18.09.2010., subota
GODINA C 5. NEDJELJA KROZ GODINU 1
|
PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) POZIV I POSLANJE  »Tada čuh glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!”« (Iz 2,8) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna poruka današnje Liturgije jest tema o pozivu i o poslanju. Da bi mogli naviještati Boga, potrebno je prije upoznati ga. A da bi ga upoznali, potrebno je da nam se Bog otkrije. Boga ne možemo dostići samo našim vlastitim ljudskim snagama, niti ga možemo zatvoriti u naše ljudsko umovanje. Otkrivenje Boga je jedan čin potpuno slobodan njegove božanske volje, to je njegova svojevoljna inicijativa potpuno neovisna o čovjeku. Čovjek nema nikakve vlasti nad Bogom. Stoga pravi prorok je samo i jedino onaj kome se Bog otkriva, zove ga i šalje ga da navijesti i propovijeda živoga Boga, a ne neku čisto ljudsku apstraktnu doktrinu (ljudski nauk). Zato je sasvim očito i jasno da otkrivenje Boga i poziv čovjeka i poslanje koje mora izvršiti u ime Božje su usko povezani međusobno, jer imaju jedan jedini izvor: Živi Bog. Tako prorok Izaija je vidio slavu Božju prije nego što je poslan u misiju; apostoli su morali vidjeti uskrsnulo tijelo Kristovo prije nego što su se usudili poći na put po svem svijetu da navijeste njegovo evanđelje. Prvo čitanje nam govori upravo o toj velikoj i dramatičnoj misiji proroka Izaije u vrijeme smrti kralja Uzije (circa 740. a. C). Zvanje proroka Izaije je zaista tipično. Bog se otkriva proroku kao »apsolutno Svet!!!«, odnosno potpuno različit i neizmjerno veći od svakoga čovjeka pa i od čovjeka velike moralne i duhovne visine kao što je prorok Izaija. »One godine kad umrije kralj Uzija, kaže prorok Izaija, vidjeh Gospodina gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi i klicahu jedan drugome: „Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!”« (Iz 6,13) Svetost Božja je glavna tema propovijedanja Izaijina, koji često Jahvu zove »svecem Izraelovim« koji zahtjeva da se i čovjek »posveti«, da bude svet. A što najviše zadivljuje jest to da Bog neizmjerno veličanstven i svet »kojega nebo i zemlja ne mogu sadržati« (usp. Iz 66,1), toliko se približava čovjeku da ga čovjek može »vidjeti« i »kušati«. Ali ipak pred Bogom prorok Izaija osjeća jasno da je nedostojan ove izgarajuće »blizine« Božje i postaje svjestan da je »grešnik« i kaže sa strahom: »Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe kralja, Gospodina nad Vojskama!« (Iz 6,5 s.) Sljedeći prizor gdje jedan od serafa sa užarenom »žeravom« koju je uzeo sa žrtvenika, dotiče usta proroka Izaije i čisti mu usne govoreći da mu je »krivica skinuta i grijeh oprošten«, označava djelo preobraženja i posvećenja što Bog čini u svome glasniku uopće pa tko on bio i kako se zvao. A sve nam to govori da čovjek ne može izvršiti nikakvo djelo spasenja, ako Bog nije s njime. Iako je Bog jedini arbitar spasenja, ipak On zove čovjeka da »surađuje« s njime u ispunjenju toga plana spasenja. To se jasno vidi iz riječi proroka Izaije kada kaže: »Tada čuh glas Gospodnji: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: „Evo me, mene pošalji!”« (Iz 6,8) Prorok, dakle, brzo prelazi iz straha i trepeta u radost i spremnost odgovora koji strašno obavezuje na pitanje Gospodina Boga koji mu se objavio u slavi. U međuvremenu prorok je duhovno bio okrijepljen od strane serafina koji ga je označio »gorućom vatrom« Gospodina nad vojskama, odnosno Boga »jakoga« koji šalje da se izvrši »sve ono što želi na nebu i na zemlji« (usp. Sal 135,6; 115,3). Isto raspoloženje i spremnost što se nalaze u proroku Izaiji, prisutni su također i u apostolima, koji, kako kaže današnje sveto Evanđelje po Luki, poslije Isusova poziva »ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5,11). Kako vidimo u današnjem svetom Evanđelju, kao i u čitavom Novom Zavjetu, Bog je ponovno onaj koji se objavljuje i zove: ali taj Božji poziv se uobličuje u neprestanim pozivima koje Isus iz Nazareta upućuje ljudima za vrijeme svojega zemaljskog života i poslije smrti i uskrsnuća kao Uskrsnuli Gospodin u sva vremena do svršetka svijeta. U ustima Isusovim Božji poziv poprima pravo značenje. On poziva da ga se slijedi, jer je On začetnik (inicijator) kraljevstva Božjega. U njemu samo ljudi se mogu osloboditi od grijeha i postati djeca Božja. U njemu opet ljudi postaju suradnici Božji u izvršenju spasenja. Oko njega jedino kao na ugaonom kamenu se organizira i gradi spasenje čovječanstva. Zato više nego ikada Božji poziv u Isusu je vezan za jedno poslanje (misiju). Ali svako to poslanje koje Bog povjerava ljudima je usko povezano s osobnim poslanjem Isusovim i nalazi voj pravi smisao samo u njemu. Radi toga »Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsad ćeš ljude loviti!”« (Lk 5,10) Sama upotreba Petrova čamca (=lađe) da bi bolje propovijedao ljudima i poziv prvih apostola ribara, označavaju poziv Kristov upućen cijeloj Crkvi da sudjeluje u njegovoj misiji naviještanja spasenja. Evangelizacija je prva zadaća svakog učenika Kristova. To je zadaća cijele Crkve koja je po svojoj naravi misionarska i mora omogućiti svakom čovjeku da u njoj otkrije i osobno se susretne s Gospodinom. Zato u čitavom današnjem Evanđelju glavnu ulogu ima Riječ Božja. Zaista oko Isusa narod se »gurao da čuje Riječ Božju« (Lk 5,2). Zatim čudesni ulov riba koji je iza toga slijedio jest djelo moćne božanske riječi Isusove. »Kada (Isus) dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: „Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.« (Lk 5,4-8) Ovo čudo je, dakle, učinila svemoguća božanska riječ Isusova i to na dva nivoa: od strane Krista koji je izgovara i od strane Petra koji vjeruje u tu Riječ. Da Petar nije vjerovao božanskoj riječi Kristovoj, čudo ulovljenih riba se ne bi dogodilo. To je vrlo važno da bismo mogli shvatiti pravi smisao evangelizacije u suradnji s Kristom u djelu spasenja: samo Evanđelje navješteno i prihvaćeno s vjerom može nas spasiti. To Evanđelje mora najprije vjerovati i živjeti do kraja onaj tko ga naviješta, a onda naravno svatko onaj tko ga sluša. Jedino na taj način može doći do bogatog ulova ljudi koji ulaze u mreže Petra i ostalih apostola kojima je Krist dao kao glavnu i jedinu zadaću da hvataju ljude za život vječni i da ih spašavaju od opasnosti da se utope u moru grijeha i zla. Služba Petra i ostalih misionara Evanđelja nije dakle, u lukavom primamljivanju ljudi u mreže Crkve i religije, nego u uključivanju svih ljudi u spasenje po Kristu. Stoga na čelu s nasljednicima dvanaestorice apostola Crkva je zajednica pozvanih i poslanih koji spasenje u Kristu čine dostojnim svim ljudima. Samo, dakle, Evanđelje koje se vjeruje i živi preobražava život čovjeka kako se to dogodilo Petru, Jakovu i Ivanu, Zebedejevim sinovima, kao i drugim apostolima, koji na poziv Isusov »izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5,11). To je početak njihova novoga života i njihove nove životne misije da »hvataju žive ljude« snagom navještenja Božjeg Evanđelja spasenja da bi ih spasili od sigurne vječne smrti i da bi zarobljenima od grijeha i zla poklonili život i to vječni život. Poziv Petra i nagovještaj njegove misije u Crkvi Kristovoj od strane Isusove je srredišnja srž čitavog današnjeg Evanđelja. Isus izabire Petrovu lađu za svoju katedru da poučava mnoštvo, te zatim Petru naređuje da izveze na pučinu i baci mreže za lov. Petar sluša Isusa, vjeruje njegovim riječima, iako se čitavu noć trudio bez ikakva ulova, na Kristovu riječ baca mreže i uhvatiše mnogo riba da su im se mreže gotovo razdirale. Nakon tog čudesnog ulova, pun divljenja i straha pred živim Bogom, Petar pada do nogu Isusovih ispovijedajući ga »svojim Gospodinom«. »Vidjevši to, Šimun Petar, pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!”« (Lk 5,8) I na koncu je opet Petar koga Isus zove da ga slijedi prije svih i više od svih drugih, govoreći mu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« (Lk 5,10) Sve to označava posebnu funkciju Petrovu u Božjem planu spasenja ljudi, kojega je Krist postavio za poglavara apostola i za temelj svoje Crkve. I danas kao i uvijek i sve do svršetka svijeta Isus Krist poučava mnoštva ljudi i naroda svih jezika, kultura i nacija samo iz Petrove lađe i u njegove mreže lovi žive ljude za život vječni. Prema tome sasvim je jasno da nema misije u Crkvi bez Petra, odnosno bez Pape! Zato je jako čudno da i danas ima među katolicima, teolozima pa i nekim pastirima onih koji tvrde da je papa diktator, sumnjiv u pogledu nauke istina vjere i glavna zapreka za sjedinjenje kršćana. Dok po današnjem svetom Evanđelju papa kao nasljednik svetoga Petra je baš ta središnja točka susreta svih Kristovih apostola i svatko onaj koji želi uloviti nešto ili nekoga za život vječni mora ići Petru i njegovoj lađi. Ovu glavnu istinu naše svete vjere, tj. vjeru u Petra i njegove nasljednike, potvrđuje također i sv. Pavao apostol u drugom čitanju, potičući nas kao i svoje kršćane iz Korinta da budemo vjerni u svemu Evanđelju Kristovu, kojeg su nama predali Petar i ostali apostoli. » Braćo! Dozivljem vam, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrisan treći dan po Pismima; ukaza se Kefi (=Petru), zatim dvanaestorici. (...) Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujte.« (1 Kor 15,1-5.11) Ove istine naše svete vjere sadržane u Pismima (=Bibliji), a iznad svega u Kristovu Evanđelju spasenja, koje nam navješćuje Petar i njegovi nasljednici, Pape, skupa s nasljednicima ostalih apostola potvrdila je također i Blažene Djevice Marije, Majka Božja i majka naša, svojim mnogovrsnim objavljivanjima i ukazivanjima od ranog kršćanstva pa sve do današnjih dana. A na poseban način se to dogodilo u Lurdu kada je Majka Božja Marija na upit sv. Bernardice – kako se zove? – odgovorila: „Ja sam Bezgrešno Začeće!” Tako je Sveta Djevica Marija na jasan i na vidljiv način pred cijelim svijetom potvrdila istinu koju je papa Pio IX. četiri godine prije u Rimu (1854.) proglasio dogmom naše svete vjere kad je rekao da je Majka Kristova Marija bez grijeha začeta. Na taj način nam je Marija u Lurdu jasno rekla da u svemu slušamo papu kao neprevarljivoga i vrhovnog učitelja naše svete vjere i jedinoga Zamjenika Kristova na ovoj zemlji na kojem Isus gradi svoju Crkvu kao na nasljedniku svetoga Petra apostola. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 6,1-2a. 3-8 Ps 138 (137), 1-5,7c-8 1 korr 1-11 Lk 5,1-11 |