Pobjede

»Ovi obučeni u bijele haljine, tko su i odakle dolaze.« (Otk 7,13)
Tko su sveci? Sveti su oni koji su obukli bijele haljine »novoga čovjeka« (Kol 3,10) jer su doveli do punine svoju krsnu milost. Oni su sudionici i svjedoci Božje Svetosti; »Boga skrivenoga« (Iz 45,15).
Po njima se Crkva otkriva, postaje vidljiva i nazočna posred nas.
»Svetac Božji« - to je očito Isus Krist kao utjelovljenje i najveće objavljenje Boga i njegove svetosti.
»Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste!«

On je postavljen »Gospodinom« u svojem slavnom uskrsnuću. Otada po Duhu Svetome dariva svoju svetost svim vjernicima. Kad god dostojno primaju svete sakramente, oni primaju nov život u Kristu Isusu, pa se stoga zovu svetima i to uistinu jesu. (...)

Sveci – to je narod Božji otkupljen krvlju Gospodinovom. To je silno mnoštvo iz svih plemena Izraelovih i iz svih naroda. Svi oni zajedno sačinjavaju »pravi Izrael«, zajednicu spašenih, Crkvu Božju, potomstvo Abrahamovo u kojem su blagoslovljeni svi narodi svijeta.

Posred te plemenite i nebrojene vojske nazočna je, zdesna Kristu, Marija. Nju zazivamo Kraljicom svih svetih. Ona je »prvakinja među svim poniznicima i siromasima Gospodnjim« (LG 55). U njoj je idealno utjelovljena i dovedena do vrhunca svetost svega naroda Božjega. Marija je prva od svih svetih, ona je majka Crkve svetih – svih onih koji su preporođeni od Duha i žive u Kristu te su Očevi sinovi i kćeri.
Duh Boga života nju je predusreo i stvorio ju je kao nov stvor. Na poseban način zahvatio je u njezin život kada ju je posvetio za službenicu i majku Gospodinovu. Preobrazio je napokon njezinu egzistenciju kada ju je – u uznesenju – suobličio slici Krista proslavljenog.

Ona sada živi kod Gospodina u nebeskom Jeruzalemu, gdje sa svetim Josipom i svim svetima slavi vječnu nebesku liturgiju. Ona nas ondje zagovara kod Gospodina dok ne bude zauvijek okrunjen puni broj svetih.

Zazovimo je danas sa svim Božjim narodom: »Kraljice svih svetih, moli za nas!« (Ivan Pavao II., Angelus, na Sve svete, 1983.).
Ako smo Marijina djeca, ugledajmo se na sv. Leopolda!
Ne može se bez majke Marije živjeti. Ona je u svim stadijima našega života potrebna posebna u borbi oko zadnje pobjede.
Sva Marijina ukazanja govore o ljubavi Majke prema svojoj duhovnoj djeci.
Njezin Sin Isus Krist šalje je da nas kao majka opomene i dadne nam upute za život. Poslušajmo njezina Sina Isusa i nju samu i postanimo bolji ljudi i bolji kršćani.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

- 17:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Petar i Pavao 1

SVETI PETAR I PAVAO APOSTOLI
(SVETKOVINA - 29. LIPNJA)

»A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit će Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.« (Mt 16,18)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Svijet je imao i imat će mnogo velikana.
Tako i Crkva ima mnogo svojih velikana koje nazivamo svecima. Ali malo je onih koji su slični po veličini i uzvišenosti svojega poziva i poslanja u Crkvi kao što su današnji svečari sv. Petar i Pavao, apostoli.
Već od 3. stoljeća kršćanstva Crkva u istom blagdanu slavi Petra koga je Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude »kamen temeljac« na kojem će sagraditi svoju Crkvu i Pavla koga čini »učiteljem naroda« te ga šalje da Kristovo evanđelje spasenja navijesti cijelome svijetu.
Zato su Petar i Pavao svima nama kršćanima oci u vjeri. Njihova svetkovina je blagdan cijele Crkve koja se rađa u njihovoj krvi.

Ovi su apostoli živeći u tijelu zasadili Crkvu svojom krvlju: ispili su Gospodnju čašu muke i postali su Božji prijatelji.
Petrova tamnica označava suočavanje evanđeoske poruke, koja je poziv na slobodu, sa svim predrasudama i tiranijama koje je žele uništiti. Ali Bog ne napušta svoje i osigurava pobjedu svoje Crkve nad svim njezinim neprijateljima.

Koliko je Herodu bilo do toga da Petrovom smrću ugodi Židovima, naročito farizejima s kojima se bio povezao, vidi se iz činjenice kako je dao okovati i čuvati Petra.
A on je mirno spavao.
Gospodin se nije oglušio na žarke molitve svoje Crkve pa joj je izvanrednim čudom povratio Glavara. U Petru danas Crkva prepoznaje samu sebe.
Kao što je Gospodin čudesno nastupio za zatvorenog Petra tako i nju spašava Božji anđeo kad je ljudi progone, kad zatvaraju njezine članove, bacaju u zatvor, lišavaju je slobode, pritišću je i priječe. Crkva s Petrom zahvalno kliče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.« (Dj 12,11)

Povijest je Crkve povijest svakoga kršćanina koji je vjeran Petru i Crkvi.
U vezi s Petrom, s Crkvom, s njezinom vjerom, s njezinim sakramentima, s njezinom pobožnošću, s njezinim načelima, zapovijedima i uputama mi smo kršćani nepobjedivi. Ta svijest danas u nama kliče i produbljuje svetu odluku: Vjernost Crkvi, Petru i s time Kristu! Nije ovo nikakav površni trijumfalizam, nego u naše dane tako potrebna primjena Kristovih riječi o Crkvi i Petru. To ne znači da ćemo biti oslobođeni svih muka; sasvim obratno, ali onaj koji s Psalmistom traži u svojim jadima Boga naći će ga u sebi, u Crkvi i jednom u nebu, i to sigurno!

Gospodin je snaga onih koji se bore za njegovo kraljevstvo.
Gospodin Isus nam daje snage da sve nadvladamo i postignemo dobar svršetak. To je radosna poruka koju apostol Pavao naviješta danas svima nama.
Kao što se kod starozavjetnih žrtava žrtveno vino izlijeva na žrtvenik tako Pavao mirno gleda kako se njegova krv izlijeva za svjedočanstvo i proslavu Boga. Apostol svoju skoru smrt smatra dobitkom jer je čitav život čeznuo združiti se s Kristom.
»Predragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga mi je pripravjen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov Pojavak.« (2 Tim 4,6-8)

Tako rade i umiru apostoli. Dakako, samo oni apostoli koji na svoj život mogu gledati kao na dobivenu borbu i na uspjelu trku.
Prema tome mogu biti sigurni da ih čeka neraspadljiv vijenac nagrade. Primit će je uskoro, u dan kada Gospodin dođe po svoje vjerne sluge i radnike.
Zato apostol Pavao ne misli samo na sebe, nego isti vijenac nagrade obećaje svima koji ljube i žele Gospodnji dolazak.
Stoga u svakoj Misi ponavljamo da i mi taj dolazak iščekujemo s priželjkivanjem. Svaki kršćanin, koji na kraju svoga života može gledati da ga je tako proveo u službi svome Gospodaru, smije s istim pouzdanjem apostola Pavla od pravednog Suca očekivati vijenac pobjede.

Današnje Evanđelje po Mateju donosi ustavnu povelju Petrova i papina prvenstva u Crkvi Kristovoj koja je sagrađena na toj Petrovoj vjeri.
Ta povelja prvenstva Petrova i njegovih nasljednika je svečana, kratka i jasna. Svima koji su dobre volje, koji uzimaju u ruke Evanđelje bez predrasuda, to je razumljivo. Na prvi je pogled jasno da je Isus pitao svoje učenike što oni misle o njemu i da je Petar odgovorio u ime svih: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga života.« (Mt 16,16)
No, onda se Gospodin obraća samo Petru i samo njemu pred svima obećaje da će na njemu sagraditi svoju Crkvu i predati mu ključeve nebeskog kraljevstva.
»A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« (Mt 16,18-19)

Dakako, Petar ne stoji sam za se, nego kao »prvi« (usp. Mt 10,2) u zboru apostola. Petar je postavljen za izgradnju Crkve.
To isto vrijedi i o kolegiju biskupa na čelu s papom. Crkva, sagrađena na Petrovoj vjeri, neprestano kroz stoljeća naviješta vjeru naroda Božjega. Zato Crkveno učiteljstvo na čelu s papom i pod njegovim upravljanjem, kojemu je u krajnjoj liniji povjerena božanska Objava da je autentično tumači, naći će pod vodstvom Duha Svetoga i za naše doba najprikladniji način, kako hijerarhija ima voditi Crkvu Božju i služiti braći i sestrama u vjeri.

Najvažnije je držati se načela: kao što je biskupski kolegij naslijedio zbor apostolâ tako je i papa nasljednik sv. Petra apostola.
Ako u Crkvi živi apostolskoga služba, mora u njoj dalje živjeti i Petrova služba.
Inače Crkva ne bi ostala vjerna onom ustrojstvu koje joj je dao Isus. Do njegova povratka ona neće biti nadvladana. Za sve to ona ima službu apostolâ da veže i odrješuje, a tako i službu Petra da ujedinjuje i upravlja. Oboje nije utemeljeno odozdo, od ljudi, nego je određeno odozgo, od Boga.
Oboje spada u spasonosne darove Novoga Saveza.

Zato Crkva u istom blagdanu danas slavi Petra kao »prvaka vjere« koju treba ispovijedati i Pavla kao »učitelja« koji jasno uči kako tu vjeru Crkve treba shvaćati.
Stoga molimo Gospodina da nam pomogne tako se vladati u Crkvi da ustrajući u lomljenju kruha i u nauci apostolâ, učvršćeni Božjom ljubavlju, i mi se svi skupa tvorimo jedno srce i jednu dušu. Tako ćemo ispuniti želju Kristovu da svi budemo u njemu jedno kao što je On s Ocem i Duhom Svetim jedan Bog po sve vijeke vjekova – Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 12,1-11
Ps 34 (33)
2 Tim 4,6-8.17-18
Mt 16,13-19

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sveti Petar u Pavao 2

SVETI PETAR I PAVAO
(SVETKOVINA - 29. LIPNJA)
KRVLJU SU SVOJOM ZASADILI CRKVU

»Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit će Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.« (Mt 16,18)

Sperantes: Petar

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Današnja liturgija slavi i proglašuje mučeništvo apostola Petra i Pavla. Dok spominje njihovu smrt, slavi danas njihov život. Smrt doista nije samo kraj života, nego je i njegova završnica u okviru granica vremena i povijesti. Smrt je kao posljednji pečat utisnut na sam čovjekov zemaljski život.

Tako smrt apostola Petra i Pavla proglašuje u isto vrijeme povijest njihova života. Taj život, život njih obojice, bijaše doista izvanredan, sav u suodnosu s Kristom koji ih pozva da ga slijede i nasljeduju. On pozva Šimuna, sina Jonina koji je bio galilejski ribar i nadjenu mu ime Petar, to jest Stijena.
Pozva također Savla Taržanina koji bijaše progonitelj kršćana i učini od njega Pavla, apostola narodâ, »izabranu posudu« (Dj 9,15).

Život obojice njih bijaše tako izvanredan snagom Duha Svetoga koji ih je nadahnuo i ojačao da dadnu svjedočanstvo Kristu raspetom i uskrslom: »On će svjedočiti za me; i vi ćete mi biti svjedoci.« (Iv 15,26-27)

Smrt koju su obojica podnijela u Rimu za vrijeme cara Nerona bijaše posljednja riječ toga njihova svjedočanstva; odlučila je konačnom puninom svjedočenja.

Upravo ta njihova svjedočka smrt ostaje trajnom u uspomeni Crkve. Ona to ostaje osobito u Bogu koji »nije Bog mrtvih nego živih« (Mt 22,32), u Bogu »kojemu sve živi« (Ivan Pavao II., 29. 6. 1986.).

Već od 3. stoljeća Crkva u istom blagdanu slavi Petra koga je Gospodin odabrao da u apostolskom zboru bude »kamen« temeljac i povezivač te Pavla koga isti Isus šalje da njegovo Evanđelje navijesti cijelome svijetu.
Stoga sv. Petar i Pavao su svima nama oci u vjeri. Njihov blagdan je blagdan Crkve koja se rađa u njihovoj krvi. Oni su slava Rimske Crkve. Oni je zasadiše svojom krvlju.
U rimskoj Crkvi mi gledamo Crkvu koja je, kako se izražava sv. Ignacije Antiohijski (početkom II. stoljeća) predsjedateljica ljubavi.
U tom smislu blagdan sv. Petra i Pavla svi slavimo kao svoj blagdan.

Iako je Isus Krist obećao svojoj Crkvi da je »vrata paklena neće nadvladati«, ipak joj nije obećao »mir nego mač« (usp. Mt 10,34).
Stoga Petrova tamnica, o kojoj nam govore Djela apostolska, označuje suočavanje evanđeoske poruke koja je poziv na slobodu, sa svim predrasudama i tiranijama ovoga svijeta koje je žele uništiti.
Bog osigurava pobjedu svoje Crkve.

Progonjena, da! Ali vjerna i u najtežem progonu.
Snaga Crkve počiva u njezinoj snažnoj, svesrdnoj molitvi.
Od ovog prvog čudesnog zahvata Božjeg u povijesti prve Crkve kad je anđeo Gospodnji oslobodio Petra »iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod« (Dj 12,11), Bog je u više navrata u povijesti nastupio kao njezin Branitelj i Čuvar.
U svakoj euharistiji molimo »za papu našega I. i za biskupa našega I.« da ih Bog oslobodi svakoga zla kao što je na molitve prve Crkve oslobodio sv. Petra iz tamnice.
Zato Crkva i danas proživljava uvijek budnu i djelatnu Božju zaštitu, pa i onda kad prilike izvana izgledaju nepodnosive.

Sve nam to jasno govori da je Gospodin Isus snaga onih koji se bore i uzdaju u njega.
Žrtva, borba, trka i trkalište. To su izrazi kojima apostol Pavao označuje svoj život, prožet opasnostima i mukama. Ali uz sve prilike i neprilike života, Pavao ostaje vjeran svojoj misiji, a to je: u sve narode razglasiti Poruku Kristova Evanđelja.
»Gospodin je stajao uza me – kaže sv. Pavao – on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka, te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih« (2 Tim 4,17).

To je i danas misija Crkve. Isti je Bog uz Crkvu kao i uz Pavla. Gospodin i nama daje snagu da sve nadvladamo i postignemo dobar svršetak.
To je radosna poruka koju apostol Pavao naviješta poganima, a i nama svima.

A to možemo postići samo vjerom u Boga.
Vjera je temelj Crkve. Crkva, sagrađena na Petrovoj vjeri, neprestano naviješta vjeru naroda Božjega.
U svakom činu vjere, govori sv. Leon papa Veliki (V. st.), danas je prisutna Petrova vjeroispovijest: »Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga« (Mt 16,16).
Ta ispovijest vjere je Isusa duboko dirnula jer je u Petrovu glasu prepoznao osobitu ljubav svojega Oca. Petar to ne reče od sebe, Bog mu je stavio tu riječ u usta i u srce.
Kroz Petrovu riječ, Bog je prosvijetlio srca i ostalih učenika. Svaki čin vjere jest djelo Božje u nama, predusretna milost Božja. Stoga ustima izražen u vjeru treba životom potvrđivati.

Danas slavimo taj odlučni čas u životu sv. Petra i Pavla. Oni krvlju potpisaše svoje svjedočanstvo za Krista.
Oni su herojski ostvarili Isusovu riječ: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život položi« za onoga koga ljubi, za prijatelja (usp. Iv 15,13).
Na taj način su nam pokazali da su Boga ljubili iznad svega pa čak više nego svoj osobni život.
Zato je od ovih prvaka apostolskih Crkva primila »početke svojeg bogoštovlja«.

Mi se danas radujemo što je Gospodin Isus okrunio svojom slavom na nebesima ovu žrtvu vjere i ljubavi svojih apostola. Stoga svi mi kršćani slaveći danas blagdan ovih svetih Kristovih apostola molimo »da ne malakše naša vjera« u Boga već da budemo još više utvrđeni u toj istoj vjeri koju su nam rječju i životom predati sv. Petar i Pavao.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 12,1-11
Ps 34 (33)
2 Tim 4,6-8.17-18
Mt 16,13-19

- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Svi Sveti

BLAGDAN SVIH SVETIH
(1. studeni)
»Blaženi čista srca jer će Boga gledati«

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas sveta Crkva katolička slavi širom svijeta blagdan Svih Svetih, odnosno blagdan tolike naše braće i sestara koji su postigli vječno blaženstvo u kraljevstvo Božjem.
Ova svečanost je poziv svima nama da prođemo isti put kojim su sveci prošli, odnosno put našeg suobličenja s Kristom, a koji u ovom zemaljskom razdoblju našega života se pokazuje obasut trnjem kao i za Krista, jer je On prvi za nas bio siromašan, gladan, žedan, progonjen, žalostan, mučen i raspet na križu.

Zato blagdan Svih Svetih, iako nas svom snagom privlači nebu, ipak nas ne smije odvojiti od naših svagdašnjih mukotrpnih obaveza ovdje na zemlji – gdje u poniznosti i u potpunom darivanju Bogu i ljudima sazrijeva naša svetost koja nas već od ovog života povezuje u zajedništvo ljubavi sa svima onima koji su nas pretekli u slavi nebeskoj.

Sveci su naši prijatelji ne samo zato što se zanimaju za nas ii što nam pomažu u našoj borbi ovdje na zemlji već i zato što smo mnoge od njih susreli u našem životu, živjeli s njima, radili, molili se i trpjeli, oni su nam govorili, smiješili nam se, veselili se i radovali s nama.
Stoga sveci koje danas slavimo su svi oni istiniti, pravi i dobri kršćani koji su živjeli u jednostavnosti i radosti svoju vjernost Kristu iako nisu čudesa činili niti su upisani u službeni katalog svetaca.
To su naši roditelji, naša djeca, naša rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i mnogi drugi, milijuni i milijarde ljudi i žena, nepoznati većini od nas, ali poznati Bogu.
Svih ovih Božjih prijatelja mi danas slavimo spomendan, divimo se njihovu životu i smrti i molimo ih za bratsku pomoć s neba. I za dar njihova primjena kršćanskog života i za svjedočanstvo ljubavi što su dali Gospodinu Isusu zahvaljujemo se Bogu.

Riječ Božja koju smo slušali u različitim biblijskim čitanjima današnjeg blagdana pokazuje nam »put« kojim moramo obavezno ići da bi i mi ostvarili »svetost« koju Bog traži od svakoga od nas.
U suštini, to je put »blaženstava« ili radikalnog i potpunog preobraženja duha po kojem vjernik ostvaruje svoj susret s Bogom živeći »vrijednosti« koje nam on predlaže.
A »vrijednosti« koje Bog predlaže čovjeku su one koje potvrđuju Božju »vlast« nad ljudima koja isključuje svaku »samodostatnost« stvorenja.

Isus Krist nam govori da se prava sreća sastoji u biti »siromašan u duhu« (Mt 5,3), odnosno u siromaštvu koje se prihvaća nutrinom, ne trčeći ludo za ovozemaljskim bogatstvom ako ga se nema niti biti vezan ropski za njega ako ga se ima, nego biti spreman podijeliti ga sa svima onima kojima je potrebna naša pomoć.
Biti »siromašan u duhu« znači iznad svega ne biti nerazborito privržen samome sebi, ne vezati se za svoje vlastite poglede, za svoja prava pa čak niti za svoj život već biti spreman i darovati ga drugima, ako je to potrebno, kao što je to učinio i Krist.

Ova temeljna i potpuna preobrazba našega duha potrebna nam je također da bi mogli shvatiti i druga blaženstva. Samo pod tim uvjetom možemo biti sretni i onda kada smo »tužni«, »gladni i žedni...«, »progonjeni zbog pravednosti« i radi naše »vjere« u Boga kao i onda kada smo »blagi«, »milosrdni«, »čista srca« i »mironosioci«.
Sve to ne bi imalo nikakve vrijednosti u sebi ako nam ne bi pomoglo da otkrijemo »blago« za koje vrijedi i život svoj žrtvovati, a to je »kraljevstvo Božje i njegova pravda« (Mt 6,33).
Ako smo spremni da iz ljubavi prema Bogu podnosimo glad, žeđ, nasilje i progonstva, onda to kraljevstvo Božje djeluje i ostvaruje se već ovdje na zemlji u našim dušama i srcima i nije potrebno čekati svršetak našega života, svijeta i povijesti za njegovo ostvarenje.

»Kraljevstvo Božje« posjeduju već svi oni koji su »siromašni duhom« i »progonjeni radi pravednosti«, odnosno zbog njihove vjernosti Kristu.
Već u ovome životu Bog kraljuje u dušama i srcima svih onih koji njega traže i ljube iznad svega.
Sve to u konačnici zapravo znači »imati čisto srce«: »Blaženi čista srca jer će Boga gledati« (Mt 5,8).
Čistoća srca je zapravo to duhovno raspoloženje potrebno za susret s Bogom.
Bog ne gleda na vanjštinu naših djela već na našu nutrinu iz koje proizlaze namjere koje motiviraju naše ponašanje i čine da vidi da li se slažu ili ne sa njegovom svetom voljom.

Tko je »čista srca« taj uvijek traži u svakoj svojoj misli, osjećaju i djelu ono što se sviđa Bogu jer takav čovjek ga zaista uvijek susreće na svome putu i vidi ga svaki trenutak.

S druge strane, baš zato što se Bog učinio vidljivim u Kristu, ako živimo u iskrenosti i odanosti (lojalnosti) njegovo Evanđelje i ono što ono zahtjeva, mi iznova susrećemo Boga po Kristu, vidimo ga tako da ga možemo učiniti vidljivim i za druge.
Na taj način naš život postaje trajno svjedočanstvo nevidljivome Bogu koji postaje tako »vidljiv« u svemu onome što mislimo i radimo.
Tako sve postaje »liturgijski« čin u nama gdje od sadašnjeg života promatramo lice Božje. Zato »čistoća« našega tijela je samo jedan aspekt šire, dublje i obaveznije »čistoće srca«, odnosno čitavog našeg života.

»Vidjeti Boga« i gledati ga licem u lice stavlja nas u intimnost s njime i otkriva nam divnu stvarnost našega božanskog posinjenja i pripadnosti njegovoj obitelji.
Zato je potrebno da nas ljubav Božja preobrazi i učini sličnim Ocu koji nas je stvorio.
Ova naša sličnost s Ocem nebeskim je već sada u razvoju, a bit će potpuna onda kad budemo mogli »gledati licem u lice« Boga.
Mi rastemo neprestano kao »djeca Božja« sve do našeg potpunog sjedinjenja s Bogom od kojega proizlazimo.
»Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest« (1 Iv 3,2).

»Gledati Boga« jest, dakle, sastavni dio našega bića »djece Božje«. Tu nema nikakvih tajna niti zastora već puno sudjelovanje u životu Boga, Oca. A to sudjelovanje u životu Očevu bit će punije ako mu budemo sličniji, odnosno koliko budemo čišći od svakoga grijeha.
»Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist« (1 Iv 3,3).
Postoji pred nama gotovo nedostiživ ideal: biti »čisti« kao Bog!
Stoga »svetost« nije lako postići, ali uz pomoć Božje milosti i našim svagdašnjim naporima možemo stići i onamo gdje nam se sada čini ludo i pomisliti.

Knjiga Otkrivenja nam govori da se »svetost« postiže kroz tešku životnu borbu koju Bog podržava snagom svoje milosti. »Palme« u rukama otkupljenika i spašenika znak su pobjede koju su izvojevali u borbi života.
I »bijela haljina« oprana u »krvi Jaganjca« znak je pobjede, a u isto vrijeme ona označuje sačuvano djevičanstvo i bračnu vjernost ili pokajanjem ponovo stečenu ljepotu duše i tijela. A sve to znači da čovjek često treba da osvaja samoga sebe za Boga probijajući se kroz tjesnace obiteljskog i društvenog života da ostvari u sebi i zajedno s drugima Božji naum spasenja.

»Svetost« je uvijek jedan oblik »mučeništva« iako se ne prolijeva »krv«, odnosno ona je uvijek put koji vodi k Bogu kroz velike poteškoće i nevolje našega ovozemaljskoga života.
»Put« svetosti kojim kršćani moraju ići prolazi kroz »blaženstva« Kristova i preko naših svakidašnjih napora da bi ostvarili naše dostojanstvo »djece Božje«.
A da bi to postigli potrebna nam je ne samo pomoć Božje milosti, nego i zaštita naše braće i sestara koji su kroz »velike tegobe« života ušli već u »kraljevstvo Božje«, odnosno u vječni, suživotni i blaženi zagrljaj s Trojedinim Bogom: Ocem i Sinom i Duhom Svetim; s Blaženom Djevicom i Marijom i sa svima svetima.

U isto vrijeme ova svetkovina želi živo posvijestiti svima nama da smo svi pozvani na svetost, to jest na što savršeniju ljubav prema Bogu i bližnjemu. I to svaki u sklopu svoga poziva i svoga svakidašnjeg života ondje gdje ga je Božja providnost postavila.
A u budućem životu ta naša »svetost« će se u punini očitovati i bit ćemo toga svjesni.
To će biti trajno vrelo naše vječne sreće i blaženstva u Bogu, u zajednici s Majkom Marijom i sa svim anđelima i svetima Božjim.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Otk 7,2-4. 9.14
Ps 24,1-2. 3-4ab. 5-6
1 Iv 3,1-3
Mt 5,1-12a

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVI SVETI 2

SVI SVETI
1. STUDENI
To su Isusova i naša braća i sestre koji uživaju vječnu slavu gledajući jasno trojedinoga Boga kakav jest.

»Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Svetkovina Svih Svetih je blagdan tolike naše braće i sestara koji su postigli vječno blaženstvo u kraljevstvu Božjemu i koji sada uživaju vječnu slavu gledajući jasno trojedinoga Boga onakva kakav jest. Ova svečanost je poziv svima nama da pođemo istim putem kojim su Sveci prošli, odnosno putem našeg potpunog suobličenja s Isusom Kristom, Sinom Božjim i s našim Otkupiteljem i Spasiteljem. Ali taj put se u ovom zemaljskom razdoblju našega života pokazuje obasut trnjem kao i za Krista, jer je On prvi za nas bio siromašan, gladan, žedan, progonjen, žalostan, mučen i raspet na križu.

Knjiga Otkrivenja nam govori da se »svetost« postiže kroz tešku životnu borbu koju Bog podržava snagom svoje milosti. To je »pečat milosti« kojim anđeo Božji opečaćuje Božje kandidate spasenja.
Taj pečat, po Novom Zavjetu i u otajstvima Crkve, označuje nadasve Sakrament krštenja i Potvrde.
To je put svetosti, to je put spasenja.
»Palme u rukama« otkupljenika i spašenika znak su pobjede koju su izvojevali u borbi života.
I »bijela haljina« oprana u »krvi Jaganjca« znak je pobjede, a u isto vrijeme ona označuje sačuvano djevičanstvo i bračnu vjernost ili pokajanjem ponovo stečenu ljepotu duše i tijela. A sve to znači da čovjek često treba da osvaja samoga sebe za Boga probijajući se kroz tjesnace obiteljskog i društvenog života da ostvari u sebi i zajedno s drugima Božji naum spasenja.
Zato svi ovi miljenici Božji »dolaze iz velike nevolje; 'oni su prali svoje haljine' i obijelili ih 'u krvi' Janjetovoj. Stoga stoje pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u njegovu hramu.« (Otk 7,14-15)
Odbacivši ispraznosti svijeta, nedužnim srcem i kreposnim djelima tražili su i našli svoga Boga koga sada neprestano slave i uživaju.

Iako nas blagdan Svih Svetih svom snagom privlači nebu, ipak nas ne smije odvojiti od naših svagdašnjih mukotrpnih obveza ovdje na zemlji gdje u poniznosti i u potpunom darivanju Bogu i ljudima sazrijeva naša svetost koja nas već od ovog života povezuje u zajedništvo ljubavi sa svima onima koji su nas pretekli u slavi nebeskoj.

Sveci su naši prijatelji ne samo zato što se zanimaju za nas i što nam pomažu u našoj borbi ovdje na zemlji već i zato što smo mnoge od njih susreli u našem životu, živjeli s njima, radili, molili se i trpjeli; oni su nam govorili, smiješili nam se, veselili se i radovali s nama.
Stoga »Sveci« koje danas slavimo su svi oni istiniti, pravi i dobri kršćani koji su živjeli u jednostavnosti i radosti svoju vjernost Kristu, iako nisu čudesa činili niti su mnogi od njih upisani u službeni katalog svetaca. To su naši roditelji, naša djeca, naša rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i mnogi drugi milijuni i milijarde ljudi i žena, nepoznati većini od nas, ali poznati Bogu.
Zato s pravom piše sv. Ivan u Knjizi Otkrivenja: »Poslije toga se, najedanput, pojavi pred mojim očima veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika. Stajali su pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, s palmama u rukama, i vikali jakim glasom: „Spasenje je djelo našega Boga, koji 'sjedi na prijestolju', i Janjeta!”« (Otk 7,9-10)

Slaveći spomendan svih ovih Božjih prijatelja, mi se divimo njihovu životu i smrti i molimo ih za bratsku pomoć s neba.
I za dar njihova primjerna kršćanskog života i za svjedočanstvo ljubavi što su dali Gospodinu Isusu zahvaljujemo se Bogu, jer uz sav njihov mar i žar sve je to čisti dar Božje ljubavi i dobrote.
Oni nam pokazuju »put« kojim moramo obavezno ići da bi i mi ostvarili »svetost« koju Bog traži od svakoga od nas.
U suštini, to je »put blaženstava« ili radikalnog i potpunog preobraženja duha po kojem vjernik ostvaruje svoj susret s Bogom živeći »vrijednosti« koje nam Krist predlaže.
A »vrijednosti« koje Isus predlaže čovjeku su one koje potvrđuju Božju »vlast« nad ljudima koje isključuje svaku »samodostatnost« stvorenja.

Isus Krist nam govori da se prava sreća sastoji u biti »siromašan u duhu« (Mt 5,3), odnosno u siromaštvu koje se prihvaća nutrinom, ne trčeći ludo za ovozemaljskim bogatstvom ako ga se nema niti biti vezan ropski za njega ako ga se ima, nego biti spreman podijeliti ga sa svima onima kojima je potrebna naša pomoć.
Biti »siromašan u duhu« znači iznad svega ne biti nerazborito privržen samome sebi, ne vezati se za svoje vlastite poglede, za svoje prava pa čak niti za svoj život već biti spreman i darovati ga drugima, ako je potrebno, kao što je to učinio i Krist.
Stoga su zaista »siromasi u duhu« svi oni ponizni ljudi koji se ne nadimaju, nego se boje Boga i služe u ljubavi bližnjemu.

Ova temeljna i potpuna preobrazba našega duha potrebna nam je također da bi mogli shvatiti i druga blaženstva. Samo pod tim uvjetom možemo biti sretni i onda kada smo »tužni«, »gladni i žedni...«, »progonjeni zbog pravednosti« i radi naše »vjere« u Isusa Krista, Sina Božjega, kao i onda kada smo »blagi«, »milosrdni«, »čista srca« i »mironosioci« (usp. Mt 5,4-11).
A sve to ne bi imalo nikakve vrijednosti u sebi ako nam ne bi pomoglo da otkrijemo »blago« za koje vrijedi i život svoj žrtvovati, a to je »kraljevstvo Božje i njegova pravda« (Mt 6,33).
Ako smo spremni da iz ljubavi prema Bogu podnosimo glad, žeđ, nasilje i progonstva, onda to kraljevstvo Božje djeluje i ostvaruje se već ovdje na zemlji u našim dušama i srcima i nije potrebno čekati svršetak našega života, svijeta i povijesti za njegovo ostvarenje.
Stoga sve nevolje u ovom životu služe da dušu pozivaju na ljubav prema Bogu i vječnim dobrima.
Te duše koje su izgubile zemaljske radosti, utješit će Duh Sveti, koji se zove Tješitelj, radostima vječnoga života.

To »kraljevstvo Božje« posjeduju već svi oni koji su »siromašni duhom« i »progonjeni radi pravednosti«, odnosno zbog njihove vjernosti Kristu.
Tako već u ovom životu Bog kraljuje u dušama i srcima svih onih koji njega traže i ljube iznad svega.
Sve to u konačnici zapravo znači »imati čisto srce«.
»Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8)
Čistoća srca je zapravo to duhovno raspoloženje potrebno za susret s Bogom.
Mnogo ljudi traži Boga tjelesnim očima, a njega se vidi samo očima duše u jednostavnosti čista srca.
Kao što se svjetlo ne može vidjeti nego čistim očima, tako ni Boga ne može vidjeti tko nije čist.
Zato Bog i ne gleda na vanjštinu naših djela već na našu nutrinu iz koje proizlaze namjere koje motiviraju naše ponašanje i čine da vidi da li se slažu ili ne s njegovom svetom voljom.
Tko je »čista srca« taj uvijek traži u svakoj svojoj misli, osjećaju i djelu ono što se sviđa Bogu, jer takav čovjek ga zaista uvijek susreće na svome putu i vidi ga svaki trenutak.

S druge strane, baš ztao što se Bog učinio vidljivim u Kristu, ako živimo u iskrenosti i lealnosti njegovo Evanđelje i ono što ono zahtjeva, mi iznova susrećemo Boga po Isusu, vidimo ga tako da ga možemo učiniti vidljivim i za druge. Na taj način naš život postaje trajno svjedočanstvo nevidljivome Bogu koji postaje tako »vidljiv« u svemu onome što mislimo i radimo.
Tako sve postaje »liturgijska gesta« u nama gdje od sadašnjeg života promatramo lice Božje.
Zato »čistoća našeg tijela« je samo jedan aspekt šire, dublje i obaveznije »čistoće srca«, odnosno čitavog našeg života.

»Vidjeti Boga« i gledati ga licem ulice stavlja nas u intimnost s njime i otkriva nam divnu stvarnost našega božanskog posinjenja i pripadnosti njegovoj obitelji.
Stoga je potrebno da nas ljubav Božja preobrazi i učini sličnim Ocu koji nas je stvorio.
Ova naša sličnost s Ocem nebeskim je već sada u razvoju, a bit će potpuna onda kad budemo mogli »gledati licem u lice« Boga.
Već smo sada na putu prema Bogu. Ali valja nam spoznati Krista da bismo upoznali Božji život koji je već sada prisutan u srcima vjernika.
»Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo!« (1 Iv 3,1)

U rodu smo sa samim Bogom, jer svi oni koji vjeruju u njegovo ime »nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga« (Iv 1,13).
To je vrhunski dar Božje ljubavi. Kao što nijedno dijete nije samo od sebe, tako ni mi ne postajemo ni ostajemo Božja djeca svojom moći ni svojim zaslugama nego vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega.
»A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.« (Iv 1,12)
Mi rastemo neprestano kao »djeca Božja« sve do našeg potpunog sjedinjenja s Bogom od kojega proizlazimo.
Već sada to jesmo, iako toga još iskustveno ne vidimo i ne osjećamo.
»Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.« (1 Iv 3,2)

Današnjim blagdanom slavimo one na kojima se to već očitovalo u nebu.
Ondje ćemo i mi Boga gledati onakva kakav jest i od toga blaženoga gledanja bit ćemo mu slični.
Tako nas vjera uči ne samo u kojoj nepomućenoj sreći se nalaze sveci Božji, nego i kakvi ćemo mi jednom biti.
Zato »gledati Boga« jest, dakle, sastavni dio našega bića »djece Božje«. Tu nema nikakvih tajni niti zastora već puno učestvovanje u životu Boga, Oca.
A to učestvovanje u životu Očevu bit će punije ako mu budemo sličniji, odnosno koliko budemo čišći od svakoga grijeha.
»Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist.« (1 Iv 3,3)

Bog je pak posve čist i svet pa mi u svojem stanju veće ili mene grešnosti ne bismo se nikako ni izdaleka usudili doći k njemu.
Postoji pred nama gotovo nedostiživ ideal: biti »čisti« kao Bog. Stoga računajući na našu slabost i grešnost Bog nam je poslao svoga Sina za Spasitelja.
»Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.« (1 Iv 2,1-2)
Isus je jedina nada nama grešnicima na putu prema vječnom blaženstvu.
Stoga »svetost« nije lako postići, ali uz pomoć Božje milosti i našim svakidašnjim naporima možemo stići i onamo gdje nam se sada čini ludo i pomisliti. Čovjek treba samo imati više povjerenja u Boga i u samoga sebe, to jest sam sebe vrednovati u svjetlu riječi Božje.

»Svetost« je uvijek jedan oblik »mučeništva« iako se ne prolijeva »krv«, odnosno ona je uvijek put koji vodi k Bogu kroz velike poteškoće i nevolje našeg ovozemaljskog života.
Što je veće progonstvo, to više kliče onaj koji se ne zaustavlja na promatranju zla, nego čvrsto upire pogled u nagradu koja se ne vidi.
Ono što se ne vidi, to prolazi. Vječno je ono što se ne vidi i što je Bog pripravio svojim izabranicima.
Stoga oni koji su Božji krote tjelesne požude i postaju Božje kraljevstvo u kojemu je sve sređeno. Ne možemo vladati nad onim što je niže ako se ne podvrgnemo onome što je više.
To je mir koji je na zemlji dan ljudima dobre volje, to je život iskusnog i savršenog kršćanina. Iz tog posve mirnoga i sređenog kraljevstva istjeran je neprijatelj ovoga svijeta koji vlada pomoću opačina i nereda.
Kad je u duši taj mir temeljito učvršćen, Sotona koji izvana podiže ne znam kakva progonstva, ne čini drugo nego umnaža Bogu slavu.
Koliko je čvrsta naša nutarnja zgrada mira, toliko on pokazuje beskorisnost svojih spletki kad ju ne uspijeva osvojiti.

»Put svetosti« kojim kršćani moraju ići, dakle, prolazi kroz »blaženstva« Kristova i preko naših svakidašnjih napora da bi ostvarili naše dostojanstvo »djece Božje«.
A da bi to postigli potrebna nam je ne samo pomoć Božje milosti, nego i zaštita naše braće i sestara koji su kroz »velike tegobe« života ušli već u »kraljevstvo Božje«, odnosno u vječni, suživotni i blaženi zagrljaj s trojedinim Bogom: Ocem i Sinom i Duhom Svetim; sa Blaženom Djevicom Marijom i sa svima svetima.

U isto vrijeme ova svetkovina želi živo posvijestiti svima nama da smo svi pozvani na svetost, to jest na što savršeniju ljubav prema Bogu i bližnjemu.
I to svaki u sklopu svoga poziva i svoga svakidašnjeg života ondje gdje ga je Božja providnost postavila.
A u budućem životu ta naša »svetost« će se u punini očitovati i bit ćemo toga svjesni. To će biti trajno vrelo naše vječne sreće i blaženstva u Bogu, u zajednici s Majkom Marijom i sa svima anđelima i svetima Božjim.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Otk 7,2-4. 9-14
Ps 24,1-2. 3-4ab. 5-6
1 Iv 3,1-3
Mt 5,1-12a

- 16:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUŠNI DAN

DUŠNI DAN
2. STUDENI
SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH

»O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji, sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: „Eloi, Eloi, lama sabahtani!” To znači: Božje moj, Božje moj, zašto si me ostavio!« (Mk 15,33-34)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Dan nakon Svih Svetih slavimo svete duše u čistilištu i nastojimo im pomoći svojim molitvama, jednako kao što se i mi nadamo njihovu zagovoru. Vazmeni značaj ovoga blagdana istaknut je već i time da se ovaj spomen svih mrtvih, (protivno dosadašnjem načinu), slavi i kad dođe u nedjelju kojom uvijek iznova slavimo otajstvo Kristova uskrsnuća.
Tim slavljem ne obnavljamo samo u otajstvu glavni događaj našega spasenja, nego se i unaprijed radujemo svojemu uskrsnuću s Kristom.
Stoga lijepo odgovara da spomen svih vjernih mrtvih, čije duše također očekuju uskrsnuće svoga tijela, slavimo i u nedjelju.

Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće Isusa Krista i njegovu trajnu proslavu kod Boga Oca. Po Kristu će i mrtvi uskrsnuti. U Isusu će život zadobiti svi koji u njega vjeruju.
Živeći tu nadu, Crkva je uvijek molila za pokojnu braću da ih Bog primi k sebi u vječni život. Zato se kršćani ne trebaju bojati smrti, jer su je već nadvladali snagom Krista uskrsloga koji je svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem uveo ih u kraljevstvo života. U novom svijetu koji već nastaje Kristovim dolaskom, a punina kojega će se ostvariti u posljednja vremena kad Bog sabere svu svoju djecu na radosnu gozbu spasenja, nestat će nevolja, suza i smrti.
»I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!« (Iz 25,9)

Stoga je potrebno sve činiti da taj novi svijet već sada ostvarujemo svojim životom.
Taj svijet koji je ostvaren u nebeskom Jeruzalemu ima svoje početke u Crkvi.
I naša zajednica, sjedinjena sa zajednicom svetaca, tvori jedan narod u kojem boravi Bog kao otac među svojom djecom i ispunja ih darovima svoga Duha.
»On će prebivati s njima; oni će biti njegov narod, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu.« (Otk 21,3-4)
Zato pravednik, čovjek koji Boga traži i ide njegovim putem, ima sigurnost da ga nakon kušnji ovog života čega vječan mir Božje ljubavi.
»Koji se u nj ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni, bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.« (Mudr 3,9)

Naša je životna sudbina tijesno povezana s Kristovom.
On nam je svojom smrću očitovao ljubav svoga Oca, a svojim je uskrsnućem naše nevolje i patnje preobrazio u pobjedu.
A vjera nam jamči da će nas nakon smrti zauvijek primiti k sebi u blaženo zajedništvo svetih. Važno je samo da oživotvorujemo Božji naum s nama.

To je poruka nade i ohrabrenja. On koji su nas ostavili žive Kristom u koga su vjerovali.
»Braćo! Nećemo da budete u neznanju gleda onih koji su usnuli, da ne tugujete kao ostali, koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime.« (1 Sol 4,13-14)
Zato mi kršćani nepokolebivom vjerom ispovijedamo da je Krist uskrsnuće i život.
Tko god u njega vjeruje, neće umrijeti, već će živjeti životom koji nikad ne prestaje.
Isus sam kaže za sebe: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.« (Iv 11,25-26)

Iz evanđelja znamo da se Krist za to rodio kao čovjek da bi mogao za nas umrijeti i svojom nas smrću otkupiti.
Njegova muka i smrt, a još više njegova neograničena predanost Ocu, da izvrši njegovu volju do kraja, pobožanstvenjuje sve naše boli kod smrti dragih osoba i kod naše vlastite smrti.
Ali unatoč svemu tome smrt ipak ostaje za sve nas jedan veliki misterij.
To je nešto što daleko nadilazi svijet našega iskustva te prelazi u svijet vječnosti, u drugi svijet, u svijet i u život samoga Boga.

To je ponajprije »mysterium iniquitatis«: tj. tajna grijeha, jer je po grijehu došla smrt na svijet.
Ali ona je i »mysterium caritatis«, jer je sva naša nada zasnovana na jednom umiranju.
Naše je spasenje utemeljeno na smrti našega Otkupitelja Isusa Krista.
Stoga posve odgovara da se kod razmišljanja o bilo kojoj ljudskoj smrti osvrćemo na križ. On je već dvije tisuće godina znak ne više smrti već pobjede nad smrću.
Pobijedio ju je za sebe i za nas onaj koji ju je slobodno i dragovoljno uzeo na sebe i koji je za nas visio na križu. Umirući Krist je pobjednik smrti.

Tama što je tada pokrila cijelu zemlju i vapaji umirućeg Isusa svjedoče do kojeg je ponora ljudski grijeh doveo Božjeg Sina ili bolje rečeno: njegova ljubav da nas oslobodi od grijeha.
»Kada dođe šesti sat, nastade tama po svoj zemlji do devetoga sata. U deveti sat viknu Isus jakim glasom: „Eloi, Eloi, lama sabakthani!” - što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!”« (Mk 15,33-34)

U tom se času Isus svome Ocu prikazao kao žrtva. U Spasiteljevoj duši su se odvijale neistražive tajne mukâ koje je dragovoljno primio na sebe i koje je podnio za grijehe svijeta.
Nema ljudske riječi koja bi mogla izraziti ono što se događalo u tom času koji je odlučivao sudbinom ljudskoga roda.
Zato od kada je Sin Božji izdahnuo na križu više nije teško umirati, jer malo nakon Isusove smrti zbilo se nešto neusporedivo više i do tada posve nečuveno: On je slavno uskrsnuo!
To je cilj svima nama kojemu su vrata naša smrt.
Dotada i za sam taj prijelaz Isus nam je ostavio na raspolaganje božansku popudbinu svojega Tijela i Krvi.
Stoga vječna Božja riječ zajedno s nebeskom hranom na zemlji utjeha su živima i život mrtvima.

Bog nas sabire na radost vječne gozbe. Zasada još smo na putu. U zajedništvu s Kristovim patnjama i njegovom smrti već sada ovdje na zemlji uzimamo udio i u njegovu uskrsnuću i slavi.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja:
1) Iz 25,6a.7-9
Mudr 3,1-9
Ps 25 (24); 27 (26); 130 (129)
2) Otk 21,1-5a,6b-7
1 Sol 4,13-18
3) Mk 15,33-39; 16,1-6
Iv 11,17-27

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVETI FILIP I JAKOV

SV. FILIP I JAKOV, APOSTOLI
3. svibnja

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Danas slavimo blagdan svetih apostola Filipa i Jakova.
Filip je rođen u Betsaidi. Najprije je bio učenik Ivana Krstitelja, a zatim je postao Isusovim učenikom.

Isus s Filipom i Natanelom

Jakov, bratić Gospodinov, sin Alfejev upravljao je jeruzalemskom Crkvom. Napisao je jednu poslanicu. Provodio je strog život i mnoge je Židove obratio na vjeru. Mučeništvo je podnio god. 62.

Sv. Jakov mučenik, također zvan Manji (Alefejev, bratić Isusov)

Uloga apostola u povijesti spasenja dolazi posebno do izražaja kada se njihov blagdan slavi u uskrsno doba.
Glavna je njihova zadaća da svjedoče za Isusovo uskrsnuće (Dj 2,21), a to je u dane poslije Uskrsa naročito prikladno. Stoga danas liturgija odstupa od razumljivog običaja da nam pročita odlomak iz spisa, ako ga je dotični apostol napisao, pa nam ne čita iz Jakovljeve poslanice nego iz Prve Pavlove Korinćanima. Tu je Jakov spomenut kao svjedok Kristova Uskrsnuća. Tu je naglasak na ukazanje uskrslog Spasitelja apostolu Jakovu, pa je liturgija rezervirala to čitanje za ovaj apostolski blagdan koji uvijek pada u uskrsno vrijeme.

Zapravo ne znamo točno kada se to Isus ukazao Jakovu. Ali u svakom slučaju, može se opaziti važnost apostola Jakova kad ga Pavao ističe kao posebno i uz Petra jedincatog pojedinačnog svjedoka. On je kao prvi jeruzalemski biskup svoj vrlo strogi život završio mučeničkom smrću za Krista i njegovu Crkvu (g. 62.). Zaista, kako veli današnja molitva, bio je sudionik Kristova trpljenja i uskrsnuća.

Prema tome, takav izvještaj o Isusovu uskrsnuću i svjedočanstvo apostola toga uskrsnuća treba da i u nama probudi i učvrsti vjeru u Uskrsloga, i to neka bude plod svetkovanja apostolskog blagdana. Ta će nas vjera jedina uvesti u dublje shvaćanje Kristova otajstva uopće, a posebno u oltarsko otajstvo koje nam Spasitelja posadašnjuje kao već prikazanu žrtvu i davno nam pripravljenu hranu.
Za vjeru nema ni vremenskih ni prostornih ograda. Njoj je sve blisko i nazočno kao Bog s kojim nas ona povezuje.

U prvom je čitanju spomenut jedan današnji apostol, a u Evanđelju drugi, Filip. Na Isusovu tvrdnju da apostoli već poznaju Oca i da su ga vidjeli, Filip mu na zadnjoj večeri upravlja čudnu molbu: »Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam!«.

Vidi se kako je vjera apostolâ bila još ne savršena, ali to vrijedi ne samo za apostole nego i za nas sve.
Zato Isusov odgovor: »I ti me, Filipe, još nisi upoznao?« primijenimo na nas.
Znači da Krista, unatoč tolikim godinama svog kršćanskog života, još nismo upoznali kako treba.
Opomena je opravdana i bit će uvijek na mjestu, jer dok smo na zemlji naše je spoznanje odnosa između božanskih osoba nesavršeno i tek ćemo u nebu proniknuti u tu vezu života i ljubavi. Ovdje živeći moramo upotrijebiti sve dane da napredujemo u vjeri, a apostolski su blagdani za to posebno prikladni.
Sve naše snage i sva sredstva koja su nam na raspolaganju trebaju nam pomoći da dođemo do cilja kojemu nas vodi vjera.
Vjera apostolâ, vjera Crkve koja će uvijek biti apostolska, pruža ono gledanje koje nas pripravlja na nebesko gledanje koje nas pripravlja na nebesko gledanje licem u lice Boga (1 Kor 13,12). Zato u novom predslovlju za Misu apostola i evanđelista Crkva pjeva Kristu: „Ti si svoju Crkvu htio postaviti na apostolske temelje da uvijek ostane na zemlji kao znak tvoje svetosti i da svim ljudima pruža nebeska svjedočanstva.«
To je Isus preko apostola izveo u nama i hoće da preko nas i naše sve prosvijetljenije i djelotvornije vjere izvede u društvu.

Radi toga Isus ističe kako se ta naša povezanost s njime po vjeri mora hraniti molitvom. Nijedno nas vjersko djelo ne približuje Bogu koliko molitva, svaka, a pogotovu liturgijska.
Po liturgijskoj molitvi i žrtvi se ispunjuje Isusovo tumačenje Filipu da u njemu, u Sinu imamo Oca i sve, sada u otajstvu, a jednom u posjedovanju i uživanju. Apostoli su znali da Krist u nebu nastavlja svoj život sjedinjen s Ocem, pa to moramo i mi imati na pameti.
I još više: da nam Isus s neba taj svoj život posreduje po liturgiji. To je otajstvo Kristove ljubavi koje je prisutno u Euharistiji, neprestano djeluje u nama i oživljuje nas.

To Isus čini s neba u obnavljanju svoje žrtve, u dijeljenju svetih sakramenata, u našem sudjelovanju kod svih crkvenih obreda.
Tko to shvati i po liturgiji uhvati vezu s Kristom, trenuci posvećeni litrugijskom životu bit će mu uvijek utjeha i okrepa.
Bit će mu to, jer ga svi liturgijski čini – povezani, dakako, s odgovarajućim kreposnim životom, bez kojega je i liturgija Bogu odvratna – povezuju s Bogom i pripravljaju na konačno sjedinjenje s Bogom. To se ima shvatiti ne samo eshatološki nego i mistagoški: liturgijski čini već sada i ovdje ostvaruju našu povezanost s Kristom.
Ako to nije kod nas slučaj, onda to nije kriv izvor, nego onaj koji iz njega pije.
Čuvajmo se da ne mora Isus i nama predbaciti: »Toliko sam vremena s vama, i niste me upoznali!«
Odgovorimo svojim životom na nebrojene milosti koje nam Bog pruža u Kristu, Sinu svojemu, preko njegove Crkve.
Kad se ne bismo ozbiljno i ustrajno trudili da budemo što sličniji svojemu božanskome učitelju i Gospodinu Isusu, onda bi se prijateljstvo između Boga i nas moglo razvrći.
Ni u jednom slučaju ne bi krivnja bila na Isusu, nego na nama zato što nismo surađivali s njegovim milostima.
Isus nas uvijek predusreće svojom ljubavlju koja nas odabire, poziva, povjerava se i usrećuje nas.
Na nama je da mu uzvratimo i da mu odgovorimo našom ljubavlju na tu njegovu ljubav koja nas spašava.
Nema stoga druge nego željeti i nastojati da se na nama kao i na apostolima ispuni Isusova namjera zašto nas je odabrao i pozvao: »Odredio sam vas da idete i rod rodite i da vaš rod ostane.«

Ostanimo, dakle, u toj struji božanske, žive i osobne ljubavi koja nas posve obuhvaća. Ostanimo u njoj sa svom svojom djelatnošću, ustrajnim i praktičnim prianjanjem uz sve ono što Bog hoće od nas.
Izvršavajući Božje zapovijedi ostat ćemo u Isusovoj ljubavi, kao što je Krist vršio zapovijedi Oca svojega nebeskoga i ostao u njegovoj ljubavi. Kad nam Isus to govori, čini to da radost njegova bude u nama i da naša radost bude puna i savršena.
Zato s apostolima Filipom i Jakovom gledajmo Oca u Sinu da živeći u njihovoj ljubavi i po Božjim zapovijedima zaslužimo imati vječni život.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Kor 15,1-8
Ps 18 (17),2-3.4-5
Iv 14,6-14

- 16:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVETI JUSTIN

SV. JUSTIN, MUČENIK
ČETVRTAK VIII. NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
1. LIPNJA
Puna su nebesa i zemlja slave Gospodnje

»Slijepac mu reče: Učitelju moj, da progledam.« (Mk 10,51)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sv. Justin

Danas sv. Crkva slavi spomendan svetoga Justina, mučenika.
Justin, filozof i mučenik, rođen je u poganskoj obitelji u gradu Flavia Neapolis (Nablus) u Samariji početkom II. stoljeća. Obrativši se na kršćansku vjeru, mnogo je pisao u obranu vjere. Sačuvane su nam dvije Apologije i Dijalog s Trifunom.
U Rimu je otvorio školu i držao javne rasprave.
Mučeništvo je podnio zajedno s drugovima u vrijeme cara Marka Aurelija oko 165. godine.

Današnji svetac i mučenik nas podsjeća svojim spisima i životom na dužnost da za sve i sa svima imamo Boga slaviti i zahvaljivati mu.
Na to nas želi navesti i odlomak iz knjige Sirahove koji smo malo prije čuli i koji govori o slavi Božjoj kako se ona javlja u prirodi i u povijesti izabranog naroda Božjega.
Sve to treba u nama pobuditi divljenje Božjim djelima koje treba uroditi slavljenjem Stvoritelja.

»Riječima Gospod stvori djela svoja, i sve se stvoreno pokorava volji njegovoj.« (Sir 42,15)
Kao što sunce sve sjajno obasjava tako i sva Gospodnja djela odražavaju njegovu slavu jer su njome posve prožeta. Toliko je to istina da to nije ovisno tek od uviđanja anđela. Nego čitav svemir sam po sebi opstoji u Božjoj slavi.

Ali iznad svega čovjek je najuzvišeniji Božji stvor.
Stoga promatranje divnih Božjih djela u prirodi mora čovjeka dovesti do toga da Boga slavi.
»On je uredio čudesna djela svoje mudrosti, jer je jedini od vječnosti do vječnosti.
Niti mu se što može dodati niti oduzeti, i njemu savjet ničiji ne treba.
Kako li su divna sva djela njegova, kao sjajna iskra njihov je prizor.« (Sir 42,21-22)

Bog je savršeno stvorio sva počela (elemente) svijeta i naredio je da se mijenjaju vremena.
»Sve to živi i traje dovijeka i u svakoj prilici sve je poslušno. Sve je dvostruko, jedno prema drugome, i ništa nije stvorio nepotpuno.« (Sir 42,23-24)
Čovjeka je stvorio na svoju sliku i podvrgao mu sva čudesna stvorenja, da u svemu što je Bog stvorio upravlja kao njegov namjesnik i da u divotama Božjih djela neprestano slavi svoga Stvoritelja. Bog je »izmjerio dubinu bezdana i srca ljudskog i prozreo sve tajne njihove.
Jer Svevišnji ima svoju spoznaju koja postoji i promotrio je znake vremena. (...)
Nijedna mu misao promaći ne može, ni jedna se riječ ne može njemu sakriti.« (Sir 42,18-20)

A da bi čovjek mogao sve to uvidjeti i u svim stvorenjima slaviti svoga Boga, potrebno mu je da progleda očima vjere.
Ta vjera je također otvorila oči slijepome prosjaku Bartimeju sinu Timejevu.
Zadnje Isusovo čudo prije njegova mesijanskog ulaska u Jeruzalem učinjeno je baš na tom slijepcu iz Jerihona. Kao pravi orijentalni prosjak Bartimej se nije dao ušutkati, nego je naprotiv još jačom vjerom vapio za pomoć.
»Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!”« (Mk 10,47-48)

Gospodin se u gužvi naroda najednom zaustavi i dade ga pozvati.
»I pozvaše slijepca sokoleći ga: „Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu.« (Mk 10,49-50)
Zatim je uslijedilo čudo i slijepčevo pridruženje Isusovim pratiocima.
»Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!” I odmah progleda i uputi se za njim.« (Mk 10,51-52)

»S pravom oci tu vide jednostavno čitav ljudski rod. Slijep je naime ljudski rod – kaže papa Grgur Veliki.
Grijeh je u zemaljskom raju čovjek postao prosjakom na putu. Prosjak jer je lišen svojih najboljih dobara; slijep, jer mu je duh potamnio; na putu jer je istjeran iz domovine.
Njegov je spas bio što je prošao Isus, Davidov sin! U toj riječi čitavo utjelovljenje, čitavo evanđelje! A tu nije više spomenut samo dolazak, jer je (Gospodin) već pri kraju puta, ide ususret smrti. Tako je njegovo dolaženje k ljudima u stvari mimohod s njima na istom putu. (...)
U sudbini je slijepca označena sudbina učenika i sudbina svijeta: na križnom će putu oni svi progledati! Kristova će smrt postati njihov život, njegovo uskrsnuće, njihovo veliko vazmeno slavlje.« (Dillersberger)

Sve to nam govori da naš svakidašnji susret s Kristom bi morao preobraziti naš život. Isusove riječi bi nam trebale sve više otvarati oči duše kao svetom Justinu kojega su od poganskog filozofa učinile kršćanskim Svecem i Mučenikom.
To će se i nama dogoditi, koliko svaki od nas ponizno i ustrajno vapije kao slijepi prosjak Bartimej: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« (Mk 10,47) i još konkretnije: »Učitelju moj, da progledam.« (Mk 10,51). U svakom slučaju, najvažnije je to da se spasonosnom vjerom svakog dana iznova uputimo i ustrajno idemo za Kristom našim Gospodinom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Sir 42,15-25 (Voly 42,15-26)
Ps 33 (32)
Mk 10,46-52

- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA

ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA
24. LIPNJA
PRETEČA I KRSTITELJ GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

Rođenje sv. Ivana Krstitelja

»Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!” (...)
Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati: On zaište pločicu i napisa: „Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik, te progovori blagoslivljajući Boga.« (Lk 1,59-60. 62-64)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveti Ivan, kojemu rođendan danas slavimo, ima dva velika naslova: Preteča, jer se na njemu ispunja proroštvo Izaijino o Božjem glasniku koji će neposredno navijestiti dolazak Mesije; zatim Krstitelj, jer je sam Gospodin Isus Krist došao na obale Jordana da primi od njega krštenje. On je također uz nevinu dječicu i prvi Mučenik Novoga Zavjeta koji je krv svoju prolio iz posluha Božjoj riječi koju je neustrašivo naviještao.
Po Isusovoj riječi on se smije zvati Prorok nad prorocima, jer »između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja« (Mt 11,11).

Sve je to razlog da Crkva od najstarijih vremena slavi ne samo njegov dan mučeništva i smrti, nego i njegov rođendan kao nijednome od svetaca.
On je jedini svetac čiji rođendan slavimo uz Isusov i Marijin rođendan.
Zato nam je ovaj blagdan prilika da u sebi oživimo cjelovit lik i poruku ovog jedinstvenog sveca.
Bog ga je upisao kao svojega najvelikodušnijeg suradnika u povijest samoga Spasitelja svijeta Gospodina našega Isusa Krista.
Stoga će on ostati zauvijek primjer jednog velikog Božjega poziva i jednog, pod svaku cijenu, širokogrudnog čovjekova odaziva.
Prema tome svaki kršćanin može u njemu gledati oslikana samoga sebe, svoj osobni poziv i svoj vlastiti odaziv, u dubokoj poslušnosti i vjernosti Božjoj riječi i njegovoj svetoj volji.

Na odlučnoj prekretnici ljudske povijesti, na razmeđu dvaju saveza, Ivan Krstitelj je bio onaj koji je pokazao svijetu »svjetlo za rasvjetljenje pogana i slavu naroda Božjeg Izraela« (usp. Lk 2,32). Kad je Ivan Krstitelj posvjedočio za to Božje »Svjetlo«, on je time izrazio žarko očekivanje svega Izraela.
U posljednja vremena imao je doći Gospod Bog i pohoditi ljude u osobi svoga »Sluge«, koji je ujedno »Svjetlo« svijeta. Zato i kaže Gospodin Bog svojemu Sinu: »Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj budeš do nakraj zemlje.« (Iz 49,6)

Nije teško uvidjeti, dakle, kako je Bog velikog proroka Ivana »pozvao od krila materina« da pripravi put u narodu Božjemu za dolazak i misiju Krista Gospodina. Za Ivana je anđeo izričito najavio da će se još u majčinoj utrobi napuniti Duhom Svetim i »mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu.« (Lk 1,15-16)

On je bio velik pred Gospodinom, jer je u Božjoj ruci bio britak mač i oštra strijela.
Glavno oruđe toga Božjeg poslanika bila je silna proročka, propovjednička riječ kojom je ljude obraćao Bogu.
Iako je Ivan svojim životom i smrću proslavio Boga, nije ga mimoišlo ljudsko iskušenje malodušnosti da se zaludu mučio i nizašto naprezao svoju snagu kad Krist nije nastupao kao sudac kakva ga je on zamišljao (Mt 11,2-6).
Ali malodušnost Ivanova bila je kratkotrajna.
On je ustrajao u svome pozivu i svoje poslanje izvršio potpuno, jer je bio uvjeren da je njegovo pravo kod Gospodina i njegova nagrada kod Boga Spasitelja njegova. Bog je bio i njegova jedina snaga, toliko mu potrebna za tešku ulogu da obrati narod Izraela i da ga vrati k Bogu svojemu.
Ta Isus je sam za njega kazao: »Ivan bijaše svjetiljka koja gori i svijetli.« (Iv 5,35)
Zato danas svi mi hvalimo Boga koji ga je tako čudesno stvorio i obdario (usp. Ps 139).

Ali svaki je od nas pozvanik Božji i to od utrobe majčine.
Svakom čovjeku Bog u času začeća stvara pojedinačnu dušu po kojoj je čovjek za Boga neponovljiv pojedinac, s posebnom svojom misijom u cjelini svijeta i čovječanstva.
Bog nas osobno poznaje i poziva nas po glasu savjesti. Njegov poziv, njegovo određenje možemo prepoznati u svojim neposrednim životnim okolnostima. I svatko od Boga prima potrebnu snagu da izdrži u životnim kušnjama i ostane vjeran svome pozivu. Po nauku II. Vatikanskog Sabora svi vjernici, ne samo biskupi i svećenici, imaju udjela u Kristovoj proročkoj službi (usp. LG 35).
Stoga je svatko od nas pozvan da kao i Ivan Krstitelj riječju, a nadasve životom, svjedoči Spasitelja Isusa ljudima.
Neka nam sv. Ivan bude pomoćnikom i uzorom kako da se do kraja založimo u svom kršćanskom svjedočenju Krista Otkupitelja svijeta.

Prema tome Ivan je nekako bio neophodan da se identificira Isus i da ga ljudi prihvate.
»Pred njegovim je dolaskom Ivan kao glasnik i preteča svemu izraelskom narodu propovijedao krštenje u znak obraćenja.« (Dj 13,24)

Ivan pretkazuje Isusa, ali nipošto ne stupa u prvi plan. On nije htio staviti sebe u središte te je tako potvrdio da je Krist veći od njega. Ta on je samo glas, Krist je oglašenik. On je samo preteča, Krist je onaj koji treba nastupiti kao jedini Spasitelj svijeta.
»A Ivan je, kad se primicao koncu života, izjavio: 'Ja nisam ono što vi mislite da jesam. Ali pazite! Poslije mene dolazi onaj kome ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.« (Dj 13,25)

I u tome nam je sv. Ivan uzor i primjer.
Svi koji još ne poznaju i ne priznaju Gospodina Isusa trebali bi ga bolje upoznati i lakše priznati po nama. I mi kršćani moramo biti jedini svjedoci Ljubavi koja nas neizmjerno nadilazi. Tako usmjereni i okrijepljeni možemo bolje sudjelovati u duhu radosnom događaju Ivanova rođenja u Zaharijinoj kući.
Novorođeno dijete nije razveselilo samo stare roditelje, nego i mnoge druge osobe koji su došli radovati se sa sretnom majkom kojoj je Bog iskazao veliko milosrđe. Svako je dijete veliki Božji dar, a pogotovu kad ga daruje dotada neplodnoj i u dobi poodmakloj ženi.

Bog je Bog života: stvorio je zemlju i čovjeka na svoju sliku i priliku.
»Muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!”« (Post 1,27-28)
Odatle proizlazi da je svaki ljudski život Božja dragocjenost, Božji dar.
Samo ako bude života na zemlji, Bog će moći obilato dijeliti svoje darove i svoje pozive. Stoga se od Ivanovih svetih roditelja učimo željeti djecu, ali također u svojoj sredini ostvarivati simpatiju i poštivanje prema roditeljima.
Svaka kršćanska zajednica mora poduzeti sve kako bi se ostvarili uvjeti da se svako ljudsko čedo može s radošću začeti i s toplim ljudskim prihvaćanjem roditi i odgajati.

Tako je Ivanovo rođenje trebalo navijestiti da Bog sve čini novo.
Zato nije trebao primiti ni ime svoga staroga oca Zaharije već novo ime Ivan kojemu će se svi čuditi. Znamo također da mu je otac ostao nijem, jer nije povjerovao Božjem obećanju. Ali Bog svoje obećanje ispunja unatoč njegovoj nevjeri. Štoviše, vraća mu dar jezika upravo u času kada hoće da izbori djetetu pravo ime.

Zato kod obrezanja djetešca dogodile su se nove čudne stvari. Najprije su se sukobila dva mišljenja zbog djetetova imena.
Rodbina se držala običaja da se nazove po ocu, a majka traži neka se zove Ivan, što znači: »Bog je milostiv, Bog daje milost«.
To je potvrdio i stari Zaharija napisavši na pločicu ime koje je odredio Bog po anđelu.
»Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: „Nipošto, nego zvat će se Ivan!” Rekoše joj na to: „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.”
Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati: On zaište pločicu i napisa: „Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik, te progovori blagoslivljajući Boga.« (Lk 1,59-64)

Majka je, dakle, poučena Duhom Svetim (Lk 1,41), osjetila novo vrijeme koje ne nalazi uvijek razumijevanja kod onih koji hodaju samo uhodanim, tradicionalnim putovima. Duh Sveti nas ne vodi uvijek prema planovima ljudi, nego naprotiv vrlo često protiv njih. Tako u imenu toga djeteta je označeno da nastupa novo doba u kojemu će Bog pokazati sve obilje svoga smilovanja.
Zato njegov otac Zaharija prvim riječima, koje opet izgovara slavi Boga koji će eto pohoditi i otkupiti svoj narod.
A svi koji su čuli za taj događaj nisu samo sa strahom govorili između sebe o svemu tome, nego su i o svemu tome razmišljali, pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« (Lk 1,66).
A mali je Ivan napredovao rastom, duhom i mudrošću pred Bogom i ljudima, najprije u roditeljskom domu, a kasnije u »pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom« (Lk 1,80).
»I doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.« (Lk 1,66)

Bog sve čini i govori da mi o tome razmišljamo i prema tome postupamo.
Svakim danom iznova, osluškujući svoju savjest, čitajući znakove vremena, ispunjajući svoje svagdanje dužnosti, treba da budemo navjestitelji spasenja ljudima s kojima nas je Božja providnost povezala, koje nam šalje na naš životni put.
Nemamo svi izuzetnu misiju, kao sv. Ivan, ali ma kako maleno bilo naše životno djelovanje, za Boga nitko nije nevažan.
Svatko treba da na svoj način »raste i duhom se jača« dok ne dosegnemo puni rast Krista Isusa.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Iz 49,1-6
Ps 139 (138)
Dj 13, 22-26
Lk 1,57-66.80

- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL

SVETI MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL
ARKANĐELI
28. RUJNA

Sv. Gabriel, Mihael i Rafael

»Uto se zametnu rat u nebu koji je „Mihael” sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. (...)
Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara „Zmija” koja se zove „đavao” - „sotona”, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.« (Otk 12,7.9.)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Uz duhovno – tjelesna bića, kao što smo mi ljudi, i uz materijalna bića kojih je puna sva živa i neživa priroda oko nas, nekako je dolikovalo da Bog stvori i bića bez materije, čiste duhove koje mi nazivamo anđelima.
Dakako, to nije glavni uzrok zašto je Bog stvorio čiste duhove, jer prvotni cilj tome kao i svakog stvaranja nije mogao biti drugi nego Božja slava.
Naša liturgija na mnogo mjesta ističe kako anđeli slave Boga i da im se mi pridružujemo, ovdje na zemlji i jednom na nebu.
Zato našoj sabranosti i oduševljenju kod hvaljenja Boga može mnogo pomoći ako očima vjere gledamo kako to isto s nama čine i nebeski duhovi.

Drugotni cilj svega stvorenoga jest čovjek.
Kao što je Bog čitavu materijalnu prirodu usmjerio da služi čovjeku, tako je duhovni svijet anđela upućen da nas čuva.
Bog je anđele odredio da čuvaju svakog pojedinog čovjeka na svim njegovim putovima i da čuvaju sav narod Božji.
Na temelju sv. Pisma vjera Crkve drži da svaki čovjek i svaka zajednica ima svoga anđela čuvara.
Stoga kad uživamo njihovu moćnu zaštitu, jasno je da nam to veliko pravo nameće i dužnost sa Božje strane da anđele štujemo i slušamo.

Anđeli se u Bibliji i liturgiji mnogo spominju.
»Iako je nužno odbaciti pretjerano štovanje anđelâ koje bi štetilo štovanju Isusa Krista (usp. Kol 2,18), kršćanin mora zadržati duboku misao na njihovu nevidljivu prisutnost i pomoćničku djelatnost.« (RBT 23)
Te misli kao da su vodile Crkvu kad je u obnovljenoj liturgiji spomen arkanđelâ zadržala kao blagdan, ali je njihovo štovanje združila u jedan dan. Crkva je to učinila kao i kod nekih skupina svetaca da i time istakne ono što je kod istih osoba isto i zajedničko.

Posebnosti koje su nam poznate o trojici arkanđela, - Mihaela, Gabriela, i Rafaela, - neznatne su prema njihovoj zajedničkoj naravi i zadaći.
O naravi raznovrsnih anđela ne možemo izricati sudove, jer oni tvore za nas posve tajnovit i ljudskom shvaćanju nepristupačan svijet.
Naziv »anđeli« ne kazuje narav, već »službu«, jer anđeo znači biti glasnik, vjesnik.

Iz Danijelova viđenja i iz drugih biblijskih mjesta znamo da svi ti čisti duhovi služe i klanjaju se Bogu.
»Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim.« (Dn 7,10)
To često spominje i liturgija, osobito kad nas poziva da se pridružimo njihovim glasovima i s njima »jednim glasom« slavimo Boga.
Tako redovito svršavaju misna predslovlja koja spominjući razna velika Božja djela uvode i nas u trokratni anđeoski »Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6,3)
Taj anđeoski »Svet« kojemu se mi pridružujemo u sv. Misi, nije samo usklik serafa u hramu zemaljskog Jeruzalema, nego je to iznad svega svečana liturgija koju vrše svi zborovi anđela u nebeskom Jeruzalemu.
Tako svi korovi blaženih duhova, sve čete nebeske vojske (omnis militia coelestis exercitus) zajedničkim klicanjem slave Boga bez kraja.

Ono malo što mi ljudi znamo o Bogu, o njegovu veličanstvu i njegovim nebeskim dvorjanicima, usko je povezano s nama samima i s našim životom.
Bog je anđele stvorio ne samo da mu se klanjaju, nego i zato da mu budu na službu u upravljanju i pomaganju ljudima.
Oni nam u prvom redu javljaju Božju volju, jer su njegovi anđeli glasnici.
Oni koji ljudima donose manje važne glasove (poruke) zovu se anđelima, a oni koji javljaju najveće vijesti prozvani su arkanđelima. Tako k Djevici Mariji nije bio poslan bilo koji anđeo već arkanđeo Gabriel da joj navijesti utjelovljenje Sina Božjega i njezino božansko majčinstvo.
Dolikovalo je da za tu vijest, od svih najveću u povijesti spasenja ljudskoga roda, posluži jedan od najvećih anđela Božjih.

Prema tome sama posebna imena anđela označuju koliko je važno njihovo nastupanje i djelovanje.
Stoga nam papa Grgur Veliki kaže da Mihael znači »Tko je kao Bog?«, Gabriel je »Božji junak«, Rafael »Bog je zdravlje«.
Poznate su kitice himna koje ih ovako opijevaju:

Anđele mira, Mihaele siđi
S visokog neba na zemne nam pute,
Očuvaj mir nam, odpremaj u páko
Ratove ljute.

Anđele jaki, Gabriele, tjeraj
Zlotvora starog, što oko nas gmiže,
Pohađaj svjetom hramove, što Krist ih
Pobjednik diže.

Anđele zdravlja, Rafaele, s neba
Lijekove noseć u pomoć nam hodi,
Ozdravljaj bolne, mučne poslove nam
K svrsi privodi.

Sv. Mihael, Rafael, Gabriel

Knjiga Otkrivenja stavlja nam pred oči strašan i sudbonosan boj koji se u nebu odigrao u praskozorje stvaranja.
»Uto se zametnu rat u nebu koji je „Mihael” sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. (Otk 12,7)
Ovaj boj ne smijemo zamišljati zemaljski ni načinom ni trajanjem.
Vodili su ga duhovi s kojima se materijalne sile ne mogu mjeriti i stoga je taj boj nadvisio sve naše zemaljske predodžbe.
Odlučio ga je sam Bog u tren oka kad Zmaj i njegovi anđeli ne mogoše više izdržati borbu.
»Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati, i „mjesta” za njih više „nije bilo” u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara „Zmija” koja se zove „đavao” - „sotona”, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.« (Otk 12,7.9.)

Koliko je zlim anđelima taj poraz donio žalosti i vječne kazne, toliko je u nebu zavladalo veselje koje je prešlo i prelazi na sve one koji su Božji, na svu djecu Božju.
»Sada je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.« (Otk 12,10-11)

I tako vidimo da se borba između Mihaela i Lucifera, između dobrih i zlih duhova, prenijela i na zemlju.
I tako su buntovni anđeli na čelu sa starom Zmijom, zavodnikom cijeloga svijeta, htjeli zavesti prve ljude Adama i Evu i u tome su uspjeli. Zato isto tako sada nastoje da upropaste i sve Adamove potomke.
»Nato Jahve, Bog, reče zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu”.« (Post 3,14-15)

Stoga je razumljivo da su Izraelci i njihova sinagoga smatrali sv. Mihaela arkanđela svojim čuvarom i zaštitnikom.
A to isto je učinila i naša majka Crkva.
Tako je Crkva, novi odabrani Božji narod, sastavila mnogo molitava kojima sv. Mihaelu preporučuje svu svoju djecu, osobito onu koja se nalaze u odlučnom času kad prelaze u vječnost. A sličnu ulogu imaju također Gabriel i Rafael u našoj životnoj borbi.
Sva tri arkanđela nas čuvaju i vode do vječnoga cilja, k Isusu Kristu, našemu Bogu Stvoritelju, Otkupitelju i Spasitelju.

Tako iz današnjeg Evanđelja po Ivanu u razgovoru između Isusa i Natanaela saznajemo da je Krist Gospodar i Kralj anđelâ.
Natanael je poput drugih Izraelaca očekivao Mesiju, ali mu u prvi mah nije išlo u glavu da bi to mogao biti neki Isus Nazarećanin.
Ali kad ga je Isus samo jednom pohvalnom izrekom: »Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.« (Iv 1,47) za se pridobio, Natanael je posve osvojen i priznaje ga Sinom Božjim.
»„Rabbi – odvrati mu Natanel – ti si Sin Božji! Ti si Kralj Izraelov.” Isus mu odvrati: „Jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga! Zaista, zaista, kažem vam – nadoda Isus – vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.”« (Iv 1,49-51)

Anđeli su, prema Evanđeljima, Isusu životu zaista mnogo puta služili, naročito kod rođenja, nakon napastovanja od strane Sotone, kod muke, uskrsnuća i kod uzašašća u nebo.
Silni su to duhovi, ali ipak samo Božji stvorovi koji su o njemu posve ovisni i njemu uvijek potpuno na raspolaganju.
Oni koji su Bogu htjeli biti jednaki, zauvijek su strovaljeni u pakao.

Zato sve naše štovanje anđelâ ide zapravo Bogu. I to se mora imati uvijek na pameti kod svakoga našega izraza štovanja anđela i svetaca.
Božje sluge nas mogu voditi k njemu onako kao što se i Bog služi s njima u općenju s nama ljudima, ali se naša pozornost ne smije nikad zaustaviti na njima, nego se neprestano mora dizati k onome čiji smo mi i anđeli tek puki stvorovi i odane sluge.
Ako tako shvatimo službu anđelâ, onda nam oni mogu mnogo pomoći ne samo kad nas čuvaju i vode, nego još više kada s njima iz svega srca slavimo Boga i pjevamo mu pred licem sve nebeske vojske.
Da, upravo kod misne žrtve i gozbe anđeli su na sasvim izvanredan način posrednici između Boga i nas ljudi time što prate svoga Kralja Isusa Krista na naš oltar i u naše srce i dušu, a naše molitve i žrtve skupa s uzvišenom Kristovom žrtvom s naših oltara prenose na nebeski žrtvenik pred njegovo božansko veličanstvo.
Neka zaista tako bude danas i svakoga dana našega života.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dn 7,9-10.13-14
Ps 137,1-2a.2bc-3.4-5
Otk 12,7-12a
Iv 1,47-51

- 16:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BLAŽENA OZANA KOTORSKA

BLAŽENA OZANA KOTORSKA, DJEVICA
(V. Vazmena nedjelja – Godina C: Četvrtak)
27. TRAVNJA
LJUBAV GOSPODNJA = NAŠA RADOST

»Ostanite u mojoj ljubavi. (...) Rekoh vam ovo da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.« (Iv 15,9.11)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo spomendan blažene Ozane Kotorske, Djevice.
Ozana Kotorska ili Katarina Kosić, rođena je u pravoslavnoj obitelji u Relezima 1493. Bila je najprije pastirica pa onda kućna pomoćnica. Zatim se obratila na katoličku vjeru i postala je dominikanska trećoredica u Kotoru gdje je živjela 52 godine zatvorena u ćeliji kao isposnica i velika štovateljica muke Isusove.
Umrla je u Kotoru 27. travnja 1565. godine na glasu svetosti.

Mi se danas, dakle, radujemo obraćenju Ozane i njenome ulasku u katoličku vjeru kao što su se nekada apostoli radovali obraćenju pogana i njihovome ulasku u odabrani Božji narod, Crkvu Kristovu.
Kao što i među nama ima onih koji bi svoje stavove, mišljenja i kojekakve osobne vjerske običaje i pobožnosti htjeli nametnuti drugima, tako je i među jeruzalemskim kršćanima farizejske sljedbe bilo onih koji su govorili da bi se svi pogani koji su prešli na kršćanstvo morali ne samo obrezati nego i vršiti Mojsijev zakon i tako su se suprotstavljali Pavlu i Barnabu u njihovom apostolskom djelovanju među poganima.

Poslije žestokog raspravljanja nastupio je autoritativno Petar i dao pravo Pavlu i Barnabi.
Prvak apostola kao praktičan čovjek u opravdanju svog mišljenja na prvo mjesto stavlja činjenice: po izričitom je Božjem naređenju on sam krstio prve pogane na temelju same vjere u Evanđelje.
»Braćo, - kaže Petar -, vi znate da me Bog od najprvih dana između vas izabra te iz mojih usta pogani čuju riječ Evanđelja i uzvjeruju. I Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca.« (Dj 15,7-10)

Zatim iznosi činjenicu da je sav Mojsijev zakon bio kao jaram koji nisu mogli nositi ni stari Izraelci, oci njihovi, ni on sami.
Petar je završio isticanjem načela da spasenje dolazi samo po milosti Gospodina Isusa.
»Vjerujemo naprotiv: - tvrdi Petar – po milosti smo po Gospodnjoj spašeni, baš kao i oni.« (Dj 15,11)

Petrovom se izlaganju nitko nije usudio suprotstavljati pa je Pavlu i Barnabi sada bilo mnoge lakše još se jedanput pozivati na čudesa koja je Bog po njima činio među poganima na prvom misijskom putovanju.
Zatim je apostol Jakov, koji je uživao velik ugled među jeruzalemskim kršćanima, dao punu podršku načelu koje je istakao Petar, a nije mu bilo teško i u Starom Zavjetu naći riječi koje su naviještale da će i ostali narodi tražiti i naći Gospodina (cfr. Amos 9,11-12).
Da umiri svoje pristaše i da provedba načela o slobodi novozavjetne djece Božje ne bi nikome škodila, Jakov predlaže da se s obzirom na kršćane iz Židovstva i oni iz poganstva uzdržavaju od nekih stvari i jela koja su sljedbenicima Mojsijeva zakona bila posebno zabranjena.
»Zato smatram – kaže Jakov – da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi.« (Dj 15, 19-21).

Tako je kasnije i Pavao učio nove kršćane da se ne moraju obazirati samo na svoju nego i na tuđu savjest (1 Kor 10, 29-30). Na sablažnjavanje farizejâ ne treba se osvrtati, ali drugačije je kad se sablažnjuju maleni po godinama ili duhom u vjeri. A tih uvijek ima i biti će ih.
Crkva se nužno utjelovljuje u kulturnim i psihološkim prilikama ljudi u kojima živi, ali mora ostati iznad njih i znati na prikladan način osloboditi ih se. Ona treba da je svjesna kako onima koji se obrate Bogu ne treba nametati drugo nego im dati Boga samoga s njegovom milošću, njegovu riječ, život što ga on predlaže i traži.

A što smo najviše dužni svima pružiti jest ljubav Božja bez koje nema spasenja niti radosti.
Ljubav se iskazuje darivanjem kao što se vidi iz najveće ljubavi koja se da zamisliti i koja je izvor svake druge ljubavi, a to je Ljubav kojoj se Bog Otac dariva Sinu vječno ga rađajući iz svog bivstva.
Sa Sina prelazi ta ista ljubav na nas koliko god smo je mi kao stvorovi sposobni primiti.
Božja je dakle ljubav prema nama neprestano silaženje Oca k nama po Sinu u vezi Duha Svetoga. Ta je ljubav tolika da je Gospodin ponovo uspoređuje s Očevom ljubavlju prema njemu.
»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas« (Iv 15,9) – kaže nam Isus.

Dakako, postoji i velika razlika: njihova međusobna ljubav izlazi iz njihova božanskog bivstva, prema tome je posve nutarnja, sveobuhvatna, nepromjenjiva, vječna. Odlikuje se svim svojstvima koja ukrašavaju Božje bivstvo i tvori samu bit Treće Božanske osobe koja u vječnoj ljubavi veže Oca i Sina.

Božja je pak ljubav prema nama s naše strane podvrgnuta svim nestalnostima i prolaznostima ljudskoga bića i njegove ograničenosti.
Stoga je razumljivo da nam Isus preporučuje: »Ostanite u mojoj ljubavi.« (Iv 15,9).
A u današnjem Evanđelju Gospodin ne izražava samo svoju preporuku da ostanemo u njegovoj ljubavi nego nam pokazuje i na jedino sredstvo kojim to možemo postići. Tako u nama ostaje i djeluje Božja ljubav, ako je čuvaju ograde njegovih zapovijedi koje je On sam u tu svrhu odredio i postavio.
»Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.« (Iv 15,10)

Bog nam ograde svojih zapovijedi nije postavio zbog sebe nego zbog nas. On ih ne treba nego mi.
A što je veća bujica riječne vode potrebne su i jače ograde pa stoga i na Božje zapovijedi mora više paziti onaj kome je namijenjeno više Božje ljubavi i milosti.
Sve se ovo odnosi ne samo na zahtjev da se Božje zapovijedi ne smiju prekršiti u velikoj stvari nego i na to da se one što savršenije vrše.
Uzor nam je u tome sam Gospodin.
»Rekoh vam ovo – kaže nam Isus – da moja radost bude vama i da vaša radost bude potpuna.« (Iv 15,11)
To je sve činila i tako je živjela Blažena Ozana Kotorska, tako trebamo i mi činiti i živjeti.

Amen!
Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 15,7-21
Ps 96 (95)
Iv 15,9-11

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. NIKOLA TAVELIĆ

SVETI NIKOLA TAVELIĆ
SVEĆENIK I MUČENIK
14. STUDENI

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas sveta Crkva slavi blagdan sv. Nikole Tavelića, svećenika Reda Manje Braće i mučenika.
Nikola Tavelić rodio se oko 1340. g. u našem gradu Šibeniku.
Kao mladić stupio je u franjevački red i oko 1365. postao je svećenik. Radio je najprije 12 godina kao misionar u Bosni među hereticima, tzv. »bogumilima«.
Zatim je pošao u Svetu Zemlju. Od jeseni 1383. g. radi u Palestini sa Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbone i Stjepanom iz Cunea.
U Jeruzalemu je Nikola Tavelić s tom trojicom svojih drugova, zbog javnog propovijedanja kršćanske vjere, stekao palmu mučeništva 14. studenoga 1391. godine.
Nakon svoje mučeničke smrti odmah je slavljen kao svetac u Šibeniku i u franjevačkom redu. Štovanje mu je odobrio papa Lav XIII. godine 1889. Svetim ga je proglasio papa Pavao VI u Rimu, 21. lipnja 1970., u prisustvu velikog broja Hrvata.
On je prvi kanonizirani svetac Hrvat.

Evo što kaže papa Pavao VI. u apostolskom pismu kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima.
»Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetog Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi.
Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjeri svetoga utemeljitelja koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio.
Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi vrlo velike pobožnosti, da su provodili vrlo krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih vrlo mnogo cijenjeni.
A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onom času kada su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

(...) Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču i raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali.« (Iz Djela pape Pavla VI., AAS LXIII [1971.], str. 346-353)

Tako su se, dakle, na ovim Božjim prijateljima doslovce ispunile svetopisamske riječi Knjige mudrosti: »Ako su u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika, jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni.
Iskušao ih je kao zlato u taljiku i primio ih kao žrtvu paljenicu.« (Mudr 3,4-6)
Ni smrt ih, dakle, nije mogla rastaviti od Božje ljubavi, jer je njihova životna sudbina bila tijesno povezana s Kristovom.
Isus sam nam je svojom smrću očitovao ljubav svoga Oca, a svojim uskrsnućem je naše nevolje i patnje preobrazio u pobjedu.

Zato je snaga mučenika u nepokolebljivu uvjerenju da iza i ispred njih stoji Isus Krist, Sin Božji i naš Otkupitelj i Spasitelj za Boga su oni spremni položiti i život kad je to potrebno.
Oni svoje pouzdanje nisu stavljali u ljude nego samo u Krista koji jedini može pomoći i koji se neprestano zauzima kod Oca nebeskoga za nas.
Stoga i kaže sv. Pavao apostol:
»Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Glad? Golotinja? Progonstvo? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.« (Rim 8,35.37)

U Kristu Isusu naši mučenici su pobijedili i smrt koja im je osigurala vječnu nagradu za koju nitko živ nije siguran.
Mučenici su pobijedili svijet i đavla, Sotonu, zavodnika svih ljudi, jer su bili ojačani Kristovom krvlju na križu i na oltaru; a sa svoje strane nisu se bojali svjedočiti za Isusa.
To su činili u prvom redu svojim životom, a nakon što su redovito živjeli izgledno, svoj su život zaključili i odvažnom riječju iza koje je stajala i mučenička krv vlastitoga života.
Oni su uvijek bili potpuno svjesnih Kristovih riječi: »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi! Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga.« (Lk 9,23-24)

Stoga je Gospodin i kazao da treba ustrajati do kraja (Mt 24,13), kao što je sam cijeli život proveo u siromaštvu i radu, kasnije u neprestanom kretanju i propovijedanju, a na koncu umro na križu. Toga su se držali svi mučenici, koji su ponajviše svojim dobrim djelima zaslužili milost mučeničke smrti i konačno spasenje.
Prema tome to vrijedi i za nas koji se nalazimo u mnogo manjim mukama od mučenika.
Oni su bili do kraja Bogu vjerni, jer su znali da je on nadasve vjeran i da će ih obilato nagraditi za sve što su dobra učinili i zla pretrpjeli.
Ta ista nagrada čeka sve nas, ako i mi kao i mučenici ostanemo vjerni Bogu i Kristovu evanđelju spasenja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Mudr 3.1-9
Ps 124 (123)
Rim 8,31-39
Lk 9,23-26

- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. ATANAZIJE

SVETI ATANAZIJE, BISKUP I CRKVENI NAUČITELJ
BRANITELJ VJERE
(Difensor fidei)
2. SVIBNJA
(Srijeda 3. Vazmene nedjelje Godine A)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo spomendan Svetoga Atanazija, biskupa i velikog naučitelja Crkve.
Sv. Atanazije se rodio godine 295. u Aleksandriji. Pratio je biskupa Aleksandra na nicejskom saboru i naslijedio ga kao biskup. Odvažno se borio protiv arijevaca, zbog čega je mnogo propatio i više puta morao u progonstvo. Napisao je izvanredne spise kojima je tumačio i branio istine katoličke vjere. Zato je i proglašen naučiteljem Crkve (Doctor Ecclesiae).
Umro je godine 373. na glasu svetosti što je Crkva to kasnije potvrdila kada ga je proglasila svetim i uzdigla na čast oltara.

Sveti Atanazije je bio veliki branitelj vjere u Isusa Krista, one iste vjere za koju su sv. Stjepan, prvomučenik, i mnogi drugi ljudi i žene prvih stoljeća kršćanstva svoju krv prolijevali i svoj život žrtvovali.
Progonstva su i u tom smislu bila velika nebeska milost za širenje Božjega kraljevstva, jer Crkva se trebala širiti izvan Jeruzalema i po svemu svijetu. Tako nakon smrti sv. Stjepana kršćani su se raspršili po judejskim i samarijskim krajevima šireći radosnu vijest spasenja.
»Oni sad što su bili raspršeni prolazili su iz jednog kraja u drugi propovijedajući Evanđelje Riječi.« (Dj 8,4)

Ne mogu ljudi odmah vidjeti i posve predano prihvatiti sve Božje planove kao što nisu mogli predvidjeti da će Savao, koji je tako nemilosrdno pustošio jeruzalemskom Crkvom, postati veliki apostol. Zasada su oni samo osjećali kako on ljude i žene izvlači iz njihovih kuća i trpa ih u tamnicu. Bio bi to učinio sigurno i s apostolima, ali su se oni kriomice zadržavali u Jeruzalemu, gdje su smatrali da su još potrebni. Ići će i oni po cijelom svijetu prema zapovijedi Učitelja, ali eto obični vjernici idu ispred njih i svojim svjedočenjem za Krista im pripremaju put.
Oni su obilazili sve krajeve propovijedajući Isusov nauk i život. A Gospodin je bio uz njih i njihove riječi je potvrđivao mnogim čudesima.
Tako na riječi đakona Filipa nečisti duhovi su izlazili iz opsjednutih, a mnogi uzeti i hromi su ozdravljali.
I sve je to prouzročilo veliku radost u svim mjestima kamo su ti Kristovi službenici dolazili. Tako se i u povijesti Crkve, a posebno njezinih misija, izmjenjuje žalost progonstva i radost oko širenja kraljevstva Božjega među ljudima.

Zato svi koji prime pravu vjeru time će davati Bogu dostojnu hvalu i priznavati njegova velika djela. Svi su narodi na zemlji pozvani da upoznaju Božja djela i da mu se onda klanjaju kao onome koji sve drži i upravlja.
Stoga budimo zahvalni Gospodinu na velikim duhovnim djelima što ih je izveo u svojoj Crkvi i u svakoj duši. Na taj način naša zahvalnost se pretvara u srdačnu molitvu za misijsko djelovanje Crkve po kojemu će Bog sve narode učiniti dionicima svojih dobara.

Bog po svome Sinu Isusu Kristu preko Crkve dolazi k nama ljudima.
Njegovo dolaženje je silaženje u milosti, na što mi, privučeni od njega, dolazimo k njemu u vjeri da ga slijedimo životom. Ti naši susreti s Bogom su najkonkretniji po Euharistiji koja nam bez vjere ne bi ništa značila.
Vjera nam ne samo otkriva koliko je čudesna ta božanska hrana, nego je ona već sama po sebi prvo duhovno primanje Krista.
Dakako, ta duhovna veza u čovjeku još nije potpuna, jer on traži i čezne da se Bogom zasiti njegovo srce i tijelo, odnosno čitavo njegovo biće. Sve se to ostvaruje euharistijskom hranom koja utažuje čovjekovu glad i žeđ za Bogom.
Stoga primanje Euharistije s vjerom daleko je više nego gledanje Isusa tjelesnim očima. Židovi su ga gledali, čak su bili i svjedoci njegovih čudesa, a ipak im je Isus morao reći: »Gledali ste me i ne vjerujete.« (Iv 6,36)

To je žalosna konstatacija, ocjena kojom se pada na ispitu kod Boga.
Bez vjere nitko ne može doći k Isusu, jer toga sami Bog odbacuje od sebe.
»Svaki koga mi dade Otac – kaže Isus – doći će k meni. A tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van, jer ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.« (Iv 6,37-38)

Bog hoće da se svi ljudi spase i da dođu do potpune spoznaje istine (usp. 1 Tim 2,4).
Prema tome naše spasenje je ovisno i o nama, o našoj suradnji i vjernosti Kristu.
Po Kristu mi smo djeca Božja i baštinici kraljevstva nebeskoga i On nas bez naše krivnje neće izbaciti vani.
Sin je došao na svijet da vrši volju svoga Oca, a Otac hoće da on ne izgubi nikoga od onih koje mu je On predao.
Naprotiv, Otac želi da Isus sve one koji u njega vjeruju uskrisi u posljednji dan i da ih uvede u kraljevstvo vječnoga života.
»Da, volja je Oca mog – kaže Isus – da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni i da ga ja uskrisim u posljednji dan.« (Iv 6,40)

A to nije samo volja nebeskoga Oca, nego je to također želja Isusove i naše Majke Marije. Stoga mi Mariju štujemo kao Majku vjere. Ona svojim vjerničkim predanjem u naviještenju omogućuje ulazak Krista u našu povijest, daje mu život i tako otvara Novi Savez između Boga i ljudi. Ona raste u vjeri i ljubavi u Isusovu djelu spasenja. Stoga Ona zauvijek ostaje uzor vjere, nada i sigurnost Crkve i svakoga od nas.
Marija je majka slobodne i osobne vjere u naviještenju, u Isusovu javnom djelovanju, posebno u njenoj noći patnje i razdiranja srca podno križa. Marija je majka vjere onih kojima je vjera zaista živa, osobna i životna.

U svjetlu Marijine vjere i mi ćemo danas naći put Kristu, prepoznat ćemo u njemu Božjega Sina i ostvariti s njim susret u vjeri i ljubavi.
U Marijinoj vjeri naše tamne noći postat će svjetlije, naše patnje i stradanja lakše ćemo shvatiti kao suradnju s Kristovim patnjama, kao otkupiteljske patnje; naša beznađa bit će opet ispunjena nadom i radošću života, a naša smrt bit će ulazak u zagrljaj Oca i Sina i Duha Svetoga, u život blaženstva i sreće, gdje vlada ljubav, jer Bog je Ljubav.
Marijina vjera pomaže da i mi napredujemo na putu vjere i da vjerno čuvamo svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, te ispunivši tijek zemaljskog života da uđemo u slavu Gospodina svoga, gdje nas Ona čeka »uzvišena kao kraljica svega stvorenja« i kao naša Majka.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Dj 8,1b-8
Ps 66 (65)
Iv 6,35-40

- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. ANĐELI ČUVARI

SVETI ANĐELI ČUVARI
ANĐELI SU ODREĐENI DA ČUVAJU LJUDE I DA IM POMAŽU DA SLAVE BOGA
2. LISTOPADA

»Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog.« (Mt 18,10)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Dolikovalo je da Bog stvori, uz duhovno-tjelesna bića kao što smo mi ljudi i uz materijalna bića kojih je puna sva živa i neživa priroda oko nas, i bića bez materije, čiste duhove, koje mi nazivamo anđelima.
Dakako, to nije glavni uzrok zašto je Bog stvorio čiste duhove, jer prvotni cilj tome kao i svakog stvaranja nije mogao biti drugi nego Božja slava.
Naša liturgija na mnogo mjesta ističe kako anđeli slave Boga i da im se mi pridružujemo, ovdje na zemlji i jedanput na nebu.
Zato našoj sabranosti i oduševljenju kod hvaljenja Boga može mnogo pomoći ako očima vjere gledamo kako to isto s nama čine i nebeski duhovi.

Drugotni cilj svega stvorenoga jest čovjek.
Kao što je Bog čitavu materijalnu prirodu usmjerio da služi čovjeku, tako je i duhovni svijet anđela upućen da nas čuva.
Bog je anđele odredio da čuvaju svakog pojedinog čovjeka na svim njegovim životnim putovima i da čuvaju sav narod Božji.
Tako za težak i dugi put kroz pustinju Bog Izraelcima, uz vođu Mojsija, obećava pratnju i zaštitu svoga anđela koji će ih dovesti u obećanu zemlju i u novu domovinu i pomoći im da je osvoje.
»Šaljem, evo, svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio. Poštuj ga i slušaj! Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: t moje je ime u njemu. Ako mu se budeš vjerno pokoravao i budeš vršio sve što sam naredio, ja ću biti neprijatelj tvojim neprijateljima i protivnik tvojim protivnicima.« (Izl 23,20-22)

Stoga na temelju sv. Pisma vjera Crkve drži da svaki čovjek i svaka zajednica ima svoga anđela čuvara.
Zato kad uživamo njihovu moćnu zaštitu, jasno je da nam to veliko pravo nameće i dužnost sa Božje strane da anđele štujemo i slušamo.
U tome se sastoji smisao blagdana svetih anđela čuvara koji ima svoje puno opravdanje na mnogim mjestima Staroga i Novoga Zavjeta.

Anđeli se u Bibliji i liturgiji mnogo spominju.
»Iako je nužno odbaciti pretjerano štovanje anđelâ koje bi štetilo štovanju Isusa Krista (usp. Kol 2,18), kršćanin mora zadržati duboku misao na njihovu nevidljivu prisutnost i pomoćničku djelatnost.« (RBT 23)
Te misli kao da su vodile Crkvu kad je u obnovljenoj liturgiji spomen anđelâ zadržala kao obvezan i njihovo štovanje združila u jedan dan. Crkva je to učinila kao i kod nekih skupina svetaca da i time istakne ono što je kod istih osoba isto i zajedničko.

O naravi raznovrsnih anđelâ ne možemo izricati sudove, jer oni tvore za nas posve tajnovit i ljudskom shvaćanju nepristupačan svijet.
Naziv »anđeli« ne kazuje narav, već »službu«, jer anđeo znači biti glasnik, vjesnik.

Iz Danielova viđenja i iz drugih biblijskih mjesta znamo da svi ti čisti duhovi služe i klanjaju se Bogu.
»Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim.« (Dn 7,10)
To često spominje i liturgija, osobito kad nas poziva da se pridružimo njihovim glasovima i s njima »jednim glasom« slavimo Boga.
Tako redovito svršavaju misna predslovlja koja spominjući razna velika Božja djela uvode i nas u trokratni anđeoski »Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6,3)
Taj anđeoski »Svet«, kojemu se mi pridružujemo u sv. Misi, nije samo usklik serafa u hramu zemaljskog Jeruzalema, nego je to iznad svega svečana liturgija koju vrše svi zborovi anđela u nebeskom Jeruzalemu.
Tako svi korovi blaženih duhova, sve čete nebeske vojske (omnis militia coelestis exercitus) zajedničkim klicanjem slave Boga bez prestanka.

Ono malo što mi ljudi znamo o Bogu, o njegovu veličanstvu i njegovim nebeskim dvorjanicima, usko je povezano s nama samima i s našim životom.
Bog je anđele stvorio na samo da mu se klanjaju, nego i zato da mu budu na službu u upravljanju i pomaganju ljudima.
Oni nam u prvom redu javljaju Božju volju, jer su njegovi anđeli glasnici. Oni koji ljudima donose manje važne glasove (poruke) zovu se anđelima, a oni koji javljaju najveće vijesti prozvani su arkanđelima. Tako k Djevici Mariji nije bio poslan bilo koji anđeo već arkanđeo Gabriel da joj navijesti utjelovljenje Sina Božjega i njezino božansko majčinstvo.
Dolikovalo je da za tu vijest, od svih najveću u povijesti spasenja ljudskoga roda, posluži jedan od najvećih anđela Božjih.

Prema tome sama posebna imena anđela označuju koliko je važno njihovo nastupanje i djelovanje.
Stoga nam papa Grgur Veliki kaže da Mihael znači »Tko je kao Bog?«, Gabriel znači »Bog je junak«, a Rafael »Bog je zdravlje«.

Knjiga Otkrivenja stavlja nam pred oči strašan i sudbonosan boj koji se u nebu odigrao i praskozorje stvaranja.
»Uto se zametnu rat u nebu koji je „Mihael” sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja.« (Otk 12,7).
Ovaj boj ne smijemo zamišljati zemaljski ni načinom ni trajanjem.
Vodili su ga duhovi s kojima se materijalne sile ne mogu mjeriti i stoga je taj boj nadvisio sve naše zemaljske predodžbe.
Odlučio ga je sam Bog u tren oka kad Zmaj i njegovi anđeli ne mogoše više izdržati borbu.
»Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I „mjesta” za njih više „nije bilo” u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara „Zmija” koja se zove „đavao” - „sotona”, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli.« (Otk 12,7-9)

Koliko je zlim anđelima taj poraz donio žalosti i vječne kazne, toliko je u nebu zavladalo veselje koje je prešlo i prelazi na sve one koji su Božji, na svu djecu Božju.
»Sada je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom.
Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.« (Otk 12,10-11)

I tako vidimo da se borba između Mihaela i Lucifera, između dobrih i zlih duhova, prenijela i na zemlju.
I tako su buntovni anđeli na čelu sa starom Zmijom, zavodnikom cijeloga svijeta, htjeli zavesti prve ljude Adama i Evu i u tome su uspjeli. Zato isto tako sada nastoje upropastiti i sve Adamove potomke.
»Nato Jahve, Bog reče zmiji: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.”« (Post 3,14-15)

Stoga je razumljivo da su Izraelci i njihova sinagoga smatrali sv. Mihaela arkanđela svojim čuvarom i zaštitnikom. A to isto je učinila i naša majka Crkva.
Tako Crkva, novi odabrani Božji narod, sastavila je mnogo molitava kojima sv. Mihaelu preporučuje svu svoju djecu, osobito onu koja se nalaze u odlučnom času kad prelaze u vječnost.

Sam Isus Krist je odlučno uzeo u obranu sve malene, dobom ili duhom, i zaprijetio vrlo teškim riječima svakome tko bi jednog od malenih naveo na grijeh.
»Pazite – govori Isus – da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog.« (Mt 18,10)
Zato Isus nije malu djecu stavio svima samo za uzor i navijestio da će samo takvi ući u nebesko kraljevstvo, nego se i On na neki način poistovjetio s djecom.

Isus je došao na ovaj svijet kao dijete i kaže: »Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima.« (Mt 18,5)
A zaista ne prima Isusa tko ne primi bilo koje dijete, odnosno neće da se ono rodi ili se ne pobrine za sve duhovne i tjelesne potrebe svakoga djeteta. Još je više raširena i za mnogu djecu sudbonosna nemarnost tolikih roditelja koji se ne brinu za vjerski odgoj i pouku svoje djece.
Iako maleni ne mogu ništa svojim zavodnicima, ipak svaki od njih ima moćnog zaštitnika na nebu, anđela čuvara koji ga brani.

Anđeli su, prema Evanđeljima, i Isusu u životu zaista mnogo puta služili, naročito kod rođenja, nakon napastovanja od strane Sotone, kod muke, uskrsnuća i kod uzašašća na nebo.
Silni su to duhovi, ali ipak samo Božji stvorovi koji su o njemu posve ovisni i njemu uvijek potpuno na raspolaganju. Oni koji su Bogu htjeli biti jednaki, zauvijek su strovaljeni u pakao.

Zato sve naše štovanje anđelâ ide zapravo Bogu.
I to se mora imati uvijek na pameti kod svakoga našega izraza štovanja anđela i svetaca.
Božje sluge nas mogu voditi k njemu onako kao što se i Bog služi s njima u općenju s nama ljudima, ali se naša pozornost ne smije nikada zaustaviti na njima, nego se neprestano mora dizati k onome čiji smo mi i anđeli tek puki stvorovi i odane sluge.

Ako tako shvatimo službu anđelâ, onda nam oni mogu mnogo pomoći ne samo kad nas čuvaju i vode, nego još više kada s njima iz svega srca slavimo Boga i pjevamo mu pred licem sve nebeske vojske.
Da, upravo kod misne žrtve i gozbe, anđeli su na sasvim izvanredan način posrednici između Boga i nas ljudi time što prate svoga Kralja Isusa Krista na naš oltar i u naše srce i dušu, a naše molitve i žrtve skupa s uzvišenom Kristovom žrtvom s naših oltara prenose na nebeski žrtvenik pred njegovo božansko veličanstvo. Neka zaista tako bude danas i svakoga dana našega života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Izl 23,20-23
Ps 90, 1-2. 3-4. 5-6. 10-11
Mt 18,1-5.10

- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. TOMA APOSTOL

SVETI TOMA APOSTOL
3. SRPNJA

»Zatim reče Tomi: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, nego vjernik!” „Gospodin moj i Bog moj!” - izjavi Toma. Isus mu reče: „Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!”« (Iv 20,27-29)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

O djelovanju i mučeništvu apostolâ znamo vrlo malo, osim onoga što imamo u djelima apostolskim.
Tako ništa sigurno ne znamo niti o životu sv. Tome apostola osim onoga što nam je zabilježeno u Evanđelju.
Priča se da je navješćivao Evanđelje Indijcima.
Od 6. stoljeća u Crkvi se spominje prijenos njegova tijela 3. srpnja u Edesu.

Smrt apostolâ Crkva slavi posebnim blagdanima zato što su oni njezin temelj.
Crkva je sazidana na apostolima i prorocima dok je glavni kamen, koji drži svu zgradu, sam Isus Krist. On je onaj koji drži čvrsto povezane kamenje i temelj i koji čini da sve skupa raste u sveti hram Božji.
»U njemu ste i vi – kaže sv. Pavao apostol – zajedno sazdani za stan Božji u Duhu.« (Ef 2,22)
Zato su u Crkvi svi kršćani punopravni sugrađani svetih i Božji ukućani.
Tako svi mi koji smo u Kristu kršteni tvorimo stan Bogu Ocu i ljubavi Duha Svetoga.

To su apostoli u sebi osjećali i u prebujnoj radosti nastojali prikazati svim vjernicima. To su propovijedali svi apostoli, jer su u tu svrhu i poslani svim narodima.
Zato štujući apostole Crkva slavi Boga koji je svim narodima i pucima iskazao toliku ljubav i vjernost.

Prema tome nije nam lako shvatiti kako je u Tominoj duši mogla nastati i prevladati takva sumnja u Isusovo uskrsnuće. On je Isusa veoma ljubio i posve mu se predao tako da je, kad je Gospodin navijestio svoju smrt, rekao i drugim apostolima: »Hajdemo i mi da umremo s njim!« (Iv 11,16)
Zatim se dogodilo da je ljubljeni učitelj umro na križu dok se njima nije ništa dogodilo. Nemamo podataka o tomu kako su to sve doživljavali pojedini apostoli, ali je značajno da se Toma udaljio od sudrugova i nije s njima proveo sretni dan Uskrsa.
On je tu tragediju negdje na osami doživljavao dublje od ostalih apostola.
Zato se ne treba čuditi da mu duša nije bila spremna prihvatiti vijest o Isusovu uskrsnuću i svu sreću koju je ona donosila.

Može nam Tomin zahtjev za opipljivim dokazom Isusova uskrsnuća izgledati djetinjski naivan, ali i to je sposobna tražiti ljudska duša. Nešto slično doživljavaju konvertiti na svom putu do punog spoznanja i priznanja Boga.
Bog je i to dopustio da učvrsti još više našu vjeru u Uskrsloga.
»Zatim reče Tomi: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, nego vjernik!” „Gospodin moj i Bog moj!” - izjavi Toma. Isus mu reče: „Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!”« (Iv 20,27-29)

Toma je među apostolima poznat po svojoj nevjeri koja je iščezla kad mu se ukazao uskrsli Krist. No on je ispovjedio i uskrsnu vjeru Crkve: »Gospodin moj i Bog moj!«
Isusove riječi, upravljene Tomi i svima, kako treba vjerovati ono što se ne vidi, bile su ujedno i odgovor na Tomino pitanje kod zadnje večere. Učitelj im je tada govorio da ide k Ocu i da će opet doći po njih, te prema tome da znaju put. Tada se javio Toma: »Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put!« (Iv 14,15). Onda je Isus kazao one velike riječi: »Ja sam put, istina i život.« Sada je Toma mnogo bolje razumio njihov smisao, a s njime i mi koji se Tominom preporođenom vjerom hranimo s dvaju stolova Kristove istine i njegova života.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ef 2,19-22
Ps 117 (116)
Iv 20,24-29

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. IVAN APOSTOL

SVETI IVAN, APOSTOL I EVANĐELIST
LJUBLJENI UČENIK ISUSOV
27. PROSINCA

»Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,8)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas Crkva slavi blagdan ljubljenoga učenika Isusova, sv. Ivana, apostola i evanđelistu. Na temelju najoštrijih kriterija dokazano je i od svih priznato da je on autor Ivanova Evanđelja i njegove prve poslanice.
Dapače, općenito se smatra da je poslanicu napisao kao popratno pismo svojem Evanđelju.
Evanđelist – teolog, kojemu je po posebnoj povlastici bilo objavljeno mnogo više nego drugima i koji je svoj izvještaj o Isusu zapisao nakon pet – šest decenija zanosnog razmišljanja, kao da je i sam opazio kako mnogo traži od svojih čitatelja, počevši od svojeg prologa o vječnom životu Božje riječi.
Stoga, na početku popratne poslanice odmah ističe da nam svjedoči što je vidio, čuo i svojim rukama opipao.
»Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.« (1 Iv 1,1-2)

Ujedno spominje i svrhu zašto nam iznosi svoje svjedočanstvo o Kristu: da imamo zajedništvo s njima, Isusovim apostolima, a po tom zajedništvu u vjeri biti ćemo sjedinjeni s Ocem i njegovim Sinom. I u tome je sva naša radost.
»A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom. Mi vam ovo pišemo – kaže apostol – da naša radost bude potpuna.« (1 Iv 1,3-4)

A to je zajedništvo u ljubavi s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom ostvaruje se posredstvom Duha Svetoga, tj. osobom koja nas veže s trojedinim Bogom.
U tom zajedništvu koje najviše podržava Euharistija »kršćanin unaprijed kuša vječnu radost o kojoj sanja svako ljudsko srce« (RBT, zajedništvo).
Dok smo na zemlji, utjelovljenog i sakramentalnog Boga nam ovijaju oblak i tama.
Ali kada ga budemo gledali licem u lice u Božjoj slavi onda će naša radost biti potpuna.

Budući da nam upravo Ivan Krista predstavlja kao objavu Božje slave, onda najljepše odgovara da na njegov blagdan u radosti slavimo tu Božju slavu.
Kako ne bismo kad nam je za to Bog i objavio svoju slavu i kad po tom slavljenju i mi u Bogu postajemo slavni kao što je zauvijek slavan zbor Kristovih svjedoka – apostola. Ako nebo i zemlja uzvisuju veličanstvo Božje slave, mnogo više to čine svjesno i radosno Kristovi svjedoci, a kao prvi apostoli.

Budući da je liturgijskom reformom II. Vatikanskog Sabora i u štovanju svetaca više naglašen Krist, izvor sve njihove svetosti i veličine, zato danas Crkva, apostola Ivana, Isusova ljubimca, dovodi pred nas kao svjedoka.
Jedan je jedini naraštaj mogao gledati Krista u tijelu i s njim vidljivo općiti.
Svi drugi do konca svijeta vjerujemo na temelju njihova poštena svjedočanstva koje su predali Crkvi.
Kad Crkva ne može navesti nijedno apostolsko izravno svjedočanstvo o Isusovu rođenju i djetinjstvu, ona se veoma ponosi da imamo još važnije njihovo svjedočanstvo o Isusovu javnom djelovanju i naročito o njegovu uskrsnuću.

Mi u utjelovljenog Boga i vjerujemo na temelju njegovih čudesa od kojih je najveće njegovo uskrsnuće od mrtvih.
Za to i uopće za čitavu Kristovu pojavu i stvarnost Ivan je posebno povlašten svjedok i očevidac. On nas uvodi u Kristovo otajstvo.

Pučka pobožnost u svojim pjesmama rado spominje pelenice u koje je Majka Marija povila svoje božansko dijete (usp. Lk 2,7), a liturgija nam danas govori o ručniku i plahtama koje je uskrsli Krist ostavio iza sebe u grobu.
Čitav je događaj opisan kako ga je sa svim detaljima mogao u uskrsnom jutru sumnje i radosti doživjeti jedino očevidac. On se pridružio Petru u trci ka grobu za koji im je javljeno da je prazan, iako je upravo on dva dana prije pomogao u nj položiti Isusovo tijelo i na grob navaliti veliki kamen. Nešto iz poštovanja prema starijemu Petru i još više iz zaprepaštenja nije se usudio stupiti sam u otvoren grob nego je počekao prvaka apostola i poglavara Crkve koji je bio zaostao iza njega.
Ivan je znao kako je tijelo mrtvog Isusa bilo obilato pomazano pogrebnim miomirisnim mastima i onda umotano u plahte, a glava u ručnik. Sada je s Petrom ustanovio da je sve na svome mjestu, samo Isusa nema.
Uskrsnuo je:
»Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,8)

A sa Ivanom i Petrom i mi svi vjerujemo.
Vjerujemo da se Sin Božji, Isus Krist, za nas rodio, umro i uskrsnuo.
Tom vjerom doživljavamo osobni susret s njime u svetotajstvu ufanja i ljubavi.
Stoga u božićne dane žrtvujemo i blagujemo uskrsloga Krista »da od gozbe ove večere crpimo tajne vječne Riječi« (darovna molitva) što ih je Bog iz tog izvora otkrio svojemu apostolu Ivanu i preko njega svima nama.
Tako »Riječ, koja je postala tijelom i koju je propovijedao blaženi Ivan, uvijek u nama prebiva po ovom otajstvu što smo ga proslavili« (Pričesna molitva).

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Iv 1,1-4
Ps 97 (96)
Iv 20,2-8

- 15:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. MARKO EVANĐELIST

SVETI MARKO, EVANĐELIST
EVANĐELJE: BLAGA VIJEST SPASENJA
25. TRAVNJA

»Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje osudit će se.« (Mk 16,15-16)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Četiri su Evanđelja velik dar Duha Svetoga Crkvi. Četiri izvještaja o Isusovu životu i djelu četiri su različite Isusove »fotografije«. Svaka od njih ima svoju posebnost i čar za Kristovu Zaručnicu, Crkvu.
Blagdan tih evanđelista ima nam biti prigoda da se sjetimo glavnih značajki svakog Evanđelja.
Markovo je najkraće. Napisao ga je u Rimu po Petrovu propovijedanju, a na molbu rimskih kršćana.
Dok je Matej pisao aramejski, Marko piše grčki, jer se obraća onima koji su se obratili od poganstva i nisu znali aramejski. Stoga on u svojem Evanđelju i razjašnjuje neke židovske običaje i izraze te naznačuje stanovita palestinska mjesta, što je sve njegovim čitateljima manje bilo poznato.
Manje se od drugih evanđelista poziva na Stari Zavjet i najmanje spominje Isusove prepirke s farizejima.
»Sažetost, živahnost i hitrost značajke su Evanđelja po Marku. Iako kraće od Matejeva, potpuno je. A kraće je od drugih jer događaje donosi zbijeno, ali ipak obiluje mnogim pojedinostima koje se vrlo cijene. Od Isusovih govora ima samo kratke izvatke, a više nastoji oko pripovijedanja čudesa od kojih su neka poznata samo po njemu. Stoga je prozvano „Evanđelje čudesa”.« (Lacoste)
Time, a i inače isticanjem Kristova božanskog veličanstva, Marko je zaslužio da mu se pripiše kao simbol kralj životinja: lav.

Liturgija nam na blagdan sv. Marka čita svršetak Prve poslanice sv. Petra apostola najviše zbog toga što Petar na kraju svojom rukom dodaje i Markov pozdrav. Kad ga naziva svojim sinom, drži se da ga je apostolski prvak u svoje vrijeme krstio u Jeruzalemu. Ali i čitav odlomak ove poslanice ima izraza koji iznose Isusov nauk pa odgovaraju blagdanu evanđeliste.

Petar ističe temeljnu evanđeosku krepost: poniznost.
»Predragi! - kaže Petar. Svi se, jedni prema drugima, pripašite poniznošću, jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost. Ponizite se, dakle, pod snažnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme.« (1 Pt 5,5-6)
Tu poniznost je Petar naučio u Isusovoj školi i posebno nakon svoga žalosnog pada kada je poslije hvalisanja na zadnjoj večeri zatajio da pozna Učitelja.
Stoga nam Petar i savjetuje da se ne uzdamo sami u sebe, nego u Gospodina i kaže nam: »Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas.« (1 Pt 5,7)

Uz Krista, lava iz Judina plemena (Otk 5,5), Petar dobro zna i za paklenog lava koji obilazi oko nas, riče i traži koga da proždere.
Krist je upotrijebio svoju božansku snagu da nas otkupi, a Sotona poduzima sve da nas upropasti.
»Oprite mu se – kaže nam Petar – stameni u vjeri, znajući da takve iste patnje podnose vaša braća u svijetu.« (1 Pt 5,9-10)

Spas je svakome samo u vjeri koja nas povezuje s Kristom i s njegovom snagom. Petar sa četiri izraza opisuje pomoć koju nam Isus pruža u času napasti i trpljenja.
»A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati, utvrditi.« (1 Pt 5,10)
Za tu čudesnu Božju jakost, za pravu Božju milost i za međusobnu ljubav i mir u Kristu – a sve su to značajke svakog Evanđelja – zahvaljujmo Bogu i slavimo ga sa Psalmistom: »O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obaznanjivati tvoju vjernost.« [Ps 89 (88),2]

Zato sv. Marko u svojem Evanđelju ističe čudesa koja će Gospodin činiti po svojim vjerovjesnicima kao što ih je i sam činio. Sam Marko nije bio evanđelist samo perom, nego i propovijedanjem. On bi se sigurno spominjao i slavio u Crkvi i da nije napisao drugo Evanđelje.
U kući se njegove majke Marije okupljala prva kršćanska zajednica (Dj 12,12) i tu je po svoj prilici bila dvorana posljednje Isusove večere i duhovskog čuda. On je, prema mišljenju nekih, onaj mladić koji je išao za Isusom kad su ga po noći vodili k Velikom svećeniku (Mk 14,50-51).
Marko također prati Pavla i strica Barnabu na njihovu prvom apostolskom putovanju, iako će se od njih kasnije odvojiti.
Pogotovo se Marko iskazao kada je Evanđelje koje je propovijedao i pisao na koncu zalio svojom vlastitom krvlju.

Kao što je Petar, duhovni otac Marka, u prvom čitanju naglasio važnost vjere, to isto treba posebno uočiti i u današnjem Markovu izvještaju o Isusovu zadnjem govoru apostolima.
»U ono vrijeme Isus se ukaza Jedanaestorici i reče im: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.”« (Mk 16, 15-16)

Za spasenje je potrebno vjerovati i krstiti se kako Crkva tumači, barem tzv. krstom želje. Ali tko je i kršten ako ne bude vjerovao, osudit će se.
Tako nam sv. Marko želi reći da samo vjera spašava čovjeka, ili bolje rečeno život po vjeri.
Zato Crkva slaveći danas blagdan blaženog Marka prinosi Gospodinu hvalne žrtve i smjerno ga moli da u njegovoj Crkvi bude uvijek ustrajno evanđeosko propovijedanje i da nas svoje vjernike učini jakima u vjeri Evanđelja.
Neka nam sv. Marko isprosi milost kod Boga da se i u našem narodu i u našoj hrvatskoj domovini kao i u cijelom svijetu i u čitavoj Crkvi sačuva živa vjera u Isusa Krista, Sina Božjega i jedinoga Otkupitelja i Spasitelja ljudi i čovječanstva.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 1 Pt 5,5b-14
Ps 89 (88),2-3.6-7.16-17
Mk 16,15-20

- 15:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. JAKOV

SVETI JAKOV, APOSTOL
APOSTOL SLUŽI I TRPI ZA CRKVU BOŽJU
25. SRPNJA

»A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!« (Mt 20,27-28)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas Crkva slavi blagdan sv. Jakova apostola.
Jakov je bio sin Zebedejev i brat sv. Ivana apostola. Rođen je u Betsaidi. Bio je svjedok glavnih čudesa koja je Gospodin učinio.
Ubio ga je Herod oko god 42. Najviše se štuje u Copmosteli u Španjolskoj, gdje se nalazi poznata Crkva – Bazilika posvećena njemu u čast i sagrađena na njegovu grobu.

Giovanni Battista Piazzetta: Mučeništvo sv. Jakova

Jakov je prvi od apostola umro mučeničkom smrću i tako svojom krvlju se pridružio krštenju muke Gospodinove za spasenje ljudi i svijeta.
Zato Crkva danas primjenjuje na apostola Jakova ono što sv. Pavao govori o sebi u svojoj drugoj Poslanici Korinćanima (2 Kor 4,7-15).
Crkva to čini s punim pravom, jer su sve apostole u njihovu djelovanju pratile slične muke. Drugačije ne može ni biti, jer ih je poslao božanski Mučenik da budu njegovi svjedoci u ovome svijetu.
Apostol nije Kristov, ako nije prožet trpljenjem.
Stoga nije dosta raditi i moliti, pa ni samo prikazivati misnu žrtvu, nego je potrebno svemu tome pridružiti i svoje osobno trpljenje ako se želi koristiti dušama.

Isus ima pravo od svojih učenika zahtijevati ljubav, jer je on tu ljubav objavio svojom smrću na križu.
On nije sebe stavio u središte kao cilj želeći sebi osigurati zgodan i ugodan život u toj mučeničkoj povijesti svijeta, nego je sebe postavio u središte kao žrtvu, kao potpunog darovatelja samoga sebe da bi bio osloboditelj čovjeka i liječnik te mučne povijesti ljudskoga roda.

Zato svako naše trpljenje najuže je povezano s Kristom i njegovim trpljenjem.
Apostol je posvuda naviještao Kristovu muku: u propovijedi (usp. 1 Kor 1,23; Gal 3,1) i u liturgiji (1 Kor 11,26).
I to sve u tolikoj mjeri da može o sebi – a sigurno želi i o nama – reći kako uvijek pronosimo Isusovo umiranje u svojem tijelu i da se još za života predajemo u smrt.
Dakako, to činimo ne zbog samoga žrtvovanja samih sebe, nego da time postignemo Isusov život, da s njime i od njega živimo.
»Uistinu, sve ovo biva radi nas, - kaže apostol – da povećana milost učini obilnom zahvalu većeg broja (vjernika) na slavu Božju.« (2 Kor 4,15)

Govor o trpljenju ne smije biti žalostan. Kad je Jakov (usp. Dj 12,2) podnosio mučeničku smrt god 42. (44.) sigurno se živo sjećao ne samo Isusove smrti nego i njegova uskrsnuća. Stoga je bio više nego uvjeren da će onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa uskrisiti i njega, apostola, skupa s vjernicima za koje se trudio i žrtvovao.
Kako je malo trajalo apostolsko djelovanje Jakova, a kroz stoljeća mu je grob u Composteli najslavniji poslije Petrova i Pavlova u Rimu.
Na nebu mu je pak slava osigurana za čitavu vječnost.

Govor o mukama i trpljenju nije išao u glavu ni apostolima u Isusovoj školi.
Takvi smo mi ljudi redovito kad se radi o trpljenju uopće, a pogotovu o našemu. Tri puta je Gospodin najavio apostolima svoju muku i nijedanput ga oni nisu razumjeli (usp. Mt 16,22-23).
Drugi put su se učenici počeli prepirati tko je od njih najveći (Mk 9,33-35).
Treći put imamo ovu neumjesnu molbu Jakova i Ivana, dotično njihove majke.

Mjesto da se užive u ono što su ponovo čuli i da s Gospodinom suosjećaju, apostoli misle na prva mjesta u njegovu kraljevstvu koje su očekivali i imali pred očima.
U tome je Isus posebno razočaranje doživio od apostola ljubimca Ivana i njegova brata Jakova za koje majka preda nj pada ničice i moli da ih pretpostavi svima drugima.
»On joj reče: „Što želiš?” Ona mu odgovori: „Naredi da ova moja dva sina sjednu u tvom kraljevstvu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve strane!”« (Mt 20,21)

Gospodin je iskoristio i tu priliku da svojima pokaže što čeka one koji ga slijede. Spominje im kalež trpljenja što će ga on piti i dati svojima da ga s njime piju. Možda da poprave slabi utisak koji je proizvela majčina molitva kod ostalih apostola, koji su odmah stali mrmljali na njih, više lakoumno nego svjesno na Isusovo pitanje: „Možete li piti kalež koji ću ja piti?” (Mt 20,22) – odgovaraju da su spremni s njime trpjeti.
Isus to prihvaća za dobro i kaže im da će piti njegov kalež i da će za to biti nagrađeni, ali kako i koliko – to određuje nebeski Otac i prema tome im on sada ne može otkriti.

Tim riječima Gospodin je htio reći da je on došao da nam zasluži mjesta u svome kraljevstvu, a ne da ih već sada dijeli.
Prije dolazi rad i muka, a onda nagrada.

Kako su se apostoli i dalje ljutili na svoja sva druga, valjda najviše iz sebične častohlepnosti, Isus ih sve dozva bliže k sebi pa im reče kakvi će oni predstojnici biti u njegovu kraljevstvu i kako on uopće zamišlja upravljanje u svojoj Crkvi.
Morat će postupati sasvim drugačije nego vladari i velikaši ovoga svijeta.
Oni neće gospodovati nad drugima, nego služiti. I reče im Isus: »Znate da vladari naroda okrutno postupaju s njima, i da se velikaši služe svojom vlašću protiv njih.
Neka ne bude tako među vama! Naprotiv, tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslušnik!
A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!« (Mt 20,25-28)

Sr. Gregory Ems, OSB.: Isus, Jakov i Ivan

Upravo jer je ljudskoj naravi teško služiti drugima, Gospodin Isus se poziva na svoj primjer. On je došao na ovaj svijet da služi, još više da svoj život dadne kao otkup mjesto svih.
On je za nas i za naše spasenje prolio svoju božansku krv. Stoga s oltara On i (danas) sada traži u Ocu milost za nas i otpuštenje grijeha za sve ljude.
Kao što je nas Isus ljubio i za naše spasenje žrtvovao svoj život, tako i od nas traži da se ljubimo onom istom ljubavlju kao što je On nas ljubio i da po njegovu primjeru žrtvujemo svoj život za spasenje drugih ljudi. Tako je učinio sv. Jakov, apostol, kao i ostali Božji miljenici, tako trebamo činiti i mi, ako želimo s Kristom kraljevati u slavi Oca nebeskoga.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: 2 Kor 4,7-15
Ps 125,1-2ab.2cd-3.4-6
Mt 20,20-28

- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. BARTOL

SVETI BARTOL, APOSTOL
CRKVA BOŽJA POČIVA NA TEMELJU APOSTOLA
24. KOLOVOZA

»Isus opazi Natanaela gdje mu se približava pa reče za nj: „Evo pravog Izraelca bez lukavstva.” (...) „Rabbi – odvrati mu Natanael – Ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.”« (Iv 1,47.49)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas sv. Crkva slavi blagdan sv. Bartola, apostola.
Bog je odlučio da njegova Crkva počiva na temelju apostola i da bude svim narodima sakrament spasenja.
Dužnost je Crkve naviještati svakome stvorenju Kristov nauk spasenja (Evanđelje) tako da svi ljudi upoznaju jedinoga pravoga Boga i onoga koga On posla, te čineći pokoru da se odvrate od svojih putova grešnoga života.
I vjernicima mora Crkva uvijek propovijedati vjeru i pokoru. Osim toga treba ih pripraviti na sakramente, učiti ih da vrše sve što je Krist zapovjedio, poticati ih na sva djela ljubavi, pobožnosti i apostolata, kojima će kršćani zaista pokazati da nisu od ovoga svijeta, a da su ipak svjetlo svijeta i da slave Oca pred ljudima.

Kip sv. Bartola oderane kože

Gospodin je to činio i čini preko svojih apostola pa stoga Crkva ne samo sve apostole štuje više nego druge svece, nego njihove blagdane upotrebljava da nas po njima uvijek iznova poučava i potiče.
Tako sv. Ivan apostol u viđenju gleda Crkvu Božju kao sveti grad okružen velikim i visokim zidinama koje su znak njegove čvrstoće i sigurnosti. U nj vodi dvanaest vrata za dvanaest plemena Izraelovih, a to su svi Božji odabranici koji će doći sa sve četiri strane svijeta.
Grad Crkve postavljen je na dvanaest temelja na kojima su napisana imena dvanaestorice Kristovih apostola (usp. Otk 21,9-14).

A sv. Pavao naziva apostole temeljima Crkve (usp. Ef 2,20). Stoga se svaka Crkva kod posvećenja maže svetim uljem na dvanaest mjesta četiriju zidova i ta su mjesta trajno označena posebnim križevima.
Krist je jedini Graditelj svoje Crkve, ali on za zidanje treba ljudsku građu, u kojoj su apostoli najvažniji. Stoga se Isusova Crkva i zove apostolskom. Apostoli su ne samo propovjednici Evanđelja, nego i njegovi namjesnici s kojima se Krist služi kao sa samim sobom i mjesto sebe.
Apostoli su predstavnici Isusa Krista koji ih šalje: »Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je apostol veći od onoga koji ga šalje.« (Iv 13,16)

Prema tome sva čast koju Crkva iskazuje apostolima kroz stoljeća ide samome Kristu. Nikad nije dosta ponavljati njegove riječi koje dakako vrijede i za one koji su u službi naslijedili apostole: » Tko vas sluša mene sluša. Tko vas prezire mene prezire.« (Lk 10,16)
Apostoli su Isusovi prijatelji koji raznose po svem svijetu slavu Božjeg kraljevstva (usp. Iv 15,15).
Stoga se Crkva od prvih vremena držala načela: »Nihil sine episcopo – ništa bez biskupa!« (Ignacije Antiohijski).

O današnjem apostolu potanje znamo samo ono što se zbilo kod njegova prvog susreta s Isusom.
Tom se prigodom pokazalo kako Gospodin najčešće zove nekoga u svoju službu preko drugoga.
Filip je obavijestio Bartola da je nastupio Učitelj koji je sigurno Mesija.
A na Bartolovu sumnju da bi iz Nazareta mogao doći Mesija, Filip jednostavno odvrati: »Dođi i vidi!« (Iv 1,46)
A to znači da on sam treba iskusiti život s Isusom i službu koja ga čeka.
Služba apostola dolazi od srdačnog druženja s Gospodinom.

Kod susreta s Isusom, Bartol je čuo divnu pohvalu o sebi: »Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.« (Iv 1,47)
Zato je Bartol iskrena srca prionuo uz Sina Božjega.
»Rabbi – odvrati mu Natanel – ti si Sin Božji! Ti si kralj Izraelov.« (Iv 1,49)
Tu svoju vjeru u Krista kao Sina Božjega, Bartol će jednoga dana kao i ostali apostoli potvrditi svojom mučeničkom smrću. Prema predaji nakon Gospodinova uzašašća na nebo, Bartol je propovijedao Evanđelje Isusovo u Indiji i ondje je podnio mučeništvo.

Jusepe de Ribera: Mučeništvo sv. Bartolomeja

Bartol, apostol nije samo ljubio Krista i njegovu Crkvu za koju je i mučeništvo podnio, nego je također svom dušom i srcem ljubio i Isusovu Majku Mariju koja je Majka Crkve i Kraljica apostola.
Blizu milijardu katolika širom svijeta sačinjavaju jedno tijelo ne samo po istoj vjeri u Isusa Krista i po priznavanju pape, nego i po sinovskom poštovanju iste Majke Marije.
Jedan je za sve Krist, jedna je svima Majka Marija, jedna je ista vjera, jedno samo krštenje, jedna jedina Crkva.
Na blagdan Duhova, kad je nastala Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u molitvi i očekivanju Duha Svetoga.
I Marija je primila Duha Svetoga da može ispuniti kao i apostoli svoje poslanje u Crkvi Božjoj.

Ali zadaća Marijina u Crkvi nije se sastojala u vanjskom djelovanju i propovijedanju kao što su to činili apostoli.
Ona je na unutrašnji način zavjetovana da širi utjelovljenje Sina Božjega na druge ljude.
Na dan Duhova, Duh Sveti dao je Mariji dar majčinske ljubavi u odnosu na sve ljude i tako se u njezinoj duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti cijeli svijet. I ta ljubav joj omogućava da preuzme u svoje srce sudbinu ljudi.
I tako je Marija postala srce Crkve kojoj je duša Duh ljubavi.
Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je činila više od toga. Ona je u Crkvi kao duša djelovanja radila u povučenosti, skrivenosti, poniznosti, molitvi i ljubavi.
Tako je Marija kao najveća u Crkvi učinila da se milost svuda proširi, ali samo ljubeći i moleći.
Ne može Crkva bez Marije, ne mogu apostoli ništa bez Marije.
Marija je majka i kraljica apostola i Crkve.

Stoga vjernost Isusu Kristu naših pradjedova, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Majci Božjoj i Majci Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine.

Naš hrvatski narod u trinaest stoljeća burne povijesti svoga postanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo.
Bizant, Turci, Austrija, Mađari, Nijemci, Talijani i drugi rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju.
I tada smo digli oči i ugledali Mariju gdje stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem, hoteći nas sve zakriliti.

I tako je Marija kao Majka s nama gladovala, trpjela, molila se i borila. Imala je svojih stotine tvrđava i badema da nas štiti i obrani od neprijatelja.
Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskoga naroda.
Znao je to dobro naš narod već punih 1300 godina i više pa joj je pjevao i dan danas pjeva:
»Rajska Djevo, kraljice Hrvata.
Naša Majko, naša zoro zlata.
Odanih ti srca primi dar.
Primi čiste ljubavi nam žar.«

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Otk 21,9-14
Ps 144,10-11.12-13.17-18
Iv 1,45-51

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. MATEJ

SVETI MATEJ, APOSTOL I EVANĐELIST
OBRAĆENJE CARINIKA GREŠNIKA U APOSTOLA
21. RUJNA

»Kad to Isus ču, odgovori: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu.' Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,12-13)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sv. Matej, apostol

Danas Crkva slavi blagdan sv. Mateja, apostola i evanđeliste. Matej je bio Palestinac, po svoj prilici Galilejac.
Kršćanska predaja prepoznaje u tom skromnom službeniku, »cariniku« koga Isus poziva da pođe za njim te tako postane njegovim apostolom i pisca njegovog Evanđelja, tzv. Evanđelje po Mateju. Zbog svoga zvanja »carinika« bio je preziran od svojih sunarodnjaka, jer je skupljao novac za održavanje rimske poganske sile koja je vladala zemljom Izraela.
On zaista predstavlja veliko čudo Božje milosti, ali i veliko junaštvo ljudskog odaziva i suradnje. Matej se obratio na Isusov poziv, ali je bez sumnje i prije čuo za nazaretskog Učitelja, slušao neki njegov govor i vidio barem koje njegovo čudo.
Uz to sjaj i veličanstvo sakrivenog božanstva koji su se odražavali i na ljudskom Isusovu licu, mogli su na prvi pogled privući one koji su ga vidjeli.
Kao što magnet vuče k sebi samo one predmete koji su podatni njegovoj sili, tako i Božja milost traži neke sklonosti duše da može uspješno djelovati. Među te spada u prvom redu skrušenost srca, baš što je i sam Gospodin upravo tom prigodom i kazao: »Ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,13)

Kad ga Isus pozva da pođe za njim, Matej postupa proročki: pozove ga na objed sa svojim prijateljima, drugim carinicima i »grešnicima«, dakle, s ljudima koji nisu bili religiozno »dobri«.
Taj poziv Isus prihvati jer je on izvanredno odgovarao njegovu poslanju.
Učitelj i učenik se ubrzo shvatiše. Oni će se brzo shvatiti i kasnije kad će Isus Kraljevstvo nebesko usporediti s gozbom na koju Bog poziva sve ljude koji su se našli na raznim putovima ovoga svijeta.
O Mateju i ostalim apostolima rečeno je ne samo da su se odazvali na Isusov poziv, već da su išli za njim sve do smrti i u samu smrt.
Ti prvi Kristovi vjerovjesnici bili su i prvi svjedoci koji su svojom krvlju zapečatili svoje propovijedanje. Kao što ih je Isus privukao svojim nastupom i učvrstio svojim drugovanjem, tako je i u njima pobijedio svijet svojom milošću i snagom Duha Svetoga.

Tko bi htio dramatski prikazati život i životnu zadaću sv. Mateja, mogao bi složiti tri lijepe žive slike: njegov poziv za apostola, njegovo naviještanje i pisanje Evanđelja i njegovo mučeništvo koje je sigurno, a koje se prema vrlo staroj predaji zbilo dok je celebrirao kod oltara.
Zato se danas na njegov blagdan molimo Bogu da milostivo pogleda svoju Crkvu čiju je vjeru hranio propovijedanjem apostolâ i učvrstio njihovim mučeničkom krvlju.
Njihova je zadaća bila da se od Krista pripravljeni i posvećeni zdušno predadu služenju Crkvi, »za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega« (Ef 4,12-13).

Zatim Pavao apostol govori i o krepostima koje je potrebno postići da bi se došlo do jedinstva u vjeri.
Te kreposti su: poniznost, blagost, strpljivost, život dostojan kršćanina, međusobno podnošenje u ljubavi i trud da se sačuva jedinstvo Duha, povezani mirom.
Samo tako se približavamo idealu kršćanskog života što nam ga apostol oslikava: »Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje; jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje.« (Ef 4,4-6)

To je bila svrha Matejeva propovijedanja. Crkvi je on još više pomogao i koristio kad je napisao svoje Evanđelje.
Po njemu on naviješta Isusov nauk već dvije tisuće godina, a naviještat će ga i do konca svijeta.
Svaki je njegov prizor uzorak jasnoga i sigurnog shvaćanja onoga što je bitno, a uz to svjedoči i odanu vjernost Učitelju i ovisnost o njemu. Samo onaj koji je potisnuo u sebi svoj ja te svom dušom i srcem pripada nekom većem, Sinu Božjemu, samo taj može pisati o Isusu živahno i prisno, toplo i nerijetko upravo ganutljivo.

Sv. Matej, apostol

Matejevo Evanđelje ima i tu značajku da ga je apostol – evanđelist pisao prije drugih.
Matej je Isusa, u pravom redu kršćanima koji su došli iz židovstva, prikazao kao obećanog Mesiju, a njegov nauk i ustanovu – Crkvu kao kraljevstvo Božje na ovoj zemlji.
Stoga se on vrlo često poziva na ispunjenje proroštava iz Staroga Saveza. To ima veliko značenje i općenito za kršćansku vjeru i njezinu vjerodostojnost.
Matej prikazuje Gospodina kao čovjekoljubca koji je u svome životu i muci svakome tako bliz. Stoga se od četverolikog Ezekielova viđenja od davnine Mateju pripisuje lik čovjeka i to je na nebrojenim slikama njegov znak raspoznavanja. Budući da se ti likovi obično slikaju s krilima, često se misli da uz prvog Evanđelista stoji anđeo. To onda neki dovode u vezu sa »žuđenim anđelom Saveza« (Mal 3,1): tj. da je Matejev Isus zaista Očev poslanik – anđeo koji je došao da između Boga i ljudi uspostavi Novi i vječni Savez.
U svakom slučaju je posve jasno da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. I s toga gledišta imamo uvijek čitati i razmatrati sva četiri Evanđelja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Ef 4,1-7.11-13
Ps 18
Mt 9,9-13

- 14:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. ANDRIJA

SVETI ANDRIJA, APOSTOL
APOSTOLI SU RIBARI LJUDI
30. STUDENOG

»Isus im reče: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim.« (Mt 4,19-20)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Danas sv. Crkva slavi blagdan sv. Andrije, apostola i brata Šimuna Petra kojega je Isus uspostavio poglavarom sve zajednice svojih vjernika.
Ali od svih dvanaest apostola, Gospodin je najprije pozvao Andriju zajedno s Ivanom. Obojica su do tada bili učenici Ivana Krstitelja.
Stoga mu je kršćanska starina davala naslov »prvopozvani«, a carigradska Crkva ga smatra svojim ustanoviteljem.
Prema dosta kasnim izvorima umro je mučeničkom smrću na križu u obliku slova X (iks), koji se stoga i naziva Andrijin križ.
Kod preslušavanja i trpljenja pokazao je zanosnu ljubav prema raspetome Kristu i prema svome križu.

Današnje sv. Evanđelje po Mateju nas izvješćuje o konačnom pozivu Andrije i kako je sa svojim bratom Petrom ostavio sve i slijedio Isusa.
»Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petra, i brata mu Andriju, kako bacaju mrežu u more – bili su, naime, ribari – pa im reče: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim.« (Mt 4,18-20)

U Galileji je Isus na početku svoga propovijedanja potvrdio i ponovio svoj poziv prvim apostolima koji su time ušli u najuži krug njegovih učenika i sljedbenika.
Novo njihovo zvanje bilo je vrlo slično dosadašnjem i ujedno neusporedivo veće: oni su postali ribari ljudi i sada će mjesto riba loviti i spašavati duše.
A u tom poslu će ih uvijek pratiti svemoguća i trajna pomoć Kristova. Sam Krist je nazvan također ribarom ljudi koji iz mora pokvarenosti ovoga svijeta i iz neprijateljskih voda lovi ribe udicom pravoga života.
Zato je riba postala simbol Isusa Krista: grč. Ihtys = riba uzima se kao početna slova izreke „Jesus Hristos Theů Yňs Sotér – što znači – Isus Krist Božji Sin Spasitelj.
Stoga je i nastao običaj da je riba postala simbol vjernika, jer ih apostol vade iz mora svjetskih zala i preporađaju ih u krsnoj vodi.

Zato će apostoli u Isusovoj školi naučiti kako se naviješta radosna vijest spasenja i kraljevstvo nebesko. Divit će se svome Učitelju izbliza gledajući kako božanski Liječnik ozdravlja sve bolesti duše i tijela.
Stoga su apostoli svojim propovijedanjem naviještali i širili vjeru u Isusa Krista među ljudima, jer opravdanje pred Bogom dolazi samo po vjeri i bez vjere nije moguće uopće ugoditi Bogu (Heb 11,6).
U tom se slučaju može reći da je puninu prave vjere prihvatio samo onaj tko vjeruje da je Isus utjelovljeni Bog i kao takav naš Gospodin koji je za nas podnio muku i smrt na križu i uskrsnuo od mrtvih radi našega spasenja. A te istine vjere se prihvaćaju srcem i dušom i ustima ispovijedaju. Srce i usta to je cijeli čovjek u sebi i prema vani pa prema tome vjera obuhvaća čitava čovjeka i sve njegovo djelovanje.
Vjera je onoliko iskrena i zaslužena koliko izražava naše najdublje uvjerenje koje se onda u svakoj pogodnoj prigodi ispoljava i izvana. Onda se ne trebamo bojati da ćemo se u vjeri ikada razočarati.
Po vjeri svi postaju Božji miljenici i tko god se u vjeri obraća Gospodinu on biva uslišan.

Zato pravo zaziva Boga onaj tko je uzvjerovao. A vjeruje onaj tko je čuo vjerske istine, čuje ih onaj do koga su došli Kristovi propovjednici, propovijedaju oni koji su zato poslani: apostoli.
»Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom. (...)
Štoviše: „Po svoj se zemlji raširio njihov glas, i njihove riječi do kraja svijeta.”« (Rim 10, 17-18)

Stoga moramo biti mnogo zahvalni apostolima za to njihovo naviještanje vjere, a još više onome koji ih je poslao. Iz toga se vidi da ni nama ne preostaje ništa drugo nego po Kristovoj naredbi nastaviti to propovijedanje Evanđelja, jer vjera dolazi od propovijedanja.

A u tome će i nama kao i apostolima pomoći Blažena Djevica Marija, majka Isusova i majka naša, a Kraljica apostola.
Iako zadaća Marijina u Crkvi se nije sastojala u vanjskom djelovanju i propovijedanju kao što su to činili apostoli, ona je svojim molitvama i žrtvama pridonijela da njihovo propovijedanje urodi plodovima vjere u ljudskim dušama i srcima.
Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je činila više od toga.
Ona je u Crkvi kao duša djelovanja radila u povučenosti, skrovitosti, poniznosti, molitvi i ljubavi.
Tako je Marija kao najveća u Crkvi učinila da se milost vjere proširi u Crkvi, ali samo ljubeći i moleći.
Ne može Crkva bez Marije, ne mogu apostoli ništa bez Marije. Marija je majka i kraljica i apostola i Crkve.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Rim 10,9-18
Ps 18
Mt 4,18-22

- 14:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. NIKOLA BISKUP

SVETI NIKOLA, BISKUP
6. PROSINCA

»Blago onome slugi, kojega, kad dođe Gospodar njegov, nađe da tako radi!« (Mt 24,46)

Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!

Sv. Nikola biskup, čiji blagdan danas svetkujemo kao zaštitnika djece i pomoraca (naše župe i grada), rodio se u gradu Patari, u Maloj Aziji, roditelji su dugo vremena bili bez poroda i mnogo su molili dok su ga isprosili od Boga. Ime mu nadjenuše Nikola po stricu biskupu, kojemu je zatim dječak služio u Crkvi. Još mlad ostade sirota bez roditelja. Nikola nije naslijedio samo imanje od svojih roditelja, već i njihovu vjeru, bogoljubnost i dobrotu prema svima, a posebno prema bijednima i nevoljnima. Zato je sve svoje imanje razdijelio siromasima, u svakoj je bijedi i nevolji pomagao drugima.

Nikola je uvijek pazio da ne počini ništa zla, ništa grešna, zato je još od malih nogu držao u velikoj strogosti svoja sjetila. Postio je tri puta tjedno, izbjegavao je grešne zabave, dugo se molio Bogu, krotio svoje tijelo raznim odricanjem i trpljenjem.
Pazio je i na to da ne propusti učiniti dobro, gdje je samo mogao.

Tako i mi, draga braćo i sestre, treba da bdijemo nad samima sobom: nad svojim očima, da ne gledamo ništa zla ovoga svijeta; nad svojim ušima, da ne slušamo loše i pokvarene govore; nad svojim nogama i rukama da ne počinimo ništa grešna. Treba također da bdijemo nad svojim nagnućima, da nikada ne pomislimo ni zaželimo što grešna i nedopuštena. A naprotiv trudimo se i nastojmo vršiti Božje i crkvene zapovijedi i u svemu ugađati svetoj Božjoj volji.
Na taj način, mi ćemo uistinu biti onakvi kakve to od nas traži naš božanski Učitelj, Isus Krist.

Sveti Nikola hodočastio je u Svetu zemlju, da se na Isusovu grobu pomoli. Kasnije je po Božjem nadahnuću došao u grad Miru. Tu je bio upravo umro biskup, te se sastaše okolni biskupi da izaberu novoga. Bog ih opomene, da izaberu onoga, koji sutradan prvi dođe u crkvu. Kako je sveti Nikola uvijek prvi dolazio u crkvu, tako je i tog dana došao, a oni ga uhvatiše i posvetiše za biskupa.

I bio je Nikola doista biskup po srcu Božjemu: pobožan, uzdržljiv, budan, darežljiv, gostoljubiv, u opominjanju blag, u karanju oštar.
Spas povjerenih mu duša bila je glavna njegova briga. Zato nije štedio sebe samo da pogane u biskupiji privede na pravu vjeru, grešnike obrati, kreposne utvrdi u vjeri i dobru. Malo je davao sna svojim očima, malo počinka svome tijelu radeći neumorno u duhovnoj pastvi na slavu Božju i na spasenje duša.
A pohađao je utamničene i bolesne, pomagao siromasima, branio udove i sirote; svakome je bio otac i dobrotvor.
Neumorno je propovijedao riječ Božju, nastojao je u zgodno i nezgodno vrijeme da zalutale privede u Kristov ovčinjak; opominjao je i zaklinjao, karao sa svom strpljivošću i naukom, bdio je, sve podnosio, činio djela evanđelja, vršio savjesno svoju pastirsku službu.
Zato roditelji i svi pretpostavljeni trebaju se učiti od svetog biskupa Nikole kako moraju bdjeti nad djecom svojom, nad svojim podložnicima. Trebaju se učiti kako ih moraju odvraćati od zla i upućivati na dobro.

Sveti Nikola biskup je također pod cezarom Dioklecijanom bio uhićen i radi neustrašivog ispovijedanja svete vjere bičevan i bačen u tamnicu.
Kad je car Konstantin dao Crkvi slobodu, pusti i svetog Nikolu iz tamnice, koji se vrati u svoju Miru i umre blaženom smrću. Na smrtnoj postelji, kao i Isus na križu, molio je: »U Tebe se, Gospodine, uzdam. (...) U ruke tvoje predajem duh svoj.« (Ps 30). Umirući je vidio anđele kako mu idu ususret.
Preminuo je 6. prosinca 327. Sveto je njegovo tijelo kasnije bilo preneseno u talijanski grad Bari, gdje se i dan danas velikom časti štuje.

Bog mu je dao moć tvoriti čudesa, te je poradi mnogobrojnih čudesa bio prozvan »čudotvorac«.

Svetac, kojega danas slavimo, slavni sveti Nikola biskup Mire, općeštovani svetac na Istoku i na Zapadu kršćanstva od davnih vremena sve do sada tako je radio i zato ga je Bog i na zemlji proslavio mnogobrojnim čudesima, a na ga nebesima okrunio vječnom slavom.
Nikolu mornari i putnici slave kao svoga nebeskog zaštitnika, ali mi svi smo putnici na ovoj zemlji, svi smo mi mornari posred uzburkanog mora ovoga svijeta, pa nam ovaj svetac svojim primjerom kaže, kako imamo putovati ovom zemljom, brodariti ovim morem, da dopremo sigurno do svoje prave vječne domovine, da sretno stignemo u luku vječnoga spasenja.
Stoga sveti Nikola danas govori svima nama da na ovome svijetu budemo vazda budni u duhovnom pogledu, da vazda sveto živimo, i da tako budemo pripravni u svakom trenutku našega života na dolazak Gospodnji, na čas kad će nas On k sebi pozvati. To nas potiče na pouzdanje u zagovor ovog velikog sveca, molimo ga da nas na ovome zemaljskom putu, na uzburkanim valovima ovoga svijeta on sačuva od svakoga zla duše i tijela te nas sretno dovede u luku vječnoga spasenja.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEVINA DJEČICA

NEVINA DJEČICA
POKOLJ NEVINE DJEČICE
28. PROSINCA

Duccio di Buoninsegna: Pokolj nevine dječice

»Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, vrlo rasrdi, te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u magâ.« (Mt 2,16)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Čitava povijest spasenja, uključivši i strašan pokolj nevine dječice, pod znakom je protivljenja: Božji neprijatelji bjesne na Božje odabranike koje brani i spašava sam Bog. Bog to čini na svoj način koji je nama neshvatljiv, ali da je ispravan najbolji je dokaz što je upotrijebljen i kod njegova vlastitog Sina. Prividni poraz donosi pravu pobjedu, kratkotrajna žrtva plodi vječnu žetvu, smrt rađa život.
Crkva je u sve to tako uvjerena da sa zanosom i radošću danas slavi oslobođenje nevinih duša koje nisu uhvatile zamke grešnika, zla i grijeha. Betlehemska nevina dječica su odigrala veliku ulogu u povijesti spasenja ljudskoga roda i Bog ih je na čudesan način spasio. Ona su započela nepreglednu povorku Kristovih mučenika koja će se protezati do konca svijeta. Crkva s tom svijetlom vojskom mučenika slavi Boga i pjeva pobjedonosni aleluja svojemu Otkupitelju i Spasitelju.
U tom smislu Krist je zaista »svjetlo naroda«, a po njemu i njegova Crkva.

Današnje sv. Evanđelje po Mateju o bijegu svete Obitelji u Egipat i o pokolju betlehemske djece dovodi ta dva događaja u vezu s dva starozavjetna slučaja. Prvi govori kako je Bog pozvao i oslobodio iz Egipta svoj izabrani narod koji Jahve često naziva u širem smislu svojim sinom (usp. Hoš 11,1).
A ovdje se eto radi o njegovu Jedinorođencu koji je ispred Heroda morao bježati u Egipat i kojega je nakon smrti tog okrutnog tiranina Bog poziva ponovo natrag u Nazaret. Ali zato je Herod od bijesa poubijao svu betlehemsku djecu.
»Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, vrlo rasrdi, te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u magâ.« (Mt 2,16)

U plaču betlehemskih majki, koje su bile strašno pogođene smaknućem njihovih čeda, Matej gleda ispunjenje riječi proroka Jeremije: »Glas u Rami ču se – plač i jauk mnogih: to za djecom Rahela tuži – neutješna što ih nema.« (Mt 2,18)
Bilo je to ponavljanje žalosti koju je doživjelo Sjeverno izraelsko kraljevstvo kad su u nj upali Asirci i mnoge poveli u ropstvo.
Veza je još naravnija ako je u blizini Betlehema bio grob Rahele, majke Josipove i Benjaminove, čiji su potomci tvorili glavninu Sjevernog Kraljevstva (Izl 35,19-20). A tu je bilo mjesto gdje su se sabirali judejski izgnanici određeni za babilonsko sužanjstvo (usp. Jer 40,1).

U oba slučaja vidimo povezanost Staroga i Novoga zavjeta, sudbine izabranog naroda i Mesije. A to znači: treba trpjeti da nas Gospodin spasi, nas i po našem trpljenju čitav svijet, to je poruka ovog događaja i sve povijesti spasenja.
Ako nam današnji blagdan – kad je toliko nevine krvi proliveno zbog Isusa – želimo naći neku vezu s tim događajem, onda će se naše oči zaustaviti kod riječi kojima Ivan apostol spominje Isusovu krv i njegovu žrtvu za grijehe svega svijeta. Tu je rješenje tog teškog pitanja: toliki su nevini na svijetu trpjeli, trpe i trpjet će do kraja vremenâ da njihova Bogu ugodna žrtva, sjedinjena s najvećom žrtvom Božjeg Sina, bude njima na vječnu proslavu, a svima na spasenje.

- 14:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SV. KATARINA (ALEKSANDRIJSKA)

SVETA KATARINA, DJEVICA I MUČENICA
25. STUDENOGA

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Sveta Katarina, djevica i mučenica, čiji blagdan danas svetkujemo, rodila se svršetkom trećega stoljeća (po Kristu) u Ciliciji.
Njezin otac Kostantin bio je kralj Cilicije, a majka Sabinela također odličnoga roda.
Katarina je odgojena u egipatskom gradu Aleksandriji, koja je tada slavila kao jedan od najučenijih gradova s glasovitom školom i knjižnicom, koju je još Ptolomej (prije Krista) ustanovio.
Bila je Katarina isprva poganka, rođena od poganskih roditelja, a ljepotica na glasu.
Imala je u sebi dosta ženske taštine, ali joj je duša bila čista i već tada izbjegavala je sve što bi moglo povrijediti čistoću njezine duše i njezina tijela.

Božja Providnost je predodredila da Katarina upozna pustinjaka Ananiju koji joj je govorio o Isusu Kristu, božanskom Zaručniku. Kad je Katarina toga božanskoga Zaručnika slijedeće noći u viđenju ugledala toliko je obuze Njegova ljepota, da Mu je svečano izjavila da neće drugoga zaručnika nego samo Njega. Sutradan odmah dade se krstiti. Poslije krštenja ukaza joj se opet božanski Zaručnik i obdari je tajanstvenim zaručničkim prstenom.

Od tada je Katarina bila sva Isusova. Nikakva zemaljska želja nije zaokupljivala njezinu čistu dušu. Ta je duša sva pripadala samo božanskom Zaručniku Isusu. (A i njezino ime Katarina [grčki] znači čista djevica.)
Zato je Katarina uzor i zaštitnica kršćanskih djevojaka, posebno onih koje sav svoj život služe Isusu u potpunoj čistoći. Stoga molimo Katarinu, danas za našu mladež, mušku i žensku, da je nasljeduju u čistoći duše i tijela.
A također svima nama Katarina treba pomoći da Isus bude Zaručnik naše duše i da mu i mi služimo u čistoći srca zato što je Krist rekao da su »blaženi čista srca, jer će oni Boga gledati«.

Sv. Katarina uistinu je bila mudra Djevica, koja je uvidjela taštinu dobara ovoga svijeta, pak se u Isusa zaljubila, za Njega samo živjela, za Njega i umrla te od Njega vječnom slavom okrunjena na nebesima. Tako je zbog svoje ljudske i kršćanske mudrosti sv. Katarina odabrana za Zaštitnicu kršćanskih filozofa, i uopće kršćanskih učenjaka.
I naša sveučilišna crkva u Zagrebu posvećena je ovoj svetici.
Učimo se i mi od Katarine pravoj mudrosti: a ta se sastoji u poznavanju Boga i vršenju Njegovih zapovijedi.
Budimo uvjereni da je samo naša kršćanska katolička vjera istinita i da izvan nje nema istine ni spasenja.
Držimo to na pameti u današnje doba, kada toliki ustaju protiv kršćanske vjere i katoličke Crkve.
Sveta Katarina je uspjela obratiti na kršćansku vjeru mnoge učene ljude, filozofe, koji su po nalogu bezbožnog poganskog rimskog cara Maksimina nju samu trebali odvratiti od kršćanstva.
Bačena od cara Maksimina u tamnicu zbog svoje vjere u Isusa Krista, tu Katarina upoznaje s Kristom i druge osobe.
U tamnici je pohodi carica Konstancija i carev prvi vojskovođa Porfirije.
Kad su ušli, ćelija u kojoj se nalazila Katarina bila je sva rasvjetljena od nekog neobičnog svjetla. Sva zanesena stade im Katarina tumačiti kršćansku vjeru i pomoću Božjom kroz kratko ih vrijeme tako oduševi, da su se obadvoje, carica i vojskovođa, pred carem priznali kao kršćani, na što ih car osudi na smrt, a s njima i dvije stotine (200) kućnih vojnika, koji su Porfirija slijedili.

Car još jedanput pokuša nagovorom Katarinu odvratiti od kršćanske vjere.
Ponudi Katarini da preuzme mjesto carice. Ali je ona to odlučno odbila jer je već bila zaručena sa božanskim Zaručnikom Isusom Kristom. Poslije svega toga, car zapovijedi, da joj mačem odrube glavu. Katarina je vidjela da je sada čeka smrt. Sva radosna pomoli se svome nebeskom Zaručniku, da je čim prije uzme k sebi, a neka ne dopusti ni da njezino tijelo ostane u poganskim rukama. I doista, duša joj odleti u nebo, a mrtvo joj tijelo anđeli ponesoše na brdo Sinaj.
I tako je Katarina i svojem krvlju potvrdila i zapečatila svoju vjeru i ljubav prema Isusu Kristu.

Guido Reni: Mučeništvo sv. Katarine Aleksandrijske

Hrabrost ove svete Djevice, čiji blagdan danas slavimo, neka nam bude poticaj, da i mi u svojoj vjeri budemo postojani, da budemo spremni za nju nešto i žrtvovati; da zbog možebitnih neugodnosti bilo unutarnjih bilo vanjskih nikada ne propustimo vršenje kršćanskih dužnosti.
Tako ćemo zaslugama i zagovorom naše Zaštitnice sv. Katarine Djevice i Mučenice doći do nebeske gore, koja je Krist, a gdje sv. Katarina sa svim Božjim ugodnicima uživa vječnu slavu. Tu nas također čeka i Kraljica svih Djevica i Mučenica, Isusova i naša majka Marija.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

Čitanja: Rim 10,9-18
Ps 18
Mt 4,18-22

- 14:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NADGROBNA RIJEČ

NADGROBNA RIJEČ

Hvaljen Isus i Marija!

Cijenjena obitelji pokojnika, draga rodbino, znanci, prijatelji i kolege, draga braćo i sestre ovdje prisutni!

Svemogući i neizmjerni Bog koga nebesa i zemlja ne mogu obuhvatiti, iz ljubavi prema nama ljudima postao je malenim Čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu, da bi nas ljude otkupio i spasio od grijeha i svakoga zla i učinio nas velikima, djecom Božjom, sinovima i kćerima nebeskoga Oca.

Isus Krist, vječna Riječ Božja, Sin Božji, kako govorimo u kršćanskome Vjerovanju:
»Qui propter nos homines et propter nostram salutem descendit de caelis.
Et incarnatus est de Spiritu Sancto ex Maria Virgine, et homo factus est.«
»Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice: i postao čovjekom«. Rodio se u Betlehemu u štalici kao maleno Dijete od jedne Žene kao svaki čovjek, proživio je naš ljudski život na zemlji, za nas je pretrpio strašne muke i gorku smrt na Križu, da bi uništio našu smrt i navijestio nam uskrsnuće i vječni život.

I tako je smrt, ta najveća enigma i nepoznanica ljudskoga života ovdje na zemlji, razriješena i uništena i ne zadaje nam više straha, jer ju je život nadjačao i pobijedio.
Za nas kršćane vjernike smrt nema posljednju riječ u našemu životu; ona iako dokončava našu fizičku egzistenciju (opstojnost) ovdje na zemlji nije nikako uništenje ljudskoga života već prijelaz, otvaranje vrata iz vremenitog u vječni život.

Zato Isus riječima svetog Evanđelja svima nama danas govori: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.« (Iv 11,25-26)

Budući da se Isus u potpunosti poistovjetio sa svojim vjernicima, sa svakim čovjekom, s punim pravom kaže sv. Pavao apostol: »Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li, dakle, ili umiremo - Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,7-9)

Zato Krist obećaje veliku nagradu vječne životne sreće, ljubavi i mira svima onima koji skupa s njime žive na ovoj zemlji za brata čovjeka.
I ako je Gospodin Isus obećao nagradu vječnog života samo za jednu čašu hladne vode što pružimo bratu čovjeku u Njegovo Ime, kudikamo će obilato više nagraditi našeg pokojnog brata koji je cio svoj ovozemaljski život poklonio ljudima, darovao tolikim mladim generacijama naše braće i sestara i po vjeri i po krvi kao prosvjetno-sportski djelatnik u ovom našem gradu, i u ovom dijelu naše lijepe domovine Hrvatske.
U tome je bila njegova velika odgovornost i zasluga pred Bogom, Crkvom i narodom, jer u mladima je budućnost Crkve i našega hrvatskoga naroda.

Neka je zato našemu pokojnom bratu od srca puno hvala i neka ga dragi Bog obasja svojom vječnom svjetlošću, ljubavlju i mirom.

Amen!

Hvaljen Isus i Marija!

- 13:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

OBRAĆENJSKA ULOGA SAKRAMENTA POKORE

OBRAĆENJSKA ULOGA SAKRAMENTA POKORE

UVOD

Nešto više od godinu dana iza završetka Sinode, na prvu nedjelju došašća, 2. prosinca 1984. god. papa Ivan Pavao II. predao je Crkvi novu apostolsku pobudnicu Pomirenje i Pokora (Reconciliato et Paenitentia).

Naslovna stranica pobudnice "Pomirenje i pokora"

»Govoriti o Pomirenju i Pokori suvremenim muževima i ženama znači pozivati ih da ponovno u izričaju svojeg jezika otkriju riječi kojima je Spasitelj i Učitelj Isus Krist započeo svoje propovijedanje: „Obratite se i vjerujte evanđelju” (Mk 1,15), što znači: prihvatite radosnu vijest ljubavi, svojeg posinaštva kao djece Božje, pa dakle, i bratstva.« (RP 1)

Crkva je i danas svjesna tog svojeg poslanja koje je primila od Krista, te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom.
Pastoral je obraćenja uvijek zanimao Crkvu kroz vjekove, a (tadašnjeg) papu Ivana Pavla II. na poseban način. To dokazuju također i njegove enciklike »Redemptor hominis« i »Dives in misericordia«. Pomirenje je bilo »središte jubilarne godine« 1982./1983. proglašene od pape »kao spomen-slavlje 1950. obljetnice Otkupljenja« (RP 4).

Papa i sinodalni oci sagledali su današnji uzdrmani svijet i u čovječanstvu našega doba otkrili su nažalost brojne, duboke i žalosne podijeljenosti i sukobe:
»Te se podijeljenosti očituju u odnosima što postoje među osobama i skupinama, ali i na razini širih skupnosti: državâ protiv državâ, blokova protivničkih zemalja što žude za prevlašću.« (RP 2)
U mnogim zemljama svijeta gaze se »temeljna prava ljudske osobe, počevši od prava na život i na dostojno ljudsko življenje«, stavljaju se »zamke i pritiske na slobodu pojedinaca i skupina«, a posebno na »slobodu da netko ima svoju vjeru, da je ispovijeda i u život provodi« (RP 2).
Zatim različiti oblici diskriminacije: rasna, kulturna, vjerska; nasilje i terorizam; upotreba raznih oblika mučenja kao i nepravednih i nezakonitih oblika pritiska; gomilanje konvencionalnoga ili atomskog oružja, utrka u naoružanju; nepravedna podjela bogatstava svijeta i dobara civilizacije itd. su teške rane današnjeg društva u svijetu.
Sve te podjele u svijetu imaju odraza i u Crkvi: raznolikost pogleda i opredjeljenja na području nauka i pastorala, te iznad svega »razdor među kršćanskim zajednicama što Crkvu ucviljuje već stoljećima.« (RP 2)
»Premda nas se na prvi pogled – kaže papa – ti razdori snažno doimaju, promotrimo li ih malo dublje, lako ćemo uočiti njihov korijen: on je u rani što je u dubini čovjekova srca. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo grijehom, počev od istočnog grijeha što ga svatko u sebi nosi već od svojeg rođenja kao baštinu primljenu od naših praroditelja pa do grijeha što ga čini svatko zloupotrebljavajući svoju slobodu.« (RP 2)

Ali to podijeljeno čovjekovo srce čezne za mirom kako nutarnjim tako i vanjskim i želi odstraniti razdore i lomove.
A posebno »čežnja za pomirenjem« jest prisutna kod mnogih koji žele ozdraviti od tog zla.
»Čežnja za pomirenjem i samo pomirenje bit će posvemašnji i djelotvorni u mjeri u kojoj zahvate – i to sa svrhom da je iscijele – prvobitnu razdijeljenost što je korijen svih ostalih, a to je grijeh.« (RP 3).

Temeljni uzrok svakog razdora i podjele među ljudima, a i između čovjeka i Boga jest grijeh.
Zato nema obraćenja bez priznanja vlastitog pada, osobnog grijeha. Stoga sveti Otac i sama sinoda pridaju veliku važnost obraćenju, pokori i sakramentu pokore.

Bl. Ivan Pavao II.

»Pokora je dakle obraćenje što od srca prelazi na djelo, pa prema tome na sav kršćaninov život.« (RP 4)
Da bi se čovjek pomirio s Bogom, sa sobom samim i s drugima potrebno je da pobijedi taj temeljni lom u svome srcu, a to je grijeh.
A to može ostvariti samo činima pokore koji ga vode do nutarnjeg preobražaja ili obraćenja.
»Pomirenje je neophodno jer je grijeh učinio razdor i iz njega su proistekli svi drugi oblici razdora u srcu čovjeka i oko njega. Da bi pomirenje dakle bilo cjelovito, ono nužno zahtjeva oslobođenje od grijeha jer njime se odbacuje pomirenje u svojim najdubljim korijenima.« (RP 4)

Obraćenje srca, iako je nešto unutarnje, najintimnije u čovjeku, ipak ima velik odjek na vani i zahvaća socijalni život ljudi.
Samo iskrenim obraćenjem ljudskog srca počinje socijalno pomirenje koje obuhvaća sve vidove čovjekova života: obitelj, školu, posao, institucije, narod, društvo.
Čovjek je odgovoran za sve i ako on ozdravi, počinje s njime obnova cijelog ljudskog društva. Bez obraćenja čovjeka svaka promjena struktura bit će nepotpuna i nestalna jer zli ljudi mogu pokvariti i najbolje strukture.
Takvo gledanje čovjeka, čovječanstva i svijeta i u njima stvarnost grijeha daju apostolskoj pobudnici »Pomirenje i pokora«, koja je plod razmišljanja i rada sinodalnih otaca na čelu sa svetim ocem, punu vrijednost, veličinu i važnost za sadašnjost u kojoj živimo.
»Sinoda je, nadalje, - kaže papa – govorila o pomirenju cijele ljudske obitelji i o obraćenju srca svake osobe, o čovjekovu povratku Bogu, i tako je željela priznati i proglasiti da se jedinstvo ljudi ne može ozbiljiti bez nutarnje promjene svakog čovjeka.
Osobno obraćenje nužan je put što vodi slozi među osobama (GS 10). Kad Crkva naviješta radosnu vijest pomirenja ili predlaže da se ono ostvari sakramentima, ona obavlja pravu proročku zadaću: obznanjuje čovjekova zla u samom njihovom zaraženom izvoru, pokazuje korijen podijeljenosti i budi nadu kako bi se prevladale napetosti i sukobi te postiglo bratstvo, sloga i mir na svim razinama i u svim skupinama ljudskog društva. Ona povijesno stanje mržnje i nasilja mijenja u uljudbu ljubavi. Ona svima nudi evanđeosko i sakramentalno počelo prvotnog, izvornog pomirenja odakle proistječe svaki drugi čin ili postupak pomirenja, pa i u društvenom životu.« (RP 4)

I. OBRAĆENJE I POMIRENJE:
ZADAĆA I OBAVEZA CRKVE

Da bi osvijetlio »obraćenje srca« sveti Otac slijedi put antropo-teološkog promatranja, utemeljena na biblijskim osnovama i s jasnim pastoralnim ciljevima. Zato odmah donosi prispodobu o rasipnom sinu (usp. Lk 15,11-32) i njegovu razvratnom životu van očinskog doma. To je život svakoga čovjeka koga su napasnik i grijeh odvojili od Boga, Oca.
Ali Otac uvijek čeka povratak sina i uvijek je spreman na opraštanje i »na dolasku ga grli i pripravlja stol za gozbu« (RP 5).
»U prispodobi nas najviše iznenađuje svečani doček i očeva ljubav prema sinu koji se vraća: to je znak Božjeg milosrđa, uvijek spremna na opraštanje« (RP 5), koji svojemu sinu nudi dar punog pomirenja.

Palma il Giovane: Povratak rasipnog sina

Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju.
A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu.
»Njega rasrđuje i ozlovoljuje očeva dobrota i milosrđe; sreća što je brat pronađen, za njega poprima gorak okus.« (RP 6)
Iz tog gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom.

Ova prispodoba upozorava Crkvu da u njoj ima rasipnih sinova i braće koja ostaju kod kuće, ali su zatvorene duše, sebična srca i uska pogleda. U njoj se treba utjeloviti briga i ljubav Boga Oca za jedne i druge.
Iako je pomirenje Božji dar i Božji pothvat koji se ostvaruje u otajstvu Krista Otkupitelja, Pomiritelja (posebno njegova smrt na križu i uskrsnuće), koji oslobađa čovjeka od grijeha u svim njegovim oblicima, ipak to svoje poslanje pomirenja Krist je povjerio apostolima koji djeluju u njegovo ime, ali i zajednici vjernika, Crkvi. Tu je poruku i zadaću pomirenja Crkva uvijek propovijedala i ostvarivala tijekom povijesti od apostolskog doba do sada.
»Može se reći da je i II. Vatikanski sabor priznao da Crkva poglavito treba težiti da ljude privede punini pomirenja, kad je definirao Crkvu kao „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” te ocrtao njezinu osebujnu zadaću da „postigne puno jedinstvo u Kristu” za sve „ljude, odsad tješnje povezane međusobno različitim vezama” (LG 1).« (RP 8)

A da bi Crkva mogla biti pomiriteljica, ona sama mora biti pomirena Crkva »Kristovih učenika koji združuju svoje napore da se trajno Gospodinu obraćaju i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja« (RP 9).
U tome se sastoji smisao same Crkve i njezinog života i rada u ljudskoj povijesti.
Zato ona prije nego što će navijestiti Evanđelje milosrđa drugima mora sama prihvatiti dar pomirenja, pokazati ga i svjedočiti svijetu.

Crkva nastavlja tu službu i zadaću pomirenja pozivajući čitav ljudski rod da se obrati i povjeruje u Radosnu vijest spasenja i s apostolom Pavlom govori: »Dajte, pomirite se s Bogom« (2 Kor 5,20).
»Poslanje je Crkve da naviješta pomirenje te bude sakrament pomirenja u svijetu.
Ona je to ponajprije samim svojim bivstvovanjem kao pomirena zajednica što u svijetu svjedoči za Kristovo djelo te ga uprisutnjuje.
Ona je to, nadalje, svojom službom čuvateljice i tumačiteljice Svetog Pisma koje je radosna poruka pomirenja jer iz pokoljenja u pokoljenje prenosi ljudima naum Božje ljubavi i svakome pokazuje putove sveopćeg pomirenja u Kristu. Ona je to, konačno, preko sedam sakramenata koji, svaki na svoj način, „čini Crkvu”. Budući da su sakramenti spomen-čin i ponazočenje vazmenog Kristova otajstva, svi su oni životvorno vrelo Crkve, a u njezinim rukama i oruđe obraćenja Bogu i pomirenja ljudi.« (RP 11)

Nadalje cijela Crkva: nebeska, zemaljska kao i Crkva u čistilištu »otajstveno su združene u suradnji s Kristom na pomirenju svijeta s Bogom« (RP 12). Tako u otajstvu općinstva svetih ostvaruje se na najdublji i najplodonosniji način sveopće pomirenje za spas svijeta.
Zatim razni putovi spasiteljskog djelovanja, kao što su molitva, propovijedanje i pastoralni rad, moćna su sredstva kojima se Crkva služi da bi svakog čovjeka dovela »na katkad dugu stazu povratka Ocu u zajedništvu sa svom braćom« (RP 12).

Sve to sačinjava eklezijalnu dimenziju sakramenta pokore koji treba uvijek promatrati u svjetlu otajstva Crkve.
Istina je, sakramentom pokore grešnici »primaju od Božjeg milosrđa oprost od uvreda Bogu nanesenih«, ali se »ujedno pomiruju s Crkvom koji su grijehom ranili« (LG 11).
Prezbiteri »sakramentom pokore pomiruju grešnike s Bogom i Crkvom« (PO 5)
Sakrament pokore nije samo privatni posao između Boga i nas, već je to posao koji interesira čitavu Božju Crkvu: to je javni čin Crkve. Crkva je »posrednik« koji vodi grešnika Bogu i »mjesto« gdje se ostvaruje susret između Boga i grešnika.

II. LJUBAV VEĆA OD GRIJEHA

U ovom dijelu apostolske pobudnice papa želi naglasiti da osnovni uzrok odcjepljivanja od Boga i svake podijeljenosti među ljudima jest grijeh.
Stoga prvi preduvjet obraćenja sastoji se u priznanju da je čovjek grešan i da je sklon grijehu.
Priznati svoj grijeh, kao rasipni sin svojemu ocu ili kao David pred prorokom Natanom, neophodno je počelo za povratak Bogu.

Murillo: Povratak rasipnog sina

Zato Ivan Pavao II. u pobudnici nastoji ocrtati otajstvo grijeha i otajstvo bezakonja (usp. Rim 7,7-25; Ef 2,2; 6,12) i prikazati narav, težinu, osobnu i zajedničku dimenziju grijeha.
Prikazani su prizori neposluha prvih roditelja i graditelja babilonske kule gdje su ljudi zaboravili svoj odnos s Bogom.
»Isključivanje Boga, kidanje s Bogom, neposlušnost Bogu: to je bio i jest grijeh tijekom ljudske povijesti u svim svojim različitim oblicima što može ići do nijekanja Boga i njegova bivstvovanja: to je pojava ateizma.« (RP 14)

Raskid s Bogom nosi sa sobom kao logičnu posljedicu razdor s braćom.
»Samim time što čovjek grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.« (RP 15)
Takav rastrgani čovjek prenosi svoje nutarnje sukobe i na vanjski svijet i neizbježno izaziva razdor u svojim odnosima s drugim ljudima i stvorenjima svijeta.

Stoga je grijeh uvijek »čin osobe«, jer je »čin slobode čovjeka pojedinca«, a nipošto »neke skupine ili zajednice« (RP 16).
Radi toga grijeh čovjeka ostaje uvijek njegov grijeh, a ne grijeh izvanjskih zbiljnosti, struktura, sistema ili drugih faktora ma koliko god on bio pod utjecajem raznih nutarnjih i vanjskih činilaca.
Zato kada govori o društvenom grijehu papa želi naglasiti da se grijeh svakog čovjeka pojedinca odražava na određen način i na drugim ljudima.
»Drugim riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg i najtanovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinaca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio.« (RP 16)
Kao što po zakonu uzdizanja »svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet«, tako isto po zakonu pada »duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i čitav svijet« (RP 16).

Prema tome grijeh svakog čovjeka pojedinca ima opasnih posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i ljudski rod.
Neki grijesi pak samim svojim činom predstavljaju izravan »napad na (bližnjega) brata« i uvreda su Bogu jer vrijeđaju bližnjega.
»U tom smislu društveni je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu« (RP 16), jer je uperen protiv ljudske osobe, njegove slobode i dostojanstva; protiv općeg dobra i njegovih zahtjeva i odnosa između različitih ljudskih zajednica.
Zato kada Crkva govori o grešnim situacijama i o društvenim grijesima ističe da to ponašanje nije samo vladanje skupina, blokova i država, nego je to i plod brojnih osobnih grijeha.
»U korijenu bilo koje grešne situacije uvijek su ljudi grešnici« (RP 16)

Sve te činjenice su utjecale da su učitelji i teolozi u svjetlu riječi Božje, a posebno Novog Zavjeta, pravili razliku između smrtnog i lakog grijeha.
»Sa svom predajom Crkve – kaže papa – mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi te se radije okreće sebi samome, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to isto se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.« (RP 17)

Bl. Ivan Pavao II.

Iako su neki sinodalni oci predlagali trostruko razlikovanje grijeha na: lake, teške i smrtne želeći reći da među teškim grijesima postoji određena stupnjevitost, papa tvrdi: »trajna je istina da postoji bitna i odlučujuća razlika između grijeha koji razara ljubav i grijeha koji ne ubija nadnaravan život: između života i smrti nema mjesta za nešto treće« (RP 17).

Zatim odbacujući svako svođenje smrtnog grijeha na čin »temeljnog opredjeljenja« (optio fundamentalis) protiv Boga, odnosno izričiti i formalni prezir Boga i bližnjega, papa tvrdi da posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje i nadodaje: »Smrtni je grijeh isto tako kad čovjek, svjesno i hotimice, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što predstavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskom rodu i bilo kojem stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav.« (RP 17)

Tako pod utjecajem mnogostrukih činilaca moralna savjest kod mnogih ljudi potamni, iskrivi ili umrtvi i oni gube osjećaj za grijeh i time osjećaj za Boga. Kriza savjesti i osjećaja za Boga dovode do gubitka osjećaja grijeha, k njima se pridružuje »sekularizam« koji isključuje Boga i usredotočuje se jedino na kult akcije i proizvodnje koji gleda samo na proizvodnju i užitak, a ne vodi računa da čovjek gubi svoju dušu i osjećaj grijeha.
Taj gubitak osjećaja grijeha dolazi i zbog dvoznačnosti humanističkih znanosti u pouci mladih, u sredstvima priopćavanja, u samom obiteljskom odgoju koji su pod utjecajem sredine u kojoj žive i koja sve relativizira.
K tome još dolazi nijekanje Boga ne samo od strane ateizma već i od strane sekularizacije koja dovodi čovjeka da prekida sinovske odnose s Bogom i da živi kao da Bog ne postoji.

Pa i na području Crkvene misli i života ima propusta koji oslabljuju osjećaj grijeha. U prošlosti se posvuda gledao grijeh, a sada ga nigdje nema; danas se naglašava Božja ljubav mjesto strogosti.
Nažalost ima propusta i u teologiji, propovijedi, katehezi, duhovnom vodstvu pa čak i u praksi sakramentalne pokore kojima se briše istinski osjećaj grijeha. Zato papa kaže: »Ponovna uspostava pravog smisla grijeha jest prvi način da se suočimo s ozbiljnom duhovnom krizom što pritišće čovjeka našeg doba.« (RP 18).

Ali ne postoji samo mysterium iniquitatis grijeha, niti je on glavni činilac, a još manje pobjednik.
Čovjekov bi grijeh kao razorna snaga bio pobjednik i spasenjski Božji naum bi ostao neispunjen ili promašen, da u dinamizam povijesti nije uključen i mysterium pietatis. Bog je ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav da bi na svome tijelu pobijedio grijeh i donio nam spasenje.
To »otajstvo ili sakrament pobožnosti jest dakle otajstvo samoga Krista. To je (...) otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, punog Vazma Isusa, Sina Božjega i Sina Marijina: otajstvo njegove muke i smrti, njegovog uskrsnuća i proslave« (RP 20).
U tom otajstvenom životnom počelu što »Crkvu čini kućom Božjom, stupom i uporištem istine«, kršćanin »da ne bi griješio ili da bi se oslobodio grijeha, u sebi ima samoga Krista i otajstvo Krista koji je otajstvo pobožnosti« (RP 20).

Stoga je dužnost kršćanina da odgovori svojom osobnom pobožnošću na tu očinsku Božju pobožnost.
»I u tom se smislu pobožnost, kao snaga obraćenja i pomirenja, sučeljava s bezakonjem i grijehom.« (RP 21)
Kad kršćanin prihvaća otajstvo Krista i promatra ga, ono mu daje nužnu duhovnu snagu kako bi svoj život provodio po evanđelju i podržava ga da se čuva grijeha, da se dostojno vlada »„u kući Božjoj koja je Crkva Boga živoga” (1 Tim 3,15) jer je on sada Sin Božji« (RP 21).

Na taj način put obraćenja neće biti neka apstrakcija, nego konkretni život koji se otvara vrednotama. Potaknut glasom božanske Istine u svojoj savjesti čovjek će priznati da je »začet u bezakonju« (usp. Ps 51[50],7) i postati svjestan da je grešan, da upada u grijeh, jer bi drugačije sebe varao (usp. 1 Iv 1,8).

Bog ne uzmiče pred našim grijesima i uvredama već ispunja svoja obećanja, jer je bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Njegova ljubav prema nama moćnija je od grijeha, snažnija i velikodušnija od naših uvreda i jača od smrti. Ta se ista ljubav utjelovila za nas, muku i smrt podnijela i otkupila nas »plaćom svoje krvi«. Zato iz nas izbija zahvalnost i govorimo: »D, Gospodin je bogat milosrđem«; »Gospodin jest milosrđe« (RP 22).

Oprošteno ti je!

III. PASTORAL POKORE I POMIRENJA

Crkva je dakle suočena s čovjekom kojega je grijeh zahvatio u samu srž njegova bića, a i s cijelim ljudskim svijetom ranjenim grijehom.
Ona zna da nesuzdrživa želja ljudskog srca da se oslobodi od grijeha jest milost Krista Gospodina koji već djeluje u njemu i u svijetu snagom otkupljenja.
Stoga »prirodno je poslanje Crkve, koja nastavlja otkupiteljsko djelo svojega božanskog Utemeljitelja, da u srcu čovjeka budi obraćenje i pokoru te mu nudi dar pomirenja« (RP 23).
Ona bi »iznevjerila jedan bitan oblik svoje naravi i zanemarila bi jednu od svojih prijeko potrebnih zadaća kad ne bi jasno i odvažno, u zgodno i nezgodno vrijeme propovijedala „riječ pomirenja” (usp. 2 Kor 5,19) i kad ne bi svijetu nudila dar pomirenja« (RP 23).
Tu službu Crkve, zasnovanu na načelima vjere, možemo nazvati pastoral pokore i pomirenja.

Za promicanje pokore i pomirenja Crkvi su povjerena od samog njezinog Utemeljitelja na poseban način dva sredstva: kateheza i sakramenti da preko njih stupi u kontakt i dijalog s čovjekom u cilju trajnog i obnovljenog života unutar Crkve, s drugim zajednicama, organizacijama i strukturama koje se bore da se premoste sukobi i svi zajedno porade na uspostavi sloge među ljudima i mira u svijetu.
Pastoralni je dijalog potreban na različitim područjima života i različitim razinama, a posebno dijalog pomirenja, obraćenja i pokore kao osnova trajne društvene obnove i mira među narodima. Zatim započeti ekumenski dijalog s Crkvama i crkvenim zajednicama kao i drugim zajednicama ljudi koje traže Boga treba podupirati i izbjegavati svako nepovjerenje, kolebljivost i odlaganje kao i »olaki optimizam« (RP 25).

Kateheza je dakle prvo sredstvo što ga valja upotrijebiti u pomiriteljskom djelovanju Crkve i mora se zasnivati na biblijskom učenju, osobito na učenju Novog Zavjeta da čovjek učini »obrat duha« kako bi se »okrenuo Bogu« (RP 26).
Blizina s riječju Božjom pospješuje odgoj čovjeka za vrijednost pokore i pomirenja.
»Mogućnost za to često pružaju biblijska čitanja te obred mise i drugih sakramenata, kao i prigode u kojima se oni slave.« (RP 26)
Zatim mnogostruke druge prilike, kao što su propovijedi, predavanja, rasprave, kružoci, tečajevi vjerske kulture i društvenog nauka Crkve, pučke misije i sl. su »valjano oruđe odgoja u vjeri, a i u pitanjima pokore i pomirenja« (RP 26).
Od Crkvenih se pastira očekuje – kako je podsjetila Sinoda – kateheza o savjesti i njezinom oblikovanju; o osjećaju grijeha; o napasti i napastima; o postu; o milostinji; o eshatološkoj svrsi Crkve; o pomirenju čovjeka s Bogom, sa sobom samim, sa svojom braćom i sa svim stvorenjima; o četiri posljednje stvari čovjeka: smrt, sud (posebni i opći), pakao i raj.

Posebno sredstvo u pastoralu pokore i pomirenja jesu sakramenti, jer »svaki je sakrament znak ne samo sebi vlastite milosti nego i pokore i pomirenja« (RP 27).
Sasvim je sigurno da je krštenje »kupelj spasenja«; potvrda »kao dovršenje krsta i sakrament inicijacije«; euharistija »sakrament posvećenja, znak jedinstva, veza ljubavi«; sakrament reda daje Crkvi pastire koji trebaju biti ne samo učitelji i vođe nego i »svjedoci i djelatnici jedinstva, graditelji Božje obitelji, branitelji i čuvari zajedništva i obitelji protiv klica podijeljenosti i raspršenosti«; sakrament ženidbe »znak je Kristove ljubavi prema Crkvi«; bolesničko pomazanje »znak je konačnog obraćenja Gospodinu, kao i posvemašnjeg prihvaćanja boli i smrti kao i pokore za grijehe« (RP 27).

Ipak, među svim sakramentima, jedan koji često nazivamo ispovijed zbog priznavanja grijeha, možemo u potpunosti i na vlastiti način smatrati sakramentom pokore – per excellentiam -, »pa je on stoga sakrament obraćenja i pokore« (RP 27).
Istina je, Crkva je uvijek vrednovala brojne i raznolike liturgijske i paraliturgijske oblike pokore, kao i one asketske naravi; ali »ipak od svih tih čina nijedan nije znakovitiji božanskije djelotvorniji niti uzvišeniji a istodobno pristupačniji u samom svojem obredu od sakramenta pokore« (RP 28).

Često se ponavlja da je »sakrament pokore u krizi« (RP 28). Zato su sinodalni oci pokušali osvijetliti uzroke te krize i zacrtati put za pozitivno rješenje na dobrobit cijelog ljudskog roda.
Istodobno Sinoda je potvrdila jasnu vjernu Crkve o tom sakramentu što »svakome kršćaninu i čitavoj zajednici vjernika daje sigurnost u oproštenje snagom moći Kristove otkupiteljske krvi« (RP 28).
Dobro je bilo obnoviti i ponovno potvrditi tu vjeru Crkve upravo u naše vrijeme kad se odviše isticalo ono negativno u samom sakramentu.
»Doista, sakrament ispovijedi izložen je brojnim opasnostima kao što su: s jedne strane, potamnjelost ćudoredne i vjerske svijesti, gubitak osjećaja grijeha, razobličenje pojma kajanja, nedovoljna revnost za istinski kršćanski život; s druge strane, tu i tamo rašireno je shvaćanje po kojem se opraštanje može od Boga izravno dobiti, pa i redovitim putem bez pristupanja sakramentu pomirenja, kao i uhodano pristupanje tom sakramentu bez posebne revnosti i duhovne samoniklosti, što je možda posljedica izobličenog i pogrešnog poimanja učinaka tog sakramenta.« (RP 28)

Posebno se naglašava Kristova vlast otpuštanja grijeha koju je On povjerio svojoj Crkvi, odnosno apostolima da je prenose svojim nasljednicima, a ostvaruje se kroz »lik službenika sakramenta pokore« - ispovjednikom koji kao na oltaru kad slavi euharistiju i kao u svakom sakramentu, djeluje »in persona Christi« (RP 29).

"In persona Christi"

Tako preko ispovjednika u otajstvu opraštanja grijeha Krist se očituje »uistinu kao čovjekov brat, milosrdan, vjeran i supatnički veliki svećenik, pastir koji uvijek traži izgubljenu ovcu, liječnik koji iscjeljuje i krijepi, jedincati učitelji koji uči istinu i pokazuje Božje putove, sudac živih i mrtvih, koji sudi po istini, a ne po pravdi« (RP 29).
Budući da je ta svećenikova služba najteža i najosjetljivija, najnapornija i najzahtjevnija, »ispovjednik nužno mora imati ljudske odlike razboritosti, nenametljivosti, rasuđivanja, odvažnosti prožete blagošću i dobrotom« (RP 29).
Na tu se službu također treba pripraviti potpunim spoznajama u različitim područjima teologije, pedagogije, psihologije, metodologije razgovora kao i življenjem dubokog i iskrenog duhovnog života.

Ispovijed je »poseban sakrament za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja« koji je ustanovio sam Gospodin Isus i povjerio svojoj Crkvi »kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg „čovjekoljublja” (usp. Tit 3,4) što se ima svima ponuditi« (RP 30) da bi vjernici koji su pali u grijeh primili milost i pomirili se s Bogom.
Zato je uvjerenje Crkve »da je za kršćanina sakrament pokore redovit put da zadobije oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja« (RP 30).
Sakrament pomirenja ima veliku ulogu u životu kršćanina, jer taj sakrament koji je »istodobno sudište milosrđa i mjesto duhovnog iscjeljenja« ima »terapeutsko i liječilačko obilježje« zato što pomaže pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i kao »lijek spasenja« čini ga sposobnim da postane svjedok pomirenog života.

Radi toga »ispit savjesti« koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika.
»Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.« (RP 31)
Zato osobna »ispovijed grijeha je liturgijski čin« i »znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika« (RP 31) s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnog sina u zagrljaj svojega Oca.
»Shvatljivo je stoga da priznavanje grijeha redovito mora biti pojedinačno a ne skupno jer i sam je grijeh duboko osobna stvar.« (RP 31)

Tako će pokornik dobiti »odrješenje« grijeha od svećenika, »službenika opraštanja« Božjega čije »milosrđe je snažnije od krivnje i uvrede« (RP 31) i »pokoru« koju treba činiti kao zadovoljštinu za počinjene grijehe koja mora biti »znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje« (RP 31).

Iako nema ništa »osobnije ni intimnije« od sakramenta pomirenja »u kojem se grešnik nalazi pred Bogom sâm sa svojom krivnjom, svojim kajanjem i svojim pouzdanjem«, jer nitko se namjesto njega ne može pokajati niti u njegovo ime zatražiti oproštenje, ipak se ne može zanijekati istodobno »ni društveni značaj toga sakramenta u kojem cijela Crkva bilo da je riječ o vojujućoj, trpećoj ili nebeskoj – pritječe u pomoć pokorniku i iznova ga prihvaća u svoje krilo, to više što je cijela Crkva bila povrijeđena i ranjena njegovim grijehom« (RP 31).
Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svima stvorenim i tako rađa pomireni svijet.
Ta dva obilježja individualnosti i crkvenosti sakramenta pomirenja nastojao je Ordo Paenitentiae što ga je proglasio Pavao VI. jasno istaknuti i ostvariti u samome slavlju.

Taj Ordo Paenitentiae, po uputama II. Vatikanskog sabora, predvidio je tri obreda koja omogućuju da se slavljenje sakramenta pokore prilagodi određenim pastoralnim okolnostima.
»Prvi oblik – pomirenje pojedinih pokornika – jest jedini normalan i redovit način slavljenja tog sakramenta, pa se on ne smije izbaciti iz upotrebe niti se smije zanemarivati.
Drugi oblik – pomirenje više pokornika s pojedinačnom ispovijedi i odrešenjem – premda svojim pripravnim obredima omogućuje da se jasnije istakne zajedničarsko obilježje sakramenata, zapravo poštuje prvi oblik u najvažnijem dijelu sakramenta, naime u pojedinačnoj ispovijedi i odrješenju grijeha, pa se prema tome može izjednačiti s prvim oblikom u onome što čini bit obreda.
Naprotiv, treći oblik – pomirenje više pokornika s općom ispovijedi i odrešenjem – jest izuzetak, pa se ne može prepustiti slobodnom izboru, nego je podložan posebnim propisima.« (RP 32)

Prvi oblik omogućuje da se vrednuju više osobni aspekti pokorničkog puta i omogućuje da sakramentalno slavlje što bolje odgovara stvarnom položaju pokornika. Tu je moguće također spojiti sakrament pokore s duhovnim vodstvom. Potrebno je odgajati vjernike da i za samo lake grijehe pristupaju sakramentu pokore, jer i manje važni grijesi vrijeđaju Boga i ranjavaju Crkvu, Kristovo tijelo.

Drugi oblik slavljenja, upravo svojim zajedničarskim obilježjem, naglašava na poseban način ulogu Božje riječi što se zajednički sluša i koja »ima drugačiji učinak od sasvim zasebnog pojedinačnog čitanja, te bolje ističe crkveni značaj obraćenja i pomirenja«. (RP 32).
Služba Božje riječi je, kao i svim sakramentima, sastavni element pomirenja i pokore zato što Riječ Božja obraća i dovodi ljude k Bogu, a sakramentalno odrješenje to djelo obraćenja dovršuje.
»Tako će se pokorniku pomoći da otkrije kako on zapravo proživljava događaj spasenja koji može u njegovu srcu pobuditi nov životni polet i pravi mir.« (RP 32)
Taj oblik slavljenja ima osobito značenje u različitim trenucima liturgijske godine, posebno u prigodama jakih liturgijskih vremena: adventa i korizme i prigodom događaja što su od osobitog pastoralnog probitka kao što su vigilije velikih blagdana, hodočašća, godišnjice i druga slavlja od osobite važnosti.
U takvim prigodama potrebno je osigurati dovoljan broj ispovjednika.

Uz ta slavljenja traži se također »da se u svakoj crkvi točno odredi posebno vrijeme za slavljenje sakramenta te valja odgajati vjernike, osobito djecu i mladež, da to redovito obdržavaju, izuzevši slučajeve nužde kad se dušobrižnik mora uvijek pokazati spremnijim da rado prihvati svakog koji mu dođe« (RP 32).

Treći oblik slavljenja sakramenta pokore s općim odriješenjem »ne može postati redovit oblik te se ne može niti smije upotrebljavati osim u „slučaju teške nužde”« i kada postoji »razlog pastoralne naravi« i to tako da »ostaje stroga obaveza da se pojedinačno ispovjede teški grijesi prije ponovnog pristupa drugom općem odrješenju«, jer je sinoda potvrdila nepromijenjeno učenje Crkve od apostolske predaje da »pojedinačna i cjelovita ispovijed grijeha s pojedinačnim odriješenjem jest jedini redovni način kojim se vjernik, svjestan teškog grijeha, pomiruje s Bogom i Crkvom« (RP 33). Zato »u novim liturgijskim propisima, a nedavno i u novom Zakoniku kanonskog prava (Kanoni 961-963), točno su određeni uvjeti kada je dopušteno slaviti »obred pomirenja više pokornika s općom ispovijedi i s općim odriješenjem« (RP 33).

Ovim upozorenjem na nauk i zakon Crkve, sv. Otac Ivan Pavao II. želio je u svim pastirima Crkve usaditi živ osjećaj odgovornosti što ih mora voditi kad obavljaju svete sakramente koji nisu njihovo vlasništvo i zato nemaju nikakvo pravo da ljudske savjesti prepuste nesigurnosti i zabuni. Sakramenti i savjesti su svete stvari – kaže papa - »i od nas zahtijevaju da im služimo u istini« (RP 33).

ZAKLJUČAK

Sakrament pokore i pomirenja je radosni događaj spasenja. On nije ustanovljen samo za vjernike već i za sve nas svećenike koji smo »službenici pokore«, ali koji smo – i to moramo biti - »njegovi korisnici«, jer duhovni i pastoralni život svakog svećenika, kao i život njegove braće laika i redovnika »ovisi o osobnom, predanom i savjesnom prakticiranju sakramenta pokore« (RP 31).
Zato ako svećenik želi biti dobar i djelotvoran službenik pokore i Božje ljubavi, milosrđa i opraštanja »treba pristupati izvoru milosti i svetosti prisutnom u tom sakramentu« (RP 31).
Radi toga po svojoj nutarnjoj logici taj veliki »sakrament poziva sve nas, Kristove svećenike, da s novim žarom pristupamo osobnoj ispovijedi« (RP 31).

Ako svećenik sam bude redovno pristupao tome sakramentu pomirenja i pokore onda će u dosljednosti istine i nauci Crkve moći bolje suosjećati u ljubavi i milosrđu sa svim grešnicima, a pogotovo s onima koji zbog objektivnih razloga se ne mogu približiti božanskom milosrđu preko sakramenta pokore i euharistije kao što je »slučaj rastavljenih i ponovno vjenčanih ili općenito vjernika koji skupa žive suprotno zakonu«, kao i svećenika koji se, »odustavši od teških obaveza preuzetih na vlastitom ređenju, nalaze u iregularnim situacijama« (RP 34). Za svu tu našu braću i sestre koji trenutačno nemaju objektivne uvjete da bi pristupili sakramentu pomirenja i pokore postoje i mnogi drugi načini susreta s Gospodinom i pokore koji »mogu pripraviti put k punom pomirenju, u čas koji je jedino Providnosti znan« (RP 34).
Svima njima treba očitovati punu majčinsku dobrotu Crkve i »nijedan se od te braće ne smije osjetiti od Crkve napuštenim« (RP 34).

Poticaj na pomirenje i pokoru jest želja Sinode i apostolske pobudnice da ljudi prihvate evanđeoski poziv »Obratite se i vjerujte u radosnu vijest« (Mk 1,15) tako da bi čovjekovo srce ozdravilo od grijeha kojim se ruši harmonija s Bogom i braćom. Ta papina pobudnica završava riječima ohrabrenja i nade, pozivom na pomirenje i pokoru, jedinstvo i mir. Zazivom Presvetog Trojstva i preporukom u zagovor bezgrešnog srca Marije, Majke Isusove, u kojoj je ispunjeno »Božje pomirenje s ljudskim rodom«, Ivan Pavao II. želi da svi vjernici »u poslušnosti i vjeri« prihvate »upute, naputke i smjernice sadržane u ovom dokumentu« (RP 35) i da ih provedu u djelo za svoje osobno spasenje i na dobrobit cijeloga čovječanstva.

Literatura:
1. Papa Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica »Pomirenje i pokora – Reconciliatio et Paenitentia«, Rim, 2. prosinca 1984.;
2. Stjepan Čovo, Apostolska pobudnica »Pomirenje i pokora« u: Služba Božja, br. 3-1985., str. 179-193,;
3. Vojko Devetak, Sakrament pomirenja i pokore, u: Služba Božja, br. 1-1987., str. 49-59,;
4. IDEM, br. 3-1987., str. 225-237,;
5. IDEM, br. 4-1987., str. 308-320,;

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

	rujan, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Kateheza o istinama katoličke vjere

Sadržaj bloga

Linkovi

30.09.2010., četvrtak

GODINA A - 16. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 17. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 18. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 19. NEDJELJA KR. GOD.

29.09.2010., srijeda

GODINA A - 20. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 21. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 22. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 23. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - UTORAK - 23. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 24. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 25. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 26. NEDJELJA KR. GOD.

GODINA A - 27. NED. KR. GOD.

GODINA A - 28. NED. KR. GOD.

GODINA A - 29. NED. KR. GOD.

GODINA A - 30. NED. KR. GOD.

GODINA A - 31. NED. KR. GOD.

GODINA A - 32. NED. KR. GOD.

GODINA A - 32. NEDJELJA KROZ GODINU (b)

GODINA A - 33. NED. KR. GOD.

28.09.2010., utorak

GODINA B - 1 NEDJELJA DOŠAŠĆA A

GODINA B - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

GODINA B - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA A

GODINA B - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA B

27.09.2010., ponedjeljak

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-1

GODINA B - 1. KORIZMENA NEDJELJA-2

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-1

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-2

GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-PETAK

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-1

GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-2

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-1

GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-2

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-1

GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-2

26.09.2010., nedjelja

GODINA B - 2. VAZMENA NEDJELJA

GODINA B - 3. VAZMENA NEDJELJA

GODINA B - 4. VAZMENA NEDJELJA

GODINA B - 5. VAZMENA NEDJELJA

GODINA B - 6. VAZMENA NEDJELJA

GODINA B - 7. VAZMENA NEDJELJA

25.09.2010., subota

GODINA B - 2. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 3. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 4. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 5. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 6. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 7. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 8. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 9. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 10. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 11. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 12. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 13. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 14. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 15. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 16. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 17. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 18. NEDJELJA KROZ GODINU

24.09.2010., petak

201. VJENČANJE 1

202. VJENČANJE 2

203. VJENČANJE 3

204. VJENČANJE 4

VJENČANJE 5

23.09.2010., četvrtak

GODINA B - 19. NEDJELJA KROZ GODINU

GODINA B - 20. NEDJELJA KROZ GODINU