27.10.2010., srijeda
PJESMA MARIJI - «ŽENI IZ SNOVA«
 O Marijo, puna ljubavi! Otvori mi svoje Srce bezgrešno, gdje stanuje DUH PRESVETI. Da mognem ući unutra, u raj nebeski ! O Marijo, Majko Božje ljubavi! Otvori mi svoje Srce prečisto, Gdje prebiva TROJSTVO PRESVETO. Da mogu ući unutra, u Kraljevstvo nebesko ! "SAN" - 29. rujna 2006. Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
26.10.2010., utorak
UVOĐENJE U OTAJSTVA VJERE
|
I. ZNAČENJE SVETOG KRIŽA a.) ZNAK KRIŽA U IME OCA I SINA I DUHA SVETOG ! AMEN !  Znak Križa je pobjedonsni znak Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja ljudi i svijeta. To je glavni i Temeljni znak kršćanstva, jer nas je Krist po svojem svetom Križu otkupio i spasio. Križ je ponos svakoga Kristova učenika i vjernika. b.) KRIŽ I KRŠTENJE Znakom svetog Križa u sakramentu Krštenja,mi smo postali djeca Božja kada nam je svećenik, polijevajući nas vodom po glavi,govorio: N.(ime krštenika), ja te krstim u ime OCA I SINA I DUHA SVETOG AMEN..... Zato mi kršćani svaku našu molitvu,čin,posao i djelovanje za počinjemo i dovršavamo znakom SVETOGA KRIŽA želeći tako potvrditi našu pripadnost BOGU, OCU I SINU I DUHU SVETOMU. Tako kada stavljamo desnu ruku na čelo, mi Bogu,Ocu, našem Stvoritelju posvećujemo svoj razum,pamet misli i inteligenciju.,zatim noseći ruku na prsa mi posvećujemo Bogu Sinu, našem Otkupitelju i Spasitelju ISUSU KRISTU,naše srce,dušu,osjećaje i ljubav. I na kraju noseći desnu ruku na lijevo i desno rame mi darujemo Bogu Duhu Svetom našu volju i slobodu,naše duhovne i tjelesne snage: zapravo svega sebe. Na taj način mi znakom Križa i izgovarajući riječi: U IME OCA I SINA I DUHA SVETOG, darujemo i posvećujemo Bogu svega sebe,sa svim onim što jesmo, što imamo i što činimo. Zato Sv.Pavao apostol s punim pravom kaže:"A' ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim Križem Gospodina našega Isusa Krista,po kome je meni razapet svijet i ja svijetu !" (Gal.6,14). Ove riječi koje je Apostol Pavao izrekao za sebe, vrijede isto tako za svakoga kršćanina i pravoga Isusova učenika. |
KRŠĆANSKA MOLITVA
 Veliko je otajstvo naša kršćanska vjera. Crkva to ispovijeda u Apostolskom vjerovanju i slavi u sakramentalnom bogoslužju, da bi život vjernika bio sukladan Kristu u Duhu Svetome na slavu Boga Oca. Ta tajna ( misterij ) svete vjere, dakle, zahtjeva da vjernici u nju vjeruju, da je slave i proživljavaju u živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom. Taj odnos je molitva. 1. MOLITVA U KRŠĆANSKOME ŽIVOTU « Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga.» ( Sv. Ivan Damaščanski). A sv. Terezija od «Djeteta Isusa» je napisala: « Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti.» A da bi to doista bilo tako molitva ne smije dolaziti s visine naše oholosti i vlastite volje, već mora proizlaziti « iz dubine» ( Ps. 13O,1 ) ponizna skrušena srca. Poniznost je temelj molitve. Zaista mi često ne znamo što da molimo i kako nam valja moliti. ( usp. Rim. 8,26 ). Zato tko se ponizi pred Bogom, bit će uzvišen ( usp. Lk. 18,9- 14 ). Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužna dara molitve: « čovjek je prosjak Božji» ( sv. Augustin). Tu Krist dolazi ususret svakom ljudskom biću . Isus nas prvi traži i On od nas kao i od žene Samarijanke ( usp. Iv. 4,10 ) na zdencu našega srca ište piti. Isus je žedan naše ljubavi, njegova molba dolazi iz dubine Boga koji nas želi za sebe. Molitva je, znali to mi ili ne, susret Božje i naše žeđi za ljubavlju. Bog je žedan nas da mi budemo žedni njega. Zato kažemo da je molitva Božji dar ljubavi zaljubljenome srcu. Srce je ono koje moli ! Ako je čovjekovo srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan. Srce je boravište gdje jesmo, gdje stanujemo i kamo se spuštamo. Ono je naše skriveno središte, nedohvatno našem razumu i drugim ljudima. Samo Bog svojim Duhom ljubavi može proniknuti i spoznati čovjekovo srce.. Naše srce je mjesto odluke , u dubini naših duševnih težnjih, mjesto istine, u kojem izabiremo život ili smrt; mjesto susreta, gdje živimo u odnosu sa svojim Bogom koji nas je stvorio na svoju sliku. Srce je mjesto saveza ljubavi između Boga i čovjeka; Boga koji ljubi i čovjeka koji dopušta da bude ljubljen. Kršćanska molitva je saveznički odnos Boga i čovjeka u Kristu Isusu. Ona je čin Boga i čovjeka, jer izvire iz Duha Svetoga koji prebiva u nama i iz našega srca koje moli. Tako je sva naša molitva usmjerena Ocu, u jedinstvu s ljudskom voljom Sina Božjega koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom. « U Novom savezu, molitva je živ odnos djece Božje sa svojim neizmjerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Milost Kraljevstva je ¨ Zato je kršćanska molitva izraz zajedništva ljubavi i suživota u ljubavi čovjeka s Bogom. SVEOPĆI POZIV NA MOLITVU Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje. Stvoren na sliku Božju i ovjenčan « slavom i sjajem « ( Ps. 8,6 ) čovjek je sposoban spoznati da je « divno ime Gospodnje po svoj zemlji « ( Ps.8,2 ). I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek i dalje ostaje na sliku svoga Stvoritelja. On čuva želju za onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svijeta svjedoče o tom bitnom traženju Boga kod svih ljudi. Zaboravio čovjek svoga Stvoritelja ili se skrio daleko od njegova Lica, trčao za svojim idolima ili optuživao božanstvo da ga je napustilo, živi i pravi Bog neprestano zove svaku osobu na tajanstven susret molitve s Njime. Bog prvi zove čovjeka k sebi. Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak je odgovor njegove ljubavi na tu Božju ljubav. Kako se postupno Bog objayljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama saveza ljubavi. Po riječima i djelima, ta drama zahvaća srce čovjekovo. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja ljudi i čovječanstva. « Objava molitve u Starom zavjetu upisana je između čovjekova pada i uzdignuća , između bolnog Božjeg poziva prvoj djeci : < gdje si ? ( …) Što si to učinila ? > ( Post.3,9.13 ) i odgovora Sina jedinca koji dolazi na svijet: < Evo dolazim (…) vršiti , Bože, volju Tvoju > ( Heb.10,5-7 ). Molitva je tako povezana s čovjekovom poviješću, ona je odnos s Bogom u povijesnim zbivanjima « ( KKC. 2568 ). Fra Jakov Ripić, O. F. M. Franjevački samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 43000 BJELOVAR |
IZVOR MOLITVE
 Ponajprije molitva živi od samih stvarnosti stvaranja. Stoga možemo reći da je stvaranje izvor molitve. U svom neprolaznom savezu sa živim bićima Bog uvijek poziva čovjeka da mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno počevši od praoca našega Abrahama. Čim ga Bog zove, Abraham polazi na put « kako mu je Gospodin rekao « (Post. 12,4). Abraham sluša jer je njegovo srce cijelo pokorno riječi Božjoj. Slušanje srca koje se odlučuje za Boga bitno je u molitvi, riječi su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: on, čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Gospodinu. Tek kasnije, javlja se njegova prva molitva riječima: to je prikrivena tužba što podsjeća Boga na obećanja koja kao da se ne ostvaruju. I tako se od početka povijesti spasenja pojavljuje jedan od dramskih vidova molitve: kušnja vjere u Božju vjernost. « Povjerovavši u Boga, hodeći u njegovoj prisutnosti i u savezu s njime, patrijarh je spreman ugostiti u svom šatoru tajanstvenoga Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u Navještenje pravoga Sina obećanja. Od onoga časa kad mu je Bog povjerio svoj naum, Abrahamovo srce dijeli suosjećanje svoga Gospodina za ljude te se usuđuje zauzeti se za njih s odvažnim pouzdanjem.» (KKC 2571). Kao posljednje čišćenje vjere, od Abrahama « koji je primio obećanje» (Heb 11,17) Bog traži da mu žrtvuje sina Izaka kojega mu je dao. Ali i u tome iskušenju njegova vjera ne slabi: « Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu» (Post.22,8 ). Tako je, eto, otac vjerujućih suobličen nebeskome Ocu koji neće poštedjeti ni svoga vlastitoga Sina, Isusa Krista, već će ga za sve nas predati za žrtvu na križu. Zato molitva obnavlja čovjeka na sliku Božju i čini ga dionikom snage Božje ljubavi koja spašava mnoge. Zatim u cijelonoćnoj molitvenoj borbi Jakova, praoca dvanaest Izraelovih plemena s « nekim « tajanstvenim bićem, Crkva vidi simbol molitve kao borbe vjere i pobjede ustrajnosti. I kad se počinje ostvarivati obećanje koje je Bog dao Abrahamu i njegovu potomstvu, Mojsijeva molitva biva iznenađujućim oblikom zagovorne molitve koja će se ispuniti u jednom «posredniku između Boga i ljudi, čovjeku Kristu Isusu» (1 Tim.2,5). I tu Bog dolazi prvi. On pozivlje Mojsija iz gorućeg grma. Bog se objavljuje Mojsiju da ga pošalje, da ga pridruži svom suosjećanju, djelu spasenja svog naroda. Dakle, «Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem» (Izl. 33,11). Mojsijeva molitva izrazito je kontemplativna molitva zahvaljujući kojoj je sluga Božji ostao vjeran svome poslanju. I u toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdžbu i punim milosti, Mojsije je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne moli za sebe već za narod što ga je Bog sebi stekao. Zatim imamo molitvu Davida koji je u pravom smislu kralj «po srcu Božjem«, pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime. Davidova će podložnost Božjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi naroda. Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok židovske i kršćanske molitve. Molitva Krista, istinskoga Mesije i sina Davidova, otkrit će i dopuniti smisao te molitve. «Psalmi krijepe i izražavaju molitvu Božjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednička; odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdiže se sa Svete zemlje i iz zajednice u Dijaspori (raseljenju), te zahvaća sve stvorenje; podsjeća na spasiteljske događaje prošlosti te se proteže k ispunjenju povijesti; spominje se već izvršenih Božjih obećanja i očekuje Mesiju koji će ih konačno ispuniti. Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.« (KKC.,2586). Na koncu imamo molitvu Proroka koja je odgajala u vjeri Božji narod i poticala ljude na obraćenje srca. Ilija je otac proroka, njegov je « naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva « (usp. Ps.,24,6). Jakov apostol upućuje na njega da nas potakne na molitvu: « Mnogo može žarka molitva pravednikova « (Jak. 5, 16b – 18). Pridružimo se i mi svim tim Božjim miljenicima u molitvi i postići ćemo mir i spasenje sebi samima, Crkvi, svome narodu i cijelome čovječanstvu. Fra Jakov Ripić, O.F.M. Samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga Bjelovar |
MOLITVA U ODLUČUJUĆIM TRENUTCIMA ISUSOVA ŽIVOTA
 Isus se često povlačio u osamu, na samotno mjesto; na goru, osobito noću, da moli. U svojoj molitvi On nosi ljude: budući da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseći sama sebe Bogu, i njih prinosi Ocu. On svojom ljudskom molitvom učestvuje u svemu što žive « njegova braća « ( Heb. 2, 12 ); supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio. « Evanđelje po Luki ističe Duha Svetoga i smisao molitve u Kristovu služenju. Isus moli prije odlučujućih trenutaka svojega poslanja: prije no što će Otac posvjedočiti za njega prigodom Krštenja i Preobraženja, te prije no što će mukom ispuniti naum Očeve ljubavi. Moli također prije odlučnih trenutaka pri poslanju njegovih apostola: prije izbora i poziva Dvanaestorice, prije no što ga Petar prizna « Kristom – Pomazanikom Božjim « ( usp. Lk. 9, 18 – 20 ), napokon moli da u kušnji vjera apostolskog Prvaka ne malakše. Isusova molitva prije spasenjskih događaja koje Otac traži da ih ispuni, jest smjerno i puno povjerenja predanje njegove ljudske volje volji Oca punoj ljubavi. « ( KKC., 2600 ). Evanđelisti su od KRISTA, iz vremena njegova djelovanja, prenijeli dvije izričitije molitve. Obje započinju Isusovom zahvalom Ocu. U prvoj, Isus ispovijeda Oca, priznaje ga i blagoslivlje jer je sakrio tajne Kraljevstva od onih koji se smatraju učenima i objavio ga « malenima « . « U taj isti čas – Isus - zatitra od veselja u Duhu Svetomu te reče: < Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj ! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti ! > « ( Lk. 10, 21 – 22; usp. Mt. 11, 25 – 27 ). Isusov kliktaj « Slavim te, Oče, …» ili « Da, Oče! « u ovoj molitvi izražava dubinu njegova srca, odnosno Kristov pristanak < volji > Boga, Oca. Taj Kristov « Da, Oče ! « jest odjek onoga « Da «, ( « Neka mi bude po riječi Tvojoj ! « ) Bogu njegove Majke Marije pri začeću Božjeg Sina i to je ujedno nagovještaj onoga « Da « što će ga On sam reći Ocu u smrtnoj borbi u Getsemaniju: « Oče moj ! Ako nije moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja ! « ( Mt. 26,42 ). Sva Isusova molitva jest u tom dragovoljnom pristanku njegova ljudskoga srca uz « otajstvo volje « Očeve ! ( usp. Ef. 1,9 ) Drugu molitvu donosi nam sveti Ivan Evanđelista prije Lazareva uskrišenja od mrtvih na život. I tom događaju prethodi zahvala Bogu. « A Isus podiže oči i reče: < Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnoga svijeta, da vjeruju da si me ti poslao>. Rekavši to, viknu jakim glasom: < Lazare, iziđi ! > Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: < Razvežiite ga i pustite ga da ide !> « ( Iv. 11, 41 – 44 >. Tako, nošen zahvalom, Isusova nam molitva otkriva kako iskati nešto od Boga. Prije no što je dar darovan, Isus cijelim svojim bićem prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vrijedniji od udijeljena dara, a to je Bog. Otac nebeski je « Blago « i u Njemu je srce njegova Sina. Dar je samo znak da Otac ljubi Sina. « Kad je došao Čas da ispuni nacrt ljubavi Očeve, Isus daje naslutiti neistraživu dubinu svoje Sinovske molitve, ne samo prije no što će se slobodno predati. < Abba, Oče, ne moja volja, nego tvoja neka bude !> ( Lk. 22, 42 >, već do posljednjih riječi na Križu, kad molitva i predanje postaju jedno: < Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine > ( Lk. 23,34 >; < Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju > ( Lk. 23, 43 ); < Ženo, evo ti sina. ( … ) Evo ti majke . > ( Iv. ( Iv. 19, 26 – 27 ): < Žedan sam > ( Iv. 19, 28 ); < Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio ? ( Mk. 15,34 ); < Dovršeno je > ( Iv. 19, 30 ); < Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj > ( Lk. 23,46 ), sve do < velikoga krika > kada izdahnu predavši duh. « ( KKC.,2605 ) Stoga s punim pravom možemo reći da sve nevolje čovječanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrću, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaćeni su tim vapajem utjelovljene Riječi. Otac sada prima sve te molitve i vapaje te ih iznad svih očekivanja uslišava uskrisujući svoga Sina. Tako se ispunja i izvršava događaj molitve u Božjem naumu stvaranja i spasenja ljudi i svijeta. Zato je Isus postao svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Fra Jakov Ripić , O.F. M. Samostan i župa sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 HR – 43. 000 BJELOVAR |
2. MOLITVA DJEVICE MARIJE I NJEZINA SINA ISUSA
 Marijina molitva nam je objavljena u zoru punine vremena, na početku vremena otkupljenja i spasenja čovječanstva. Prije utjelovljenja Sina Božjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven način surađuje u dobrohotnom naumu Očevu spasenja ljudi. Tako pri navještenju Isusova začeća, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova, Marija se nalazi u molitvi. Zato u vjeri svoje ponizne službenice Božje dar nailazi na doček koji je očekivao od početka vremena. Ona, koju je svemogući učinio „milosti punom” odgovara prinosom cijelog svoga bića: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” ( Lk. L,38 ). „Taj Marijin „Da” jest potpuno predanje njezine osobe Bogu u službi spasenja ljudi. Taj „Da” jest kršćanska molitva: biti sva za Krista jer je On sav za nas. „Stoga Marijin hvalospjev „Veliča” (latinski < Magnificat >, bizantski < Megalinar>), istodobno je hvalospjev Bogorodice i Crkve, hvalospjev Kćeri Sionske i novog Božjega naroda, hvalospjev hvale za udijeljenu puninu milosti u naumu spasenja, hvalospjev „siromaha” kojih je nada ostvarena ispunjenjem obećanja datih našim ocima, „Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka.” (KKC., 2619). Taj hvalospjev Blažene Djevice Marije glasi: „Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.” ( Lk. 1,46 – 55 ) . Evanđelje nam još otkriva kako Marija moli i posreduje u vjeri za druge u Kani Galilejskoj. Isusova majka Marija moli Sina za potrebe svadbene gozbe: « Kad nestade vina, reče Isusu njegova majka: < Nemaju vina. > ……. Nato majka njegova reče slugama: < Što vam god rekne učinite! > « ( Iv. 2, 3.5 ). I ta gozba u Kani je znak jedne druge gozbe: gozbe Jaganjca, koji, na molbu Crkve, svoje Zaručnice daje svoje presveto Tijelo i svoju predragocijenu Krv kao hranu i piće besmrtnim dušama svojih vjernika. I u času Novoga saveza, podno križa, Marija biva uslišana kao žena, nova Eva, i tako je postala istinska < Majka živih >. « Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: < Ženo, evo ti sina ! > Zatim reče učeniku: < Evo ti majke ! > I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.» ( Iv. L9, 26 – 27 ) Sin Božji postavši Sinom Djevice iz Nazareta naučio je moliti svojim ljudskim srcem. Naučio je to od majke Marije koja je u svom srcu čuvala sva < velika djela > Svemogućega i o njima razmišljala. Isus je naučio još moliti i iz riječi i stihova molitve svoga naroda, u nazaretskoj sinagogi i u Hramu. No, Kristova molitva provire iz jednoga tajnoga vrela: iz njegova sinovskoga sjedinjenja s Bogom, kako i sam daje naslutiti svojim roditeljima u dobi od dvanaest godina koji su ga našli u Hramu. « Pa zašto ste me tražili ? – odgovori im. Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga ? « ( Lk. 2, 49 ). Tu se počinje objavljivati novost molitve u punini vremena: sinovska molitva Isusova. Događaj molitve nam je upotpunosti objavljen u Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Pokušati razumjeti molitvu Kristovu, po onom što nam kazuju njegovi svjedoci u Evanđelju, znači približiti se svetom Gospodinu Isusu Kristu kao gorućem grmu: promatrajući prvo njega samoga u molitvi, zatim slušajući ga kako nas uči moliti, da bismo konačno spoznali kako nam molitvu uslišava. Fra Jakov Ripić , O.F.M |
3. ISUS UČI MOLITI SVOJE UČENIKE
 Isus se često povlačio u molitvu. Želio je biti u stalnoj vezi sa svojim nebeskim Ocem kako bi u potpunosti i u svemu mogao ispunjavati Očevu volju. Ta sam je često govorio da nije došao vršiti svoju ljudsku volju, nego volju Oca nebeskoga koji ga je poslao da spasi ljude i svijet. « Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: Gospodine, nauči nas moliti ! « ( Lk. 11,1 ). I tako je eto taj učenik zaželio moliti tek nakon što je promatrao kako se njegov Učitelj moli. Tada istom može učiti od Učitelja molitve. Promatrajući i slušajući Sina, djeca se Božja uče moliti Ocu. Kad Isus moli, time nas već uči moliti. Blagoslovljen je put našoj molitvi njegova molitva Ocu. Međutim. Evanđelje nam predaje jasan Isusov nauk o molitvi. Krist kao odgojitelj ljudi preuzima nas tamo gdje već jesmo te nas postupno vodi k Ocu. Tako obraćajući se mnoštvu koje ga slijedi i sluša, Isus polazi od onoga što im je o molitvi iz Starog saveza već poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im Krist tu novost Kraljevstva Božjega otkriva u prispodobama iz njihova svakidašnjega života. Napokon, svojim učenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, Isus otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu. « Već u Besjedi na gori, Isus traži obraćenje srca: pomirenje s bratom prije prinošenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu < u skrovitosti > ( Mt. 6,6 ), bez ponavljanja mnoštva riječi, praštanje iz dna srca u molitvi, čistoću srca i traženje Kraljevstva. To je obraćenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko. « ( KKC., 2608 ). I tako srce čovjekovo, usmjereno na obraćenje, uči se moliti u vjeri. A vjera je to sinovsko potpuno prianjanje uz Boga, iznad onoga što osjećamo i razumijemo. Takva vjera postala je moguća jer nam ljubljeni Sin Božji otvara pristup Ocu. Stoga Krist može od nas tražiti da < ištemo > i < kucamo > jer je On sam put koji vodi Ocu i vrata kroz koja se ulazi u Božje Kraljevstvo. « Kao što se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no što će primiti njegove darove, tako i nas uči toj sinovskoj smjelosti: < Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli ( … )> ( Lk.11,24 ). Takva je snaga molitve, < sve je moguće onomu koji vjeruje > ( Mk, 9,23 ), vjerom < koja ne sumnja > ( Mt. 21,22 ). Koliko je Isus ražalošćen zbog < nevjere > svojih najbližih ( Mk. 6,6 ) i < malovjernosti > učenika (Mt. 8,26 ), toliko je zadivljen < velikom vjerom > rimskog satnika i Kanaanke. « ( KKC., 2610 ). Stoga molitva iz vjere ne sastoji se tek u tome da se govori < Gospodine, Gospodine >, već da se uskladi naše srce da vrši volju Očevu ( Mt. 7,21 ). Isus zato poziva svoje učenike da u molitvu uključe tu skrb oko suradnje s božanskim naumom spasenja ljudi. U Kristu je Kraljevstvo Božje sasvim blizu ljudima. Zato Isus poziva na obraćenje i vjeru svakoga čovjeka, ali i na budnost. U molitvi, Kristov učenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjući se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajući se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajedništvu s Učiteljem, molitva učenika jest borba protiv sila kraljevstva zla i tame. I samo bdijući u molitvi s Kristom, vjernik neće pasti u napast. Fra Jakov Ripić , O.F.M. PRISPODOBE O MOLITVI Tri najvažnije Isusove prispodobe o molitvi donosi nam sveti Luka evanđelista. Prva je < o bezočnu prijatelju >, i poziva nas na upornu molitvu. « I ja vam velim: ustrajno molite, i dat će vam se ! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se ! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi; a otvara se onomu koji kuca.» ( Lk.11, 9 ). Doista, onomu tko tako moli, Otac će s neba < dati sve što mu je potrebno>, osobito Duha Svetoga u kojemu su svi darovi. Druga prispodoba < o udovici koja dodijava >, usredotočena je na jednu od odlika molitve: moliti treba uvijek i neumorno, strpljivošću vjere. I nikad ne smijemo klonuti u molitvi. « I reče: < Bijaše u nekom gradu sudac koji se nije bojao Bog i nije držao do ljudi. A bila u onome gradu i udovica koja bi dolazila k njemu i moliti ga: < Brani me od moga protivnika ! >. Onaj to zadugo ne htjede. Ali nakon toga reče u sebi: Gospodin nastavi: < Čujete što govori nepravedni sudac ! > Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu ? I da zategne s njihovom stvari ? Kažem vam, brzo će ih obraniti. Ali, hoće li Sin Čovječji, kada dođe, naći vjere na zemlji ? > « ( Lk., 18, 2 – 8 ). Treća prispodoba, < o farizeju i cariniku >, smjera na poniznost srca koje moli. « Reče još ovu usporedbu na račun nekih koji su bili uvjereni u svoju vlastitu pravednost, a druge prezirali: < Dva čovjeka uziđoše u hram da mole: jedan farizej drugi carinik. Farizej stade te poče ovako moliti u sebi: < Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi: razbojnici. nepravednici, preljubnici ili kao i ovaj ovdje carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što stečem >. A carinik, ostajući daleko, ne usudi se ni očiju podignuti prema nebu, već se udarao u prsa i molio: < Bože, smiluj se meni grešniku ! > Kažem vam, ovaj se vrati opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen. « ( Lk. 18, 9 – 14 ). Tu molitvu carinika Crkva trajno preuzima kao svoju: « Kyrie eleison «. « Gospodine, smiluj se «. « Kad Isus otvoreno povjerava učenicima tajnu molitve Ocu, otkriva im kakva treba biti njihova i naša molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, vrati k Ocu. Novo je sada « iskanje u Njegovo ime. « Vjera u njega uvodi učenike u poznavanje Oca, jer ISUS je « PUT, ISTINA i ŽIVOT « ( Iv. 16,6 ). Vjera donosi plod u ljubavi: čuvati njegovu Riječ, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom Novom savezu, sigurnost da će naše molbe biti uslišane, temelji se na Isusovoj molitvi. « ( KKC., 2614 ). Štoviše, kad je naša molitva združena s Isusovom molitvom, Otac nam daje « drugog BRANITELJA da bude s vama zauvijek: DUHA ISTINE. « ( Iv., 14, 16 – 17 ). U Duhu Svetome, kršćanska je molitva zajedništvo ljubavi s Ocem, ne samo po Kristu, već također u Njemu: « Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna. « ( Iv.16,24 ). Isus uslišava molitvu vjere, izraženu riječima ili šutnjom, upućenu njemu: « Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se.» ( Mk, 10,47 ) ili upornu molbu slijepaca: «Smiluj nam se, Sine Davidov « ( Mt. 9,27 ). Bilo da je riječ o ozdravljenju od bolesti ili o otpuštenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upućena s vjerom: « Idi u miru, tvoja te vjera spasila «. Isus i nas uči da se molimo čistim srcem, živom ustrajnom vjerom i sinovskom smjelošću. Opominje nas na budnost i poziva nas da svoje molbe prikazujemo Bogu u njegovo ime i bit ćemo uslišani od Oca. Fra Jakov Ripić , O. F.M. |
4. MOLITVA U VRIJEME CRKVE
 U Djelima apostolskim čitamo da u prvoj jeruzalemskoj zajednici kršćana, vjernici « bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama « ( Dj.2,42 ). Ta molitva prve Crkve, utemeljena na apostolskoj vjeri i ovjerovljena ljubavlju, hrani se Euharistijom. I na dan Pedesetnice obećani Duh izliven je nad učenike dok su svi « bili zajedno na istom mjestu « ( Dj. 2,1 ) iščekujući ga « jednodušno postojani u molitvi « ( Dj. 1,14 ). Duh Sveti koji poučava Crkvu i koji je podsjeća na sve što je Isus činio i rekao, formira je i u molitvenom životu. Duh Sveti koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Isusa Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce molitve koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu , u životu , u sakramentima i u poslanju njegove Crkve. Ti će se molitveni obrasci prve kršćanske zajednice potom razviti u velike liturgijske i duhovne tradicije. Molitveni oblici izraženi u apostolskim i kanonskim spisima ostat će pravilom kršćanske molitve za cijelu Crkvu. Molitve su prije svega one koje vjernici slušaju i čitaju u Svetom Pismu (osobito psalme ); oni ih posuvremenjuju, počevši od njihova ispunjenja u Kristu do potpunog ostvarenja u životu Crkve. Tako imamo molitvu pohvale, klanjanje i blagoslov, molitvu prošnje, zagovornu molitvu i zahvalnu molitvu. A ) - MOLITVA POHVALE « Pohvala je oblik molitve koja najneposrednije Boga priznaje Bogom. Ona ga slavi radi njega samoga, i povrh svega što čini, slavi ga jer ON JEST. To je sudjelovanje u blaženstvu čistih srdaca koja Boga ljube u vjeri prije nego što ga vide u Slavi. Po njem se Duh sjedinjuje s našim duhom da svjedoči da smo djeca Božja, svjedoči za Sina jedinorođenoga u kojem smo posinjeni i po kojem slavimo Oca. Pohvala upotpunjuje druge molitvene oblike i prenosi ih onome koji im je izvor i cilj: < Bog, Otac od kojega je sve, a mi za njega > (1 Kor.8,6) « (KKC 2639). Sveti Luka često spominje u Evanđelju divljenje i pohvale pred čudesima koja je Krist činio. On to ističe i u Djelima apostolskim glede djela Duha Svetoga u životu prve kršćanske zajednice. Kao i nadahnuti pisci Novoga Zavjeta, prve kršćanske zajednice ponovo čitaju knjigu Psalama slaveći u njima Kristovo otajstvo. U novosti Duha Svetoga one skladaju himne i duhovne pjesme nadahnjujući se nečuvenim događajem što ga je Bog ostvario u svome Sinu ISUSU KRISTU: njegovim Utjelovljenjem, njegovom smrću na Križu kojom je pobijedio smrt, Uskrsnućem i Uzašašćem sebi zdesna. I knjiga Otkrivenja kao Objava « događaja koji će se dogoditi ubrzo « zasniva se na himnama nebeskoga bogoslužja, ali također i na zagovoru «svjedoka» (mučenika) Kristovih. Proroci i sveci, svi koji bijahu ubijeni na zemlji zbog svjedočenja za Isusa, i silno mnoštvo onih, koji su došli iz velike nevolje i pred nama pošli u Kraljevstvo Božje, pjevaju hvale u slavu Onoga koji sjedi na prijestolju i Jaganjca. U zajedništvu s njima i zemaljska Crkva u vjeri i kušnji pjeva te svečane pjesme hvale i slave Bogu. Vjera se, u prošnji i u zagovoru, nada protiv svake nade i zahvaljuje « Ocu svjetlosti «, od kojeg dolazi « svaki savršeni dar « ( Jak. 1, 17 ). Tako je vjera čista pohvala Bogu. B ) - KLANJANJE I BLAGOSOV « Klanjanje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvorenje. Ono uznosi veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je stav duha koji pred « Kraljem slave « ( Ps. 24, 9. 10 ) pada ničice, i smjerna šutnja pred Božjim licem koji je Mi se klanjamo Ocu u Duhu Svetome po Kristu Isusu i blagoslivljamo ga zato što nas je On izabrao u svome ljubljenome Sinu. I zazivamo milost Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca koji nas blagoslivlja svakim blagoslovom na nebesima. « Blagoslov izražava temeljni pokret kršćanske molitve: ona je susret Boga i čovjeka; u njoj se Božji Dar i čovjekovo prihvaćanje međusobno privlače i sjedinjuju. Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlja, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakoga blagoslova.» ( KKC., 2626 ). C ) - PROSITBENA MOLITVA Ali oblik molitve koji je najviše uobičajen kod ljudi, jer je i najspontaniji, jest prošnja. Mi upravo prositbenom molitvom izražavamo svijest o našem odnosu s Bogom. Mi dobro znamo da kao stvorovi nismo svoje počelo, niti smo gospodari životnih nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj. Mi kršćani znamo da se kao grešnici udaljujemo od Oca. I zato sama prošnja i traženja njegove pomoći već je povratka k Ocu. Premda smo još uvijek u iščekivanju našega potpunoga otkupljenja i spasenja te se moramo svakodnevno obraćati Bogu, sada u uskrslom Kristu, prošnja Crkve prožeta je nadom u vječni život. Tu kršćansku prošnju sveti Pavao apostol naziva uzdisanjem stvorenja « u porođajnim bolima « ( Rim. 8,22 ) i našim uzdisanjem u iščekivanju « otkupjenja svoga tijela jer smo u nadi spašeni « ( Rim. 8, 23- 24 ). I napokon to su « neizrecivi uzdasi « samoga Duha Svetoga koji « potpomaže našu nemoć jer ne znamo što da molimo kako valja « ( Rim. 8, 26 ) . « Molba za oproštenje prvi je pokret prositbene molitve. Ona prethodi ispravnoj i čistoj molitvi. Poniznost puna povjerenja stavlja nas u svjetlo zajedništva s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom, i jednih s drugima: i tada « što god ištemo, primamo od njega « ( 1 Iv. 3,22 ). Molba za oproštenje čin je koji prethodi euharistijskom slavlju, a tako i osobnoj molitvi «. ( KKC., 2631 ). Zato se kršćanska molba, u skladu s Kristovim učenjem, u prvom redu usredotočuje u želji i u traženju Kraljevstva Božjega koje dolazi. Potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje s Bogom u njegovu dolasku i ostvarenju. Ta naša suradnja s poslanjem Isusa Krista i Duha Svetoga, a to je sada poslanje Crkve, predmet je molitve apostolske zajednice. Po molitvi svaki krštenik radi na dolasku Kraljevstva Božjega na svijet. Zato poput molitve apostola Pavla, božanska skrb za sve Crkve mora prodahnjivati svaku kršćansku molitvu. « Kad se tako dijeli spasiteljska ljubav Božja, razumije se da svaka potreba može postati predmetom prošnje. Krist koji je sve preuzeo da bi sve otkupio, proslavljen je molbama koje upravljamo Ocu u njegovo Ime. Iz te sigurnosti Jakov i Pavao potiču na molitvu u svakoj prilici. « ( KKC., 2633 ) D ) - ZAGOVORNA MOLITVA Prema tome zagovarati nekoga pred Bogom, iskati nešto u prilog drugoga, vlastito je srcu koje je u suglasju s Božjim milosrđem. U vremenu Crkve, kršćansko zagovaranje sudjeluje u Kristovu: to je izražaj općinstva svetih. Stoga onaj koji moli posredujući pred Bogom za druge ljude ne traži samo « svoje nego i ono što se tiče drugih.» ( Fil., 2,4 ). Pravi kršćanin ide tako daleko da moli i za one koji mu čine zlo, odnosno za svoje neprijatelje. « Zagovorna molitva prositbena je molba koja nas izbliza usklađuje s Kristovom molitvom. On je jedini zagovornik kod Oca za sve ljude, osobito za grešnike. On « može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu – uvijek živ, da za njih zagovara « (Heb.7,25 ). Sam Duh Sveti « zagovara za nas « i njegovo je zagovaranje za svete « u skladu s Božjim naumima ( Rim. 8,26- 27 ) « (KKC., 2634). Prve su kršćanske zajednice postojano živjele taj način sudjelovanja u Kristovu zagovoru. One su sudjelovale s Apostolima u služenju Evanđelja i u širenju Kraljevstva Božjega među ljudima. Zato kršćansko zagovaranje ne poznaje granica. Ono je molitva « za sve ljude (…) za sve koji su na vlasti « ( 1 Tim. 2, 1 ), za progonitelje, i za spasenje onih koji odbacuju Evanđelje. E ) - ZAHVALNA MOLITVA Stoga kao u prositbenoj molitvi, svaki događaj i svaka potreba može biti razlogom zahvaljivanja Bogu. « U svemu zahvaljujte. Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.» ( 1 Sol. 5,18 ). « U molitvi ustrajte, bdijte u njoj sa zahvaljivanjem,» ( Kol. 4,2). « Zahvaljivanje daje biljeg molitvi Crkve, koja slaveći Euharistiju, očituje i postaje sve više to što jest. U stvarnosti, djelom spasenja, Krist oslobađa stvorenje od grijeha i smrti da bi ga ponovo posvetio i vratio Ocu, Njemu na slavu. Zahvaljivanje udova Tijela sudjeluje u zahvaljivanju Glave.» ( KKC., 2637 ). Svaka naša molitva treba da bude hvala, čašćenje i slavljenje Boga Oca po Isusu Kristu u Duhu Svetom. ( Nastavlja s … ) Fra Jako Ripić, O.F.M. Samostan Sv. Antuna Padovanskoga A. Mihanovića, 6 HR – 43000 - BJELOVAR HRVATSKA |
5. NA IZVORIMA MOLITVE
 Molitva se ne svodi samo na spontani izljev unutarnjeg poziva u čovjeku. Da bi molio, čovjek mora htjeti staviti se u prisutnost Božju. Isto tako nije dovoljno ni samo znati što o molitvi objavljuje Sveto Pismo: valja također učiti se moliti. Duh Sveti uči djecu Božju moliti u « Crkvi koja vjeruje i moli « ( Dei Verbum, 8.). « Duh Sveti je < VODA ŽIVA > koja, u srcu koje moli, Predaja kršćanske molitve jest jedan oblik rasta zajednice u vjeri. A sastoji se u promatranju i proučavanju vjernika, koji u srcu čuvaju događaje i riječi nauma spasenja, te dubokim poniranjem u duhovne stvarnosti vjere koje iskustveno proživljavaju. A ) - RIJEČ BOŽJA Zato Crkva na osobit način neprestano i snažno potiče sve kršćane da učestalim čitanjem božanskih Pisama upoznaju Isusa Krista i uključe se u njegovo djelo spasenja. Ali čitanje Svetoga Pisma uvijek treba da prati molitva da bi se uspostavio pravi razgovor između Boga i čovjeka, jer « Njemu se obraćamo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke.» (D. V., 25 ). U molitvu čovjek ulazi isto onako kao što se ulazi u liturgiju: na uska vrata vjere. Po znakovima Božje prisutnosti, u molitvi tražimo i želimo Gospodinovo lice, hoćemo čuti i vršiti njegovu Riječ i živjeti u njegovoj ljubavi. « Poslanje Krista i Duha Svetoga koje, u sakramentalnom bogoslužju Crkve, naviješta, uprisutnjuje i priopćuje otajstvo spasenja, nastavlja se u srcu koje moli. Oci duhovnoga života uspoređuju ponekad srce s oltarom. Molitva pounutarnjuje i usvaja liturgiju za vrijeme i poslije njezina slavlja. I onda kad je življena < u skrovitosti > (Mt., 6,6 ), molitva je uvijek molitva Crkve, ona je zajedništvo s Presvetim Trojstvom.» ( KKC., 2655 ). Duh Sveti koji nas uči slaviti liturgiju iščekujući Kristov dolazak, uči nas isto tako da se molimo u nadi. A s druge strane molitva Crkve i naša osobna molitva podržavaju u nama tu nadu u Boga. Osobito psalmi nas uče da svu našu nadu stavimo u Boga: « Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.» ( Ps. 40,2). I tu nadu u nama podržava Duh Sveti kojega smo primili po svetom krštenju. « A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga.» ( Rim. 15,13 ). Zato apostol Pavao može svjedočiti : « Nada pak ne razočarava. Jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetome koji nam je dan.» ( Rim., 5,5 ). B ) - LITURGIJA CRKVE Molitva, oblikovana liturgijskim životom, crpi svu svoju moć iz ljubavi kojom smo ljubljeni u Kristu i koja nam daje snagu da na ljubav Božju odgovorimo ljubeći kako nas je On ljubio. Ljubav je pravi izvor molitve. Tko iz ljubavi crpi snagu, doseže vrhunac molitve. To nam na zadivljući način svjedoči sveti Ivan-Marija Vianney u svojoj molitvi Bogu: « Ljubim te, moj Bože, i jedina mi je želja ljubiti Tebe do posljednjeg daha života. Ljubim te, o moj beskrajno dragi Bože, i više volim umrijeti ljubeći tebe, nego živjeti a da te ne ljubim. Ljubim te, Gospodine, i jedina milost kojom te molim, jest da te vječno ljubim. ( … ) Moj Bože, ako moj jezik ne može svakog trena reći da te ljubim, hoću da ti to moje srce ponovi kolikogod puta udahnem.» C ) - BOGOSLOVNE KREPOSTI Riječ Božja, Liturgija Crkve, kreposti vjere, ufanja i ljubavi jesu vrela molitve. U određenim trenucima učimo moliti slušajući Riječ Gospodnju i sudjelujući u njegovu vazmenom otajstvu. Ali u svako vrijeme, u zgodama i nezgodama svakoga dana, daje nam se Božji Duh da nam nadahne molitvu. Moliti unutar događanja svakog dana i svakog časa, jedna je od tajni Kraljevstva koje je Bog objavio « malenima «, slugama Kristovim, siromasima nebeskih blaženstava. Dostojno je i pravedno moliti da dolazak Kraljevstva pravde i mira utječe na tijek povijesti pojedinaca i cijelog čovječanstva, ali je također važno molitvom « umijesiti « svakidašnje male stvari našega života. Tako svi oblici molitve mogu biti kvasac s kojim Gospodin uspoređuje svoje Kraljevstvo među ljudima na zemlji. Isusov nauk o molitvi Ocu našemu na istoj je crti kao i nauk o providnosti. « Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja. Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno. ….. Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih ? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete ? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju! A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno. Zato najprije tražite Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati ! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakome je danu dosta njegove muke. « ( Mt., 6,7-8.26-34 ). Vrijeme je u Očevim rukama; susrećemo ga u sadašnjem času, ne jučer ni sutra, već danas: « O da danas glas mu poslušate: ' ne budite srca tvrda' « ( Ps.95,7-8 ). Zato naša molitva treba biti izraz našega potpunoga predanja u ruke Božje providnosti. ( Nastavlja se …. ) Fra Jakov Ripić, O.F.M A. Mihanovića, 6 HR – 43.000 BJELOVAR |
6. PUT MOLITVE OCU
 Za kršćane nema drugog puta molitve k Ocu osim po Isusu Kristu, jedinorođenome Sinu Božjemu i našem Otkupitelju i Spasitelju. Bila naša molitva osobna ili zajednička, unutarnja ili usmena, ona ima pristupa k Ocu samo ako molimo « u ime « Isusovo. Sveto Isusovo čovještvo jest jedini put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našega Oca zato što nas je Krist po svojemu presvetome Tijelu i Krvi otkupio od zla i grijeha i otvorio nam vrata spasenja za vječni život. « Molitva Crkve, hranjena Riječju Božjom i slavljenjem liturgije, uči nas moliti Gospodina Isusa. Iako je prvenstveno upravljena Ocu, ona u svim liturgijskim predajama sadrži molitvene oblike upravljene Kristu. Neki psalmi, prema prilagodbi u molitvi Crkve, i Novi Zavjet stavljaju na naše usne i utiskuju nam u srce ovakve molitvene zazive Kristu: Sine Božji, Riječi Božja, Gospodine, Spasitelju, Jaganjče Božji, Kralju, Sine ljubljeni, Sine Djevičin, Pastiru dobri, Živote naš, Svjetlosti naša, Nado naša, Uskrsnuće naše, Prijatelju ljudi ( …. ) « ( KKKC., 2665 ). A ) - IME ISUSOVO Ime Božje je toliko sveto da se ne može izreći ljudskim usnama i ne bi smjelo izgovoriti našim nečistim jezikom. No, uzimajući naše čovještvo Riječ Božja nam ga predaje te ga možemo zazivati: « Isuse «, što znači « JHVH spašava « ( usp. Mt., 1,21 ) ili « Gospodin spašava «. Ime Isusovo sadrži sve u sebi: Boga i čovjeka i sav naum stvaranja i spasenja. Moliti « ISUSA «, znači zazivati Boga, dozivati ga u nama. Jedino « ime « Isusovo sadrži prisutnost Boga koju označava. Isus je Uskrsnuli, i tko god zaziva njegovo ime, prima Sina Božjega koji ga je ljubio i koji se predao za njega. Zazivanje svetoga imena Isusova najjednostavniji je put neprekidne molitve Ocu. To je zazivanje moguće « u svako vrijeme «, jer ono nije posao kraj nekog drugog, već jedini posao, to jest ljubiti Boga, koji oživljuje i preobražava svako djelo u Kristu Isusu. Taj sasvim jednostavan zaziv vjere razvio se u molitvenoj tradiciji u raznim oblicima na Istoku i na Zapadu. Najobičniji oblik, koji su nam prenijeli monasi sa Sinaja, iz Sirije i s Atosa, jest: « Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama, grešnicima! «. Po njemu se srce usklađuje s bijedom ljudi i s milosrđem njihova Spasitelja. B ) - SRCE ISUSOVO Molitva Crkve štuje i časti također Srce Isusovo, kao što zaziva i njegovo presveto Ime. Kršćani se klanjaju utjelovljenoj Riječi i njegovu Srcu, koje se iz ljubavi prema ljudima dalo probosti našim grijesima. Kršćanska molitva voli isto tako slijediti Križni put, prateći Spasitelja na postajama od sudnice do Golgote i groba, na putu kojim je prošao Isus kada je svojim svetim Križem otkupio svijet. C ) - DUH SVETI Svaka kršćanska molitva upućena Ocu po Isusu Kristu jest plod neizrecivih uzdisaja Duha Svetoga koji prebiva u nama. « ¸¸ Nitko ne može reći: < Gospodin Isus > osim u Duhu Svetom ¸¸ ( 1 Kor..12,3 ). Svaki put kad počnemo moliti Isusa, Duh Sveti nas pretječe svojom milošću privlačeći nas na put molitve. Budući da nas on uči moliti dozivajući nam u pamet Krista, kako da se ne molimo i Njemu samom? Zato nas Crkva poziva da svaki dan zazivamo Svetoga Duha, napose na početku i na završetku svakog važnog djela. « ( KKC., 2670 ). Isus sam zahtjeva od svojih vjernika i učenika, u času kad obećava dar Duha Istine ( usp. Iv. 14, 16 – 17; 15,26; 16,13 ), da upravljaju svoje molitve Ocu po Kristu našem Gospodinu da nam dadne Duha Tješitelja. ( usp. Lk., 11, 13 ). DUH SVETI, čije nam pomazanje prožimlje cijelo biće, unutarnji je Učitelj kršćanske molitve. On živi i prebiva u svakome čovjeku koji ga je primio u sakramentu svetoga Krštenja. On nas pritjelovljuje Isusu Kristu i čini nas djecom Božjom i baštinicima Očeva kraljevstva. On je tvorac žive molitvene tradicije. Tako kršćanska molitva postaje molitva u Crkvi snagom zajedništva Duha Svetoga, jer je isti Duh koji djeluje u svima i sa svima. U molitvi nas Duh Sveti sjedinjuje s osobom jedinorođenoga Sina Božjega, u njegovu proslavljenom čovještvu. D ) - ISUSOVA MAJKA MARIJA Po njemu i u njemu naša je sinovska molitva u Crkvi povezana i s Isusovom Majkom Marijom. A snagom istog Duha Svetoga Marija je po Kristu postala i naša Majka, odnosno Majka cijele Crkve: vjernika i pastira. « Od časa pristanka što ga je dala vjerom pri Navještenju i koji je nepokolebljivo održala pod križem, Marija svoje materinstvo otad proširuje na svu braću i sestre njezina Sina, < koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama.> Isus, jedini posrednik, put je naše molitve; Marija, njegova i naša Majka, potpuno mu je otvorena: ona < pokazuje put > ( Hodoghitria ), ona mu je < Znamen >, prema tradicionalnoj ikonografiji na Istoku i na Zapadu. « ( KKC.,2674 ). Na temelju te jedinstvene Marijine suradnje u djelu Duha Svetoga, Crkve su razvile molitve svetoj Bogorodici, usredotočujući je na osobu Krista koji se očitovao u svojim otajstvima. Kršćani kao djeca Božja upućuju svoje hvale i povjeravaju svoje molbe Isusovoj Majci Mariji zato što ona sada dobro poznaje čovječanstvo i potrebe svakoga čovjeka. Ona je tako združena sa svojim božanskim Sinom Isusom Kristom da svako čašćenje Majke povećava slavu Sina Božjega i otvara riznice ljubavi i milosrđa Očeva prema svima onima koji joj se utječu. To je životno iskustvo Crkve od njezinih prvih početaka pa sve do naših dana. ( Nastavlja se … ) Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
7. - CRKVA U ZAJEDNIŠTVU SA MARIJOM
 Zbog Marijine jedinstvene suradnje s Isusom, Božjim Sinom, u djelu Duha Svetoga, Crkva voli moliti u zajedništvu s Djevicom Marijom, da s njom veliča velika djela koja je u njoj Bog učinio i da joj povjeri molitve i hvale. Moleći se Mariji Crkva < veliča> Gospodina zbog < velikih djela > koja je učinio svojoj poniznoj službenici, i po njoj svim ljudima. ( usp. Lk., 1, 46- 55 ). Upućujući joj svoje molbe i hvale djeca Božja izražavaju svoju ljubav i zahvalnost Ocu na daru spasenja koji nam je udijelio u svome Sinu Isusu Kristu rođenom od Marije. A ) - ZDRAVO, MARIJO! To posebno štovanje Marije u Crkvi našlo je povlašteni izraz u molitvi « Zdravo, Marijo ! « Ta molitva « Zdravo, Marijo « ili « Raduj se, Marijo « počinje pozdravom anđela Gabrijela, kojim sam Bog pozdravlja Mariju, buduću Majku svoga jedinorođenoga Sina, Isusa Krista. Crkva se u svojoj molitvi usuđuje preuzeti taj pozdrav Mariji s pogledom koji je Bog svrnuo na svoju poniznu službenicu ( usp.,Lk., 1,48 ), i radovati se istom radošću koju Gospodin u njoj nalazi ( usp. Sef.,3,17 b ). « Zdravo milosti puna, Gospodin s Tobom ! « Te dvije riječi anđeoskog Gabrijelova pozdrava uzajamno se razjašnjavaju. Marija je puna milosti jer je Gospod s njom. Milost kojom je ispunjena jest prisutnost Boga koji je izvor svake milosti. « Raduj se ( … ) Kćeri jeruzalemska ( … ) Gospodin je posred tebe « ( Sef.,3, 14.17 a ). Marija, u koju dolazi da se nastani Gospodin, sama je Kći sionska. Ona je « Kovčeg zavjetni «, mjesto gdje prebiva slava Gospodnja. Marija je « Šator Božji s ljudima « ( Otk. 21, 3 ). « Puna je milosti «, jer je sva predana Bogu koji dolazi nastaniti se u njoj i kojeg će ona darovati svijetu. « Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. « Poslije anđelova pozdrava Crkva usvaja Elizabetin pozdrav. « Napunjena Duha Svetoga « ( Lk. 1, 41 ), Elizabeta je prva u dugom nizu naraštaja koji Mariju proglašuju blaženom: < Blažena ti što povjerova.> ( Lk. 1,45 s. ). Marija je < blagoslovljena među ženama> jer je povjerovala u ispunjenje riječi Gospodnje. Kao što je Abraham svojom vjerom postao blagoslov za B) - SVETA MARIJO!  « Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas. « I mi se divimo s Elizabetom: < Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega ? > ( Lk. 1,43 ). Marija je Majka BOŽJA i Majka naša, jer nam daje Isusa, svoga Sina. Možemo joj povjeriti sve svoje poteškoće, brige i molbe. Ona moli i za nas kao što je molila za sebe: < Neka mi bude po tvojoj riječi. > (Lk. 1, 38 ). Povjeravajući se Marijinoj molitvi, i mi se s njom prepuštamo volji Božjoj: < Budi volja tvoja ! >. « Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše. « Tražeći od Marije da moli za nas, priznajemo se ubogim grešnicima te se obraćamo svoj svetoj kao < Majci milosrđa >. Predajemo joj se < sada >, u današnjici naših života i svakodnevnih tegoba kao i radosti. I tako se naše pouzdanje u Mariju širi da joj već sada prepuštamo < čas naše smrti >. Želimo da bude prisutna u posljednjem času našega života kao na samrti svoga Sina na križu i da nas u času našega prelaska primi kao majka ( usp. Iv. 19, 27 ) i privede svome sinu Isusu, u raj. « Marija je savršena moliteljica ( Orans ), slika Crkve. Kad joj se molimo, s njom prianjamo uz naum Oca, koji šalje svoga Sina da spasi sve ljude. Kao i ljubljeni učenik, uzimamo sebi Isusovu majku ( usp. Iv. 19,27 ), koja je postala majka svih živih. Možemo moliti s njome i moliti se njoj. Crkvena je molitva kao nošena Marijinom molitvom. S njome je sjedinjena u nadi ( L.G, 68 – 69 ). « ( KKC., 2679 ). C ) - KRUNICA ILI RUŽARIJ Srednjovjekovna pobožnost na Zapadu razvila je molitvu krunice ili ružarija, koja vjernom puku zamjenjuje Časoslov. Službeni dokumenat Pape Pavla VI. o Blaženoj Djevici Mariji koja glasi: < Štovanje Marije > ( Marialis Cultus ) naveliko hvali i preporučuje moljenje Svete Krunice. U toj svojoj « enciklici « Papa kaže da je Krunica jednostavno i lagano sredstvo da dođemo do što dublje i osobnije spoznaje Isusa Krista. Krunica je < malo Evanđelje >. Ona je Kristološki usmjerena i ne protivi se liturgiji. Poslije sakramenata, ona spada u najprikladnija sredstva za duhovno i tjelesno zdravlje, jer unosi u naš život vedrinu i smirenost u Bogu, u Kristu i u okrilju njegove i naše Majke Marije. A Ivan Pavao II kaže: « Krunica je molitva čovjeka za čovjeka. Krunica je molitva ljudske solidarnosti. Ona je kolegijalna, zborna molitva vjernika, a odražava duh i nakane prve otkupljenice, Marije, majke i slike Crkve. To je molitva za sve ljude svijeta i povijesti, žive e mrtve, koji su pozvani da zajedno s nama budu Tijelo Kristovo te s njim postanu subaštinici slave Očeve. ( … ) Krunica se uporno obraća onoj koja je najviši izraz čovječanstva u molitvi, uzor Crkve moliteljice i zagovornice koja u Kristu zaziva milosrđe Očevo. Kao što Krist < uvijek živi kao naš zagovornik > ( usp. Hebr. 7,25), tako i Marija stalno na nebu nastavlja svoju misiju majke. U njezinoj molitvi moli svaki čovjek za svakoga čovjeka dok ne bude okrunjen puni brij svetih ( L. G., 62.). Kada se molimo Mariji, zazivamo je da bude duž cijeloga našega sadašnjeg života, a nadasve u onom odlučujućem času za našu vječnu sudbinu, za čas < smrti naše >. Krunica je molitva koja ukazuje na perspektivu Kraljevstva Božjega i usmjeruje ljude da prime plodove otkupljenja. « ( Ivan Pavao II, Angelus, 2.listopada 1983. ). To je molitva djece Božje svojoj zajedničkoj Majci Mariji. Stoga Mariju treba da iz dana u dan sve više štujemo i da joj se molimo da nas same učini valjanim borcima protiv duha zablude, grijeha i zloće, da se umijemo boriti oružjem Evanđelja, t.j. Križem Kristovim i RIJEČJU Božjom. Zato, kako kaže papa Pavao VI.: « Ne preostaje nam drugo nego da krunicu vratimo u svoje ruke, jer ona u našim rukama više znači za mir, sreću naših obitelji i čitavog čovječanstva nego bilo kakva diploma ili bilo kakvo oružje.» I za nas, u našem narodu i u Crkvi našega hrvatskoga naroda, ne bi trebalo boljeg oružja protiv sila zla koje su se sručile na sve nas i na našu Domovinu. Nikad se u našem hrvatskome narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje KRUNICE. ( Nastavlja se … ) Fra Jakov Ripić, O.F.M. Mihanovića, 6 HR – 43.000 BJELOVAR |
8. - MOLITVA GOSPODNJA: «OČE NAŠ… «
 Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem. Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist. « Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim prestade, reče mu jedan od učenika: < Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike >» ( Lk, 11,1 ), Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: « Oče naš … «. Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve ( pet prošnji ). « Kad molite,- reče Isus -, govorite: < Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast! « ( Lk. 11,1 -4 ). Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). « Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: < Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga! « ( Mt. 6, 9- l3. ). Zatim je već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U spisu Didache' glasi: « Jer tvoja je moć i slava u vjekove « ( Didache'¨,8,2 ). Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječi «kraljevstvo». ( Constitutiones Apostolicae,7,24,l ). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije «slave» dodaje: « Oca i Sina i Svetoga Duha «. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja «blažene nade» (Tit.2,13) i dolaskom Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: « Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć «. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji.(usp.Otk.1,6;4,11;5,13). Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: Kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk.4,5-6) Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima.(usp. 1Kor.15,24-28). I na kraju molitve riječ: Amen - «Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja» (Tertulijan, De oratione,1.). Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: «Ištite i dat će vam se».(Lk.11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva. Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnju Očenaša, svet Augustin zaključuje: «Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi». (Sv. Augustin, Epistulae, 130,12,22; PL.33,502.). « Sva Pisma ( Zakon, Proroci i Psalmi ) ispunjena su u Kristu. (usp.Lk.24,44). Evanđelje je ta « Radosna vijest «. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori (usp. Mt.5-7). Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje sva- ka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao». (KKC.,2763). A sveti Toma Akvinski kaže: « Očenaš je najsavršenija molitva (…). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje» ( Summa Theologiae,II-II,83,9 ). « Govor na gori je nauk života. Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje novi oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost življenja u njemu.» (KKC., 2764). Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je « Gospodnja «. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv.17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, On u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljue nam ih. On je uzor naše molitve. « Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. (usp. Mt.6,7;1Kor. 18,26-29). Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj kiji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama «duh i život». (Iv.6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac « odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! « (Gal.4,6 ). Budući da molitva izlaže naše želje pred Bogom, to je isti « Onaj koji proniče srca «, Otac, koji « zna koja je želja Duha – da se on po Božju zauzima za svete.»(Rim. 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.» (KKC.,2766.). Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako su prve kršćanske zajednice, umjesto «Osamnaest blagoslova» uobičajenih u židovskoj pobožnosti, «tri puta na dan» molile molitvu Gospodnju. (usp. Didache' 8,3 ). Sveti Ivan Zlatousti kaže: «Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo. « U Krstu i Potvrdi predaja (traditio) Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore) i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze,i s druge, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus. « U Euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva Iz te nepokolebljive vjere u Boga OCA izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se «još ne očitova što ćemo biti» (1Iv.3,2). EUHARISTIJA i «OČE naš…» smjeraju Gospodnjem dolasku «dok On ne dođe»(1Kor.11,26). Fra Jakov Ripić, O.F.M. |
9. - «OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA…«
 Pred Božjim veličanstvom i svetošću čovjek uvijek osjeća strah zbog svoje slabosti i grešnosti. Tako pred gorućim grmom Mojsiju je rečeno: « Ne prilazi ovamo. Izuj obuću s nogu.» ( Izl. 3,5 ). Zato sv. Petar Krizolog kaže: «Svijest koju mi imamo o svom stanju robova vratila bi nas pod zemlju, naše zemaljsko biće raspalo bi se u prašini, da nas autoritet samoga našega Boga i Duh njegova Sina ne potiče da izustimo ovaj poklik: «Abba, Oče !» ( Rim. 8,15 ). (…) Kad bi se nemoć jednog smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne samo onda, kad je nutarnji čovjek prodahnut Snagom odozgor ?» (Sermones,7l; PL 52,401 CD). Stoga ovaj prag Božje svetosti i udaljenosti od čovjeka mogao je prijeći samo Isus Krist. On koji «pošto je očistio grijehe» (Heb.l,3), vodi nas pred lice Očevo: «Evo, ja i djeca koju mi Bog dade» (Heb.2,13). Zato, u rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana, snagom Duha Svetoga, da moli «Oče naš … ) sinovskom smjelošću. Ta snaga Duha Svetoga koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izražena je u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom: parrhesia, odnosno iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni (usp.3,12;Heb.3,6;4,16;1Iv.2,28;3,21;5,14 ). Prije nego učinimo svojim ovaj početni zanos Gospodnje molitve: « Oče naš …» nije suvišno ponizno očistiti srca od nekih krivih predođžbi « ovoga svijeta». Poniznost čini da uvidimo da «nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoće objaviti», tj. «maleni» (Mt. 25-27.). Moliti Oca znači ući u njegovo otajstvo,onakvo kakvo jest i kakvo nam je Sin objavio. Mi kršćani možemo zazivati Boga kao «Oca» jer nam je to sami Bog po svome Sinu Isusu Kristu, koji je postao čovjek, objavio i jer nam to objavljuje njegov Duh Sveti. Ono što čovjek ne može pojmiti, a niti anđeoske sile prozrijeti, to jest osobni odnos Sina prema Ocu, to Duh Sveti objavljuje nama kršćanima, nama koji vjerujemo da Isus jest Krist i da smo rođeni od Boga snagom Duha Svetoga u Krštenju. « Kad molimo Oca, u zajedništu smo s njim i njegovim Sinom Isusom Kristom (usp.1Ivan,5,19,). Tada ga poznajemo i priznajemo s uvijek novim udivljenjem. Prva riječ Gospodnje molitve, prije nego zamolba, jest blagoslov klanjanja. Slava je Božja da ga priznajemo « Ocem «, pravim Bogom. Zahvaljujemo mu što nam je objavio svoje ime, dao da to vjerujemo i što se nastanio u nama svojom prisutnošću». (KKC.,2781). Mi se možemo klanjati Ocu, jer nas je nanovo rodio za svoj život posinjujući nas kao svoju djecu u jedinorođenome Sinu svome Isusu Kristu. Krštenjem nas Bog pridružuje Tijelu svoga Krista, a pomazanjem svoga Duha, koji se od Glave –Krista izlijeva na udove, čini nas «kristima» - pomazanicima. Novi čovjek koji je snagom Duha Svetoga nanovo rođen u Krštenju i milošću vraćen Bogu svome, ponajprije kaže «Oče», jer je postao Sin. I tako, objavljujući nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima (usp. G.S., 22). A sv. Ambrozije ovako piše: «O, čovječe, nisi se usuđivao podignuti lice prema nebu, nego si svoj pogled obarao prema zemlji, i iznenada si primio milost Kristovu: oprošteni su ti svi grijesi tvoji. Od zlog sluge postao si dobri sin … Podigni stoga, oči prema Ocu, koji te je otkupio po svom Sinu i reci: «Oče naš» (…). Ali ne traži sebi nikakvu povlasticu. On je na osobit način Otac samo Krista, dok je svima nama samo zajednički, jer samo je njega rodio, nas je, naprotiv, stvorio. I ti milošću reci Oče naš, da zaslužiš biti njegov sin «. (De Sakramentis,5,l9:PL.16,450 C). Taj čisti dar posinjenja Očeva zahtjeva s naše strane trajno obraćenje i novi život u Bogu. Molitva našem nebeskom Ocu mora u nama stvarati dva temeljna raspoloženja: želju i volju da mu sličimo. Stvoreni smo na Božju sliku, milošću Kristovom nam je vraćena sličnost s Ocem i mi toj milosti moramo odgovarati živeći u ljubavi i prijateljstvu s Bogom. Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Moramo imati na pameti i znati: kad Boga zovemo «oče naš», moramo i živjeti kao sinovi «Božji» (De oratione dominica, 11: PL. 4,526 B). A sv.Ivan Zlatousti nadodaje»: «Ne možete zvati svojim Ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane okrutno i neljudsko, jer u tom slučaju nemate više u sebi obilježje dobrote Oca nebeskog».(Homilia in illud «Augusta est porta» et de oratione Domini: PG. 51,44B). Stoga sv. Grgur Nisenski savjetuje: «Treba neprestano promatrati ljepotu Očevu i njome prožimati svoju dušu.» (Homiliae in orationem dominicam,2;PG.44, 1148B. Prema tome srce ponizno i pouzdano čini da «postanemo kao djeca» (MT.18,3) Božja, jer se Otac objavljuje «malenima» (Mt, 11, 25). «To je pogled na Boga samoga, veliki oganj ljubavi. Duša tu počiva i uranja u svetu ljubav, te razgovara s Bogom kao sa svojim vlastitim Ocem, sasvim jednostavno, u nježnosti posve osobite pobožnosti».(Sv. Ivan Kasijan, Cilletiones,9, 18; PL. 49,778 C.). Sv. Augustin kaže: «Oče naš: ovo ime pobuđuje u nama istodobno ljubav, žar u molitvi,(…) a i nadu da ćemo zadobiti ono što molimo. (…). Što može, naime, on odbiti molitvi svoje djece, kad im je već prije dopustio da budu njegova djeca ?(De sermone Domini in monte,2,4,16:Pl. 34,1276). A) - «OČE NAŠ« Oče «naš» odnosi se na Boga: Oca. Ta riječ glede nas ne izražava nikakvo posjedovanje, nego sasvim novi odnos naš prema Bogu. Kada mi kršćani kažemo Oče «naš», mi priznajemo prije svega da su se sva obećanja ljubavi naviještena po prorocima ispunila u novom i vječnom Savezu. U Božjem Sinu Isusu Kristu postali smo «njegov» Narod, a On je odsad «naš» Bog. Taj novi odnos uzajamne pripadnosti udijeljen nam je kao čisti dar. I na tu «milost i istinu», koje su nam darovane u Isusu Kristu (Iv.1,17), moramo odgovoriti ljubavlju i vjernošću. « Moleći Oče Samo je jedan Bog, a Ocem ga priznaju oni koji su, po vjeri u njegova jedinorođenoga Sina, nanovo rođeni vodom i Duhom Svetim u Krštenju.(Iv,3,5;1Iv.5,1). Crkva jest to novo zajedništvo Boga i ljudi. Sjedinjena s jedinorođenim Sinom Božjim Isusom Kristom koji je postao «prvorođenac među mnogom braćom» (Rim.8,29), Crkva je u zajedništvu s jednim te istim Ocem, u jednom te istom Duhu Svetome (usp.Ef. 4,4-6). Moleći «Oče naš», svaki krštenik moli u tom zajedništvu. «U mnoštvu onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša.» ( Dj., 4,32.). Zato usprkos podjelama kršćana molitva «Oče naš…» ostaje opće dobro i hitan poziv svim kršćanima za jedinstvom. U zajedništvu s Kristom po vjeri i krštenju, kršćani moraju sudjelovati u Isusovoj molitvi za jedinstvo njegovih učenika. Kršćani ne mogu moliti «Oče naš» ako pred njega ne donose sve one za koje je Bog svoga ljubljenoga Sina Isusa Krista predao smrti. Kao što je Božja ljubav bezgranična, takva mora biti i naša molitva (usp. Nostra Aetate,5) Molitva «Oče naš…» otvara nas obzorima njegove ljubavi očitovane u Kristu Isusu: moliti sa svima i za sve ljude koji ga još ne poznaju, da budu sabrani u jedno.(Iv.ll,52). Ta božanska skrb za sve ljude i sve stvorenje nadahnjivala je velike molitelje Crkve. Ista skrb mora širiti i našu molitvu u beskrajna prostranstva ljubavi ,kad god se usudimo reći: «Oče naš». B) - « OČE NAŠ, KOJI JESI NA NEBESIMA Taj biblijski izraz «koji jesi na nebesima» ne označava mjesto ili prostor, nego način bitka Božjega. Isto tako ne označava niti Božju udaljenost, nego njegovo veličanstvo. Naš nebeski Otac nije negdje «drugdje», nego je «iznad svega» što o njegovoj Svetosti možemo mi i zamisliti. I upravo jer je Bog triput Svet, «naš Otac» je veoma blizak smjernu i skršenu srcu. On je prisutan u srcu pravednika. Zato sv. Augustin kaže: « S pravom se ove riječi : < Oče naš, koji jesi na nebesima> odnose na srca pravednika, gdje Bog prebiva kao u svom hramu. Zato će onaj koji moli željeti da onaj koga zaziva prebiva u njemu.» ( De sermone Domini in monte, 2,5,17: PL. 34, 1277.). Nebo, kuća Očeva, istinska je domovina kojoj težimo i kojoj već pripadamo. Sv. Ciril Jeruzalemski piše: « Simbol «nebesa» upućuje također i na otajstvo Saveza između Boga i njegova Naroda koje živimo dok molimo: «Oče naš …». Bog jest na nebesima: to mu je prebivalište. A «kuća Očeva» jest «naša domovina». Istočni grijeh nas je prognao iz «zemlje Saveza» (usp. Post. 3) s Bogom. A obraćenje srca Bogu vraća nas k Ocu «koji je na nebesima (Lk. 15.18.21). Međutim, u Kristu Isusu su nebo i zemlja pomireni (usp.Iz.45,8;PS.85,12), jer je Sin «sišao s nebesa» sam i svojim Križem, Uskrsnućem i Uzašašćem «na nebesa», vraća zajedno sa sobom i nas k Ocu (usp. Iv.12,32;14,2-3;16,28;20,17;Ef. 4,9-10;Heb. 1,3;2,¸13). «Kad Crkva moli «Kršćani su u tijelu, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali su građani neba,» (Poslanica Diognetu,5,8-9). Molitva Ocu našemu mora u nama povećati želju da mu budemo slični, a srce da nam bude ponizno i pouzdano u Boga. fra Jakov Ripić, O.F.M. |
10. - SEDAM PROŠNJI »MOLITVE GOSPODNJE«
 Pošto smo se u molitvi «Oče naš…» stavili u prisutnost Boga našega Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva: Duh Sveti daje da se iz naših srdaca uzdigne sedam prošnji, sedam blagoslova prema nebu. Prve tri prošnje, većma blagoslovne, privlače nas slavi Očevoj, dok četiri zadnje prošnje, kao putovi prema njemu, njegovoj milosti prikazuju našu bijedu. Prvi skup prošnji vodi nas k Bogu, našem Ocu: « Oče naš… Sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje, Budi volja Tvoja …» Ljubavi je vlastito da prvo misli na onoga koga ljubi. U svakoj od tih triju molbi, ne spominjemo sebe, već smo obuzeti istom «žarkom željom», pa i «tjeskobom» ljubljenoga Sina Božjega za slavu Očevu (usp, Lk.22,14; 12,50). Ove tri molbe: «Sveti se…. Dođi ... Budi …» već su uslišane u žrtvi Krista Spasitelja. No, sada su upravljene s nadom u konačno ispunjenje, budući da Bog još nije sve u svima (usp. 1Kor.,15,28). Prve tri prošnje jačaju nas u vjeri, ispunjaju nadom i zapaljuju ljubavlju. Kao stvorovi i k tome grešnici, moramo moliti za sebe, za Crkvu i za svijet. Jer po imenu svoga Krista i po kraljev-stvu svoga Svetoga Duha, naš Otac ostvaruje svoj naum spasenja za nas i za cijeli svijet. Drugi skup prošnji odvija se u tonu nekih euharistijskih epikleza: prinos je naših iščekivanja i privlači pogled Oca milosrđa. Ove prošnje uzlaze od nas i tiču se nas sada, na ovome svijetu: «Kruh naš….daj nam…otpusti nam…ne uvedi nas…izbavi nas…». Četvrta i peta molba odnose se na naš život, kao takve: ili da ima hrane, ili da bude liječen od grijeha. Zadnje dvije prošnje odnose se na našu borbu za pobjedu dobra nad zlom i Života nad smrću. To je borba molitve u duši i srcu vjernika. A ) -- «SVETI SE IME TVOJE« U odlučujućim trenucima svoga nauma spasenja, Bog objavljuje svoje ime ljudima. Ali On ga objavljuje dovršavajući svoje djelo spasenja čovjeka. To se djelo spasenja, međutim, za nas i u nama ostvaruje, samo ako se ime njegovo posvećuje po nama i u nama. Već od prve prošnje našem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Božanstva i u dramu spasenja čovječanstva. Iskati da se Očevo ime «sveti» uključuje nas u dobrohotni Božji naum «što ga je prije zasnovao», «da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi» (usp. Ef. 1,9.4). Riječ «Sveti se…» ne smije se ovdje uzeti u uzročnom smislu: jer samo Bog posvećuje i čini svetim, nego u smislu uvažavanja; priznati svetim, ophoditi na svet način. Zato se u klanjanju takvo zazivanje shvaća kao pohvala i zahvala (usp. Ps. 111,9;Lk. 1,49). Ovoj nas je prošnji Isus naučio kao želji; to je molitva, želja i iščekivanje, u čemu su zauzeti Bog i čovjek. Božja svetost je nedokučiva srž njegove vječne tajne. Ono što je od nje očitovano u stvaranju i povijesti čovjeka i svijeta sveto Pismo naziva SLAVA BOŽJA, izražavanje njegova Veličanstva (usp. Iz. 6,3; Ps. 8.). Stvarajući čovjeka «na svoju sliku, sebi slična» (Post.1,26), Bog ga kruni «slavom» (Ps. 8,6). Ali počinivši grijeh čovjek je lišen «slave Božje» (Rim,3,23). Otada Bog svoju svetost očituje objavljujući i darivajući svoje Ime, da čovjeka obnovi «po slici njegova Stvoritelja» (Kol.3,10). U obećanju datom Abrahamu i potomstvu njegovu i u potpunoj zakletvi (usp.Heb.6,13) Bog zalaže samoga sebe, a da ne otkriva svoga imena. Bog počinje objavljivati svoje ime tek Mojsiju (usp. Izl. 3,14),a očituje ga u očima cijeloga naroda spasavajući ga od Egipćana. «Ogrnu se slavom» (Izl.15,1). Nakon Saveza na Sinaju sklopljena s Izraelcima, ovaj narod je «njegov» narod i on mora biti «sveti narod» (usp.Izl. 19,5-6), jer u njemu prebiva Ime Božje. Međutim, unatoč svetom Zakonu koji sveti Bog opetovano daje svom narodu: «Sveti budite. Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš « ( Lev. 19,2 ) i premda je Gospodin «zbog svog imena» strpljiv, narod se odvraća od Sveca Izraelova i «oskvrnjuje njegovo ime među narodima» (Ez.20;36). Zato su pravednici Staroga Saveza, siromašni povratnici iz izgnanstva i proroci, bili zapaljeni revnošću za Ime Božje. Konačno, u Isusu Kristu nam je ime Svetoga Boga objavljeno i darovano u tijelu, kao Spasitelj.(usp. Mt. 1,21; Lk. 1,3.). Isus nam je objavio ime Božje onim što on Jest, njegovom Riječju i njegovom Žrtvom (usp.Iv. 8,28;17,8; 17,17-19). To je srž Kristove svećeničke molitve: « Oče sveti … za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini» (Iv. 17,19). Budući da On sam «posvećuje» svoje ime (usp. Ez. 20,39; 36,20-21), Isus nam objavljuje također i ime Očevo (usp. Iv. 17,6). I kad je završio svoj VAZAM, Otac mu daje «ime koje je iznad svakoga imena»: «Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca» ( Fil. 2,9-11) U vodi krštenja mi smo oprani, posvećeni i opravdani «u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega» ( 1Kor. 6,11 ). Zato u cijelom našem kršćanskome životu, Otac nas poziva «na svetost» (1Tim.4,7). I budući da je od Oca što smo «u Kristu Isusu, koji nama posta … posvećenje (1Kor. 1, 30), treba radi njegove slave i našega života da njegovo ime bude posvećeno u nama i po nama.To je razlog hitnosti prve prošnje u Molitvi Gospodnjoj: « Sveti se ime Tvoje! « Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Uostalom tko bi mogao Boga posvetiti, kad On sam posvećuje. Ali zato što je sam rekao: «Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve svet» (Lev. 20,26), molimo i tražimo da mi koji smo na krštenju posvećeni ustrajemo u onome što smo počeli biti. I to molimo svaki dan jer danomice griješimo. I zato se moramo očistiti od grijeha neprestanim posvećivanjem…. Utječemo se, dakle, molitvi da ta svetost ostane u nama.» ( De oratione dominica,12;PL. 4,526A-527A ). Dakle, bezuvjetno ovisi od našega života i od naše molitve da Božje ime bude posvećeno među narodima. Sv. Petar Krizolog kaže: « Molimo Boga da posveti svoje ime, jer On svetošću spašava i posvećuje stvaranje … Radi se o imenu koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu. Ako, naime, živimo pravedno, ime je Božje blagoslovljeno. Ako, pak, živimo nečasno, ime se Božje grdi, prema riječima apostola: « Ime se Božje zbog vas grdi među poganima» (Rim.2,24). Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto ime Boga našega».(Sermones 71: PL. 52,402 A). « Kad kažemo: < Sveti se ime tvoje >, molimo da ono bude posvećeno u nama koji smo u njemu, ali također i u drugima koje milost Božja još čeka, da se uskladimo sa zapovijedi koja nas obvezuje da molimo za sve, čak i za neprijatelje. Evo zašto izričito ne govorimo: « Sveti se ime tvoje < u nama >, jer molimo da to bude u svim ljudima « (Tertulijan, De oratione,3). « Ova prošnja, koja sadrži sve, uslišana je Kristovom molitvom, tako i ostalih šest koje slijede. Molitva Ocu našem, naša je molitva, ako je molimo < u ime > Isusovo. Isus u svećeničkoj molitvi moli: < Oče sveti, sačuvaj ih u svom Imenu, koje si mi dao > (Iv.17,11).» (KKC.,2815). B. ) -- " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! " ISUS NAVIJEŠTA I OSTVARUJE " KRALJEVSTVO BOŽJE " . On svojim učenicima preporučuje da ponajprije traže KRALJEVSTVO BOŽJE, a sve ostalo će im se nadodati . U svojoj molitvi OCU KRIST kaže: " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! " " U Novom Zavjetu riječ < Basileia > može se prevesti < Kraljevstvo> ( apstraktna imenica) ili < kraljevanje> ( pojam djelovanja ) . Kraljevstvo Božje jest prije nas Ono nam se približilo u utjelovljenoj Riječi, naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom smrću i uskrsnućem. Kraljevstvo Božje dolazi od svete Večere i u Euharistiji; ono je među nama. Kraljevstvo će doči u slavi, kad ga Krist preda svome Ocu." (KKC.,2816 ). A sveti Ciprijan Kartaški kaže: " Kraljevstvo Božje može označavati i samoga Krista . Za Njim danomice čeznemo da dođe . Žudimo da Njegov dolazak brzo osvane . Pa kao što je On sam naše uskrsnuće, jer u Njemu uskrsavamo, tako može biti i Božje Kraljevstvo, jer ćemo u Njemu kraljevati . " ( Sveti Ciprijan Kartaški, de oratione dominica,13; PL. 4,527C - 528A ) . Ta čežnja za Kristovim dolaskom jest < Marana tha > ili zov Duha i zaručnice ( Crkve ): < Dođi Gospodine Isuse ! > . Stoga u < Molitvi Gospodnjoj > riječ je ponajprije o konačnom dolasku Kraljevstva Božjega zajedno s Kristovim povratkom . ( Usp. Tit. 2,13 ) . No, ta težnja za Kraljvestvom Božjim ne odvraća Crkvu od njenog poslanja na ovome svijetu . Dapače, Krist potiče Crkvu svojim Duhom na potpuno zalaganje oko ostvarenja toga Božjega Kraljevstva već ovdje na zemlji . Jer od Duhova dolazak je Kraljevstva djelo Duha Gospodnjega, koji < u svijetu djelo Njegovo dovršava i vrši svako posvećenje >( Usp. Gal. 5,16-25 ). < Ta Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome . Da, tko tako Kristu služi, mio je bogu i cijene ga ljudi . Nastojmo stoga promicati mir i uzajamno izgrađivanje ! > ( Rim.1,14 - 19 ). Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha Svetoga . Otada je zapodjenut odlučujući boj između < tijela i Duha > ( Usp. Gal. 5,16-25 ) . " Razlučivanjem po Duhu, kršćani moraju razlikovati između rasta Kraljevstva Božjega i napretka kulture i društva u kojima djeluju. To razlikovanje nije odvajanje. Čovjekov poziv na vječni život ne poništava, nego mu čini zahtjevnijom zadaću da upotrijebi sve svoje snage i sredstva koja je dobio od Stvoritelja, da u ovom svijetu služi pravdi i miru ". ( KKC., 2820 ) . Sveti Ćiril Jeruzalemski kaže: " Samo čisto srce može sa sigurnošću reći: < Dođi Kraljevstvo Tvoje ! > . Trebalo je biti u Pavlovoj školi da bi se reklo: " Neka, dakle, ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu." ( Rim. 6,12 ). Onaj koji se čuva čistim u svojim djelima, mislima i riječima, može reći Bogu: " Dođi Kraljevstvo Tvoje ! " ( Sveti Ćiril Jeruzalemski, Catecheses mistagogicae, 5,13; PG 33,1120 A ). Ova je prošnja preuzeta i uslišana u isusovoj molitvi ( Usp. Iv.17,17-20 ); koja je prisutna i djelotvorna u Euharistiji . I donosi plod u novom životu prema blaženstvima . ( Usp. Mt. 5, 13-16; 6,24; 7, 12- 13 ) . C) - "BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI" U Isusu Kristu, Sinu Božjemu, i to njegovom ljudskom voljom, volja je Oca nebeskoga jednom zauvijek savršeno ostvarena. Ulazeći u svijet Isus kaže: "Evo dolazim, vršiti, Bože, volju Tvoju" (Heb 10,7; Ps 40,7). Samo Isus može reći: "Ja uvijek činim što je Njemu milo." (Iv 8,29). U molitvi svoje smrtne borbe u Getsemanskom vrtu Isus potpuno pristaje uz volju Očevu: "Ali ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude." (Lk 22,42). Evo zašto je Isus "sam sebe dao za grijehe naše (....) po volji Božjoj" (Gal 1,4). "U toj smo volji prinosom tijela Isusa Krista posvećeni jednom zauvijek." (Heb. 10,10). Bog nam je "obznanio otajstvo svoje volje, po dobrohotnom naumu svojem što ga je prije zasnovao (...) uglaviti u Kristu - sve na nebesima i na zemlji (...). U Njemu smo i mi predodređeni, po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje" (Ef 1,9 - 11). Stoga mi kršćani ustrajno molimo da se taj dobrohotni naum Božji potpuno ostvari na zemlji, kao što je već ostvaren na nebu. Volja je našega Oca "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine." (1 Tim 2,3-4). On je "strpljiv (...) jer neće da tko propadne." (2Pt 3.9)- Njegova zapovijed koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje -Njegovu volju, jest: da "ljubimo jedni druge, kao što je On nas ljubio." (Iv. 13-34). Isus "premda (...) Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati." (Heb. 5,8). A koliko većma mi, stvorenja i grešnici, koji smo u njemu postali posinjena djeca Božja, trebamo vršiti volju Očevu. Molimo stoga Oca našega da ujedini našu volju s voljom svoga Sina da vršimo Njegovu volju, nacrt Njegova spoasenja za život svijeta. Mi smo zato u osnovi nemoćni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha možemo mu predati svoju volju i odlučiti da biramo ono što je njegov Sin uvijek izabrao: činiti što je Ocu milo (usp. Iv 8,29). Prijanjajući uz Krista mi možemo s njime postati jedan duh i tako vršiti Njegovu volju; tako će ona biti savršeno ispunjena na zemlji kao na nebu. Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Promatrajte kako nas Isus Krist uči biti poniznima, očitujući nam kako naša krepost ne ovisi samo o našem nastojanju, nego i o milosti Božjoj. On ovdje zapovijeda svakom vjerniku koji moli da to čini općenito za cijelu zemlju. On, naime, ne kaže: "Budi volja tvoja" u meni ili u vama, nego "po svoj zemlji": i to zato da zabluda bude otklonjena, a da tu zavlada istina, da mana bude uništena a "procvjeta krepost, i da zemlja ne bude više različna od neba. "(Sveti Ivan Zlatousti, Homilia in Mathaeum, 195; PG 57,280 B). Svakidašnjom molitvom možemo "razabrati što je volja Božja" (Rim 12,12; Ef 5,17) i dobiti "postojanost da je vršimo" (Heb 10,36). Isus nas uči da se u Kraljevstvo nebesko ne ulazi riječima, nego vršeči "volju Oca mojega koji je na nebesima" (Mt 7,21). A sveti Augustin kaže: "Riječi: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” možemo još, bez povrede istine, prevesti: »tako u Crkvi kako i u našem Gospodinu Isusu Kristu; tako u Zaručnici s kojom je On zaručen kao i u Zaručniku koji je izvršio volju Očevu«" (De Sermone Domini in monte, 2,6,24: PL: 34,127 ). "Bog uslišava onoga tko vrši njegovu volju" (Iv 8,31). To je snaga molitve Crkve u ime njezina Gospodina Isusa Krista, nadasve u Euharistiji koja je "izvor i vrhunac" svega našega kršćanskoga života. Ona je zajedništvo posredovanja s Presvetom Bogorodicom i svim Svetima koji su bili »ugodni« Gospodinu, jer nisu htjeli drugo doli vršiti Njegovu volju. D) - "KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS" Bog, Otac koji nam daruje život ne može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva "odgovarajuća" tvarna (materijalna) i duhovna dobra. U Govoru na Gori Isus naglašava to sinovsko pouzdanje, koje surađuje s providnošću Oca našega (usp. Mt 6, 25-34). On nas ne poziva na pasivnost (usp. 2 Sol 3, 6. 13), nego nas hoće osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti . Takvo je sinovsko predanje djece Božje. Sveti Ciprijan Kartaški kaže: "Onima koji traže Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, On obećaje dati sve drugo kao dodatak. Sve, naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga ništa ne nedostaje, ako on sam ne nedostaje Bogu." (Sveti Ciprijan Kartaški, De oratione dominica, 21; PL 4, 534 A). "Kruh naš svagdanji daj nam danas" - lijepo izražava povjerenje djece Božje koja sve očekuju od nebeskoga Oca. "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravidnima." (Mt 5,45) i sve živo "hrani na vrijeme" (Ps 104, 27). Isus nas uči ovoj molitvi koja, u stvari, našeg Oca nebeskoga slavi, jer ona priznaje koliko je Bog dobar iznad svake dobrote. "Daj nam danas" izraz je i našega saveza s Bogom. Mi smo Božji, a Bog je »naš« i za nas. I ovim »naš« priznajemo ga i kao Oca svih ljudi te ga, solidarni s njihovim potrebama i patnjama, molimo za sve. Međutim, činjenica da ima i onih ljudi koji zbog nedostatka kruha gladuju, otkriva drugu dimenziju (dubinu) ove prošnje Molitve Gospodnje. Drama gladi u svijetu poziva kršćane, koji mole u istini, na djelatnu odgovornost prema braći i sestrama u potrebi. I to kako osobnim ponašanjem, tako i solidarnošću sa cijelom ljudskom obitelji. Ova se prošnja Gospodnje Molitve ne da odvojiti od prispodobe o siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31) i o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46). Novost je Kraljevstva Božjega u tome da ono, kao kvasac u tijestu, mora Duhom Kristovim uzdignuti svu zemlju (usp. II. Vat. Sabor, Apostolicam actuositatem, 5). I mora se očitovati uspostavom pravde u osobnim, društvenim, gospdarskim i međunarodnim odnosima. I ne smije se zaboraviti da nema pravedna ustroja društvenih niti crkvenih struktura bez ljudi koji hoće da budu pravedni. Riječ je o »našem« kruhu, »jednomu« za »mnoge«. Evanđeosko siromaštvo prema blaženstvima jest krepost sudijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje tvarnih (materijalnih) i duhovnih dobara; ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih (usp. 2 Kor 8, 1-15). Sveti Benedikt kaže: "Moli i radi!" (Pravilo, 20; 48). Treba moliti kao da sve ovisi o Bogu, a raditi kao da sve ovisi o nama ljudima. I kad smo uradili svoj posao, hrana uvijek ostaje dar našega Oca nebeskoga. Potrebno je za nju moliti i zahvaljivati Bogu. To je i smisao blagoslova hrane, odnosno stola u kršćanskoj obitelji. Ova prošnja Gospodnje Molitve i odgovornost koju uključuje, vrijedi za još jednu glad od koje mnogi ljudi trpe. A to je glad njegove Riječi i njegova Duha. "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (Pnz 8,3;Mt 4,4). Kršćani moraju uložiti sve svoje sile da "siromasima navijeste Evanđelje". Postoji glad na zemlji, "ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje". (Amos 8,11). Zato, izrazito kršćanski smisao četvrte prošnje Molitve Gospodnje odnosi se na Kruh Života. Prihvaćanje Riječi Božje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji (usp. Iv 6,26-58), donosi vječni život svim vjernicima. "Daj nam danas" je također izraz povjerenja u Boga. Gospodin Isus nas tome uči. (usp. Mt 6,34). To nije plod našeg izmišljanja. Budući da se prije svega tiče Božje Riječi i Tijela Njegova Sina, ovo »danas« nije samo ono našega smrtnoga vremena, nego je to Božje Danas. Sveti Ambrozije kaže: "Ako svaki dan primaš kruh, za tebe je svaki dan danas. Ako je Krist tvoj danas, on za tebe uskrišava svaki dan. Kako to? "Ti si Sin moj, danas te rodih" (Ps 2,7). Danas, to jest, kada Krist uskrisava" (De Sakramentis, 5,26; PL. 16,453 A). »Svagdanji« Ova riječ, grčki »epiousios«, ne nalazi se ni na jednom drugom mjestu Novoga Zavjeta. Uzeta u vremenskom značenju, pedagoški povlači ono »danas« da nas utvrdi u povjerenju »bez ograde«. Uzeta u kvalitetnom značenju kazuje ono što je nužno za život i, u širom smisli, svako dobro dovoljno za opstanak. Uzeta u doslovnom smislu (»epiousios«: nadsušni, nadnaravni) riječ neposredno znači Kruh Života, Tijelo Kristovo, »lijek besmrtnosti« bez kojega nemamo života u sebi. Konačno, nadovezano na prethodno, očevidno je nebesko značenje: »ovaj Dan« jest dan Gospodnji, dan Gozbe u kraljevstvu, anticipirane u Euharistiji, koja je predokus Kraljevstva koje dolazi . I zato je prikladno da se euharistijsko bogoslužje slavi »svaki dan«" (KKC 2837.). Sveti Augustin kaže: "Euharistija je kruh naš svagdanji. Osobita krepost ove božanske hrane jest njena ujedinjujuća snaga: ona nas ujedinjuje sa Spasiteljevim tijelom i čini nas njegovim udovima, da bismo mi postali ono što primamo. (...). Ovaj kruh svagdanji su i čitanja koja svaki dan slušate u Crkvi, u himnima koje se pjevaju i koje pjevate. Sve nam je ovo nužno na našem zemaljskom hodočašću." (Sermones, 57,77: PL 38,389). A sveti Petar Krizolog nadodaje: "Nebeski nas Otac potiče da, kao djeca neba, molimo za Kruh nebeski. Krist »sam je taj kruh, posijan u Djevicu, uzrastao u tijelu, oblikovan u muci, ispečen u peći groba, čuvan u Crkvi, donesen na oltare, svaki dan daje vjernicima nebesku hranu." (Sermones, 71: PL 52,402 D). Stoga je potrebno jesti ovaj »svagdanji« Kruh Života da bi mogli imati vječni život u sebi. E) - "OTPUSTI NAMA DUGE NAŠE KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM" "Oče naš ..." smo počeli sa smionim pouzdanjem u Boga. Moleći nebeskoga Oca da njegovo ime bude posvećeno, molili smo ga da i mi budemo sve posvećeniji. No, iako smo na Krštenja obučeni u haljine milosti Božje (odnosno posvetne milosti), mi ne prestajemo griješiti i odvraćati se od Boga. Sada se, ovom molitvom: "Otpusti nam duge naše" kao rasipni sin (usp. Lk 15, 11- 32) vraćamo k njemu i, kao carinik (usp. Lk 18,13) priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba počinje s "priznanjem", kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe. Naša je nada izvjesna, jer u njegovu Sinu "imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (usp. Kol 1,14; Ef. 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak njegova praštanja nalazimo u Sakramentima Crkve (usp.Mt 26,28; Iv 20,23). Međutim, ta bujica milosrđa Božjega ne može prodrijeti u naše srce i u našu dušu, sve dok mi ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedijeljiva. Mi ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Ako mi odbijamo oprostiti braći i sestrama, naše se srce zatvara ljubavi i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu. Priznanjem svojih grijeha naše se srce otvara Božjoj milosti i ljubavi. Ova je prošnja u "Oče naš-u" toliko važna da je jedina kojoj se Gospodin vraća razlažući je u Govoru na Gori (usp. Mt 6,14 - 15; 5,23-24; Mk 11,25). Čovjeku je nemoguće udovoljiti ovom mučnom zahtjevu otajstva Saveza s Bogom bez posebne milosti Božje. No, "Bogu je sve moguće!" F.)- "KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM" Ovaj "kako" nije jedini u Isusovu nauku. "Budite dakle savršeni, »kako« je savršen Otac vaš nebeski" (usp. Mt 5,48), "budite milosrdni »kako« je Otac vaš nebeski milosrdan" (usp. Lk 6,36). "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge »kako« sam ja ljubio vas" (usp. Iv 13,34). Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed ljubavi, ako to biva samo izvanjskim oponašanjem našega božanskoga uzora Isusa Krista. Ovdje je, pak, riječ o životnom udijelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire iz dubine srca. Samo Duh Sveti koji je naš »život« (usp. Gal 5,25), može učiniti našim iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu (usp. Fil 2,1.5). Tada postaje moguće to jedinstvo praštanja: "Praštajući jedni drugima »kao što« i Bog u Kristu nama oprosti" (Ef. 4,32). "Tako zaživljuju Gospodnje riječi o praštanju, toj ljubavi koja ljubi sve do kraja (usp. Iv 3,1). Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja zaokružuje Gospodinov nauk o crkvenom zajedništvu (usp. Mt 18,23 - 35), završava ovim riječima: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu«. Sve se veže i razvezuje tu u »dubini srca«. Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetome pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor." (KKC 2843). Zato Bog ne prima žrtve od zavađenog čovjeka, već mu nalaže da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom. Bog može biti umiren i umilostivljen samo miroljubivim molitvama. Žrtva Bogu ugodna je naš mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga. Isus od svojih učenika traži da njihova molitva ide do opraštanja neprijateljima. Upravo takva molitva preobražava učenika suobličujući ga njegovu Učitelju. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve. Stoga samo srce čovjeka, usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od mržnje i grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici vjere daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja (usp. 2 Kor 5-18,21) kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno (usp. Ivan Pavao II., Enciklika: Dives in misericordia, 14). "Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" (Rim. 13,18). Zajedništvo Presvetoga Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa među ljudima. Ono se živi u molitvi, osobito u Euharistiji (usp. Mt. 5,23-24). G. ) - "NE UVEDI NAS U NAPAST!" Ova prošnja u molitvi "Oče naš..." seže u korijen prethodne prošnje, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. U ovoj prošnji molimo našega Oca nebeskoga da nas "ne uvede u tu napast". A to znači da mi molimo nebeskoga Oca da nam "ne dopusti unići u napast" (usp. Mt 26-41) i da "ne dopusti da podlegnemo napasti". "Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga" (Jak 1,13). Naprotiv, Bog nas želi od napasti osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu "između tijela i Duha". Ova prošnja moli od Boga Duha razlučivanja i jakosti. Upravo Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje i napasti. Kušnja je nužna za rast unutarnjeg čovjeka (usp. Lk 8,13-15; Dj 4,22; 2Tim 3,12), što vodi k " rokušanoj kreposti" (Rim 5, 3-5). Dok napast vodi u grijeh i smrt (usp. Jak 1,14-15). Moramo također razlikovati što je "biti napastovan", a što je "pristati na napast". Konačno, dar razlučivanja kušnje od napasti, razobličuje varku same napasti. Prividno, ponuda je napasti "dobra, zanimljiva za oči i poželjna" (Post 3-6), a ustvari, plod joj je smrt. Bog ne želi nametnuti dobra ljudima. Bog želi slobodne ljude i odgovorne za svoja djela. U to smisli napast je korisna. Nitko osim Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila od Boga. To nam otkriva kušnja. Tako nas kušnja uči da upoznamo sami sebe i na taj način otkrijemo svoju bijedu. Time nas kušnja primorava da zahvalimo za dobra koja nam je Bog dao i napast otkrila. "Ne ući u napast" uključuje odluku srca čovjeka. "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (...). Nitko ne može služiti dvojici gospodara" (Mt 6,21.24). Ako mi pristajemo uz Duha Svetoga, Otac će nam dati snagu da pobijedimo napast. "Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" (Gal 5,25) "Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati" (1Kor 10,13). Međutim, ta borba i pobjeda nad napašću nisu moguće bez molitve i Božje pomoći. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku (usp. Mt 4,1-11) i u završnoj borbi svoje agonije (usp. Mt 26,36-44). Ovom prošnjom našem Ocu da nas "ne uvede u napast", Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. Zato nas Isus poziva na budnost srca (usp. Mk 13,9.23.33-37;14,38; Lk 12,35-40). Budnost je čuvarica srca. Isus moli Oca da nas "čuva u svome imenu" (Iv 17-11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost (usp. 1Kor 16,13; Kol 4,2; 1Sol 5,6; 1Pt 5,8). Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu šutnju naše zemaljske borbe, odnosno na času naše smrti. Ona moli i ustrajnost do kraja. "Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije" (usp. Otk 16,15). Zato se mi kršćani utječemo za pomoć Mariji, Majci Isusovoj i našoj govoreći: "Moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen!" (Molitva: Zdravo Marijo...). H.) - "NEGO IZBAVI NAS OD ZLA" Zadnja prošnja našem nebeskom Ocu također se nalazi u Isusovoj molitvi: "Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih čuvaš od Zloga" (Iv. 17,15). "U ovoj molbi, zlo nije apstrakcija, nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. »Đavao« (dia-bolos; onaj koji se isprečuje), jest onaj koji »hoće spriječiti« Božji naum i njegovo »djelo spasenja« ostvareno u Kristu". (KKC 2851.). "Sotona, zavodnik svega svijeta " (Otk 12,9) bijaše "čovjeko-ubojica od početka (...), "lažac i otac laži" (Iv 8,44). Po njemu su grijeh i smrt ušli u svijet, a njegovim konačnim porazom sve će stvorenje biti "oslobođeno od grijeha i smrti" (IV. Euharistijska molitva). Ova prošnja Molitve Gospodnje odnosi se na svakoga od nas osobno, no uvijek smo »mi« koji molimo u zajedništvu sa cijelom Crkvom i za oslobođenje cijele ljudske obitelji. Molitva Gospodnja neprestano nas otvara obzorima nauma spasenja Božjega ljudi. Naša ljudska međuovisnost u drami grijeha i smrti postaje solidarnost u Tijelu Kristovu, u »općinstvu svetih« (Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 16). "Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi, nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod vlašću Zloga" (1 Iv. 5,18-19). Tko se pouzdaje u Boga ne boji se Đavla. "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas" (Rim, 8,31). Pobjeda nad Sotonom »knezom svijeta« (Iv. 14,30) izvojevana je jednom zauvijek u Času u kojem se Isus dragovoljno predao u smrt da nam dadne svoj život. Tada je nastao sud ovome svijetu i knez ovoga svijeta, Sotona, "izbačen je van" (Iv. 12,31). Sotona stade "progoniti Ženu" (usp. Otk 12, 13-16), ali je ne može uhvatiti. Nova Eva, Spasiteljeva Majka Marija, »puna milosti« Duha Svetoga, oslobođena je od grijeha i raspadljivosti smrti (Bezgrešno začeće Bl. Vazda Djevice Marije, i Uznesenje Presvete Bogorodice Marije na nebo). "I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva" (Otk 12, 17). Zato Duh i Crkva mole: "Dođi, Gospodine Isuse" (Otk 22, 17- 20). Kristov će nas dolazak osloboditi od tiranije Zloga. Moleći da budemo oslobođeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobođeni od svih zala, sadašnjih, prošlih i budućih, kojih je Sotona tvorac ili poticatelj. Ovom zadnjom prošnjom Molitve Gospodnje, Crkva donosi pred Oca nebeskoga svu bijedu svijeta. S oslobođenjem od zala koja satiru čovječanstvo, Crkva moli dragocijeni dar mira i milost postojanog iščekivanja Kristova povratka. Moleći tako, u poniznosti vjere, Crkva predostvaruje okupljanje svih i svega pod Glavu onoga koji ima "ključ Smrti i Podzemlja" (Otk. 1,18). On je "Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar" (Otk. 1,8). "Izbavi nas, molimo Gospodine, od svih zala; daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda, čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista" (Rimski misal, Embolizam). Završna doksologija: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć",uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imnena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to ponavljanje je onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao i u nebeskoj liturgiji. Knez ovoga svijeta, Sotona, lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk 4,5-6) . Krist Gospodin vraća ih svome i našemu Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15-24- 28). "Na kraju molitve ti kažeš: Amen, naglašavajući tim Amen, što znači »neka bude« (usp. Lk 1,38), ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio" (KKC 2856). Fra Jakov Ripić,O.F.M. |
25.10.2010., ponedjeljak
SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
|
I. UVOD U SAKRAMENTE 1. VJERA U ISUSOVE RIJEČI I DJELA  Vjera je iskonska ljudska potreba svakoga čovjeka. U ljudima postoji neka stupnjevitost na putu vjere: vjera u stvar, vjera u čovjeka, i na kraju, vjera u Boga. Tako možemo reći da postoji prirodna, svakom čovjeku svojstvena vjera, ali i ona objavljena od Boga. Temelj objavljene vjere jest Božje govorenje o sebi i čovjeku. To su Božje govorenje ljudi prihvaćali vjerom ne samo kao pustu riječ, koja je u mnogim slučajevima svojstvena čovjeku, nego kao riječ potvrđenu čudesnim činima. U Boga je riječ tumačenje čina, govorni izričaj onoga što se dogodilo ili se treba dogoditi. Iz Božjih usta nikada neće izići isprazna riječ, koja ne bi donijela ploda. Stoga Božja riječ mijenja na dobro život onih kojima je upućena. Takav odnos prema riječi naročito je vidljiv u životu Sina Božjega, Isusa iz Nazareta, koji je u narodu bio silan ne samo na riječi nego i na djelu. Ljudi su hrlili za Kristom da čuju i slušaju njegovu riječ, jer je bila snažna, osloboditeljska i učinkovita. Ona je preobražavala njihov život. Jedina zapreka djelotvornosti Isusovoj riječi mogla je biti ljudska nevjera. Zato je Krist neprestano pobuđivao vjeru u dušama i srcima ljudi kao ozračje unutar kojega su se događale veličanstvene stvari, to jest Božja prisutnost na djelu. Takvih je iskaza pun Novi Zavjet. Tako iz Evanđelja doznajemo kad Isusovi učenici nisu mogli iscijeliti opsjednutog padavičara zbog vlastite nevjere u osloboditeljsko Božje djelovanje, On ih je prekorio riječima: “O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama?“ (Mt 17, 17), te pridodao: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušičino zrno te reknete ovom brdu: 'Prijeđi odavde onamo', prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće“ (Mt 17, 21). Uviđajući, dakle, vrijednost vjere kao pretpostavke osloboditeljskom djelovanju, ljudi su tražili od Isusa neka im priskrbi tu tako važnu osnovicu za Božji zahvat u njihovu životu. Poznavajući svoju slabost i u tom području njihova života, ljudi su molili Gospodina da im umnoži vjeru. “Isusove riječi i djela za vrijeme njegova skrovita života i javnog djelovanja bili su već spasenjski. Predostvarivali su moć njegova vazmenog otajstva. Nagoviještali su i pripremali ono što će On dati Crkvi kad sve bude ispunjeno. Otajstva Kristova života osnov su onome što Krist, sada, po službenicima Crkve podjeljuje u sakramentima, jer je ono što bijaše vidljivo u našem Gospodinu prešlo u njegova otajstva.“ (KKC 1115) 2. BOŽJE DJELOVANJE U ZNAKOVIMA Bog se očituje svome narodu na različite načine, jednom kao vođa, drugi put kao spasitelj, zatim kao prijatelj, kao zaštitnik, kao nadahnitelj i sl. Riječi, geste, čini, djela zapravo su sredstva kojima se Bog očituje svome narodu. To su razna sredstva susreta Boga i čovjeka, način razgovora neba i zemlje, jedina mogućnost da čovjek uspostavi vezu s Bogom i da se Bog objavi čovjeku kao njegov suputnik i prijatelj, duboko zainteresiran za ljudsku sudbinu. Na taj način riječi, geste, čini postaju znakovi jedne stvarnosti koja je u isto vrijeme nazočna i skrivena, dostupna, ali i ljudskom oku i umu neuhvatljiva. Eto to je razlog da proučimo smisao i značenje znakova i simbola kako bismo mogli dublje prodrijeti u spasonosnu stvarnost što je Bog putem tih sredstava nudi čovjeku. Od najranijih vremena crkvene povijesti pojam znakova i simbola služi da se pojasni jedan veoma važan oblik duhovnoga događanja, a to je sakramentalni život vjernika. “Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbola. Prema božanskoj pedagogiji spasenja, njihovo značenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznačeno je u događajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.“ (KKC 1145) Znak ili simbol jest nešto što je očigledno, ali u isto vrijeme upućuje i na nešto skriveno i važno. S obzirom na zbilju dadu se razlikovati znakovi od simbola. Znakovi se u širem smislu ponajčešće zasnivaju na dogovoru dočim simboli sudjeluju u zbilji koju označuju. Znakovi su određeni posve proizvoljno i mogu se novim dogovorom promijeniti, npr. zeleno svjetlo kao znak za slobodan prolaz. Dok simboli proistječu iz smislenog povezivanja predodžbi, npr. golub kao simbol mira ili ptica kao simbol slobode. “Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom životu znakovi i simboli zauzimaju važno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno biće, čovjek duhovne stvarnosti izražava i shvaća pomoću tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.“ (KKC 1146) Međutim, ne samo u profanom ljudskom životu nego i u onome duhovnome postoje znakovi koji ljudima uprisutnjuju naznačene stvarnosti. Nazivamo ih sakramentima. Ali sakramenti nisu dogovoreni znakovi, puke upute, nego simboli u kojima se ostvaruje susret s duhovnom stvarnošću, s Bogom. Ali taj susret s Bogom se ostvaruje prema životnoj situaciji u kojoj se nalazi svaki pojedini čovjek. Zato za sakramente kažemo da su to znakovi koji označuju blizinu Nadnaravnog, njegovu ljubav, praštanje, snagu, poslanje. “Kao 'sile koje izlaze' iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, i kao čini Duha Svetoga koji djeluje u njegovu tijelu, koja je Crkva, sakramenti su 'Božja remekdjela' u novom i vječnom savezu.“ (KKC 1116) 3. BOŽJE DJELOVANJE KROZ POVIJEST KAO “SAKRAMENTALNO DOGAĐANJE“ Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku nije nikako htio ostati nepoznat ljudima. Sam je odlučio objaviti im se, nešto im reći o samome sebi, o načinu svoga mišljenja i djelovanja. Tako se može reći da je već sami čin stvaranja bio prvi znak njegove komunikacije s čovjekom. Kad nevidljivi Bog stvara slobodno svijet kao svoju baštinu, mjesto svoga djelovanja, tada je to stvaranje vidljiv izražaj Boga koji je nama u svojoj naravi neshvatljiv i nepojmljiv. I na taj se način Bog preko svojih stvorenja sve više očituje ljudima. Stoga je stvaranje, ukoliko je Božji dar, početni izraz Božjeg samodavanja ljudima. “Bog govori čovjeku preko vidljivog stvorenja. Tvarni se svijet predstavlja čovjekovu razumu da bi u njemu otkrio trag svoga Stvoritelja. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu veličinu i blizinu.“ (KKC 1147) “Kao stvorenja, te osjetne stvarnosti mogu biti mjesto po kojem se očituje Božje djelo posvećenja ljudi, i djelo ljudskog bogočašćenja. Isto se događa sa znakovima i simbolima društvenog života ljudi: prati i pomazati, lomiti kruh i s nekim podijeliti čašu može izražavati posvećujuću prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju.“ (KKC 1148) Međutim, čovjek slika i partner Božji, kudikamo je pozvaniji nego neživa priroda da bude očitovanje Božjeg stvaralačkog djelovanja. Tako po Božjem odabranju i objavi izraelskom narodu postaje jasno na što je pozvan sav ljudski rod. Zbog toga se svaki događaj u povijesti starozavjetnog Božjeg naroda može zvati Božjim očitovanjem. Bog je htio učiniti čovjeka dionikom božanskoga života. Međutim, taj se poziv Božji i čovjekov odgovor na njega, događao skriveno, “znakovito“. Svijet je postajao trenutak nutarnjeg, pa makar bezimenog dijaloga čovjeka s Bogom. Čovjek je pokušavao oblikovati vanjski izraz svojeg nutarnjeg očekivanja. Dubina ljudskog napora da se uspostavi dijalog s Bogom može se ocijeniti polazeći od ispunjenja Božjih obećanja danih u tome dijalogu. “Velike religije čovječanstva, često upečatljivo svjedoče taj kozmički i simbolički smisao vjerskih obreda. Liturgija Crkve pretpostavlja, upotpunjuje i posvećuje elemente stvorenja i ljudske kulture dajući im dostojanstvo znakova milosti, novog stvorenja u Isusu Kristu.“ (KKC 1149) U povijesti izraelskog naroda Bog se okrenuo ljudima, otkrio im svoje ime, očitovao im se i tako im priopćio i ponudio samoga sebe. Jahve Bog, između svih naroda svijeta, izabrao je sebi jedan narod, s njim je hodio kroz povijest i bio uza nj. Tako je povijest poprimila obilježje simbola, jer se u njoj izrekao Božji plan spasenja i ljubav za čovjeka. “Znakovi Saveza. Izabrani narod prima od Boga određene znakove i simbole koji obilježuju njegov liturgijski život: nisu to više samo slavlja kozmičkih ciklusa i društvenih čina, nego znakovi Saveza, simboli veličanstvenih djela Božjih za narod. Među tim liturgijskim znakovima Staroga saveza mogu se spomenuti obrezanje, pomazanje, posvećenje kraljeva i svećenika, polaganje ruku, žrtve i nadasve Pasha. U tim znakovima Crkva prepoznaje pralikove sakramenata Novog saveza.“ (KKC 1150) Ta ista povijest pak, s ljudske strane, nije uvijek bila znak čovjekove odanosti i vjernosti Bogu nego izdaje i neposluha. To ipak nije Boga pokolebalo nego je tražio načine da uistinu stvori sebi odani narod. I u punini vremena podigao je Bog jednoga čovjeka u kojega se slio sav poziv na vjernost: Isusa iz Nazareta. U njemu, Sinu Božjemu, potpuno se ostvarila saveznička vjernost izraelskog naroda s Bogom. U Isusu, Sinu Marije iz Nazareta, koji je u potpunosti živio od Boga i za Boga, Jahve Bog se posvema izrazio i bez ostatka pokazao svijetu. U njemu se Bog čovječanstvu konačno i neopozivo priopćio. Tako se s punim pravom može reći da su Isusovi ljudski čini Božji čini i da ti čini imaju sakramentalno obilježje. Kao zemaljska pojava Božje ljubavi, Isus je jednostavno sakrament, odnosno prasakrament, jer je omogućio pristup čovjeka Bogu. “Znakovi preuzeti od Krista. Gospodin Isus u svom se propovijedanju često služi znakovima stvorenja da bi objavio otajstvo Božjeg Kraljevstva. Ozdravlja bolesne ili naglašava svoje propovijedanje služeći se tvarnim znakovima i simboličkim kretnjama. Daje novo značenje događajima i znakovima Starog saveza, posebno Izlasku i Pashi, jer je on sâm smisao svih tih znakova.“ (KKC 1151) On je posljednja Božja riječ i poziv ljudima, ali i najviše ostvarenje ljudskog odgovora na Božju ponudu. Postavši čovjekom kao vječni Božji Sin, Isus je ostvario svoje božansko sinovstvo i u vremenu. I tako je Sin Božji postao sinom čovječjim u Djevici Mariji. Zatim snagom svoga Uskrsnuća, čime je izvojevana pobjeda života nad smrću, Krist postaje Znakom svakoj ljudskoj nadi koja se ne želi miriti s umiranjem. Uskrsli i proslavljeni Gospodin konačan je i neopoziv sakrament susreta s Bogom. Nakon uskrsnuća Isus ostvaruje Božju blizinu na nov način, na način koji nadmašuje sveukupno dotadašnje Božje sakramentalno djelovanje. Doduše, prisutnost uskrslog Krista nije među kršćanima vidljiva neposredno po njegovoj tjelesnosti, ali jest zato po vidljivim, pojavnim oblicima iza kojih On osobno stoji snagom svoga Duha. “Sakramentalni znakovi. Nakon Pedesetnice, Duh Sveti vrši posvećenje kroz sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje, nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu.“ (KKC 1152) To je njegova milosna prisutnost u sakramentima Crkve koju će Drugi Vatikanski sabor nazvati “sveopćim sakramentom spasenja“. 4. CRKVA KAO UNIVERZALNI SAKRAMENT SPASENJA Crkva je prije svega zajednica ljudi koja je okupljena snagom Božje ljubavi, snagom njegove ničim od čovjeka zaslužene milosti. To je zajednica vjernika okupljena oko svojega Boga i Učitelja Isusa Krista u ljubavi Očevoj snagom Duha Svetoga. Ta milost Božja postaje nadasve snažnom, vidljivom i učinkovitom u trenutku stvaranja tog zajedništva, odnosno u trenutku sjedinjenja vjernika s Kristom koje se događa kroz slavlje sakramenata. Tako je Crkva stvarnost u kojoj je postala vidljiva i opipljiva Kristova spasenjska zbilja. Ljudi ne mogu Krista ovdje na zemlji tjelesno doživljavati, jer je On kao proslavljeni Gospodin našim očima nevidljiv, ali se mogu susresti u onoj stvarnosti koja je njegov vidljiv znak, njegovo otajstveno tijelo koje zovemo Crkva. Crkva je po tome vidljivi sakrament Kristove nevidljive prisutnosti među ljudima. I ona se služi vidljivim sakramentima kako bi uprisutnila Božju ljubav među ljudima. Sakramenti su temeljna ostvarenja, odnosno samoostvarenja Crkve koja je sveopći sakrament spasenja svih ljudi. “Crkva kad sama pomaže svijet i kad od njega mnogo prima teži jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda. Uostalom sve dobro koje narod Božji za vrijeme svog zemaljskog putovanja može pružiti ljudskoj obitelji dolazi odatle što je Crkva 'sveopći sakrament spasenja', koji očituje i ujedno ostvaruje misterij Božje ljubavi prema čovjeku.“ (GS 45) Sakramenti su stoga osobni spasenjski čini nebeskoga, proslavljenoga Krista u činu Crkve. Primanje sakramenata jest stupanje u dodir s vidljivom Crkvom kao sakramentom nebeskoga Krista, odnosno susret s nevidljivim Spasiteljem u njegovoj Crkvi. Tako sakramenti postaju most između proslavljenog Isusa na nebesima i čovjeka koji čezne za proslavljenjem u svome Bogu. Zato su Kristovi sakramenti u potpunosti i sakramenti Crkve u kojoj Krist živi i djeluje kao Otkupitelj i Spasitelj ljudi. “Sakramenti jesu sakramenti 'Crkve' u dvostrukom značenju: 'po njoj' su i 'za nju'. Jesu 'po Crkvi' time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu 'za Crkvu' jer upravo 'sakramenti čine Crkvu', ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinog Boga Ljubavi.“ (KKC 1118) “Budući da s Kristom-Glavom čini 'tako reći jedinstvenu otajstvenu osobu', Crkva u sakramentima djeluje kao 'svećenička organski uređena zajednica': po krstu i potvrdi svećenički narod biva osposobljen slaviti liturgiju; s druge strane, vjernici, 'zaodjenuti svetim redom, u Kristovo se ime postavljaju da Crkvu hrane Božjom riječju i milošću'.“ (KKC 1119) Dakle, osnovno djelovanje Crkve nisu samo sakramentalni čini. Prema nauci Drugog Vatikanskog sabora, naviještanje Riječi na prvom je mjestu među osnovnim crkvenim djelatnostima i to zato što je vjera izvor i temelj kršćanskoga života.  Sakramenti su smisleni samo ako počivaju na riječi Božjoj, na tom temelju kršćanske vjere. Upravo svojim naviještanjem riječi Božje u službi sakramenata i svjedočenja ljubavi, Crkva postaje prisutnost spasenja u Isusu Kristu za sve ljude, tj. sveopći sakrament spasenja ljudi. Sakrament kao uprisutnjenje spasenjskog Božjeg čina u čovjeku je najviše ostvarenje Božje riječi. I u riječi i u sakramentu posrijedi je spomen i posadašnjenje spasenja za čovjeka pojedinca dogođenog u Isusu Kristu. “Riječ naime Božja, po kojoj je sve stvoreno, sama je postala tijelom da kao savršen čovjek sve spasi i u sebi sve rekapitulira. Gospodin je cilj ljudske povijesti, točka prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije, središte ljudskog roda, radost svih srdaca i punina njihovih težnji. Njega je Otac uskrisio od mrtvih, uzvisio i posadio u svoju desnu postavivši ga sucem živima i mrtvima. U njegovu Duhu oživljeni i ujedinjeni putujemo prema konačnom dovršenju ljudske povijesti, koje potpuno odgovara planu njegove ljubavi: 'Obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i što je na zemlji' (Ef 1, 10)“ (GS 45) Božji se narod, dakle, prvotno sabire Riječju Boga živoga. Propovijedanje riječi Božje potrebno je za samu službu sakramenata jer se radi o sakramentima vjere, koja se iz riječi rađa i njome hrani. “Krist je poslao apostole da 'u njegovo ime (...) propovijedaju obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima' (Lk 24, 47). 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga' (Mt 28, 19). Poslanje krštavanja, dakle sakramentalno poslanje, uključeno je u poslanje naviještanja Evanđelja jer se sakrament pripravlja riječju Božjom i vjerom koja je pristajanje uz tu riječ.“ (KKC 1122) II. SAKRAMENTI SU VIDLJIVI ZNAKOVI Bogu je jasno da je čovjek vezan na znakove. Zato Bog i upotrebljava vidljive znakove kako bi mogao komunicirati s ljudima. To su stvarnosti iz svagdašnjeg ljudskog života: voda, kruh, vino, ulje, sol, svijeća, bijela haljina itd. Služeći se tim znakovima, praćenima odgovarajućom riječju, Bog se priopćava čovjeku, ulazi u njegov život i postaje mu suputnik. U tom smislu u Crkvi se govori o sakramentima. Sav se liturgijski život Crkve kreće oko euharistijske žrtve i sakramenata. U Crkvi ima sedam sakramenata: Krst, Potvrda ili Krizma, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red, Ženidba. (usp. SC 6 i KKC 113) “Crkva je, po Duhu koji je upućuje 'u svu istinu' (Iv 16, 13), malo-pomalo prepoznala to blago primljeno od Krista te, kao vjerna upraviteljica Božjih otajstava, pobliže odredila njihovo 'podjeljivanje', kako je učinila i za kanon Svetih pisama i nauk vjere. Tako je Crkva tijekom stoljeća bila u stanju raspoznati da među raznim liturgijskim slavljima ima sedam takvih koja su, u pravom smislu riječi, sakramenti od Gospodina ustanovljeni.“ (KKC 1117) Što je to, dakle, sakrament? Riječ sakrament dolazi od latinskoga sacramentum. Ta riječ “sacramentum“ je u različitim situacijama dobivala različita značenja. Tako je u vojnom rječniku ta riječ označavala vojnu službu, prisegu domovini, zakletvu na zastavu. A u pravno-ekonomskom svijetu ta riječ je označavala parnicu, globu, jamčevinu i slično. Kad se pak u teologiji govori o sakramentu, odnosno sakramentima, stalno se ima na umu da su to stvarnosti koje se sastoje od materije i forme ili, hrvatski rečeno od tvari i oblika. A u postkoncilsko vrijeme materija sakramenata se naziva znakom, a forma se označava riječju. “Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetome, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini sami po sebi govor, ipak je nužno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda.“ (KKC 1153) Materija bi bila vidljivo, opipljivo sredstvo događa se i određena radnja: pranje, jedenje, pomazivanje uljem i sl. što je uvijek popraćeno riječju. Otud i nastojanje Crkve da se sakramenti, ako je ikako moguće, slave u sklopu “Službe riječi“ koja se sastoji od liturgijskog pozdrava, čitanja i izlaganja Sv. Pisma, molitve, samog dijeljenja sakramenata, pjesme, blagoslova i, na kraju, otpusta vjernika. Tako dolazi do izražaja upravo ono što je bitno za sakrament u svezi s Crkvom, odnosno to da je sakrament spona među vjernicima te u isto vrijeme izraz života Crkve i bitan moment njene izgradnje. “Liturgija Riječi sastavni je dio sakramentalnih slavlja. Da bi hranili vjeru vjernika, znakovi Božje riječi moraju biti vrednovani: knjiga riječi (lekcionar ili evanđelistar), njezino čašćenje (procesija, tamjan, svijeće), mjesto naviještanja (ambon), njezino glasno i razumljivo navještanje, homilija službenikova kojom se produžuje navještaj, odgovori zajednice (poklici, pripjevni psalmi, litanije, ispovijest vjere ...)“ (KKC 1155) Što je, dakle, materija, a što forma kod pojedinih sakramenata? Kod sakramenta krštenja, recimo, kao materija bit će voda, a forma izričaj: N... ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; u potvrdi se kao materija upotrebljava krizmeno ulje, a forma su riječi što ih izgovara biskup: “Primi pečat dara Duha Svetoga“; kod sakramenta Euharistije kao materija služe kruh i vino, a forma su Isusove riječi: “Ovo je tijelo moje“ i “Ovo je krv moja“ itd. Materija i forma ili znak i riječ su bitni elementi kod svakog sakramenta. Kod svakog sakramenta moraju biti upotrijebljeni ista materija i forma koje je po sudu Crkve sam Isus odredio za valjanost sakramenta. Bez tih određenih elemenata za svaki sakrament ne može se uopće govoriti o sakramentima. Osim toga isto tako treba zapamtiti da sakramenti nisu samo znakovi ili simboli koji bi trebali čovjeka podsjećati na drugu stvarnost kao što je, recimo, crvena boja znak ljubavi i mučeništva, a golubica znak mira, nego su oni stvarno uprisutnjenje Boga u čovjeku. Bit sakramenta nije smo kazivanje nego i uprisutnjivanje Boga.  Kada, prema tome, svećenik pod Misom kaže: “Ovo je tijelo moje“, kruh nad kojim su izrečene te riječi nije više kruh nego pravo i istinsko tijelo Kristovo i vino nad kojim svećenik kaže “Ovo je krv moja“ nije više vino nego krv Kristova ili kada polijevajući krštenika vodom po glavi kaže: “Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ krštenik tim činom uistinu postaje dijete Božje i članom otajstvenog tijela Kristova koje zovemo Crkva. To je bit one definicije sakramenta koja kaže da su posrijedi vidljivi znakovi koje je ustanovio Isus Krist a po kojima se dijeli nevidljiva milost Božja. A što je to milost Božja? Pod riječju milost u Bibliji se izriče nezaslužena Božja naklonost, dobrota i dar po kojem čovjek na poseban način postaje Bogu mio i njemu sličan, odnosno čovjek postaje bogolik. Osim bogolikosti (biti stvoren na sliku Božju), Bog je svojom milošću čovjeku omogućio i bogosinstvo, što je hoće reći da se čovjek odnosi prema Bogu kao sin prema ocu. I po toj milosti čovjek postaje suzajedničar božanske naravi, subaštinik koji je pozvan i određen za vječni život u najtješnjem sjedinjenju s Bogom. Teolozi obično razlikuju tri vrste milosti, a to su: 1. posvetna milost koja izriče čovječje bogosinstvo, odnosno po toj milosti čovjek je sin Božji; 2. djelatna milost po kojoj Bog nikad čovjeka ne ostavlja samoga nego mu pritječe u pomoć prosvjetljenjem i podrškom u činjenju dobra; 3. karizme koje su posebni darovi Božji prema kojima je svaki čovjek neponovljivo obogaćenje ljudske i vjerničke zajednice. 1. KRIST JE USTANOVIO SAKRAMENTE Kroz povijest Crkve nije uvijek bilo nesporno koliko je sakramenata i tko ih je ustanovio. Tako se može ustanoviti da i na Istoku i na Zapadu u prvom tisućljeću nema govora o samo sedam sakramenata. Zbog tadašnjeg poimanja sakramenata i sakramentalnog gledanja na Crkveno djelovanje nije se osjećala potreba da se utvrđuje njihov broj. Dokazano je da se broj sedam sakramenata prvi put pojavljuje sredinom 12. st. i da su potom veliki teolozi 13. st. i na temelju Sv. Pisma dokazivali kako je taj broj nužan. Pri tom je jasno bilo da to brojanje ovisi o tada usvojenom pojmu sakramenta. Sve do polovice 16. st. postojalo je uvjerenje da je sedam sakramenata i da ih je ustanovio sam Isusu Krist. Međutim tada protestantska reforma sa Martinom Lutherom na čelu prvi put stavlja u pitanje i broj sakramenata i izravnu vezu nekih od njih s Kristom. Tridentski sabor (1549.-1563.) odbacio je protestantsko učenje koje kaže da Isus Krist nije ustanovio sve sakramente ili da ih ima više ili manje od sedam. Tridentski sabor kaže da u Novom Savezu ima sedam, i samo sedam sakramenata, čime je jasno odbijeno mišljenje protestanata da su sakramenti samo krst i euharistija. Tu vjekovnu istinu kršćanske vjere da sakramenata ima samo sedam i da ih je sve ustanovio sam Isus Krist potvrdila je i Crkva našeg vremena na Drugom Vatikanskom saboru. (usp. Sacrosanctum Concilium) “'Držeći se učenja Svetoga pisma, apostolskih predaja (...) i jednodušnog mišljenja Otaca', ispovijedamo da su 'sakramenti Novoga zakona svi ustanovljeni od Gospodina našega Isusa Krista.'“ (KKC 1114) “Sakramente Novoga zakona ustanovio je Krist; ima ih sedam a to su: Krst, Potvrda, Euharistija, Pokora, Bolesničko pomazanje, Sveti red i Ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima vjerski život kršćana se rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnog i razvoja duhovnog života.“ (KKC 1210) Što Katolička Crkva podrazumijeva kada kaže da je Isus ustanovio sakramente? To ne znači da se svaki sakrament povijesno mora dovesti u vezu s povijesnim Isusom. Za neke je sakramente sasvim očevidno do tančina da ih je ustanovio sam Krist. Takvi su krštenje, pokora i euharistija. S obzirom pak na druge sakramente (ženidba, bolesničko pomazanje, krizma i sveti red) u Novom zavjetu ne nalazimo izravne Kristove utemeljivačke riječi. Povijesnim će činjenicama najprimjerenije biti mišljenje koje konkretan oblik sakramentalnog događanja smatra djelom apostolske Crkve, što je onda norma za postapostolsku Crkvu. Apostoli i prvi Isusovi učenici zasigurno su činili ono što je činio njihov Učitelj, ne uvodeći ništa novo. Ako su se apostoli služili određenim znakovima, to je samo zato što su smatrali da tako vrše volju Kristovu. Budući da je sadašnja Crkva po svojim pastirima, papi i s njime sjedinjenim biskupima, nasljednica apostola, ona može, kako su činili i apostoli, obrede pobliže odrediti, proširiti, pa i tako da ti novouvedeni obredi budu nužni za samu valjanost sakramenata. Naime, Crkva ima određenu slobodu s obzirom na izgled vanjskih sakramentalnih znakova, što je postalo jasno baš tijekom liturgijske obnove nakon Drugog Vatikanskog sabora. Prema tome, kada Crkva kaže da je Krist ustanovio sakramente, ona želi istaći samo jednu za nju tako važnu činjenicu, a to je da slavljenje i podjela sakramenata jest radnja usko vezana uz Krista. Bolje rečeno, podjela sakramenata jest Kristov čin. Tako kada svećenik u ime Crkve krsti, onda Krist krsti; kada svećenik odrješuje grijehe, onda Krist odriješuje; kad svećenik maže bolesnika, onda to Krist čini itd. “Ako se dostojno slave u vjeri, sakramenti podjeljuju milost koju označuju. Oni su djelotvorni jer u njima djeluje sam Krist: On krsti, On u sakramentima djeluje da udjeli milost koju sakrament označuje. Bog Otac uvijek uslišava molitvu Crkve svoga Sina koja, u epiklezi (prizivu) svakog sakramenta, izražava vjeru u moć Duha. Kao što vatra preobražava sve što dotakne, tako Duh Sveti preobražava u božanski život ono što je podložno njegovoj moći.“ (KKC 1127) To će reći da djelotvornost sakramenata dolazi izravno od Isusa Krista. “To je smisao tvrdnje Crkve: sakramenti djeluju ex opere operator (doslovno: 'samim time što je čin izvršen'), tj. snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da 'sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom moći'. Kad se koji sakrament slavi u skladu s nakanom Crkve, u njemu i po njemu djeluje moć Krista i njegova Duha, neovisno o osobnoj svetosti službenika. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima.“ (KKC 1128) Stoga se i kaže da su sakramenti djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje božanski život. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave označuju i ostvaruju milosti vlastite svakome od njih. Zato sakramenti donose plod u onih osoba koje ih primaju s potrebnima raspoloženjem duše i srca. “Crkva tvrdi da se sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje. 'Sakramentalna milost' jest milost Duha Svetoga darovana od Krista i vlastita svakom sakramentu. One koji ih primaju Duh ozdravlja i preobražava suobličujuću ih Sinu Božjemu. Plod je sakramentalnog života to da Duh posinaštva pobožanstvenjuje vjernike životno ih sjedinjujući s jedinim Sinom, Spasiteljem.“ (KKC 1129) 2. SAKRAMENTI I ŽIVOT Primanjem svetih sakramenata u čovjeku se uistinu događaju bitne promjene. On postaje drugi čovjek, jer biva 'obilježen' kao Božje vlasništvo. On postaje dijete Božje, osoba za koju Bog skrbi na poseban način, ali i osoba ovlaštena i osposobljena sudjelovati u službi i poslanju samog Isusa Krista. Crkva stoga drži da po nekim sakramentima kao što su krštenje, potvrda i sveti red vjernik prima biljeg ili karakter kao izraz vjerničkog sudioništva u sveukupnom Božjem spasenjskom djelu. Otud proizlazi i Crkveni nauk da se ta tri sakramenta mogu primati samo jedanput u životu i ne mogu se ponavljati kao ostali sakramenti, odnosno pomirba, euharistija, bolesničko pomazanje i ženidba ako umre bračni drug. “Tri sakramenta: krst, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili 'pečat' po kojem kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je; u kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.“ (KKC 1121) Svi sakramenti, ako su pravilno shvaćeni i ako se po njima živi, odgovor su na iskonske ljudske potrebe i čežnju za životnom srećom. Iako svi sakramenti imaju zajednički cilj jer svi služe čovjekovu spasenju i sreći, ipak svaki od njih to ostvaruje na poseban, sebi svojstven način. Zato se u sakramentima čovjeku po spasonosnom susretu s Kristom nudi onaj doživljaj smisla koji odgovara na pitanja što ih preda nj stavlja život, od rođenja (po krštenju) do trenutka kada život ugrozi teška, možda neizlječiva bolest (bolesničko pomazanje). Budući da je Krist prošao te iste naše životne situacije, čovjek se ima pravo nadati da u svakoj od njih postoji i izlaz za njega, da može računati s Božjom vjernošću i ljubavlju. Prema tome shvaćanje sakramenata kao susreta s Kristom vodi i određenom načinu govora o njima. Sakramenti stoga nisu stvari, nisu predmeti, nego osobni susreti čovjeka s Bogom. A svaki susret je dar, on zahvaća cijelog čovjeka; takav susret se ne može primiti, on se ne dijeli nego ostvaruje, omogućuje i otvara. Učinak tog susreta je u promjeni osobe koja se susreće s Kristom, u njenom novom držanju, novom postavljanju i novom odnosu prema svojem životu i svim ljudima. Ako se zdravi ljudi iz ljubavi za bližnjega posvete bolesnima, ako se političari iz kršćanskog uvjerenja počnu brinuti za mir, ako bogati zbog Krista prestanu držati bogatstvo isključivo za sebe te se počnu zauzimati za siromašne i tako ostvarivati socijalnu pravdu, onda je u svim tim osobama na djelu Božja snaga koju primaju od Krista koji u njima živi. Međutim, Božja naklonost prema čovjeku, njegova ljubav i milost nisu isključivo vezani za sakramente. Postoje i mnogi drugi putovi koji čovjeka vode k Bogu ako, po svojoj savjesti, nastoji vršiti Božju volju. Crkva ipak sakramentalni život vjernika smatra najidealnijim načinom pobožanstvenja čovjeka i najsigurnijim sredstvom njegova spasenja. Prema tome, sakramenti nisu ništa drugo doli veoma znakovit, vidljiv i ljudskom oku i srcu najbliži način priopćavanja Boga čovjeku. Zapravo sakramenti su mjesto susreta Boga i čovjeka gdje se Bog očovječuje, a čovjek pobožanstvenjuje. Oni naznačuju i ponazočuju Kristovo spasenje u svijetu u kojem je, upravo po Kristu, to spasenje uprisutnjeno, vidljivo i djelotvorno. A da bi se to spasenje uistinu ostvarilo u onima koji primaju sakramente, potrebno je po njima i živjeti. Svaki sakramentalni susret s Kristom zahtjeva od čovjeka da živi u ljubavi u milosti Božjoj. 3. DJELOTVORNOST SAKRAMENATA Neki ljudi često brkaju poimanje sakramenata sa magijom. Magiji se, naime, pripisuje neka nutarnja sila koja želi podrediti samovolji čovjeka i samo božanstvo. Tako čineći ovaj ili onaj magijski obred ili gestu, čovjek želi nasilno pribaviti od božanstva naklonost i prisiliti ga na intervenciju. Međutim, kod sakramenata nije tako i oni nisu nikakve čarolije. Ondje gdje čovjek pokušava gestama i obredima iznuditi Božju naklonost, govorimo o čaroliji i magiji. A s tim sakramenti nemaju ništa zajedničko. Mi ne možemo nikakvim našim ljudskim moćima ovladati Bogom, ne možemo ga posjedovati, ograničavati ili vezati uza sebe ili uz bilo koju drugu osobu. Sam Bog, slobodno, a ne pod pritiskom čovjeka ili nekih drugih, njemu možda prirođenih moći, može se vezati na vidljive znakove. Bog djeluje preko sakramenata ne zato što mora nego zbog toga jer hoće, a na osnovi svoga obećanja. “Vjeran je onaj koji vas je pozvao, On će to i učiniti.“ (1 Sol 5, 24) Krist nam je obećao svoju prisutnost u znakovima što ih je sam upotrebljavao. Zato je mogao samo Krist, a nikako Crkva, ustanovljivati sakramente. Stoga kada Crkva putem obreda podjeljuje sakramente, tada sam Krist djeluje u čovjeku. Prema tome, djelotvornost sakramenata ne ovisi o dostojanstvu osobe koja ih podjeljuje nego o tome je li obred pravilno izvršen. A to znači da iskazivanje Božje ljubavi čovjeku nije vezano uz moralnu kvalitetu onoga koji to posreduje, odnosno od služitelja sakramenta, kao što niti vjera primatelja može zarobiti Krista. Krist jeste i ostaje neovisan o bilo kakvoj čovjekovoj zasluzi. Milosno djelovanje je čisti Kristov Čin, njegov dar ničim od čovjeka zaslužen. To je smisao tvrdnje Crkve da sakramenti djeluju “ex opere operato“ ili samim tim što je čin izvršen, odnosno snagom Kristova djela spasenja jednom zauvijek izvršenog. Iz toga proizlazi da sakrament nije ostvaren pravednošću čovjeka koji ga podjeljuje ili prima, nego Božjom milošću. Sakramenti su stoga otjelovljenje Božje ponude koja nam je u Kristu poklonjena neopozivo i nenadmašivo. Oni su vanjski iskaz božanske milosti upućene određenom čovjeku. Ipak, plodovi sakramenata ovise i o raspoloženju onoga koji ih prima. Sakramenti, naime, daju milost onima koji ne postavljaju zapreke. Čovjekova otvorenost, spremnost, želja i nastojanje potrebni su da u njemu zaživi sakramentalni život. Bog je, s jedne strane, svojim osobnim htijenjem, voljom, jednom zauvijek izrekao svoju ljubav prema čovjeku. No, da bi ta Božja ljubav mogla u čovjeku zaživjeti i preobraziti ga, važan je pristanak druge strane, ljudska vjera. Gdje nema vjere i suradnje, ne može se očekivati da će Bog nekoga prinuditi, pa prema tome niti djelotvornosti sakramenata. “Svrha je sakramenata posvećivanje ljudi, izgrađivanje tijela Kristova i iskazivanje štovanja Boga; a kao znakovi služe i za poučavanje. Vjeru ne samo da pretpostavljaju, nego je riječima i stvarima hrane, jačaju i izražavaju; zato se i zovu sakramentima vjere.“ (KKC 1123) “Vjera Crkve prethodi vjeri vjernika, koji je pozvan da uz nju prione. Kad Crkva slavi sakramente, ispovijeda od apostola primljenu vjeru. Odatle stara izreka: 'Lex orandi, lex credendi'. Zakon molitve zakon je Crkve, Crkva vjeruje onako kako moli. Liturgija je sastavni dio svete i žive predaje.“ (KKC 1124) “Osim toga, budući da sakramenti izražavaju i razvijaju zajedništvo vjere u Crkvi, lex orandi – zakon molitve jedan je od bitnih kriterija dijaloga oko ponovne uspostave jedinstva kršćana.“(KKC 1126) Duh Sveti pripravlja čovjeka za sakramente Božjom riječju i vjerom koja prihvaća riječ u dobro raspoloženom srcu. Tako sakramenti učvršćuju i izražavaju vjeru. Plod je sakramentalnog života u čovjeku u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire život za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znači rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedočenja. Ako se Bog služi sakramentalnim znakom, to nije njegova obveza nego naša nužda, mogućnost našega načina komuniciranja, Božje približavanje čovjeku na način da može biti uočen. Jasno je da nam Bog može svoju ljubav i naklonost iskazivati izravno, na čisto duhovan način, ali on stupa u doticaj s čovjekom na čovjeku svojstven način: posredno, preko znakova koje čovjek razumije i koji mu nešto znače. Krist sam je ne samo upotrebljavao znakove, geste i obrede nego je i sam neke ustanovio. Stoga nema razloga da Crkva zazire od znakova i sakramentalnih obreda. “zato se nijedan sakramentalni obred ne može mijenjati ni udešavati po volji službenika ili zajednice. Čak ni vrhovna crkvena vlast ne može mijenjati liturgiju po svojoj volji, nego samo u poslušnosti vjere i u religioznom poštovanju otajstva Liturgije.“ (KKC 1125) 4. SLUŽITELJ I PRIMATELJ SAKRAMENATA Sakramenti, kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti, su uvijek ljudski čini koji se vrše u ime Crkve, a time i u ime samoga Isusa Krista. Svaki sakrament je istinski ljudski čin određen time da ga netko hoće primiti i da ima netko tko će ga učiniti (podijeliti). No, budući da je u sakramentima posrijedi čin u ime Crkve, služitelj sakramenta mora izvršiti nakanu Crkve koja uvijek djeluje u Kristovo ime. Za valjanu podjelu sakramenata nužna je, dakle, nakana služitelja sakramenta. Jedan od crkvenih sabora, onaj firentinski, kaže: “Svi ovi sakramenti sastoje se od tri dijela: od tvari kao materije, od riječi kao forme i od služitelja koji dijeli sakrament s nakanom činiti ono što Crkva čini. Ako je dan od toga nedostaje, sakrament se ne događa.“ Iako valjanost sakramenta ovisi o nakani služitelja, ipak snaga sakramenta nije nužno vezana uz svetost onoga koji ga podjeljuje. Istina, najbolje bi bilo da služitelj sakramenta ne vrši samo vanjski obred nego da njegova radnja bude sasvim u skladu s otajstvom koje se u tom trenutku događa. Služitelj sakramenta bi se apostolskom revnošću trebao uključiti u posvetni proces i dijeljenjem sakramenata izraziti svoju molitvu za posvećenje primaoca. Zato bi najbolje bilo da on živi i u punom smislu čini što Crkva čini. Međutim, kao minimalno zahtjeva se da se služitelj sakramenta pridruži vidljivoj Crkvi time što će bar sakramentalnu radnju učiniti s nakanom koju čini Crkva. “Služba svetoga reda ili ministerijalno svećeništvo u službi je krsnom svećeništvu. Ono jamči da, u sakramentima, upravo Krist djeluje po Duhu Svetome za Crkvu. Spasenjsko poslanje od Oca povjereno utjelovljenom Sinu, povjereno je apostolima i po njima njihovim nasljednicima: oni primaju Duha Isusova da djeluju u njegovo ime i u njegovoj osobi. Zaređeni službenik je, dakle, sakramentalna veza koja povezuje liturgijski čin s onim što su rekli i učinili apostoli i, po njima, s onim što je rekao i izvršio Krist, izvor i temelj sakramenta.“ (KKC 1120) Zato isto tako se može reći da za valjano dijeljenje sakramenata nije nužno da služitelj sakramenta osobno vjeruje u otajstvo i značenje crkvenih sakramenata. Podijeljeni sakrament je zaista čin Crkve i stoga valjan ako onaj koji ga prima hoće da se izvrši vidljiva radnja Crkve. I tako učinjen sakrament vrijedi kod vjernika koji ga je primio jer Krist djeluje u svojim sakramentima. Stoga je kod primatelja sakramenata potrebna iskrena nakana za susret s Kristom da bi se dogodio taj sakramentalni susret između vjernika i Krista. Stoga je kao minimum nužno htijenje dotičnog primatelja sakramenta da se izvrši sakramentalni obred Crkve. Dakle, nužnost nakane za valjanost sakramenta dolazi otud što primanje sakramenta mora biti ljudski čin, koji zahtjeva barem minimalno zalaganje vjernika. Takav sakrament ujedno postaje osobni izraz primateljeve čežnje za milošću Božjom. “Crkva slavi otajstvo svog Gospodina 'dok on ne dođe' i dok Bog ne bude 'sve u svemu' (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija teži k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: 'Marana tha!' (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridružuje Isusovoj želji: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva već prima zalog svoje baštine, već ima udjela u vječnom životu, 'iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista' (Tit 2,13). 'I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' (...) Dođi, Gospodine Isuse!' (Otk 22,17-20)“ (KKC 1130). III. SEDAM SAKRAMENATA CRKVE Sakramente Novog Saveza ustanovio je Isus Krist. Ima ih sedam i to su: Krštenje, Potvrda, Euharistija, Pokora (ispovijed), Bolesničko pomazanje, Sveti Red i Ženidba. Sedam sakramenata Crkve tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života svakog kršćanina. Po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života kršćana. Slijedeći tu analogiju najprije ćemo izložiti tri sakramenta kršćanske inicijacije (Krštenje, Potvrda, Euharistija), potom sakramente ozdravljenja (Ispovijed i Bolesničko pomazanje) i konačno sakramente koji su u službi zajedništva i poslanja vjernika (Sveti Red i Ženidba). I tako ćemo moći vidjeti kako sakramenti tvore organizam u kojem svaki pojedini sakrament ima svoje životno mjesto. U tom organizmu Euharistiji pripada jedinstveno mjesto kao “sakramentu nad sakramentima“ (usp. Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 1). “Svi su drugi sakramenti usmjereni prema njemu kao svojem cilju.“ (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae III, 65, 3) A. SAKRAMENTI KRŠĆANSKE INICIJACIJE Sva ljudska društva poznaju proces prerastanja u zrelu, odgovornu osobnost, proces koji omogućuje čovjeku da bude odrastao i kao takav sposoban obnašati najrazličitije funkcije unutar zajednice kojoj pripada. Taj se proces zove uvođenje ili inicijacija. Pojedini znakoviti momenti unutar toga procesa bili su različito obilježeni u raznim kulturama i civilizacijama kroz povijest naroda i čovječanstva. Tako prijelaz iz puberteta u mladenaštvo obično je praćen podjelom određenih simbola, znakova, gesta, kroz koje se izražava da čovjek napušta djetinjstvo, neodgovornost, apsolutnu oslonjenost na roditelje, te biva punopravnim članom odgovornog sloja dotičnoga društva, kojemu se povjerava njegov prosperitet u najrazličitijim oblicima života. Slično vrijedi i u vjerskom pogledu kada se govori o sakramentima inicijacije. Primanjem tih sakramenata ljudsko biće postaje punopravnim i odgovornim članom svoje vjerske zajednice, odnosno zajednice vjernika Kristovih koju zovemo Crkva. “Sakramentima kršćanske inicijacije, tj. Krštenjem, Potvrdom i Euharistijom, postavljaju se temelji cjelokupnoga kršćanskog života. 'Učešće na božanskoj naravi, što je ljudima darovano milošću Kristovom, podrazumijeva stanovitu analogiju s početkom, rastom i održavanjem naravnog života. Pošto su vjernici krštenjem rođeni na novi život, utvrđeni su u njemu po sakramentu potvrde i primaju u Euharistiji kruh vječnoga života. Tako po sakramentima kršćanske inicijacije primaju sve više i više bogatstva božanskoga života i napreduju prema savršenstvu ljubavi'.“ (KKC 1212) I. - KRŠTENJE: SAKRAMENT KRSTA  Od prvih kršćanskih vremena Krst se naziva “sakramentom vjere“. Za čovjeka kao biće sposobno osobno odlučivati krst je bio završni čin procesa postajanja kršćaninom. “Sveti Krst je temelj cijeloga kršćanskoga života, ulaz u život Duha (vitae spiritualis ianua) i vrata koja otvaraju pristup drugim sakramentima. Po krštenju smo oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji, postajemo Kristovi udovi i pritjelovljeni smo Crkvi te bivamo dionici njezina poslanja: 'Krštenje je sakrament preporođenja vodom i riječju.'“ (KKC 1213) Potrebno je također zaustaviti se i na samom imenu ovoga sakramenta. Riječ krstiti, hrvatski prijevod latiniziranog grčkog pojma bapto i baptizo, znači “uroniti u vodu, okupati“. Sam pak hrvatski glagol krstiti ima zacijelo u korijenu riječ Krist (krst, krštenje, kršćanin, staroslavenski krist-jan). “Grčka riječ baptizein – odakle latinski izraz baptismus – znači “uroniti“, “uranjati“. Uranjanje u vodu – što je središnji obred krštenja – označuje ukop katekumena u smrt Krista, odakle on ustaje, po uskrsnuću s Njime, kao stvorenje. “U hrvatskom i drugim slavenskim jezicima riječ krstiti (krst, krštenje) pobliže znači: unijeti u Krista, učiniti (nekoga) Kristovim.“ (KKC 1214) Zato krstiti učiniti sličnim Kristu, ucijepiti u Krista, Kristu pritjeloviti, pripadati Kristu, učiniti osobu Kristovim sljedbenikom, učenikom, polijevajući ga vodom ili uranjajući ga u vodu. “Ovaj se sakrament također zove i 'kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome' (Tit 3, 5) jer označuje i ostvaruje ono rođenje iz vode i Duha bez kojega nitko 'ne može ući u Kraljevstvo Božje' (Iv 3, 5)“ (KKC 1215) Pošto je čovjek čuo evanđeosku poruku, i nakon što je njome bio rasvijetljen i zahvaćen, ušao je u fazu osobnog obraćenja, koje je praćeno određenom pokorom te odgovorom u vjeri da se želi slijediti Krista izbliza pripadajući njegovoj zajednici vjernika. “'Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh'. Primivši u krštenju Riječ, 'svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka' (Iv 1,9) krštenik tako prosvijetljen (Heb 10, 32) postaje 'sinom svjetlosti' (1 Sol 5,5) i sam 'svjetlost' (Ef 5,8).“ (KKC 1216 a) Zato je krštenje u određenom smislu bilo završetak puta prema Kristu, ali ujedno i početak puta s Kristom; početak vjere kao osnovnog ljudskog usmjerenja prema Bogu. “Krštenje je među Božjim darovima najljepši i najdivniji (...). Nazivljemo ga darom, milošću, pomazanjem, prosvjetljenjem, odjećom neraspadljivosti, kupelji preporođenja, pečatom, i svime onim što je najdragocjenije. Dar je, jer se podjeljuje onima koji ništa ne donose; milost, jer se čak daje i onima koji su krivnjom opterećeni; Krštenje (= uronjavanje), jer se u vodi pokapa grijeh; pomazanje, jer je sveto i kraljevsko (takvi su oni koji su pomazani); prosvjetljenje, jer je ižaravajuće svjetlo; odjeća, jer prekriva našu sramotu; kupelj, jer nas pere; pečat, jer nas čuva i znak je Božjega gospodstva. (Sv. Grgur Nazijanski, Orationes, 40, 3 – 4 : PG 36, 361 C) (KKC 1216 b) 1. Krštenje u naumu spasenja Pralikove sakramenta krštenja imamo već u događajima Staroga Zavjeta. “U bogoslužju Vazmene noći, pri blagoslovu krsne vode, Crkva vrši svečan spomen velikih događaja povijesti spasenja koji su mu predoznačili krsno otajstvo: 'Bože, tvoja nevidljiva moć čudesno djeluje u svetim otajstvima. Ti si izabrao vodu da označiš blagodat krštenja'. (Rimski misal, Vazmeno bdijenje: blagoslov krsne vode).“ (KKC 1217) “Već od postanka svijeta voda, skroman i divan stvor, vrelo je života i plodnosti. Sveto pismo promatra kako se nad njom nadvija Duh Božji (Post. 1,2): 'Bože, Tvoj je Duh u počecima svijeta lebdio nad vodama, da joj dade moć posvećivanja'. (Rimski misal, isto)“ (KKC 1218) “U Noinoj korablji, 'u kojoj nekolicina, tj. osam duša, bi spašena vodom" (1 Pt 3,20), Crkva je vidjela prasliku spasenja po krštenju: 'Bože, ti si općim potopom označio novo rođenje, kad je ista voda potopila grešne i spasila pravedne'.(Rimski misal, isto)“ (KKC 1219) Ako pitka izvor voda označuje život, morska gorka voda je simbol smrti. Stoga voda predoznačuje i otajstvo križa po kojem nam je došao život i spasenje. Po toj simbolici, krštenje označuje zajedništvo sa smrću Kristovom u kojoj smo i mi umrli starom čovjeku grijeha i zla. “Osobito prijelaz kroz Crveno more, kao čin zbiljskog oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva, naviješta ono oslobođenje što se ostvaruje krstom: Bože, ti si Abrahamove sinove oslobodio od Faraonova ropstva i kroz Crveno more po suhu proveo, da predoznačiš kršćanski narod. (Rimski misal, isto) (KKC 1221) Napokon, krštenje je predoznačeno i prijelazom preko Jordana, po kojemu je Narod Božji primio u posjed zemlju obećanu Abrahamovu potomstvu, što je slika vječnoga života u kraljevstvu nebeskome. Obećanje te baštine ispunjava se u Novome Savezu. “Svi pralikovi Staroga saveza nalaze ispunjenje u Isusu Kristu. On je javno djelovanje započeo pošto ga je u Jordanu sveti Ivan Krstitelj krstio. A poslije uskrsnuća učenicima je povjerio poslanje: 'Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!' (Mt 28,19-20).“ (KKC 1223) Gospodin se dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju pokore i obraćenja određenom za grješnike, “da ispuni svu pravednost“ (Mt 3,15) pred Bogom. Taj Isusov čin očituje njegovo “poniženje“ (usp. Fil 2,7) pred Bogom i ljudima. Duh Božji koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama silazi sada na Krista u času njegova krštenja, nagovješćujući novo stvaranje, a Otac obznanjuje Isusa svim ljudima kao svoga “ljubljenog Sina“ (usp. Mt 3,16-17) kojega treba slušati. “Svojim Vazmom Krist je svim ljudima otvorio izvore krštenja. On je o svojoj muci što će je podnijeti u Jeruzalemu govorio kao o 'krštenju' kojim se sam treba krstiti (usp. Mk 10,38; Lk 12,50). Krv i voda koji su provreli iz otvorenog boka raspetog Isusa praslika su krštenja i euharistije, sakramenata novog života. Otad je moguće "roditi se iz vode i Duha" i tako ući u Kraljevstvo Božje (usp. Iv 3,5).“ (KKC 1225) Već od prvih dana svoga postojanja Crkva je svima onima koji su u vjeri prigrlili Isusa Krista, za svojega Otkupitelja i Spasitelja podjeljivala sakrament krštenja. Crkva je uvijek vjerovala da se sakramentom krštenja opraštaju kršteniku grijesi te da on dobiva udio u Kristovoj pobjedi nad smrću. Isto tako po sakramentu krštenja kršćanin postaje član Crkve, Kristove žive zajednice. “Već je na dan Pedesetnice Crkva slavila i dijelila sveto krštenje. Petar je, naime, potresenom mnoštvu u svojoj propovijedi poručio: 'Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Duha Svetoga' (Dj 2,38). Apostoli i njihovi suradnici dijelit ce krštenje svakome koji vjeruje u Isusa: Židovima, bogobojaznima i poganima. Krštenje je tako uvijek tijesno povezano s vjerom: 'Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!', izjavljuje sveti Pavao svome tamničaru u Filipima. Izvještaj nastavlja kako se tamničar 'odmah krstio - on i svi njegovi' (Dj 16,31-33).“ (KKC 1226) Prema nauku svetog Pavla apostola, po krštenju vjernik ulazi u zajedništvo smrti Kristove: s Kristom biva suukopan i s njime biva suuskrišen. “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što je Krist slavom Očevom bio uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6,3-4) Krštenici su se “Kristom zaodjenuli“ (Gal 3,27) i postali su nova stvorenja. I, po Duhu Svetome, krštenje je kupelj koja čisti, posvećuje i opravdava. (usp. 1 Kor 6,11; 12,13) “Krštenje je dakle kupelj vode u kojoj 'nepropadljivo sjeme' Riječi Božje izvodi svoj životvorni učinak. Sveti Augustin će reći o krštenju: 'Tvarnoj osnovi pridolazi riječ, i nastaje sakrament'. (Sv. Augustin, In Evangelium Johannis tractatus, 80, 3, - Accedit verbum et elementum, et fit sacramentum)“ (KKC 1228) 2. Slavlje sakramenta Krštenja U mnogim religijama nema krštenja, ali ima nešto slično. Tako, recimo, u židovstvu i islamu postoji obrezanje kao čin po kojem osoba postaje članom zajednice. Ono je prvi stupanj inicijacije, svečani uvod u nju; obično se, ali ne i nužno, podjeljuje u sakralnom prostoru, bogomolji. Obred obavlja predvodnik vjerske zajednice, ali ima trenutaka kada to može i bilo koji drugi član, pa i netko tko ne pripada ako ima nakanu činiti ono što vjerska zajednica razumije pod tim činom. Tako je i kod nas kršćana. U normalnim okolnostima krštenje podjeljuje svećenik. Ali u izuzetnim slučajevima krštenje mogu podijeliti i roditelji, braća, sestre, rodbina, bilo koji kršćanin, pa i nekršćanin. Te izuzetne okolnosti su opasnost po život, neizvjesnost kada će i da li će doći predvodnik vjerske zajednice i slično. “Redoviti službenici krštenja jesu biskup i svećenik, u latinskoj Crkvi također i đakon. U slučaju nužde može krstiti svatko, čak i nekrštena osoba, uz uvjet da ima pritom potrebnu nakanu. Potrebna nakana je u tome da želi učiniti ono sto čini Crkva kada krsti, i primijeniti trojstvenu krsnu formulu. Razlog za tu mogućnost vidi Crkva u Božjoj volji sveopćeg spasenja i u nužnosti krštenja za spas.“ (KKC 1256) Pri tome nisu najvažnije pojedinosti u izvođenju obreda, kojih je mnogo, nego neizostavnost “materije“ i “forme“ sakramenta. Dakle, ne može se krstiti bez čiste vode i ne izgovarajući riječi koje su vezane uz materiju; u ovom slučaju: “N. N., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ “Već od apostolskih vremena, da netko postane kršćanin mora proći određeni put i inicijaciju u više stupnjeva. Taj se put može proći brže ili sporije. Međutim uvijek mora sadržavati neke bitne elemente: navještaj Riječi, prihvaćanje evanđelja, što uključuje obraćenje, ispovijest vjere, krštenje, izljev Duha Svetoga, pristup euharistijskom zajedništvu.“ (KKC 1229) Ova kršćanska inicijacija je kroz vjekove i prema prilikama imala vrlo različite oblike. U prvim stoljećima Crkve kršćanska inicijacija je imala dugo razdoblje katekumenata i niz pripravnih obreda, koji su liturgijski označavali put katekumenske priprave dovodeći je konačno do samoga slavlja sakramenta inicijacije. Kad je krštenje djece postalo redovit oblik slavlja ovog sakramenta, ono je postalo jedinstven čin koji u sebi vrlo skraćeno sadrži prethodne stupnjeve kršćanske inicijacije. Tako po svojoj naravi krštenje djece zahtjeva katekumenat poslije krštenja. Nije riječ samo o nekoj potrebi pouke poslije krštenja, nego o nužnom razvitku krsne milosti u tijeku osobnoga rasta djeteta. “Danas, dakle, u svim latinskim i istočnim obredima kršćanska inicijacija odraslih počinje ulaskom u katekumenat, a vrhunac dostiže u jedinstvenom slavlju triju sakramenata krštenja, potvrde i euharistije. U crkvama istočnog obreda kršćanska inicijacija djece počinje krštenjem na koje se neposredno nadovezuje potvrda i euharistija. U rimskom obredu inicijacija se nastavlja godinama kateheze da se dovrši kasnije potvrdom i euharistijom, vrhuncem kršćanske inicijacije.“ (KKC 1233) 3. Obred Krštenja Smisao i milost sakramenta krštenja jasno se očituje u obredima njegova slavlja. Zato je potrebno da vjernici pažljivim sudjelovanjem prate radnje i riječi samoga slavlja da bi bili upućeni u bogatstvo koje sakrament označuje i ostvaruje u novokršteniku. “Znak križa na početku ističe pečat Krista na onome koji će mu upravo pripasti te označuje milost otkupljenja koju nam je Krist svojim križem zaslužio.“ (KKC 1235) “Navještaj Riječi Božje objavljenom istinom prosvjetljuje i pripravnike i zajednicu potičući odgovor vjere neodvojiv od krštenja. Krštenje je, naime, na osobit način 'sakrament vjere' jer je sakramentalni ulaz u život vjere.“ (KKC 1236) Budući da krštenje označuje oslobođenje čovjeka od grijeha i od đavla, začetnika grijeha, nad pripravnikom se izgovara otklanjanje ili egzorcizam. Zatim krstitelj kandidata maže katekumenskim uljem ili polaže na njega ruku; potom se ovaj izričito odriče sotone. Tako pripravljen može ispovjediti vjeru Crkve kojoj će krštenjem biti povjeren kao njezin punopravni član. “Krsna se voda posvećuje posebnom molitvom, epiklezom, u samom krsnom slavlju ili u vazmenoj noći. Tom molitvom Crkva od Boga moli da po njegovu Sinu siđe na vodu sila Duha Svetoga, da se oni koji ce njome biti kršteni 'rode iz vode i Duha' (Iv 3,5).“ (KKC 1238) “Potom slijedi bitni obred sakramenta: krštenje u pravom smislu, koje označuje i izvodi umiranje grijehu i ulazak u život Presvetoga Trojstva suobličenjem s Kristovim vazmenim otajstvom. Najznakovitije biva krštenje trostrukim uranjanjem u krsnu vodu. Međutim već od starine može biti podijeljeno i trostrukim polijevanjem vode na krštenikovu glavu.“ (KKC 1239) “U latinskoj Crkvi službenik uz trostruko polijevanje izgovara rijeci: 'I., ja te krstim u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. U istočnim liturgijama katekumen je okrenut prema Istoku, a svećenik govori: 'Sluga Božji I., krsti se u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga'. Na zaziv svake od osoba Presvetog Trojstva on ga uranja u vodu i pridiže.“ (KKC 1240) Pomazanje svetom krizmom, od biskupa posvećenim mirisnim uljem, označuje dar Duha Svetoga novokršteniku. Krštenik je postao kršćanin, tj. 'pomazanik' Duhom Svetim i, pritjelovljen je Kristu, od Boga pomazanom za svećenika, proroka i kralja. “U bogoslužju istočnih Crkvi pokrsno je pomazanje sakrament krizme (potvrde). U rimskoj liturgiji ono nagoviješta drugo pomazanje krizmom koje će izvršiti biskup. Sakrament potvrde na neki način "potvrđuje" i dovršuje krsno pomazanje.“ (KKC 1242) Bijela haljina označuje nevinost koju je krštenik zadobio krštenjem po kojem se “Kristom zaodjenuo“ (Gal 3,27), jer je s Kristom uskrsnuo na novi život. Svijeća, zapaljena na uskrsnoj svijeći, označuje da je Krist novokrštenika prosvijetlio svojom božanskom svjetlošću. Tako su krštenici u Kristu postali “svjetlost svijeta“ (Mt 5,14). Novokrštenik je postao dijete Božje u jedinorođenome njegovu Sinu Isusu Kristu te smije moliti molitvu djece Božje: “Oče naš“. “Euharistijska prva pričest. Postavši dijete Božje, zaodjeven svadbenom haljinom, novokrštenik se privodi 'gozbi Jaganjčevoj' gdje prima hranu novoga života, Kristovo Tijelo i Krv. Istočne Crkve čuvaju živu svijest o jedinstvu kršćanske inicijacije dijeleći svetu pričest svim novokrštenicima i potvrđenicima, čak i maloj djeci, sjećajući se Gospodinove riječi: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14). Latinska Crkva koja dopušta pristup svetoj pričesti samo onima koji su došli do dobi razuma, otvorenost krsta prema euharistiji izražava time što novokršteno dijete privodi k oltaru za molitvu Očenaš.“ (KKC 1244) “Svečani blagoslov dovršuje krsno slavlje. Kod krštenja novorođenih osobito mjesto zauzima blagoslov majke.“ (KKC 1245) 4. Tko može biti kršten? “Krštenje može primiti svaki čovjek i samo čovjek koji još nije kršten.“ (KKC 1246) a) Krštenje odraslih osoba Krštenje odraslih bila je uobičajena praksa od početka Crkve tamo gdje se evanđelje tek počelo naviještati. Katekumenat ili priprava za krštenje je u tom slučaju nužan i važan. Uvođenjem u vjeru i u kršćanski život katekumenat mora čovjeka pripraviti za primanje Božjeg dara u krstu, potvrdi i euharistiji. Odrasle se osobe krštavalo tek nakon duge i sustavne priprave u sklopu katekumenata, odnosno procesa uvođenja u kršćanstvo. Katekumenat je trajao od nekoliko tjedana do nekoliko godina, a sastojao se od navještaja radosne vijesti, sustavne pouke, molitava, različitih obreda (polaganje ruku, egzorcizmi) te sustavne praktičke provjere kandidata za kršćanstvo. “Katekumenat, ili formacija katekumenâ, ima za cilj omogućiti ovima da, odgovarajući na Božju inicijativu, u jedinstvu s jednom crkvenom zajednicom, dovedu do zrelosti svoje obraćenje i vjeru. Riječ je o odgoju za cjeloviti kršćanski život kojim se učenici združuju sa svojim Učiteljem Kristom. Neka se, stoga, katekumeni (...) upute u otajstva spasenja i u vježbanje u evanđeoskom načinu života, i neka se svetim obredima - koji se imaju postupno obaviti - uvedu u život vjere, liturgije i ljubavi naroda Božjega.“ (KKC 1248) “Katekumeni su 'već povezani s Crkvom, već su ukućani Kristovi, a nerijetko već provode život vjere, ufanja i ljubavi'. 'Majka Crkva ih već ljubi kao svoje i za njih se brine'.“ (KKC 1249) S vremenom, kad je kršćanstvo steklo pravo građanstva, pa postalo i državna vjera (4. stoljeće), katekumenat kao praksa biva sve rjeđi, a priprava za uvođenje u kršćanstvo sve više pripada obitelji umjesto nekoj zasebnoj crkvenoj odgojnoj ustanovi. b) Krštenje djece Običaj krstiti malu djecu drevna je predaja Crkve. Već od ranih početaka Katolička Crkva postoje dokazi da su se krštavala i djeca i to obično prigodom pokrštavanja cijele obitelji. Izričito je posvjedočena od drugog stoljeća. Ipak je vjerojatno da su se već od početka apostolskog “propovijedanja“, kada bi cijeli “domovi“ primali krštenje, pritom krštavala i djeca. Međutim, kasnije se počelo postavljati pitanje o smislu krštavanja djece. Naime, krštenje je svjestan, hotimičan čin, odluka koja podrazumijeva vjeru i nakanu da se živi kršćanski. A sve to, dakako, ne može se zahtijevati od netom rođene ili sasvim malene djece. Pa kako onda dijete može prihvatiti da bude kršćanin? Takva i slična pitanja počela su se odnedavna sve glasnije postavljati i u samoj Katoličkoj Crkvi u naše doba, a neki su čak zaključili kako djecu treba pustiti da odrastu i da onda sami odluče žele li biti kršćani. U čemu je stvarni problem? U tome što krštenje podrazumijeva vjeru i osobno opredjeljenje, ali ipak nije plod vlastite vjere il nagrada za nju. Božje sinovstvo je čisti Božje dar i zato ni kod odrasle osobe ne može biti posljedica osobne vjere niti učinak neke vlastite zasluge. Stoga kršćanska tradicija smatra kako to sinovstvo ne treba uskraćivati djetetu makar ono ne bilo sposobno u samome trenutku krštenja osobno prihvatiti taj dar niti dati dokaz svoje osobne vjere. “Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.“ (KKC 1250) “Kršćanski će roditelji priznati kako ova praksa odgovara i njihovoj ulozi hranitelja života što im ga je Bog povjerio.“ (KKC 1251) Živeći nakon krštenja u zajedništvu vjernika (roditelji, rodbina, kršćanska zajednica) dijete će postati vjernik u punom smislu riječi kako to Bog i Crkva od njega traže. c) Vjera i Krst Promatrajući povezanost vjere i krsta dolazi se, s obzirom na krštenje djece, do temeljne postavke, koja glasi: Crkva može, smije i treba krštavati djecu, jer je krštenje nezasluženi dar Božji te je u isto vrijeme suživota s Kristom. “Krst je sakrament vjere. A vjeri je potrebna zajednica vjerujućih. Svaki vjernik može vjerovati jedino unutar vjere Crkve. Vjera koja se traži za krštenje nije još savršena i zrela vjera; ona je začetak koji treba da se dalje razvija. Katekumenu ili njegovu kumu postavlja se pitanje: 'Što tražiš od Crkve Božje?' I on odgovara: 'Vjeru!'“ (KKC 1253) A to znači da Crkva smije krstiti dijete samo ako postoji vjerojatnost da će se oni koji su zaduženi za nj (roditelji, kumovi, rodbina) brinuti da se takav krštenik uputi u vjeru te da će mu se tako zajamčiti mogućnost rasta i dozrijevanja u njoj. “Svim krštenicima, djeci ili odraslima, potreban je poslije krštenja rast u vjeri. Upravo zato Crkva svake godine slavi u vazmenoj noći obnovu krsnih obećanja. Priprava na krštenje dovodi tek do predvorja novoga života. Krštenje je vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire sav kršćanski život.“ (KKC 1254) U trenutku krštenja Gospodin će u djetetu usaditi klicu žive vjere, nepoljuljane nade i djelotvorne ljubavi koja će zaživjeti ako je ljudi budu hranili, njegovali i štitili. Kad počinje taj proces rasta u vjeri? Da ne bude zabune, može se čak reći i prije nego što dijete ugleda svjetlo dana u svojoj kršćanskoj obitelji. Njegovi kršćanski roditelji, vezani obećanjem vjere i sponom ljubavi, prihvaćaju svoj bračni suživot kao radost i dar Božji, koji – upravo zato što je natopljen ljubavlju, a ona pak hranjena vjerom – nužno rađa novi život. U takvom ozračju govor o vjeri nije rijetkost. Naprotiv, ona nadahnjuje, krijepi, podržava, nosi i bračnu vezu i sve što iz nje proizlazi. Kada su vjernici roditelji, na toj zajedničkoj osnovi gradi se i vjera njihova potomstva. Čin krštenja bit će tek trenutak kada ta svijest izlazi na površinu i biva javno potvrđena. U isto vrijeme, to će biti lijep, nezaboravan obiteljski blagdan u kojemu vanjština (darovi, jelo), ne smije zakriti ono glavno, sam sakrament krštenja koji će biti podijeljen u krilu zajednice, u svetištu gdje se svakog tjedna okuplja cijela župna obitelj. “Pomoć roditelja vrlo je važna za razvoj krsne milosti. Tu je važna i uloga kuma ili kume, koji, stoga, trebaju biti postojani vjernici, sposobni i spremni pomoći novokršteniku, djetetu ili odraslome, na putu kršćanskog života. Njihova je zadaća prava crkvena služba (officium). Dio odgovornosti u razvoju i očuvanju milosti primljene krštenjem snosi i sva crkvena zajednica.“ (KKC 1255) 5. Nužnost Krsta Budući da je Krist umro za sve ljude i da je konačni čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to potpuno ostvarenje samoga sebe u Bogu, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je samo Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu Kristovu i da se spase. Zato Crkva naučava da svaki čovjek koji, ne poznavajući Kristovo Evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krštenja, izričito poželjeli da budu kršteni. “Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10,14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.“ (KKC 1261) A što se tiče katekumena koji umru prije krštenja, Crkva naučava da njihova izričita želja da ga prime, sjedinjena s kajanjem za grijehe i s ljubavlju prema Bogu, jamči im spasenje koje nisu koje nisu mogli primiti po sakramentu. “Oduvijek je Crkva čvrsto uvjerena da su svi koji su podnijeli smrt radi vjere, premda nisu primili krštenje, kršteni svojom smrću za Krista i s njime. To krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.“ (KKC 1258) Iz svega rečenog se vidi da bez krštenja nema spasenja, jer je krštenje rođenje na novi život u Kristu. Po Gospodnjoj volji ono je nužno za spasenje, kao i sâma Crkva u koju krštenje uvodi. “Sâm Gospodin tvrdi kako je krštenje nužno za spasenje. Stoga je zapovjedio učenicima da naviještaju evanđelje i da krste sve narode. Krštenje je nužno za spasenje onih kojima je evanđelje naviješteno te koji su imali mogućnost da zatraže sakrament. Crkva ne pozna drugog sredstva osim krštenja da zajamči ulazak u vječno blaženstvo; zbog toga pazi da ne zanemari poslanja što ga je primila od Gospodina, tj. da 'iz vode i Duha nanovo rađa' sve koji mogu biti kršteni. Bog je spasenje vezao uz sakrament krsta, ali on sâm nije vezan svojim sakramentima.“ (KKC 1257) 6. Krsna milost Vidljivim znakovima sakramentalnog obreda krštenja simbolički se označuju različiti krsni učinci u čovjeku. Uranjanje u vodu krštenika upozorava na smrt i čišćenje od grijeha, ali također na obnavljanje i novo rođenje u Kristu. Dakle, dva poglavito krsna učinka u kršteniku jesu očišćenje od grijeha i novo rođenje u Duhu Svetome. “Krštenjem se opraštaju svi grijesi, tj. istočni grijeh i svi osobni grijesi kao i sve kazne za grijehe. U onih, naime, koji su preporođeni ne ostaje ništa što bi ih priječilo da uđu u Kraljevstvo Božje, ni Adamov grijeh, ni osobni grijeh, ni posljedice grijeha, od kojih je najteža upravo odvojenost od Boga.“ (KKC 1263) Ipak u krštenima i nakon krštenja ostaju vremenite posljedice grijeha kao što su trpljenje, bolest, smrt ili slabosti vezane uz život, kao što su karakterne slabosti; zatim sklonost na grijeh, koju predaja nazivlje požudom ili slikovito “klicom (izvorom) grijeha“ (“formes peccati“). Budući da je požuda ostavljena u nama radi kušnje, ona ne može škoditi onima koji na nju ne pristaju i koji joj se hrabro odupiru milošću Kristovom. “Krštenje ne samo da čisti od svih grijeha, nego novokrštenika čini 'novim stvorom' (2 Kor 5,17), posinjenim sinom Božjim koji postaje 'zajedničarom božanske naravi' (2 Pt 1,4), Kristovim udom, s njime subaštinikom (Rim 8,17), i hramom Duha Svetoga.“ (KKC 1265) “Presveto Trojstvo daruje kršteniku: posvećujuću milost, milost opravdanja, koja ga - po bogoslovnim krepostima osposobljuje da vjeruje u Boga, da se ufa u njega i da ga ljubi; po darovima Duha Svetoga daje mu da može živjeti i djelovati pod utjecajem Duha Svetoga; - po moralnim krepostima omogućuje mu da raste u dobru. Prema tome, sveukupni organizam kršćanskoga nadnaravnog života nalazi svoje korijene u krštenju.“ (KKC 1266) Po krštenju postajemo također i udovi Kristova Tijela. Tako nas krštenje pritjelovljuje Kristu i njegovoj Crkvi. Na taj se način iz krstionice rađa jedinstveni narod Božji, narod novoga saveza koji nadilazi sva naravna i ljudska ograničenja naroda i kultura, rasa i spola: “… u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni…“ (1 Kor 12,13) “Krštenici tako postaju 'živo kamenje' i ugrađuju se u 'duhovni Dom za sveto svećenstvo' (1 Pt 2,5). Oni po krštenju imaju udjela u Kristovu svećeništvu, u njegovom proročkom i kraljevskom poslanju; oni su 'rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni" da naviještaju 'silna djela Onoga' koji ih iz 'tame pozva k svojemu divnom svjetlu' (1 Pt 2,9). Krštenje daje udioništvo u općem svećeništvu vjernika.“ (KKC 1268) “Postavši udom Crkve krštenik više ne pripada sebi (1 Kor 6,19), nego onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je pozvan da bude drugima podložan, da im služi u zajedništvu Crkve, da bude 'poslušan i podložan' glavarima Crkve (Heb 13,17) te ih susreće s poštovanjem i ljubavlju. Kao što krštenje donosi odgovornosti i dužnosti, isto tako krštenik ima prava u krilu Crkve: pravo primati sakramente, hraniti se riječju Božjom i računati na druge duhovne pomoći Crkve.“ (KKC 1269) Svi krštenici, “preporođeni za sinove Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su primili od Boga preko Crkve“ (LG 11) i sudjelovati u apostolskoj i misionarskoj djelatnosti naroda Božjega oko širenja evanđelja Kristova u svijetu. Krštenje je također temelj zajedništva među svim kršćanima, pa i onima koji još nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Svi oni koji vjeruju u Krista i koji su valjano kršteni, nalaze se u nekom, mada ne savršenom, zajedništvu s Katoličkom Crkvom te ih sinovi Katoličke Crkve zasluženo priznaju za braću u Gospodinu. “Krštenje je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni.“ (II. Vatikanski Sabor, Unitatis redintegratio, 22) Krštenje utiskuje kršteniku u dušu neizbrisiv duhovni biljeg ili karakter, koji vjernika posvećuje za bogoslužje kršćanske vjere. Zbog toga pečata krštenje se može samo jedanput primiti u životu i ne može se više nikada ponoviti. “Po krštenju pritjelovljen Kristu, krštenik je Kristu suobličen. Krštenje obilježuje kršćanina neizbrisivim duhovnim biljegom (character) pripadnosti Kristu. Taj se pečat ne da izbrisati nikakvim grijehom, pa ni onda kada grijeh priječi da krštenje donese plodove spasenja. Podijeljeno jednom zauvijek, krštenje se ne može ponoviti.“ (KKC 1272) “Po krstu pritjelovljeni Crkvi, vjernici primaju sakramentalni biljeg koji ih posvećuje za kršćansko bogoštovlje. Krsni pečat kršćane osposobljuje i obvezuje na služenje Bogu živim sudjelovanjem u svetom bogoslužju Crkve te 'na izvršavanje njihova krsnog svećeništva svjedočanstvom sveta života i djelotvorne ljubavi'.“ (KKC 1273) “'Gospodnji biljeg' jest pečat kojim nas je Duh Sveti obilježio 'za Dan otkupljenja' (Ef 4,30). 'Krštenje je pečat za vječni život'. Vjernik koji 'pečat čuva' do kraja, tj. koji ostane vjeran zahtjevima svoga krštenja, moći ce preminuti 'obilježen znakom vjere', s vjerom svoga krštenja, iščekujući blaženo gledanje Boga – kao dovršenje vjere – i u nadi uskrsnuća.“ (KKC 1274) II. POTVRDA I SAKRAMENT POTVRDE  Krštenje, Euharistija i Potvrda čine sakramente kršćanske inicijacije – uvođenje u cjelovit kršćanski život. Nema potpunog kršćanina ako nije primio sva tri ova sakramenta. “Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament Potvrde tvori cjelinu 'sakramenata kršćanske inicijacije', jedinstvo koje treba čuvati. Vjernicima treba zato tumačiti kako je primanje ovog sakramenta nužno za utvrđenje krsne milosti. 'Po sakramentu Potvrde krštenici se još savršenije vežu uz Crkvu, obdaruju se posebnom jakošću Duha Svetoga te su tako obvezniji kao pravi Kristovi svjedoci da riječju i djelom šire i brane vjeru'.“ (KKC 1285) 1. Potvrda u Božjem naumu spasenja Što je bitno za sakrament Potvrde? Bitno je to da su krštenici na poseban način obdareni jakošću Duha Svetoga, božanske osobe koja ih čvrsto veže uz Crkvu da bi kao pravi Kristovi svjedoci, ne samo riječju, nego i djelom živjeli, branili i promicali svoju vjeru. Već u Starom Zavjetu proroci su navijestili da će Duh Gospodnji počivati na Božjem poslaniku, na Mesiji, kako bi mogao ostvariti svoje poslanje. Silazak Duha Svetoga na Isusa dok je bio kršten u rijeci Jordanu bio je za prisutne znak da je On taj Božji poslanik, Mesija, Sin Božji, čija će se cjelokupna misija ostvariti u zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga Otac daje u obilju. “Proroci su u Starom zavjetu navijestili da će Duh Gospodnji počivati na očekivanom Mesiji radi njegova spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan krstio bijaše znak da je on onaj koji ima doći, da je Mesija, Sin Božji. Budući da je bio začet po Duhu Svetom, sav je život i poslanje proveo u potpunom zajedništvu s Duhom Svetim što mu ga je Otac dao 'bez mjere' (Iv 3,34).“ (KKC 1286) Pa ipak ova punina Duha Gospodnjeg neće biti rezervirana samo za Mesiju nego za cijeli mesijanski narod koji će nastati od njega, kome će Krist biti kamen temeljac. Na mnogo mjesta u Evanđelju Krist je obećao svojima da će na njih izliti svoga Duha, obećanje koje je prvi put ostvareno na dan njegova uskrsnuća te posebno svečano na Dan Duhova kada su apostoli ispunjeni Duhom Svetim počeli naviještati veličanstvena djela Božja. A Petar će tom zgodom zasvjedočiti da je silazak Duha Svetoga na apostole znak mesijanskih vremena. Oni koji su povjerovali njihovu pripovijedanju i koji su se krstili, primili su Duha Svetoga. “Ta punina Duha nije imala ostati samo Mesijina, nego se trebala priopćiti i svemu mesijanskom narodu. U više navrata Krist je obećao izljev Duha. To je obećanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv 20,22) i potom, na još jasniji način, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom Svetim apostoli započinju razglašavati 'veličanstvena djela Božja' (Dj 2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti, primili su i oni dar Duha Svetoga.“ (KKC 1287) Od toga vremena pa sve do danas apostoli i njihovi nasljednici su posebnim obredom polaganjem ruku na krštenike, mazanjem svetim uljem te izgovaranjem riječi: “Primi pečat dara Duha Svetoga“ podjeljivali i podjeljuju da Duha Gospodnjega. A učinci toga primljenoga dara u čovjeku su dovođenje do punine krsne milosti, još korjenitije poniranje u božansko sinovstvo, čvršća veza s Kristom, porast darova Duha Svetoga u nama, potpunija veza s Crkvom te posebna snaga Duha Svetoga koja kršćaninu omogućava da odvažno ispovijeda riječju i djelom svoju vjeru u Isusa Krista i da se nikad ne zasrami njegova križa. “'Otad su apostoli, ispunjajući Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrštenicima dar Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, među osnove prve kršćanske pouke ubraja nauk o krštavanju, ali također i o polaganju ruku. Katolička predaja s pravom to polaganje ruku smatra početkom sakramenta potvrde koji u Crkvi čini nekako trajnom milost Pedesetnice'.“ (KKC 1288) “Da bi se jasnije označio dar Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem (krizmom). To mazanje tumači i naziv 'kršćanin', što znači pomazanik, izveden iz imena samoga Krista, koga je 'Bog pomazao Duhom Svetim' (Dj 10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sačuvao se do naših dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje pomašću, ili svetim mirom, tj. "krizmom". Naziv Potvrda na Zapadu ističe u isto vrijeme potvrdu krsta, čime se dovršava kršćanska inicijacija, i učvršćenje krsne milosti, što je sve plod Duha Svetoga.“ (KKC 1289) U prvim stoljećima kršćanstva potvrda je sačinjavala uglavnom jedinstveno slavlje s krštenjem tvoreći s njime, kako kaže sveti Ciprijan “dvostruki sakrament“. Kasnije, zbog učestalosti krštenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povećanja broja župa, čime su se biskupije proširile, nisu više biskupi mogli biti prisutni na svim krsnim slavljima. Budući da se na Zapadu želi biskupu pridržati dovršenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja sakramenta potvrde od krštenja. Istok je, naprotiv, sačuvao jedinstvo tih dvaju sakramenata, tako da potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; međutim i ovdje on to može učiniti samo sa “svetim mirom“ što ga je posvetio biskup. “Praksa istočnih Crkvi jače ističe jedinstvo kršćanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izražava zajedništvo novog kršćanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog jedinstva, njezinog katolištva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim izvorima Kristove Crkve.“ (KKC 1292) 2. Znakovi i obred Potvrde U obredu sakramenta Potvrde treba razmotriti znak pomazanja i ono što pomazanje označuje i utiskuje u čovjeka, tj. duhovni pečat. Prema biblijskom i starodrevnom simbolizmu, pomazanje ima mnogo značenja: ulje je znak obilja i radosti, ono čisti i čini gipkim, znak je ozdravljenja jer liječi udarce i rane, i ono čini da pomazanik zrači ljepotom, zdravljem i snagom. “Sva ta značenja pomazanja otkrivamo u sakramentalnom životu. Pomazanje katekumenskim uljem prije krsta označuje čišćenje i jačanje; pomazanje uljem bolesnih ozdravljenje i okrepu; pomazanje svetom krizmom poslije krsta, u potvrdi i u ređenju, znak je posvećenja. U potvrdi kršćani, tj. pomazanici imaju potpunijeg udjela u poslanju Isusa Krista i u punini Duha Svetoga, kojim je Isus ispunjen, kako bi svim svojim životom širili 'Kristov miomiris'.“ (KKC 1294) Pečat je međutim simbol, raspoznatljivi znak jedne osobe, znak njena autoriteta i vlasti nad nečim. U robovlasničko vrijeme bi se stavljali pečati na robove u znak njihove pripadnosti gospodaru, odnosno vojni vođe su utiskivali svoje znakove na vojnike kako bi se svima dalo na znanje kome pripadaju i čije su vlasništvo. Kršćanski pak pečat jest pečat Duha Svetoga koji nije utisnut u tijelo, nego u ljudsku dušu i kaže da osoba pripada ne nekom svjetovnom vladaru, čija vlast je ograničena na vrijeme, nego Kristu svevladaru kome je Otac sve podložio kako bi mu ljubavlju stajao ne raspolaganju promicanju kraljevstva Božjega među ljudima, kraljevstva pravde i mira, istine života i spasenja. Ali je u isto vrijeme taj pečat Božje obećanje posebne zaštite kršćaninu u trenutku kada je najviše bude trebao. “Potvrđenik ovim pomazanjem prima 'biljeg', pečat Duha Svetoga. Pečat je simbol osobe, znak njezina autoriteta, njezina vlasništva nad određenim predmetima: tako su vojnici bili opečaćeni pečatom svoga vojskovođe i robovi pečatom svoga gospodara; pečat nadalje potvrđuje vjerodostojnost nekog pravnog čina ili neke povelje, što je, u stanovitim uvjetima, čini tajnom.“ (KKC 1295) Sam Krist kaže za sebe da je obilježen pečatom Očevim (Iv 6,27). Na sličan način i kršćanin je obilježen tim pečatom. “Sâm Isus kaže o sebi da ga je Otac opečatio. I kršćani su isto tako opečaćeni: 'Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas je pomazao, on nas je opečatio i u srca naša dao zalog – Duha' (2 Kor 1,21-22). Taj pečat Duha Svetoga znači potpunu pripadnost Kristu, trajno predanje njegovoj službi, ali jednako tako i obećanje božanske zaštite u velikoj kušnji posljednjih vremena.“ (KKC 1296) Posvećenje svete krizme važan je čin koji prethodi slavlju potvrde, a u stanovitom smislu i dio je samoga slavlja sakramenta. Biskup posvećuje svetu krizmu u Misi posvete ulja za svu biskupiju na Veliki četvrtak. Kada se potvrda slavi odijeljeno od krštenja, bogoslužje počinje obnovom krsnih obećanja i ispoviješću vjere potvrđenika. Tako se jasno ističe da se potvrda nadovezuje na krštenje. Kada se pak krsti odrasla osoba odmah po krštenju biva i potvrđena te sudjeluje u Euharistiji. U rimskom obredu biskup nad okupljene potvrđenike širi ruke i pritom moli za izlijevanje Duha Svetoga na one koji će primiti sakrament potvrde. Ta je gesta već od apostolskih vremena znak dara Duha Svetoga. “Potom slijedi bitni obred sakramenta. U latinskom obredu 'potvrda se podjeljuje pomazanjem krizmanim uljem na čelo potvrđenika, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: “Accipe signacalum doni Spiritus Sancti – Primi pečat dara Duha Svetoga“. U istočnim Crkvama, pomazanje svetim mirom biva poslije molitve epikleze, na svim značajnim dijelovima tijela: na čelu, očima, nosu, ušima, usnama, prsima, leđima, rukama i nogama, a svako mazanje prate riječi: “Pečat dara Duha Svetoga.“ (KKC 1300) “Cjelov mira, kojim se sakramentalni obred završava, označuje i očituje crkveno zajedništvo s biskupom i sa svim vjernicima.“ (KKC 1301) 3.Učinci sakramenta Potvrde Krštenje i potvrda stoje u uskoj međusobnoj vezi. U prvoj su Crkvi i podjeljivani zajedno, što je u istočnim Crkvama zadržano do danas. U zapadnoj Crkvi krštenje odraslih također je nerazdvojno povezano s potvrdom, dočim se kod krštenja djece ustalila vremenska odvojenost podjele tih dvaju sakramenata. Čin vjere, ufanja i ljubavi zajedno s pokajanjem preduvjet je za plodno i valjano primanje sakramenta krštenja što se ne može očekivati od male djece. Stoga podjela potvrde u kasnijoj dobi, kad se djeca počinju orijentirati, kada mogu i hoće sama za sebe govoriti, omogućuje da potvrđenik osobno prima svoju vjeru. Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju. Kod krštenja svoga djeteta roditelji polažu vlastitu ispovijest vjere, obećaju da će dijete odgajati u vjeri koju oni ispovijedaju. Kod potvrde se vjera traži od samih potvrđenika, koji su u međuvremenu odrasli u njoj i priznaju je kao svoju. Time ujedno priznaju krštenje što su ga primili kao mala djeca. Potvrda znači jačanje, učvršćivanje vjere. Vjera, što je od krštenja narasla, jača i učvršćuje se jod potvrđenika. To se događa, s jedne strane, tako što Bog osposobljuje čovjeka za odlučan i samostalan kršćanski život, a s druge pak strane, sam čovjek želi razumjeti i prihvatiti kao svoju vjeru u Krista. Što se u dubini krštenja dogodilo treba u potvrdi dalje razvijati i jačati: primamo Duha Svetoga i postajemo punoljetni članovi Crkve. “Iz samog slavlja proizlazi da je učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice.“ (KKC 1302) Prema tome, potvrda pridonosi rastu i produbljenju krsne milosti u čovjeku. Ona nas dublje ukorjenjuje u božansko posinjenje, po kojem govorimo: “ Abba, Oče!“ (Rim 8,15); i čvršće nas sjedinjuje s Kristom. Potvrda umnaža u nama darove Duha Svetoga i usavršuje naš vez s Crkvom. Ona nam priopćuje osobitu snagu Duha Svetoga da, kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikada se ne stidimo njegova križa. “Kao i krst, komu je dovršenje, potvrda se daje samo jednom. Potvrda, naime, utiskuje u dušu neizbrisiv duhovni biljeg, 'karakter', koji označuje daje Isusu Krist kršćanina obilježio pečatom svoga Duha i zaodjenuo ga snagom odozgo da postane njegovim svjedokom.“ (KKC 1304) “'Karakter' usavršuje opće svećeništvo vjernika, koje se prima u krštenju: 'potvrđenik prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi (quasi ex officio)'.“ (KKC 1305) 4. Primatelj Potvrde U latinskoj tradiciji smatra se osnovnom dobi za primanje sakramenta potvrde “dob rasuđivanja“. No u smrtnoj pogibelji treba potvrditi i djecu, čak i ako nisu dostigli dob rasuđivanja. Iako se o potvrdi govori kao “sakramentu kršćanske zrelosti“, ipak se ne smije odrasla dob vjere poistovjetiti s odraslom dobi naravnog rasta, niti zaboraviti da je krsna milost čist i nezaslužen Božji dar kojoj nije potrebno neko “ovjerovljenje“ da bi postala djelotvornom. “Svaka krštena osoba, koja još nije potvrđena, može i treba primiti sakrament Potvrde. Budući da krštenje, potvrda i Euharistija tvore nešto jedinstveno, 'vjernici su obavezni primiti sakrament potvrde pravodobno'. Sakrament krštenja bez potvrde i euharistije je doduše valjan i djelotvoran, ali kršćanska inicijacija ostaje nedovršena.“ (KKC 1306) Priprava za sakrament potvrde treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom i do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskoga života. Zato kateheza u potvrdi treba u potvrđeniku probuditi smisao pripadniku Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici. “Za primanje potvrde potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Dobro je radi očišćenja u vidu primanja dara Duha Svetoga pristupiti sakramentu pokore. Za poučljivo i raspoloživo primanje snage i milosti Duha Svetoga treba se pripremiti predanijom molitvom.“ (KKC 1310) “Kao za krštenje, tako je i za potvrdu prikladno da zbog duhovne pomoći krizmanici potraže kuma ili kumu. Dobro je da kum bude isti kao i kod krštenja da se bolje naglasi jedinstvo dvaju sakramenata.“ (KKC 1311) 5. Služitelj Potvrde Izvorni djelitelj potvrde je biskup. Na Istoku redovito svećenik koji krsti, odmah u jednom te istom slavlju podjeljuje i sakrament potvrde. Međutim on to čini svetom krizmom što ju je prethodno posvetio patrijarh ili biskup. Time se izražava apostolsko jedinstvo Crkve koje se učvršćuje sakramentom potvrde. U latinskoj Crkvi ista se disciplina primjenjuje pri krštenju odraslih ili kad se u puno zajedništvo s katoličkom Crkvom uvodi krštena osoba član druge kršćanske zajednice, u koje sakrament potvrde nije valjan. Nakon čega slijedi sudjelovanje u Euharistiji. Slavlje potvrde za vrijeme euharistijskog slavlja ističe jedinstvo triju sakramenata kršćanske inicijacije. “U latinskom obredu redovito djelitelj potvrde jest biskup. Premda biskup može iz važnih razloga, nekim svećenicima dati ovlast da dijele potvrdu, dobro je ipak da je, radi značenja samog sakramenta, podjeljuje on sam, ne zaboravljajući pritom da je upravo radi toga slavlje potvrde na određeno vrijeme odijeljeno od krštenja. Biskupi su nasljednici apostola koji su primili puninu sakramenta reda. I stoga, kad oni dijele sakrament potvrde, to jasno označuje da je učinak sakramenta da one koji ga primaju tješnje sjedini s Crkvom, s njezinim apostolskim izvorima i poslanjem da svjedoče za Krista.“ (KKC 1313) “Kad je kršćanin u smrtnoj pogibelji, bilo koji prezbiter mora mu podijeliti potvrdu. Crkva, naime, hoće da nitko od njezine djece, pa ni ono najmanje, ne pođe s ovog svijeta a da nije po Duhu Svetom usavršeno darom Kristove punine.“ (KKC 1314) B. – SAKRAMENTI OZDRAVLJENJA Jedno od glavnih obilježja ljudskog života ovdje na zemlji jest nesavršenost. Ta se nesavršenost ne odnosi samo na područje ljudskog tjelesnog života, nego i na područje njegova duhovnog života. U tom se slučaju u kršćanskome životu govori o slabostima, propustima, nedostacima i grijesima. “Po sakramentu kršćanske inicijacije čovjek prima nov Kristov život. Taj novi život, međutim, nosimo u 'glinenim posudama' (2 Kor 4,7). I sad je još 'skriven s Kristom u Bogu' (Kol 3,3). U svome 'zemaljskome domu' (2 Kor 5,1) još smo podložni patnji, bolesti i smrti. Taj novi život Božjeg djeteta može oslabiti, a može se čak i izgubiti grijehom.“ (KKC 1420). “Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spašavanja svojih članova. To je svrha dvaju sakramenta ozdravljenja: Pokore i Bolesničke pomasti.“(KKC 1421) IV. – ISPOVIJED: SAKRAMENT POKORE I POMIRENJA  1. Nevolje s grijesima i Božje milosrđe Što je to grijeh i u kakvom je suodnosu s ispovijeđu? Velika je tajna zla i često ne znamo odakle dolazi i zašto ga ima toliko u nama i među nama kao i u svijetu u kojem živimo. Božja objava nam kaže da ima jedno zlo koje je u nama i za koje znamo da je izvor zala od kojih najviše trpimo. To se zlo zove grijeh. “'Bog koji nas je stvorio bez nas, nije nas htio spasiti bez nas' (Sv. Augustin, Sermones, 169,11,13: PL 38,923). Prihvaćanje njegova milosrđa traži od nas priznanje naših krivica. 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde' (1 Iv 1,8-9).“ (KKC 1847) “Kao što tvrdi sveti Pavao: 'gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost'. No da izvrši svoje djelo, milost mora razotkriti grijeh da nam obrati srce i dade mu 'pravednost za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu' (Rim 5,20-21). Poput liječnika koji istražuje ranu prije nego li je liječi, Bog svojom Riječju i svojim Duhom baca živo svjetlo na grijeh.“ (KKC 1848) Obraćenje iziskuje osvjedočenje o grijehu, a sadrži u sebi nutarnji sud savjesti. A taj sud, budući da je provjera djelovanja Duha istine u čovjekovoj nutrini, u isto vrijeme biva početak novog darivanja milosti i ljubavi Božje čovjeku. Tako u tom “osvjedočenju o grijehu“ otkrivamo dvostruko darivanje: dar istine savjesti dar sigurnosti otkupljenja. Duh istine je Duh Tješitelj – Branitelj. “Evanđelje je objava, u Isusu Kristu, Božjeg milosrđa prema grešnicima. Anđeo ga naviješta Josipu: 'a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih' (Mt 1,21). Isto se može reći o Euharistiji, sakramentu otkupljenja: 'Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.' (Mt 26,28).“ (KKC 1846) 2. Vrste grijeha: Osobni i društveni grijeh Ljudi su pred Bogom, pred drugima i pred sobom samima odgovorni za mnoga zla u svijetu. To su zla koja oni svjesno i svojevoljno čine prema samima sebi, jedni prema drugima i Bogu. Takva zla zovemo osobnim grijesima. Osobni grijesi su izvor mnogih zala čovječanstva od kojih najviše trpimo. Grijeh je uvijek povezan s povredom ljubavi prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Možemo reći da se grijehom odvraćamo od Boga, svoga bližnjega i od samoga sebe. Grijehom raskidamo ili narušavamo istinske odnose ljubavi prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Dakle, osnovni uzrok odcjepljenja od Boga i svake podijeljenosti među ljudima jest grijeh. “Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao 'riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona'.“ (KKC 1849) Grijeh udaljuje čovjeka od Boga i izgoni ljubav Božju iz naših srdaca. To je nepokornost Bogu i oholo uzdizanje samoga sebe sve do potpunog prezira i odbacivanja Boga. “Isključivanje Boga, kidanje s Bogom, neposlušnost Bogu: to je bio i jest grijeh tijekom ljudske povijesti u svim svojim različitim oblicima što može ići do nijekanja Boga i njegova bivovanja: to je pojava ateizma.“ (Ivan Pavao II. Reconciliato et Paenitentia – Pomirenje i Pokora, Rim: 2. prosinca 1984., 14.) “Grijeh je uvreda Bogu: 'Tebi, samo tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom' (Ps 51,6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane 'kao bog' spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3,5). Grijeh je dakle 'ljubav prema sebi sve do prezira Boga'. Zbog tog oholog uzdizanja samoga sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.“ (KKC 1850) “Upravo u muci, u kojoj će ga Kristovo milosrđe pobijediti, grijeh očituje u najvećem stupnju svoju žestinu i svoje mnogoličje: nevjeru, ubilačku mržnju, odbačenje i porugu sa strane starješina i naroda, Pilatov kukavičluk i okrutnost vojnika, Judinu izdaju tako tešku za Isusa, Petrovo zatajenje, napuštanje učenika. Ipak upravo u času tmina i kneza ovoga svijeta Kristova žrtva tajanstveno postaje izvor iz kojeg će neiscrpno izvirati oproštenje grijeha.“ (KKC 1851) Raskid s Bogom nosi sa sobom logičnu posljedicu razdor s braćom. Takav rastrgan čovjek prenosi svoje nutarnje sukobe i na vanjski svijet i neizbježno izaziva razdor u svojim odnosima s drugim ljudima i stvorenjima svijeta. “Samim time što čovjek grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.“ (RP 15) Stoga je grijeh uvijek “čin osobe“, jer je “čin slobode čovjeka pojedinca“ a nipošto “neke skupine ili zajednice“. (RP 16. ). Radi toga grijeh čovjeka ostaje uvijek njegov grijeh, a ne grijeh izvanjske zbiljnosti¸struktura, sistema ili drugih faktora ma koliko god pod utjecajem raznih nutarnjih i vanjskih činilaca. “Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena.“ (KKC 1865) Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju ili se mogu povezati uz glavne grijehe. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane u čovjeku. To su: oholost, škrtost (lakomost), zavist, srdžba, bludnost, neumjerenost u jelu i piću, lijenost ili nehaj (ignavia). “Katehetska tradicija podsjeća da postoje također 'u nebo vapijući grijesi'. U nebo vapiju: krv Abelova; sodomski grijeh; jauk potlačenog naroda u Egiptu; jauk stranca, udovice i sirote; nepravda prema zaposlenom radniku. (KKC 1867) Iako je grijeh osobni čin, ipak mi smo odgovorni i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo: - sudjelujući u njima izravno i svojevoljno; - naređujući, savjetujući, hvaleći ili odobravajući ih; - ne prijavljujući ili ne sprječavajući ih, kad smo to dužni učiniti; - štiteći one koji čine zlo. “Tako grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda. Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje su protivne božanskoj dobroti. 'Strukture grijeha' izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore 'društveni grijeh'.“ (KKC 1869) Zato kad govori o društvenom grijehu Papa Ivan Pavao II. želi naglasiti da se grijeh svakog čovjeka pojedinca odražava na određen način i na drugim ljudima. “Drugim riječima, nema grijeha, pa ni najunutarnjijeg i najtajnovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo tiče onoga koji ga je počinio.“ (RP 16). Kao što po zakonu uzdizanja “svaka duša što se uzdiže, uzdiže i svijet“, tako isto po zakonu pada “duša koja se grijehom srozava, sa sobom srozava Crkvu, a u nekom smislu i čitav svijet.“ (RP 16) Prema tome grijeh svakog čovjeka pojedinca ima opasnih na cijelu kršćansku zajednicu i ljudski rod. Neki grijesi pak samim svojim činom predstavljaju izravan “napad na brata“ (bližnjega) i uvreda su Bogu jer vrijeđaju bližnjega. “U tom smislu društveni je grijeh protiv ljubavi prema bližnjemu“ (RP 16), jer je uperen protiv ljudske osobe, njegove slobode i dostojanstva; protiv općeg dobra i njegovih zahtjeva i odnosa između različitih ljudskih zajednica. Zato kada Crkva govori o grešnim situacijama i društvenim grijesima ističe da to ponašanje nije samo vladanje skupina, blokova i država, nego je to plod i brojnih osobnih grijeha. “U korijenu bilo koje grešne situacije uvijek su ljudi grešnici.“ (RP 16) Stoga prvi preduvjet obraćenja Bogu sastoji se u priznanju da je čovjek grešan i sklon grijehu. Priznati svoj grijeh, kao rasipni sin svome ocu ili kao kralj David pred Božjim prorokom Natanom, neophodno je počelo za povratak Bogu. Bog je naš Otac i njegovo je srce puno ljubavi i milosrđa prema svakome koji se kaje za svoje grijehe i čvrsto odlučuje da će živjeti novim životom u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A to je božanski život milosti i ljubavi u slobodi djece Božje koji nam Krist daje u sakramentima svoje Crkve. Prihvatimo i mi taj milosni život djece Božje pa ćemo biti sretni i ovdje na zemlji i blaženi za čitavu vječnost u kući Oca nebeskoga. 3. Narav grijeha: Smrtni i laki grijeh Grijeh je zlo koje ljudi čine svjesno i svojevoljno (slobodno) u odnosu prema Bogu, bližnjemu i samima sebi. Velika je razlika među grijesima. Sveto Pismo daje više popisa različitih grijeha. Tako sveti Pavao apostol u poslanici Galaćanima suprotstavlja djela tijela plodovima Duha: “A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji tako što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.“ (Gal. 5,1-21) “Grijeh možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, bližnjega ili nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što uči Gospodin: 'Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka' (Mt 15,19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.“ (KKC 1853) Grijesi se dijele na lake i teške, već prema tome što iza njih stoji, mali ili veliki prekršaj Božjih zakona, nasilje nad propisom od manjeg ili većeg značenja. “Prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.“ (KKC 1854) “Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.“ (KKC 1855) Dakle, teški ili smrtni grijeh razara ljubav u srcu čovjekovom tako što čovjek na težak način krši Božji zakon. Teški grijeh čovjeka rastavlja od Boga, njegova posljednjeg cilja i najvećeg dobra, a veže ga za neke druge znatno niže ili posve niske ciljeve. Dok laki grijeh ne uništava tu ljubav prema vrhovnom Dobru, premda je ranjava i povrjeđuje. Da neki grijeh bude smrtan mora biti težak prekršaj, teška povreda Božjega zakona odnosno Božje zapovijedi i osim toga mora biti učinjen svjesno i hotimično. Budući da smrtni grijeh razara načelo koje odražava naš život, a to je ljubav i prijateljstvo s Bogom, moguće je to prijateljstvo ponovo uspostaviti, uz milost Božju, obraćenjem što se obično događa po sakramentu pokore. “Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtjeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja. I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (...), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd. ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub ili slično (...). nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi.“ (KKC 1856) Veliko zlo koje netko čini potpuno svjesno i svojevoljno u odnosu prema Bogu, bližnjemu i sebi, zove se teški grijeh (veliki grijeh). Ako netko učini zlo koje nije veliko ili ako nije potpuno svjestan i slobodan dok čini takvo zlo, kažemo da je počinio laki grijeh (mali grijeh). Teški se grijesi nazivaju i smrtni grijesi jer se njima slobodnom odlukom raskida odnos ljubavi prema Bogu te oni vode u duhovnu smrt. “Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: 'Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom'.“ (KKC 1857) “Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegova protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.“ (KKC 1859) Prema tome, smrtni grijeh znači svjesnu odluku protiv Boga, za život beskrajne osamljenosti, u vlastitoj zatvorenosti. Izraz “teški grijeh“ stavlja težište na vanjski prekršaj Božjeg zakona, dok riječ “smrtni grijeh“ jače izražava nutarnji čovjekov stav prema iskonskoj pozvanosti na neumrlost ukoliko se živi u Kristu. Kad ovo, dakle, nije posrijedi, govori se o lakom grijesima, jer takvim propustima veza s Bogom, a time i naša stvarna mogućnost života nije prestala, makar jest ugrožena i ranjena. U tom slučaju čovjek se zapravo ne koleba bi li odabrao život ljubavi, samo što svoj odabir ne ostvaruje jasno i dosljedno, ne osluškuje dovoljno glas Božji i ne ostvaruje na odgovarajući način njegov nalog ljubavi. Grijeh je zapravo odbijanje Božjeg poziva da živimo po zapovijedi ljubavi. Kršćansko shvaćanje grijeha, dakle, uvijek uključuje odnos prema Bogu. Mi Boga vrijeđamo i onda kada griješimo protiv ljubavi prema bližnjemu i sebi samima. Stoga tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!“ (Mk 10,19) Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem. “Sa svom predajom Crkve – kaže Ivan Pavao II. – mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi, te se radije okreće sebi samome, nekoj stvarnoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.“ (RP 17) Prema tome mi ne smijemo svoditi smrtni grijeh samo na čin “temeljnog opredjeljenja (optio fundamentalis)“ protiv Boga i bližnjega. Papa tvrdi da posebni čini mogu u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje i nadodaje: “Smrtni je grijeh isto tako i kad čovjek, svjesno i hotimično, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što stavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskome rodu i bilo kojemu stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav.“ (RP 17) Počiniti smrtni grijeh je korjenita mogućnost ljudske osobe. A posljedica smrtnog grijeha je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti (tj. stanja milosti). Ako se smrtni grijeh ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje čovjeka iz Kristova kraljevstva i vječnu smrtnu paklu. A što znači da naša sloboda ima moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, najveći je grijeh. Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha pred Bogom. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti i strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje pred Bogom, a isto tako vanjske prisile i patološki poremećaji u čovjeku. “Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.“ (KKC 1862) “Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida savez s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh 'ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva' (RP 17) Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed...“ (KKC 1863) “'No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenja što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.“ (KKC 1864) Time se kršćansko shvaćanje grijeha bitno razlikuje od običnog osjećaja krivnje. U svjetlu kršćanske vjere razlikujemo osobne grijehe, za koje je svatko od nas odgovoran, i “iskonski“ ili “istočni grijeh“ (“Adamov grijeh“) u kojem se rađaju svi ljudi kao potomci grešnog čovječanstva. Sve naše kršćansko razmišljanje o tajni zla i grijeha vodi prema sve dubljem otkrivanju tajne Božjeg praštanja. Takvo shvaćanje grijeha uključuje u sebi i Božji poziv na obraćenje i nadu u oproštenje i pomirenje. Poziv na obraćenje i oproštenje grijeha, tj. pomirenje ljudi s Bogom i međusobno, bitni je sadržaj Isusove Radosne vijesti o stvaranju novoga Božjega svijeta. 4. Kriza savjesti i gubitak osjećaja grijeha Pod utjecajem mnogostrukih činilaca moralna savjest kod mnogih ljudi je potamnila, iskrivljena ili umrtvljena i oni gube osjećaj za grijeh i time osjećaj za Boga. Kriza savjesti i osjećaja za Boga dovode do gubitka osjećaja grijeha. “Uzroci zastranjenja suda u moralnom vladanju mogu biti u nepoznavanju Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.“ (KKC 1792) K njima se pridružuje “sekularizam“ koji isključuje Boga i usredotočuje se jedino na kult akcije i proizvodnje, koji gleda samo na proizvodnju i užitak, a ne vodi računa da čovjek gubi svoju dušu i osjećaj grijeha. Taj gubitak osjećaja grijeha dolazi i zbog dvoznačnosti humanističkih znanosti, u pouci mladih, u sredstvima priopćavanja, u samom obiteljskom odgoju koji su pod utjecajem sredine u kojoj žive i koja sve relativizira. K tome još dolazi nijekanje Boga, ne samo od strane ateizma već i od strane sekularizacije koja dovodi čovjeka da prekida sinovske odnose s Bogom i da živi kao da Bog uopće ne postoji. Pa i na područjima crkvene misli i života ima propusta koji oslabljuju osjećaj grijeha. U prošlosti se posvuda gledao grijeh, a sada ga nigdje nema; danas se naglašava Božja ljubav umjesto strogosti. Nažalost, ima propusta i u teologiji, propovijedi, katehezi, duhovnom vodstvu pa čak i u praksi sakramentalne pokore kojima se briše istinski osjećaj grijeha. Često puta čovjek sam je odgovoran za svoju iskrivljenu savjest. To se događa kad čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kad njegova savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa. U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini. To je savladivo neznanje (ignorantia vincibilis) ili nepoznavanje moralnih načela koje je čovjek mogao spoznati. Naprotiv, ako je neznanje, u koje upada moralna savjest, nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti čovjeka, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti u krivnju. Ali to ipak ostaje zlo, nedostatak i nered. To se zove nesavladivo neznanje (ignorantia invincibilis) ili nepoznavanje moralnih zakona bez osobne krivnje čovjeka. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. To je dužnost svakoga čovjeka! Stoga papa kaže: “Ponovna uspostava pravog smisla grijeha jest prvi način da se suočimo s ozbiljnom duhovnom krizom što pritišće čovjeka našega doba.“ (RP 18) Prema tome ne postoji samo mysterium iniquitatis (tajna zla), grijeha, niti je on glavni činilac, a još manje pobjednik. Čovjekov bi grijeh kao razorna snaga bio pobjednik i spasenjski Božji naum bi ostao neispunjen ili promašen da u dinamizam povijesti nije uključen i mysterium pietatis (tajna milosti). Bog je ušao u ljudsku povijest, uzeo našu narav da bi na svome tijelu pobijedio grijeh i donio nam spasenje. To “Otajstvo ili sakrament pobožnosti (pomilovanja) jest dakle otajstvo samoga Krista. To je (...) otajstvo utjelovljenja i otkupljenja, punog Vazma, Sina Božjega i Sina Marijina: otajstvo njegove muke i smrti, njegovog uskrsnuća i proslave“ (RP 20) U tom otajstvenom životnom počelu što “Crkvu čini kućom Božjom, stupom i uporištem istine“, kršćanin “da ne bi griješio ili da bi se oslobodio grijeha, u sebi ima samog Krista i otajstvo Krista koji je otajstvo pobožnosti.“ (RP 20) Stoga je dužnost kršćanina da odgovori svojom osobnom pobožnošću na tu očinsku milost Božju. “I u tom se smislu pobožnost, kao snaga obraćenja i pomirenja, sučeljava s bezakonjem i grijehom“ (RP 21). Kad kršćanin prihvaća otajstvo Krista i promatra ga, ono mu daje nužnu duhovnu snagu kako bi svoj život provodio po Evanđelju i podržava ga da se čuva grijeha, a da se dostojno vlada “u 'kući Božjoj koja je Crkva Boga Živoga' (1Tim 3,15) jer je on sada sin Božji.“ (RP 21) Na taj način put obraćenja neće biti neka apstrakcija, nego konkretni život koji se otvara vrednotama. Potaknut glasom božanske Istine u svojoj savjesti čovjek će priznati da je “rođen u bezakonju“ (usp. Ps 51/50) i postati svjestan da je grešan, da upada u grijeh, jer bi drugačije sebe varao (usp. 1 Iv 1,8). Obraćenje je dar Božje ljubavi čovjeku kojega želi učiniti dionikom svojega božanskoga života. “Milost Duha Svetoga ima moć da nas opravda, tj. očisti od naših grijeha i udijeli nam 'pravednost Božju po vjeri u Isusa Krista' (Rim 3,22) i po krštenju: 'Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu (Rim 6,8-11).“ (KKC 1987) Bog, dakle, ne uzmiče pred našim grijesima i uvredama već ispunja svoja obećanja, jer je bogat milosrđem (usp. Ef 2,4). Njegova ljubav prema nama moćnija je od grijeha, snažnija i velikodušnija od naših uvreda i jača od smrti. Ta se ista ljubav utjelovila za nas, muku i smrt podnijela i otkupila nas “plaćom svoje krvi“. Zato iz nas izbija zahvalnost i govorimo: “Da, Gospodin je bogat milosrđem“; “Gospodin jest milosrđe.“ (RP 22) “Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umirući grijehu, i u njegovu uskrsnuću rađajući se na nov život; udovi smo njegova Tijela, Crkve, i loze pricijepljene njemu, Trsu (usp. Iv 15,1-4): 'Po Duhu svi smo učenici Božji (...) Imamo udjela u božanskoj naravi, po učešću na Duhu (...)- Eto zašto Duh čini božanskima one u kojima je nazočan!' (Sv. Atanazije Aleksandrijski).“ (KKC 1988) Crkva je, dakle, suočena s čovjekom kojega je grijeh zahvatio u samu srž njegova bića, a i s cijelim ljudskim svijetom ranjenim grijehom. Ona zna da nesuzdrživa želja ljudskog srca da se oslobodi od grijeha jest milost Krista Gospodina koji već djeluje u njemu i u svijetu snagom otkupljenja. Stoga “prirodno je poslanje Crkve, koja nastavlja otkupiteljsko djelo svojeg božanskog Utemeljitelja, da u srcu čovjeka budi obraćenje i pokoru te mu nudi dar pomirenja“ (RP 23). Ona bi “iznevjerila jedan bitan oblik svoje naravi i zanemarila bi jednu od svojih prijeko potrebnih zadaća kad ne bi jasno i odvažno, u zgodno i u nezgodno vrijeme propovijedala “riječ pomirenja“ (usp. 2 Kor 5,19) i kad ne bi svijetu nudila dar pomirenja.“ (RP 23) 5. Milost Božja i opravdanje čovjeka Obraćenje ljudi i njihovo pomirenje s Bogom i međusobno jedna je od temeljnih zadaća i obaveza Crkve. Crkva je danas svjesna tog svojega poslanja koje je primila od Krista te poziva na obraćenje srdaca i pomirenje ljudi s Bogom i među sobom. Prvo djelo milosti Duha Svetoga u čovjeku jest njegovo obraćenje Bogu. Na poticaj te milosti, čovjek se okreće prema svojemu Bogu i udaljuje se od grijeha te tako prima oproštenje i spasenje. Bog je uvijek onaj koji se u svojem neizmjernom milosrđu prvi približava čovjeku, pruža mu ruku pomirnicu, podjeljuje mu oproštenje grijeha i milost opravdanja. Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Božjoj volji. Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Isusa Krista. Ta pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi prema čovjeku. “Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na križu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga...“ (KKC 1992) Bog dotiče srce čovjekovo svjetlošću i ljubavlju Duha Svetoga. Čovjek, podložan tom božanskom nadahnuću i milosti, može se svojom slobodnom voljom pripraviti za tu pravednost pred Bogom. Zato kažemo da opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode. Ta se čovjekova suradnja s Bogom izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji čovjeka pretječe i čuva. “Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sv. Augustin smatra da je 'opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje', jer 'nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada.' On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje samo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe.“ (KKC 1994) Duh Sveti je naš nutarnji učitelj. Kad On “unutrašnjem čovjeku“ (Rim 7,22; Ef 3,6) dariva svoj božanski život, tada opravdanje Božje uključuje posvećenje cijeloga ljudskoga bića. On nas svojom ljubavlju i milošću oslobađa od grijeha, posvećuje nas i dariva nam život vječni. “Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.“ (KKC 1996) “Milost je sudjelovanje u Božjem životu; ona nas vodi u intimnost trojstvenog života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao 'posinak' i on može Boga nazivati 'Ocem', u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.“ (KKC 1997) Taj poziv na život vječni, upućen čovjeku, je nadnaravan. On premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakog drugog stvorenja. On ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi, jer nam samo Bog može objaviti i darivati samoga sebe. “Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo 'gle nasta!' A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor 5,17-18).“ (KKC 1999) Prema tome posvetna milost ja stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja čovjeka, bilo u toku djela posvećenja. Tako već i sama pripravnost čovjeka da prihvati milost Božju predstavlja djelovanje te milosti u njemu. Ona je potrebna da probudi i podrži našu suradnju s Bogom u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: “I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.“ (Sv. Augustin, De gratia et libero arbitro, 17: PL. 44, 901) Ta slobodna Božja inicijativa zahtjeva uvijek slobodan čovjekov odgovor. Bog je doista čovjeka stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodnu volju, i sposobnošću da ga upozna i ljubi. Čovjek istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi s Bogom. Bog je stavio u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. “Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje. Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i 'karizme' po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkad i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.“ (KKC 2003) Među posebnim milostima treba također spomenuti staleške milosti koje prate vršenje odgovornih dužnosti kršćanskog života i službi u krilu Crkve. Milost se samo vjerom može upoznati i izmiče našem iskustvu jer spada u nadnaravni red. Stoga se ne možemo pozivati na svoje osjećaje i svoja djela da bismo zaključili da smo opravdani i spašeni. Ipak promatranje Božjih dobročinstava u našem životu i u životu svetaca pruža nam jamstvo da milost u nama djeluje i potiče nas na sve veću vjeru u Boga i na autentičnost kršćanskoga života. 6. Sakrament pokore i pomirenja Grijeh je prije svega uvreda Bogu i prekid zajedništva ljubavi i suživota s Presvetim Trojstvom. Ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom, odnosno ranjava svu našu braću i sestre u vjeri. Zato i obraćenje grešnika obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom. I to se sve u sakramentu Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje. “Bog jedini oprašta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isusu veli za sebe: 'Sin čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe' (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: 'Oprošteni su ti grijesi!' (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.“ (KKC 1441) “Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je On pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odriješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena 'služba pomirenja' (2 Kor 5,8). Apostol je poslan 'u ime Kristovo', a sam 'Bog' po njemu potiče i preklinje: 'Dajte, pomirite se s Bogom!' (2 Kor 5,20)“ (KKC 1442) Isus sam je za vrijeme svoga javnoga života na zemlji ljudima opraštao grijehe. I nakon udijeljenog oproštenja Krist je bivše grešnike vraćao u zajednicu Božjega naroda iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Zato su grešnici svake vrste hrlili k Isusu da im On svojom ljubavlju povrati grijehom izgubljenu slobodu i da ih spasi. Taj Kristov postupak s grešnicima na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjeg naroda. “Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: 'Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima' (Mt 16,19). A ta služba vezivanja i odriješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom.“ (KKC 1444) Riječi vezati i odriješiti znače: koga apostoli isključe iz svoga zajedništva zbog njegova grešnog načina života, taj će biti isključen i iz zajedništva s Bogom; koga oni ponovo prime u zajedništvo Crkve, Bog će ga također primiti u svoje. Stoga pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. “Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao 'drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti.“ (KKC 1446) Konkretan oblik kako je Crkva vršila ovu vlast oproštenja grijeha ljudima primljenu od Gospodina Isusa Krista, kroz vjekove kršćanstva se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu. Pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika“ (koji se odnosi samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekom krajevima samo jedanput u životu. U sedmom stoljeću (VII. st.) irsko su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu“ praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela sa strane grešnika. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja ispovijedi i odriješenja grijeha i pomirenja s Bogom te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana. U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta Pokore i Pomirenja, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Ono obuhvaća dva jednako bitna elementa. S jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća Bogu: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge srane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Crkva također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva oslobođen grijeha i izliječen od rana zla koje mu je grijeh nanio i tako ponovno vraćen u Crkveno zajedništvo iz kojeg ga je grijeh bio isključio. “Obrazac odriješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštanje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odriješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (KKC 1449) Ispovijed je “poseban sakrament za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja“ koji je ustanovio sam Gospodin Isus i povjerio svojoj Crkvi “kao dar svoje dobrohotnosti i svojeg 'čovjekoljublja' (usp. Tit 3,4) što se ima svima ponuditi.“ (RP 30), da bi vjernici koji su pali u grijeh primili milost i pomirili se s Bogom. Zato je uvjerenje Crkve “da je za kršćane sakrament pokore redovit put da zadobiju oproštenje i otpust teških grijeha počinjenih nakon krštenja“ (RP 30). Sakrament pomirenja ima veliku ulogu u životu kršćanina, jer taj sakrament koji je istodobno “sudište milosrđa i mjesto duhovnog iscjeljenja“ ima “terapeutsko ili lječilačko obilježje“ zato što pomaže pokorniku da spozna i ispovijedi svoje grijehe i kao “lijek spasenja“ čini ga sposobnim da postane svjedok pomirenog života. Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasenja ljudi. Zato svi oni koji pristupaju sakramentu Ispovijedi primaju od Božjeg milosrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom koju su svojim grijehom ranili i koja radi za njihovo obraćenje s ljubavlju i molitvom. “Zove se sakrament obraćenja jer sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu, od kojeg se čovjek grijehom udaljio. Zove se sakrament pokore jer posvećuje osobni i zajednički put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćana grešnika.“ (KKC 1423) “Zove se sakrament ispovijedi jer je priznanje ili ispovijed grijeha pred svećenikom bitni element ovog sakramenta. Zato je ovaj sakrament u svom dubokom značenju i 'ispovijedanje', priznanje i hvala Božjoj svetosti i njegovu milosrđu prema čovjeku grešniku. Zove se sakrament oproštenja jer, po svećenikovu sakramentalnom odriješenju, Bog daje pokorniku ' oproštenje i mir'. Zove se sakrament pomirenja jer daruje grešniku ljubav Boga pomiritelja: 'Dajte, pomirite se s Bogom! (2 Kor 5,20). Tko živi od Božje milosrdne ljubavi, spreman je odgovoriti Gospodnjem pozivu: 'Idi i najprije se izmiri s bratom' (Mt 5,24).“ (KKC 1424) Radi toga “ispit savjesti“ koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika. “Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenog grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.“ (RP 31) Zato osobna 'ispovijed grijeha je liturgijski čin' i znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika (RP 31) s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnoga sina u zagrljaj svojega Oca. “Shvatljivo je stoga da priznavanje grijeha redovito mora biti pojedinačno a ne skupno, jer je i sam grijeh duboko osobna stvar.“ (RP 31) Tako će pokornik dobiti “odriješenje“ grijeha od svećenika, “službenika oproštenja“ Božjega čije “milosrđe je snažnije od krivnje i uvrede“ (RP 31) i pokoru koju treba činiti kao zadovoljštinu za počinjene grijehe koja mora bit “znak osobnog zauzimanja što ga je kršćanin pred Bogom prihvatio u sakramentu da započne novo bivovanje.“ (RP 31) Iako nema ništa “osobnije ni intimnije“ od sakramenta pomirenja “u kojem se grešnik nalazi pred Bogom sam sa svojom krivnjom, svojim kajanjem i svojim pouzdanjem“, jer nitko se namjesto njega ne može pokajati niti u njegovo ime zatražiti oproštenje, ipak se ne može zanijekati istodobno “ni društveni značaj toga sakramenta u kojem cijela Crkva bilo da je riječ o vojujućoj, trpećoj ili nebeskoj pritječe u pomoć pokorniku i iznova ga prihvaća u svoje krilo, to više što je cijela Crkva bila povrijeđena i ranjena njegovim grijehom.“ (RP 31) Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svime stvorenim i tako rađe pomireni svijet. 7. Ispovijed ili priznanje grijeha  Obraćanje u vjeri Kristu, novo rođenje u Duhu i vodi Krštenja, dar Duha Svetoga u sakramentu Potvrde, Tijelo i Krv Kristova primljeni za hranu u Euharistiji, učinio nas je “svetim i bez mane pred njim” (Ef 5,27) kao djecu Božju. Ipak, novi život primljen u sakramentima kršćanske inicijacije nije uklonio krhkosti i slabosti naše ljudske naravi ranjene iskonskim grijehom naših praroditelja Adama i Eve, niti sklonosti na grijeh koju predaja naziva požudom (concupiscentia), a koja u krštenicima ostaje, da se, potpomognuti Kristovom milošću, prokušaju u borbi kršćanskoga života. To je borba obraćenja radi postizanja svetosti i vječnog života na koji nas Gospodin neprestano zove. “'Oprali ste se, posvetili ste se, opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega' (1 Kor 6,11). Treba shvatiti veličinu Božjega dara, primljenog u sakramentima kršćanske inicijacije, da se shvati koliko je grijeh nešto nedopustivo za onoga koji se 'Kristom zaodjenuo' (Gal 3,27). Ali apostol Ivan kaže: 'Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama' (Iv 1,8). K tome i sam nas Gospodin uči moliti: 'Otpusti nam grijehe naše' (Lk 11,4), uzajamno opraštanje naših uvreda s oproštenjem koje će Bog dati za naše grijehe.” (KKC 1425) Isus poziva na obraćenje sve ljude. Taj poziv je bitna sastavnica navještaja o Kraljevstvu: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!” (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onim ljudima koji još ne poznaju Isusa Krista i njegova Evanđelja. Zato je Krštenje poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja čovjeka. Upravo vjerom u radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novoga života u Bogu. Međutim, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja “u svom krilu obuhvaća grješnike” i koja, “u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu” (LG 8). To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je “raskajanog srca” (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. O tome svjedoči obraćenje sv. Petra apostola nakon trostrukoga zatajenja svoga Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u Petru suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova Uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema Kristu. Zato ovo drugo obraćenje ima i zajedničku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: “Obrati se!” (Otk 2,5;16). Isusov poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela (kao što su “kostrijet i pepeo”, postovi i mrtvljenja), već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Bez unutarnjeg obraćenja sva vanjska pokornička djela ostaju neplodna i lažna. Unutarnje obraćenje čovjeka, naprotiv, teži da izrazi taj stav srca i duše vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore. “Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka duha), compunctio cordis (skrušenje srca).” (KKC 1431) Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo u grijehu. Treba stoga da Bog čovjeku dade novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti u nama, koja nam srca vraća Bogu. Bog nam uvijek daje snage da počnemo iznova. Čovjekovo se srce obraća Bogu gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega zauvijek odijeljeno. “Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji 'dokazuje svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u oboga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.” (KKC 1433) A) Mnogostruki oblici pokore u kršćanskom životu Unutarnja pokora kršćana može poprimiti veoma različite izraze. Sveto Pismo i crkveni Oci naročito ističu tri oblika pokore: post, molitva i milostinja jer izražavaju obraćenje u odnosu prema samome sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Osim korijenitog očišćenja čovjeka koje biva krštenjem ili mučeništvom, ovi oblici pokore, kao sredstva za postizanje oproštenja grijeha, naznačuju napore poduzete u vidu pomirenja sa bližnjim. Pokorničke suze, briga za spas bližnjega, zagovor svetaca i vršenje ljubavi “pokriva mnoštvo grijeha” (1 Pt 4,8) pred Bogom. Obraćenje Bogu se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava, priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćanjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest ipak svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom. Međutim, svakodnevno obraćenje i pokora nalaze svoj izvor i hranu u Euharistiji, jer se u njoj uprisutnjuje Kristova žrtva po kojoj smo pomireni s Bogom; njome se hrane i jačaju oni koji žive Kristovim životom. Euharistija je “kao ustuk koji nas oslobađa od svakodnevnih pogrešaka te čuva od smrtnih grijeha” (Tridentski sabor: DS 1638). Čitanje Svetoga Pisma, posebno Evanđelja, molitva Časoslova, Gospodnja molitva, svaki iskreni bogoštovni čin ili pobožnost oživljuje isto tako u nama duh obraćenja i pokore te pridonosi oproštenju naših grijeha. Vremena i dani pokore u tijeku liturgijske godine (npr. korizmeno vrijeme i svaki petak na spomen smrti Gospodinove) jesu također jaki trenuci pokorničke prakse Crkve. Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela). “Razvitak obraćenja i pokore Isus je divno opisao u prispodobi o 'rasipnom sinu', u kojoj je središnji lik 'milosrdni otac' (Lk 15,11-24): privlačnost varljive slobode i napuštanje očinske kuće; krajnja bijeda u kojoj se sin našao nakon što je uludo potrošio imutak; duboko poniženje što mora čuvati svinje, i još gore, što želi nasititi se rogačima što su ih jele svinje; razmišljanje o izgubljenim dobrima; kajanje i odluka da se prizna krivim pred ocem; put povratka; velikodušan doček očev; očeva radost – to su, eto, neke naznake puta obraćenja. Lijepa haljina, prsten i svečana gozba jesu simboli novog života, časnog i punog radosti. To je život čovjeka koji se vraća Bogu i u krilo svoje obitelji – Crkve. Jedino Kristovo srce, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo nam je, na tako jednostavan i lijep način otkriti preobilje njegova milosrđa.” (KKC 1439) B) Čini pokornika Pokora obvezuje grješnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed; te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu za svoje grijehe. a) Kajanje Među pokorničkim činima čovjeka obraćenika kajanje je na prvom mjestu. To je “bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom više ne griješiti.”. (Tridentski sabor: DS 1676) Kada pokajanje u čovjeku proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se “savršenim kajanjem” (contritio). I to savršeno kajanje u čovjeku oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće. Kajanje zvano “nesavršeno” (attritio) također je dar Božji, poticaj Duha Svetoga u čovjeku. Ono nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili iz straha od vječne osude (kajanje iz straha) i drugih kazni koje grješniku prijete. I kajanje iz straha može potresti savjest u čovjeku i potaknuti ga na unutarnje mijenjanje njegova života koje će se, djelovanjem milosti Božje, dovršiti u sakramentalnom odriješenju. Samim nesavršenim kajanjem, ipak, ne postiže se oproštenje teških grijeha. Ali ono stvara raspoloženje u čovjeku da pristupi sakramentu Pokore gdje može dobiti oproštenje svih grijeha. (usp. KKC 1452-1453) b) Ispovijed grijeha Prema tome Ispovijed ili priznanje grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugim ljudima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava sa grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovo otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost, novi život. “Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: 'Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno. Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer 'ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne može liječiti što ne poznaje'.” (KKC 1456) “Prema crkvenoj zapovijedi, 'svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe'. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odriješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku. Djeca treba da pristupe sakramentu Pokore prije nego prvi put prime svetu pričest.” (KKC 1457) Ispovijed svakodnevnih pogrešaka ili lakih grijeha, premda nije nužno potrebna, Crkva ipak živo preporučuje svakom vjerniku. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo ispravnu savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha Svetoga. Primajući češće po sakramentu Ispovijedi dar Očeva milosrđa, bivamo poticani da i sami budemo milosrdni poput njega prema svim ljudima. c) Zadovoljština za grijehe Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Zato treba učiniti sve što je moguće da se nanesena šteta drugima nadoknadi (npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanome, izliječiti rane povrijeđenome itd.). To je zahtjev obične pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i bližnjima. Svećenikovo odriješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao u čovjeku. Grešnik nakon što je rasterećen od grijeha u sakramentu ispovijedi, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. On mora, dakle, učiniti nešto više od priznanja grijeha da ispravi svoje krivnje. Pokornik na prikladan način treba “zadovoljiti” ili “okajati” svoje grijehe. Ta zadovoljština zove se također “pokora”. “Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće, treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha! Može to biti: molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo subaštinici uskrsloga Krista jer 's njime zajedno trpimo' (Rim 8,17). Zadovoljština koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu. Mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša 'slava' je u Kristu (…): u njemu pružamo zadovoljštinu donoseći 'plodove dostojne pokore' (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih prinosi Ocu, i po njemu su od Oca primljeni.” (KKC 1460) 8. Službenik sakramenta Pokore i Pomirenja Oproštenje grijeha pomiruje grešnika s Bogom kojega je uvrijedio, ali i sa Crkvom koju je svojim grijesima ranio. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena kršćanstva smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja. On je ujedno i ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa ili redovničkog poglavara, bilo od pape na temelju Crkvenog prava. “Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe 'u ime Oca i Sina i Duha Svetoga'.” (KKC 1461) Neki posebno teški grijesi kažnjavaju s izopćenjem (ekskomunikacijom) iz Crkve, najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina. Stoga, odriješenje od takvih grijeha, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. Međutim, u slučaju smrtne opasnosti čovjeka, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakog grijeha i svakog izopćenja. Svećenici moraju poticati vjernike da pristupaju često sakramentu Pokore i Pomirenja, i moraju biti vazda pripravni da s ljubavlju slave ovaj sakrament kad god to vjernici razložno zatraže. “Slaveći sakrament Pokore, svećenik vrši službu Dobrog Pastira koji traži izgubljenu ovcu, Dobrog Samarijanca koji liječi rane, Oca koji čeka izgubljenog sina te ga pri povratku prihvaća, kao i službu pravednog Suca koji ne pravi razlike među osobama i čiji je sud u isti mah pravedan i milosrdan. Riječju, svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku.” (KKC 1465) Isto tako svima mora biti jasno da ispovjednik nije samo gospodar već samo službenik Božjeg praštanja. Stoga se službenik ovog sakramenta Pokore i Pomirenja treba sjediniti s Kristovom nakanom i ljubavlju. On mora imati prokušano znanje o nauku vjere i morala i o kršćanskom vladanju, iskustvo ljudskih stvarnosti, poštovanje i obzirnost prema ljudima palim u grijeh i zlo. Ispovjednik također treba uvijek ljubiti istinu, biti u svemu vjeran učiteljstvu Crkve te strpljivo voditi pokornika prema izlječenju i punoj ljudskoj i kršćanskoj zrelosti. Treba isto tako za pokornika moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Gospodnjem, ljubavi Boga Oca i vodstvu Duha Svetoga. “Imajući u vidu osjetljivost i veličinu ove službe te dužno poštovanje prema osobama, Crkva izjavljuje da je svaki koji prima ispovijed obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. Nije mu dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, 'sakramentalni pečat', jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom.” (KKC 1467) 9. Učinci sakramenta Pokore Sva vrijednost sakramenta Pokore sastoji se u tome da u nama ponovno obnovi Božju milost i da nas s Bogom sjedini dubokom ljubavlju. Svrha i učinak ovog sakramenta jest, dakle, pomirenje s Bogom. Svaki čovjek koji prima sakrament Pokore raskajana srca i s religioznim raspoloženjem, postiže “mir i spokoj savjesti zajedno s jakom duhovnom utjehom” (Tridentski sabor: DS 1674). Zato sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko “duhovno uskrsnuće”, vraća dostojanstvo čovjeku i dobra djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo (usp. Lk 15,32). Sakrament Ispovijedi pomiruje nas također i sa Crkvom. Budući da grijeh nagriza ili prekida bratsko zajedništvo, sakrament Pokore ga popravlja ili ponovno uspostavlja. U tom slučaju ovaj sakrament ne ozdravlja samo onoga koji je opet primljen u Crkveno zajedništvo, već ima životvoran učinak također na život Crkve koja je zbog grijeha jednog od svojih članova trpjela. Opet vraćen ili utvrđen u zajedništvu svetih, raskajani grešnik biva osnažen razmjenom duhovnih dobara između svih živih članova Kristova Tijela bilo da su još u stanju putnika bilo da su već u nebeskoj domovini. Tako se pokornik, kome Bog oprašta grijehe u sakramentu ispovijedi, pomiruje sa samim sobom u najintimnijoj dubini svoga bića, gdje dobiva natrag vlastitu unutarnju istinu; pomiruje se s braćom koju je na neki način uvrijedio i ranio; pomiruje se s Crkvom; pomiruje se čitavim svemirom. “Povjeravajući se Božjem milosrdnom sudu, grešnik u ovom sakramentu na neki način anticipira sud kojemu će biti podvrgnut na kraju ovozemaljskog života. Upravo sada, u ovom životu, ponuđen nam je izbor između života i smrti, jer samo putem obraćenja možemo ući u Kraljevstvo, iz kojega teški grijeh isključuje. Obraćajući se Kristu pokorom i vjerom, grešnik prelazi iz smrti u život 'i ne dolazi na sud' (Iv 5,24).” (KKC 1470) Pristupimo stoga Božjem milosrđu u sakramentu svete Ispovijedi ako želimo zadobiti oproštenje svojih grijeha i ući u život vječni. 10. Slavlje sakramenta Pokore Pokora je, kao i svi ostali sakramenti, bogoslužni čin. Dijelovi slavlja ovog sakramenta redovito su ovi: pozdrav i blagoslov svećenikov, čitanje Božje riječi radi prosvjetljenja savjesti i poticaja na skrušenost i poziv na kajanje. Zatim slijedi ispovijed s priznanjem i očitovanjem grijeha svećeniku; nalaganje i prihvaćanje pokore; svećenikovo odriješenje; iskazivanje hvale i zahvalnosti Bogu i otpust sa svećenikovim blagoslovom. Sakrament Pokore i Pomirenja može biti također u okviru zajedničkog slavlja, sa zajedničkom pripravom za ispovijed i zajedničkom zahvalom Bogu. U tom slučaju, osobna ispovijed grijeha i pojedinačno odriješenje uključeni su u liturgiju Božje riječi, sa čitanjem i homilijom, s zajedničkim ispitom savjesti, zajedničkim traženjem oproštenja, molitvom “Oče naš” te zajedničkom zahvalom Bogu. Ovo zajedničko slavlje sakramenta Pokore i Pomirenja izražava jasnije Crkvenu (eklezijalnu) narav pokore. Ipak sakrament Pokore, na koji god se način slavio, uvijek je liturgijski čin. Dakle, crkven i javan. U slučaju teške potrebe, može se pribjeći zajedničkom slavlju Pokore i Pomirenja s općom Ispovijedi i skupnim odriješenjem. Takva teška potreba može se pojaviti kada prijeti neposredna smrtna opasnost ljudima, a jedan ili više svećenika nemaju dovoljno vremena da saslušaju svakog pokornika pojedinačno. Teška potreba može biti i onda kad, s obzirom na broj pokornika, nema na raspolaganju dovoljno ispovjednika da u primjereno vrijeme saslušaju, kako treba pojedinačne ispovijedi svake osobe, tako da bi pokornici, bez svoje krivnje, bili prisiljeni dugo vremena ostati bez sakramentalne milosti i svete Pričesti. U tom slučaju, za valjanost odriješenja i radi sigurnosti oproštenja grijeha od Boga, vjernici moraju odlučiti da će u dužnom vremenu svoje grijehe pojedinačno ispovjediti svećeniku. Spada međutim na dijacezanskog biskupa prosuditi da li postoje traženi uvjeti za skupno odriješenje. Dok velik broj vjernika prigodom velikih blagdana ili hodočašća ne predstavlja nikako slučaj teške potrebe. “'Pojedinačna i cjelovita ispovijed i odriješenje jedini su redoviti način kojim se vjernici pomiruju s Bogom i s Crkvom, osim ako fizička i moralna nemogućnost ispričavaju od takve ispovijedi.' (Rimski Obrednik, Red pokore, 31) I to nije bez dubokih razloga. Krist djeluje u svakom sakramentu, i osobno se obraća svakom grešniku: 'Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!' (Mk 2,5). On je liječnik koji se prigiba nad svakim pojedinim bolesnikom koji ga treba da ga izliječi; on ga pridiže i u bratsku zajednicu vraća. Dakle, osobna ispovijed jest najznakovitiji način pomirenja s Bogom i s Crkvom.” (KKC 1484) 11. Oprosti Nauk i praksa oprosta u Crkvi usko su povezani s učincima sakramenta Pokore. Što je oprost? “'Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca.' 'Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno.' Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.” (KKC 1471) Što je kazna za grijeh? Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve o oprostima, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku posljedicu za čovjeka. Teški grijeh lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da postignemo vječni život. To lišavanje života s Bogom zove se “vječna kazna” za grijeh čovjeka. S druge strane svaki grijeh, pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje duše oslobađa od takozvane “vremenite kazne” za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao neka vrsta osvete koju Bog dosuđuje čovjeku izvana, već kao posljedica same naravi grijeha. Međutim obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi prema Bogu može postići potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne za grijehe. Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose čovjeku oproštenje vječnih kazni za grijehe. Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Stoga se svaki kršćanin mora truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži “starog čovjeka” i obuče “novog čovjeka” (usp. Ef 4,24) i da sve vremenite kazne za grijeh u ovome zemaljskom životu nastoji primiti kao milost Božju. A to će učiniti ako strpljivo podnosi životne patnje i svakovrsna iskušenja te, kada dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, krene s ljubavlju ususret svojemu Bogu u zajednici sa svima svetima. A što je zajednica Svetih? Kršćanin koji se trudi i svim silama nastoji da se očisti od svakoga grijeha te se uz pomoć Božje milosti posveti, nije sam na tom mukotrpnom životnom putu. prati ga sva zajednica Svetih. “Život svakoga Božjeg djeteta čudesno je, u Kristu i po Kristu, povezan sa životom sve druge kršćanske braće u nadnaravno jedinstvo Kristova otajstvenog Tijela, tako da skoro nastaje jedna mistična osoba.” (Pavao VI. Apostolska konstitucija, Inudulgentiarum doctrina, 5) “U općinstvu svetih, dakle, 'među vjernicima – onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemnom putovanju – postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara' (I. d. 5.). u toj čudesnoj razmjeni svetost jednoga koristi drugima daleko više od štete koju je grijeh jednoga mogao prouzročiti drugima. Tako obraćenje općinstvu svetih omogućuje raskajanom grešniku da bude u kraće vrijeme i uspješnije očišćen od kazna za grijeh.“ (KKC 1475) Ta duhovna dobra općinstva svetih nazivamo također riznicom Crkve. Nije to nikakav skup dobara nalik na materijalno bogatstvo nagomilano kroz vjekove, nego neizmjerna i neiscrpljiva vrijednost koju imaju kod Boga ispaštanje i zasluge Krista našega Gospodina, prinesene za ljudski rod da bude oslobođen od grijeha i uniđe u zajedništvo s nebeskim Ocem. Dakle u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda i cijeloga svijeta, nalaze se u izobilju zadovoljštine i zasluge njegova otkupljenja za sve ljude. “'Jednako tako po toj riznici pripada i vrijednost doista neograničena, neizmjerljiva i uvijek nova koju kod Boga imaju molitve i dobra djela blažene Djevice Marije i svih svetaca koji su se, slijedeći po njegovoj milosti stope Krista Gospodina, posvetili i izvršili poslanje koje im je Otac povjerio; i tako radeći na svome spasenju, surađivali su i na spasenju svoje braće u jedinstvu otajstvenog Tijela' (usp. I. D. 5.).“ (KKC 1477) Oprost se dobiva po Crkvi koja se, snagom vlasti vezivanja i odriješivanja, što ju je dobila od Isusa Krista, zauzima za kršćanina, te mu tako otvara riznicu zasluga Krista Gospodina i svetaca da od Oca milosrđa dobije otpuštenje vremenitih kazni za grijehe. Crkva time želi ne samo doći u pomoć tom kršćaninu, nego i potaknuti ga na djela pobožnosti, pokore i ljubavi. “Budući da su vjerni mrtvi na putu čišćenja također članovi istog općinstva svetih, možemo im pomoći, između ostalog, stječući za njih oproste, da bi tako bili olakšani od vremenitih kazni za grijehe.“ (KKC 1479). III. EUHARISTIJA: SAKRAMENT EUHARISTIJE ILI SAKRAMENT PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE  Sveta Euharistija dovršava kršćansku inicijaciju. Svi oni koji su Krštenjem uzdignuti na dostojanstvo kraljevskog svećeništva te Krizmom dublje suobličeni Kristu, po Euharistiji s čitavom vjerničkom zajednicom Crkve sudjeluju u samoj Gospodinovoj žrtvi. “'Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-činsvoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, 'na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave'“. (KKC 1323) 1. Euharistija je izvor i vrhunac crkvenog života Euharistija primjereno označuje i čudesno ostvaruje zajedništvo našega života s Bogom i jedinstvo Božjega naroda, na čemu se temelji sama Crkva. U Euharistiji jest vrhunac kako djelovanja kojim Bog u Kristu posvećuje svijet, tako i bogoštovlja koje ljudi iskazuju Kristu i po njemu Ocu u Duhu Svetome. Ukratko, Euharistija je sažetak i ukupnost naše kršćanske vjere. “'Euharistija je "izvor i vrhunac svega kršćanskog života".' 'Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.'“ (KKC 1324) “Konačno, euharistijskim slavljem mi se već pridružujemo nebeskoj liturgiji i unaprijed kušamo vječni život kada Bog bude sve u svima.“ (KKC 1326) 2. Naziv sakramenta Euharistije Naziv euharistija dolazi od grčkog glagola “eucharistein“, što znači zahvaljivati, a odnosi se na Isusovu zahvalu na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima prije nego što je bio predan u smrt. Taj isti glagol odgovara hebrejskoj riječi “barak“ i izražava blagoslivljanje Boga zbog velikih spasenjskih djela koja se odnose na oslobađanje izraelskoga naroda iz egipatskog ropstva. “Neiscrpno bogatstvo ovog sakramenta izražava se u različitosti njegova nazivlja. Svako naime od njih doziva u svijest neke njegove vidike. Naziva se: Euharistija – jer je čin zahvaljivanja Bogu. Riječi eucharistein (Lk 22,x; 1 Kor 11,24) i eulogein (Mt 26,26; Mk 14,22) podsjećaju na židovske blagoslovne molitve koje – napose one izgovorene za objedom – navješćuju čudesna Božja djela: stvaranje, otkupljenje i posvećenje.“ (KKC 1328) Izvješća iz novozavjetnih tekstova donose u veoma usku vezu zahvaljivanje na Posljednjoj večeri s Isusovim odlaskom u smrt te se ujedno aludira na iskustvo što ga je izraelski narod imao napuštajući Egipat, zemlju svoga sužanjstva, i vraćajući se u obećanu zemlju, zemlju slobode. “Gospodnja večera – jer se radi o večeri koju je Gospodin blagovao s učenicima u predvečerje svoje muke, i o predokusu svadbene gozbe Jaganjčeve u nebeskome Jeruzalemu.“ (KKC 1329 a) Dakle, uspostavljaju se odnosi: egipatsko sužanjstvo – oslobođenje iz njega i ulazak u obećanu zemlju; Isusova smrt – oslobođenje u uskrsnuću i ulazak u novi život. Izraelski narod je slavio Pashu – prijelaz iz ropstva u slobodu – kao spomen na svoje oslobođenje iz Egipta; kršćani slave svoju “pashu“ – prijelaz iz ropstva Sotone u slobodu djece Božje – ili Euharistiju kao spomen na svoje oslobođenje od smrti preko Isusova umiranja i uskrsnuća. Ta dva slavlja, židovska i kršćanska “pasha“, dakle, dotiču se u spomenu oslobođenja, bilo od sužanjstva u Egiptu, bilo od ropstva grijeha. “Spomen-čin Gospodnje smrti i uskrsnuća. Sveta Žrtva - jer uprisutnjuje jedincatu žrtvu Krista Spasitelja, a uključuje i prinos Crkve; ili također sveta misna žrtva, "žrtva zahvalna" (Heb 13,15), duhovna žrtva, žrtva čista i sveta, jer ispunja i nadilazi sve žrtve Starog saveza. Sveta i božanska Liturgija - jer sva liturgija Crkve nalazi svoje središte i najzgusnutiji izraz u slavlju ovoga sakramenta; u tom smislu naziva se i slavlje Svetih otajstava. Govori se i o Presvetom Sakramentu, jer je Euharistija sakrament nad sakramentima; tim se izrazom označuju euharistijske prilike čuvane u svetohraništu. (KKC 1330) I jedno i drugo se uprisutnjuje kroz gozbu, zajedništvo za stolom. Za istočnjake gozba ima dublji smisao negoli za zapadnjake. Zajedništvo je stola, za istočnjake, jamstvo mira, povjerenja, bratstva, praštanja, dok se kod zapadnjaka na stol gleda kao na mjesto utažavanja gladi i žeđi. U svjetlu istočnjačke koncepcije treba promatrati i Isusovo sudjelovanje na gozbama. Novi Zavjet, naime, opetovano izvješćuje kako se Isus za uzimanja susretao s ljudima, kako jede i pije s prijateljima. Sve to kazuje da Isus nije tu tek da utoli glad niti samo kao Učitelj koji se koristi prilikom da proširi svoje istine nego da traži zajedništvo s ljudima. Krist je išao u tome tako daleko da je, na čuđenje suvremenika, blagovao i s grešnicima (usp. Lk 19,1-10) Isusovim protivnicima nije promaklo što je On time htio pokazati, pa su prigovorili njegovim učenicima: “Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?“ (Mk 9,11) Naime, ako se Isus druži s grešnicima, prema ondašnjem ga shvaćanju treba smatrati grešnikom. U Evanđeljima se pak o tom “sablažnjivom druženju“ Kristovu jasno govori kao o načinu pritjecanja u pomoć: “Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ne dođoh zvati pravednike nego grešnike. (Mt 9,12; Mk 2,17) “Lomljenje kruha – jer je taj obred, izrazit za židovsku gozbu, običavao vršiti Isus, kada je kao predsjedatelj stola blagoslivljao i dijelio kruh, posebno na Posljednjoj večeri. I po tom činu učenici su ga nakon uskrsnuća prepoznali, a prvi će kršćani upravo tim izrazom nazivati svoje euharistijske sastanke. Tako su naznačavali da svi koji blaguju od istoga razlomljenog kruha, ulaze u zajedništvo s njim i u njemu tvore jedno tijelo. Euharistijski sastanak ili zbor (synaxis) ukoliko se Euharistija slavi u skupu vjernika, vidljivom izrazu Crkve.“ (KKC 1329b) Nadalje, Isus nije samo prihvaćao poziv na gotov, pripravljen stol nego je i sam pripravljao takve susrete, čega je vrhunac Posljednja večera uoči njegove smrti na križu. On poziva na tu večeru svoje prijatelje, sprema učenike i dijeli kruh života. I dok uzvanici zajedno jedu i piju, događa se nešto sasvim novo – ostvaruje se zajedništvo u koje se Isus unosi svim svojim bićem i svom svojim životom. On ne želi samo posredovati kruh nego hoće biti taj kruh koji ljudima daje vječni život. Hoće biti ona hrana koja će podržavati život i držati njegove sljedbenike na okupu u svim prilikama povijesti čovječanstva i za sve ljude svih vremena, kultura i jezika. Zajedno s jelom i pićem njegovi su učenici dobili i nalog: “Ovo činite meni na spomen.” (Lk 22,19). Zato u svakom euharistijskom slavlju Crkva želi uprisutniti tu želju svog osnivača i učitelja Isusa Krista koji po pričesti želi ostati sa svojima i bit u svojim vjernicima do svršetka svijeta. “Pričest – jer se po ovom sakramentu sjedinjujemo s Kristom koji nas čini dionicima svoga Tijela i Krvi da s njim tvorimo samo jedno tijelo; naziva se još i svetinja, svete stvari: ta hagia, sancta – što je prvotno značenje 'općinstva svetih', o kojem govori Apostolsko vjerovanje - ili pak kruh anđeoski, kruh nebeski, lijek besmrtnosti, popudbina...” (KKC 1331) “Sveta Misa - jer Liturgija, u kojoj se ostvaruje otajstvo spasenja, završava otpustom ili slanjem vjernika (missio) da ispune Božju volju u svakodnevnom životu.” (KKC 1332) 3. Euharistija u Božjem naumu spasenja ljudi >img src="http://lh6.ggpht.com/_4qtUP7C1bRY/SuMFjZ1ZnqI/AAAAAAAAAF8/GnUmDtPsSB8/3%20euharistija%20u%20bo%C5%BEjem%20naumu%20spasenja.jpg"> A) Znakovi kruha i vina U Starom Savezu kao žrtva zemaljskih prvina bili su prinošeni Bogu kruh i vino, u znak zahvalnosti Stvoritelju. Međutim u povezanosti s izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog sužanjstva ti plodovi poprimaju novo značenje. Beskvasni kruh, naime, koji su Židovi jeli svake godine na blagdan Pashe, podsjeća na žurbu izlaska i oslobođenja iz Egipta. Zatim spomen “mane” u pustinji uvijek će Izraela podsjećati da on živi od kruha Božje riječi. Svakidašnji kruh, konačno, plod je Obećane zemlje, jamstvo Božje vjernosti obećanjima danima njihovim ocima. “Čaša blagoslovna” (1 Kor 10,16), koja se pila na kraju židovske Pashalne večere, blagdanskoj radosti vina dodaje eshatonsku dimenziju, to jest mesijansko iščekivanje obnove Jeruzalema. Isus je ustanovio Euharistiju dajući blagoslovu kruha i čaše novo i konačno značenje. Stoga čudesno umnažanje kruhova, kad je Gospodin izgovorio blagoslovnu molitvu te razlomio kruh i po učenicima razdijelio da nahrani mnoštvo naroda, predoznačuje preobilje ovoga jedinstvenog kruha, njegove Euharistije. I znak vode pretvorene u vino u Kani, već navješćuje čas Isusove proslave. Isto tako očituje ispunjenje zaručničke gozbe u Očevu kraljevstvu gdje će vjernici piti novo vino što je postalo Krv Kristova. “U središtu euharistijskog slavlja nalaze se kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i Krv. Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu, njemu na spomen, i sve do njegova slavnog povratka, nastavlja činiti ono što je on učinio uoči svoje muke: 'Uze kruh (...)', 'Uze čašu punu vina (...)'. Znakovi kruha i vina, i nakon otajstvene pretvorbe u Kristovo Tijelo i Krv, i dalje označuju dobra stvorenog svijeta. Zato u prinošenju darova zahvaljujemo Stvoritelju za kruh i vino, plod 'rada ruku čovječjih', ali ponajprije 'plod zemlje' i 'plod trsa', darova Stvoriteljevih. Tako u prinosu Melkisedeka, kralja i svećenika, koji je 'iznio kruh i vino' (Post 14,18), Crkva vidi proročku sliku svoga prinosa.” (KKC 1333) Prva Isusova najava Euharistije unijela je podjelu među njegove učenike, kao što ih je sablaznio i navještaj o njegovoj muci i smrti, te su rekli: “Tvrd je to govor! Tko ga može slušati?” (Iv 6,60). Euharistija i Križ jesu kamen smutnje. Riječ je o istom otajstvu koje neće prestati biti uzrokom dioba. Gospodinovo pitanje apostolima: “Da možda ne kanite i vi otići?” (Iv 6,67) odjekuje stoljećima neprekidno kao poziv njegove ljubavi, da ljudi otkriju da je On jedini koji ima “riječi života vječnoga” (Iv 6,68) i da primiti dar njegove Euharistije s vjerom isto je što i primiti njega samoga kao Spasitelja. B) Ustanovljenje Euharistije Tri sinoptička evanđelja i sveti Pavao prenijeli su nam izvješće o ustanovljenju Euharistije. Međutim, Ivan donosi Isusove riječi u sinagogi u Kafarnaumu, koje ustanovu Euharistije pripravljaju. Krist se tu predstavlja i označuje kao kruh života koji je s neba sišao da bi ljudima dao život vječni. I da ispuni što je navijestio u Kafarnaumu, tj. da dadne učenicima svoje Tijelo i Krv za hranu i piće, Isus je izabrao vrijeme židovske Pashe. “Kada dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati Pashu, Isus posla Petra i Ivana i reče im: 'Hajdete, pripravite nam da blagujemo Pashu'. (...) Oni odu, nađu kako im je rekao, i pripraviše Pashu. Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: 'Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem' (...) I uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: 'Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen'. Isto tako, pošto večeraše, uze čašu govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,7-20).” (KKC 1339) Slaveći dakle Posljednju večeru s apostolima u obrednoj Pashalnoj gozbi, Isus je židovskoj Pashi da konačno značenje. U stvari nova Pasha, Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, anticipirana je na Posljednjoj večeri i slavi se u Euharistiji koja ispunja židovsku Pashu. Euharistija anticipira također konačnu Pashu u slavi nebeskog Kraljevstva. “Gospodin, budući da je ljubio svoje, do kraja ih je ljubio. Znajući da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, za večerom je svojima oprao noge i dao im zapovijed ljubavi. Da im ostavi dokaz svoje ljubavi, da neće svojih nikada napustiti i da ih učini dionicima svojeg Vazma, ustanovio je Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća te apostolima zapovjedio da je slave sve do njegova ponovnog dolaska. 'U tom trenutku postavio ih je svećenicima Novoga saveza.' (Tridentski sabor: DS 1740)” (KKC 1337) C) “Ovo činite meni na spomen” Od svojega početka Crkva je uvijek bila vjerna Gospodinovu nalogu da slavi Euharistiju. O Crkvi u Jeruzalemu kaže se: “Bijahu postojani u naumu apostolskom, u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama. (…) Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu” (Dj 2,42-46) “Kad Isus traži da se njegovi čini i riječi ponavljaju 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), ne traži to samo zato da se sjećamo njega i onoga što je on učinio. On smjera na liturgijsko slavljenje, po apostolima i njihovim nasljednicima, spomen-čina Krista, njegova života, smrti, uskrsnuća i posredništva kod Oca.” (KKC 1341) Kršćani su se sabirali “da lome kruh” naročito “u prvi dan tjedna” (Dj 20,7), to jest u dan Gospodnji, dan Isusova uskrsnuća, odnosno nedjelju. Tako se slavlje Euharistije od onih vremena nastavilo sve do naših dana. Stoga slavljenje Euharistije danas nalazimo s istim osnovnim ustrojstvom svugdje u Crkvi. Euharistija zato ostaje središte života cijele Crkvei svakog pojedinog kršćanina. “Tako, iz slavlja u slavlje, navješćujući Isusovo vazmeno otajstvo 'dok on ne dođe' (1 Kor 11,26), Božji narod na hodočašću 'uskom stazom Križa stupa' prema nebeskoj gozbi kada svi izabrani budu sjeli za stol u Kraljevstvu.” (KKC 1344) 4. Liturgijsko slavljenje Euharistije Iz drugoga stoljeća kršćanstva imamo svjedočanstvo svetog Justina, mučenika, kako se u glavnim crtama već onda odvijalo euharistijsko slavlje. “Euharistijsko bogoslužje dakle odvija se prema osnovnom ustrojstvu, koje se sačuvalo kroz stoljeća sve do danas. Odvija se u dvije velike cjeline koje tvore izvorno jedinstvo: - okupljanje vjernika, bogoslužje Riječi s čitanjima, homilijom i sveopćom molitvom; - Euharistijsko bogoslužje s prikazanjem kruha i vina, posvećujućom zahvalnom molitvom i pričešću. Bogoslužje Riječi i euharistijsko bogoslužje tvore zajedno 'samo jedan bogoštovni čin', stol koji nam je pripravljen u Euharistiji jest istodobno i stol Riječi Božje i stol Tijela Gospodnjega.“ (KKC 1346) Kako se doznaje iz Evanđelja na isti način se je odvijala i večera na dan uskrsnuća koju je uskrsli blagovao s učenicima u Emausu. Putem im je tumačio pisma koja su govorila o njegovoj muci i smrti, a zatim dok bijaše s njima za stolom, “uzeo kruh, izrekao blagoslov, razlomio te im je davao“ (Lk 24,13-35). “Svi se sabiru. Kršćani hrle k istom mjestu na euharistijski sastanak. Prethodi im sam Krist, glavni djelatnik u Euharistiji. On je veliki svećenik Novoga Saveza. On sam nevidljivo predsjeda čitavom slavlju. I upravo zastupajući ga, biskup ili prezbiter (djelujući u osobi Krista – Glave: 'persona Chirsti capitis') predsjeda sastanku, nakon čitanja drži homiliju, prima darove i izriče euharistijsku molitvu. Svi u slavlju imaju svoj djelatan udio, svatko na svoj način: čitači, prinosioci darova, djelitelji pričesti te sav narod koji sudjelovanje potvrđuje poklikom Amen.“ (KKC 1348) Bogoslužje Riječi obuhvaća “spise proroka”, to jest Stari Zavjet, i “spomen-zapise apostola”, to jest njihove poslanice i evanđelja. Nakon homilije kojom svećenik (prezbiter ili biskup) potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori, slijede molitve vjernika ili prošnje za sve ljude, prema riječima apostolovim: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori i zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti” (1 Tim 2,1-2) Zatim slijedi prinošenje darova ili prikazanje. Na oltar se, ponekad u ophodu, donose kruh i vino što će svećenik u Kristovo ime prikazati u euharistijskoj žrtvi, u kojoj će postati Kristovo Tijelo i Krv. To je isti Kristov čin sa Posljednje večere “kad uze kruh i čašu”, zahvali Ocu, blagoslovi ih i dade učenicima svojim da jedu i piju kao njegovo Tijelo i Krv. Samo Crkva može Stvoritelju prinijeti ovaj čisti prinos Tijela i Krvi Kristove, prinoseći mu sa zahvaljivanjem ono što proizlazi iz Njegova stvaranja. Prinošenje darova na oltaru preuzima Melkisedekova gesta i Stvoriteljeve darove predaje u Kristove ruke. Isus, u toj svojoj žrtvi, sam privodi savršenstvu sve ljudske pokušaje da Bogu prinese žrtve. Kršćani već od početka također, zajedno s kruhom i vinom za Euharistiju, prinose i svoje darove da se podijele s potrebnima. Običaj skupljanja milostinje (collecta), uvijek suvremen, nadahnut je primjerom Krista koji je postao siromašan da nas obogati svojim božanstvom. U Anafori, odnosno s euharistijskom zahvalnom i posvetnom molitvom stižemo u srce i na vrhunac slavlja. U predslovlju Crkva zahvaljuje Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome za sva njegova djela: za stvaranje, otkupljenje i posvećenje. Tako se cijela zajednica pridružuje neprekidmoj hvali nebeske Crkve, anđela i svih svetih, koji Bogu triput Svetome pjevaju. “U epiklezi Crkva moli Oca da pošalje svoga Svetoga Duha (ili silu njegova blagoslova) na kruh i vino da, njegovom snagom, postanu Tijelo i Krv Isusa Krista i da sudionici Euharistije postanu jedno tijelo i jedan duh (neke liturgijske predaje smještaju ovu epiklezu iza anamneze). U izvješću o ustanovljenju Euharistije snaga Kristovih riječi i djelovanja te sila Duha Svetoga, sakramentalno, pod prilikama kruha i vina, uprisutnjuju njegovo Tijelo i Krv, njegovu žrtvu prinesenu jednom zauvijek na Križu.” (KKC 1353) U anamnezi, odnosno molitvi koja slijedi, Crkva se spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista, svojega Gospodina, te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina koja nas s njime pomiruje. U svojim prošnjama Crkva izjavljuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom, nebeskom i zemaljskom, živih i mrtvih, i u zajedništvu s crkvenim pastirima: s papom, njegovim prezbiterijem i đakonima, kao i sa svim biskupima svijeta zajedno sa njihovim Crkvama. “U pričesti, kojoj prethode Gospodnja molitva i lomljenje kruha, vjernici primaju 'kruh s neba' i 'čašu spasenja', Tijelo i Krv Krista koji se predaje 'za život svijeta' (Iv 6,51): Budući da su ovaj kruh i ovo vino, prema starodrevnom izrazu, bili 'euharistirani' (=nad njima je izrečena euharistija), 'mi i tu hranu nazivamo Euharistijom te nikome nije dopušteno blagovati je ako ne vjeruje u istinitost onoga što učimo, te ako nije opran kupelju za otpuštenje grijeha i novo rođenje (=ako nije kršten) i ako ne živi po Kristovu nauku'.“ (KKC 1355) 5. Euharistija kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu Zahvaljivanje je jedna od karakteristika plemenite osobe, koja dar drži posebnim znakom pažnje i ljubavi. Takve su osobe nadasve otvorene Božjem djelovanju, jer u stavu zahvaljivanja čovjek je sposoban priznati i primiti Božju ljubav koja se očituje u mnogolikosti darova. Što životno zahvaljivanje znači, traži i daje, pokazuje Isusov život. I njegova je posljednja večera bila sva u znaku zahvaljivanja Ocu. “Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve što je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega 'zahvaljivanje'.“ (KKC 1360) Crkvena Euharistija preuzima to Isusovo zahvaljivanje Ocu. Ona je u biti hvalbena molitva kojoj se u Kristu i s Kristom zahvaljuje Bogu za primljene darove. Velika crkvena euharistijska molitva, kanon, svjedoči nam da su riječi izgovorene na Posljednjoj večeri riječi koje se izgovaraju u svakoj euharistiji te su u isto vrijeme izraz kršćanskog stava, stava hvaljenja i veličanja. U riječi i činu zahvaljivanja Crkva se susreće sa samim Gospodinom, prima ga i postaje dionik toga njegova djela. “Euharistija, sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na križu jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.“ (KKC 1359) Židovi su slavili Pashu kao spomen svog oslobođenja iz egipatskog sužanjstva i prigodom toga godišnjeg blagdana sjećali su se nevolja podnesenih u Egiptu i spasenja snagom Božje ruke. U jeruzalemskom hramu klali bi se vazmeni janjci, čija bi se krv izlijevala na oltar kao žrtveni prinos. Meso koje se davalo za žrtvu vraćalo bi se prinosnicima za večernji vazmeni obrok. Za taj su se obrok još uzimali beskvasni kruh, gorko zelje i vino, i sve je to trebalo biti spomen na izlazak iz Egipta. U pozadini svega stajalo je pak uvjerenje da se svečanim činom ponovo uspijeva doći u doticaj s jednom davnom stvarnošću, s događajem Pashe, s veličanstvenim Božjim činom koji je omogućio da izraelski narod nakon stoljetnog zatočeništva ponovno stekne slobodu. U vezi s tim, ubrzo su i sami kršćani u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću prepoznali nastavak i vrhunsko ispunjenje događaja nove Pashe, odnosno prijelaz iz ropstva kraljevstva tame i zla u kraljevstvo svjetlosti i slobode djece Božje na čemu su svom dušom i srcem zahvaljivali Ocu. “Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenoga svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.“ (KKC 1361) Ovo židovsko iskustvo prijelaza iz sužanjstva u slobodu, duboko utisnuto u narodno sjećanje, uzima se kao prototip za “novo nebo i novu zemlju“ gdje će čovjek zauvijek živjeti sretan, bez bojazni da bi nešto moglo pomutiti njegovu beskonačnu sreću. Čovječanstvo je trebalo nekoga da mu otvori put u nova prostranstva života, do tada samo slućena, ali ne i iskušana. Trebalo je nekoga tko će prokrčiti prolaz do tada novog iskustva, iskustva da se ljudski život mijenja, ali ne i oduzima. Tu ulogu (misiju, poslanje) uzima na sebe Isus Krist i ona se na posebno intenzivan način počinje odvijati upravo činom Posljednje večere. “Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: 'Ovo činite meni na spomen' (1 Kor 11,24-25).“ (KKC 1356) “Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.“ (KKC 1357) Starozavjetni pashalni jaganjac za Izraelca je utjelovljivao beskrajnu nadu da sam Bog uzima njegovu sudbinu u svoje ruke i da će ga on osobno izvesti iz ropstva u put slobode. Novozavjetni Jaganjac – Isus Krist, također, poput starozavjetnoga, prolijeva svoju krv, ali njen učinak neće više biti obećanje zemlje slobode i blagostanja nego otvaranje pristupa “prostorima“ gdje će se čovjek ostvariti u svoj svojoj punini, kao neprolazno biće. U kršćanskoj tradiciji ti novi prostori nazivaju se nebom, a oblik života vječnim životom. Taj novi oblik života gdje će biti “otrta svaka suza s lica“ i gdje će “čovjek biti sličan Bogu“, biva predmetom beskrajne nade koja je već zaživjela. Sada više nije na djelu kao kod pashalnog spomena neki zastupnik u osobi svećenika, nego sam Gospodin. Sada se ne prolijeva krv životinja koja ima tek simbolično značenje zaštite, nego se žrtvuje Kristova krv kao zalog vječnosti svakome onome koji želi biti njen dionik. Sada je nadvladana ne vanjska ugroženost od neprijateljskih sila, nego nutarnja prijetnja što dolazi od grijeha kao oblika razdvojenosti čovjeka od Boga. Sada nije postignuta neka prolazna pobjeda nad neprijateljima, nego konačne pobjeda nad Sotonom neprijateljem i ubojicom ljudi od postanka svijeta. Sada se može blagovati od pravoga vazmenog Jaganjca, Sina Božjega; može se primiti plod njegove žrtve i postići udio u njegovoj vječnoj slavi. “Euharistiju treba dakle promatrati: - kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu; - kao spomen-činžrtve Krista i njegove Tijela; - kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.“ (KKC 1358) - 6. Euharistija kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela – Crkve Prema Svetom pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi, za svoj narod. U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način se posadašnjuju, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta. Svaki put kad se slavi židovska Pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život. U Novom Zavjetu spomen poprima novo značenje. Kad Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan među vjernicima. Žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktualna. “Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, 'kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac', vrši se djelo našeg otkupljenja.” (LG 3) “Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogoštovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.” (KKC 1362) “Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: 'Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje' i 'Ova čaša novi je Savez u mojoj Krvi koja se za vas prolijeva' (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge 'na otpuštenje grijeha' (Mt 26,28).” (KKC 1365) Dakle, Euharistija je žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa i jer je njezin spomen-čin i jer primjenjuje njezin plod na vjernike. Krist, Bog i Gospodin naš, na oltaru križa prikazao je jednom sebe smrću Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje ljudi. Budući da se njegovo svećenstvo nije imalo smrću ugasiti (usp. Heb 7,24-27), na Posljednjoj večeri, “o ne noći kad bijaše predan” (1 Kor 11,23), htjede ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu kako to zahtjeva čovjekova narav. Po toj žrtvi će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta (usp. 1 Kor 11, 23) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo. “Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: 'Jedna je naime ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja'. 'U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u Misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.'“ (KKC 1367) Postojanje za Boga i postojanje za ljude istinski je način Kristova postojanja. To vrijedi za svaki trenutak njegova života i smrti. To vrijedi i za njegovu euharistijsku prisutnost. U euharistijsku prisutnost. U euharistijskoj žrtvi Krist postaje stvarno prisutan u svome narodu. U kruhu i vinu spoznajemo ne samo nov način njegova bivovanja za druge nego i sami postajemo dionici toga novog oblika življenja. Po Euharistiji Gospodin želi biti među svojim vjernicima, dapače u njima kao onaj koji se do kraja daje u obliku riječi, kruha, vina, znaka, geste, simbola. Sudjelovanje na Misi nije, prema tome, čisto vršenje neke obveze, ispunjavanje nekog znaka, nego angažiranje cjelokupne osobe: njena srca, njene savjesti, njenih radnji, njene svijesti da bi ovakav susret stoga morao biti i izvor nove snage za njezin daljnji kršćanski život. “Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnje, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.” (KKC 1363) Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (ecclesia orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude. Stoga možemo reći da je Onaj koji se na križu dao iz ljubavi za svoje, i to se dao do kraja, pravdajući im nadu i onda kad se činila najmanje utješnom i perspektivnom, u trenutku smrti, je isti onaj koji u Euharistiji djeluje kao okupljač svoje zajednice, kao Onaj koji joj predsjeda svojom riječju, kao Onaj koji je hrani sobom samim ne štedeći ni vlastito tijelo i krv. “Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoć đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome prinose euharistijsku žrtvu: Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio. Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.” (KKC 1369) Kao što je Isus bio na križu žrtva, cijena novog života koji će se živjeti u Bogu i s Bogom, bez opasnosti da će ikada više prestati, tako i po Euharistiji On neprekidno nastavlja svoje žrtveno djelovanje dajući svakom čovjeku mogućnost da postane sudionikom plodova nastalih po njegovo umiranju. Isus se žrtvovao za sve ljude i zato svi ljudi po njemu imaju pristup onome što je želja svih – živjeti, vječno živjeti, nikada ne umrijeti. "S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetih. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru." (KKC 1370) “Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, 'koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili', da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir.” (KKC 1371) Misna se žrtva tumači iz žrtve na križu i onoga što je uslijedilo: Kristova uskrsnuća i pobjede nad smrću. Tako misna žrtva objedinjuje cjelokupno spasenjsko otajstvo Kristovo (pashalni misterij): muku, smrt i uskrsnuće. Od te žrtve na križu dobiva i euharistijska žrtva smisao i snagu. Ona je način na koji se po Gospodinovoj zapovijedi navješćuje i posadašnjuje u naviještanju događaj križa, način na koji se mi uključujemo u spasonosni hod prema besmrtnosti. Zato nas Crkva neprestano potiče na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našega Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji. 7. Kristova prisutnost u Euharistiji snagom Riječi i Duha Svetoga Isus Krist koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s neba na zemlju, za nas na križu umro i uskrsnuo od mrtvih, koji je sada “zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u svojoj Crkvi na više načina. Prisutan je u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Zatim je prisutan u siromasima, u bolesnima, u zatočenima (MT 25,31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je “ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama” (SC 7) kruha i vina, odnosno po svome tijelu i svojoj krvi. “Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je 'tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti'. U presvetom sakramentu Euharistije 'sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist'. 'Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek'.” (KKC 1374) U središnjem dijelu euharistijske molitve svećenik polaganjem ruku zaziva Duha Svetoga nad darove kruha i vina i izgovara Isusove riječi s Posljednje večere po kojima se ti isti darovi kruha i vina pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu. Tako sam Krist čini ono što čini svećenik. “Bitni znakovi euharistijskog sakramenta jesu pšenični kruh i trsovo vino na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja sa Posljednje večere 'Ovo je moje Tijelo koje će se za vas predati … Ovo je kalež moje krvi …'.” (KKC 1412) “Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom.” (KKC 1413) “U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje: Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari. A sveti Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav … Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.” (KKC 1375) “Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom: 'A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u supstanciju Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transsupstancijacijom.” (KKC 1376) “Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvetu i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.” (KKC 1377) 8. Štovanje Euharistije U misnoj liturgiji mi izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji pod prilikama kruha i vina, između ostalog, i poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanja Gospodinu. “Katolička Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja čuvajući s najvećom pomnom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.” (Pavao VI. Enciklika Mysterium fidei) Svetohranište ili tabernakul služilo je u početku kršćanstva za dostojno čuvanje Euharistije za bolesnike i nenazočne na Misi. No s produbljivanjem vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna značenja tihog klanjanja Gospodinu prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga svetohranište treba biti smješteno na osobito dostojnom mjestu u crkvi i treba biti napravljeno da ističe i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti u presvetom sakramentu Euharistije. “Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstven način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio “do kraja” (Iv 13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti On ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju tu njegovu ljubav: Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremno da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.” (KKC 1380) Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu Euharistije 'ne može se spoznati osjetilima' – veli sveti Toma Akvinski – 'već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu' (sv. Toma Akvinski Summa theologiae, III, 75,1). Zato, tumačeći riječi iz Lukina evanđelja (Lk 22,19): 'Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati', sveti Ćiril izjavljuje: 'Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer On, koji je Istina, ne laže.” (sv. Ćiril Aleksandrijski, Commentarius in Lucam, 22,19; PG 72,921 B). “Budući da je u oltarskom sakramentu prisutan sam Krist, treba ga častiti poklonstvenim štovanjem. 'Pohod presvetom Sakramentu dokaz je zahvalnosti, znak ljubavi i dužnost priznanja Kristu Gospodinu'.” (KKC 1418) 9. Vazmena Gozba Krist, veliki i vječni svećenik Novoga Saveza, djelujući po službi svećenika, prinosi euharistijsku žrtvu. I taj isti Krist, stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, prinos je euharistijske žrtve. “Samo valjano zaređeni svećenici mogu predsjedati Euharistiji i posvećivati kruh i vino da postanu Tijelo i Krv Gospodnja.” (KKC 1411) Euharistija je srce i vrhunac života Crkve, jer njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu. Po ovom sakramentu On izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu. “Euharistijsko slavlje uvijek obuhvaća: navješćivanje Božje riječi, zahvaljivanje Bogu Ocu za sva njegova dobročinstva, naročito za dar Sina, zatim posvećenje kruha i vina i sudjelovanje u liturgijskoj gozbi primanjem Tijela i Krvi Gospodnje. Sve to tvori jedinstven bogoštovni čin.” (KKC 1408) Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma: to jest djela spasenja koje je Krist izvršio životom, smrću i uskrsnućem, a koje se uprisutnjuje po liturgijskom činu. “Misa je istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvlju Gospodnjem. No, sve je slavlje euharistijske žrtve usmjereno prema najdubljem jedinstvu vjernika s Kristom po pričesti. Pričestiti se znači primiti samoga Krista koji se prinio za nas.” (KKC 1382) Isus veli: “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke (…). Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (…), u meni ostaje i ja u njemu.” (Iv 6,51,54,56) “Oltar, oko kojeg se sabire crkva u euharistijskom slavlju, predstavlja dva vida istog otajstva: žrtvenik i Gospodnji stol; to više što je kršćanski oltar simbol samoga Krista, koji je u zajednici svojih vjernika prisutan kao žrtva prinesena za naše pomirenje i kao nebeska hrana koja nam se dariva. 'Što je zapravo Kristov oltar ako ne slika Kristova Tijela?' – veli sveti Ambrozije, a na drugom mjestu: 'Oltar predstavlja Tijelo (Kristovo), a na oltaru je Kristovo Tijelo'. To jedinstvo žrtve i pričesti liturgija izražava u mnogim molitvama. Tako rimska Crkva u euharistijskoj molitvi moli: Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.” (KKC 1383) a) Pričest Tijelom i Krvlju Kristovom  Gozba s drugima, zahvaljivanje kao spomen, predanje i žrtva idu za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom. Jer, ako smo povezani s njim, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom, a u određenom smislu i s cijelim svijetom. Ljubav hoće zajedništvo. Isus je iz ljubavi prema svojima položio za njih život i tako uspostavio sponu koja stvara najčvršće zajedništvo. On sa svojima ne samo da želi biti “jedno srce i jedna duša“ nego se i dušom i tijelom vezati za njih, onako kako je hrana vezana za tijelo. “Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: 'Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi.' (Iv 6,53)“ (KKC 1384) “Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sv. Pavao poziva na ispit savjesti: 'Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela' (1 Kor 11,27-29). Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja.“ (KKC 1385) “Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu Pokore.“ (KKC 1415) Pred veličinom ovog presvetog sakramenta Euharistije vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: “Domine, non sum dignus ut intres sub tectum meum, sed tantum dic verbo et sanabitur anima mea – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ (Mt 8,8). “Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.“ (KKC 1416) Da se primjerno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisano u njihovoj Crkvi. Također tjelesno držanje, kretanje, odjeća, izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka susreta s Kristom kada On biva naš gost. “Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi: 'Veoma se preporučuje ono savršenije učestvovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.' (SC)“ (KKC 1388) “Crkva obvezuje vjernike da u 'nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji' i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.“ (KKC 1389) Iz pastoralnih razloga zakonito se ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji način pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ipak, sveta pričest što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama kruha i vina; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe. To je redovit oblik pričešćivanja u istočnim obredima. Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije. b) Plodovi Pričesti Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesni način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetome“ (P. O. 5), čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u krštenju. Taj rast kršćanskog života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja ovom zemljom, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina za vječnost. “Pričest povećava naše sjedinjenje s Kristom. Primanju Euharistije u pričesti glavni je plod tijesno sjedinjenje s Isusom Kristom. Gospodin je naime rekao: 'Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu' (Iv 6,56). Život u Kristu nalazi svoj temelj u euharistijskoj gozbi: 'Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni' (Iv 6,57).“ (KKC 1391) Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti “predano je za nas“ i Krv koju pijemo “prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha“. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih padova. “Kao što tjelesna hrana služi da se obnove izgubljene snage, Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. Darivajući nam se, Krist oživljuje našu ljubav i osposobljuje nas da prekinemo neurednu privrženost stvorenjima i da se ukorijenimo u njemu.“ (KKC 1394) Krist je naime umro za nas iz ljubavi. Kad se spominjemo njegove smrti za vrijeme euharistijske žrtve, mi molimo da nam dade ljubav po dolasku Duha Svetoga. Isto tako ponizno molimo da po onoj ljubavi po kojoj se Krist udostojao biti za nas razapet, i mi po milosti Duha Svetoga uzmognemo biti raspeti svijetu i svijet raspet nama. Da, primivši dar ljubavi, umremo grijehu i živimo za Boga. “Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha. Što više sudjelujemo u Kristovu životu i napredujemo u njegovu prijateljstvu, to nam je teže prekinuti s njim zbog smrtnog grijeha. Euharistija nije ustanovljena prvenstveno radi opraštanja smrtnih grijeha. To je vlastito sakramentu Pomirenja. Vlastito pak Euharistiji jest biti sakrament onih koji su u punom zajedništvu s Crkvom.“ (KKC 1395) “Jedinstvo otajstvenog Tijela: Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo – Crkvu. To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija: 'Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je Kruh jedan, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha' (1 Kor 10,16-17).“ (KKC 1396) Euharistija nas također obvezuje u prilog siromašnih. Da bismo istinski primili Tijelo i Krv Krista, predanog za nas, moramo u siromasima, našoj braći i sestrama prepoznavati Krista. Euharistija isto tako potiče i ubrzava jedinstvo kršćana. Što se bolnije doimlju podjele Crkve koje priječe zajedničko sudjelovanje za Gospodnjim stolom, to su preče potrebne molitve Gospodinu da se vrate dani potpunog jedinstva svih onih koji u njega vjeruju. “Istočne Crkve koje nisu u potpunom zajedništvu s katoličkom Crkvom slave Euharistiju s velikom ljubavlju. 'Te Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente - poglavito, i to snagom apostolskog nasljeđa, svećeništvo i euharistiju - po kojima su s nama povezane najtješnjom vezom'. Zato neko zajedništvo in sacris, u svetim činima dakle i u Euharistiji, 'jest ne samo moguće nego se čak preporučuje, ako su okolnosti pogodne i ako to odobri crkvena vlast' (Kan 844,3).“ (KKC 1399) Crkvene pak zajednice, odijeljene od katoličke Crkve, a nastale iz Reformacije, “naročito zbog nedostatka sakramenta Reda, nisu uščuvale izvornu i cjelovitu suštinu euharistijskog otajstva.“ (II. Vatikanski sabor, Unitatis redintegratio, 22). To je razlog zašto Katoličkoj Crkvi nije moguće euharistijsko zajedništvo s tim zajednicama, iako i one ispovijedaju da život znači biti u Kristovu zajedništvu, te iščekuju Kristov slavni dolazak. “Katolički službenici, kada to zahtijeva teška potreba, prema sudu ordinarija, mogu dijeliti sakramente (Euharistiju, Pokoru i Bolesničko pomazanje) drugim kršćanima koji nisu u punom zajedništvu s katoličkom Crkvom, ako to ovi svojevoljno zatraže: u tom slučaju treba da očituju katoličku vjeru s obzirom na te sakramente i ispune potrebne uvjete.“ (KKC 1401) 10. Euharistija je “zalog buduće slave“ vjernika Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije jer tako se najbolje pripravljaju za budući život u vječnoj slavi nebeskoga Oca. “U jednoj molitvi Crkva kliče otajstvu Euharistije ovako: 'O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave'. Ako je Euharistija spomen Gospodnje Pashe, ako se pričešću s oltara 'napunjamo svakim nebeskim blagoslovom i milošću', to je Euharistija također predudioništvo u nebeskoj slavi.” (KKC 1402) Na Posljednjoj večeri sam je Gospodin usmjerio pogled svojih učenika prema dovršenju Pashe u Božjem kraljevstvu: “A kažem vam: ne, neću od sada piti od ovoga roda trsova do onoga dana kada ću ga novoga – s vama piti u kraljevstvu Oca svojega.” (Mt 26,29). Svaki put kad Crkva slavi Euharistiju, ona se sjeća toga obećanja Kristova te upravlja pogled prema onome “koji dolazi” (Dj 1,4) u slavi. Crkva vapi za njegovim dolaskom moleći: “Marana tha!” (1 Kor 16,22), “Dođi Gospodine Isuse!” (Otk 22,20). “Crkva zna da Gospodin, već sada, dolazi u Euharistiji i da je tu, među nama. No ta je prisutnost skrivena. Zato Euharistiju slavimo 'čekajući blaženu nadu i dolazak Spasitelja našega Isusa Krista', moleći da svi skupa vječno 'uživamo u tvojoj slavi, u tvome kraljevstvu, kad otareš svaku suzu s naših očiju; gledajući tebe, Boga svoga, kakav jesi, bit ćemo zauvijek tebi slični i tebe ćemo bez kraja slaviti, po Kristu našem Gospodinu'.” (KKC 1404) Doista, nema sigurnijeg zaloga i očitijeg znaka od Euharistije u iščekivanju te velike nade novih nebesa i nove zemlje gdje prebiva pravednost. Fra Jakov Ripić, O.F.M. Samostan Sv.Križa Trg.V.Lisinskog 3 HR-31000 Osijek Mob:091/950 87 35 |
24.10.2010., nedjelja
I. - SMISAO I ZNAČENJE PRIJATELJSTVA
|
Jedno od najljepših iskustava čovjekova života jest prijateljstvo. O njemu nalazimo uzvišene misli u mudrim biblijskim izrekama: „Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko je našao prijatelja, stekao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj balzam života....“ i slično. (Sir 6,14-16) U pravom prijateljstvu se stječu najdublja i najautentičnija iskustva života. Djeci je za prijateljstvo dosta imati susjeda s kim se može igrati ili nekoga s kim bi pošlo u školu. U mladosti, međutim, prijatelj je samo onaj komu se može otkriti dio vlastitog bića i s kojim se može rasti unaprijeđujući svoju osobnost. Bez prijatelja nijedna se osoba ne može razviti u potpuna i zrela čovjeka. 1. Prijateljstvo je put k ostvarenju životne sreće  Kao što nije lako izgraditi most, premostiti ponor ili rijeku, tako nije lako i jednostavno uspostaviti s nekom osobom prijateljstvo. Ono je moguće samo tamo gdje postoji otvorenost, iskrenost i s jedne i s druge strane, ali u isto vrijeme i određene kvalitete koje se mogu ponuditi, odnosno kvalitete za kojim se traga. Prijateljem se postaje prijateljujući s nekom osobom drugačijom od nas samih i kojoj se želimo povjeriti. Prijatelj je zapravo netko tko ti je drag i u čijem se društvu osjećaš ugodno. U društvu pravog prijatelja si spontan, baš onakav kakav jesi jer znaš da te on takvoga prihvaća. Pred prijateljam nemaš tajne i osjećaš se slobodan onako kao kad čovjeku padne kamen sa srca jer sve tvoje krivnje i nedostaci pred njim padaju u vodu. Prijatelju se u potpunosti povjeriš jer on sve razumije i uvijek ti kaže istinu bez ustručavanja i uljepšavanja. Prijatelj je uvijek na tvojoj strani i gleda te očima iz kojih zrači ljubav i dobrota prostrta poput bijela plašta preko tvojih slabosti. On je tu zato da se ti rastertetiš svega onoga što te pritišće i postaneš to što bi trebao biti. Prijateljev pogled je pogled Božjega gledanja tebe. Bog i prijatelj uvijek žele i traže tvoje dobro. Prijatelj je uistinu nebeska avantura na zemlji. Pravi prijatelj je zapravo milost Božja za čovjeka. Upravo one osobe koje su blokirane i teško uspostavljaju kontakte s drugim ljudima trebaju prijatelja, jer prijatelj je dar ljudske blizine čovjeku. Prijatelj je sloboda koja oslobađa čovjeka. Uz prijatelja lakše se dozrijeva i raste, uspješnije se nadvladavaju životne poteškoće, otporniji smo na vlastite slabosti i životna zastranjenja, lakše se prevladavaju kobni trenutci samoće, brže se prebrode krize. Svaki čovjek koji želi ići putem prijateljstva mora se osloboditi od triju napasti: egoizma, predrasuda i nezrelosti. Egoizam gazi temeljni zakon sreće, a to je zakon sebedarivanja. Oni koji misle samo na sebe, na svoju osobnu korist i kako ugoditi svojim prohtjevima, oni koji hoće uvijek biti u središtu pažnje, obično nisu sposobni za prava prijateljstva. Takve osobe moraju biti jače od svojih prohtjeva ako žele stupiti u prijateljstvo s drugim ljudima. Sve dok se ne očiste od svih tih loših sklonosti njihova prijateljstva će trpjeti lomove i krize. Ali unatoč svim tim manama i nedostatcima prijateljujući mogu postati bolji ljudi. Predrasude o drugim osobama nas također priječe na putu prijateljstva. Oni koji zadržavaju kriva mišljenja o drugim ili misle da su sami sebi dostatni, teško sklapaju prijateljstva. Oni se boje drugih ljudi jer u njima vide protivnike. Zato se uvijek brane od drugih smatrajući da ih druge osobe ugrožavaju, da loše o njima misle ili govore. A čak u svojim bolesnim fantazijama počnu drugima pripisivati i ono što je nemoguće, nestvarno ili neistinito. Ljudi s predrasudama se obično povlače ili prelaze u nerazumnu agresiju koja je kontinuirano opterećena sukobima. Nezrelost je isto tako jedna od zapreka na putu prijateljstva. Svojevrstan znak nezrelosti je ne znati čuvati tajnu (brbljavci), a najčešće su to svađe i intrige. Oni koji tvrdoglavo ostaju kod svoga mišljenja i stavova, bez ikakvih valjanih argumenata, prave razdore i onemogućavaju zajedništvo. Takve osobe teško stječu povjerenje drugih ljudi. Tko nema pouzdanja ni u koga najvjerojatnije je nezrela osoba koja previše očekuje od drugih. Ostaje činjenica da je iskustvo nepovjerenja jedno od najcrnjih iskustava života. Zrela osoba, naprotiv, jest osoba koja se uvijek i potpuno daruje drugima, ne očekujući ništa ni od koga. Zrela osoba ne traži ljubav, a ipak joj se ta ljubav daruje u izoblju; ne traži prijatelja, a ipak ih nalazi posvuda. Zato iskustvo povjerenja u prijatelja jest jedno od najpozitivnijih iskustava života. Kako je lijepo moći se nekomu potpuno povjeriti. Slika djeteta koje mirno počiva na rukama majke vrlo dobro izražava smisao mira, vedrine, spokojstva što ga osjeća onaj koji je našao osobu kojoj se može potpuno povjeriti. Na isti način lijepo je znati i ustanoviti da se netko pouzdaje u nas. Ta spoznaja čini dobro, ohrabruje, daje čovjeku krila za život. Prihvaćajući u slobodi drugoga, a osobito sloboda od egoizma, predrasuda i nezrelosti, prvi je preduvjet za dobro prijateljstvo. Ljudi mogu postati prijatelji samo ako se slobodno odluče i ako omoguće drugima slobodu. Prijatelji se ne drže grčevito jedan drugoga, ali jedan drugome ostaju uvijek vjerni. Prijateljstvo omogućuje mladu čovjeku iskustvo slobode u dvostrukom vidu: slobodan je u svojoj ljubavi za drugoga (partnera), drugome daje i garantira slobodu (ne uvjetuje). Prijateljstvo ne znači samo JA i TI, nego JA i MI. U ovom MI prijatelji kušaju što znači: biti tolerantan prema drugom, znati saslušati, biti spreman prihvaćati, povjeriti se i biti vrijedan povjerenja. Poštovati drugoga, znati se žrtvovati. Prijateljstvo nastqaje tada kad smo i mi spremni pružati ruku, ane samo očekivati da će nam ruka biti pružena. Te kreposti bitno obilježavaju istinsko prijateljstvo među ljudima. 2. Prijateljstvo među spolovima kao izraz kršćanske ljubavi  Da li je uopće moguće prijateljstvo između mladića i djevojke? Ima ih koji tvrde da ono nužno prerasta u zaljubljenost. Zaljubljenost se ipak razlikuje od prijateljstva iako s njima ima nešto i zajedničkoga. Taj osjećaj bismo najradije nazvali simpatija, neka toplina, duboko ljudsko i srdačno osjećanje za drugoga. U njemu nema nišata mračnoga. To osjećanje ne uznemiruje, ne postiđuje, ne uvjetuje. Ono je tu da usrećuje osobe. Ali postoji i nešto posebno, nešto što se dogodilo milijarde puta u povijesti, a događa se i u životu svakog čovjeka. U tom čudnom trenutku središte života jednog čovjeka nije više u njemu samome, nego u voljenoj osobi. U čovjeku tek ostaje osjećaj koji ne umije opisati. Najednom u takvom čovjeku navre misao u odnosu na ljubljenu osobu: ja s tobom želim graditi svoju budućnost. Eto to je zaljubljenost. Simpatija i zaljubljenost vode k ljubavi koja doseže vrhunac u okrenutostimladića i djevojke (muškarca i žene) jednoga drugome. Tu se aktivira treća sila: eros. Taj Eros je divovska snaga zaljubljenih. Njome se pobjeđuje u odlučujućoj bitki za ljubav ili se ostaje u egoizmu, najvećoj zapreki na putu do očovječenja. Ako je eros samo čin seksualnog zadovoljenja i upotreba tuđega tijela da bi sse umirio osjećaj vlastite požude, onda je rušilačka snaga koja razosobljuje, otuđuje i ostavlja za sobom prazninu. To je karikatura intimnih odnosa, izdaja ljubavi i njezina temeljnog poziva. Zato bi bilo potpuno pogrešno jednostavno reći: erotika je dobra, ona je sveta. Ona je stvaralčka snaga u nama. No, ona je ujedno strahovita zbog svoje sile. Kad se erotska privlačnost odvoji od sveukupnih ljudskih vrednota, a naročito kada se od ljudske erotike kao cjeline odvoji njezin najtjelesniji vid, spolno sjedinjenje, nenaslućeni ponori zla mogu se pojaviti ondje gdje se sve činilo nježnim i dražesnim. Kad se u tom ljudskom osjećaju misli na drugoga s poštovanjem i željom da se ni u čemu ne povrijedi, eros postaje stvaralačka snaga, dokazuje se na stotinu drugih načina prije negoli se dokaže u tijelu. Kada sazrije do kraja, tad i tijelo postane izraz ljubavi koja živi u srcu. Tijelo takvu ljubav ne izdaje, nego omogućuje njezino utjelovljenje. Mladi česti i nepraavedno brkaju pojmove zaljubljenost i prijateljstvo. Zaljubljenost je očaranost drugim. Druga osoba može biti bilo kakva, ona postaje najbolja za onoga tko se u nju zaljubio. Zaljubljenost i mane u voljenoj osobi pretvara u vrline, a divi se običnim glupostima. Zaljubljenost je poput zaraze, dođe odjednom i zahvati cijela čovjeka. To je izvanredno stanje, neka vrst blage zaluđenosti, veže druge uza se i vezuje se na druge. Ona je ljubav koja svojata do posesivnosti i u principu je ekskluzivna jer isključuje druge. Prijateljstvo je ljubav do slobode i ne trpi nikakvu ovisnost o drugome, podređenost ili nerealna stanja. Ono je snaga koja traži pravu osobu i nemirna je dok je ne nađe. Kod prijatelja sve je iskreno i jednostavno. Oni su zrele osobnosti ili k tome teže. Razlika između zaljubljenosti i prijateljstva je u tome što zaljubljenostobično prelazi u ljubav, partnerstvo ili brak, dok prijateljstvo ostaje dosljedno sebi: ne poznaje i ne priznaje podjele, nije mu bitna dob, fizička ljepota ili bilo kakvi interesi. Pravo prijateljstvo je postojanost, stijena, uporište i uvijek pouzdan životni oslonac. 3. Spolnost i odgovorno partnerstvo  Sve ima svoje vrijeme. Dođe tako i vrijeme kad čovjek osjeti potrebu da se nekome približi, da nekoga uzme za ruku ili zagrli kao dragu osobu vrijednu povjerenja. To vrijeme možemo nazvati vrijeme odgovornog partnerstva. To je vrijeme puno doživljaja, ushićenja, avantura, rizika i pravih ljubavi. Tako prije ili kasnije kod dojučerašnjih prijatelja pojavi se potreba za partnerstvom, a partnerstvo dođe u najužu vezu s prvim iskustvima na području seksualnosti. Ono najpozitivnije u seksualnosti osmislio je sam Bog, čovjekov Stvoritelj, na prvim stranicama Biblije. Tamo se kaže da Bog stvara sve dobro i svrhovito. I kad se Bog dao na stvaranje čovjeka i kad je stvorio Adama, priveo mu je sva stvorenja kako bi se osjetio sretnim što je gospodar na zemlji. No, Adam se nije osjećao sretnim u svekolikom stvaralačkom obilju, jer među svim stvorenjimanije našao niti jedno biće sebi slično. Tada Bog odluči stvoriti mu pomoć u biću koje će mu biti slično. I tako mu Bog stvori Evu. Tog trenutka stvoren je čovjek, sretan zbog svoje cjelovitosti. Cjelovitost usrećuje čovjeka! Od tada će na zemlji važiti nenadomjestiv zakon: da se ostvari čovjek u ovozemnom životu, nužno je da bude u svoje, to jest muško i žensko. Pa i za konačno čovjekovo ostvarenje u vječnosti nužno je biti u dvoje, aa taj Drugi jest Bog. „'Bog je ljubav i u sebi živi otajstvo osobnog zajedništva i ljubavi. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku (...) Bog u nju upisuje poziv, pa prema tome sposobnosti odgovornost ljubavi i zajedništva'. 'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka (...) muško i žensko stvori ih' (Post 1,27); 'plodite se i množite' (Post 1,28); 'kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva – čovjek' (Post 5,1-2).“ (KKC 2331) a) Spolnost kao način postojanja Želja za susretom duboka je potreba svakog muškarca i svake žene. Do tog iskustva dolaze mladići i djevojke po osjećajima radosti i strepnje od prvog trenutka kad se zagledaju i postanu jedno drugom simpatični do združenja u kojem postaju jedno tijelo i jedna duša. Spolna različitost jedan je od činitelja njihovog međusobnog obogaćivanja i ostvarivanja. „Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ona se posebno odnosi na afektivnost, sposobnost voljenja i rađanja i, na općenitiji način, na sklonost sklapanju veza zajedništva s drugima.“ (KKC 2332) Bog nas po našem prirodniom ustrojstvu (spolnom određenju) poziva da otkrijemo smisao svoje spolnosti. Ona je sredstvo i veza jednog od najčvršćih oblika zajedništva među ljudima. „Svatko, muško i žensko, treba da prepozna i prihvati svoj spolni identitet. Fizička, moralna i duhovna razlika i komplementarnost usmjerene su prema dobrima braka i razvoju obiteljskog života. Sklad bračnog para i društva dijelom ovisi od načina na koji su življeni komplementarnost, obostrana potreba i potpora između spolova.“ (KKC 2333) „'Stvorivši ljudsko biće kao muško i žensko, Bog je na jednak način daje osobno dostojanstvo muškarcu i ženi'. 'Čovjek je osoba, i to vrijedi jednako za muškarca kao i za ženu jer oboje su stvoreni na sliku i priliku osobnog Boga'“ (KKC 2334) Po međusobnom darivanju muškarac i žena postaju sposobni za nešto veliko i stvaralačko: darivanje života. Kad bi prestala ta vrsta darivanja, prestalo bi svako ljudsko bivovanje na zemlji. Spolnost je čovjeku da ostvari zajedništvo koje će u ljubavi stvarati novi život. I zato je spolnost najefikasnija borba protiv smrti. „Jedan i drugi spol je, s jednakim dostojanstvom, iako na razlilčit način, slika Božje moći i nježnosti. Sjedinjenje muža i žene u braku jest jedan način nasljedovanja, u tijelu, Stvoriteljeve plemenitosti i plodnosti: 'Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju ženu,, i bit će njih dvoje jedno tijelo' (Post 2,24). Iz tog sjedinjenja potječu sva pokoljenja čovječanstva.“ (KKC 2335) b) Partnerstvo i seksualnost Pubertet i adolescencija predstavljaju vrlo važnu fazu u razvoju čovjeka. Prijalaz iz djetinje dobi u mladenaštvo obilježen je među inim i određenim tenzijama na području seksualnosti koje su po sebi dio procesa dozrijevanja cjelokupne osobe. To je vrijeme u kojem mladi čovjek intenzivno biloški i fizički sazrijeva za seksualne prokreativne aktivnosti. Tada nagon za održavanjem vrste u čovjeku dobiva mogućnost potpunog realiziranja. Nastaje razdoblje partnerstva koje se sve više profilira kao specifičnost identiteta. Muškarci i žene postaju svjesni upućenosti jednih na druge. Ali za ostvarenje bračnog života i obitelji nije dostatna samo psihofizička zrelost nego i stvaranje okolnosti da ona može normalno funkcionirati bez rizika za bilo koga. Seksualnost, koliko god nosila u sebi određene elemente igre i zadovoljstva ne smije se svesti na igru i čistu zabavu. Prozbiljna je to stvarnost u čovjekovu životu da bi se prema njoj moglo ponašati nedgovorno. Ući u najdublje sfere ljudske osobnosti ili dopustiti da netko uđe u tvoje, ne može ne imati posljedice za čitav život ako se postupak ne strmoglavi. Zato svaka ozbiljna osoba, čak bez obzira na vjersko uvjerenje, zna i shvaća da se s osobnostima, ljudskom intimom i dušom ne može i ne smije poigravati. Dati se bez zadrške znači dati se zauvijek. Nije to kao kod nižih životinja koje se tjelesno darivaju i primaju, a zatim odlaze da se više nikd ne sastanu. U ljudskoj ljubavi postoji nešto više nego privremeno druženje viših životinja koje neko vrijeme zajedno borave dok ne odgoje potomstvo. Ne, nije tako kod čovjeka. Dva ljudska bića, muškarac i žena, žele jedno drugome posvema pripadati. Jedan od velikih rizika na području seksualnog odgoja mladeži jest zacijelo svijest da se osoba drugoga može posjedovati, da se njom može raspolagati ili još gore, da se njome može služiti poput stvari. Nije rijedak slučaj da takav pristup seksualnosti kod nekih ljudi, osobe doživljavaju kao manipulaciju vlastite osobnosti te instrumentaliziranje njih u svrhu zadovoljavanja poriva kojim se čovjek prepušta bez ozbiljnog sagledavanja posljedica. Da bi seksualnost postala sastavni dio čovjekova identiteta, njoj se mora pristupiti s najvećom ozbiljnošću. Seksualnost služi čovjeku, ane čovjek seksualnosti. Biološka seksualnost (upotreba spolnih organa) samo je dio sveukupnog osjećajnog života čovjeka koji kao i sve druge komponente osobnosti treba njegovati, odgajati, oplemenjivati kako bi osoba bila oslobođena animalnog i nagonaskog poriva bez intelektualnog nadzora nad njom. Seksualna zrelost čovjeka se postiže s vremenom poštivajući njoj svojstveni proces koji se ne smije silom ubrazavati, kao što se ne može siliti dozrijevanje voća a još se manje smije zeleno brati. Mladi u ovo vrijeme i na tom području nerijetko čine greške i prema sebi samima i prema onima koje se nemože pitati za mišljenje, a još manje za pristanak, odnosno eventualni plod ljubavi muškarca i žene (usp. Pranjić, M.; Stojić, A., Zov slobode, Zagreb, 1992., 94-113). Nije dovoljno osluškivati i pratiti biološki ritam seksualnih organa nego i ritam razvoja i potreba ličnosti. Nagonsko se tu mora poosobiti i ugraditiu sve ono što čini čovjeka čovjekom, a odnos među partnerima očovječiti da budu obostrano dobitnici, a ne igra iz koje će jedni izaći pobjeđeni a drugi pobjednici. Onaj tko svojata pravo na ljubav i seksualnost dužan je prethodno osigurati preduvjete za takav život i da će to pravo do kraja sačuvati čast vlastitog i partnerovog ljudskog dostojanstva. Stoga je nedopustivo imati pravo na seksualne odnose pod svaku cijenu, ane misliti na posljedice takvih čina. Nedostojno je čovjeka smatrati se zrlim za spolni život, a odnositi se nedgovorno kad se radi o partneru, odnosno trećoj osobi koja bi mogla biti pozvana na život. Srce ima svoje razloge što ih nijedan razum ne može posve shvatiti, a nije ni potrebno sa to shvati. No, kada se radi o tome da netko sebe posvema i zauvijek daruje drugome, takva odluka treba proizaći iz čitave osobe. Zbog toga se ne smije mimoići razum ni savjest. Čar ljubavi otvara oči da vide jedinsatvenu pojavu voljene osobe, ali ih može i zaslijepiti ako se površno zaustavi na osjetilnoj ili romantičnoj privrženosti drugome. c) Poziv na čistoću svaki je krštenik pozvan na čistoću života. Isus je došao obnoviti stvorenje u čistoći njegovih početaka. Kršćanin je „zaodjenuo Krista“ (Gal 3,27), uzora svake čistoće. Svi su Kristovi vjernici pozvani da provode čist životr prema posebnom životnom stanju. U času Krštenja kršćanin se založio da će svoju osjećajnost živjeti u čistoći srca. Čistoća života mora razlikovati osobe u njihovim različitim životnim stanjima u koja ih je Božja providnost dovela. Neke osobe ostvaruju čistoću svojega života u djevičanstvu i posvećenom celibatu, što je izvrstan način da se čovjek nepodijeljena srca lakše preda jedino Bogu. Oženjene osobe pozvane su da žive bračnu čistoću. Ostaližive čistoću u izdržljivosti. A svi krštenici na način kako to za sve određuje moralni zakon, već prema tome jesu lli u braku ili nisu. Tri su, dakle, oblika kreposti čistoće: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska. One se ne isključuju međusbno već nadopunjuju. „Zaručnici su pozvani da žive čistoću u uzdržljivosti. U toj će kušnji otkriti uzajamno poštivanje, vježbat će se u vjernosti i u nadi da će se primiti jedno drugo kao dar Božji. Odložit će za bračno vrijeme očitovanje nježnosti vlastito supružničkoj ljubavi. Uzajamno će se pomagati da rastu u čistoći.“ (KKC 2350) Krepost čistoće, sadrži, dakle, cjelovitost osobe i potpunost dara. Čista osoba odražava cjelovitost snaga života i ljubavi koje su u njoj. Ta cjelovitost osigurava jedinstvo osobe i protivi se svakom ponašanju koje bi je ranilo. Čovjek čista života ne podnosi ni dvostruki život niti dvostruki govor. „Čistoća izražava ostvarenu integraciju spolnosti u osobi i time nutarnje čovjekovo jedinstvo u njegovu tjelesnom i duhovnom biću. Spolnost, kojom se očituje čovjekova pripadnsot tjelesnom i biološkom svijetu, postaje osobnom i stvarno ljudskom kad je integrirana u odnos osobe s osobom, u potpun i vremenski neograničen uzajaman dar muža i žene.“ (KKC 2337) Čistoća života zahtjeva postizavanje gospodstva nad samim sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu. Ako čovjek zapovijeda svojim strastima, on postiže mir; ako li pak pušta da ga strasti zarobe, on postaje nesretan. „Čovjekovo dostojanstvo zahtjeva da on radi po svjesnom i slobodnom izboru, te jest potaknut i vođen osobnim uvjerenjem, a ne po unutarnjem slijepom nagonu ili pod čisto vanjskim pritiskom. Do takva dostojanstva čovjek dolazi kada, oslobađajući se svakog robovanja strastima, ide za svojim ciljem odabirući u slobodi dobro te svojom umješnošću i zdušnošću nastoji sebi pribaviti prikladna sredstva.“ (GS 17) Krepost čistoće usko ovisi o stožernoj kreposti umjerenosti koja ide za tim da razum upravlja strastima i težnjama ljudskih osjećajnosti srca i duše. Tko hoće ostati vjeran obećanjima svoga krštenja i oprijeti se napastima zla i grijehu nastojat će upotrebljavati potrebna sredstva za to: upoznati sebe, voditi askestski život već prema prilikama života u kojima se nalazi, slušati Božje zapovijedi, vježbati se u moralnim krepostima i biti vjeran molitvi. Gospodstvo nad samim sobom djelo je duga nastojanja i napora u životu. Nikad ne ožemo reći da smo ga stekli jednom za svagda i da se ne moramo više boriti. Ono predstavlja uvijek novu obavezu u svim razdobljima čovjekova života. „Čistoća poznaje zakone rasta, koji prolazi kroz stupnjeve obilježene nesavršenošću i vrlo često grijehom. Krepostan i čist čovjek 'izgrađuje se iz dana u dan brojnim slobodnim opredjeljenjima. Zato on spoznaje, ljubi i čini moralno dobro u skladu sa stupnjewvima rasta'.“ (KKC 2343) Čistoća predstavlja izrazito osobno zalaganje čovjeka. Ona uključuje također i kulturni napor, jer postoji međuovisnost između rasta ljudske osobe i razvoja samoga društva. Čistoća života pretpostavlja isto tako poštivanje osobnih prava svakoga čovjeka, posebno pravo na obavijesti i odgoj u skladu s moralnim i duhovnim zahtjevima ljudskoga života. „Čistoća je moralna krepost. No, ona je i Božji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu čistoću.“ (KKC 2345) Ljubav je „forma“ svih kreposti. Pod utjecajem ljubavi, čistoća života se očituje kao škola osobnog darivanja. Gospodstvo nad sobom usmjereno je na to darivanje sebe dreugome. Svaki čovjek koji živi čisto postaje za bližnjega svjedok Božje vjernosti i nježnosti. „Krepost čistoće razvija se u prijateljstvu. Ona upućuje učenika kako da nasljeduje i ide za Onim koji nas je izabrao za svoje prijatelje, dao se potpuno nama i čini nas dionicima svoga božanskog stanja. Čistoća je obećanje besmrtnosti. Čistoća se pokazuje naročito u prijateljstvu prema bližnjemu. Kada se gaji između osoba istog ili različitog spola, predstavlja veliko dobro za sve. Ona vodi duhovnom zajedništvu.“ (KKC 2347) 4. Zastranjivanja na području prijateljstva i partnerstva Najveća opasnost za čovjeka dolazi od banalnog instrumentaliziranja osjećaja i tjelesnosti. Tijelo kao objekt užitka dolazi u prvi plan, radoznalost zatvara unutarnje horizonte duha u tjesnac sve morbidnije erotiziranih fantazija, dok se konačno ne završi na koristoljubu. Seksualnost nije sama po sebi svrhom da bi služila samo neodgovornom uživanju i zadovoljavanju tjelesnim instinktima i strastima. „Bludnost je neuredna želja ili razuzdana naslada spolnog užitka. Spolni užitak moralno je neuredan kad se traži radi samog sebe, izdvojeno od svrhovitosti rađanja i sjedinjenja.“ (KKC 2351) „Blud je tjelesno sjedinjenje slobodna muškarca i slobodne žene izvan braka. Ono se teško protivi dostojanstvu osobâ i ljudske spolnosti koja je prirodno usmjerena bilo dobru supružnika bilo rađanju i odgoju djece. Osim toga to je teška sablazan kad se time kvari mladi.“ (KKC 2353) Kada neka osoba traži spolni užitak u vlastitom samozadovoljavanju, takvi čini se nazivaju masturbacijom. „Pod masturbacijom treba razumjeti svojevoljno uzbuđenje spolnih organa radi postizanja spolnog užitka. 'U skladu sa stalnom predajom i crkveno Učiteljstvo i moralni osjećaj vjernika masturbaciju su bez kolebanja smatrali činom koji je u sebi teško neuredan.' 'Kakav god bio razlog tome, svojevoljno služenje spolnom sposobnosti izvan normalnog bračnog općenja bitno se protivi njenoj svrsi.' Spolni se užitak tu traži izvan 'spolnog odnosa što ga traži moralni poredak i po kojem se, u okviru prave ljubavi, ostvaruje cjelovit smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja'.“ (KKC 2352) Seksualnost je dar Stvoritelja ljudima, njegova suradnica u stvaranju svijeta i života, užitak i zadaća u isto vrijeme. Može biti izvorom radosti kad se ljudi njome odgovorno služe ili izvorom zla i destruktivne sile života, ovisno o njihovu slobodnom opredjeljenju. „Pornografija se sastoji u izvalčenju spolnih čina, stvarnih ili glumljenih, iz intimnosti partnera da se naumice pokažu trećim osobama. Ona vrijeđa čistoću jer izopačuje bračni čin, intimni dar supružnika jednog drugome. Ona teško povrijeđuje dostojanstvo onih koji joj se predaju (sudionike, prodavače, gledateljstvo), jer svatko postaje za drugoga objekt rudimentarne naslade i nedopuštenog probitka. Ona gura jedne i druge u iluziju jednog nestvarnog svijeta. Ona je teški prijestup. Građanske vlasti moraju spriječiti pšroizvodnju i širenje pornografskih proizvoda.“ (KKC 2354) Ima i onih koji zagovaraju potpunu seksualnu slobodu ne obazirući se na to što takva „sloboda“ ubire stravične žrtve među mladima i odraslima širom svijeta. „Prostitucija vrijeđa dostojanstvo osobe koja se prostituira svodeći je na spolni užitak što ga nudi. Onaj koji plaća teško griješi protiv samog sebe: oskvrnjuje čistoću na koju ga obvezuje Krštenje i kalja svoje tijelo, hram Duha Svetoga. Prostitucija je društvena rana. Obično pogađa žene, ali i muškarce, djecu i mlade u razvoju (u ova dva posljednja slučaja grijeh je, u isto vrijeme, i sablazan). Ako je uvijek teško grešno odavati se prostituciji, ipak krivnja može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska.“ (KKC 2355) U početku mladenaštva postoji napast da mladi sebe smatraju dovoljno zrelim te žđele odamh i prije vremena okusiti ono što ljepota i snaga stječu istom onda kad se ispune svi uvjeti da ljubav postane istinsko darivanje. Mladi se nepromišljeno zavaravaju kad se prepuštaju jakim spolnim instinktima, a zapostavljaju prave vrijednosti života. Krajnje je neodgovorno upotrebljavati seksualnost kao sredstvo da se drugoga osvoji i zaposjedne koristeči njegovo tijelo za užitak. „Silovanje znači nasilan ulazak, grubom silom, u spolnu intimnost neke osobe. Ono krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštovanje, slobodu, fizičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (usp. rodoskrvnuće ili incest) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.“ (KKC 2356) Često se pojavljuje još jedno zastranjenje na području seksualnosti. Zove se travestizam (travestire = preobući se), a zapravo je sklonost mladića da odijeva žensku odjeću i da se ponaša kao žensko, te sklonost djevojke da se odijeva poput muškarca. Ovo zastranjenje nije tako teško otkloniti ako se povjeri kvalificiranoj osobi. Međutim ima takođr i ljudi (muškaraca i žena) kod kojih erotika nije upravljena drugom spolu nego spolu kojem sami pripadaju. Njihova spolnost je biološki određena, ali oni se nisu uspjeli razviti u cjelovite osobnosti. U razvoju se dodgodio neki zastoj, možda u doba mladenaštva, te ih je počeo privlačiti istospolni partner. Seksualnu privlačnost i aktivnost među muškarcima nazivamo homoseksualnošću, a među ženama lezbijstvom. „Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istog spola. Očituje se u vrlo razlilčitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto Pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.“ (KKC 2357) Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne sklonosti i težnje. Takve osobe ne biraju same svoje homoseksualno stanje. Ta nastranost za većinu njih predstavlja pravu kušnju. Zato takve osobe treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavati će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Takve ljude ne valja prezirati, a još manje žigosati. Poželjno je da razgvovaraju s liječnikom, dušobrižnikom ili nekom razboritom i upućenom osobom, kako bi im se pomoglo da nađu rješenje. Te su osobe također pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. „Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju,postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.“ (KKC 2359) Flert ili ljubavna igra jest površinska, izvanjska veza kojom se dodiruje drugoga bez dubljih i ozbiljnijih namjera za zajedničkim životom. Te male „igre s vatrom“ uzbudljive su, razdražuju i mladića i djevojku, ali ih mogu dovesti do neželjenih posljedica za život. Zaljubljivanje je nešto ozbiljnija faza prialženja čovjek adrugoj osobi. U središtu pažnje je još uvijek tjelesna partnerova pojava kao što su stas, kosa, oči, grudi, ramena, noge i sl. Zaljubljeni su slijepi za karakterne mane partnera i mogu biti više puta i u više osoba zaljubljeni. Zaljubljenost ne poznaje trud, napor, zadatke i obaveze. Ljubav je već dublji i ozbiljniji oblik pristajanja čovjeka uz drugug osobu. Uvažavaju se više duhovne kvalitete osobe koja se voli, jača veza i trajnost odnosa te odgovornost za osobu koja se u cijelosti doživljava. Ljubav nosi pečat razumnosti i oslanja se na zajednički doživljena iskustva života. Ona uvijek želi dobro druge osobe, kao i svoje vlastito. Čovjek koji uistinu ljubiželi ući s voljenom osobom u zajedništvo ljubavi i života. Samo takva ljubav donosi životnu sreću osobama koje se iskreno vole, njihovim obiteljima, narodu kojemu pripadaju i cijeloj Crkvi. Takvu ljubav Bog uvijek blagoslivlja najvećim i najljepšim darom ljubavi, odnosno djecom koja su plod te uzvišene ljubavi. |
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji Muž i žena ženidbom sjedinjeni čine zajedno sa svojom djecom jednu obitelj. Obitelj je najmanja ljudska zajednica. Ona je prva društvena zajednica u čovjekovu životu i korijen njegove osobnosti i identiteta. Ona nastaje iz braka, dolaskom djeteta. Ova prirodna životna zajednica sastavljena od oca, majke, i djece stvara temeljnu stanicu ljudskoga društva. Obitelj omogućuje čovjeku prvi osobni susret s drugima. Ona ga osposobljava za ljubav i daje mu sigurnost. To je životna i ujedno odgojna i gospodarska zajednica. „Bračna zajednica temelji se na supružničkoj privoli. Brak i obitelj usmjereni su dobru supružnika te rađanju i odgajanju djece. Ljubav između muža i žene i rađanje djece utvrđuju osobne odnose i prvotne odgovornosti među članovima iste obitelji.“ (KKC 2201) „Stvorivši muža i ženu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Članovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajedničkog dobra njezinih članova i društva, u obitelji postoje različite odgovornosti, prava i dužnosti.“ (KKC 2203) Tu prirodnu obiteljsku ustanovu treba promatrati kao redoviti odnos prema kome treba vrednovati različite oblike srodstva među osobama. Ta ustanova se nameće sama po sebi svim drugim i prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti. Cilj obitelji je odgoj djece kako bi ispunila svoj životni zadatak prema Bogu, Crkvi i svijetu. Stoga kršćanska obitelj pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenog zajedništva. Ona se može i treba zvati „domaća Crkva“, jer je to zajednica vjere, nade i ljubavi. Zato u Crkvi obitelj zadobiva osobitu važnost, kako je očito iz Novoga zavjeta (usp. Ef 5,21-6, 4; Kol 3,18-21; 1 Pt 3,1-7) „Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnica i misionarka.“ (KKC 2205) Zato odnosi u obitelji sadrže posebnu bliskost osjećaja, sklonosti i probitaka među njenim članovima, što se osobito rađa iz uzajamnog poštovanja među osobama. Obitelj je stoga povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti tu „ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i (...) trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece“ (GS 52). 2. Obitelj i društvo Svaki čovjek treba određeni prostor koji će mu omogućiti da se razvije u punu ličnost. U prvom redu to je obitelj. Ona ima nezaobilaznu ulogu na području osjećajnosti i društvenog odgoja djece i mladeži. U njoj čovjek uči voljeti, radovati se, nadati se, podnositi poteškoće i praštati uvrede i nerazumijevanja. Obitelj je mjesto natjecanja, sučeljavanja i dokazivanja sposobnosti i osobnosti njenih članova. Uz njenu pomoć oblikuju se kvalitetni i trajni ljudski odnosi i usvaja životno umijeće razlikovanja dobra i zla. Onima koji to u obiteljskoj školi ne nauče, vrlo često završe kod psihijatra ili u rukama policije. „Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.“ (KKC 2207) Obitelj je također najprirodniji prostor učenja društvenog ponašanja. U toj obiteljskoj oazi djeca i mladi rastu do pune osobnosti. U njoj se čovjeku daje mogućnost da uči sve ono što je važno da kasnije živi kao normalna, zdrava, kompletna osobnost. U obitelji djeca uče pravilan odnos prema starijima kao što su roditelji i rodbina, a i zdrav odnos prema svakom drugom autoritetu. U društvu braće i sestara djeca bruse vlastiti karakter, a u sučeljavanju sa sebi ravnima, ali i s odraslima stječu životnu okosnicu koja će obilježavati svaki ljudski čin. U obitelji djeca imaju vlastita prava, ali i dužnosti kao što su urednost, marljivost, radinost, odgovornost, kreativnost, povjerljivost i poduzetništvo. Sve su to vrline kojima čovjek nadasve u obitelji udara temelje koji će biti veoma važni za njegov daljni život, za njegovu prihvaćenost u društvu i njegov prosperitet. „Obitelj mora tako živjeti da se njeni članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: 'Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta' (Jak 1,27).“ (KKC 2208) Tako obitelj postaje na svoj način oblikovatelj ljudske osobe, njegove duše, uma, njegovih društvenih i osobnih kvaliteta. Ne samo ljudske, nego i vjerske vrline imaju korijen u obitelji. Iz zdrave vjerničke obitelji nastat će zdravi vjernici. Zato obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela, a i Crkva pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. Ali i država i Crkva trebaju se čuvati da ne bi prisvajali prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život. „Važnost obitelji za život i blagostanje društva, nameće samom društvu naročitu odgovornost podupiranja i učvršćivanja braka i obitelji. Neka građanska vlast smatra 'svojom svetom dužnošću poštovati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje' (GS 52).“ (KKC 2210) Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti. Pravedni odnosi između vladara i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo. „Politička zajednica dužna je obitelj poštovati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati: -slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju; -zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji; -slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove; -pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje; -u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke; -zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično; -pravo udruživanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred građanskim vlastima.“ (KKC 2211) Djeca i mladež u krugu vlastite obitelji i u krugu svojih vršnjaka susjednih obitelji uče biti ljudi uvježbavajući ono što im je svojstveno kao ljudskim bićima. Tu dokazuju i razvijaju svoje društvene, intelektualne, umjetničke, karitativne i vjerničke darove. Zato su obitelj i grupa vršnjaka važan prostor za razvijanje ljudske osobnosti u mladima, njihove specifičnosti, izvornosti i njihova identiteta. „Četvrta zapovijed (Božja) prosvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo 'Oče naš'. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek 'jedinka' ljudskoga mnoštva, nego je 'netko' koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i štovanje.“ (KKC 2212) 3. Dužnosti članova obitelji Četvrta zapovijed Božja glasi: „Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin Bog tvoj.“ (Izl 20,12). Sam Gospodin Isus istaknuo je važnost te „Božje zapovijedi“ (Mk 7,8-13), „I bijaše im poslušan.“ (Lk 2,51) Apostol uči: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. 'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji'.“ (Ef 6,1-3) Ova Božja zapovijed naznačuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, mi poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo također častiti i poštivati sve koje je Bog, za naše dobro, zaodjenuo svojim autoritetom. „Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima. Ova zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, poglavara, načelnika, državnika, svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.“ (KKC 2199) „Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu: 'Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj' (Izl 20,12). poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.“ (KKC 2200) a) Dužnosti djece Božje očinstvo je izvor svakog ljudskog očinstva (usp. Ef 3,14). Stoga se na Božjem očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštivanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svome ocu ili majci, hrani se tom naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje sa njihovim roditeljima. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed. „Poštovanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su, darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. 'Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im život svoj duguješ: kako da im uzvratiš sve što im učiniše za te.' ( Sir 7,27-28)“ (KKC 2215) Djetinje poštivanje roditelja iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti. Sveto Pismo vrlo često poziva na poslušnost i poštivanje roditelja. „Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (...) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da te razgovaraju kad se probudiš.“ (Izr 6,22) „Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora.“ (Izr 13,11) Dokle god dijete živi u roditeljskoj kući, ono treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro cijele obitelji. Na to nas upozorava i Sveti Pavao apostol kad kaže: „Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu.“ (Kol 3,20; usp. Ef 6,1). Djeca također treba da slušaju razumne nalogesvojihh odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju kao što su to učitelji i nastavnici u školi. Samo ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu ili Božjem zakonu, onda djeca ne smiju slušati starije. Kad djeca odrastu i postanu neovisna o roditeljima, tada nisu dužna slušati, ali će i dalje poštovati svojega oca i majku. Oni će i tada predusretati želje svojih roditelja, često tražiti njihov savjet i uvijek će im pomoći u potrebama i nevoljama. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u četvrtoj zapovijedi i u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga. „Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti (usp. Mk 7, 10-12). 'Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit ce uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda' (Sir 3,2-6). 'Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (...) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku' (Sir 3,12-13.16).“ (KKC 2218) Djetinje poštovanje roditelja pogoduje također skladu svega obiteljskog života. Poštovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. Tiče se i odnosa među braćom i sestrama. Na to potiče i apostol Pavao kad kaže: „Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.“ (Ef 4,2) Isto tako kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji kao i drugi članovi obitelji kao što su djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi učitelji ili prijatelji. Svi oni zaslužuju našr poštovanje i odanost. b) Dužnosti roditelja Plodnost bračne ljubavi između miuža i žene ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti i na njihov moralni oddgoj i duhovno oblikovanje da bi bili pravi ljudi i zreli vjernici. Odgojno djelovanje roditelja „toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti“. (II. Vatikanski Sabor, Gravissimum educationis, 3) Pravo i dužnost odgoja djece roditeljima su prvotni i neotuđivi. (usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 36). „Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.“ (KKC 2222) Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost oni svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj pravilo života moraju biti nježnost, opraštanje poštovanje, vjernost i nesebično služenje jednih drugima. Domaće ognjište je isto tako osobito prikladno mjesto za odgoj u općeljudskim i kršćanskim krepostima. Taj odgoj zahtjeva priučavanje djece odricanju, ispravno rasuđivanje djece, vladanje sobom, ljubavi i požrtvovnost prema bližnjemu što su sve uvjeti svake prave slobode čovjeka. Neka roditelji pouče djecu podlagati „ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno.“ (Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 36). Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer poštenog ljudskoga i pravog kršćanskog života. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati u njihovim pogreškama i manama. „Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom. Tko bvaljano odgaja sina, imata će od njega koristi.“ (Sir 30,1-2) „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem žgospodnjim.“ (Ef 6,4) Obiteljsko ognjište je također prirodna sredina za uvođenje čovjeka u skupinu solidarnosti i odgovornost. Roditelji su dužni učiti svoju djecu da se čuvaju svih zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva i zajednice ljudi i naroda. Isto tako roditelji treba da počnu svoju djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskoga života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza i pouka djece u vjeri prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje. (usp. LG 11) „Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci 'prvi navjestitelji'. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.“ (KKC 2225) U doba djetinjstva roditeljstva svoje poštovanje i ljubav dužni su iskazivati u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. A u tijeku njihova rasta isto poštovanje i odanost upućuju roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom za svoje vlastito dobro i na dobrobit bližnjemu. Oni će isto tako učiti svoju djecu da svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost jednih drugima. A to zahtjeva i ljubav Kristova od onih koji se ponose njegovim imenom. Tako će djeca i roditelji pridonositi da svi skupa rastu u uzajamnoj ljubavi, poštivanju i u svetosti kršćanskoga života. Roditelji imaju također pravo i dužnost da odgajaju svoju djecu prema vlastitome uvjerenju i svojoj vjerskoj pripadnosti. „Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj djece, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja. Javne su lasti dužne, oditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti.“ (KKC 2229) A isto tako roditelji ne bi smjeli nikada svojoj odrasloj djeci određivati koje će zvanje i životni stalež izabrati. „Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnavati obitelj. “ (KKC 2230) Ima i onih koji ne sklapaju ženidbu kako bi se skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre; a i onih koji ne ulaze u brak kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. I jedni i drugi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji. Svatko ima pravo osmisliti svoj vlastiti život kako i na koji način on to sam želi. Za kršćane to treba biti samo u skladu s Božjim zakonom i opće ljudskim dobrom. „Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što dijete više raste prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njegovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomagati djecu da mu odgovore i da ga slijede. Treba se uvjeriti da je prvo zvanje kršćana ići za Isusom: 'Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan' (Mt 10,37).“ (KKC 2232) Postati Isusovim učenikom znači prihvatiti svoj kršćanski poziv i pripasti Božjoj obitelji, provodeći život u skladu s Kristovim načinom življenja. Isus je sasvim jasan kad kaže: „Tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.“ (Mt 12,49) Stoga će pravi kršćanski roditelji uvijek prihvatiti volju Božju te radosno i zahvalno je poštovati ako Gospodin kojemu od njihove djece uputi poziv da ga slijedi u djevičanstvu radi Kraljevstva Božjega, u posvećenom životu ili u svećeničkoj službi. 4. Sukobi između roditelja i djece I unatoč određenom nerazumijevanju koje nastaje ili može postojati između djece i roditelja, ipak treba graditi mostove povezivanja, tražiti načine susreta, zbližavanja, razgovora i rješavanja sukoba unutar vlastite obitelji. Djeca i roditelji su toliko upućeni jedni na druge da manje košta traženje načina zajedničkog života u ljubavi, nego to kako bi se taj zajednički život izbjegao ili otklonio. Premda ne postoje, naravno, gotovi recepti kojima bi se rješavali svi obiteljski problemi, ipak ima nekih provjerenih pomagala kojima se možemo služiti dok tragamo za rješenjima. Obitelj je prije svega mjesto sigurnosti u kojem čovjek nalazi svoju stabilnost, čvrstinu i ravnotežu tjelesnih i duševnih energija. Kad se čovjek u svojoj vlastitoj obitelji osjeća prihvaćen i voljen, onda je to njegovo utočište iz kojega će trezvenije promatrati život i razumnije se odnositi prema problemima života na koje nailazi. Isto tako obitelj mora biti mjesto povjerenja između svih njezinih članova. Povjerenje proizlazi iz unutarnjeg osjećaja čovjeka da se može na nekoga osloniti, da se može nekoj osobi vjerovati i dase može biti siguran u tu osobu jer zna da ga ona voli i ljubi. Uz takovu osobu mogu se prihvatiti i teške obaveze i suočiti se sa veoma izazovnim problemime života. Tako se može imati povjerenja samo u onoga tko, bez obzira na okolnosti, ostaje čvrst, stabilan, nepoljuljan; tko ulijeva sigurnu nadu u sretan ishod. Povjeriti se nekome znači imati intimni osjećaj posvemašnje upravljenosti na drugoga koji olakšava povjerenje i u isto vrijeme vraća čovjeku vjeru u samoga sebe. Takvo ozračje povjerenja se najprije može očekivati u krugu vlastite obitelji koja onda postaje lansirnom rampom za snalaženje u znatno većem i širem krugu ljudi, u onome koji čine cijelo društvo. Više od svih uvjeravanja, objašnjenja i preporuka vrijedi roditeljska blizina djeci čije središte nije nadzor, kontrola, nametanje vlastitih pogleda kao jedino rješenje, nego podrška da se čovjek može razviti u zrelu, odgovornu osobnost. Spontani i nježni odnos roditelja prema svojoj djeci budi u njima sposobnost za zdrave osjećajne veze i izgradnju pravilnih ljudskih odnosa, što se ponajprije očituje u njihovim skladnim odnosima. Ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima stječe se s vremenom. Zato je i jednima i drugima potrebna strpljivost koja će im omogućiti uzajaman rast. Kada roditeljski autoritet dosegne idealnu točku služenja, a djeca svijest o roditeljskoj ljubavi, nesporazuma više neće biti nego povlašteni trenutci zbližavanja i zajedničkog rasta. Poštovati roditelje znači priznati njihovu važnost i njihovo pravo. Oni to pravo kod djece stječu svojom ljubavlju, skrbničkom radom, požrtvovnošću i zaslugom da su bili posrednici života koji nam dolazi od Boga. a) Roditeljska skrb i odgoj Odgojni utjecaj roditelja na djecu tako je velik i značajan da neki kažu kako ih odgojem drugi put rađaju. Tvrdi se čak i to da je ovo drugo rađanje „uzvišenije” jer im se, za razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovih vrednota i uzvišeni svijet kulture. Može se reći da su djeca dvostruki baštinici: vidljivoga materijalnog svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi roditeljskim odgojem. Od roditelja, dakle djeca nasljeđuju ne samo goli život nego i čitavo bogatstvo raznih dobara koje su oni posjedovali. S vremenom će djeca sve bolje shvaćati kako su baštinici tih dobara. Usvajanje ili odbijanje vrednota koja im se pružaju proces rasta pa kao takav zahtijeva strpljenje roditelja i fleksibilnost njihove djece. Obitelj je, dakle, prvi ambijent koji čovjeka obasipa svojim porukama, ljubavlju i pažnjom ili pak, u nekim slučajevima, prostor koji ga zapostavlja pa čak i posve odbacio. Život u obitelji svakim danom plete čvrste veze što ostavljaju neizbrisiv trag u dušama. Po svakodnevnom suživotu u obitelji u osobama procvjeta povjerenje ali i zatvorenost, iskrene riječi ali i mučna šutnja. Tako ljudi postaju svjesni, ponekad i sa žaljenjem, kako potreba da komuniciraju i žive s onima koji su im najbliži nije uvijek na zadovoljavajući način ostvarena. Što onda treba činiti da život u obitelji pomaže rasti svim njenim članovima u uzajamnoj ljubavi i poštivanju? Roditelji moraju shvatiti da njihova djeca, a pogotovu ako su već odrasla. Teže za većom slobodom, da traže svoje društvo i pravo na izlaske s prijateljima i vršnjacima. I to im roditelji trebaju omogućiti u granicama ljudskog i kršćanskog dostojanstva svoje djece. Kod mladih pak, kad je već porasla svijest da nisu više djeca, treba biti prisutna i svijest o ozbiljnosti života i radnim navikama, bez kojih je nemoguće ozbiljno i solidno pratiti životni ritam. Trebaju shvatiti da život se ne sastoji samo u bezbrižnim igrama i kojekakvim zabavama nego u ozbiljnoj odgovornosti prema sebi i drugim ljudima. Samo tako shvaćen zajednički život u obitelji će donijeti svima obilje životne radosti i sreće. Isto tako religiozni sektor pokazuje u okviru obiteljskog života snažan odnos između roditeljskog iskustva i iskustva djece. Da bismo odgojili fizički, moralno i vjerski zrela čovjeka, potrebna nam je fizički zdrava, moralno sređena i istinski vjernička obitelj. Ovisnost djece o roditeljskoj religioznosti nije samo u odnosu prema vrednotama kao takvim, nego također i prema psihološkim i emotivnim načinima komuniciranja kao što su svjedočanstvo, iskrenost i afektivna veza zajedničkog obiteljskog života. Ne tvrdim da djeca religioznih roditelja uvijek prihvaćaju doktrinarni stav svojih roditelja u kojima su bili odgajani. Djeca se mogu i suprotstavljati roditeljskom pravovjerju, ali iskrenost roditeljskih poimanja će ih uvijek snažno pogađati i usmjeravati u životu. Vrijedna svjedočanstva pokazuju da su odrasle osobe, koje su svjesne važnosti vjere u njihovu životu, odgajali roditelji koji su i sami bili istinski religiozni ljudi. b) Sinovska odanost i poštovanje Četvrta Božja zapovijed kaže: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj.” (Pnz 5,16). Dijete dok još nije odraslo shvaća da je dobro slušati jer tako se osjeća sigurnim i zaštićenim od roditelja. Stoga se ono prepušta roditeljskom vodstvu i brizi. Mladi, naprotiv, doživljavaju poslušnost roditeljima kao neki teret i vrlo često reagiraju buntovno. Oni gube povjerenje u osjećajne veze i ovisnost o roditeljima i uopće o pretpostavljenima jer u njima počinju gledati najavu autoritarnosti, psihološkog pritiska i nadmoći. Stoga se brane i pred onima koji im žele dobro jer u njima vide mračne želje za podjarmljivanjem. Međutim, kad se u obitelji govori jezikom ljubavi i dijaloga pojam poslušnosti ne predstavlja mladima nikakve poteškoće. I tada njihovi odnosi prema roditeljima i starijima dobivaju ton odanosti i predanja. Čitav sse naš život doista sastoji od primanja i davanja i međusobnom poštivanju. Zato i poslušnost u bilo kojoj vrsti vlasti ili odgovornosti mora biti pročišćena, spašena, da bi bila uvjerljiva i znakovita. I tada odnosi djece i roditelja su postavljeni na sasvim drugačiji način, tj. na način uzajamnog poštivanja i međusobnog darivanja u ljubavi. Stoga sveti Pavao preporučuje vjerničkim obiteljima: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer tako je pravo, a vi očevi ne ogorčujte svoje djece nego ih dižite i odgajajte u stezi Gospodnjoj.” (Ef 6,14) U kršćanskoj obitelji, dakle, svima je ponuđen novi dar i novo mjerilo života: živjeti obiteljske veze u „Gospodinu”. To znači da bi ljubav Božja trebala nadahnjivati svakodnevne događaje i važnije trenutke u životu jedne obitelji kao i ponašanje svakog pojedinog njezina člana. Ljubav bi nadalje trebala prožimati njihovu solidarnost u radostima i poteškoćama, u međusobnom služenju, trudu i naporuda se putem neprestanog obraćenja zajednički raste i napreduje u svakom dobrom djelu. Sposobnost razumijevanja i praštanja uvelike se nadahnjuje vjerom. Kad se mladi moraju braniti od roditeljskog autoriteta, znači da roditelji krivo poimaju autoritet. Glavna kvaliteta autoriteta jest služenje. Tko ga tako shvaća neće gospodovati nad djecom, još manje ugrožavati ih i držati vječno za maloljetne. Autoritet takva čovjeka služi rastu i sazrijevanju drugih osoba. Izvan svake sumnje je, međutim, da djeca najviše trpe kad se roditelji svađaju ili dijele. To može imati dalekosežne posljedice za život djece. Tada se djeca trebaju čuvati preoštrih osuda roditelja. Trebaju razgovarati sa svojim roditeljima i onda kada zavlada teška atmosfera i nitko nema riječi i držati ih svojim prijateljima. Ako pak roditelji pokažu da imaju povjerenja u svoju djecu, tada to povjerenje treba opravdati. Treba naučiti umijeće praštanja, brisati iz sjećanja neugodne trenutke, treba izabrati ono najbolje što nudi život. Obitelj zna u sebi samoj pronaći snage za oporavak i pričekati bolje vedrije dane. Ljubav i uzajamno poštivanje i praštanje liječe sve rane unutar obitelji. 5. Obitelj i vlast u građanskom društvu Četvrta Božja zapovijed propisuje također poštovati sve one koji su za naše dobro od Boga primili neku vlast u društvu. Ona osvjetljuje kako dužnosti vršioca vlasti prema građanima tako i građanina prema zakonitim vlastima. a) Dužnosti građanskih vlasti Oni koji obnašaju (građansku) državnu vlast, trebaju je vršiti tako da služe građanima. Isus u svojem Evanđelju kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.” (Mt 20,26) Vršenje vlasti u moralnom pogledu je određeno njezinim božanskim podrjetlom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. A to znači da vlast kao takva dolazi od Boga i potrebna je radi javnog reda i mira i općeg dobra građana. Zato nitko ne smije zapovijedati ili uspostaviti nešto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu. Vršenje vlasti u državi ide za tim da očituje pravedan poredak vrednota i da se svim građanima olakša služenje slobodom i odgovornošću. Stoga su pretpostavljeni državni službenici (ministri) dužni mudro primjenjivati distributivnu pravednost vodeći računa o svačijoj potrebi i svačijoj suradnji te u vidu opće sloge i mira. Isto tako trebaju paziti da zakoni i propisi što ih donose ne uvode ljude u napast, suprotstavljajući osobne probitke probitcima zajednice. „Nosioci političke vlasti dužni su poštivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat će pravednost ostvarivati čovječno poštujući svačije pravo, nadasve prava obitelji i razbaštinjenih. Politička prava povezana s državljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima općega dobra. Ne smiju biti uskraćena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vršenju političkih prava cilj je zajedničko dobro naroda i ljudske zajednice.” (KKC 2237) b) Dužnosti građana prema vlasti države Građani podložni državnoj vlasti trebaju gledati u nadređenima Božje predstavnike od Boga postavjene da budu služitelji njegovih darova. Zato nam sveti Petar apostol govori: „Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina. (…) Kao slobodni ljudi – a ne oni kojima je sloboda pokrivalom zloće, već kao Božje sluge.” (1 Pt 2,13;16) Stoga su građani dužni surađivati sa zakonitom vlasti u promicanju općeg dobra u društvu. I ta čestita građanska suradnja uključuje pravo, a koji put dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i općem dobru. „Građani su dužni podupirati građanske vlasti za dobro društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje domovini proistječu iz dužne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podložnost zakonitim vlastima i služenje općem dobru zahtijevaju od građana da vrše svoje službe u životu političke zajednice.” (KKC 2239) Stoga podložnost državnoj vlasti i suodgovornosti za opće dobro ljudi sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje. Apostol Pavao nas još k tome i potiče da neprestano uzdižemo Bogu molitve i zahvalnice „za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i dostojanstvu.” (1 Tim 2,2). „Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi općega dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama.” (KKC 2241) Međutim kada su nalozi građanskih vlasti suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima ososbe ili nauku Evanđelja, tada je građanin u savjesti dužan ne slijediti propise tih vlasti. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je poslušnošću služenjem Bogu i njegovu Zakonu što nadilazi svako služenje političkoj zajednici. Isus u svom Evanđelju kaže: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22,21), a Petar apostol nadodaje: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.” (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, ljudi su slobodni protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon poštujući zahtjeve općeg dobra. „Opiranje nasilju javne vlasti nema prava služiti se oružjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeći uvjeti: 1. da je riječ o sigurnom, teškom i dugotrajnom gaženju osnovnih prava; 2. da su već pokušana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju još veći neredi; 4. da ima razložne nade u uspjeh; 5. da je nemoguće razumno nazreti bolja rješenja.” (KKC 2243) c) Politička zajednica i Crkva Svaka se institucija nadahnjuje, barem uključno, stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine. U većini društava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost čovjeka pred stvarima. Iz tog proizlaze vlastita mjerila rasuđivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponašanja. Međutim, samo je božanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju. Zato Crkva poziva sve političke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnućem istine o Bogu i čovjeku. Društva koja za to nadahnuće ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi ili čak u nekoj stanovitoj ideologiji tražiti svoj cilj i prosuđivati svoje suodnose. A budući da takva društva ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad čovjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglašenu ili prikrito prihvaćenu. I tako ljudima oduzimaju osnovna prava i svaki prostor slobode. Takva društva su u svojoj naravi nepravedna i nečovječna. Crkva je znak i jamstvo transcedentnog značenja ljudske osobe. Ona se po svom poslanju i svojoj nadležnosti nikako ne poistovjećuje s političkom zajednicom. Njena misija je spasenje ljudi. Crkva poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana. „Crkvi je po njezinu poslanju vlastito 'iznositi ćudoredne sudove o onome što se odnosi na politički red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje duša. Crkva to čini služeći se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s Evanđeljem i općim dobrom, već prema različitim vremenima i prilikama' (GS 76).” (KKC 2246) Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva uvijek je u srcu Crkve. Ona uvijek naučava da svaka politička zajednica i javna vlast je dužna poštivati osnovna prava ljudske osobe i uvjete za oživotvorenje njezine slobode bez evanđeoskog svjetla o Bogu i o čovjeku društva lako postaju totalitarna. A gdje se gaze osnovna ljudska prava čovjeka kao osobe tu se ne poštuje ni Bog, niti brak ni obitelj, koji su svoje podrjetlo i uporište imaju u njegovoj svetoj volji. |
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
 Seksualnost ni u kojem slučaju ne može služiti samo neodgovornom uživanju i udovoljavanju vlastitim požudama i strastima. Tako shvaćena seksualnost nije ništa drugo doli grubi egoizam, koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes. Seksualnost, shvaćena ispravno u svjetlu Božjeg nacrta s čovjekom, usmjerena je i osmišljena da u zakonitom braku, i samo u zakonitom braku, bude blagoslovljeni izraz potpunog sebedarja jedne osobe drugoj osobi u ljubavi i u poštovanju smisla te ljubavi, a to je očinstvo i majčinstvo. „Spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika ženidbene veze su posvećene sakramentom.“ (KKC 2360) Spolnost, kojom se u braku muž i žena jedno drugome predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino u braku ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno daruju i zalažu jedno za drugo sve do smrti. „Čini kojim se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.“ (GS 49) Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva čovjeku. Sam Stvoritelj ljudi je odredio da u tom posvemašnjom uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha. Supružnici, dakle, u zakonitom braku ne čine nikakav grijeh i ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni samo prihvaćaju što im je njihov Stvoritelj namijenio. Ali ipak i tu kao i u drugim oblicima svojega života supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti. „Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobro braka i budućnost obitelji. Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.“ (KKC 2363) 1. Ženidbena vjernost Bračni par oblikuje intimnu zajednicu života i ljubavi dviju ljudskih osoba stvorenih na sliku i priliku Božju. Tu zajednicu koju nazivamo obitelj sam Stvoritelj je utemeljio i providio vlastitim zakonima. Ona se sazdaje „bračnim savezom“, to jest osobnim neopozivim pristankom muža i žene. Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome sve do smrti. Oni više nisu dvoje, nego od sada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim sve do groba. „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), govori Isus. „Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakrament ženidbe muža i žene u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom.“ (KKC 2365) 2. Plodnost braka Plodnost je dar Božji čovjeku. Plodnost je jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika. Ono niče iz samoga srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se „opredjeljuje za život“ (Ivan Pavao II, Familiaris cnsortio, 30), uči da „svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 11). Ovaj nauk Crkvenog Učiteljstva se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost bračnog čina Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti. „Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. 'U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću' (GS 50). (KKC 2367) Poseban vidik te odgovornosti supružnika tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Ali ta njihova želja ne smije dolaziti sebičnosti, nego mora biti u skladu s pravom velikodušnošću odgovornost roditeljstva. Stoga kršćanski supruzi će uvijek uskladiti sve svoje postupke prema objektivnim moralnim mjerilima. Zato kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva, nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina. Ta mjerila, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće i sakramentalna svetost braka. „Ako se čuvaju obadva bitna vida - vid sjedinjenja i vid rađanja - bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.“ (KKC 2369) Periodično uzdržavanje od bračnih čina, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja (usp. Pavao VI., Humanae vitae, 16) jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerama. Ove metode poštuju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu u braku. Naprotiv, u sebi je zao „svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 14) Svaka kontracepcija objektivno se suprotstavlja uzajamnom i posvemašnjom darivanju supružnika. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje. „Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuje samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi. (GS 51).“ (KKC 2371) 3. Dar djece Dijete nije neki dug, nego dar Božji roditeljima. „Najuzvišeniji dar braka“ jest ljudska osoba. Zato se ni u kojem slučaju dijete ne može smatrati objektom vlasništva roditelja, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg „prava na dijete“. Na tom području amo dijete posjeduje istinska prava, to jest „da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća.“ (Kongregacija za nauk vjere, Naputak Donum vitae, II, 8) „Sveto Pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja.“ (KKC 2373) Stoga je velika bol onih bračnih parova koji otkriju da su neplodni i da ne mogu imati svoga vlastitoga poroda, svoje djece. Takvim supružnicima treba pristupiti s razumijevanjem i pažnjom i pomoći im da sa što manje tuge u srcu prihvate taj životni križ i da se pridruže Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji trpe od neplodnosti mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe kakve karitativne djelatnosti u korist bližnjega. Crkva podupire sve znanstvenike i liječnike kao i druge ljude dobre volje koji žele pomoći supružnicima koji trpe od neplodnosti u njihovu zdravstvenom liječenju. Ali svi napori u otklanjanju neplodnosti trebaju uvijek biti usmjereni na dobro osobe i u skladu s Božjom voljom. „Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu 'u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom'.“ (KKC 2375) Zato sve tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par, kao što su davanje sperme ili ženske gamete. Posudba maternice, teško su nemoralne. Te tehnike inseminacije i heterologne umjetne oplodnje vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja „isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga“ (Donum vitae, II., 2,2). I tehnike inseminacije i homologne umjetne oplodnje koje se primjenjuju u krilu bračnog para, iako su možda manje štetne, ipak ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja djeteta. Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj u ljubavi, već čin koji „život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci.“ (Donum vitae, II., 5) „S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (...). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.“ (Donum vitae, II., 4) Država je također odgovorna za dobro svoga naroda i za blagostanje svojih građana. Zbog toga je zakonito d ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može činiti obavješćujući objektivno i s poštivanjem svake osobe, a nikad autoritativno i prisilnim naredbama i zakonima. Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. A pogotovu država ne smije nikada promicati sredstva demografske regulacije protivna moralu. 4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe Isus je bračnu ljubav između muža i žene posvetio svojom božanskom ljubavlju i uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Ali zbog grijeha ljudi to dostojanstvo ženidbe je vrlo često pogaženo. Jedan od najtežih grijeha protiv dostojanstva sakramenta ženidbe jest preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje od kojih je barem jedno u braku, stupaju u makar i prolazan spolni odnos, čine preljub. „Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene.“ (Sv. Bazilije Veliki, Moralia, pravilo 73: PG 31, 849 D – 853 B) Krist osuđuje svaki preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom (usp. Mt 5,27-28). Šesta zapovijed Božja i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci također ukazuju na njegovu težinu. Oni u preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva. „Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obveze. On ranjava znak saveza što ga tvori bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.“ (KKC 2381) Uz grijeh preljuba i rastava braka je isto tako grijeh protiv dostojanstva ženidbe. Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu (usp. Mt 5,31-32; 19,3-9; Mk 10,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11). Isus dokida svako popuštanje u svezi bračne nerazrješivosti koje se bilo uvuklo u Stari Zakon (usp. Mt 19,7-9). Između krštenih „tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću“. (Zakonik kanonskog prava, Kan 1141) „Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalna ženidba označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: ...“ (KKC 2384) Rastava je nemoralna također i zbog nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvu. Taj nered uzrokuje teške štete mnogim osobama: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom. Moguće je također da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom. U tom slučaju nevini supružnik ne krši moralnu zapovijed, jer se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe. Velika je razlika između nevina supružnika koji je nepravedno napušten, i onoga koji zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjanu ženidbu. „Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko pravo (usp. Kan 1151-1155). Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje.“ (KKC 2383) Uz grijeh preljuba i rastave postoje još i drugi grijesi protiv dostojanstva ženidbe. Među njih spada također i grijeh mnogoženstva ili poligamije. Mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu, jer se ono u temelju protivi bračnom zajedništvu. Mnogoženstvo „izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u braku jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva.“ (usp. Ivan Pavao II. Familiaris consortio, 19; GS 47) Ipak kršćanin bivši poligamist i nakon obraćenja teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci. Rodoskvrnuće (incest) spada također među teške grijehe protiv dostojanstva ženidbe. „Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sveti Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: 'Općenito se čuje o bludnosti među vama (...) da netko ima očevu ženu. (...) Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela' (1 Kor 5,1.4-5). Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti.“ (KKC 2388) „Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti.“ (KKC 2389) Slobodna veza ubraja se također među grijehe protiv dostojanstva ženidbe. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravi i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. U toj varljivoj životnoj vezi osobe se ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe i u zajedničku budućnost. Izraz slobodna veza prikriva različite nemoralne životne situacije, kao što su: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta životna stanja povređuju dostojanstvo ženidbe, slabe smisao vjernosti i ruše i sam pojam obitelji. Takvi načini života protive se moralnom zakonu jer spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku. Izvan braka svaki spolni čin uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti. „Mnogi se danas zalažu za neku vrst 'prava na pokus', kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi 'nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova'. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi 'pokusa'. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba.“ (KKC 2391) Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Stvarajući ljudsko biće kao muško i žensko, Bog daje osobno dostojanstvo jednom i drugom jednako. Na svakome je od njih, muškarcu i ženi, da prepoznaju i prihvate svoj spolni identitet. Čistoća života znači integraciju spolnosti u osobi. Ona uključuje osobno vladanje samim sobom. Isus Krist je uzor čistoće svakome kršćaninu. Svaki krštenik pozvan je voditi čist život, svatko prema svome životnom stanju. 5. Poštivanje ljudskoga života Najveći grijeh protiv dostojanstva čovjeka jest zločin ubojstva. Hotimično ubojstvo nedužnoga teško se protivi dostojanstvu ljudske osobe i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon Božji koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je i obvezuje sve ljude i svakog čovjeka, uvijek i posvuda širom svijeta. „Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.“ (KKC 2258) „Peta zapovijed zabranjuje kao teško grešan čin izravno i hotimično ubojstvo čovjeka. Ubojica i oni koji hotimično sudjeluju u ubojstvu počinjaju grijeh koji u nebo vapi za osvetom. Ubojstvo djece, braće ili sestara, roditelja i bračnoga druga izuzetno su teški zločini zbog toga što lome naravne veze. Skrb za rasnu čistoću (eugenizam) ili javno zdravlje (higijena) ne mogu opravdati nijedno ubojstvo, makar ga javna vlast naređivala.“ (KKC 2268) a) Pobačaj Već od prvog stoljeća kršćanstva Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk Crkve nije mijenjao. I on ostaje nepromjenjiv za sva vremena. Izravan pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu koji zabranjuje svako ubojstvo djeteta prije i nakon rođenja. Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život. I tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štiti i čuvati. Pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini protiv čovjeka. (usp. GS 51) „Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC 2270) To naravno pravo na život svaki čovjek prima izravno od Boga u času svojeg stvaranja. „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jer 1,5). „Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje.“ (Ps 139,15) Stoga nitko nema prava na život druge osobe. „Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. 'Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno' (Kan 1389) 'samim time što je učinio prijestup' (Kan 1314) i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa (usp. Kan 1323-1324). Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.“ (KKC 2272) Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja također konstitutivan osnov građanskog društva i njegova zakonodavstva. Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava svakoga čovjeka. Ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo nekoj osobi. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi svakog čovjeka i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi. Međutim tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti na prvom mjestu pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakog ljudskog bića od začeća do smrti. Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morao bi zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava. U času kad neki proglašeni državni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom. Kada država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakog građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države. Zato države koje dopuštaju i zakonom odobravaju zločine pobačaja rade protiv svojega vlastitoga naroda jer svojim najnemoćnijim sugrađanima oduzimaju osnovno ljudsko pravo na život. Takvi državni zakoni su nemoralni i kršćani su po svojoj vjerničkoj savjesti dužni pred Bogom i Crkvom suprotstaviti im se i ne izvršavati ih zato što su protiv dostojanstva ljudske osobe. Prenatalna dijagnoza moralno je dopuštena ako poštuje život i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sačuvati ga ili iscijeliti. No, ona se teško protivi ćudoređu kad razmatra mogućnost da, već prema ishodu pretrage, izazove pobačaj. Dijagnoza bolesti se ne smije nikada izjednačiti sa smrtnom osudom nerođenog djeteta (usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Naputak Donum vitae, I., 2). „Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC 2274) Isto tako treba smatrati dopuštenima operativne zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljšanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo preživljavanje (usp. Donum vitae, I., 3) „Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloživ 'biološki materijal'.“ (Donum vitae, I., 5) Međutim nisu dopustivi stanoviti pokušaji zahvaćanja u kromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscjeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu ili drugim željenim svojstvima. Te se manipulacije protive osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu jedinstvenom i neponovljivom. (usp. Donum vitae, I., 6) Stoga su takve i slične manipulacije s ljudskim bićem nemoralne i protive se stvaralačkom i spasiteljskom planu Božjem s čovjekom. b) Eutanazija Stare ili bolesne osobe kojima je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje i brigu zdravih ljudi, osobito članova svojih obitelji. Bolesne i prikraćene osobe treba u svemu potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno. A nikada ni na koji način se ne smije takvim osobama ugrožavati ili namjerno prouzročenom smrću oduzimati život. „Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.“ (KKC 2277) Međutim može biti zakonit prekid medicinskih postupaka koji su tegobni, pogibeljni, izvanredni ili gledom na očekivan ishod nesrazmjerni. U tom je slučaju riječ o odustajanju od „terapeutske upornosti“. Time se ne želi izazvati smrt prikraćene, bolesne ili stare osobe, nego se jednostavno prihvaća činjenica da je nije moguće spriječiti. Ali i u takvim slučajevima odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i za to sposoban. A kad nije tako, odluku o tome trebaju donijeti oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštivajući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak. „I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) je povlašten oblik nesebične ljubavi. U to ime, treba ga poticati“ (KKC 2279) c) Samoubojstvo Svaki čovjek je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. Bog jedini ostaje vrhovni gospodar života svakog ljudskog bića. Mi smo dužni prihvaćati život iz Božjih ruku sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo, a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Stoga mi svojim životom ne raspolažemo kao nekom vlastitom svojinom i nemamo prava oduzimati sebi život po svojoj volji. „Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.“ (KKC 2281) Ako je samoubojstvo počinjeno s namjerom da posluži za primjer drugima, osobito mladima, ono postaje također teška sablazan. Isto tako dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu i stoga postaje teškim grijehom. Iako ozbiljni psihički poremećaji mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost, ali ne mogu nikako opravdati njegov samoubilački čin. „Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.“ (KKC 2283) Zato pravi vjernik otkriva Božju nazočnost i njegovu ljubav u svim njegovim stvorenjima. Jer da je Bog „štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.“ (Mudr 11,25).Bog je dakle, ljubitelj života i štedi sve u čemu je njegov besmrtni duh. Kad Bog mora i kazniti prestupnike, on ih opominje, kori, i kažnjava blago i to s nakanom da se ostave zloće i da se obrate njemu. Glavni razlog Božje uzdržljivosti pri kažnjavanju jest ljubav prema svijetu koji je stvorio i uzdržava u postojanju. „Ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, Ljubitelju života.“ (Mudr 11,26) Kao što Bog ljubi i poštuje život svakog svojeg stvorenja, tako smo i mi dužni cijeniti i štiti vlastiti život i život svakog čovjeka. Stoga nas Isus u Evanđelju poziva da i mi u svojemu životu budem savršeni i sveti kao što je savršen i svet Otac naš nebeski koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku i koji nas poziva na zajedništvo suživota i ljubavi s Nijme u punini njegova vječnoga života i njegove vječne slave. A to se postiže jedino ljubeći Boga i svakoga čovjeka. |
23.10.2010., subota
VJEROVANJE
|
1. VJERUJEM U BOGA OCA Naša kršćanska ispovijest vjere započinje s Bogom. Bog je „Prvi i Posljednji” (Iz 44,6), Početak i Svršetak svega. Vjerovanje započinje s Bogom Ocem, jer je Otac prva božanska Osoba Presvetoga Trojstva! Naše vjerovanje započinje stvaranjem neba i zemlje, jer je stvaranjem početak i temelj svih djela Božjih. „'Vjerujem u Boga': ta prva izjava ispovijesti vjere ujedno je i najtemeljnija. Cio Simbol govori o Bogu, a kad govori i o čovjeku i svijetu, čini to u vezi s Bogom. Svi članci Vjerovanja ovise o tome prvom, isto kao što sve zapovijedi tumače prvu. Drugi članci čine da bolje upoznamo Boga onakvoga kakav se postepeno objavljivao ljudima. 'S pravom dakle kršćani na prvom mjestu ispovijedaju da vjeruju u Boga'. (Rimski katekizam 1, 2, 2)” (KKC 199) „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje”. Tim riječima započinje Nicejsko – carigradski simbol vjere. Ispovijedanje Božje jedincatosti, kojemu je korijen u Božjoj objavi Staroga Saveza, neodvojivo je od ispovijedanja Božje opstojnosti i isto je tako temeljno u vjeri. Bog je Jedini, jer samo je jedan Bog: stvoritelj neba i zemlje. „Kršćanska vjera vjeruje i ispovijeda da je Bog jedan po naravi, po suštini i biti.” (Rimski katekizam 1, 2, 2) „Nužno je da vrhovno Biće bude jedincato, to jest bez sebi ravnoga. (...) Ako Bog nije jedini nije Bog.” (Tertulijan, Adversus Marcionem, 1, 3). Izraelu, svome izabraniku, Bog se objavio kao Jedini: „Čuj, Izraele! Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Pnz 6,4-5). Po prorocima Bog poziva Izraela i sve narode da se obrate njemu, Jedinome: „Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga! Sobom se samim kunem, iz mojih usta izlazi istina, riječ neopoziva, da će se preda mnom prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga!” (Iz 45,22-24). Vjera u Boga upućuje nas da se obraćamo njemu jedinome kao svome prvom počelu i svojoj posljednjoj svrsi. A to znači da ništa ne volimo više nego Boga i da ga ničim ne zamijenimo. „Bog naše vjere objavio se kao Onaj koji jest. Bog se dao prepoznati kao 'bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,6). Sam njegov bitak jest Istina i Ljubav.” (KKC 231) Sam Isus potvrđuje da je Bog „jedini Gospodin” i da ga treba ljubiti „iz svega srca svojega, iz sve duše svoje i iz sve snage svoje.” (usp. Mk 12,29-30). Ujedno Isus govori da je i on sam Gospodin”. „Dok je učio u hramu, reče: 'Kako mogu književnici tvrditi da je Mesija Davidov sin. Ta David potaknut od Duha Svetoga, veli: 3Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedi mi zdesna, dok ne učinim tvoje neprijatelje podnožjem nogama tvojim.3 Sam ga David naziva Gospodinom. Kako mu onda može biti sin?' Mnoštvo ga je naroda s uživanjem slušalo.” (Mk 12,35-37) Ispovijedati: „Isus je Gospodin” vlastitost je kršćanske vjere. To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. „Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakoga drugog imena, da se Isusovu imenu 'pokloni svako koljeno' nebeskih, zemaljskih i podzemnih bića, i da 'svaki jezik prizna' – na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Fil 2,9-11) Vjerovati isto tako u Duha Svetoga „koji je Gospodin i životvorac” ne uvodi nikakve diobe u jednom Bogu. „Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenjiv i neizreciv, Otac, Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.” (IV. Lateranski sabor (1215); DS, 800)  Vjerovati u jednoga Boga i ljubiti ga svim svojim bićem ima veoma važne i krupne posljedice za cio naš život. To znači da smo prije svega pozvani upoznati Božju veličinu i uzvišenost. „Veći je Bog no što pojmit možemo.” (Job 36,26). Zato se Bogu mora „prvome služiti” (Sv. Ivana Arška, Dictum). To znači isto tako živjeti u zahvaljivanju Bogu. Ako je Bog Jedini, sve ono što jesmo i što imamo dolazi od njega. „Što imaš, a da nisi primio.” (1 Kor 4,7) „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?” (Ps 116,12) To također znači upoznati jedinstvo i pravo dostojanstvo svih ljudi. Svi ljudi „su stvoreni na sliku u priliku Božju” (Post 1,26). To znači međutim i pravilno se služiti stvorenjem. Vjera u jedinoga Boga upućuje nas da se svime što nije Stvoritelj služimo ukoliko nas njemu približuje, a da se klonimo svega onoga što nas od njega odvraća. „Gospodine moj i Bože moj, daj mi sve što me k tebi vodi. Gospodine moj i Bože moj, oduzmi me meni i posve me predaj sebi.” (Sv. Nikola iz Flue, Molitva) To znači na kraju uzdati se u Boga u svakoj prilici, pa i u nesrećama života. To divno izražava molitva sv. Terezije od Isusa: „Neka te ništa ne buni i ništa ne plaši. Sve prolazi, Bog se ne mijenja. Strpljivost postiže sve. Tko ima boga, ništa mu ne manjka. Sam Bog dostaje.” (Sv. Terezija od Isusa, Pjesma, 30). Vjerovati u jednoga Boga znači vjerovati da je Bog „Istina” i „Ljubav”. „A ovo je poruka koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlost i nikakve tame nema u njemu.” (1 Iv 1,5) „Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1 Iv 4,8) „Srž je riječi tvoje istina, vječan je sud pravde tvoje.” (Ps 119,160) „Uistinu, Gospode Bože, ti si Bog, tvoje su riječi istinite.” (2 Sam 7,28) Zato se Božja obećanja uvijek ostvaruju. Bog je sama Istina, njegove riječi ne mogu varati! Upravo stoga možemo se u svemu s punim pouzdanjem predati istini i vjernosti njegove riječi. Početak ljudskoga grijeha i pada bila je laž zavodnika koji je pobudio sumnju u Božju riječ, u njegovu dobrohotnost i vjernost. „Bog je istinit i kad objavljuje sebe: pouka koja dolazi od Njega jest 'zakon istine' (Mal 2,6). Kad pošalje svoga Sina u svijet, to će biti 'da posvjedoči za istinu' (Iv 18,37). 'Znamo, da je Sin Božji došao i dao nam razum da poznamo Istinitoga' (1 Iv 5,20).” (KKC 217) Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 48,16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi. Božja se ljubav prema svome narodu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu (usp. Hoš 11,1) i jača je od majčinske ljubavi prema djeci (usp. Iz 42,14-15). Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu (usp. Iz 62,4-5). Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru (usp. Ez 16; Hoš 11) Ta ljubav će ići do najdragocjenijeg dara: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Iv 3,16). Da, Ljubav je Božja „vječna” (Iz 54,8) jer je Bog istinit. I svatko tko je od istine ostaje u Bogu i ljubav Božja prebiva u njemu. |
2. IME MU JE OTAC, SIN I DUH SVETI
 Bog ima ime. On nije neka bezimena sila. Ime izriče bit, osobnu istovjetnost i smisao vlastita života. Svome narodu Izraelu Bog se objavio priopćujući mu svoje Ime. Otkriti svoje ime znači saopćiti se drugima, na neki način dati samoga sebe učinivši se pristupačnim, sposobnim biti dublje upoznat i osobno imenovan. Bog se objavljivao svome narodu postupno i pod raznim imenima, ali objava Božjeg Imena Mojsiju u teofaniji gorućeg grma uoči Izlaska i Saveza na Sinaju pokazalo se temeljnom objavom za Stari i Novi savez. „Bog poziva Mojsija iz grma koji gori ali ne sagorijeva, i kaže mu: 'Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev' (Izl 3,6). Bog je Bog otaca, onaj koji je pozvao i vodio patrijarhe na njihovim putima. Bog vjeran i milosrdan koji se sjeća i njih i svojih obećanja, koji dolazi da njihove potomke oslobodi iz ropstva. On je Bog koji iznad prostora i vremena, to može i hoće i koji će, da ostvari taj naum, pokrenuti svoju svemoć.” (KKC 205) Objavljujući svoje tajnovito ime JHVH, „Ja sam onaj koji jest” ili „Ja sam onaj koji jesam” („Jesam koji jesam”), Bog kaže tko je on i kojim ga imenom treba nazivati. To je Božansko ime tajnovito kao što je i sam Bog tajna. On je „skriveni Bog” (Iz 45,15), ime mu je neizrecivo, a ujedno je Bog koji se približava ljudima. „Mojsije reče Bogu: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime? - što ću im odgovoriti?' 'Ja sam koji jesam', reče Bog Mojsiju. I nastavi: 'Ovako kaži Izraelcima: "Ja jesam" posla me k vama (...). To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena' (Izl 3,13-15).” Objavljujući svoje ime „Ja jesam” Bog se objavljuje kao Bog koji je uvijek tu, prisutan uza svoj narod da ga spasi. Objavljujući svoje ime Bog ujedno objavljuje svoju vjernost koja je odvijeka i dovijeka, koja vrijedi za prošlost: „Ja sam Bog tvojih otaca” (Izl 3,6) i za budućnost: „Ja ću biti s tobom” (Izl 3,12). „Suočen s tom privlačnom i tajnovitom prisutnošću Božjom, čovjek otkriva svoju neznatnost. Pred gorućim grmom Mojsije skida svoju obuću i pokriva si lice u suočenju s božanskom svetošću. Pred slavom triput svetoga Boga Izaija uzvikuje: 'Jao meni, propadoh, jer sam čovjek nečistih usana' (Iz 6,5). Pred božanskim znakovima koje Isus čini, Petar uzvikuje: 'Idi od mene, Gospodine, jer sam grešnik' (Lk 5,8). Ali budući da je svet, Bog može čovjeku, koji se pred njim otkriva kao grešnik, oprostiti: 'Neću više gnjevu dati maha (...) Ja sam Bog, a ne čovjek, Svetac posred tebe' (Hoš 11,9). Isto će reći apostol Ivan: 'Umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje, jer Bog je veći od našega srca i znade sve' (1 Iv 3,19-20).” (KKC 208) Zato iz poštovanja prema njegovoj svetosti izraelski narod ne izgovara ime Božje. Kad se čita Sveto pismo, objavljeno se Ime zamjenjuje božanskim naslovom „Gospodin” (Adonai, u grčkom Kyrios). Tim će se naslovom klicati Isusovom božanstvu: „Isus je Gospodin”. Objava neizrecivog imena „Ja sam onaj koji jesam” sadrži dakle istinu da jedino Bog JEST. A to znači da je jedino Bog punina bitka i svakog savršenstva, bez početka i kraja. Dok sva stvorenja primaju od njega sve što jesu i što imaju, jedino Bog je sam svoj bitak i od sebe jest sve što jest. „Nakon grijeha kojim se Izrael odvratio od Boga da se klanja zlatnome teletu, Bog sluša Mojsijevo posredovanje i prihvaća da stupa usred nevjernog naroda očitujući tako svoju ljubav. Mojsiju koji moli da vidi njegovu Slavu, Bog odgovara: 'Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj i pred tobom ću izustiti svoje ime JHVH' (Izl 33,18-19). I Gospodin prođe ispred Mojsija i objavi: 'JHVH, JHVH, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću' (Izl 34,5-6). Mojsije tada ispovjedi Gospodina kao Boga koji prašta.” (KKC 210) „Božansko ime 'Ja jesam' ili 'On jest' izražava vjernost Boga koji unatoč grešnoj ljudskoj nevjernosti i kazni koju zaslužuje 'iskazuje milost tisućama' (Izl 34,7). Bog objavljuje da je 'bogat milosrđem' (Ef 2,4) te ide dotle da predaje svoga vlastitog Sina. Dajući svoj život da nas oslobodi od grijeha, Isus će otkriti da i on sam nosi to božansko ime: 'Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam' (Iv 8,28).” (KKC 211) Tijekom svoje povijesti Izrael je mogao otkriti da je Bog imao samo jedan razlog što mu se objavio i što ga je između svih naroda izabrao da bude njegov narod, a to je: ničim zaslužena ljubav Božja. A zahvaljujući prorocima, Izrael je shvatio da ga Bog iz ljubavi nikada nije prestao spasavati i praštati mu nevjeru i grijehe. „Božja se ljubav prema Izraelu uspoređuje s ljubavlju oca prema sinu, i jača je od majčinske ljubavi prema djeci. Bog ljubi svoj narod više nego muž svoju ženu; Božja će ljubav pobijediti i najgoru nevjeru; ići će do najdragocjenijeg dara: 'Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca' (Iv 3,16).” (KKC 219) Sveti Ivan ide i dalje kad kaže: „Bog je ljubav” (1 Iv 4,8;16). Sam Božji bitak jest Ljubav. Kad je u punini vremena poslao svoga jedinoga Sina i Duha ljubavi, Bog je otkrio svoju najintimniju tajnu – da je sam vječna razmjena ljubavi: Oca, Sina i Duha Svetoga, i da je nas odredio da sudjelujemo u toj ljubavi. U mnogim religijama Bog je zazivan kao „Otac”. Božanstvo se često smatra „ocem bogova i ljudi”. U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Još više Bog je otac Izraelu svome „prvorođencu” (Izl 4,22) – zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja (2 Sam 7,14). Međutim Bog je osobito „Otac života”, siročadi i udovica, koji žive pod zaštitom njegove ljubavi. „Označujući Boga imenom 'Otac' govor vjere ističe nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i nježna brižnost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Božja nježnost može izreći i slikom majčinstva (usp. Iz 66,13; Ps 131,2) koja još više izražava Božju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji čovjeku na neki način prvi Božji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje također da su roditelji pogrešivi i da mogu izobličiti očinski i majčinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muško ni žensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko očinstvo i majčinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao što je to Bog.” (KKC 239) Isus je objavio da je Bog „Otac” u nečuvenom smislu. Nije to tek kao Stvoritelj. On je vječno Otac u odnosu prema svome jedinorođenom Sinu. A Isus je opet Sin samo u odnosu prema Ocu. „Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). Zato apostoli ispovijedaju isusa Krista kao „Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog” (Iv 1,1), kao „sliku nevidljivoga Boga” (Kol 1,5), kao „odsjaj Slave i otisak Bića njegova” (Heb 1,3). Stoga je drugi opći sabor u Carigradu 381. Godine ispovjedio da je Isus „jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren i istobitan s Ocem”. Kršćani su kršteni „u ime”, ne u „imena”, Oca i Sina i Duha Svetoga, jer samo je jedan Bog, Svemogući Otac i njegov jedini Sin i Duh Sveti: Presveto Trojstvo. Otajstvo Presvetog Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u „redu vjerskih istina”. Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga koji ponizuje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili od grijeha. |
3. BOG JE OTAC SVEMOGUĆI
Od svih božanskih svojstava samo se Božja svemoć spominje u Vjerovanju. Ispovijedati tu svemogućnost Božju od velike je važnosti za naš život. Vjerujemo da je Božja svemoć sveopća, jer je Bog sve stvorio. On može sve i svime upravlja u ljubavi jer je Bog naš Otac. Ta Božja svemoć je tajanstvena jer se samo vjerom može spoznati i kad se očituje „u slabosti” (2 Kor 12,9) „Sveto pismo na mnogo mjesta ispovijeda sveopću Božju moć. Bog se naziva 'Jaki Jakovljev' (Post 49,24; Iz 1,24), 'Gospod nad vojskama', 'Silan i Junačan' (Ps 24,8-10). Ako je Bog svemoguć 'na nebu i na zemlji' (Ps 135,6), to je zato što ih je on stvorio. Ništa mu nije nemoguće, i po svojoj volji raspolaže svojim djelom. Bog je Gospodar svemira, on mu je postavio red koji mu je posvema podložan i raspoloživ. On je Gospodar povijesti: po svojoj volji potiče srca i ravna događajima: 'Uvijek ti je u vlasti tvoja silna snaga, tko se može oprijeti tvojoj jakoj mišici?' (Mudr 11,21). ” (KKC 269) Bog je svemogući Otac. Njegovo očinstvo i njegova moć međusobno se osvjetljuju. Svoju očinsku svemoć pokazuje na način kako se brine za naše potrebe: darom posinovljenja i svojim neizmjernim milosrđem, jer on svoju moć pokazuje u najvišoj mjeri slobodno praštajući grijehe. „I bit ću vam otac, i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, veli Gospodin svemogući” (2 Kor 6,18). Bog objavljuje svoju Svemoć odvraćajući nas od naših grijeha i vraćajući nas po milosti u prijateljstvo sa samim sobom. Vjera u Boga Oca svemogućega može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje u našem životu i u svijetu. Katkada se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban da spriječi zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo i Sotonu koji je „lažac i ubojica ljudi” oduvijek. Zato je raspeti Krist „Božja sila i Božja mudrost; jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi” (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio svoju „silu i snagu” i očitovao „kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo” (Ef 1,19-22). Samo čovjek vjere može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Takav čovjek vjere se hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće” (Lk 1,37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo” (Lk 1,49). Ništa ne može tako učvrstiti našu vjeru i našu nadu koliko uvjerenje, duboko ucrtano u naše duše, da Bogu ništa nije nemoguće. On je Otac svemogući. Jer sve ono što će nam Vjerovanje kasnije predložiti da vjerujemo, najveće i najneshvatljivije pa i najuzvišenije stvari iznad redovitih prirodnih zakona, čim naš razum bude samo imao pojam o božanskoj Svemogućnosti on će ih lako i bez kolebanja prihvatiti. „U Bogu su moć i bit, volja i um, mudrost i pravednost jedno te isto, tako da ništa ne može biti u božjoj moći što nije u pravednoj Božjoj volji ili u njegovu mudrom razumu.” (Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, I., 25,5 ad 1). Bog svoju svemogućnost ponajprije očituje u činu stvaranja. „U početku stvari Bog nebo i zemlju” (Post 1,1). Te svečane riječi stoje na početku Svetoga Pisma. Simbol vjere ih preuzima ispovijedajući Boga Oca Svemogućega „Stvoriteljem neba i zemlje“, „svega vidljivoga i nevidljivoga”. „Stvaranje je temelj 'svih spasenjskih nauma Božjih', 'početak povijesti spasenja', koje dosiže vrhunac u Kristu. I obratno, Kristovo otajstvo baca odlučujuće svjetlo na tajnu stvaranja otkrivajući svrhu zbog koje je 'u početku Bog stvorio nebo i zemlju' (Post 1,1): od početka Bog je imao u nakani slavu novog stvorenja u Kristu.” (KKC 280) Zato Kateheza o stvaranju od temeljne je važnosti za svakog čovjeka. Tiče se samih osnova ljudskog i kršćanskog života. Ona daje jasan odgovor kršćanske vjere na temeljna pitanja koja su ljudi svih vremena postavljali: „Odakle dolazimo?” i „Kamo idemo?”; „Koje nam je podrijetlo?” i „Koja nam je svrha?”; „Odakle dolazi i kamo ide sve što postoji?”. Ova pitanja o podrijetlu i svrsi čovjeka i svega stvorenog, nerazdvojiva su i odlučujuća za smisao i usmjerenje našega života i djelovanja. Pitanje o podrijetlu svijeta i čovjeka predmet je brojnih znanstvenih istraživanja koja su izvanredno obogatila naše znanje o starosti i razmjerima svemira, o postanku ranih oblika života i o pojavi čovjeka. Ta nas otkrića pozivaju da se još više divimo veličini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo za sva njegova djela i za um i mudrost koja daje učenjacima i istraživačima. „Zacijelo, već ljudski razum može naći neki odgovor na pitanje o počecima. Da postoji Bog Stvoritelj, sa sigurnošću se može spoznati po njegovim djelima svjetlom ljudskog uma, iako je ta spoznaja često zamračena i izobličena zabludom. Tu pridolazi vjera da učvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu istinu: 'Vjerom spoznajemo da je svijet riječju Božjom stvoren, da ono što vidimo nije postalo iz onoga što se opaža' (Heb 11,3).” (KKC 286) Istina o stvaranju tako je važna za cio ljudski život da je Bog u svojoj ljubavi želio svome Narodu objaviti sve što treba o tome znati za spasenje. Iznad naravne spoznaje koju može imati svaki čovjek o Stvoritelju, Bog je postupno otkrivao Izraelu otajstvo stvaranja (usp. Dj 17,24-29; Rim 1,19-20). Bog, koji je izabrao patrijarhe, koji je izveo svoj Narod iz Egipta i koji je izabrao, stvorio i oblikovao Izraela (Izl 43,1), objavljuje se kao onaj kome pripadaju svi narodi zemlje i cijela zemlja. Ta On je jedini koji je „načinio nebo i zemlju” (Ps 115,15; 124,8; 134,3). Tako je objava o stvaranju nerazdvojiva od objave i ostvarenja Saveza jedinog Boga s njegovim Narodom. Stvaranje je objavljeno kao prvi korak prema tome Savezu, kao prvo i opće svjedočanstvo o Božjoj svemogućoj ljubavi. (usp. Post 15,15; Jer 33,19-26). Kasnije se istina o stvaranju izražava snagom koja raste u proročkoj poruci (usp. Iz 44,24), u molitvi (usp. Ps 104) psalama i liturgije, u mudrosnom razmišljanju (usp. Izr 8,22-31) izabranog Naroda. Od svojih početaka kršćanska je vjera bila suočena s odgovorima različitim od njezinih o pitanju podrijetla čovjeka i svijeta. Tako se u starim religijama i kulturama nalaze brojni motivi o počecima. Neki su filozofi rekli da je sve Bog: da je svijet Bog ili da je razvitak svijeta ujedno i razvitak Boga. Takav nauk se zove panteizam. Drugi su rekli da svijet nužno izvire iz Boga, da istječe iz toga izvora i da se u nj vraća. Neki su opet tvrdili da postoje dva vječna počela: Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi. Takvo nešto su naučavali dualizam i maniheizam. Po nekima od tih shvaćanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi zao, kao učinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadići. To se zove gnoza. Nadalje neki dopuštaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki uzor, koji ga je nakon stvaranja prepustio samome sebi. To je deizam. Drugi konačno ne prihvaćaju nikakvo transcendentno podrijetlo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi vječno postojala. To je nauk materijalizma. Svi ti pokušaji tumačenja svjedoče kako se trajno i posvuda postavlja pitanje o počecima. To je traženje vlastito čovjeku. Biblija, kao jedini tumač tajne postanka našega svijeta, govori o njegovom početku ovim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1). To je jedini pravi odgovor o podrijetlu stvorenja. Kršćani vjeruju da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti (usp. Mudr 9,9). Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje, jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti: „Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.” (Otk 4,11). |
4. BOG OTAC JE STVORITELJ NEBA I ZEMLJE
 Odakle dolazi naša planeta? Kamo ide? Tko je njezin konstruktor? Kada je puštena u promet? To nitko ne zna. Nijedno čovječje oko nije vidjelo njezin polazak. Svjedoka nema, i nijedan novinar ne može pisati o tome. Ni najveći znanstvenici ne mogu nam ništa kazati o tome, jer oni govore samo o onome što su vidjeli, provjerili i eksperimentalno dokazali. Ako išta možemo saznati o stvarnom podrijetlu Zemlje, našeg doma u svemiru, to možemo saznati jedino iz Biblije, ključa za rješenje svemirskih tajni. Biblija, kao jedini tumač tajne postanka našeg svijeta, govori o njegovom početku ovim riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1). To je jedini pravi odgovor na pitanje o podrijetlu naše planete. U bibliji Bog govori o zemlji, ali i zemlja govori o svom Stvoritelju. Čovjek može razumjeti i nijemi govori prirode. Sa zemljom možemo razgovarati na mnogo načina. Biblija kaže: „Pitaj zvijeri i poučit će te; ptice nebeske pitaj i razjasnit će ti. Gušteri zemlje to će ti protumačiti, ribe u moru ispripovjedit će ti. Od stvorenja sviju, koje ne bi znalo da je sve to Božja ruka učinila.“ (Job 12,7-9). Bog je stvorio svijet. Stvoritelj svijeta je također i Autor Biblije, božanskog otkrivenja. Bog je govorio, a prorok je zapisao: „Da, ovako govori Gospod, nebesa Stvoritelj. On je Bog koji je oblikovao i sazdao zemlju ... Ja, Gospod, govorim pravo i naviještam čestito.” (Iz 45,18-19). Biblija govori pravo ne samo o zemlji i njenom Stvoritelju nego i o vlastitom nastanku: „Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.“ (2 Pt 1,21). „'U početku stvori Bog nebo i zemlju': tim se prvim riječima Pisma tvrdi troje: vječni Bog je dao početak svemu što postoji izvan njega; samo on je stvoritelj (glagolu 'stvoriti' - u hebrejskom 'bara' - uvijek je Bog subjekt); sveukupnost onoga što postoji (izraženo riječima 'nebo i zemlja') ovisi o onome koji mu daje da bude.” (KKC 290) „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.” (Iv 1,1-3). Novi zavjet, dakle,otkriva da je Bog sve stvorio po vječnoj Riječi, svojem ljubljenom Sinu. „On je slika Boga nevidljivoga Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu.” (Kol 1,15-17). Vjera Crkve isto tako potvrđuje stvaralačko djelo Duha Svetoga. On je „životvorac”, „Duh Tvorac”, „riznica dobara”. „Nagoviješten u Starom zavjetu, a objavljen u Novom savezu, stvaralački čin Sina i Duha, nerazdvojivo jedinstven s Očevim, jasno se priznaje pravilom vjere Crkve: 'Postoji samo jedan Bog (...): Otac, koji je Bog, Stvoritelj, Začetnik, Sređivač. On je sve načinio sam od sebe, to jest svojom Riječju i svojom Mudrošću', 'po Sinu i Duhu' koji su kao 'njegove ruke'. Stvaranje je zajedničko djelo Svete Trojice.” (KKC 292) Temeljna je istina koju sveto Pismo i Predaja postojano naučavaju i slave: „Svijet je stvoren na slavu Božju” (I. Vatikanski sabor: DS, 3025). Bog je sve stvorio, tumači sveti Bonaventura „ne da slavu uveća, nego da slavu očituje, da svoju slavu priopći.” (Sv. Bonaventura, In libros sententiarum, 2,1 2,2,1). Jer Bog nema drugog razloga za stvaranje osim svoje ljubavi i svoje dobrote: „Ključem ljubavi otvorio je ruku, i proiziđoše stvorovi” (Sv. Toma Akvinski, In libros sententiarum, 2, ) A Prvi vatikanski sabor objašnjava: „U svojoj dobroti i svojom svemoćnom silom, ne da uveća svoje blaženstvo, niti da postigne svoje savršenstvo, nego da ga očituje dobrima koja daruje svojim stvorenjima, taj jedini istiniti Bog u najslobodnijoj nakani od početka vremena stvorio je iz ničega i jedno i drugo stvorenje, to jest duhovno i tjelesno.“ (I. Vatikanski sabor: DS 3002). Slava Božja je u tome da se ostvari očitovanje i priopćivanje njegove dobrote, radi kojih je svijet stvoren. Svijet nije proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja. Vjerujemo da svijet proizlazi iz slobodne Božje volje jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti. „Jer ti si sve stvorio i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno.“ (Otk 4,11) Vjerujemo da je Bog stvorio svijet po svojoj mudrosti. „Kako su brojna tvoja djela, Gospodine! Sve si to mudro učinio.” (Ps 104,24). „Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.” (Ps 145,9). Načiniti od nas „posinjenu djecu po Isusu Kristu” to je dobrohotan naum Očeve volje, „na hvalu i slavu njegove milosti” (Ef 1,5-6). „Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov život gledanje Boga. Ako je već Božja objava po stvaranju pribavila život svim bićima koja žive na zemlji, koliko više očitovanje Očevo po Riječi daje život onima koji gledaju Boga.” (Sv. Irenej Lionski, Adversus haereses, 4,20,7) Konačna je svrha stvaranja da Bog, „koji je Stvoritelj svih bića, bude konačno sve u svemu (1 Kor 15,28), pribavljajući ujedno svoju slavu i naše blaženstvo.” (II. Vatikanski sabor, Ad gentes, 2). Stvaranje nije ni neko nužno proizlaženje (emanacija) iz božanske suštine. Bog slobodno stvara iz „ničega” (IV. Lateranski sabor (1215); DS, 800; I. Vatikanski sabor; DS, 3025). Vjerujemo da Bogu pri stvaranju nije potrebno ništa što bi prije bilo ni bilo koja pomoć. Vjera u stvaranje „iz ničega” posvjedočena je u Svetom Pismu kao istina puna obećanja i nade. Tako majka sedmorice sinova hrabri djecu na mučeništvo: „Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život, niti vam tkivo složila. Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima. (...) Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod.” (2 Mak 7,22-23. 28). Budući da Bog može stvarati „iz ničega”, Bog može po Duhu Svetome i grešnicima dati duhovni život, stvarajući u njima čisto srce (usp. Ps 51,12). On može također i umrlima po Uskrsnuću dati tjelesni život jer Bog „oživljuje mrtve i ono što nije zove da bude” (Rim 4,17). A budući da je mogao svojom Riječju učiniti da iz tame zasja svjetlo. Može dati i svjetlo vjere onima koji ga ne poznaju (usp. 2 Kor 4,6). Budući da Bog stvara s mudrošću, stvorenje ima svoj red: „Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri.” (Mudr 11,20). Stvoreno u vječnoj Riječi i po njoj, koja je „slika Boga nevidljivoga” (Kol 1,15) ono je određeno i usmjereno prema čovjeku, koji je slika Božja (usp. Post 1,26) i sam pozvan u osobni odnos s Bogom. Naša pamet kao sudionica svjetlosti Božjeg uma može dokučivati što nam Bog kaže po svome stvorenju (usp. Ps 19,2-5), doduše ne bez velikog napor i u duhu poniznosti i poštovanja pred Stvoriteljem i njegovim djelom (usp. Job 42,3). Stvorenje je proizašlo iz Božje dobrote te ima u njoj udjela: „I vidje Bog da je dobro (...) veoma dobro” (Post 1,4. 10. 12. 18. 21. 31). Jer Bog hoće stvorenje kao dar čovjeku, kao baštinu njemu namijenjenu i povjerenu. Iako je sve stvorenje (pa i tvarni svijet) dobro, ipak Bog je neizmjerno veći od svih svojih djela: „Veličanstvom nebo natkriljuje” (Ps 8,2) i „nedokučiva je veličina njegova” (ps 145,3). A budući da je neograničen i slobodan Stvoritelj i prvi uzrok svega što postoji, bog je prisutan u najdubljoj nutarnjosti svojih stvorova: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,28). Po riječima sv. Augustina Bog je „viši od najvišega u meni, nutarnji od najnutarnjijeg u meni” (sv. Augustin, Confessiones, 3,6,11). Po stvaranju Bog ne prepušta svoje stvorenja njima samima. Daje im ne samo da budu i postoje, nego ih svaki čas uzdržava u bitku, daje im da djeluju i nosi ih prema njihovu cilju. Priznati tu potpunu ovisnost o Stvoritelju izvor je mudrosti i slobode, radosti i povjerenja. „Jer ti ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ali ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života” (Mudr 11,24-26). Bog koji je stvorio svemir, uzdržava ga po svojoj Riječi, Sinu koji „sve nosi snagom riječi svoje” (Heb 1,3) i po Duhu Tvorcu koji svemu daje život. |
5. PROVIDNOST BOŽJA U OSTVARENJU OČEVA NAUMA
Stvarajući svijet i čovjeka Bog je dao prvo sveopće svjedočanstvo svoje svemoguće ljubavi i mudrosti, prvi navještaj svoga „dobrohotnog nauma” koji ima svoj cilj u novom stvaranju u Kristu. Iako se djelo stvaranja posebno pripisuje Ocu, vjerska je istina također da su jedino i nerazdvojivo počelo stvaranja Otac, Sin i Duh Sveti. Bog je stvorio svijet da očituje i saopći svoju slavu. Da stvorenja imaju udjela u njegovoj istini, dobroti i ljepoti, to je slava za koju ih je Bog stvorio. Bog, sam je stvorio svijet slobodno, izravno i bez ikakve pomoći. Zato nijedno stvorenje nema te neizmjerne moći potrebne za stvaranje u pravom smislu riječi, tj. da proizvede i dade bitak onome što ga nikako nije imalo (pozvati nešto u bitak „ni od čega”). Iako stvorenja imaju svoju vlastitu dobrotu i savršenost u svojoj naravi, ipak iz Stvoriteljevih ruku ona nisu izašla posve završena. Zato sve stvoreno je kao nešto „na putu” („in statu viae”) prema nebom konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću. Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio. Snaga providnosti Božje se „prostire s jednog kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer „sve je nago i razgoljeno pred njenim očima” (Heb 4,13) pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova. Božja providnost djeluje i po stvorovima. Ljudima Bog daje da slobodno surađuju u njegovim nacrtima. „Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: 'Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to učini' (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: 'Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti' (Otk 3,7). 'Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i bude' (Izr 19,21).” (KKC 303) Isus također traži od svojih učenika sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: „Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti? Ili 'Što ćemo piti?' ili 'U što ćemo se obući?' ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,31-34) Krist nas poziva da se kao djeca prepustimo Providnosti našega nebeskog Oca, a sveti Petar apostol dodaje: „Svu svoju brigu povjerite njemu, jer on se brine za vas“ (1 Pt 5,7). Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da bi taj naum ostvario, Bog se služi i stvorovima. To nije znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućega Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo postojanje nego im također daje dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako surađuju na ispunjavaju njegova nauma i njegovih planova. „Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da 'podvrgnu' zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih. Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju 'suradnici Božji' (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.” (KKC 307) Bog kao prvotni uzrok djeluje na stvorenjima kao drugotnim uzrocima i po njima. „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati” (Fil 2,13) Stoga istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest ta da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja ta ga istina uzvisuje. Budući da je stvorenje izvedeno Božjom silom, mudrošću i dobrotom iz ničega, ono ne može ništa ako se otkine od svoga izvora: jer „stvorenje bez Stvoritelja iščezava“ (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 36,3). Još manje stvorenje može postići svoju posljednju svrhu bez pomoći Božje milosti (usp. Mt 19,26; Iv 15,5; Fil 4,13). Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zašto postoji Zlo? Na to pitanje koje se nameće svakome čovjeku i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz i povišen odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje. Svi su slobodni stvorovi pozvani da prihvate Božji poziv u blaženi život. Ali ti isti stvorovi, po nekoj strašnoj tajni mogu i otkloniti taj poziv na blaženi susret s Bogom. To je drama grijeha. Zato nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla u svijetu. „Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet 'u stanju putovanja' prema konačnom usavršenju. Po Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.” (KKC 310) Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju prema svome konačnom određenju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta života. I zaista, sagriješili su i udaljili se od Boga. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnog zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro. Budući da je savršeno dobar, Svemogući Bog ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro. „Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvući dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: 'Tako', reče Josip svojoj braći, 'niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi život velikom narodu' (Post 45,8; 50,20). Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.” (KKC 312) Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedio zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad iz istoga zla ne bi izvukao dobro, putovima koje ćemo potpuno znati u vječnom životu. „Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu vjere. Tako sveta Katarina Sijenska kaže „onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga što ih snalazi”: „Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu” (Dialoghi, 4,138). „Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga 'licem u lice' (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do počinka konačnog 'Sabata' – 'Subote' – za koji je stvorio nebo i zemlju.” (KKC 314) Božjom smo milošću naučili da se čvrsto moramo držati vjere Crkve i istom čvrstoćom vjerovati da će sve biti dobro. Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što On hoće, koliko god nam se moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas. |
6. OTAC „NA SVOJU SLIKU” STVARA ČOVJEKA
|
Apostolsko Vjerovanje ispovijeda da je Bog „Stvoritelj neba i zemlje”, a Nicejsko – carigradsko objašnjava: „svega vidljivoga i nevidljivoga”. „U Svetom pismu izraz 'nebo i zemlja' znači: sve što postoji, cjelokupno stvorenje. Pokazuje također, unutar stvorenja, vezu koja u isti mah ujedinjuje i razlikuje nebo i zemlju: 'Zemlja' je ljudski svijet. 'Nebo' ili 'nebesa' može označavati nebeski svod, ali i vlastito Božje 'mjesto': 'Oče naš koji jesi na nebesima' (Mt 5,16), prema tome i 'nebo' kao eshatonsku slavu. Konačno, riječ 'nebo' označuje 'mjesto' duhovnih stvorova – anđela – koji okružuju Boga.” (KKC 326) Ispovijed vjere Četvrtoga lateranskog sabora (DS, 800) tvrdi da je Bog „od početka vremena ni od čega stvorio oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, anđele i zemaljski svijet, a zatim čovjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela”. „'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih' (Post 1,27). Čovjek zauzima jedinstveno mjesto u stvorenju: on je 'na sliku Božju'; u svojoj naravi ujedinjuje duhovni i tvarni svijet; stvoren je kao 'muško i žensko'; Bog ga je utemeljio u svom prijateljstvu.” (KKC 355) Prema tome od svih vidljivih stvorova samo je čovjek „sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja” (II. Vatikanski Sabor, Gaudium et Spes, 12,3). Čovjek je „jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio” (GS, 24,3), on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu i stvoren čovjek i to je temeljni razlog njegova dostojanstva. Bog je čovjeka ljubavlju stvorio i ljubavlju mu dao biće sposobno da kuša vječnu Božju dobrotu. Budući da je na sliku Božju stvoren, čovjek kao pojedinac ima dostojanstvo osobe: on nije tek nešto, nego netko. Sposoban je upoznati sebe, posjedovati se i slobodno se davati te uložiti u zajedništvo života u ljubavi s drugim osobama. Milošću je pak pozvan u savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi. I taj odgovor vjere i ljubavi Bogu na njegovu ljubav ne može dati nitko drugi osim čovjeka samoga. Bog je sve stvorio za čovjeka (usp. GS 12; 39,1; 243), a čovjek je stvoren da služi Bogu, da ga ljubi i da mu sve stvorenje prikazuje u ljubavi. Bog je čovjeka okružio tolikom pažnjom da je za njega stvorio nebo i zemlju, more i cjelokupno stvorenje i čijem je spasenju Bog pridao toliko važnosti da za nj nije poštedio ni svoga jedinorođenog Sina nego ga je predao u smrt. Stoga Bog nije prestao činiti sve da čovjeka uzdigne do sebe i posadi ga sebi s desne. Zaista, samo u tajni utjelovljene Riječi rasvjetljuje se istinski čovjekova tajna (usp. GS 22,1): tajna njegova stvaranja i spasenja. Zbog svoga zajedničkog podrijetla ljudski rod je jedinstven: Bog „od jednoga sazda cijeli ljudski rod” (Dj 17,26). „Divno nas viđenje potiče da razmatramo ljudski rod u jedinstvu njegova podrijetla u Bogu (...); u jedinstvu njegove naravi koja je u svih jednako sastavljena od tvarnog tijela i duhovne duše; u jedinstvu njegove neposredne svrhe i poslanja u svijetu; u jedinstvu njegova boravišta: zemlje koja dobra mogu svi ljudi po naravnom pravu upotrebljavati za održavanje i razvoj života; u jedinstvu njegove naravne svrhe, a to je sam Bog, kojemu svi moraju težiti; u jedinstvu sredstava da se postigne ta svrha; (...) u jedinstvu njegova otkupljenja koje je Krist za sve izvršio.” (Pio XII., Enciklika: Summi Pontificatus; usp. II. Vatikanski Sabor, Nostra aetate, 1.). i taj zakon ljudske solidarnosti i ljubavi, ne isključujući bogatu raznolikost osoba, kultura i naroda, uvjerava nas da su svi ljudi zaista braća u Bogu. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, u isti mah je tjelesno i duhovno biće. Biblijski izvještaj stvaranja čovjeka izražava tu stvarnost simboličkim jezikom izjavljujući da je „Bog napravio čovjeka od praha zemaljskog te mu u nosnice udahnuo dah života; tako postade čovjek živa duša” (Post 2,7). Bog je dakle htio čovjeka kao duhovno – tjelesno biće. Riječ duša u Svetom Pismu označuje ljudski život (usp. Mt 16,25-26; Iv 15,13), ili cijelu ljudsku osobu (usp. Dj 2,41). Ali označuje i ono najnutarnjije u čovjeku (usp. Mt 26,38; Iv 12,27) i što je u njemu najvrjednije (usp. Mt 10,28; 2 Mak 6,30), ono po čemu je posebno slika Božja: „duša” znači duhovno počelo u čovjeku. Isto tako ljudsko tijelo ima udjela u dostojanstvu „slike Božje”. Ono je ljudsko upravo zato što je oživljeno duhovnom dušom, i sva ljudska osoba određena je da postane u tijelu Kristovu Hramom Duha Svetoga. „Čovjek, tijelom i dušom jedan po samoj svojoj tjelesnosti je zbroj osnova tvarnog svijeta, tako da oni po čovjeku dosižu svoj vrhunac i podižu glas da slobodno slave Stvoritelja. Stoga čovjeku nije slobodno dopušteno da prezire tjelesni život. Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i vrijednim časti kao od Boga stvorenim i određenim da uskrsne u posljednji dan.” (II. Vatikanski Sabor, GS 14) To jedinstvo duše i tijela tako je duboko da se duša mora smatrati „formom” tijela (usp. Sabor u Vieni [1312.] DS, 902.). A to znači da upravo zahvaljujući duhovnoj duši tijelo sastavljeno od tvari jedno je i živo tijelo. Duh i tvar u čovjeku nisu dvije združene naravi, nego njihova povezanost tvori jednu jedinu narav. „Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne 'proizvode' roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.” (KKC 366) Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše „cijelo biće – duh i duša i tijelo” sačuva besprijekornim, savršenim za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista (1 Sol 5,23). Crkva uči da to razlikovanje ne uvodi dvojstva u dušu (IV. Carigradski sabor [870]: DS, 657). „Duh” znači da je čovjek od svojega stvaranja određen za svoju nadnaravnu svrhu (usp. GS 22) i da je njegova duša sposobna da po čistom daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom (usp. Pio XII., Enciklika Humani generis: DS, 3891). A duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao „dubinu bića” (usp. Jer 31,33), gdje se osoba odlučuje za ili protiv Boga (usp. Pnz 6,5; Iz 29,13; Ez 36,26; Mt 6,21; Lk 8,15; Rim 5,5). Sv. Pismo nam također jasno govori da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. Muško i žensko stvoreni su na „sliku Božju” jer ih je Bog tako htio. S jedne strane u savršenoj jednakosti, ukoliko su ljudske osobe, a s druge strane svako u svom bitku kao muško i žensko. „Biti muško” i „biti žensko” jest nešto dobro što Bog hoće: muškarac i žena imaju neuništivo dostojanstvo koje im neuništivo dostojanstvo koje im dolazi neposredno od Boga njihova Stvoritelja (usp. Post. 2,7. 22). Muškarac i žena su istovjetnim dostojanstvom „na sliku Božju” oblikovani. Svojim „biti muško” i „biti žensko” odražavaju jedno i drugo Stvoriteljevu mudrost i dobrotu. Iako Bog nije ni muško ni žensko, nego čisti duh u kojem nema razlike spolova, ipak „savršenstvo” muškog i ženskog ljudskog bića odražavaju nešto od beskonačnog Božjeg savršenstva, tj. nešto majčinskoga (usp. Iz 49,14-15; 66,13; Ps 131,2-3) ili očinskoga i supružničkoga (usp Hoš 11,1-4; Jr 3,4-19). Budući da su stvoreni zajedno, Bog hoće da muž i žena budu jedno za drugo. Božja nam Riječ o tome govori na raznim mjestima svetih knjiga: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). Zato nijedna životinja ne može biti „naspram” čovjeku (usp. Post 2,8-20). Dok žena koju Bog „oblikuje” od rebra izvađena iz muškarca i koju dovodi k muškarcu izaziva u njemu krik divljenja, usklik ljubavi i zajedništva: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, i mesa od mojega mesa” (Post 2,23). Tako muškarac otkriva ženu kao drugo „ja” iste ljudskosti. „Muž i žena načinjeni su 'jedno za drugo': ne tako kao da bi ih Bog načinio 'napola' ili 'nepotpune'; stvorio ih je za osobno zajedništvo u kojem jedno može biti 'pomoć' drugome, jer su u isti mah kao osobe jednaki ('kost od mojih kostiju'), a kao muško i žensko dopunjuju se. U ženidbi ih Bog ujedinjuje tako da, tvoreći 'jedno tijelo' (Post 2,24), mogu predavati ljudski život: 'Plodite se i množite i napunite zemlju' (Post 1,28). Prenoseći na svoje potomke ljudski život, muž i žena kao supruzi i roditelji na jedincat način surađuju u Stvoriteljevu djelu.” (KKC 372) Zato tako u božjem naumu muž i žena pozvani su da kao Božji „upravitelji” sebi „podlože” zemlju (usp. Post 1,28). To čovjekovo vrhovništvo nad drugim bićima međutim ne smije biti svojevoljno i rušilačko gospodstvo. Na sliku Stvoritelja „koji ljubi sva bića” (Mudr 11,24), muškarac i žena pozvani su da sudjeluju u božanskoj Providnosti prema ostalim stvorenjima. Zato su odgovorni za svijet što im ga je Bog povjerio. „'Vladanje' svijetom, što ga je Bog od početka predao čovjeku ostvarivalo se prije svega u samom čovjeku kao vladanje sobom. Čovjek je bio nepovrijeđen i u cijelom svome biću sređen jer je bio slobodan od trostruke požude koja ga, protiv zahtjeva razuma, podvrgava sjetilnim užicima, pohlepi za zemaljskim dobrima i isticanju samoga sebe.” (KKC 377) Znak je bliskosti čovjeka s Bogom što ga Bog postavlja u vrt (usp. Post 2,8). On tu živi „da ga obrađuje i čuva” (Post 2,15); tu rad nije muka, nego suradnja muškarca i žene s Bogom na usavršavanju vidljivoga stvorenog svijeta. „Crkva vjerodostojno tumači simbolizam biblijskog jezika u svjetlu Novoga zavjeta i Predaje učeći da su naši praroditelji Adam i Eva bili postavljeni u stanje 'svetosti i izvorne pravednosti'. Ta milost izvorne svetosti bila je 'sudioništvo na božanskom životu'.” (KKC 375) Ižarivanjem te milosti sva su područja ljudskoga života bila uzdignuta. Dok je čovjek bio u toj Božjoj bliskosti, nije morao ni umrijeti (usp. Post 2,17; 3,19) ni trpjeti (usp. Post 3,16). Unutarnji sklad ljudske osobe, sklad između muškarca i žene (usp. Post 2,25), te sklad između prvoga ljudskog para i cijeloga stvorenja tvorio je stanje znano „izvorna pravednost”. Po objavi znano za to stanje izvorne svetosti i pravednosti muškarca i žene prije grijeha (istočnog) neposlušnosti Bogu. Iz njihova prijateljstva s Bogom proizlazila je sreća njihova života u raju. Cjelokupni taj sklad izvorne pravednosti i svetosti, koji je Bog u svome naumu predvidio za čovjeka, izgubit će se grijehom naših praroditelja. Zato stvarnost grijeha, i posebno istočnog grijeha, razjašnjava se samo u svjetlu božanske Objave. Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporabe one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno. |
7. MOLITVA GOSPODNJA „OČE NAŠ ...”
|
Bog nije samo Stvoritelj ljudi, nego ga kršćani zovu i svojim Ocem. Tu istinu naše vjere nam je otkrio sam jedinorođeni Očev Sin Isus Krist. „Jednom je Isus na nekom mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: 'Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.'” (Lk 11,1) Kao odgovor na tu molbu, Gospodin povjerava učenicima i svojoj Crkvi temeljnu kršćansku molitvu: Oče naš... Sveti Luka donosi kraći tekst ove Gospodnje Molitve (pet prošnji). „Kad molite, - reče Isus-, govorite: 'Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'“ (Lk 11,1-4) Dok liturgijska tradicija Crkve uvijek se služila tekstom svetoga Mateja (sedam prošnji). „Vi, dakle, - reče Isus -, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!'“ (Mt 6,9-13). Zatim već vrlo rano, u bogoslužju Crkve bio je običaj da se Molitva Gospodnja zaključi doksologijom: hvalom i slavom. U opisu Didache glasi: „Jer tvoja je moć i slava u vjekove” (Didache, 8,2). Apostolske uredbe dodaju na početku doksologije riječ „kraljevstvo” (Constitutiones Apostolicae, 7, 24, 1). I taj se oblik danas upotrebljava u ekumenskoj molitvi. Bizantska predaja poslije „slave” dodaje: „Oca i Sina i Svetoga Duha”. Rimski misal proširuje posljednju prošnju izričitim spomenom iščekivanja „blažene nade” (Tit 2,13) i dolaska Isusa Krista Gospodina našega. Slijedi poklik zajednice koji preuzima doksologiju Apostolskih uredaba: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć”. Ova završna doksologija, uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslavu njegova Imena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to je ponavljanje onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao u nebeskoj liturgiji (usp. Otk 1,6: 4,11; 5,13). Knez ovoga svijeta lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu (usp. Lk 4,5-6). Krist, Gospodin, vraća ih svom i našem Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačnost dovršeno otajstvo spasenje i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15, 24-28). I na kraju molitve riječ: Amen – „neka bude” – označava i naglašuje ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio. „Gospodnja je molitva doista sažetak svega Evanđelja.“ (Tertulijan, De oratione, 1) Kad nam je Gospodin Isus Krist predao ovaj oblik molitve, dodao je: „Ištite i dat će vam se” (Lk 11,9). Svatko, dakle, može nebu upraviti različite molitve, ali uvijek započinjući s Gospodnjom molitvom, koja ostaje temeljna molitva kršćanstva. Stoga nakon što je pokazao kako su Psalmi glavna hrana kršćanske molitve i kako se slijevaju u prošnje Očenaša, aveti Augustin zaključuje: „Pretražite sve molitve koje su u Pismima, i vjerujem da nećete ništa naći što ne bi bilo sadržano u Gospodnjoj molitvi.” (Sv. Augustin, Epistulae, 130, 12, 22: RL 33, 502) „Sva Pisma (Zakon, Proroci i Psalmi) ispunjena su u Kristu. Evanđelje je ta 'Radosna vijest'. Njen prvi navještaj sažeo je sv. Matej u Govoru na gori. Molitva Očenaša pak u središtu je tog navještaja. U tom okviru nalazi objašnjenje svaka prošnja molitve koju nam je Gospodin predao. Očenaš je najsavršenija molitva (...). U njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.” (KKC 2763) A sv. Toma Akvinski kaže: „Očenaš je najsavršenija molitva (...). u njoj ne samo da molimo sve ono što s pravom možemo željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti, nego i redoslijed po kojem treba željeti. Tako nas ova molitva ne uči samo tražiti, nego i oblikuje sve naše osjećaje.“ (Summa Theologiae, II.-II., 83,9) „Govor na gori je nauk života, Očenaš je molitva, ali u jednom i u drugom Duh Gospodnji daje nov oblik našim željama, tim nutarnjim snagama koje nam pokreću život. Tom novom životu Isus nas uči svojim riječima i poučava nas da ga ištemo molitvom. Od ispravnosti našeg moljenja ovisit će ispravnost našeg življenja u njemu.” (KKC 2764) Ta molitva koja nam dolazi od Isusa doista je jedinstvena: ona je „Gospodnja”. S jedne strane, riječima ove molitve jedinorođeni Sin Božji predaje nam riječi koje je njemu dao Otac (usp. Iv 17,7). On je učitelj naše molitve. S druge strane, kao Utjelovljena Riječ, on u svom čovječjem srcu poznaje potrebe svoje braće i sestara ljudi i objavljuje nam ih. On je uzor naše molitve. „Međutim, Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj koji uči djecu Božju da mole svoga Oca. Isus nam ne daje samo riječi naše sinovske molitve, nego nam istodobno daje i Duha po kojem ove riječi postaju u nama 'duh i život' (Iv 6,63). Štoviše, dokaz i mogućnost naše sinovske molitve jest to što je Otac 'odaslao u srca naša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče!' (Gal 4,6). Budući da molitva izlaze naše želje pred Bogom, to je isti 'Onaj koji proniče srca', Otac, koji 'zna koja je želja Duha - da se on po Božju zauzima za svete' (Rim 8,27). Molitva Ocu našemu uključuje se u otajstvo poslanja Sina i Duha.” (KKC 2766) Taj nerazdvojivi dar riječi Gospodnjih sadržanih u Očenašu i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika oživljuje, Crkva je primila i živjela od svojih početaka. Tako se posve kršćanske zajednice, umjesto „Osamnaest blagoslova” uobičajenih u židovskoj pobožnosti, „tri puta na dan” molile Molitvu Gospodnju (usp. Didache 8,3). Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Gospodin nas uči da zajednički molimo za svu našu braću. On ne kaže „Oče moj” koji jesi na nebesima, nego „Oče naš” tako da naša molitva bude jedno dušna za cijelo Tijelo Crkve” (Homilia in Mathaeum, 19,4; PG 57,278 D). Zato je Molitva Gospodnja, prema Apostolskoj predaji, čvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih časova Božanskog časoslova. Njeno crkveno obilježje dolazi do punog izražaja u trima sakramentima uvođenja u kršćanstvo. „U Krstu i Potvrdi predaja ('traditio') Molitve Gospodnje znači novo rađanje za božanski život. Budući da je kršćanska molitva govor Bogu Božjom riječju, oni koji su 'nanovo (...) rođeni (...) riječju Boga koji živi i ostaje' (1 Pt 1,23) uče se svog Oca zazivati riječju koju on uvijek uslišava. I oni to odsada mogu, jer im je pečat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, uši, usne, u cijelo njihovo sinovsko biće. Zato je većina otačkih tumačenja Očenaša upućena katekumenima i novokrštenicima. Kad Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod 'nanovo rođenih' koji moli i stječe milosrđe.” (KKC 2769) Iznad svega u euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se očituje njen pun smisao i učinkovitost. Smještena između euharistijske molitve (anafore i pričesti, s jedne strane obnavlja sve prošnje i zazive izrečene tijekom epikleze, i s druge strane, kuća na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pričest predokus. „U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje također eshatonsko obilježje svojih prošnji. Ona je izrazita molitva 'posljednjih vremenâ', vremenâ spasenja koja su počela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja će biti dovršena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prošnje Očenaša zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, već ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.” (KKC 2771) Iz te nepokolebljive vjere u Boga Oca izvire nada koja prožima svaku od sedam prošnji Očenaša. One su izražaj jecanja sadašnjeg vremena, vremena strpljivosti i iščekivanja u kojemu se „još ne očitava što ćemo biti” (1 Iv 3,2). Euharistija i Očenaš smjeraju Gospodnjem dolasku „dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). |
8. OČINSTVO BOGA OCA
|
I danas ljudi često imaju pogrešnu sliku o Bogu. Mnogi ga zamišljaju kao neku bezličnu svemirsku silu i vjeruju u njega bez ikakvog osobnog odnosa prema Bogu. Oni priznaju da Bog postoji, ali On nije njihov Bog. Između njih i Boga nema osobnog poznanstva. Vjera u nepoznatog Boga uopće nije vjera. Prava vjera vezuje čovjeka za jednog stvarnog i osobnog Boga, koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. Tako za apostola Pavla bog nije predstavljao filozofski pojam, nego je bio „Bog, Otac, Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3). Za apostola Pavla Bog je bio osoba kao što je i Krist osoba. Za Pavla Bog je stvorio svemir i On je iznad svemira kao osobni Bog, a svijet je njegovo djelo: „Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (Ps 33,9).  Na Aeropagu, tradicionalnom zborištu atenskih filozofa, pravnika i govornika, Pavao je održao veličanstven govor o Bogu „Stvoritelju svijeta i svega što je u njemu”, koji „svima daje životni dah i sve ostalo” (Djela apostolska 17,24-25). Starim Atenjanima Pavao je otkrio Boga kao biće s najvišim sposobnostima volje, ljubavi i mudrosti. Samo osoba može voljeti. Ljubav je najviši izraz Božje ličnosti i karaktera. Bog je pokazao svoju duboku ljubav prema ljudima „svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem” (Dj 14,17). Nepoznavanje Boga kao osobe stvara u čovjeku osjećaj vlastite bijede i usamljenosti. Izjednačavanje Božje osobe s nekim bezličnim prvotnim uzrokom ne može nikoga ohrabriti. Bog je ličnost koja nadmašuje moć našeg shvaćanja. Da bi se pokazao kao osoba, sam Bog je postao tijelom (čovjekom) i nastanio se među ljudima. To se dogodilo kad je Isus rođen kao Božji jedinorođeni Sin. Svijetu koji misli da može uspostaviti „bratstvo bez oca”, Biblija otkriva da je Bog bitno Otac. Stari Zavjet polazi od iskustva zemaljskih očeva i muževa, kojima obiteljski život omogućuje da više svoj autoritet i nađu svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i vlast Boga živoga u slici oca i Zaručnika. Novi Zavjet preuzima obje te slike, ali „dopunjuje” sliku Oca objavljujući jedincato sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo očinstvo nad svim ljudima. 1. Oci tjelesnoga potomstva: Na planu koji bismo mogli nazvati horizontalnim, otac je neosporni glavar obitelji. Žena ga priznaje svojim vlasnikom (Post 20,3) i gospodarom (Post 18,12), od njega zavisi i odgoj djece (Sir 30,113), sklapanje ženidbi (Post 24,2; 28,1 i sl.), čak (u starini) i život djece (Post 38,24; 42,37). On je utjelovljenje cijele obitelji i temelj njezina jedinstva (Post 32,11), koja se zato zove „očev dom” („bęt-b” Post 34,19). S pojavom monarhije, kralj postaje „ocem” svega naroda (Iz 9,15). Naziv oca primjenjuje se i na svećenike (Suci 17,10; 18,19), kraljevske savjetnike (Post 45,8; Est 3,13; 8,12 sl.), proroke (2 Kr 2,12) i mudrace (Izr 1,8 itd.) zbog njihova odgojiteljskog ugleda. Svojim horizontalnim značenjem „oci” ove zemlje pripravljaju Izrael da kao jedini narod primi Božji spas i u Bogu spozna svoga Oca. Na vertikalnom planu, otac je začetnik potomstva i karika u rodovskom nizu. Rađajući potomstvo, on sebe ovjekovječuje (Post 21,12; 48,16), pridonosi održanju svoga plemena, stječe sigurnost da će obiteljski imetak pripasti baštinicima koji su od njega potekli (Post 15,2 sl.), ako umre bez djece, smatra se da ga je Bog kaznio (Br 3,4; 27,3 sl.). Preci koji se nalaze na vrhu loze jesu očevi u najvišem smislu riječi, u njima je budućnost plemena unaprijed oblikovana. Tako je i veličina Izraela unaprijed sadržana u izabranju i blagoslovu Abrahamovu (Post 9,20-27; 12,2). Razdoblja Abrahamova, Izakova i Jakovljeva života naglašena su obećanjem nebrojena potomstva i bogate zemlje; povijest Izraela utkana je, naime u njihovu povijest. Tako i svako pleme pripisuje svoj položaj u okviru čitavoga naroda pretku čije ime nosi (Post 49,4). 2. Oci duhovnog potomstva: Patrijarsi su u najvišem smislu riječi oci izabranog naroda, ali ne uslijed svog fizičkog očinstva, već zbog obećanja koja idu dalje od krvne veze i koja će najzad obuhvatiti sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca. Njihovo „očinstvo po tijelu” (Rim 4,1) bilo je samo privremeni uvjet duhovnog i sveobuhvatnog očinstva, zasnovanog na stalnosti i suvislosti spasiteljskog plana jednoga Boga koji neprestano djeluje, od Abrahamova izabranja do Isusova proslavljenja (Izl 3,15; Dj 3,13). Ivan Krstitelj i sam Isus potvrđuju da se blagotvorno očinstvo Abrahama i velikih predaka ostvaruje po vjeri, a ne više po krvnoj vezi. „Bog može od ovih stijena podići Abrahamovu djecu“ (Mt 3,9) – tvrdi Ivan. Jednako govori i Isus: ako je za spasenje nužno biti sin Abrahamova, to sinovstvo ne tvori više krvna pripadnost, već pokora (Lk 19,9), nasljedovanje Praočevih djela, tj. Njegove vjere (Iv 8,33, 39 sl.). Krist ukazuje na to da će Bog ocima podići duhovno potomstvo vjernika time što će pozvati i pogane na spasenje (Mt 8,11). Na krštenju rađa se novo, duhovno potomstvo djece Abrahamove po obećanju (Gal 3,27 sl.), potomstvo čije će pripadnike sv. Pismo ubrzo i same nazvati očevima (2 Pt 3,4). 3. Očinstvo Boga otaca: Postupno produhovljivanje ideje čovjekova očinstva omogućilo je objavu očinstva Božjega. Prema apostolu Pavlu, Bog je vrhovni Otac komu svaka patriá (skupina koja potječe od istoga pretka) duguje opstojnost i svoju vrijednost (Ef 3,14 sl.). Prema tome, između ljudskih očeva i Boga ima neka sličnost koja omogućuje da Boga imenujemo Ocem; još više: samo to Božje očinstvo daje ljudskim očinstvima njihov puni smisao u planu spasenja. Pred nastup kršćanske ere Izrael je potpuno svjestan da je Bog otac njegova naroda i svakog vjernika. Ako je Jahve poroditelj (Pnz 32,6), On je to očito u moralnom smislu. On je istovremeno (dakle u slikovitom smislu) otac i zaručnik (Hoš, Jr) svoga naroda. 4. Isus objavljuje Oca: Isus dopunjuje ono što je najbolje u židovskom razmišljanju o Božjem očinstvu. Tako nam Krist govori i zajednici (nalaže nam da kažemo „Oče naš”, a ne „Oče moj”) što je sačinjavaju „maleni” (Mt 11,25) kojima Otac objavljuje svoje tajne i od kojih je svaki osobno sin Božji (Mt 6,4;6;18). Prema Isusovu shvaćanju, zajednica „malenih”, koja je u stvari još ograničena samo na Židove koji se kaju i vrše Očevu volju (Mt 21,31 sl.), obuhvatit će i pogane (Mt 25,32 sl.), koji će uzeti mjesto „sinova Kraljevstva” (Mt 8,12). Otac obilno snabdijeva potrebnim dobrima taj „novi Izrael” (Mt 6,26;32; 7,11), a prije svega mu daje Duha Svetoga (usp. Lk 11,13) i očituje mu neizmjernost svoje milosrdne nježnosti (Lk 15,11-32). Potrebno je samo ponizno priznati to jedincato očinstvo (Mt 23,9) i živjeti poput djece koja mole svoga oca (Mt 7,7-11), u nj se pouzdaju (Mt 6,25-34), podvrgavaju mu se nasljedujući njegovu sveobuhvatnu ljubav (Mt 5,44 sl.), njegovu spremnost na opraštanje (Mt 18,33; 6,14 sl.), njegovo milosrđe (Lk 6,36), pa i samo njegovo savršenstvo (Mt 5,48). Bog nije nikada toliko naš Otac, koliko kad ljubi i oprašta, a mi nikad nismo toliko njegovi sinovi koliko kad to isto činimo prema našoj braći. 5 Isusov Otac: Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina. Bog Isusa Krista jest njegov Otac; stoga mu se Isus obraća s prisnošću i poletom djeteta: „Abba, Oče” (Mk 14,36). Ali to je njegov Bog, jer Otac posjeduje božanstvo a da ga nj od koga drugoga nije primio, i On to božanstvo u potpunosti daje Sinu, koga rađa odvijeka, i Duhu Svetomu u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, istovjetnost misterija Boga i misterija Trojstva. Apostol Pavao triput ponavlja obrazac kojim je ta objava izražena: „boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 11,31; Ef 1,3). Krist nam objavljuje sveto Trojstvo na način koji nam je, ako tako smijemo reći, jedini dostupan, za koji nas je Bog predodredio stvorivši nas na svoju sliku: to jest o sinovskoj ovisnosti o sebi. Isus pred svojim Ocem jest savršen uzorak stvorenja pred Bogom, i zato nama u Ocu objavljuje savršeni lik Boga koji daje da ga spozna prava mudrost i koji se objavio Izraelu. Bog Isusa Krista posjeduje obilježja što ih je o sebi objavio u Starom Zavjetu, u punini i izvornosti o kakvoj čovjek ne može ni sanjati. On je za Isusa, više nego za ikoga od nas, „Prvi i Posljednji”, Onaj od kojega Krist dolazi o kojemu se vraća, onaj koji sve razjašnjava i od kojega sve potječe, Onaj čije se volja mora pod svaku cijenu vršiti i Onaj koji svima dostaje. On je Sveti, jedini Dobri, jedini Gospodin. On je Jedini, pored njega ništa nije važno; a Isus, htijući pokazati koliko On vrijedi, odrekao se svega sjaja Bogočovjeka i suočio se s moću Sotone, sa strahotom križa, da bi svijet „upoznao” da Isus „ljubi Oca” (Iv 14,31). On je Bog živi, uvijek djelatan, pažljiv prema svim svojim stvorenjima, žarko odan svojoj djeci; i upravo taj njegov žar progoni Isusa, sve dok svome Ocu ne vrati Kraljevstvo (Lk 12,50). Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu. Bog je doista vlastiti Isusov Otac, jer je Isus postojao već prije Abrahama (Iv 8,57 sl.) u „krilu Očevu” (Iv 1,18; 1 Iv 1,1 sl.). Otac je Onaj koji šalje Sina na svijet (Gal 4,4; Rim 8,3), predaje ga (Rim 8,32), povjerava mu djelo što ga treba izvršiti (Iv 17,4), riječi što ih treba reći (Iv 12,49), ljude koje treba spasiti (Iv 6,38 sl.). Otac je početak i kraj svega (1 Kor 8,6); zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega (Iv 5,19; 14,10; 15,10), podložiti (1 kor 15,28) kao svome vođi (11,3) na svršetku vremena. 6. Otac kršćana: da ljudi mogu postati Božji sinovi (Iv 1,12), razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. A Krist sam se poistovjećuje sa svojima (Mt 18,5; 25,40) kad kaže da im je brat (Mt 28,10), a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi” (Mt 17,26) Božji. Prema nauku apostola Pavla, Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove (Gal 4,5 sl; Rim 8,14-17; Ef 1,5) po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu (Gal 3,26 sl) a Krista čini starijim Sinom, koji sa svojim „braćom” dijeli očinsku „baštinu” (Rim 8,17,29; Kol 1,18)... Budući da je Duh Sveti nutarnji činilac toga posinjenja, On je i njegov svjedok, a Duh to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas On upriličuje: Abba – Oče (Gal 4,6; Rim 8,14; sl. 29). Od Uskrsa nadalje Crkva moleći „Oče naš”, izražava svijest da je ljubljena istom ljubavlju kojom Bog objavljuje istom ljubavlju kojom bog objavljuje svoga Jedinorođenca (usp. 1 Iv 3,1); a to i jest ono što Evanđelje jamačno sugerira kad kaže da govorimo samo „Oče!” (Lk 11,2), kao i Krist. Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću: „Tko god ljubi Roditelja, ljubi i od njega rođena” (1 Iv 5,1). Bog je, dakle, Otac svih ljudi, a ljudi su braća po Isusu Kristu, Sinu Božjem, i našemu Gospodinu. |
9. ZAČET PO DUHU SVETOME I ROĐEN OD MARIJE DJEVICE
|
U trogodišnjoj pripravi za veliki jubilej kršćanstva, Crkva – nakon godine Isusa Krista – slijedeću 1998. proglašuje godinom Duha Svetoga. „Duhu Svetome obraća se misao i srce Crkve pri završetku drugog tisućljeća, a u očekivanju trećega poslije dolaska Isusa Krista na svijet. U isto vrijeme upravljamo pogled prema velikom jubileju kojim će crkva proslaviti taj događaj. Taj se dolazak prema ljudskom računanju vremena mjeri kao događaj koji pripada čovjekovoj povijesti na zemlji. Uobičajeno računanje vremena određuje godine, stoljeća i tisućljeća upravo po tom što se odvijaju prije ili poslije rođenja Kristova. No u isto vrijeme moramo biti svjesni da taj događaj za nas kršćane znači prema apostolu 'puninu vremena' (usp. Gal 4,4) jer je u njemu čovjekova povijest potpuno prožeta 'mjerom' samoga Boga ili transcendentnom prisutnošću vječnoga 'Sada'. I to Onoga 'koji jest i koji bijaše i koji dolazi' i koji je 'Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak' (Otk 1,8; 22,13). 'Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.' (Iv 3,16) 'A kada dođe punina vremena odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen ... da primimo posinstvo' (Gal 4,4 sl). A to se utjelovljenje Sina – Riječi dogodilo po Duhu Svetomu.” (Ivan Pavao II., Dominum et Vivificantem, 49.) Navještenjem Mariji započinje „punina vremena” (Gal 4,4), tj. Ispunjenje obećanja i pripravâ. Marija je pozvana da začne Onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9). Dvojica evanđelista, Luka i Matej, kojima dugujemo opis rođenja i djetinjstva Isusa Nazarećanina o toj se stvari na isti način izražavaju. Prema Luki, Marija u trenutku navještenja Isusova rođenja pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” i dobiva od anđela Gabrijela odgovor: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” (Lk 1,34 sl). „Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina. Duh Sveti, 'Gospodin i životvorac', poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga.” (KKC 485) Matej je u tom pogledu još neposredniji: „Rođenje Isusa Krista bijaše ovako . njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetomu” (Mt 1,18). Josip, zbunjen zbog toga, u snu primi slijedeće tumačenje: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,20 sl.). „Riječ je postala tijelom da nas spasi pomirujući nas s Bogom: Bog 'nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše' (1 Iv 4,10). 'Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta' (1 Iv 4,14). 'On se pojavio da odnese grijehe' (1 Iv 3,5)” (KKC 457) Stoga katolička Crkva od samog svojega početka ispovijeda otajstvo utjelovljenja, ključno otajstvo naše vjere, povezujući ga s Duhom Svetim. U Apostolskom vjerovanju moli: „Koji je začet po Duhu Svetomu, rođen od marije Djevice.” A na isti način posvjedočuje i Nicejsko – carigradsko vjerovanje: „Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa; i utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom.” Riječ je postala tijelom da bismo tako spoznali ljubav Božju: „U ovom se očitovala ljubav Božja u nama: Bog je Sina svoga jedinorođenoga poslao u svijet da živimo po njemu.” (1 Iv 4,9). „Riječ je postala tijelom da postanemo 'zajedničari božanske naravi' (2 Pt 1,4): 'Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji, Sinom čovječjim jest da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim'. 'Zaista Sin Božji je postao čovjekom da nas učini Bogom'. 'Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da bi, postavši čovjekom, ljude učinio bogovima'.” (KKC 460) Dakle, po Duhu Svetome postade čovjekom Onaj kojega Crkva u svojem Vjerovanju ispovijeda kao Sina, istobitna s Ocem: „Boga od Boga, Svjetlo od Svjetlo, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena.” On, Sin Božji, postade čovjekom, utjelovljen „od Marije Djevice. I to se upravo dogodilo kada „dođe punina vremena”. I sve se to zbilo po Duhu Svetome. „'Bog odasla Sina svoga' (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo, želio je slobodnu suradnju stvorenja. Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegovog Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; 'djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija' (Lk 1,26-27). ” (KKC 488) „Otac milosrđa htio je da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života.” (LG 56; usp. 61) Da bi bila Spasiteljeva majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom” (LG 56). Anđeo Gabriel, u času navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk 1,28). I doista, da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da Marija bude sva nošena Božjom milošću. Tijekom vjekova Crkva je postala svjesna te činjenice da je Marija,ispunjena Božjom milošću, bila iskupljena već od svoga začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućeg Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.” (Pio IX., Bulla Ineffabilis Deus: DS, 2803). Duh Sveti, koji je osjenio svojom snagom djevičansko krilo Marijino i tako otpočeo njezino bogomaterinstvo, u isto je vrijeme učinio njezino srce savršeno poslušnim onomu Božjem samodarivanju koje nadilazi svaki pojam i svaku čovjekovu sposobnost. „Blažena ti što povjerova!” (Lk 1,45) – tako je pozdravlja Elizabeta, i sama „puna Duha Svetoga” (usp. Lk 1,41). Marija je ušla u povijest spasenja svijeta po poslušnosti vjerom. A vjera je u svom najdubljem značenju otvorenost ljudskog srca Božjem daru kojim Bog sama sebe dariva čovjeku u Duhu Svetome. Sveti Pavao piše: „Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda” (2 Kor 3,17). Kada se Bog, jedan i trojedan, otvara čovjeku u Duhu Svetomu, tim „otvaranjem” objavljuje i ujedno daje puninu slobode. Takva se punina na uzvišen način očitovala Marijinom vjerom, samom „poslušnošću vjere”; „Na vijest da će 'Sina Svevišnjega' roditi snagom Duha Svetoga, a da ne upozna muža, Marija je 'poslušnošću vjere' (Rim 1,5), sigurna da 'Bogu ništa nije nemoguće', odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi" (Lk 1,37-38). Tako, davši svoj pristanak Božjoj Riječi, 'Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga'.” (KKC 494) Već od prvih vremena kršćanstva, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja. „Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: 'Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga', kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici (Mt 1,20). Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: 'Evo, djevica će začeti i roditi sina' (Iz 7,14).” (KKC 497) Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovijedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Božjega. Doista rođenje Krista „nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo” (LG 57). Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43). Doista, Onaj kojega je Marija po duhu Svetomu začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba Presvetoga Trojstva. Zato Crkva ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica i „vazda Djevica” (usp. LG 52). To što katolička Crkva vjeruje u odnosu na Mariju temelji se na onome što ona vjeruje u odnosu na Krista. |
10. VJERUJEM U DUHA SVETOGA
 Krštenje nam daje milost novoga rođenja u Bogu Ocu po njegovu Sinu Isusu Kristu u Duhu Svetome. I svi oni koji imaju u sebi Duha Božjega bivaju rođeni k Sinu, a Sin ih predstavlja Ocu i Otac im dariva besmrtnost i život vječni. Dakle, bez Duha Svetoga nije moguće vidjeti Sina Božjega, a bez Sina nitko se ne može približiti Ocu, jer je spoznaja Oca Sin, a spoznaja Sina Božjega biva po Duhu Svetome. „Nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom” (1 Kor 12,3). „Bog odasla u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba – Oče!” (Gal 4,6). Ta spoznaja vjere moguća je samo u Duhu Svetome. Da bismo bili u dodiru s Isusom Kristom, treba da nas prije dotakne ljubav Duha Svetoga. Duh Sveti nas pretječe svojom milošću i budi u nama vjeru u Boga. Po našem Krštenju, prvom sakramentu vjere, Život, kojom je izvor u ocu i koji nam je darovan u Sinu, intimno i osobno nam daje Duh Sveti u Crkvi. Duh Sveti je prvi koji svojom milošću budi našu vjeru i proizvodi novi život koji se sastoji u spoznaji Oca i onoga kojega je On poslao, svojega Sina Isusa Krista. Ipak, Duh Sveti je posljednji u objavi osobâ Presvetoga Trojstva. Taj Božji postupak nazivamo pedagogijom božanske „susretljivosti” s čovjekom. Stari Zavjet je jasno objavljivao Oca, a nejasnije Sina. Novi je zavjet očitovao Sina i dao nazreti božanstvo Duha Svetoga. Sada Duh Sveti ima pravo građanstva među nama i daje nam jasnije vidjeti samoga sebe u Crkvi. Vjerovati u Duha Svetoga znači, dakle, ispovijedati da je Duh Sveti jedna od osoba Svetoga Trojstva, istobitna s Ocem i Sinom, „koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje). „Duh Sveti je na djelu s Ocem i Sinom od početka do dovršenja nauma našega spasenja. Ali On je objavljen i darovan, priznat i prihvaćen kao osoba istom u 'posljednjim vremenima' koja su počela otkupiteljskim utjelovljenjem Sina. I tada će se taj Božji naum, dovršen u Kristu, 'Prvorođencu' i Glavi novoga stvorenja, moći ostvariti u čovječanstvu izlijevanjem Duha: kao Crkva, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, vječni život.” (KKC 686) „Što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega.” (1 Kor 2,11). A taj Duh, koji Boga objavljuje, čini da mi upoznamo Krista, njegovu Misao i živu Riječ. Ali On sam sebe ne izriče. Onaj koji je „govorio po prorocima” čini da čujemo Očevu Riječ, ali Njega ne čujemo. Mi Duha Svetoga poznajemo samo u pokretu kojim nam objavljuje Riječ osposobljujući nas da Ga u vjeri prihvatimo. Duh Istine koji nam „objavljuje” Krista „ne govori sam od sebe” (Iv 16,13). Takva zastrtost Duha Svetoga, u pravom smislu božanska, tumači zašto ga „svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje”, dok ga oni koji vjeruju u Krista poznaju jer on ostaje s njima (usp. Iv 14,17). Crkva, živo zajedništvo vjernika Kristovih, utemeljeno u vjeri apostola, koju ona prenosi, mjesto je naše spoznaje Duha Svetoga. Vjernici duha Svetoga upoznaju: -u Svetom Pismu koje je Duh nadahnuo; -u Predaji kojoj su crkveni Oci uvijek aktualni svjedoci; -u crkvenom Učiteljstvu koje Duh Sveti vodi; -u sakramentalnom bogoslužju, kroz riječi i znamenja, gdje nas Duh Sveti dovodi u zajedništvo s Kristom; -u molitvi u kojoj nas Duh zagovara; -u karizmama i službama kojima se Crkva izgrađuje; -u znakovima apostolskog i misionarskog života; -u svjedočenju svetih kojim Duh očituje svetost Crkve i nastavlja djelo spasenja. Zato Crkva vjeruje da Onaj kojeg je Otac poslao u naša srca, Duh njegova Sina (usp. Gal 4,6). Stvarno je Bog; istobitan s Ocem i Sinom. On je od njih nedvojiv, koliko u intimnom životu Trojstva, toliko i svome darivanju ljubavi za svijet. Ali, časteći sveto, životvorno, istobitno i nerazdjeljivo Trojstvo, vjera Crkve ispovijeda i različitost osoba u Bogu. Kad Otac šalje svoju Riječ, On uvijek šalje svoju Riječ, On uvijek šalje i svoj Dah: slanje je združeno, i u njemu su Sin i Duh Sveti različiti ali neodvojivi. Zacijelo, Krist se očituje kao vidljiva slika nevidljivoga Boga, ali Duh Sveti ga objavljuje. Isus jest Krist, odnosno „pomazanik” Božji, jer je Duh Sveti njegovo pomazanje i sve što se zbiva počevši od utjelovljena Sina Božjega do njegova uskrsnuća proizlazi iz te punine Duha. Kad konačno bude proslavljen u nebu, Krist može od Oca onima koji u njega vjeruju poslati Duha Svetoga. Krist im stoga priopćuje svoju slavu, to jest Duha Svetoga koji ga proslavljuje. Otada će se odvijati združeno poslanje u Očevoj posinjenoj djeci u Tijelu njegova Sina Isusa Krista. Poslanje Duha posinjenja bit će u tom da ih sjedinjuje s Kristom dajući da žive u Njemu, po Njemu i za Njega. Uistinu, nema nijednog djela Božjega u vjernicima bez Božjega u vjernicima bez Duha Svetoga. Zato se ispovijest Gospodstva Sinova događa u Duhu Svetome za one koji ga primaju, time što Duh dolazi sa svih strana ususret onima koji se približuju Kristu po vjeri. Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odašiljanje „drugoga Paraklita, to jest Tješitelja i Branitelja, Duha Svetoga. Duh koji je na djelu pri stvaranju svijeta (usp. Post 1,2) i koji je nekoć „govorio po prorocima” (Nicejsko – carigradsko vjerovanje), sada će biti uz učenike i u njima, da ih poučava i uvodi „u svu istinu” (Iv 16,13). „Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s Vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Iv 14,15-17). Tako je Duh Sveti objavljen kao još jedna božanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu. „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za mene. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom.” (Iv 15,26-27) Vječni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom stanju. „A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14,26). Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, pošto se ovaj vratio k Ocu. „A kad dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” Tako odašiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini. „To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,39). „Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopći sabor 381. godine u Carigradu: 'Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca koji izlazi od Oca' (DS, 150). Crkva time Oca priznaje 'izvorom i vrelom svega božanstva' (DS, 490). Vječno porijeklo Duha Svetoga nije međutim bez veze s podrijetlom Sina: 'Duh Sveti, koji je treća osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaže se da je samo Duh Očev, nego ujedno Duh Očev i Sinov'. Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se 's Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi'.” (KKC 245) „Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh 'izlazi od Oca i Sina (Filioque)'. Firentinski sabor 1438. objašnjava: 'Duh Sveti ima svoju bit i svoj suštinski bitak ujedno od Oca i Sina te vječno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog počela i jednim jedinim nadisanjem (...). Budući da je sve što je Očevo Otac rađanjem predao svojemu jedinorođenom Sinu, osim biti Otac, i to što Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vječnosti od Oca, od kojega je i rođen od vječnosti'. (DS, 1300-1301)” (KKC 246) Istočna predaja Crkve ističe prvenstveno da je, u pogledu Duha Svetoga, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajući da Duh Sveti „izlazi od Oca” (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu (AG 2). Međutim zapadna predaja Crkve, govoreći da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque), ističe u prvom redu istobitnost zajedništva između Oca i Sina. I to se tvrdi „zakonito i s razlogom” (DS, 1302), jer vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je „počelo bez počela” (DS, 1331), ali također da je, ukoliko je Otac jedinorođenog Sina, sa Sinom „jedinstveno počelo iz kojeg ishodi Duh Sveti” (DS, 850). Prema tome objavljena istina o Svetom Trojstvu od samih početaka bila je u korijenu živog vjerovanja Crkve, navlastito po sakramentu Krštenja. Izražena je u pravilu krsne vjere što se formiralo u propovijedanju, u katehezi i u molitvi Crkve. Takvi se izričaji nalaze već u apostolskim spisima, kako svjedoči ovaj pozdrav, preuzetu euharistijsko bogoslužje: „Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). |
11. TKO JE DUH SVETI? (Ime, nazivi i znakovi Božjeg Duha)
|
Izraz „Duh” prijevod je hebrejskog izraza „Ruah” koji u prvotnom smislu znači dah, zrak, vjetar. Isus sam upotrebljava osjetnu sliku vjetra da dočara Nikodemu transcendentnu novost Onoga koji je osobno Dah Božji, Duh Božji. „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga. Taj ne može ući u kraljevstvo nebesko. Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite. Vjetar puše gdje god hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od duha.” (Iv 3,5-8) S druge pak strane, Duh i Svet božanski su atributi zajednički trima božanskim osobama. Ali povezujući oba izraza, Sveto Pismo, Liturgija i bogoslovni govor označuju neizrecivu osobu Duha Svetoga, bez mogućeg dvoznačja s drugim upotrebama izraza „duh” i „sveti”. „'Duh Sveti' vlastito je ime Onoga kojega častimo i slavimo skupa s Ocem i Sinom: Crkva ga je primila od Gospodina i ispovijeda ga u krštenju svoje nove djece.” (KKC 691) Tada Isus reče svojim apostolima: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka Svijeta.” (Mt 28,18-20) Kad najavljuje i obećaje dolazak Duha Svetoga, Isus ga naziva „Paraklet”, doslovce: „Onaj koji je prizvan uz”, latinski ad-vocatus. „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek.... A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (Iv 14, 16,26) „Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, svjedočit će za mene.” (Iv 15,26). „Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama.” (Iv 16,7) „Paraklet” se obično prevodi „Tješitelj”, budući da je Isus prvi tješitelj. Sam Isus naziva Duha Svetoga i „Duhom istine”. „A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama. Sve što god Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama.” (Iv 16,13-15). Osim toga vlastitog imena „Duh Sveti”, koje se najviše rabi u Djelima apostolskim i poslanicama, u apostola Pavla nailazimo nazive: Duh obećanja (Gal 3,14; Ef 1,13), Duh posinjenja (Rim 8,5; Gal 4,6), Duh Kristov (Rim 8,11), Duh Gospodnji (2 Kor 3,17), Duh Božji (Rim 8,9; 15,19; 1 Kor 6,11; 7,40). „U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u njemu ste, prigrlivši vjeru, i zapečaćeni Duhom, svetim, obećanim, koji je zalog naše baštine za otkupljenje onih što su postali Božje vlasništvo – na hvalu slave njegove.” (1 Ef 13,14). „Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče. Sam Duh svjedoči s našim duhom da samo djeca Božja.” (Rim 8,14-16). „Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11). „A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” (2 Kor 3,17) „Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” (Rim 8,9) „Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga.” (1 Kor 6,11). A sveti Petar apostol za Duha Svetoga upotrebljava izraz: Duh slave. „Prestanite se čuditi, ljubljeni – kao da Vam se što neobično događa – požaru koji bjesni među vama da vas iskuša! Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava! Blago vama ako vam se izruguju zbog Kristova imena, jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva na vama!” (1 Pt 4,13-14). U riječi Božjoj Starog i Novog Zavjeta i u sakramentima Crkve postoje neki simboli koje možemo nazvati znakovima Duha Svetoga. A to su: voda, oganj, pomazanje, pečat, prst, ruka, oblak i svjetlo, i golubica. Simbolizam vode označuje djelovanje Duha Svetoga u sakramentu Krštenja. Poslije zaziva Duha Svetoga, voda postaje sakramentalni znak našega novoga rođenja u Bogu, u kojem mi postajemo njegova djeca: sinovi i kćeri Božje. Kao što se trudnoća našega prvog rođenja zbiva u vodi, tako krsna voda stvarno označuje da je naše rađanje na božanski život dar Duha Svetoga.  A budući da smo „kršteni u jednom Duhu”, mi smo „jednim Duhom” i „napojeni” (1 Kor 12,13). Duh Sveti je, dakle, i osobno živa voda koja iz raspetog Krista provire kao iz vlastita vrela te u nama struji u život vječni. „Kada dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda.” (Iv 19,33-34) „Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina. Tako troje svjedoči: Duh, voda i krv i ovo se troje slaže.” (Iv 5,5-8). „A tko prije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,14) „U posljednji dan, glavni dan blagdana, Isus je stajao i vikao: 'Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u mene. Kako veli Pismo: 'Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode'.' To reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh, naime, ne bijaše još dat, jer Isus ne bi još proslavljen.” (Iv 7,37-39) Dok voda označuje rođenje i plodnost života što ga daruje Duh Sveti, oganj je znak preobrazujuće energije djela Duha Svetoga. Ivan Krstitelj, koji ide pred Gospodinom „u duhu i sili Ilijinoj” (Lk 1,17), najavljuje Krista kao onoga koji će „krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16). To jest Duhom o kome će Isus reći: „Oganj dođoh donijeti na zemlju, pa kako bih želio da je već planuo!” (Lk 12,49) Na duhovsko jutro Duh Sveti na učenike silazi u obliku plamenih jezika i ispunja ih (Dj 2,3-4). A sv. Pavao kaže „Duha ne gasite” (1 Sol 5,19). Duhovna predaja zadržat će ovaj simbolizam ognja kao jedan od najizraženijih za djelovanje Duha Svetoga. Isto tako pomazanje je znak Duha Svetoga. Znakovitost mazanja uljem toliko je izrazita za Duha Svetoga da mu postaje sinonimom. U kršćanskoj inicijaciji ono je sakramentalni znak Potvrde, koja se u Istočnoj Crkvi upravo zove „krizma” ili pomazanje. 
Međutim prvo pomazanje koje je Duh Sveti izvršio jest Isusovo pomazanje. Krist (židovski rečeno „Mesija”) znači „pomazanik” Duhom Božjim. Ali Isus je od Boga pomazan na jedinstveni način: ljudska narav koju je Božji Sin uzeo sva je „pomazana Duhom Svetim”. Isus je po Duhu Svetom postao „Krist”. Po Duhu Svetome Djevica Marija začinje Krista. Duh Sveti ga, po anđelu, pri njegovu rođenju navješćuje kao Krista, a starca Šimuna potiče da pođe u hram vidjeti Krista Gospodnjega. Duh ispunja Krista i djelima ozdravljenja i spasenja njegova snaga iz Krista izlazi. Konačno, Duh uskrisuje Isusa od mrtvih. I pošto je u Svome čovještvu što pobjedi smrt postao potpuno „Krist”, Isus obilno izlijeva Duha Svetoga na svoje učenike sve dok „sveti”, u jedinstvu s ljudskom naravi Sina Božjega, ne postanu „savršen čovjek, do mjere dobi punine Kristove” (Ef 4,13). Pečat je simbol vrlo blizak simbolu pomazanja. Upravo je Krist onaj „kojega je Bog opečatio” (Iv 6,27); a u njemu Otac i nas označuje svojim pečatom. Budući da označuje neizbrisiv učinak pomazanja Duha Svetoga u sakramentu Krštenja, Potvrde i Reda, slika pečata (sphragis) u nekim se teološkim predajama upotrebljava da se izrazi neizbrisiv biljeg („karakter”) utisnut u tim trima sakramentima, koji se stoga ne mogu ponoviti. Prst i ruka također označavaju silu Božjega Duha. Isus „đavle izgoni prstom Božjim” (Lk 11,20). Ako je zakon Božji bio napisan na kamenim pločama „prstom Božjim” (Izl 31,18), „pismo Kristovo”, povjereno brizi apostola, „napisano je Duhom Boga živoga, ne na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3). Himan „O dođi, Stvorče Duše Svet” zaziva također Duha Svetoga kao „digitus paternae dexterae” – „prst desne Očeve”.  Zatim i ruka spada među znakove Duha Svetoga. Polažući ruke na ljude Isus ozdravlja bolesnike i blagoslivlje djecu. U njegovo će ime apostoli činiti to isto. I dalje, duh Sveti se daje polaganjem apostolskih ruku na krizmenike i ređenike. Taj znak svemoćnog izljeva Duha Svetoga Crkva je sačuvala u svojim sakramentalnim epiklezama. Oblak i svjetlo su isto tako dva simbola nerazdvojiva u očitavanju Duha Svetoga. Duh silazi na Djevicu Mariju i osjenjuje ju da bi Isusa začela i rodila. Na brdu preobraženja On dolazi u oblaku i osjenjuje Isusa, Mojsija i Iliju, Petra, Jakova i Ivana; i „iz oblaka” doprije glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,34-35). Duh Sveti je konačno oblak koji na dan uzašašća ote Isusa očima učenika i koji će ga objaviti kao Sina Čovječjega na dan njegova ponovnog dolaska u slavi.  I napokon golubica predstavlja vidljiv evanđeoski znak Duha Svetoga. Kad Krist izlazi iz vode krštenja, Duh sveti u obliku golubice silazi na nj i na njemu ostaje. „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!'” (Mt 3,16-17). Tako Duh sveti silazi i ostaje u očišćenu srcu krštenika. U nekim Crkvama, preostali euharistijski Kruh čuva se u kovnoj posudi golubinjeg lika (kolumbarij) koja visi iznad oltara. A u kršćanskoj ikonografiji simbol golubice čest je za oznaku Duha Svetoga. Eto to su sve biblijski znakovi Onoga kojega u vjerovanju nazivamo „Gospodinom i životvorcem” i „koji izlazi od Oca i Sina i koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje) i koji i danas govori u Božjoj Crkvi. |
12. DUH SVETI I RIJEČ BOŽJA
 Od početaka čovječanstva pa sve do „punine vremena” (Gal 4,4) združeno poslanje Očeve riječi i Duha skriveno je, ali je djelatno u povijesti spasenja ljudi i svijeta. Duh Božji pripravlja Mesijino vrijeme. Duh Sveti i Mesija, premda nisu još potpuno objavljeni u Starom zavjetu, već su obećani da budu očekivani i prihvaćeni u vrijeme svog objavljenja. Zato Crkva, kad god čita Stari Zavjet, istražuje što nam Duh, „koji je govorio po prorocima”, želi reći o Kristu. „Istražujte Pisma, jer vi sami mislite imati u njima život vječni. I ona su ta koja svjedoče za me. Pa ipak vi nećete da dođete k meni da primite život. ... Nemojte misliti da ću Vas ja tužiti Ocu! Vaš će tužitelj biti Mojsije, u koga se uzdate. Jer kad biste povjerovali Mojsiju, povjerovali biste i meni.” (Iv 5,39,40,45,46) „Ali njihovi su se umovi stvrdnuli. Do dana današnjeg, naime, isto pokrivalo ostaje kad se čita Stari zavjet, ne diže se; Krist ga uništava. štoviše, do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo leži na njihovu srcu. ali, kad se tko obrati Gospodinu, diže se pokrivalo. A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A mi otkrivena lica odrazujemo slavu Gospodnju, jer nas Duh Gospodnji preobražava u sliku Gospodnju, u slavu uvijek veću.” (2 Kor 3,14-18). Pod „prorocima” vjera Crkve razumijeva sve one koje je Duh Sveti nadahnuo pri sastavljanju svetih knjiga, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Židovska predaja razlikuje Zakon (prvih pet knjiga ili Pentateuh). proroke (naše knjige zvane povijesne i proročke) i spise (nadasve mudronosne, posebice psalme). „Ovo je ono što sam vam rekao dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44). „Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) – imaju Boga za autora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenima od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju htjede Bog da radi našeg spasenja bude zapisana u Svetom pismu. I tako je 'svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen' (2 Tim 3,16-17 grčki)” (DV 11). Božja Riječ i Božji Dah početak su bitka i života svakoga stvorenja i svega stvorenoga. Zato Svetom Duhu dolikuje da vlada, posvećuje i oživljuje stvorenje, jer je Bog, istobitan Ocu i Sinu. Svetom Duhu pripada vlast nad životom i čast zato što, budući da je Bog, On u Ocu i Sinu čuva sve stvorenje. A što se čovjeka tiče, svojim ga je rukama Bog (Otac, Sin i Duh Sveti) oblikovao. Bog je u oblikovano tijelo čovjeka ucrtao svoju sliku, tako da i ono što je vidljivo nosi Božju sliku. Iznakažen grijehom i smrću, čovjek ostaje i dalje „na sliku Božju”, na sliku Sina, ali je lišen „slave Božje” (Rim 3,23), lišen je „sličnosti” s Bogom. Obećanje dato Abrahamu označuje početak ekonomije spasenja ljudskoga roda, na kraju koje će sam Sin uzeti „sliku” čovjeka i obnoviti je u „sličnosti” s Ocem dajući joj opet Slavu, Duha „životvornoga”. „I, doista, Riječ čovjekom postade i nastani se među nama. I motrismo slavu njegovu, slavu koju ima od Oca kao Jedinorođenac, pun milosti i istine.” (Iv 1,14) „On bijaše jednak Bogu i ne pridrža se biti kao Bog, nego se odreče i postade sluga i ljudima jednak. Njegov život bi život čovjekov; ponizi se i bi poslušan do smrti, do smrti na križu.” (Fil 2,6-8). Tako protiv svake ljudske nade, Bog Abrahamu obećava potomstvo kao plod vjere i moći Duha Svetoga. U njemu će biti blagoslovljeni svi narodi zemlje. „Zato se postaje baštinikom na osnovi vjere, da bude po milosti, te da tako obećanje bude osigurano svemu potomstvu; ne samo onomu koje ima Zakon, nego i koje ima vjeru kao Abraham. On je Otac nas sviju – kako stoji pisano: Postavio sam te za oca mnogih naroda – pred onim komu je povjerovao, pred Bogom koji oživljuje mrtvace i zove nestvarno da bude stvarno. Abraham protiv nade, oslonjen na nadu, povjerova, tako da postane ocem mnogih naroda prema onomu što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. On promotri potpunu obumrlost svoga tijela – bijaše otprilike stogodišnjak – i obumrlost Sarina krila i ne klonu u vjeri. Zbog Božjeg obećanja nevjera ga n pokoleba nego ga vjera ojača. On zahvali Bogu, potpuno uvjeren da je Bog kadar i izvršiti što je obećao. Zato mu se to i uračuna u pravednost.” (Rim 4,16-22) To potomstvo bit će Krist u kome će izlijevanje Duha Svetoga „raspršene Sinove Božje skupiti u jedno” (Iv 11,52). „A obećanja su dana Abrahamu i njegovu Potomku. Ne kaže se „i potomcima” kao o mnogima, nego kao o jednom: i njegovu Potomku; to je Krist.” (Gal 3,16) Vezujući se zakletvom, Bog se već tu obvezuje na dar svoga ljubljenoga Sina i na dar „Duha obećanja (...) koji pripravlja otkupljenje naroda što ga je Bog sebi stekao” (Ef 1,13-14). „On baš, koji nije poštedio svoga Sina, nego ga predao za sve nas, kako nam neće darovati i sve ostalo ujedno s njime?” (Rim 8,32). „Bog je, naime, tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nitko tko u nj vjeruje, nego da ima život vječni. Jer, Bog nije poslao svoga Sina da svijet osudi, nego da On spasi svijet” (Iv 3,16-17). Isto tako Bogojavljenja ili teofanije osvjetljuju put obećanja, tamo od patrijarha do Mojsija i Jošue i sve do viđenja kojima započinje poslanje velikih proroka. Kršćanska je predaja uvijek priznavala da se u tim teofanijama Riječ Božja dala vidjeti i čuti, da je u isti mah bila razotkrita i „zasjenjena” u oblaku Duha Svetoga. Ta se Božja pedagogija s ljudima pokazuje posebice u daru Zakona! Slovo Zakona bilo je dato kao „pedagog” koji ima Narod Božji dovesti do Krista (Gal 3,24). Pa ipak nemoć Zakona da spasi čovjeka lišena božanske „sličnosti” i rastuća spoznaja grijeha koja proizlazi iz Zakona, uzrokuju čežnju za Duhom Svetim. „A prije dolaska vjere bili smo u tamnici Zakona, zatvoreni do vremena kad se morala objaviti vjera. Stoga nas je Zakon držao u stezi do Krista, da budemo opravdani vjerom. I s dolaskom vjere nismo više pod stegom.” (Gal 3,23-25) „A znamo da sve što Zakon veli, govori obveznicima Zakona, da zanijeme svaka usta i da se cijeli svijet prizna krivim Bogu, nitko neće biti opravdan pred njim zbog djela Zakona. Zakonom se naime ostvaruje spoznaja grijeha. A sada se bez obzira na Zakon očitovala Božja pravednost za koju svjedoče Zakon i Proroci, ali pravednost Božja vjerom u Isusa Krista za sve vjernike.” (Rim 3,19-22) Zakon, znak obećanja i saveza, trebao je ravnati srcem i ustanovama odabranog Naroda proizašla iz Abrahamove vjere: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet.” (Izl 19,5-6). Ali poslije Davida, Izrael podliježe napasti, da postane samo ljudsko kraljevstvo kao i drugi narodi. A Kraljevstvo Božje, koje je predmet obećanja data Davidu, bit će djelo Duha svetoga. Ono će pripadati siromasima u duhu. Zaboravljanje Zakona i nevjernost Savezu vode u smrt: to je izgnanstvo, koje je naoko neuspjeh obećanja. A zapravo to je također tajanstvena vjernost Boga spasitelja i početak obećane obnove, ali po Duhu Svetome. Trebalo je da Božji narod podnese to čišćenje. U Bojem naumu izgnanstvo već nosi sjenu križa, a Ostatak siromašnih koji se otud vraća jedan je od najprozirnijih pralikova Crkve. „Nato im on reče: 'O ljudi, bezumni i spora duha da vjerujete sve što Proroci bijahu rekli. Zar nije trebalo da to Krist pretrpi da uđe u svoju slavu?' I počevši od Mojsija i svih Proroka, protumači im što u svim Pismima stoji o njemu.” (Lk 24,25-27) U proroku Izaiji ocrtavaju se dva proročka pravca: jedan ističe očekivanje Mesije, drugi najavljuje novoga Duha. I oba se stječu u malom „Ostatku”, u narodu siromaha, koji u nadi iščekuje „utjehu Izraelovu” i „otkupljenje Jeruzalema” (Lk 2,25.38). Crte lica očekivanog Mesije počinju se isticati u knjizi o Emanuelu, a nadasve se razotkrivaju u pjesmama o Sluzi. Te pjesme najavljuju smisao Isusove muke i tako označuju način na koji će on izliti Duha Svetoga da bi oživio mnoštvo: ne izvana, nego preuzimajući naš „lik sluge”. Uzimajući na se našu smrt, on nam može priopćiti svoj vlastiti Duh života. Zato Krist svečano počinje proglas Radosne vijesti primjenjujući na se ovaj Izaijin iskaz (Iz 61,1-2): „Duh Gospodnji na meni je jer me Gospodin pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, slijepima vid, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18-19) „Proročki tekstovi koji se izravno odnose na slanje Duha Svetoga proročanstva su kojima Bog govori srcu svoga naroda jezikom obećanja, s naglaskom na ljubavi i vjernosti, kojih će ispunjenje sveti Petar proglasiti u jutro Pedesetnice (usp. Dj 2,17-21). Prema tim obećanjima Duh Gospodnji će, u 'posljednja vremena', ljudima obnoviti srce urezujući u njih novi zakon; On će skupiti i pomiriti raspršene i podijeljene narode; On će preobraziti prvotno stvorenje, gdje će Bog stanovati s ljudima u miru.” (KKC 715) Duh Sveti će u vrijeme obećanja pripraviti narod „siromaha”, poniznih i blagih, posve predanih tajanstvenim planovima svoga Boga, siromaha koji pravdu iščekuju ne od ljudi nego od Mesije, Duh pripravlja Gospodinu „narod spreman” (Lk 1,17). U Ivanu Preteči Duh Sveti završava „govoriti po prorocima”. Ivan Krstitelj je „glas Tješitelja koji dolazi” (Iv 1,13). Ivanovo krštenje bilo je na obraćenje, a krštenje vodom i Duhom Svetim što će učiniti Mesija bit će novo rođenje ljudi u Bogu (Iv 3,5). |
13. DUH SVETI I MARIJA
Marija, presveta Bogorodica i vazda Djevica, jest remek djelo poslanja Sina i Duha Svetoga u „punini vremena”. Prvi put u naumu spasenja ljudi i svijeta, budući da ju je Božji Duh pripravio, Otac nalazi Prebivalište u kojem će njegov Sin i njegov Duh stanovati među ljudima. U tom smislu crkvena je Predaja često najljepše tekstove o Mudrosti čitala misleći na Mariju (usp. Izr 8,1-9; Sir 24). Marija je opjevana i predstavljena u Liturgiji kao „Prijestolje Mudrosti”. Na Mariji se počinju pokazivati „čudesna Božja djela” koja će Duh Sveti dovršiti u Kristu Isusu i Crkvi. Tijekom Starog zavjeta Marijino se poslanje pripravljalo poslanjem svetih žena. Na početku čovječanstva bijaše Eva. Ona je, unatoč svome neposluhu primila obećanje o potomstvu koje će biti pobjednikom Zloga (usp. Post 3,15), i obećanje da će biti majka svih živih (usp. Post 3,20). Snagom toga obećanja, Sara zače sina unatoč svojoj starosti (usp. Post 18,10-14; 21,1-2). Protiv svakog ljudskog očekivanja, Bog je izabirao što se smatralo nemoćnim i slabim da pokaže svoju vjernost obećanju: Anu, Samuelovu majku, Deboru, Rutu, Juditu, Esteru i mnoge druge žene. Marija „ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodnjim, koji s pouzdanjem od Njega očekuju i primaju spasenje (...). S Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija” (LG 55). Zato je Bog, od sve vječnosti, izabrao da majka njegova Sina bude kći Izraela, židovska djevojka iz Nazareta u Galileji; „djevica zaručena s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija” (Lk 1,26-27). „Bog odasla Sina svoga” (Gal 4,4), ali da mu pripravi tijelo (usp. Heb 10,5), želio je slobodnu suradnju stvorenja. Otac milosrđa htio je da predodređena Majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života (usp. LG 56; 61). Da bi bila Spasiteljeva Majka, Marija je „bila od Boga nadarena darovima koji su u skladu s tako uzvišenom ulogom” (LG 56). Anđeo Gabriel u času Navještenja, pozdravlja je kao „milosti punu” (Lk 1,28). I doista da bi navještaju svoga poziva mogla dati slobodan pristanak svoje vjere, bilo je potrebno da Marija bude sva nošena Božjom milošću. „Duh Sveti je Mariju pripravio svojom milošću. Dolikovalo je da bude 'puna milosti' Majka Onoga u kojemu 'tjelesno prebiva sva punina božanstva' (Kol 2,9). Iz čiste milosti, ona je bila začeta bez grijeha kao najponiznije stvorenje i najpodobnije da primi neizrecivi Dar Svemogućega. S pravom je kao 'Kćer sionsku' anđeo Gabriel pozdravlja: 'Raduj se'. Dok u sebi nosi vječnoga Sina, ona u svom hvalospjevu upravlja Ocu, u Duhu Svetom, zahvalnu molitvu svega Božjega naroda, dakle i Crkve.” (KKC 722) Tijekom vjekova sveta Crkva je postala svjesna da je Marija, ispunjena Božjom milošću, bila otkupljena već od svog začeća. Tako dogma o Bezgrešnom Začeću, proglašena od pape Pija IX. 1854. godine, izjavljuje: „Preblažena Djevica Marija u prvom trenutku svoga začeća, jedinstvenom je milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.” (Pio IX. Bulla Ineffabilis Deus: DS, 2803). Sav taj „sjaj sasvim jedinstvene svetosti” koji Mariju „resi već od prvog časa njezina začeća” (LG 56) dolazi joj potpuno od Isusa Krista. Ona je „otkupljena na uzvišen način u vidu zasluga svoga Sina” (LG 53) više nego bilo koju drugu stvorenu osobu, Otac ju je „blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu” (Ef 1,3). U njemu ju je izabrao, „prije postanka svijeta, da bude sveta i neporočna pred njim u ljubavi” (Ef 1,4). Oci istočne Predaje nazivaju Majku Božju Mariju „Presveta” („Panaghia”), časte ju kao „slobodnu od svake ljage grijeha, kao oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem” (LG 56). Milošću Božjom, Marija je cijelog svog života ostala čista od svakog osobnog grijeha. U Mariji Duh Sveti oživotvoruje dobrohotni Očev naum. S Duhom Svetim i po njemu Djevica začinje i rađa Sina Božjega. Njezino djevičanstvo biva jedinstveno plodno snagom Duha i vjere (usp. LK 1,26-38; Rim 4,18-21; Gal 4,26-28). Poslanje Duha Svetoga uvijek je povezano i usmjereno poslanju Sina (usp Iv 16,14-15). Duh Sveti, „Gospodin i životvorac” poslan je da utrobu Djevice Marije posveti i božanski oplodi, čineći da se Očev vječni Sin začne u čovještvu uzetom od njezinoga. Marija je pozvana da začne Onoga u kojem će prebivati „tjelesno sva punina božanstva” (Kol 2,9). Božji odgovor na njen upit: „Kako će to biti kad ja ne poznajem muža?” (Lk 1,34) dan je snagom Duha: „Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te, zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.” (Lk 1,35). „Na vijest da će 'Sina Svevišnjega' roditi snagom Duha Svetoga, (Lk 1,28-37), a da ne upozna muža, Marija je 'poslušnošću vjere' (Rim 1,5), sigurna da 'Bogu ništa nije nemoguće', odgovorila: 'Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi' (Lk 1,37-38). Tako, davši svoj pristanak Božjoj Riječi, 'Marija je postala Isusova majka i, prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena bilo kakvim grijehom, potpuno se kao Gospodinova službenica posvetila osobi i djelu svoga Sina, pod njim i s njime, milošću svemogućeg Boga' (LG 56).” (KKC 494) Marija, koju evanđelja zovu „Isusova majka” (Iv 2,1; 19,25), prije nego je rodila svoga Sina, na poticaj Duha Svetoga, proglašena je „Majkom moga Gospodina” (Lk 1,43) od Elizabete. Doista, Onaj kojeg je Marija po duhu Svetom začela kao čovjeka i koji je uistinu postao njezin Sin po tijelu, jest vječni Očev Sin, druga Osoba presvetog Trojstva. Zato Crkva s pravom ispovijeda da je Marija zaista Bogorodica („Theotokos”). Već od prvih kršćanskih vremena, Crkva je ispovijedala da je Isus u krilu Djevice Marije začet samom snagom Duha Svetoga, potvrđujući i tjelesni vidik toga događaja: Isus je bio začet „bez sjemena, od Duha Svetoga” (Lateranski sabor, 649; DS, 503). U djevičanskom začeću Isusovu snagom Duha Svetoga sveti Oci razabiru znak da je doista Sin Božji došao u ovo naše čovječanstvo. Evanđeoski izvještaji vide u djevičanskom začeću božansko djelo koje nadilazi svako naše shvaćanje i svaku ljudsku mogućnost: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1,20), kaže anđeo Josipu o Mariji, njegovoj zaručnici. Crkva u tome vidi ispunjenje božanskog obećanja na usta Izaije proroka: „Evo, djevica će začeti i roditi sina.” (Iz 7,14). Produbljenje vjere u djevičansko materinstvo dovelo je Crkvu da ispovjedi stvarno i trajno Marijino djevičanstvo i u porodu utjelovljenog Sina Božjega. Doista rođenje Krista „nije njezinu djevičansku netaknutost umanjilo nego posvetilo” (LG 57). Crkveno bogoslužje slavi Mariju kao „vazda Djevicu” („Aeiparthenos”). „U Mariji Duh Sveti objavljuje Očeva Sina koji je postao Djevičinim Sinom. Ona je gorući Grm konačnog Bogojavljenja: ispunjena Duhom Svetim, ona pokazuje Riječ u skromnosti svoga tijela dajući da je upoznaju siromasi i prvine poganskih naroda.” (KKC 724) „I napokon, po Mariji Duh Sveti počinje uvoditi u zajedništvo s Kristom ljude, „miljenike” Božje ljubavi, i uvijek ga prvi primaju ponizni: pastiri, mudraci, Šimun i Ana, zaručnici iz Kane i prvi učenici.” (KKC 725) Isus je jedini Marijin Sin. No, duhovno Marijino majčinstvo (usp. Iv 19,26-27; Dj 12,17) proteže se na sve ljude koje je on došao spasiti. „Ona je rodila Sina kojega je Bog učinio 'prvorođencem među mnogom braćom' (Rim 8,29), tj. među vjernicima, u rađanju i odgoju kojih ona surađuje materinskom ljubavlju”. (LG 63) Time što je Marija „Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti.” (LG 61) I napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima: „Ženo, evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!” I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.” (Iv 19,26-27). „I to Marijino materinstvo ju ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljena svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu.” (LG 62). Blažena je Djevica Marija, darom i ulogom božanskog sjedinjuje sa Sinom Otkupiteljem i svojim osobitim milostima i ulogom tijesno spojena i sa Crkvom. „Na kraju ovoga poslanja Duha, Marija postaje 'Ženom', novom Evom, 'majkom živih', Majkom 'čitavog Krista' (usp. Iv 19,25-27). I kao takva ona je nazočna s Dvanaestoricom, 'jednodušno postojanima u molitvi' (Dj 1,14), u zoru 'posljednjih vremena' koja Duh u jutro Pedesetnice započinje očitovanjem Crkve.” (KKC 726) „Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne očituje prije negoli izlije od Krista obećanog Duha, vidimo Apostola prije dana Pedesetnice kako „jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom” (Dj 1,14), i kako Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji ju je već kod navještenja bio osjenio.” (LG 59) Napokon je Bezgrešna Djevica Marija, sačuvana čista od svake ljage istočnog grijeha, ispunivši tok svog zemaljskog života, snagom Duha Svetoga bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu i od Gospodina Boga bila uzvišena kao Kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom Isusom Kristom, Gospodarom gospodara (usp. Otk 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću. Zato i u svom apostolskom radu Crkva opravdanu gleda na Mariju koja je rodila Krista, začeta po Duhu Svetome, da se On snagom tog istoga Božjeg Duha po Crkvi rađa i raste i u srcima i dušama svih vjernika. |
14. DUH SVETI I ISUS KRIST
„Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan” (Iv 1,6). Ivan je, po samom Kristu kojega je Djevica Marija začela po Duhu Svetom, „ispunjen Duhom Svetim još u majčinoj utrobi” (usp. Lk 1,68). Stoga „pohod” Marijin Elizabeti biva Božje pohođenje svome narodu (Lk 1,68). Ivan Krstitelj je doista onaj „Ilija koji ima doći” (Mt 17,10-13). Oganj Duha ga proniče i čini pretečom pred Gospodinom koji dolazi. U Ivanu Preteči Duh Sveti dovršuje „pripremanje Gospodinu naroda spremna” (Lk 1,17). Ivan je „više nego prorok” (Lk 7,26). U njemu Duh Sveti završava „govoriti po prorocima”. Ivan dovršuje razdoblje proroka započeto po Iliji. On najavljuje skori dolazak Izraelove utjehe, on je „glas” Tješitelja koji dolazi (Iv 1,23). Kao što će to učiniti Duh istine, „on dolazi kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo” (Iv 1,7). U Ivanu tako Duh dovršava „ispitivanja proroka” i „priželjkivanje” anđela (usp. 1 Pt 1,10-12) i navješćuje dolazak Mesije: „Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji… Evo Jaganjca Božjega.” (Iv 1,33-36). Zato je Ivanovo krštenje bilo na obraćenje, a krštenje kojim će Mesija ljude krstiti vodom i Duhom svetim bit će novo rođenje koje će čovjeku ponovno dati božansku „sličnost” s Ocem. Prema tome čitavo poslanje Sina i Duha svetoga u „punini vremena” sadržano je u tome što je Sin od svog utjelovljenja pomazan Duhom Očevim. Isus je Krist, Mesija, Pomazanik. „Potaknuti milošću Duha Svetoga i privučeni od Oca, mi, o Isusu, vjerujemo i ispovijedamo: 'Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga' (Mt 16,16). Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu.” (KKC 424) „'A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga, rođena od žene, pokorna zakonu, da iskupi one koji bijahu pod zakonom, da primimo posinaštvo” (Gal 4,4-5). Evo Radosne vijesti o „Isusu Kristu Sinu Božjemu” (Mk 1,1): Bog je pohodio svoj narod (usp. Lk 1,68), ispunio obećanja dana Abrahamu i njegovu potomstvu (usp. Lk 1,55); i nadmašio je svako očekivanje: poslao je svoga „ljubljenog Sina” (Mk 1,11).” (KKC 422) Ime Isus u hebrejskom znači: „Bog spasava”. U času Navještenja, anđeo Gabriel kaže da će Djetetu koje će ona začeti po Duhu Svetome vlastito ime biti Isus, ime koje istovremeno izražava njegov identitet i poslanje: Spasitelj. „Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, "ti ćeš začeti i roditi sina" komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova” (Lk 1,30-32) Budući da samo Bog može opraštati grijehe, on će u Isusu , svome vječnom učovječenom Sinu, „spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Tako, u Isusu, Bog obnavlja cijelu povijest spasenja u korist ljudi. Budući da je grijeh uvijek uvreda nanesena Bogu, jedino ga Bog može izbrisati. Stoga Izrael spoznajući sve više općenitost grijeha, neće moći više tražiti spasenje osim u zazivanju imena Boga Otkupitelja. „Ime Isusovo znači da je samo Ime Božje prisutno u osobi njegova Sina (usp. Dj 5,41; 3 Iv 7) utjelovljenoga za opće i konačno Otkupljenje od grijeha. Jedino božansko ime donosi spasenje (usp. Iv 3,18), a odsada ga mogu zazivati svi jer se, Utjelovljenjem, on ujedinio sa svim ljudima (usp. Rim 10,6-13), tako da 'nema ni u kome drugom spasenja; nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojem se možemo spasiti' (Dj 4,12).” (KKC 432) I samo Isusovo uskrsnuće koje je djelo Duha Svetoga proslava je imena Boga Spasitelja jer sada već ime Isusovo u punini očituje vrhovnu moć „Imena koje je nad svakim drugim imenom” (Fil 2,9-10). Zli duhovi boje se Imena Isusova i u to ime njegovi učenici čine čudesa (usp. Mk 16,17). I sve što učenici traže od Oca u ime Isusovo, Otac im daje. „Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane, i vam dadne Otac što ga zamolite u moje ime.” (Iv 15,16) „Ime Isusovo je u središtu kršćanske molitve. Sve liturgijske molitve završavaju formulom 'po Gospodinu našem Isusu Kristu(...)'. Molitva 'Zdravo, Marijo' dosiže vrhunac u riječima: 'i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus'. Molitva srca, uobičajena kod istočnjaka i zvana 'Isusova molitva', kaže: 'Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku'. Mnogi kršćani, kao sveta Ivana Arška, umiru sa samo jednom riječju na usnama: 'Isuse'.” (KKC 435) Krist dolazi od grčkog prijevoda hebrejskog izraza „Mesija”, a znači „Pomazanik”. Isus je doista ”pomazan” Duhom Svetim da bi mogao ispuniti misiju koju mu je Bog namijenio. Zato riječ Krist postaje Isusu vlastito ime samo zato što on savršeno ispunja božansko poslanje koje taj naslov označuje. U Izraelu su naime u Božje ime bili pomazani ljudi koji su bili posvećeni za poslanje koje im je Bog povjerio u svome narodu. Tako je bilo s kraljevima svećenicima i, u rijetkim slučajevima, s prorocima. Tako je nadasve moralo biti s Mesijom kojega je Bog poslao da konačno uspostavi njegovo kraljevstvo među ljudima. Mesija je morao biti pomazan Duhom Gospodinovim, u isti mah kao kralj i svećenik, ali i kao prorok. Stoga je Isus uistinu ostvario tu mesijansku nadu Izraela svojom trostrukom službom svećenika, proroka i kralja. Isusovo mesijansko posvećenje objavljuje njegovo božansko poslanje. Anđeo je pastirima navijestio Isusovo rođenje kao rođenje Mesije obećanog Izraelu: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” (Lk 2,11). On je od početka „onaj kog je Otac posvetio i poslao na svijet” (Iv 10,36), začet kao „svet” (Lk 1,35) u djevičanskom Marijinom krilu snagom Duha Svetoga. Zato anđeo Gospodnji reče: „Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga” (Mt 1,20). A u rodoslovlju Isusova ljudskog podrijetla se kaže da „Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16). Isusovo vječno mesijansko posvećenje objavljeno je u vremenu njegova zemaljskog života u času kad je kršten od Ivana, kad ga je Bog „pomazao Duhom svetim i snagom” (Dj 10,38) „da se očituje Izraelu” (Iv 1,31) kao njegov Mesija. Zato brojni Židovi, a i neki pogani koji su dijelili njihovu nadu, prepoznaše u Isus osnovne crte mesijanskog „sina Davidova” kojega Bog bijaše obećao Izraelu. Isus je prihvatio ime Mesija na koje je imao pravo. U razgovoru s Kristom žena Samarijanka reče: „Znam da ima doći Mesija koji se zove Pomazanik. Kad on dođe sve će nam objaviti.” „To sam je koji govorim s tobom”, reče joj Isus. (Iv 4,25-26). Ali to ime Mesija, Isus nije prihvatio bez ograde, jer ga je dio suvremenika shvaćao previše ljudski, u biti politički. „Kad saznade da će doći da ga na silu uhvate i učine kraljem, opet krenu, posve sam, u goru” (Iv 6,15). „A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela.” (Lk 24,21). Isus je prihvatio ispovijest vjere kojom ga je Petar priznao Mesijom, navješćujući tada već blisku muku Sina čovječjega. „'Ti si Krist, Sin Boga Živoga!' odgovori mu Šimun Petar.” (Mt 16,16) „otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” (Mt 16,21). Tako je Isus otkrio pravi sadržaj svoga mesijanskog kraljevskog dostojanstva, u transcendentnoj istovjetnosti Sina Čovječjega „koji je sišao s neba” (Iv 3,13), kao i u njegovom otkupiteljskom poslanju kao sluge patnika. „A tko želi biti prvi među vama, neka bude vaš sluga po primjeru Sina Čovječjega, koji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!” (Mt 20,27-28). Zato se pravi smisao Kristova kraljevskog dostojanstva očituje samo s visine Križa. „A Pilat je napisao natpis i stavio ga na križ. Bilo je pisano: 'Isus Nazarećanin, kralj židovski.' Taj su natpis čitali mnogi Židovi, jer bijaše blizu grada mjesto na kojemu je Isus bio razapet. Bilo je pisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički reknu Pilatu: „Neka ne ostane napisano 'kralj židovski', nego: 'Ovaj je tvrdio: kralj sam židovski.'” „Što sam napisao, ostaje napisano!” odvrati im Pilat.” (Iv 19,19-22). „Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao ga: 'Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!” Tada drugi progovori i ukori ga: „Zar se boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.” Pa nadoda: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” On mu reče: „Zaista kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!” (Lk 23,39-43). „Napokon dolazi Isusov čas: Isus predaje svoj duh u Očeve ruke u trenutku kada svojom smrću pobjeđuje smrt, tako da 'uskrišen od mrtvih slavom Očevom' (Rim 6,4), odmah predaje Duha Svetoga 'dahnuvši' u svoje učenike. Od toga časa poslanje Krista i Duha biva poslanjem Crkve: 'Kao što je mene poslao Otac, i ja šaljem vas' (Iv 20,21). (KKC 730) Istom poslije Uskrsnuća isusovo će kraljevsko dostojanstvo moći biti proglašeno od Petra pred narodom Božjim: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega ste vi razapeli Bog učinio i Gospodinom i Kristom!” (Dj 2,36). Uskrsnuće također potvrđuje istinu božanstva Isusova. On je bio rekao: „Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete spoznati da Ja jesam” (Iv 8,28). Uskrsnuće Kristovo dokazalo je da je on zaista „Ja jesam”, Sin Božji i Bog sâm. Sveti Pavao mogao je izjaviti Židovima: „Obećanje dano ocima, Bog je ispunio djeci: nama uskrisivši Isusa, kao što je i pisano u Psalmu drugom: 'Ti si Sin moj, danas te rodih'” (Dj 13,32-33). Uskrsnuće Kristovo tijesno je povezano s otajstvom Utjelovljenja Sina Božjega. Ono je, po vječnom naumu Božjem, njegovo ispunjenje. |
15. DUH SVETI I PAPA
 Isus Krist, Sin živoga Boga, došao je da spasi svoj narod od grijeha (Mt 1,21) da sve ljude posveti. Kao što je njega samoga poslao Otac, tako je Krist Gospodin poslao svoje Apostole (usp. Iv 20,21). I zato ih je posvetio, predavši im Duha Svetoga, da i oni slave Oca na zemlji i spasavaju ljude „u izgrađivanju Kristova tijela”, koje je Crkva (Ef 4,12). „U toj Kristovoj Crkvi Rimski Biskup je nasljednik Petra, kome je Krist povjerio da spase njegove ovce i jaganjce. Zbog toga po Božjoj uredbi ima vrhovnu, punu neposrednu i opću dušobrižničku vlast. On je dakle pastir svih vjernika, njegovo je poslanje da se brine za zajedničko dobro opće Crkve i za dobro pojedinih Crkvi. Stoga ima prvenstvo redovno vlasti nad svim Crkvama. Međutim i biskupi su postavljeni od Duha Svetoga i kao pastiri duša nasljednici su apostola. Zajedno s Vrhovnim Svećenikom i pod njegovim autoritetom poslani su da kroz sva vremena nastavljaju djelo Krista, vječnog Pastira. Krist je apostolima i njihovim nasljednicima dao zapovijed i vlast da naučavaju sve narode, da posvećuju ljude u istini i da vode stado. Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri.” (II. Vatikanski Sabor, Christus Dominus, 2) Gospodin Isus Krist, pomolivši se Ocu, pozvao je k sebi one koje je htio, odabrao Dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati Kraljevstvo Božje (usp. Mk 3,13-19; Mt 10,1-42). Krist je Apostole ustanovio kao kolegij ili stalan zbor (usp. Lk 6,13) kojemu je stavio na čelo Petra izabrana između njih (usp. Iv 21,15-17). U toj su misiji bili potpuno utvrđeni na dan Duhova (usp. Dj 2,1-36) prema Gospodinovu obećanju: „Primit ćete jakost Duha svetoga koji će doći na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i u svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Apostoli pak, propovijedajući svuda Evanđelje (usp. Mk 16,20), primljeno od slušalaca djelovanjem Duha Svetoga, sakupiše opću Crkvu, koju je Gospodin osnovao na Apostolima i sagradio na blaženom Petru, njihovu prvaku, sa samim Kristom Isusom kao glavnim ugaonim kamenom (usp. Otkr 21,14; Mt 16,18; Ef 2,20). Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se shvaća zajedno s Rimskim Biskupom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom. Papi stoga ostaje potpuna vlast primala nad svima, bilo pastirima, bilo vjernicima. Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, „trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (LG 23). „Jer Rimski Biskup po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijk slobodno vršiti.” (LG 22) „Gospodin je samo Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje Crkve. Njemu je predao ključeve; njega je postavio pastirom svega stada. 'Služba vezivanja i razrješivanja, koja je dana Petru, očito je dana i zboru apostola združenom sa svojom glavom' (LG 22). Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod papinim prvenstvom.” (KKC 881) Po odredbi Gospodnjoj biskupi, s prezbiterima svojim suradnicima, „imaju prvenstvenu zadaću da svima naviještaju Božje Evanđelje” (PO 4). Oni su „glasnici vjere, koji dovode Kristu nove učenike, i autentični učitelji” apostolske vjere „obdareni Kristovom vlašću” (LG 25) i razjašnjuju je pod prosvjetljenjem Duha Svetoga. Da bi sačuvao Crkvu u čistoći vjere predane joj od apostola, Krist, koji je Istina, dao joj je udjela u svojoj nezabludivosti. Narod Božji, pod vodstvom živoga crkvenog Učiteljstva, „nepokolebljivo pristaje uz vjeru po nadnaravnom osjećaju vjere” (DV 10). Pastirska je zadaća Učiteljstva dakle usmjerena da budno pazi da narod Božji ostane u istini koja oslobađa. Da bi ispunili tu zadaću, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitnjama vjere i morala. „'Rimski biskup, glava biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala (...). Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u biskupskom zboru kad vrši vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom', osobito na općem saboru (usp. LG 25). Kad Crkva, svojim vrhovnim Učiteljstvom, nešto određuje 'da treba vjerovati kao od Boga objavljeno' (DV 10) i kao Kristov nauk, 'te definicije treba primati s vjerskom poslušnošću' (LG 25). Ta se nezabludivost proteže na sav poklad Božje objave.” (KKC 891) Zato se Papine definicije s pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha svetoga obećana mu u blaženom Petru. I zato ne trebaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. „Jer tada Rimski Biskup izriče odluku ne kao privatna osoba, nego izlaže ili brani nauku katoličke vjere kao vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezabludivosti same Crkve. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u zboru biskupa kada vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljedikom. Tim definicijama ne može nikada uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga po kojemu se cijelo Kristovo stado čuva u jedinstvu vjere i napreduje.” (LG 25) Uz službu poučavanja u vjeri, Papa u zajednici sa ostalim biskupima primio je od Krista Gospodina i zadaću posvećivanja naroda Božjega. „Biskup je također 'upravitelj milosti vrhovnog svećeništva' (LG 26), osobito u Euharistiji koju sam prinosi ili se brine da ju prinose prezbiteri, njegovi suradnici. Euharistija je središte života pojedine Crkve. Biskup i prezbiteri posvećuju Crkvu svojom molitvom i radom, službom riječi i sakramentima. Posvećuju je svojim primjerom, 'ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada' (1 Pt 5,3). I tako 'zajedno s povjerenim stadom postižu vječni život' (LG 26).” (KKC 893) Papa je iznad svega primio službu od Boga da kao Kristov namjesnik na zemlji upravlja cijelom Crkvom. I biskupi, kao Kristovi poslanici i nasljednici Apostola, „upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama, savjetom uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću” (LG 27), koju treba da vrše u duhu Učiteljeva služenja (Usp. Lk 22,26-27) na izgradnju zajednice. „'Ta vlast koju osobno vrše u Kristovo ime jest vlastita, redovita i neposredna, iako njezino vršenje konačno određuje vrhovna crkvena vlast'. No, biskupe ne treba smatrati zamjenicima pape, čija vlast, redovita i neposredna u svoj Crkvi, ne dokida nego naprotiv potvrđuje i štiti njihovu. Ova se mora vršiti u zajedništvu s cijelom Crkvom pod papinim vodstvom.” (KKC 895) Dobri Pastir je primjer i lik Papine i biskupove pastirske službe. aIsus Krist je došao na svijet ne da bude služen, nego da služi (Usp. Mt 20,28; Mk 10,45) i da za ovce dade svoj život (usp. Iv 10,11). Biskupi uvijek i u svemu trebaju biti sjedinjeni s Papom, a „vjernici pak moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, da sve stvari budu u skladu i jedinstvu i rastu na slavu Božju (usp. 2 Kor 4,15).” (LG 27) U tome se očituje sveta volja Božja koja traži naše posvećenje i spasenje. |
16. DUH SVETI I CRKVA
|
Svojom smrću Krist nas oslobađa od grijeha, a svojim Uskrsnućem otvara nam pristup u novi život. Taj je život ponajprije opravdanje koje nam vraća milost Božju, „da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvi, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6,4). On se sastoji u pobjedi nad smrću grijeha i u novom udioništvu u Božjoj milosti. On ostvaruje posinovljenje kojim ljudi postaju braćom Kristovom, kako Isus zove učenike nakon Uskrsnuća: „Idite, javite mojoj braći” (Mt 28,10; Iv 20,17). Prema tome, Uskrsnuće Kristovo, kao i sam uskrsli Krist, jest počelo i izvor našeg budućeg Uskrsnuća: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao što u Adamu svi umiru tako će u Kristu svi biti oživljeni!” (1 Kor 15,20-22). U očekivanju toga ispunjenja, uskrsli Krist živi u srcu svojih vjernika po Duhu Svetomu. U njemu kršćani kušaju „snage budučega svijeta” (Heb 6,5) i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života, „da oni koji žive ne žive više sebi, nego i uskrsnu” (2 Kor 5,15). „Bog je ljubav” (1 Iv 4,8. 16), a ljubav je prvi dar Duha Svetoga i sadrži u sebi i sve druge milosti. Tu je ljubav Bog „izlio u srcima našim po duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5) na dan našega Krštenja i Potvrde, a svećenicama i biskupima u punini u sakramentu Svetog Reda. Budući da smo po grijehu naših praroditelja Adama i Eve i po svojim osobnim grijesima bili duhovno mrtvi (ili barem ranjeni) pred bogom, prvi je učinak dara ljubavi Duha Svetoga oproštenje naših grijeha i povratak u zajedništvo života s Bogom. To je zajedništvo s Duhom Svetim (usp. 2 Kor 13,13) koje u crkvi vraća krštenicima grijehom izgubljenu božansku sličnost. Duh Sveti dariva nam dakle „zalog” ili „prvine” naše baštine (usp. Rim 8,23; 2 Kor 1,21): sam život Svetoga Trojstva, koji se sastoji u tome da ljubimo Boga „kako nas je On ljubio” (usp. 1 Iv 4,11-12). Ta je ljubav počelo novoga života u Kristu, života koji je omogućen time što smo „primili snagu Duha Svetoga” (Dj 1,8). Zahvaljujući toj snazi Duha Svetoga, djeca Božja mogu donositi plodove milosti. Onaj koij nas je ucijepio na pravi trs, odnosno na Isusa Krista, dat će da donesemo „plod Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrotu, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5,22-23). „Duh je naš život”: što se više odričemo sebe (usp. Mt 16, 24-26), to se većma „po Duhu ravnamo” (Gal 5,25). „Oni koji pripadaju Isusu Kristu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama. Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedan drugoga! Ne zavidimo jedan drugome!” (Gal 5,24-26). Po zajedništvu s Kristom, Duh Sveti nas produhovljuje, daje nam odvažnost da Boga nazivamo Ocem i da sudjelujemo u Kristovoj milosti, da se nazivamo djecom svjetla i da imamo udjela u vječnoj slavi jer nas dovodi u Kraljevstvo nebesko i u sinovsko usvojenje.  „Poslanje Krista i Duha Svetoga ostvaruje se u Crkvi, Tijelu Kristovu i Hramu Duha Svetoga. To združeno poslanje sad već Kristove vjernike pridružuje njegovu zajedništvu s Ocem u Duhu Svetom: Duh ljude priprema, svojom ih milošću pretječe da ih privuče ka Kristu. On im objavljuje uskrsloga Gospodina, on im u pamet dozivlje njegovu riječ i otvara im duh za shvaćanje njegove smrti i uskrsnuća. On im uprisutnjuje Kristovo otajstvo, nadasve u euharistiji, da ih pomiri i uvede u zajedništvo s Bogom, te mognu donijeti 'mnogo ploda' (Iv 15,5.8).” (KKC 737) Na dan Pedesetnice, Kristov se Vazam dovršuje izlijevanjem Duha Svetoga, koji je očitovan, darovan i priopćen Crkvi kao božanska Osoba. Iz svoje punine Krist, Gospodin, izlijeva Duha u izobilju u duše i srca svojih učenika i vjernika. Toga je dana Presveto Trojstvo objavljeno potpuno. Od toga je dana Kraljevstvo, koje je Krist navijestio, otvoreno onima koji u njega vjeruju. U vjeri i u poniznosti života. Kristovi učenici već imaju udjela u zajedništvu Presvetoga Trojstva. Svojim dolaskom, a on ne prestaje dolaziti, Duh Sveti uvodi svijet u „posljednja vremena”, u vrijeme Crkve, u Kraljevstvo već baštinjeno, ali još ne dovršeno. Na taj način, poslanje Crkve nije dodatak poslanju Krista i Duha Svetoga, nego mu je sakrament. Zato cijelim svojim bićem i u svim svojim članovima Crkva je poslana da navješćuje i svjedoči, da ostvaruje i širi tajnu zajedništva Svetoga Trojstva. Svi mi koji smo primili jedinstvenog i istoga Duha Svetoga, mi smo se stopili među sobom i s Bogom. Makar smo odvojeno brojni i premda Krist čini da Duh Očev i njegov prebiva u svakome od nas, taj jedini i nedjeljivi Duh Sveti dovodi, po sebi, do jedinstva one koji su različiti međusobno i čini da svi izgledaju kao jedno u njemu. Isto tako, kao što snaga svetoga Kristova čovještva čini da svi oni u kojima se ona nalazi oblikuju jedno tijelo, na isti način Duh Božji, koji prebiva u svima, jedan i nedjeljiv, vodi sve k duhovnom jedinstvu u Crkvi. Po sakramentima Crkve Isus Krist priopćuje svoga Svetoga Duha Posvetitelja članovima svoga Tijela. A budući da je Duh Sveti Kristovo pomazanje, Isus, Glava Tijela, jest onaj koji ga dijeli svojim udovima da ih hrani, liječi, organizira u njihovim uzajamnim službama, da ih oživljuje, da ih šalje svjedočiti, da ih pridruži svome prinosu Ocu i zagovaranju za cijeli svijet. Ta „čudesna Božja djela”, dana vjernicima po sakramentima Crkve, donose plodove u novom životu, u Kristu Isusu, po Duhu Svetome. „Duh potpomaže našu nemoć, jer ne znamo što da molimo kako valja; ali sam se Duh zauzima za nas neizrecivim uzdasima.” (Rim 8,26) Duh Sveti, tvorac svih Božjih djela, je također i Učitelj molitve u Kristovoj Crkvi. „Budući da ste sinovi odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga, koji kliče: Abba – Oče!” (Gal 4,6). Tako Duh Sveti, kojega Krist, Glava, izlijeva u svoje udove, izgrađuje, oživljava i posvećuje Crkvu, koja je sakrament zajedništva Presvetog Trojstva i ljudi. „'Crkva je u Kristu kao sakrament, tj. znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda': biti sakrament najtješnjeg sjedinjenja ljudi s Bogom prva je svrha Crkve. Budući da je zajedništvo između ljudi zasnovano na sjedinjenju s Bogom, Crkva je također sakrament jedinstva ljudskoga roda. U njoj je to jedinstvo već počelo jer ona okuplja ljude 'iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika' (Otk 7,9); u isto vrijeme Crkva je 'znak i sredstvo' potpunog ostvarenja tog jedinstva u budućnosti.” (KKC 775) Kao sakrament univerzalnog spasenja ljudi, Crkva je doista Kristovo oruđe sjedinjenja svakoga čovjeka s Bogom i s drugim ljudima. U Isusovim rukama Crkva je „oruđe otkupljenja svih ljudi” (LG 9) i „sveopći sakrament spasenja” (LG 9) po kojemu Krist „očituje i ujedno ostvaruje otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku” (GS 45). Ona je „vidljivi nacrt Božje ljubavi prema čovječanstvu” (Pavao VI., govor 22.lipnja 1973) koji hoće „da se cio ljudski rod oblikuje u jedan jedini Božji narod, da sraste u jedinstveno tijelo Kristovo i da se izgradi u jedan hram Duha Svetoga” (II. Vatikanski Sabor, Ad Gentes, 7; usp. LG 17) U Crkvi Krist ispunja i objavljuje svoje vlastito otajstvo kao cilj Božjega nauma: „uglaviti u Kristu sve” (Ef 1,10). Sveti Pavao naziva „velikim otajstvom” (Ef 5,32) zaručničko sjedinjenje Krista i Crkve. Budući da je sjedinjena s Kristom kao svojim zaručničkim (usp. Ef 5,25-27), sama Crkva sa svoje strane postaje otajstvo (usp. Ef 3,9-11). Promatrajući u njoj otajstvo sveti Pavao piše: „Krist u vama, nada slave” (Kol 1,27). U Crkvi to zajedništvo ljudi s Bogom po „ljubavi koja nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), svrha je svemu onome što je u njoj sakramentalno sredstvo, vezano uz ovaj prolazni svijet (usp. LG 48). „Njezin je ustroj sav usmjeren na svetost Kristovih udova. A svetost se mjeri prema 'velikom otajstvu' u kojemu Zaručnica na Zaručničkov dar odgovara darom ljubavi.” (Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 27). Marija prednjači svima nama „na putu svetosti”, koja je otajstvo Crkve, kao Zaručnica „bez ljage i nabora” (Ef 5,27). Zato „marijanska dimenzija Crkve ide ispred njezine petrovske dimenzije” (Mulieris dignitatem, 27). A sve je to djelo Duha Svetoga koji prebiva u Crkvi, odnosno u dušama i srcima njezinih članova. |
22.10.2010., petak
BOŽIĆ
|
BOŽIĆ: ROĐENJE GOSPODNJE (Misa Bdijenja) Isus Spasitelj svijeta i Bog s nama «„Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: „Evo Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu Emanuel! – što znači: S nama Bog“. » (Mt 1, 20-23).  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Dok se u svijetu i u našoj zemlji zbivaju događaji koji nas uznemiruju, a ekonomska i politička nestabilnost se očituju u zabrinjavajućim razmjerima, mi kršćani idemo u susret Božiću i u svojem bogoslužju navješćujemo: „Dijete nam se rodilo, sina dobismo, na plećima mu je vlast“ (Iz 9,6). Iako taj navještaj u ovome našemu vremenu djeluje skoro kao nesporazum, ipak mi kršćani vjernici tu vijest ponavljamo s čvrstom vjerom i radosnom nadom. Sigurni smo da se u Betlehemu rodilo Dijete za čitavo čovječanstvo. Rodio se je Spasitelj za sve narode. Isus je postao čovjekom za sve ljude svijeta. Ali ne zato da vlada narodima «palicom gvozdenom», silom i oružjem, niti da podjarmi slabije i nemoćne. Njegova vlast je posve druge naravi. Iako je u potpunosti postao kao jedan od nas, Isus je posve drugi. Njegovim je dolaskom među nas ljude na ovu zemlju naviješteno bezgranično čovjekoljublje i mir. U tome je Isus najviše «Bog s nama» (Emanuel) i najviše čovjek za nas. Uistinu, On je Sin čovječji, Dijete za čitavo čovječanstvo. On je za čovjekoljublje i za mir bez granica među svim ljudima svijeta. Za ovaj jedincati događaj u povijesti ljudskoga roda što ga mi kršćani ovih dana slavimo, sve pozornije su u posljednje vrijeme zainteresirani svi ljudi dobre volje koji iako nisu vjernici, ipak iskreno priznaju kulturne i civilizacijske učinke Božića. Osjećaju da su vrednote Božića: mir zajedništvo, privrženost, nada, ljubav... u biti težnje svakoga čovjeka, ali još premalo ostvarene. Svakako, nismo zadovoljni svijetom i vremenima u kojima živimo. A mi ih činimo. Uza sve to, beznađe nas neće i ne smije potopiti. Mi naviještamo: Bog naš je među nama. Rodio nam se Spasitelj, Krist Gospodin. To je naša radost, to je naša sigurnost. Noćas i sutra će nam Crkva u svetom bogoslužju očitovati Božju slavu koja nam se objavila u rođenju Isusa Krista, Božjeg Sina. Bog nam uvijek dolazi u susret kao Spasitelj. Na nama je da za njim čeznemo i spremno ga prihvaćamo. Ljudska povijest dostiže svoj vrhunac u tom božanskom Djetetu koje je svjedok vječne Božje ljubavi prema čovječanstvu. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, vezu Crkve i svijeta, ugrađivanje božanske Ljubavi u svijet koji mi gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja, kad se združilo božansko s ljudskim, otajstvo koje poziva ljude svih vremena da ono što je vječno i božansko utjelovljuju u svoje vrijeme i u svoje sredine. Proroku Izaiji bio je dovoljan Božji navještaj tog dalekog Osloboditelja naroda svoga i on je klicao, poskakivao od radosti zajedno s gorom Sionom i svojim gradom Jeruzalemom. Izaija nema mira i ne može šutjeti dok u Jeruzalemu ne plane zublja Božjeg svjetla da svi narodi i kraljevi upoznaju njegovu slavu. «Sionu za ljubav neću šutjeti, (-kaže Prorok-), Jeruzalema radi neću mirovati, dok pravda njegova ne zasine ko svjetlost, dok njegovo spasenje ne plane ko zublja. I puci će vidjet tvoju pravednost, i tvoju slavu svi kraljevi; prozvat će te novim imenom što će ga odrediti usta Jahvina. U Jahvinoj ćeš ruci biti kruna divna, i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog.» (Iz 62, 1-3). Tako od Boga okrunjen i kraljevski urešen odabrani narod Božji postat će nanovo Gospodnja zaručnica. Zemlja izabranog naroda bila je, zbog njegove nevjernosti Bogu, neko vrijeme ostala pusta i glavni grad izručen neprijatelju kao plijen. Međutim, Gospodin je svome narodu sve oprostio i sada s njim sklapa novo vjenčanje, novi savez ljubavi. Kad se Gospodin tome toliko raduje, kako da ne bude ushićen narod što će ga Bog zvati «Moja milina» i koji će biti posebno milje Gospodnje. Da bi ljude spasio i priveo pravoj slobodi Bog izabire jedan narod. On ga izvodi iz Egipta i u osobi kralja Davida daje mu buduća obećanja. «Iz njegova potomstva izvede Bog, po svom obećanju, Izraelu Spasitelja: Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan kao glasnik i preteča svemu izraelskom narodu propovijedao krštenje u znak obećanja.» (Dj 13, 23-24) Tako Pavao apostol svjedoči da je Isus bio Davidov potomak i kao takav pravi čovjek i nosilac nebrojenih Božjih obećanja. A Ivan Krstitelj je ustvrdio da je Isus od Boga poslan kao Mesija, odnosno Spasitelj svijeta. «Ivan je, kad se primicao koncu života, izjavio: „Ja nisam no što vi mislite da jesam. Ali pazite! Poslije mene dolazi onaj kome ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.“» (Dj 13,25). Isto tako sv. Matej evanđelist u Isusovu rodoslovlju nam hoće pokazati ljudsko podrijetlo Sina Božjega i da je On Davidov potomak pa da su prema tome na nj prešla i u njemu ispunjena sva proroštva o budućem Mesiji. U spominjanju triju žena u tome rodoslovlju Matej želi naglasiti da je Krist došao spasiti oba spola i sve narode, a posebno grješnike. Matej nam predstavlja Isusa kao Spasitelja, kako mu to i samo ime kaže i kako se o tome svijet uvjerio i neprestano se može uvjeriti, jer nam je njegovo spasiteljsko djelo neprestano na raspolaganju. Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i da posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se je od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijest i ostvario svoja obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. U vjeri su Marija i Josip doživjeli to božansko Dijete rođeno u Betlehemu kao Emanuela – Boga s nama – koji je ostvarenje Božjih obećanja. Koliko se u svemu tome treba diviti Mariji koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežim časovima njegova života. Stoga je i zaslužio da doživi novo navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje Zaručnice, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude čuvar Bogorodice i kao njezin zakoniti suprug i skrbnik samoga Božjega Sina. Zato se njemu ukaza u snu anđeo Gospodnji i reče mu: «Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.» (Mt 1,20-21) Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali je ono započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetoga svjedoka Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo naše ljudsko tijelo. Tako su Marija i Josip omogućili Bogu da dođe na svijet u Isusu Kristu. Na isti način, dolazak Kristov na ovaj svijet i danas, ostvaruje se samo suradnjom velikodušnih srdaca svih onih koji vjeruju u njegovu ljubav. Stoga sva stoljeća cijeloga svijeta i svaki trenutak života svakoga od nas imaju od Isusova rođenja drugi smisao, trajno su pobožanstvenjeni. I Crkva želi da u tom raspoloženju proslavimo Božić, blagdan neizrecive Božje milosti i od Boga nam darovana mira. Sretan i blagoslovljen Božić! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 62,1-5 Ps 89 (88) Dj 13,16-17. 22-25 Mt 1,1-25; 1,18-25 |
BOŽIĆ 2
|
BOŽIĆ ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JE VELIKA RADOST ZA SAV SVIJET (Polnoćka) «Anđeo im reče: „Ne bojte se jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!“» (Lk 10-12). Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas, noćas Sin Božji postade stanovnik zemlje da bismo svi mi postali baštinici njegova neba. Danas se s nama u svom Sinu udružio sam Bog, Otac, da bismo se svi mi po istom Sinu njegovu, a našemu bratu Isusu Kristu, što prisnije pobratili među sobom. Danas, ove noći dublje no ikad osjećamo da smo voljeni od Boga koji postade – među nama i za nas – Emanuel, to jest Sa-nama-Bog. U ovu našu zemlju, u čovječanstvo koje je čamilo u tami i bilo plijen smrti ove je noći ušla svjetlost. «Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.» (Iz 9,1) Tako nam je prorok Izaija divno navijestio tko je Isus i zašto je došao. A Isus sam će jednoga dana reći: «Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.» (Iv 8,12) Isusovo rođenje želi noćas prosvijetliti svakoga čovjeka, svako ljudsko biće, sve puke i narode, cijelo čovječanstvo. Nitko mu nije stranac, nitko tuđinac. Zato svi imamo jedan te isti razlog veselja. On dolazi da uništi grijeh i smrt. I kao što nikoga ne nalazi bez grijeha, tako je došao da sve spasi. Stoga prorok Izaija kliče od radosti naviješćujući Mesiju kao osloboditelja svoga naroda koji će «teški jaram njegov, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča» (Iz 9,2) slomiti i svima radost i veselje donijeti. To je motiv naše radosti: «Jer, dijete nam se rodilo, sina dobimo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.» (Iz 9,5) Od ove noći otpočeo je veliki Božji preokret, jer Bog ispunja svoj pradavni naum, naum sa svakim čovjekom i svim čovječanstvom. Isus Krist, Sin Božji, ispružena je ruka Božja svakomu čovjeku i svemu čovječanstvu. On se sam ove noći zauvijek ugradio u povijest svijeta. Želi se ugraditi u povijest svakoga pojedinog čovjeka da svima nama bude Spasitelj. Zato On i zove svakoga od nas da mu budemo suradnici u rađanju novog Božjeg svijeta u istini i ljubavi, slobodi, pravdi i miru. Božje spasenje želi doista po Isusu Krist zahvatiti svakog čovjeka i sve čovječanstvo. Stoga sve stvoreno podrhtava ove noći od radosti što Bog dolazi. Tako se (je) u Isusu Kristu očitovala ljubav Božja prema nama ljudima. U njemu je Božja milost spasenja ponuđena svim ljudima. To je manifest utjelovljenog Sina Božjega: manifest ljubavi, dobrote, strpljivosti i darivanja. On nas želi osloboditi od robovanja grijehu i zlu i pomoći nam da živimo u ljubavi i milossti Božjoj kao prava djeca Božja. «Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji očekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja Isusa Krista.» (Tit 2,11-13)  Doista Isusovo rođenje postade kamen međa staroga i novoga svijeta, staroga i novoga čovječanstva. Krist htjede biti pobratimom svima bezdomnicima, svima obespravljenima, svima prikraćenima, svima nevoljnima i napuštenima. On je prihvatio našu kondiciju života i postao je solidaran sa svakim čovjekom. Na taj način je pokazao da je život siromaštva i trpljenja dostojan samoga Boga. I tako je Isus svojim rođenjem proglasio temeljni zakon kršćanstva i temeljni zakon čovječanstva: zakon ljubavi i solidarnosti. Stoga, ovo Dijete u jaslama postade znakom novoga svijeta. «I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!» (Lk 2,12) To Dijete poziv je svima nama da se u ovoj noći dublje pobratimo, čvršće povežemo, da osjetimo jedni druge i postanemo bližnji jedni drugima. Tada će se doista početi ostvarivati anđeoski slavopoj: «Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!» (Lk 2,14) Taj mir, to zalaganje za mir je slava Božja koja se očituje u živome čovjeku. Čovjek koji ljubi drugoga čovjeka, ljudi koji žive u uzajamnom miru su prava slava Božja. Takvim ljudima u ovoj božićnoj noći Novorođeni Kralj, Knez mira donosi radost. «Ne bojte se, jer vam evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.» (Lk 2,10-11). Božić je blagdan svakoga novoga ljudskoga čeda, svake nove kolijevke. Božić je blagdan života, a ne smrti. To je poziv na život, poziv koji treba da nas pogodi i kao narod i kao pojedince, osobito one koji su povezani ženidbenom vezom, mlade bračne drugove. Stoga Božić treba da podupre u svima nama volju za život, odluku da podržimo mlade ljude u volji za život. Slava Božja je živi čovjek «Živi, živi, jedino on te slavi kao ja danas.» (Iz 38,19) kliče prorok Izaija svojemu Bogu. Samo rođenima Bog može podariti novi vječni život. Stoga proslaviti Božić u cijelini znači darovati novom biću život, omogućiti Bogu da ponovo stvara svoju djecu. Ovaj Novorođeni Kralj života i mira, istine i svakoga dobra za kojega onda «ne bijaše mjesta u svratištu» (Lk 2,7), želi biti Prihvaćeni u svakome novorođenom (ili začetom) djetetu, hoće da bude: «Prvorođeni među mnogom braćom.» (Rim 8,29) Stoga je svaki istinski slavitelj Božića, svaki Isusov učenik dušom i srcem, vjerom i djelom – životvorac i mironosac, jer u ovom Djetetu, u Sinu Božjemu čiji danas rođendan slavimo: «Pravda će se i vjernost sastati, Ljubav i Mir zagrliti.» (Ps 85,11) Sretan i blagoslovljen Božić! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 9,1-6 Ps 96 (95) Tit 2,11-14 Lk 2,1-14 |
BOŽIĆ 3
|
BOŽIĆ: ROĐENJE GOSPODNJE (MISA POLNOĆKA) Bog je s nama i On nas neće ostaviti «Anđeo im reče: „Ne bojte se jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!“» (Lk 10-12).  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Naši božićni osjećaji redovito su usmjereni prema jaslama u štali gdje leži Novorođenče. Sve to kao da pobuđuje našu sućut prema tom božanskom Djetešcu. Stoga se liturgija pobrinula da nam i u ovoj božićnoj noći riječima sv. Pisma predoči pravu stvarnost ovoga neizrecivog otajstva. Božja riječ nam ne govori o našoj samilosti, nego o Božjoj milosti i ljubavi koja je dovela Boga na zemlju. Tko je taj Bog i zašto je došao k nama, divno je navijestio već prorok Izaija. Da spoznamo zašto je Spasitelj došao, treba barem spomenuti okolnosti u kojima je Izaija primio to viđenje. Tada je odabrani Božji narod bio pao pod tuđinsku okupaciju. I tada su oni osjetili na svojoj koži svu težinu jarma, batine i šibe tuđinske vlasti. Na sve strane se osjećao samo mrak i strava, svuda tjeskobna tmina. I u toj naočigled bezizlaznoj situaciji proroku Izaiji dolazi viđenje koje toliko obećaje Izraelcima. Na njih će doći velika svjetlost kao znak sreće i blagostanja. Bit će slomljena sva njihova mučila i oni će biti oslobođeni iz ruku onih koji su ih bili pokorili. Tada će veliko veselje vladati u narodu. «Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja. Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, ko što kliču kad se dijeli plijen. Teški jaram njegov, prečku što mu pleća pritiskaše, šibu njegova goniča slomi kao u dan midjanski.» (Iz 9,1-3) Sve to dobiva smisao jedino u duhovnom oslobođenju naroda. Posve je to jasno iz naziva koje prorok daje Osloboditelju. Biti će to kraljevsko Dijete, Davidov potomak koji će na plećima nositi znakove najviše vlasti. «Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Nadaleko vlast će mu se sterat, i u miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim: učvrstit će ga i utvrdit u pravu i pravednosti.» (Iz 9,5-6) Mi znamo da je to Isus Krist čiji rođendan danas slavimo. Prorok Izaija izdaleka gleda njegov nastup na prijestolje, njegovu kraljevsku investituru u kojoj mu je «dana sva vlast na nebu i na zemlji» (Mt 28,18). Taj Mesija – Kralj je «Savjetnik divni», jer nam u svojoj osobi i u svom Evanđelju pruža putokaz života. On je «Bog silni», jer je u njemu na djelu njegov Otac koji i nama po njemu šalje svoga Duha da nas ispuni svojom božanskom prisutnošću i snagom. On je «Otac vječni», jer smo u njemu i po njemu i mi uključeni u njegovu veliku budućnost, u njegovu uskrsnu vječnost. On je nadasve «Knez mironosni», jer je mir njegov dar. Štoviše, On je sam mir u punom opsegu, zajedno s darom vječnoga života. «On je mir naš.» (Ef 2,14) taj mladi Kralj nastupa kao veliki Osloboditelj koji oslobađa svoje od jarma grijeha, ali također i od svake individualne i društvene nepravde. On obvezuje ljude radi Boga na uzajamnu ljubav. Istina, to je njegovo spasiteljsko oslobođenje se još nije ostvarilo u punini. Zato svaki novi čovjek, svaki novi naraštaj treba da si prisvoji tu misiju, te vlastitim marom i vlastitom suradnjom unaprijediti to spasiteljsko djelo Kristovo. Ali da će se to jednom u punini ostvariti jamči sam Bog, jamči «privržena ljubav Gospodina nad Vojskama» (Iz 9,6). A na nama je da to Bogu pomognemo ostvariti u svom času povijesti, zalažući se za nove evanđeoske međuljudske odnose. Božja milost je ponuđena svim ljudima. Krist vas je sve otkupio i spasio. Božja ljubav u Kristu nas je oslobodila od svakoga ropstva grijeha i zla. Zato treba da živimo u ovome svijetu razumno prema samima sebi, pravedno prema bližnjemu, pobožno prema Bogu. Iako se od nas puno traži, ipak nam neće biti teško tako živjeti, ako iščekujemo blaženu nadu i očitovanje slave velikoga Boga i Spasitelja Isusa Krista. Bog revnuje, brine se za nas, a mi kao izabrani narod imamo revnovati oko dobrih djela. «Baš se time očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.» (Tit 2,11-13) Zato ćemo i ovoga Božića opet doživjeti spoznaju da je Bog s nama i da nas On neće ostaviti jer je uzeo naše ljudsko tijelo i rodio se kao dijete da proživi naš ljudski vijek među ljudima i podnese svu ljudsku patnje smrti za naše spasenje. On se zato rodio i došao k nama na ovaj svijet. Tako je Isus postao začetnik novoga rod (soja) ljudi, začetnik naroda kršćanskoga, koji je rasijan po svim narodima zemlje kao klica novoga budućeg čovječanstva koja će rasti u međusobnoj ljubavi i solidarnosti. Eto Sin Božji, rodivši se u štali, htjede biti jedan od nas i to jedan od onih najmanjih, najslabijih i najsiromašnijih. Zato svi vi koji s ranama u duši i na srcu proživljavate ovaj Božić (ovu svetu noć), osjetite se počašćeni i duboko podržani ovom prvom gestom Sina Božjega i Brata svih ljudi koji se rodio da nam bude Spasitelj i Ozdravitelj. On je solidaran s vama i ta solidarnost će doseći svoj vrhunac na drvetu križa. On je s nama htio otrpjeti ovaj naš svagdašnji i nevoljni život sve do same smrti. I od toga dana znamo da trpljenje nije nedostojno čovjeka, jer ga za se izabra sam utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist. Zato anđeo Gospodnji i nama danas govori: «Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!» (Lk 10-12). Međutim dok iz jaslica struji utjeha i podrška, snaga i ohrabrenje za sve ljude koji pate, isto tako Bog oštro opominje i one koji drugima uzrokuju trpljenje i koji nemaju srca za tuđu bol. Zato Bog želi danas potresti sva srca, pa i naša ako smo zatvoreni za tuđu nevolju, bešćutni za tuđu bol, ako ne njegujemo istinske osjećaje sućuti i djelotvorne pomoći, te istinske solidarnosti sa svima koji trpe. Ovo tek rođeno Dijete bit će jednom Sudac svijeta. Zato blaženi oni koji ga prepoznaju u gladnima, žednima, golima i bosima, zatvorenicima, potlačenima i obespravljenima, bezdomnicima i beskrovnicima. Isus još danas čeka da mu se otvorimo, da ga primimo i da mu se darujemo u svoj toj njegovoj najmanjoj braći, u svima koji trpe i koji su napušteni. Bog je danas pokazao vrhunsku blagonaklonost ljudima da i nas sve učini blagonaklonima jedne drugima. Zato svaki čovjek treba imati dobru volju da bi bio dostojan mira koji dobiva od Boga po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Moramo biti dobre volje, ljudi mira da bi zavrijedili zvati se i biti sinovi Božji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 9,1-3, 5-6 Ps 96,1-2a, 2b-3, 11-12, 13 Tit 2,11-14 Lk 2,1-14 |
BOŽIĆ 4
|
BOŽIĆ: ROĐENJE GOSPODNJE (MISA ZORNICA) Rodio nam se Emanuel: S nama Bog «Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugome: „Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!“ Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.» (Lk 2,15-16)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nakon mnogih spasiteljskih zahvata u ljudsku povijest, Bog je sada među nama u osobi svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista: Rodio nam se Emanuel: S nama Bog. U ovom Djetetu Bog želi obdariti sve ljude samim sobom. On im želi dati svoju ljubav i svoj život. U tom Novorođenčetu Bog je postao stvarnim čovjekom i vezao se zauvijek s nama ljudima. Zato Isusovim rođenjem sve biva novo i pomlađeno. Tako se, eto ispunja i Izaijno proročanstvo o obnovi Božjeg naroda. Bog preuzima najljepše ljudske zbilje da njima izrazi svoju ljubav prema nama. I to ne samo kao pojedincima, nego međusobno povezanima u ljudsku i po njoj u božansku zajednicu, u Crkvu. Stoga je «Kći Sionska» i sam grad Jeruzalem uosobljenje cijeloga naroda Božjega. «Evo Gospodin (Jahve) oglasuje do nakraj zemlje: „Recite kćeri sionskoj: Evo dolazi tvoj Spasitelj! Evo, s njim naplata njegova, i njegova nagrada ispred njega!“» (Iz 62,11) Od najstarijih vremena kršćanstva, «Kći Sionska» je ime Crkve, zajednice novoga Božjeg naroda. Stoga, Crkva u ovom Izaijinu proroštvu čita svoju povijest, svoju sadašnjost i budućnost. Ona je Zaručnica Kristova (usp. Ef 5,25 sl.) i kao takva danas proslavlja blagdan rođenja svoga Zaručnika. Stoga svi mi – jer mi smo Crkva – slavimo Božić kao osobit dar zaručničke ljubavi Kristove prema svojoj Crkvi, prema svima nama. On i danas želi doći k nama i nastaniti se kod nas (usp. Iv 14,23). On nas želi sve otkupiti i posvetiti Bogu. On će od nas učiniti sveti narod. To lijepo naučava prorok Izaija kad o nama govori: «Oni će se zvati „Sveti narod“, „Otkupljenici Gospodnji“» (Jahvini) (iz 62,12). Sada i mi dobro znamo tko je naš Spasitelj i zašto je došao k nama pa se stoga veselimo svjetlosti istine i ljubavi koju nam je donio novorođeni Gospodin. Danas je na zemlji zapaljeno veliko svjetlo. To svjetlo je Krist Isus koji za se reče: «Ja sam svjetlost svijjeta i tko ide zamnom ne tumara po mraku.» (Iv 8,12) Zato blago onom čovjeku, blago svakom narodu koji ide za Kristom i svrstava se u Božje kraljevstvo. Stoga je Božić dan radosti za sve ljude dobre volje, za sve miljenike Božje. «Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se, pravednci u Gospodinu, slavite sveto ime njegovo!» (Ps 97 [96]). Sve je to djelo Božjeg milosrđa i njegove dobrote, jer u Isusu Kristu se je pojavila ljubav Božja za spasenje svim ljudima. (usp. Tit 2,11). U njemu nam se očitovala dobrota i čovjekoljublje Boga, našega Spasitelja koji nas e spasio po svome milosrđu. On nam je sa sobom donio također i veliko bogatstvo: Božje sinovstvo i baštinstvo kraljevstva nebeskoga. To u nama proizvodi Duh Sveti u kupelji novoga rođenja i tako po krštenju postajemo i baštinici vječnoga života. «Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koje smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi kupelju ponovnog rođenja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da,opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojem se nadamo.» (Tit 3,47) Kada Crkva doziva sebi u pamet tu poruku o Božjem čovjekoljublju na dan Božića, očito je da u rođenju Sina Božjega kao ljudskog djeteta vidi posebno očitovanje i znak Božje ljubavi prema ljudima. Na taj način sam Bog je započeo ono poistovjećivanje svog Sina Isusa Krista, «Sina Čovječjega», sa svakim ljudskim djetetom, sa svakim potrebnim čovjekom. Dosita, svi smo mi Božji miljenici kojima je Krist donio mir i spasenje. Zato: «Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiri počnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo dakle, do Betlehema vidimo ovaj događaj s koim nas upozna Gospodin!“ Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama.“» (Lk 2,15-16) Prema tome Božić je zapravo događaj koji nam pokazuje kako je i Bog trebao našega čovjekoljublja, jer se učinio nemoćnim ljudskim djetetom koje je u svemu ovisilo o Mariji i Josipu. U tom objavljivanju Boga se sastoji «bit» kršćanstva koja počinje od toga da se Bog otkrije u čovjeku. Stoga čovjekov put prema Bogu, kršćanski put spasenja počinje s čovjekom s kojim se Bog svezao, kojega je Bog uzeo pod svoje obilje, s kojim se Bog sjedinio i u kojemu Bog od čovjeka traž da bude čovjeku čovjek. Zato je Isus rekao: «Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.» (Mt 25,40) To su dobro shvatili pastiri koji su prvi došli da vide Novorođenče i koji su bili prvi poklonici Isusa Krista koga im je anđeo navijestio kao Spasitelja svijeta. Nadalje, očito je da pastiri nisu tek provjerili anđelovu riječ, već im je ona obuzela srce i dušu. Vraćaju se k stadima, ali kao drugi ljudi, obuzeti Božjim bogojavljenjem, i kao vjeroipovjedaoci: sami slaveći i hvaleći Boga, a onda prenoseći i drugima tu svoju sreću navješćujući im sve što su vidjeli i čuli o tom božanskom Djetetu. Ipak, to Dijete koje pronađoše pastiri u sebi nosi svu nadu svijeta koji vapi za spasenjem i oslobođenjem. I upravo u tom i po tom Djetetuu, baš kao djetetu, Bog se počinje očitovati kao čovjekoljubac. On prilazi ljudima ne da ih satre svojom veličinom, nego da ih privuče k sebi svojom malenošću. Tako je u Isusu Bog posvetio svako ljudsko dijete jer odsada svako nosi na sebi odraz toga prvorođenoga svoga Brata (usp. Rim 8,29; Kol 1,15 i dr.). Zato će Isus za vrijeme svoga javnog naučavanja pokazivati posebnu sklonost prema djeci i dijete će postaviti kao uzor kako treba primiti kaljevstvo nebesko (usp. Mk 10,13 sl.; Mt 19,13 sl; Lk 18,15 sl.) I kao što je okok ovoga jedinstvenoga ljudskog i božanskog Djeteta zaposlena sva ljubav Marije i Josipa, Bog hoće da sva djeca svijeta uživaju svu ljubav svojih roditelja, ljubav i skrb Crkve i cijeloga društva. A isto tako Bog želi da u svakoj trudnici i rodilji vidimo odraz Marije po kojoj je Bogočovjek ušao u ljudsku povijest. «Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu.» (Lk 2,19) Tako Marija nije samo uzor majkama, već postaje uzor svih meditativnih i kontemplativnih duša koje su pozorne na sve što se oko njih zbiva te sve promatraju u Božjem svjetlu itako se dižu k novim spoznajama: dublje spoznaju Boga i čovjeka, sama sebi i sve oko sebe u Bogu. Zato je Marija pralik Crkve vjernice koju kroz stoljeća i tisućljeća, prema Isusovu obećanju, Duh Sveti «poučava u svemu i doziva joj u pamet» sve Isusove riječi, te je tako «upućuje u svu istinu». (Iv 14,26 i 16,13) «Tako Crkva tijekom stoljeća stalno teži k punini božanske istine dok se u njoj ne dovrše (sve) riječi Božje.» (DV 8; LG 7) Isto tako je u svetom Josipu počašćen svaki muškarac, osobito onaj koji prihvaća poziv supruga i oca, te postaje na poseban način odrazom samoga očinstva Boga Oca od kojega dolazi svako očinstvo na zemlji. (usp. Ef 3,15) Taj jedinstveni Otac, Bog, u svakom ljudskom ocu želi ljubavlju i brižljivošću zaštiti i zakriliti «dijete i majku» onako kako je to Josip učinio s Isusom i Marijom (usp. Mt 2,13 sl.). Kao što je Josip osjećao Isusa kao osobit Božji dar ne samo svojoj ženi Mariji nego po njoj i darom od Boga njemu darovanom, isto tako svaki muž i otac treba prihvatiti svako svoje dijete kao najveći blagoslov Božji svojoj obitelji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 62,11-12 Ps 97 (96) Tit 3,4-7 Lk 2,15-20 |
BOŽIĆ 5
|
BOŽIĆ (Misa zornica) Rođenje Isusovo sve obnavlja, pomlađuje i spašava «A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome.» (Lk 2,19) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U Došašću nas je Božja riječ pripravljala na dolazak Isusa Krista, Sina Božjega i Spasitelja ljudi. Danas, na svijetli dan rođenja Gospodnjega, pozvani smo da se prepustimo radosnom i zahvalnom promatranju Boga koji je postao čovjekom. Danas nam se rodio Gospodin. Došao je Onaj kojega smo željno iščekivali. Njegovo Rođenje svima nama je donijelo novi život, svjetlost i mir. To je početak novoga doba za čitav svijet, jer Rođenje Isusovo sve obnavlja, pomlađuje i spašava.  Tako se ispunja Izaijino proročanstvo o obnovi Božjega naroda. On u Božje ime naviješta dolazak Spasitelja na Sion. A da se ne radi o bilo kojem ljudskom spasitelju već o samome Bogu, jasno je iz toga što se Jeruzalem neće više smatrati zapuštenim, nego će se zvati «Grad neostavljeni» (Iz 62,12) i traženi. A njegove će stanovnike Gospodin otkupiti i bit će svi posvećeni Bogu. «Oni će se zvati 'Sveti narod', 'Otkupljenici Gospodnji'.» (Iz 62,12) Stoga se Bog, koji je sklopio Savez ljubavi sa svojim narodom, često očituje kao «Muž» koji ljubi svoju «Ženu – Jeruzalem», sveti grad Sion, Obećanu zemlju i Odabrani narod. Tako cijela zemlja, rekli bismo živa i neživa priroda, postaje voljena Žena kojoj se Bog ponovno u ljubavi vraća, opraštajući joj nevjeru. «Evo, Gospodin oglasuje do nakraj zemlje: „Recite kćeri sionskoj: Evo dolazi tvoj Spasitelj! Evo, s njim naplata njegova, i njegova nagrada ispred njega!“» (Iz 62,11) Doista, Božić je dan radosti. Sva priroda, ljudi i životinje treba da osjete tu svečanost. Radošću odzvanjaju božićna zvona. O radosti pjevaju božićne pjesme. Radost sja na svim slaviteljima Božića, jer svi doživljavamo da smo slavitelji i slavljenici. Božić je naš blagdan, jer nam se rodio Emanuel: Bog-sa-nama, Bog za nas, naš Bog. Odatle ovi psalamski zvuci radosti neba i zemlje, svih naroda i puka, svih ljudi i svakoga čovjeka dobre volje. «Neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi! Nebesa navješćuju pravednost njegovu, svi narodi gledaju mu slavu. Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se, pravednici, u Gospodinu, slavite sveto ime njegovo!» (Ps 97 [96]). Zato nas apostol Pavao upozorava da se ne radujemo svojim djelima i postupcima, nego Božjem milosrđu i njegovoj dobroti. Jedino nas milost Božja može preporoditi u nove ljude, u sinove i kćeri Božje. A to u nama izvodi kupelj novoga rođenja i obnavljanje po Duhu Svetome, što se sve događa kod krštenja. Tu postajemo baštinici vječnoga života. Kao mladice ucijepljeni smo na Krista da zaživimo na njemu, božanskom čokotu i da snage njegove, snage Duha Svetoga kojega nam daje, prorade u nama. U tome se očitovala dobrota i čovjekoljublje Boga, našega Spasitelja, koji nas je spasio po svome milosrđu. «On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego prema svome milosrđu: kupelju novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetome koga bogato izli na nas po Isusu Kristu Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga» (Tit 3,5-7) I tako se istina o Božiću pretvara u istinu o čovjeku. Od ovog je dana posve jasno da se Sin Božji svojim utjelovljenjem «sjedini sa svakim čovjekom» (GS 22). Danas se rodio Otkupitelj čovjeka. Rodio se Čovjek. Stoga je Božić blagdan čovjeka. Krist je uzeo čovječju narav da može svoj život položiti za nas. A od te ljubavi veće nema (usp. Iv 15,13). Zato od ovoga dana nitko više ne može biti ravnodušan prema Isusu. Pastiri, prvi poklonici Isusovi, prepoznali su u njemu svojega Boga i Spasitelja. Od anđela su čuti vijest o njegovu rođenju i spremno odgovaraju: «Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!» (Lk 2,15). Njihova nutarnja odluka odmah s pretvara u konkretna životna djela koja ih dovode do velikog otkrića: nađoše Dijete. Nađoše ga ne samo materijalno nego i duhovno; ne samo tjelesnim već i očima vjere. Shvatili su tko je bio to Dijete i povjerovaše, a iz te vjere u njima se rodio i neodoljivi poticaj za svjedočenje. Tako se vjera u Isusa od pastira odmah počela širiti i na druge ljude. Oni «odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama. Kad ga vide saopće što im je rečeno za to Djetešce. Svi koji su čuli pastire, divili su se onome što su im rekli.» (Lk 2,16-18) Zato od toga dana nitko ne može više biti ravnodušan prema Isusu. Svaki čovjek, svi ljudi i narodi morat će se opredijeliti za Krista ili protiv njega. Crkva želi i moli da i danas svi ljudi nađu Isusa, da se svim srcem pridruže ovim svetim pastirima i da mu se poklone. A mi kršćani bi trebali u tome biti putokaz svima onima koji traže Boga. Kršćanin koji živi svoju vjeru postaje znakom za druge ljude da lakše nađu Boga. U tome je naša velika odgovornost pred Bogom i svijetom. A da bi mogli biti za druge vjerodostojni Isusovi svjedoci potrebno nam je upraviti pogled na Mariju, sretnu Majku Spasiteljevu. Ona je postala «arhiv» Duha Svetoga u kojemu su pohranjeni svi događaji Isusova života. «Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome.» (Lk 2,19) I tako je ona kroz sva vremena divan uzor Kristova vjernika. Vjernik je čovjek koji je osjetljiv za Božju riječ, o toj riječi razmišlja i primjenjuje ju u svakidašnjem životu. I tu se krije sav program našega kršćanskog života. Mi kršćani trebali bismo, za svakoga čovjeka s kojim živimo, biti vidljivi znak Božje prisutnosti, dobrote i spasenja. Dopustimo da nas dirne Božić te da preko nas u sivilu naše svakidašnjice Kristova svjetlost obasja svakoga čovjeka i cijeli svijet. Sretan i blagoslovljen Božić svim ljudima dobre volje! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 62,11-12 Ps 97 (96) Tit 3,4-7 Lk 2,15-20 |
BOŽIĆ 6
|
ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA BOŽIĆ: VELEBLAGDAN UZDIGNUĆA ČOVJEKA NA DOSTOJANSTVO BOŽJEG SINA (Danja misa) «A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja:onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževlje, nego od Boga.» (Iv 1,12-13)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U ovo ratno vrijeme ubijanja ljudi i svega živoga, razaranja i potpunog uništavanja svega što je izraz čovječjeg stvaralčkog duha i uma, kulture i civilizacije, liturgija nas uvodi u najveći misterij Bogočovjeka, odnosno utjelovljene Riječi Božje. Taj misterij Rođenja Gospodinova obasjava svojom svjetlošću također i tajnu naše ljudske naravi. Stoga čovjekovo dostojanstvo je sastavni dio božićnog misterija, jer utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega, Isusa Krista, čovjek je postao dionikom božanske naravi. Čovjek stvoren «na sliku Božju» (Post 1,26 sl.), koja je doduše u Adamu pokvarena, sada je u Kristu ponovo oblikovan i dostojanstvo njegove ljudske naravi je u potpunosti obnovljeno. Zato Crkva u svojoj liturgiji i časnoj predaji već od prvih dana kršćanstva svetkuje Božić kao blagdan uspostave novoga, nadnaravnoga čovjekova dostojanstva koje se sastoji u pobožanstvenjenju naše ljudske naravi. Iz toga izvire «bitna jednakost svih ljudi» (GS 29) pred Bogom, ali i «komunitarni karakter čovjekova poziva», jer «postoji sličnost između jedinstva božanskih Osoba i jedinstva sinova Božjih.» (GS 24) Prema tome misterij čovjeka postaje doista jasan tek u misteriju utjelovljene Riječi Božje, to jest u Isusu Kristu. «On koji je slika nevidljivoga Boga (Kol 1,15) ujedno je i savršeni Čovjek koji je Adamovim sinovima vratio sličnost s Bogom, izobličenu od prvoga grijeha na ovamo. Budući da je u njemu ljudska narav bila priuzeta, a ne uništena, time je ona i u nama uzdignuta na najviše dostojanstvo.» (GS 22a) To pak dostojanstvo ne pripada samo čovjeku kao takvu, već je ono svojstvo svakoga pojedinog čovjeka zato što se «utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom.» (GS 22b) Time Božić zaista postaje veleblagdan uzdignuća čovjeka na dostojanstvo Božjega Sina. Zato svakom čovjeku pripada takvo dostojanstvo ljudske osobe koja «nadilazi sve stvari pa su njezina prava i dužnosti univerzalna i nepovrediva.» (GS 26) U obranu tog ljudskog dostojanstva čovjeka i njegovih univerzalnih i nepovredivih prava i dužnosti ustao je već prorok Izaija kao navjestitelj novih, mesijanskih vremena. On sokoli Božji narod koji još stenje pod tuđinskim jarmom ropstva i navješćuje mu veliki preokret u kojem će Bog sam okončati to ropstvo i donijeti mu oslobođenje i spasenje. Kad Gospodin dolazi i nastupa, prorok Izaija je ushićen gledajući radosno njegove glasonoše spasenja. «Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreći Sionu: „Bog tvoj kraljuje!“ Čuj, stražari ti glas podižu, zajedno svi kliču od radosti, jer na svoje oči vide gdje se na Sion vraća Jahve (Gospodin) da utješi svoj narod.» (Iz 52,7-8). U obranu i obnovu svoga naroda Gospodin dolazi avom avojom snaom pa prorok Izaija vidi i prikazuje Boga kao velikog vojskovođu i Osloboditelja. Njegovo spasenje će zahvatiti sve narode jer s njime otpočinje nova era Božjega kraljevstva. «Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.» (Iz 52,10) Stoga smo i mi izazvani da uzmemo založena udjela u toj «bitci» za novi, bolji, Božji svijet, koja je otpočela onoga prvog Božića i traje od danas. Svojiom očovječenjem i zalaganjem za dobro, istinu, pravdu i mir među ljudima, kršćani treba da pridonesu spasenju svijeta, boljitku svih ljudi tako da svi narodi vide spasenje Božje. Zato Božić želi pobuditi u svima nama želju i nastojanje da se neopozivo opredijelimo za mir i život, a protiv rata i smrti. Svaki čovjek bi trebao biti graditelj mira u svojoj najbližoj okolini. Naša kršćanska dužnost je da učinimo sve što je u našim mogućnostima kako bi se i ovaj Božić pretvorio u blagdan mira, u blagdan pojedinčeve i obiteljske sreće gdje će svi imati dovoljno kruha i ruha, krov nad glavom i mir duha. Istinskim slavljenjem Božića mi treba da pojačamo svoje ljudske i vjerničke angažmane za porast slobode, dobrote, istine, ljubavi i strpljiva suživota među svim ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost ili političko opredjeljenje. Bog hoće da u svim ljudima priznamo brata Krista i da ga u svakom čovjekom djelotvorno ljubimo riječju i djelima. Samo će tako doista svi krajevi svijeta vidjeti spasenje Boga našega (Ps 98). To je eto vrhunska poruka Božja ljudima danas. Bog je «više puta i na više načina» govorio ljudima «u prorocima» (Heb 1,1) da bi ih pozvao k sebi na obraćenje, «konačno, u ove dane, progovori nam u Sinu, koga je postavio baštinikom svega i po kome je stvorio svijet» (Heb 1,2) da nas uvede u intimnost suživota sa samim sobom. Tako su sva stvorenja, a čovjek sasvim posebno, nerazdvojivo povezani s Isusom Kristom, Sinom Božjim i Božjom Riječju. On je znak prisutnosti samoga Oca među ljudima i mi ga možemo jedino vjerom uočiti. Kao Božja Riječ, On je pravi Bog i kao takav naš «Život i Svjetlo» (usp. Iv 1,4). Zato tko god primi Isusa kao Božju Riječ neće hodati u tami života, već će u sebi imati svjetlo istinito. Gdje Krist nijeprimljen, ondje je tama. Laž i grijeh. «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Iv 1,14) da bi mi imali život u izobilju i da bi naša radost bila potpuna, jer „uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.» (Iv 1,16). Bog osobno dolazi u Isusu Kristu da nas tješi i da nas spasi. Stoga svima «onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževljeve, nego od Boga.» (Iv 1,12-13). U tome se usredotočuje naše vrhunsko dostojanstvo djece Božje na koje smo uzdignuti na Božić. Pozvani smo da postanemo prebivalište Božje, jer konačna meta utjelovljenja Riječi Božje jest da se Bog, po Kristu Isusu, nastani u nama. Milost koju smo primili od punine Kristove jest sam Bog prisutan i djelatan u nama. On zato «tijelom postade» da se u nama «nastani» i da mi postanemo živi hram Boga koji prebiva u nama. To je temeljni razlog zašto su Svjetlo i tama, Milost i grijeh, Život i smrt još uvijek u nepomirljivoj borbi. Postoji soj ljudi koji se otporno odupire da primi Svjetlo, da se otvori Kristu koji je Život i koji jedini može dati čovjeku milost Božjeg spasenja. Zato svi koji s nama žive, mole se i trpe, svi koji se s nama susreću pa i oni koji nas mrze, treba da osjete da Bog doista stanuje u nama i da i njih po svojoj neizmjernoj i beskonačnoj ljubavi želi spasiti. Samo tako ćemo postati pravi Božji suradnici u izgradnji novog Božjega svijeta u sebi samima i oko sebe. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 52,7-10 Ps 9 (97) Heb 1,1-6 Iv 1,1-18 |
BOŽIĆ 7
|
BOŽIĆ ROĐENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA (Danja misa) »Bog postaje čovjekom za nas.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mi Vam navješćujemo veliku radost: evo našega Boga! Danas se rodio naš Spasitelj, Krist Gospodin. To je naša radost. Zvijezda zornica se pojavila; za nas se rodilo jedno Dijete: Sin Božji! Bog dolazi da nas spasi; ovo je ime njegovo: Spasitelj. To je Spasitelj u obliku jednoga djeteta; Spasitelj tako nejak, slab i nenaoružan baš kao jedno dijete.  Da bi osvojio ljude, da bi ih podigao k sebi i da bi s njima mogao razgovarati, Bog je došao na ovu zemlju kao jedno Dijete čiji glas je lako ugušiti. I mnogi nažalost glas ovoga Djeteta i guše u svojim dušama i srcima. Neki guše Njegov glas što Božić pretvaraju samo u slavlje jela i pića ili možda još nekih darova, u slavlje pucnjave i svakakve zabave. Drugi guše glas Boga Djeteta time što ne dopuštaju da On raste u njihovim dušama i u njihovim srcima. Bog za njih ostaje Dijete za vrijeme čitava njihova života, ako već nije umro u njihovim dušama i srcima. Treći opet ne žele uopće čuti glas toga Djeteta, jer ne žele da se Bog ikako rodi u njihovim dušama i u njihovim srcima. Oni su djeda mraza pretvorili u djeda božićnjaka. Riječi koje je ovo Dijete donijelo ljudima ne slušaju se više jer su neugodne i neprikladne svima onima koji i dalje žele ostati u tami grijeha i zla svojega života zato što se boje izići na svjetlost, jer čini i djela njihova su nepošteni i puni zla. Draga braćo i sestre, rođenje Isusovo među nama nije jedan godišnji običaj, niti jedan mit ili kakva bajka i priča kako to mnogi misle i govore. Isus Krist je istiniti dio naše ljudske povijesti. Teološki smisao dolaska Kristova na ovu zemlju ne ruši svečani i pjesnički okvir Božića, već mu daje pravo značenje. Isus koji se rađa jest vječna Riječ Božja koja postaje tijelom. Mi ljudi više smo skloni da se zaustavimo kod Djeteta, krhka, malena i nejaka, i da o njemu razmišljamo više negoli o značenju utjelovljene Riječi Božje. Stoga sveta Crkva katolička ovu radosnu vijest rođenja Isusova u današnjem Bogoslužju navješćuje nam riječima svetog evanđelja po Ivanu u kojem govori baš o utjelovljenoj Riječi Božjoj. Kao što je Bog svojom vječnom Riječju na početku svijeta sve stvorio, sada tom istom svojom utjelovljenom Riječi obnavlja svijet i ponovo sve stvara. Odnosi prijateljstva i ljubavi između Boga i čovjeka koje je grijeh bio narušio, ponovo su uspostavljeni u Isusu Kristu. Zato svaki čovjek koji je u Sinu Božjem postao dijete Božje može se obratiti Bogu kao Ocu, jer nije više rob već je slobodan kao sin i kao takav dužan je ljubiti druge ljude kao braću. Isus Krist, vječna Riječ Božja došao je kao Božanska svjetlost na ovu zemlju da obasja nas ljude ljubavlju Božjom koja treba da se odrazi i u našemu životu i radu. Isusovim rođenjem sve biva novo i pomlađeno. I tako se ispunja Izaijino proročanstvo o obnovi Božjeg naroda. Unatoč izgnanstvu od pola stoljeća u tuđinskoj zemlji, radost je vladala potlačenim izraelskim narodom jer je bio siguran da će biti oslobođen zato što je očekivao Boga spasitelja. Stoga kliče sva zemlja i vesele se otoci mnogi jer svjetlost sviće pravedniku i radost poštenima i čestitima u srcu. Nebesa navješćuju pravednost Božju i sve narodi gledaju mu slavu. I nakon tolikih proroka nakon tolikih čudesnih djela Bog nam konačno progovori i u Sinu. On je posljednja Riječ Božja upućena ljudima. On je vječna Riječ Božja po kojoj je sve stvoreno. On je odsjaj Slave i otisak Bića Božjega jer sve nosi snažnom riječju svojom. On je Sin Božji i baštinik svega i pred njim treba da nice padnu svi poslanici Božji. Ovo je otajstvo Dijeteta Isusa čiji blagdan Rođenja danas slavimo. Sveti Ivan apostol, svjedok i očevidac, razmišlja u današnjem svetom Evanđelju o tome otajstvu Bogočovjeka Isusa Krista i kaže: «U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog“ (Iv 1,1). Isus Krist je ta Riječ koja bijaše kod Boga prije postanka svijeta jer je On Bog po kome je sve stvoreno i u njemu bijaše život svemu što postade. Isus je Božansko svjetlo koje dođe na ovaj svijet kao svjetlo istinito da prosvijetli svakoga čovjeka koji traži život, ali svijet ga ne upozna. On dođe k svojima, ali njegovi ga ne primiše. Dok svima onima koji ga primiše dade moć da postane djeca Božja. Nama kršćanima koji vjerujemo u Ime njegovo dade puninu svoje milosti, tj. milosti novoga rođenja od Boga tako da bi se On mogao nastaniti među nama i mi uživati gledajući slavu njegovu. Ne smijemo se stoga prepustiti pukoj sladunjavosti i svoj pogled zadržati jedino na djetetu položenom u jasle na slamici. To Dijete je ljubljeni Božji Sin. On je Sin Jedinorođenac koji nam omogućuje da upoznamo Boga. U njemu se spaja nebo i zemlja, jer po njemu nam dolazi svaka milost i istina. Stoga Božić je proglas čovjekoljublja, to je navještaj i očitovanje da je Bog postao posve bliz čovjeku, postao je Bog s nama: Emanuel. To Dijete je knez mira, Sluga Božji, mironosan i krotak, koji ljude okuplja oko sebe i donosi im riječi dobrote i ljubavi, pravde i mira. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, vezu Crkve i svijeta, ugrađivanje Božanske Ljubavi u svijet koji mi gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja kad se združilo božansko s ljudskim, otajstvo koje poziva ljude svih vremena da ono što je vječno i božansko utjelovljuju u svoje vrijeme i u svoje sredine. Razmišljajući i živeći to otajstvo postajemo prosvijetljeni, naš je život obasjan novim svjetlom i svi mi dobivamo novi poticaj za svoj rad i život. Otajstvo Božića nam tako pomaže da shvatimo tko je Bog i tko čovjek. Slušajući riječ Božje objave i združujući se s Isusom Kristom i mi kršćani postajemo prisutni Krist u ovome svijetu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 52,7-10 Heb 1,1-6 Iv 1,1-18 (ili 1,1-5, 9-14) |
BOŽIĆ 8
|
BOŽIĆ: ROĐENDAN ISUSA KRISTA I NAŠ ISUS JE NAŠ ŽIVOT, MIR I SPASENJE (Misa dana) «A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževlje, nego od Boga.» (Iv 1,12-13) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Rođenje Gospodnje je proglas čovjekoljublja, to je navještaj i očitovanje da je Bog postao posve bliz čovjeku: Bog s nama, Emanuel. Čudesno je to otajstvo Božića. Ono se očituje u siromašnom Djetetu, prostrtom na slamici. Prvi poklonici tog djeteta Isusa su nepoznati, mali ljudi. Ipak taj događaj u potpunosti mijenja svu našu povijest. To je početak «nove ere», a što znači da smo po tom događaju postali «novi» ljudi. Isus Krist je ušao u našu ljudsku povijest. Ljudi su se počeli okupljati oko njega i On im je naviještao riječ dobrote i ljubavi. Krist, Sin Božji, došao je radi nas i tako sve koji u njega vjeruju poziva da žive radi svoje braće i za svoju braću. Stoga je Božić blagdan koji nam najbolje očituje povezanost Boga i čovjeka, vezu Crkve i svijeta, ugrađivanje božanske Ljubavi u svijet koji mi gradimo. To je ujedno otajstvo spasenja, kada se združilo božansko s ljudskim; otajstvo koje poziva ljude svih vremena da ono što je vječno i božansko utjelovljuju u svoje vrijeme i u svoje sredine. Razmišljajući i živeći to otajstvo postajemo prosvijetljeni, naš je život obasjan novim svjetlom i dobivamo novi poticaj za svoj rad i život. Biblijska čitanja govore nam o tom Božanskom Djetetu i o djelu koje on ima izvesti. To Dijete je Knez mira koga je navijestio prorok Izaija; ono je Sluga Božji, mironosan i krotak koji donosi svima pravdu. Tako nakon mnogih spasiteljskih zahvata u ljudsku povijest, Bog je sada među nama i darom sama sebe želi obdariti sve ljude svojom ljubavlju. Isus se zato rodio da u sebi pobrati sve ljude i da svi imaju život u izobilju. On želi s nama ostvariti svijet ljubavi i mira, istine i pravednosti; svijet više ljudski: srdačan, radin i radostan, gdje će se svi potruditi jedni za druge, da svima bude bolje. Zato u knjizi Izraelove utjehe, a u vezi sa Slugom Gospodnjim prorok Izaija kliče Jeruzalemu da se probudi. To je poziv na novi život. Izraelci su bili prodani u babilonsko sužanjstvo, a sada će biti otkupljeni. Stoga unatoč izgnanstvu od pola stoljeća u tuđinskoj zemlji, radost je vladala potlačenim narodom. On je bio siguran da će biti oslobođen, jer je očekivao Boga spasitelja. I eto u obranu i obnovu svoga naroda Gospodin zaista dolazi sa svom svojom snagom. «Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega!» (Iz 52,10) Nakon tolikih proroka i nakon tolikih čudesnih djela, Bog progovara i svoju posljednju Riječ. Progovori nam u Sinu i postavi ga baštinikom svega zato što je po njemu i sve sazdao. Tako je Bog Otac uputio konačnu riječ svakome čovjeku i svemu čovječanstvu. Ta Riječ Očeva sam je Isus Krist: «Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi.» (Heb 1,3). Toj vječnoj Riječi svojoj, tom Logosu koji je u vremenu postao čovjekom, Otac reče: «Ti si Sin moj: ja te danas rodih.» (Heb 1,5). O tome lijepo piše II. Vatikanski Sabor: «Posla naime Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje.» (Dei Verbum, 4).  Nebeski Otac želi da njegov Sin Isus Krist ne samo ljudima pruži saznanje Božjih tajnosti nego da ih u te tajnosti i uputi te u njima zažive. Za njega je Bog stvorio svijet i svakoga čovjeka. Zato On dariva svoje Bogosinovstvo svakome koji ga želi primiti. U njemu svi mi postajemo djeca Božja. «Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi.» (Rim 8,17) Istom kad sav svijet postane Kristov, ljudi će uživati sva dobra prirode i svemira. Stoga samo po njemu, po Isusu prepoznajemo tko je i kakav je naš Bog. U Kristu smo upoznali da je Bog svima nama Otac i da smo mi djeca Božja i među sobom braća i sestre. U njemu se, dakle, spaja nebo i zemlja. Po njemu nam dolazi milost i istina. On, Sin Jedinorođenac je «Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka» (Iv 1,9) koji dolazi na ovaj svijet i omogućuje mu da upozna Boga. Od njegove punine svi mi primismo i postadosmo «dionicima božanstva Isusa Krista koji je danas čovjeku postao brat i drug» (Zborna molitva). Tako nam otajstvo Božića pomaže da shvatimo tko je Bog i tko je čovjek. Isus Krist, Riječ Božja, Logos, bijaše s Bogom od vječnosti i s njim stvori svijet. «U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo.» (Iv 1,1-3) S Isusom je, dakle, sudbonosno povezan čitav kozmos i svaki pojedini čovjek i sve čovječanstvo. I ljudski život je povezan s njim kao izvorom. «U njemu (Božjoj Riječi) bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.» (Iv 1,4). Zato sve što je u ljudima istinito i dobro potječe od njega. Gdje On nije primljen, ondje je tama, laž i grijeh. Istina, Svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više ljubili tamu nego svjetlost jer im djela bijahu zla. «K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.» (Iv 1,11). Sva naša sudbina, života ili smrti ovisi o tome kako primamo Isusa i kako se odnosimo prema njemu. Krist se ne miri s našom polovičnošću, On ne pristaje na naša odlaganja. Primiti Krista znači primiti ga cijeloga, sa svom njegovom objavom Boga i čovjeka, sa svim darovima Crkve i sakramenata. Primiti Krista znači u njemu i na njegov način primiti svakoga čovjeka. Jer samo onima koji ga primiše On podade moć da postanu djeca Božja. I ta se moć prikazuje kao novo rođenje po kojemu svi koji primaju Krista Gospodina bivaju rođeni od Boga. «A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo Ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.» (Iv 1,12-13). Tako je Božić rođendan Isusa Krista i naš. Sin Božji, evo, danas postade čovjekom da bismo mi, sinovi ljudski, postali božanskima. Stoga se čovjek u otajstvu Božića premašuje i nije više samo čovjek, nego je Božjega roda: pozvan na učešće u samomu Božjemu životu, u životu vječnomu. A to je moguće samo zato što je: «I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.» (Iv 1,14) Na taj način Bog je preuzeo na se i našu ljudsku narav da bi u svemu bio nama jednak osim u grijehu i da do svršetka svijeta prebiva među nama kao posve naš. Tako doista Isus Krist osmišljuje cijelu ljudsku egzistenciju i pokazuje vrijednost svakoga čovjeka. On, Sin Božji, objavljujući misterij Boga Oca, i njegove ljubavi također potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva. U to Božje otajstvo spada svaki čovjek ako primi Krista Isusa. Ali to se Božje otajstvo proslavljuje u intimnosti duše i srca, kad se god Kristu Isusu otvaramo u svetim sakramentima, osobito u misteriju i slavljenju Euharstije. U Euharistiji ga doista primamo i tu mu se posve otvaramo. On je zato i došao na ovu zemlju da se konačno u nama nastani i da mi postanemo njegov dom. Utjelovljenje Sina Božjega u našu ljudsku stvarnost, osobito kroz žrtvenu i pričesnu Euharistiju, želi zahvatiti svakog pojedinog čovjeka i cijelu Crkvu, a po njoj i čovječanstvo, dok se ne dogodi ozdravljenje i spasenje svakoga čovjeka i svega svijeta. Stoga samo izmireni s Bogom, a onda i sa svakim čovjekom, možemo doživjeti svu ljepotu i puninu kršćanskoga Božića. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 52,7-10 Ps 98 (97),1, 2-3, 4, 5-6 Heb 1,1-6 Iv 1,1-18 |
2. NEDJELJA PO BOŽIĆU
|
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU ISUS KRIST JE UTJELOVLJENA MUDROST BOŽJA «I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.» (Iv 1,14)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svi narodi i sve civilizacije traže svoj način života i svoj humanizam. Neki nastoje shvatiti posljednji smisao života i svijeta u svjetlu određene filozofije i ideologije, a drugi u svjetlu religije. Dok u suvremeno doba gledanje na svijet postaje sve više znanstveno, a humanizam tehnički. Međutim, cijeli je stari Istok težio za mudrošću koja čovjeka uči kako će razborito postupati da bude ispravan pred Bogom i pred ljudima. Mudrost kao Božje svojstvo pripada samo Bogu, a ljudima se saopćuje i dijeli kao Božji dar. Zato se za nju treba moliti i onda s njom surađivati za svoje osobno dobro i spasenje kao i svih ljudi. Mudrost je sudjelovala kod stvaranja svijeta i ona stoluje kod Boga. Tu svoju stvaralačku mudrost Bog je očitovao (objavio) Izraelu. A budući da je Bog blizu svome narodu, to se zamišljalo da se i njegova mudrost ukorijenila u izabranom narodu i nastanila kod Izraelaca, naročito u Jeuzalemskom hram. «Tako se ukorijenila u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj.» (Sir 24,12) Židovi su nakon povratka iz babilonskog sužanjstva na Božju mudrost sve više gledali kao na osobu. Uz to se redovito povezivala Božja mudrost i Božja riječ, što je kršćanskoj liturgiji pružilo priliku da u Božjoj mudrosti gleda drugu božansku Osobu, onako kao što je Ivan apostol i Evanđelist poistovjećuje s Božjom Riječi. «U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – kaže apostol Ivan u svojem Evanđelju – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo. U njoj bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.» (Iv 1,1-5) Od najstarijeg su vremena prvi kršćani prepoznali tu Mudrost Božju u Kristu Isusu. Isus Krist je utjelovljena Mudrost Božja. Krist je Mudrost Očeva, koja daje smisao svijetu i životu. U njemu smo i mi postali sinovima Božjim i tako nam je pokazan konačni smisao života. Stoga je ta Mudrost Božja i nama dostupna. Tako u svjetlu te Božje riječi možemo tumačiti smisao života i povijesti. Zato sveti Pavao apostol slavi Boga zbog blagoslova što nam ga je Otac udijelio u Kristu Isusu. Bog je u svojoj neizmjernoj ljubavi odredio da po Kristu i mi postanemo Božja djeca. «On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.» (Ef 1,4-6). Stoga Pavao moli za nas Duha mudrosti i prosvijetljenja da bismo mogli upoznati što sve sadrži Božji poziv da budemo njegova djeca. A za sve što smo kao djeca Božja primili na zemlji i što ćemo primiti u vječnosti dugujemo zahvalnosti Isusu Kristu. Tako u punini vremena Otac posla Sina da se nastani među nama i da nas učini posinjenom Božjom djecom. A Marija je tu Božju Mudrost – Riječ začela, nosila i nama rodila. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.» (Iv 1,14) I taj utjelovljeni Sin Božji, rođen od Marije Djevice, svima nama je donio život i svjetlo tako da bi i mi mogli živjeti životom djece Božje u svjetlosti njegove ljubavi i milosti. Zato njegovi po svijetu vjeruju kao u onoga koji ih je obdario Božjim sinovstvom. «A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.» (Iv 1,12-13) Tako je Isus Krist kao utjelovljena Božja Mudrost i Božja Riječ za sve nas postao Svjetlo, Život, Milost i Istina. I ta Božja Mudrost i Riječ je došla na zemlju da se nastani među ljudima i da ih obdari svojim dobrima. A budući da je ta Božja Riječ sâm Bog, po njoj smo mi uvedeni u intimnost i suživotnost sa samim Bogom. Bog nam se dakle sasvim približio u Kristu Isusu. On je naš Emanuel: Sa-nama-Bog (usp. Mt 1,23). To je konačna meta utjelovljenja Riječi Božje da se Bog, po Kristu Isusu nastani u nama. Mi smo pozvani da postanemo prebivalište Božje. Evo, to je ono uzvišeno dostojanstvo na koje smo uzdignuti utjelovljenjem Riječi Božje i Kristovim rođenjem od Marije Djevice kao čovjek. To se naše dostojanstvo naziva život u milosti posvetnoj. A to je sam Bog prisutan i djelatan u nama. U tome se usredotočuje naše vrhunsko dostojanstvo na koje smo uzdignuti na Božić. On zato «tijelom postade» da se u nama nastani i da u nama živi. Prema tome konačni cilj utjelovljenja Riječi Božje jest da mi postanemo živi hram Boga koji prebiva u nama. Mi se zato zovemo kršćani, jer Krista Boga nosimo u sebi. Stoga svi koji se s nama susreću, koji s nama žive, mole se i trpe, kao i svi drugi ljudi moraju osjetiti da doista Bog stanuje u nama. Samo tako svi mi kao pravi Božji ljudi možemo gradti novi Božji svijet zasnovan na istini i pravdi, ljubavi i miru. To danas od nas očekuje Bog, a i ljudi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 24,1-2, 8-12 Ps 147, 3-12, 14-15, 19-20 Ef 1,3-6, 15-18 Iv 1,1-18 |
2. NEDJELJA PO BOŽIĆU (2)
|
DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU ISUS KRIST VIDLJIVO LICE BOGA NEVIDLJIVOGA  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma predstavlja nam Isusa Krista, utjelovljenu Riječ Božju, kao lice Boga nevidljivoga. Prije početka svijeta i povijesti spasenja ljudskoga roda Bog je šutio i prebivao u sjaju svoje vječnosti, beskonačnosti i potpunog savršenstva. Ali budući da je Bog po svojoj naravi sama ljubav, a ljubav znači susret s drugim i darivanje sebe drugima, Bog je otvorio usta svoja i iz Njegovih usta izišla je Mudrost Božja koja je počela stvarati svijet i čovječanstvo. Tako Bog učini neizmjeran broj stvorenja koja dovede čovjeku kojega je stvorio na svoju sliku i priliku. Bog preko svoje Mudrosti uđe, dakle, u život ljudi u njhovu povijest. Na taj način počinje povijest spasenja ljudskoga roda. Božić je slavlje te Božanske mudrosti stvaranja i otkupljenja svijeta, jer bez Krista «ništa nije učinjeno od svega što postoji» (Iv 1,3). Svi narodi i sve civilizacije svih vremena traže svoj način života i svoje spasenje. Neki nastoje shvatiti posljednji smisao života i svijeta u svjetlu određene filozofije, ideologije ili religije. U suvremenom svijetu humanizam postaje tehnički, a gledanje na svijet znanstveno. Ali uza sve to čovjek postavlja neprestano sebi pitanje gdje će naći mudrost koja će utažiti njegovu žeđ za spoznajom života i za spasenjem. Dragi Bog, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju iz knjige Sirahove, odgovara svim ljudima dobre volje da se Njegova mudrost nastani među nama. Bog je Izraelu očitovao svoju stvaralačku mudrost. Ta je mudrost i nama dostupna. U svjetlu Božje riječi možemo tumačiti i smisao života i povijesti. To je Božja mudrost koja «se ukorijeni u slavnom narodu, na djelu Gospodnjem u baštini njegovoj» (Sir 24,12) i nastani se u Jakovu i «uđe u baštinu Izraela» (Sir 24,12). Isus Krist, utjelovljena Riječ Božja je ta Mudrost Očeva koja daje smisao životu svakoga čovjeka i cijelome svijetu. U Njemu smo i mi postali sinovima Božjim i tako nam je pokazan konačni smisao života. U Starom je zavjetu Božja mudrost bila nazočna po Zakonu. A u punini vremena Otac posla Sina da se nastani među nama. On i danas usmjeruje našu ljudsku povijest i daje joj pravi smisao. Današnje sveto Evanđelje po Ivanu govori nam da je Isus Krist, ta utjelovljena Riječ Božja, jedina i prava mudrost Božja, koji nam otkriva ne samo svetu volju Očevu već i samoga Boga Oca. On je Riječ Božja koja je tijelom postala i nastanila se među nama jer u Njemu Bog «nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima» (Ef 1,3). On kao Riječ Božja jest utjelovljena Mudrost Božja koja nam otkriva Boga Oca. Bog se je od postanka svijeta više puta i u više navrata preko svojih slugu i proroka objavljivao ljudskome rodu, ali uvijek je ostao nevidljiv u tajni svojega otajstva i nedokučiv i neizreciv u slavi svoje moći. Ali jednoga dana Bog se je potpuno otkrio i progovorio je ljudima jasno i glasno. To se je dogodilo u Isusu iz Nazareta. Isus Krist je ta Riječ Božja kojom je Bog progovorio ljudima. Sadržaj te Riječi jest Bog sam u svetoj osobi, to je Druga Božanska Osoba. Bog kojega je Isus otkrio ljudima jest Bog ljubavi; tj. Trojstvo ljubavi: Otac milosrdni koji u svojemu Duhu Ljubavi voli i ljubi čovjeka i želi ga spasiti u Jedinorođenome Sinu Svojemu. Zato Isus dolazi na ovu zemlju poslije svih proroka jer je On konačna Riječ Božja upućena čovjeku. On je Sin Božji i odsjev slave Božje. On je otisak Božjeg bića i sve uzdržava snagom riječi svoje jer je On Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. Stoga utjelovljenje Sina Božjega je najveća manifestacija ljubavi Božje prema čovjeku. Prema tome u Isusu Kristu koji je vidljivo lice Boga nevidljivoga, svaki čovjek dobiva veću i bolju sličnost Bogu. Po utjelovljenju Sina Božjega sami Bog je postao čovjekom u svemu sličan nama osim u grijehu i došao je da živi s nama i među nama. «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine.» (Iv 1,14) U Isusu Kristu, dakle, Bog se je toliko približio čovjeku da je postao jedan od nas. Onaj koji nadilazi svako vrijeme i prostor postao je čovjekom i naš brat. Utjelovljenje Sina božjega je stoga najveće poniženje za Boga. Ali slava Božja u Isusu Kristu se očituje baš u ovome Njegovu poniženju i utjelovljenju, tj. u ovome Božjemu silasku u najveće dubine naše ljudske bijede. U svome se upravo očituje sva veličina Božje ljubavi prema čovjeku, tj. u ovome Božjem poniženju sama sebe da bi se mogao približiti čovjeku. Ali budući da se ta slava Božja očituje baš u poniženju Sina Božjega, postoji mogućnost da se ljudi sablazne o Isusu Kristu i da odbiju dar ljubavi Božje odbijajući Isusa. To se je nažalost dogodilo Židovima za vrijeme Isusova života ovdje na zemlji, a i dan danas se dešava mnogim ljudima koji se još zovu kršćani. Za mnoge ljude i danas nažalost ovaj utjelovljeni Bog koji se zove Isus Krist ne znači ništa jer ne spada u naše svakidašnje navike i ne služi ni zašto više. Fenomen ateizma nije samo problem manjine već je zahvatio većinu ljudi širom svijeta. Mnogi ljudi ne žele upće shvatiti da Bog nije došao na ovaj svijet da se ljudi s njime služe kao sa nekom potrošačkom stvari, već da ljudima donese svoju ljubav i svoj život. «U njemu bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze.» (Iv 1,4-5). On je svjetlo istinito koje prosvjetluje život svakoga čovjeka i bijaše na svijetu radi nas ljudi, ali ga svijet ne upozna. Ljudi neće da shvate da istjerati Boga iz čovječjega srca znači zadati smrt samome čovjeku je čovjek posvojoj naravi teži prema Bogu. Mnogi ljudi i dan danas više žele živjet u tami grijeha i zla negoli izići na svijetlo Božje jer ne žele napustiti puteve svojega nepoštena života. Zaista i nije lako primiti Isusa u svoj vlastiti život, jer Isus nas želi preobraziti u ono što je On sam, tj. u djecu Božju. «A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja» (Iv 1,12). Stoga samo vjera Boga nam pomaže da uđemo u zajedništvo ljubavi s Bogom i da prihvatimo spasenje samo na taj način što mu Krist na tajanstven način udjeljuje svoj Božanski život Sina Božjega. Zato i mi kao i sv. Pavao apostol trebamo pjevati Bogu pjesmu hvale i slave što nas je u Isusu Kristu učinio «djecom Božjom», jer nas je «u njemu izabrao prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi» (Ef 1,3) kao prava djeca Božja na hvalu Slave Božje milosti. Amen! Čitanja: Sir 24,1-2, 8-12 Ef 1,3-6, 15-18 Iv 1,1-18 |
21.10.2010., četvrtak
BOGOJAVLJENJE (Godina A)
|
BOGOJAVLJENJE ISUS SE OBJAVLJUJE SVIM NARODIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina A)  »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.“« (Mt 2,1-2). Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nijedno drugo otajstvo Kristova života se ne slavi dvostrukim blagdanom kao njegovo rođenje. Valjda i zbog toga što se tada, prvi i jedini put, na zemlji pojavila osoba s dvije naravi i to tako daleke i oprečne kao što je Božja i ljudska narav. Razumljivo je, dakle, da jedan blagdan slavi više Božju, a drugi ima više u vidu ljudsku narav Isusove jedinstvene osobe. Prvi blagdan je nastao na Istoku i više odgovara njegovu shvaćanju, dok Zapad, naročito svojom pučkom pobožnošću, u Kristu gleda čovjeka, Dijete. I tako je u tada još složnoj i jedinstvenoj Crkvi izvršeno međusobno obogaćenje: Istok je preuzeo naš Božić, a mi smo dobili njihovo Bogojavljenje: »Epifania« ili »Teofania«. A to je zaista i smisao ove druge božićne svetkovine.  Kroz cijelo adventsko i božićno doba smo očekivali i proživljavali došašće Krista koji je došao kao Spasitelj svih naroda. Kao što je Bog kod izlaska iz Egipta išao pred svojim narodom u stupu od ognja (Izl 13,21) tako će se pojaviti i u obnovljenom Jeruzalemu. Kad poganski narodi osjete kakva im tmina pokriva duhove, tada će se Božja slava pojaviti i nad njima. Mi znamo kada i kako se to zbilo te stoga i slavimo Bogojavljenje, a slavit će ga do konca svijeta svi koje ne može zadovoljiti zemaljska tama i koji traže Božju svjetlost. Prorok Izaija, oslobođen starozavjetne uskogrudnosti, predviđa da će ta svjetlost biti za sve narode. On u duhu gleda kako nebrojeni narodi iz najudaljenijih krajeva zemlje dolaze u Jeruzalem s dragocijenim darovima i hvale Gospodina. Zaista divno viđenje koje se u Kristovoj Crkvi obistinilo daleko ljepše nego je to mogao zamišljati cijeli Stari Zavjet. »Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina. A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Jahve, i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k istoku tvoga sjaja.« (Iz 6,1-3) Nema na zemlji grada niti ga može biti koje bi mogao posve obuhvatiti svu slavu Božju. Potpuno Bogojavljenje će se zbiti tek u nebesima kako je to vidio i opisao Ivan apostol u Knjizi Otkrivenja. Zato nebeskom Jeruzalemu ne treba ni sunce ni mjesec jer ga rasvjetljava Janje Božje. Slavu Božju u nebeskom Jeruzalemu mi možemo još mnogo manje zamisliti, nego je prorok Izaija mogao opaziti Kristovu objavu u Crkvi. Stoga se ne treba čuditi što mi »zemaljskom liturgijom sudjelujemo u predokusu kod one nebeske liturgije koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje zdesna Bogu sjedi Krist.« (SC 8) A za liturgiju, posebno na misnu žrtvu i hranu, priprema nas Biblija. Ona nam sve sadrži i pruža nam Krista, istoga ovdje i na nebu. Zato Pavao apostol, sužanj Krista Isusa za pogane, hoće prignuti koljena i klečeći zahvaliti Bogu na objavljenom Otajstvu Sina Božjega »koje ne bî obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja« (Ef 3,2-3). To Kristovo Otajstvo bilo je obilato naviješteno u Starom Zavjetu, onda po Duhu Svetom potpuno objavljeno apostolima i prorocima: »da su pogani subaštinici i „sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju« (Ef 3,6). Tako su po Evanđelju uz Židove i pogani postali subaštinici istih obećanja, ispunjenih u Kristu Isusu, jer s njima tvore jedno te isto otajstveno tijelo kojemu je Isus Glava. Savršenije Bogojavljenje, bilo Židovima bilo poganima, nije moglo biti pruženo i darovano. Njim se Bog ljudima nije samo objavio nego ih je i podigao k sebi. Bog je postao jedan od nas da mi svi postanemo Božji. Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Sveti nam prosvjetljuje um i srce te pomaže da sve dublje poniremo u tu poruku. Na nama je da je u život sprovedemo. Na taj način izneseno otajstvo Bogojavljenja je toliko uzvišeno da pravo ima sv. Pavao kada kaže da pred tim otajstvom se treba pokloniti. Tako prvijenci i zastupnici pogana dolaze da se poklone novorođenome Kralju – Bogu. Državni i vjerski poglavari izraelskog naroda, koji su znali da je Spasitelj obećan, nisu ga tražili. Stranci su ga tražili i našli su ga. »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2). Kod poklona mudraca došlo je do punog izražaja ne samo preodabranje pogana nego i duhovna bijeda izabranog naroda koji samo zna reći drugima gdje se Mesija ima roditi, ali mu se predstavnici toga njegova naroda ne idu pokloniti. Skoro i bolje, jer bi se Božjem Sinu u tijelu i njihov kralj otišao »pokloniti« s mačem u ruci. Takvi smo mi ljudi kad zaboravimo kako je bilo naumljeno, obećano i izvedeno Bogojavljenje. Nije važno znati, a teško će se kada točno i doznati, kada su mudraci i od kuda došli, koja ih je zvijezda dovela u Betlehem, koliko ih je bilo i što su zapravo bili. Sve to previše istraživati značilo bi veću pažnju posvetiti njima nego njihovoj ulozi koja je u svakom Božjem planu daleko važnija od ljudi koji ga izvode. A kršćanska predaja već od sv. Ireneja (pri koncu 2. st.) vidi njihovo poklonstveno priznanje: Isusu su darovali zlato kao kralju, tamjan kao Bogu, miru kao čovjeku. »Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom i padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom.« (Mt 2,11). Sve je to Isus nama u Crkvi, posebno na oltaru, a jednom će biti u nebu. Tko tako doživi Bogojavljenje, onda od toga može živjeti do konačnog i vječnog Bogojavljenja koje je pripravljeno svima u nebeskom kraljevstvu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ps 72 (71) Ef 3,2-3a, 5-6 Mt 2,1-12 |
BOGOJAVLJENJE (Godina B)
|
BOGOJAVLJENJE U CRKVI KRIST SE OTKRIVA SVIM NARODIMA (Godina B)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Moglo bi se reći da je Bogojavljenje u neku ruku drugi Božić. Razlika je u tome što Božić naglašuje poniznost i skrivenost otajstva Rođenja Gospodnjega, dok Bogojavljenje želi biti razglašenje po cijelom svijetu toga Božanskog otajstva od strane Triju Kraljeva koji su došli sa istoka da vide Sina Božjega i da mu se poklone. Sve to nam govori da Isus nije došao na ovaj svijet samo za odabrani izraelski narod, koji osim pastira nisu ni primjetili da se On rodio, već i za »pogane« koje Bog poziva skupa s Izraelom da »sačinjavaju jedan Božji narod«. Isus Krist je zaista »srce« svijeta i svi ljudi bez razlike na rasu, jezik i kulturu, mogu konačno u njemu naći spasenje. Stoga s punim pravom možemo reći da Bogojavljenje raširuje i produbljuje teološki smisao Božića: ono malo Dijete Marije iz Nazareta kojem se pastiri i Kraljevi klanjaju priznajući ga kao Sina Božjega jest očekivani Spasitelj ne samo Izraela već svih naroda. Sjaj i svjetlost Bogojavljenja jest odsjev otajstva Božjeg spasenja kojega Kraljevi kao na ramenima nose širom svijeta kao »prvina naroda«. O ovome sveopćem spasenju svih ljudi govori nam već prorok Izaija u današnjem prvom čitanju kad nam opisuje sjaj novoga Jeruzalema koji kao svjetionik u noći privlači k sebi ne samo Židove, već sve narode. »Ustani, zasini Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom!« (Iz 60,1). Dolazak Maga – Kraljeva u Jeruzalem je znak okupljanja svih rasa i naroda oko Krista u jedan te isti narod, Božji narod. U Isusu ljudi koji su bili podijeljeni, sjedinjuju se u jedno. Pozivajući Kraljeve s istoka Krist počinje sjedinjavati sve ljude u jedan Božji narod i tako ostvaruje jedinstvo velike ljudske obitelji, koja će biti potpuno ujedinjena samo onda kada vjera u Isusa Krista sruši sve ono što ljude razdjeljuje i kada se svi ljudi u jednoj te istoj vjeri budu osjećali djeca Božja i braća međusobno. Taj novi narod Božji jest Crkva, zajednica vjernika, koja kroz stoljeća svjedoči i ostvaruje sveopći poziv svih ljudi na spasenje u Isusu Kristu. Crkva Božja je »novi Jeruzalem« koji mora do nakraj svijeta raširiti svjetlost Kristovu koja rasvjetljuje sve ljude propovijedajući Evanđelje svakome stvorenju. Bog želi u Crkvi, novom Jeruzalemu, sabrati i spasiti sve ljude. Bogojavljenje je blagdan sveopćeg poslanja Crkve. Crkva je svjetionik Božji u tami ovoga svijeta u kojoj svjetlost Božja rasvjetljuje sve narode. »Jer, gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode. A tebe Gospodin obasjava, i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje.« (Iz 6,2-4). Crkva, dakle, mora biti »objavljenje« Isusa Krista u ovome svijetu navještenjem Evanđelja i evanđeoskim životom njenih članova. To je Bogojavljenje Crkve; to je naše poslanje. Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Božji nam prosvjetljuje um i srce te pomaže nam da sve dublje poniremo u tu Isusovu poruku i da je oživotvorimo. To je ono na što nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima u kojoj predstavlja sama sebe kao službenika ovih Božjih otajstava spasenja ljudskog roda u Isusu Kristu, Sinu Božjemu. Po svetom Evanđelju kojega je apostol Pavao propovijedao i kojega i mi svi moramo navještati, Isus Krist se dakle, objavljuje svim narodima i poziva ih da oblikuju »jedno tijelo«, Crkvu Božju preko koje se ostvaruje spasenje svih ljudi. Zato sveta Tri Kralja koji predstavljaju neizmjeran svijet pogana ušli su s punim pravom u Crkvu Kristovu, dok su Židovi nažalost ostali na vratima kao i njihovi svećenički glavari i pismoznanci narodni, koji su znali Mudracima označiti Betlehem kao mjesto rođenja Gospodnjega, a oni se ni makli nisu da bi mu odali čast i poklonili mu se. Današnje sveto Evanđelje po Mateju daje pravi smisao današnjem Bogoslužju jer nam točno prikazuje kakve stavove ljudi zauzimaju u odnosu na Isusa Krista. Njegov narod, oni koji su mu po krvnom srodstvu blizu, tj. Židovi, ne mare uopće za njega i neki kao Herod žele ga čak i ubiti, dok pogani koji nisu pripadali odabranom Božjem narodu, potaknut svjetlom vjere, traže ga, priznaju ga za svojega Boga i klanjaju mu se iako ga nalaze pod znakom siromaštva i poniznosti. Oni »uđoše u kuću, ugledaše dijete s Marijom, majkom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se. Otvoriše zatim svoje blago i prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu«. (Mt 2,11-12). Jedna zvijezda je vodila Mudrace sve do Jeruzalema i sve do mjesta gdje bijaše dijete Isus. A to je zvijezda Mesije koja vodi Mudrace Kristu. Ona nam kaže da samo unutrašnja svjetlost vjere vodi Kristu: ne može se zaista niti prepoznati niti susresti Isus, ako nas Otac nebeski »ne privlači« k njemu (usp. Iv 6,44). U Isusu iz Nazareta se ostvaruju dakle sva obećanja Staroga Zavjeta i njegova svjetlost se raspršuje širom svijeta jer ga u vjeri prihvaćaju također i pogani koji nisu pripadali njegovom narodu. Zato Mudraci »kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom« (Mt 2,10). Ta radost označuje iznenađenje čovjeka pred nečim neočekivanim što konačno daje pravo značenje njegovu osobnom životu i svim životnim čežnjama i naporima. Obično velika radost i veliko veselje ne pruža se čovjeku tako lako, već je plod velikih napora i dolazi obično na koncu velikih životnih borbi, a ponekad i razočaranja. Svako autentično iskustvo vjere nije nikada jedan lagani susret s Gospodinom Bogom, jer naći Krista u svojemu životu nije nikada i nikomu bilo lako zato što tajna njegova Božanskoga otajstva nadilazi neizmjerno našu ljudsku narav. Isus Krist se objavljuje kao sjajna zvijezda samo onome tko ima snage i hrabrosti da prijeđe dugi i zamarajući put vjere, kao Mudraci, da bi ga našao, poklonio mu se i prinio mu darove svoje ljubavi. Gdje god se nalazi ambicija, borba za vlast, osobna umišljenost i oholost, prevelika sigurnost u sama sebe i u svoje vlastite ideje, uspavanost u svakidašnjim navikama; život u grijehu i zlu, tu ne može nikako ući svjetlost Kristova. A ako po neizmjernoj ljubavi i milosrđu Božjem, Isus Krist i uđe u dušu i srce takvoga čovjeka, On obara i ruši sve te idole, jer svjetlost njegova otkriva »misli ljudskih srdaca« (Lk 2,35). Zato i mi kršćani, jedanput oslobođeni milošću Isusa Krista od ropstva grijeha i zla, ne smijemo se više povratiti u tmine kraljevstva pakla, gdje prebiva tiranin Herod, tj, ubojica ljudskih duša, već moramo kao i Mudraci hoditi u svjetlosti Kristovoj, putevima Zakona Božjih i biti svjedoci ljubavi, milosrđa i spasenja Kristova u ovome svijetu, koji se već nalazi na rubu propasti. A to ćemo moći postići samo onda ako dopustimo da nas Isusu Krist preobrazi svjetlošću svoje božanske Riječi tako da naš život postane odsjev Njegova Božanskoga života. Ako tako budemo živjeli i mi ćemo biti Bogojavljenje Sina Božjega svim ljudima s kojima živimo na ovoj Zemlji i jednoga dana ćemo skupa s Kristom ući u slavu Oca Nebeskoga u kraljevstvu vječnoga života. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ef 3,2-3,5-6 Mt 2,1-12 |
BOGOJAVLJENJE (Godina C - 1)
|
BOGOJAVLJENJE (Godina C) »Ustaj, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom!« (Iz 60,1) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bogojavljenje je svetkovina univerzalnosti Crkve koju Bog čini sveopćim sakramentom spasenja. To je blagdan obasut sjajem i svjetlošću. Zvijezda koja je vodila Mudrace iz dalekih zemalja Istoka prema Betlehemskoj štalici je simbol Crkve koja mora biti jasan znak i privlačno sredstvo spasenja svih naroda i pojedinaca u Kristu. I mi svi skupa s tim Kraljevima s Istoka trebamo se staviti na put u potrazi za novorođenim kraljem Židova i svih naroda. »Ustani, zasini Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom!« (Iz 60,1) Svjetlost koja obasjava »novi Jeruzalem«, odnosno Crkvu, dolazi s visina, to je Bog sam. Gospodin je njezina slava. Zato Crkva i zove svoju djecu da prepoznaju slavu Božju što na njoj sja radi prisutnog i dostupnog spasenja, dok tmina zla pokriva zemlju i mrklina grijeha narode. »Jer, gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode« (Iz 60,2). To je dimenzija univerzalnosti Crkve koju Gospodin obasjava i nad kojom se Slava njegova javlja, jer Bog koji spašava jest Bog svih ljudi. »A tebe Gospodin obasjava i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Iz daleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju.« (Iz 60,3-4) Radost sviju je velika, jer su našli put svjetlosti i spasenja. Zato svatko od njih nosi svoje darove kao znak zahvalnosti Gospodinu što im je darovao novu »duhovnu« domovinu. »Gledat ćeš tada i sjati, igrat će ti srce i širiti se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago narodâ k tebi pritjecati. (...) Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan, i hvale navješćivati Gospodnje.» (Iz 60,5-6) Taj »novi Jeruzalem« o kojem govori prorok Izaija i koji privlači sve narode k sebi sa svim njihovim materijalnim, kulturnim i duhovnim blagom i bogatstvom jest, dakle, Crkva katolička, Kristova zaručnica i Majka svih naroda. U Crkvi katoličkoj se eto upravo ostvaruje ono »Otajstvo koje ne bî obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja« (Ef 3,2-3) i koje je sada kako kaže sv. Pavao apostol, objavljeno Kristovim apostolima i prorocima da navijeste cijelom svijetu »da su pogani subaštinici i „sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju« (Ef 3,5-6). Zato današnji blagdan Bogojavljenja je veliko objavljenje Crkve kao mjesto spasenja za sve ljude i znak prisutnosti Kristove među ljudima. A to znači da se Isus Krist preko Crkve objavljuje svijetu da bi pružio svim ljudima spasenje i sjedinio ih u jednu zajednicu svojih vjernika. To je ono što naglašuje Drugi Vatikanski Sabor kada kaže da je »Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda« (LG 1). Crkva je , dakle, »Bogojavljenje« Isusa Krista u ovome svijetu. Zato ljudi i našega vremena traže od Crkve da im objavi i posvjedoči Krista prisutna u njoj. Stoga Crkva »kao sakrament spasenja« mora navještati Krista kao Otkupitelja i Spasitelja ljudi. Sve je to lijepo izraženo u današnjem sv. Evanđelju po Mateju koje nam opisuje dolazak Mudraca s Istoka u Betlehem da se poklone Gospodinu. »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa dođosmo pokloniti mu se.”« (Mt 2,1-3)  Krist je, zaista, onaj koji privlači ljude k sebi, čak najdalje i najrazličitije, i to samo snagom svoje prisutnosti među nama. On je zaista »srce« svijeta i svi ljudi, bez razlike na rasu, jezik i kulturu, mogu konačno u njemu naći spasenje. To označuje ona čudnovata »zvijezda« što vodi Mudrace Sinu Božjemu. U Jeruzalemu je bilo nestalo te zvijezde zato što nije bilo svjetlosti u srcima njegovih stanovnika. A kad su Mudraci izišli iz Jeruzalema i nastavili put prema Betlehemu »gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđoše u kuću, ugledaše dijete s Marijom, majkom njegovom, padoše ničice i pokloniše mu se. Otvoriše zatim svoje blago i prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu.« (Mt 2,9-11). Isus Krist ljubi ljude i privlači ih k sebi. On je svjetlost života i tko njega slijedi ne hoda u tminama života. Od čovjeka se traži samo da ne zatvori oči pred tom božanskom svjetlošću kao što je učinio Herod i stanovnici grada Jeruzalema toga dana. Stoga evanđeoski prizor »Mudraca« koji dolaze iz dalekih zemalja da se poklone »kralju Židova koji se rodio« (Mt 2,2) anticipira sve drame ljudi koje se odigravaju oko Krista: oni koji su »daleko« traže Mesiju, nalaze ga i prepoznaju u njem svojega kralja, otkupitelja i Boga, dok oni koji su »blizu« ne mare za njega, protive mu se odmah na početku njegova života traže da ga ubiju. Radi toga Bog se obraća poganima, jer je Izrael odbio spasenje koje mu je Jahve ponudio u Kristu. Tako novi narod Božjih vjernika nastupa mjesto Izraela, Crkva zauzima mjesto sinagoge, jer jedina stvar što pred Bogom vrijedi jest sposobnost i spremnost prihvatiti volju Božju i njegove planove spasenja i u poniznosti i iskrenosti srca prepoznati u mnogostrukim znakovima prisutnost Božju u povijesti ljudi i svijeta. Zato »zvijezda« koja je vodila »Mudrace« iz dalekih zemalja k Isusu ima svoje značenje. To je »zvijezda« Mesije koja vodi »Mudrace« Kristu. Ona nam govori da samo unutrašnja svjetlost vjere vodi k Isusu. Zaista ne može se upoznati niti susresti s Kristom, ako nas Otac nebeski, kako kaže sv Ivan apostol »ne privlači« prema njemu (usp. Iv 6,44). Također i danas Krist daje svijetu »svjedočanstvo o sebi«. Zato sva Crkva mora biti spremna prihvatiti znakove toga svjedočanstva i dopustiti potpuno se rasvijetliti od Krista da bi mogla postati »Bogojavljenje« Gospodnje svijetu. U tome se sastoji sve poslanje (misija) Crkve koja mora biti potpuno prožeta Kristovom svjetlošću da bi mogla biti odsjev Božje prisutnosti i središte zračenja Kristova spasenja za sve ljude svijeta. Sve to znači da se svi mi moramo toliko suobličiti Kristu do te mjere da nas On preobrazi u nove ljude sposobne sprovesti u svakom trenutku našega života najdublje zahtjeve njegove ljubavi, bratstva, služenja i darivanja samoga sebe za dobro i spasenje našega bližjnega i svakoga čovjeka. Tek na taj način Crkva će moći biti radosno navještenje Krista koji je prisutan u njoj i »Bogojavljenje« svojega Gospodina u ovome svijetu kao zajednica preobraženih vjernika. Crkva je »novi Jeruzalem« koji mora razasuti (raspršiti) svjetlost Kristovu do na kraj svijeta, da bi rasvjetlila sve ljude navješćujući Evanđelje spasenja svakome stvorenju (usp. Mk 10,15). To je glavna zadaća Crkve i njezino temeljno poslanje: biti »Bogojavljenje« Kristovo u svijetu navještanjem Evanđelja i svjedočanstvom pravog kršćanskog života svih njezinih članova, odnosno nas vjernika. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ps 72 (71) Ef 3,2-3a, 5-6 Mt 2,1-12 |
BOGOJAVLJENJE (Godina C - 2)
|
BOGOJAVLJENJE BOG SE U ISUSU KRISTU OBJAVLJUJE SVIM LJUDIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina C) »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Već od početka kršćanstva Bogojavljenje je blagdan misterija Krista i njegove Crkve. Doista u prvim pohoditeljima i poklonicima Novorođenome Kralju označeno je cijelo čovječanstvo. To su pastiri koji označuju Izrael i magi – mudraci s istoka koji označuju sve druge narode. Dolazak maga – mudraca u Jeruzalem je znak okupljanja svih rasa i naroda oko Krista u jedan te isti narod: Božji narod. Stoga je Bogojavljenje blagdan sveopćeg poslanja Crkve.  Bog želi u Crkvi, novom Jeruzalem, sabrati i spasiti sve ljude. U Crkvi se Bog u Isusu Kristu objavljuje svim ljudima kao Spasitelj svijeta. Zato prorok Izaija u tom novom Jeruzalemu, u Crkvi Božjoj, gleda središte naroda, vidljiv znak jedinstva djece Božje. K tome, taj se grad, novi Jeruzalem, Crkva Kristova, promatra kao »majka« (usp. Iz 49,14 sl.; 51,17-52;54), te koja predstavlja sam »narod Božji« kojemu su svi spašenici sinovi i kćeri. I dok tmina zla pokriva zemlju i mrklina grijeha sve narode, u tom Božjem gradu, u Crkvi, pojavljuje se svjetlost Božja i Slava se Gospodnja javlja nad njom i sviće u njoj kao u mjestu Božje nazočnosti. »Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, nad tobom blista Slava Gospodnja. A zemlju, evo tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Gospodin (Jahve), i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje.« (Iz 60,1-3) Crkva je već sada mjesto Božje nazočnosti među ljudima. Ona je stjecište svih naroda koji se okupljaju u novi Božji narod, dok ne preraste u nebeski Božji Jeruzalem, u novi Božji svijet poslije Sudnjega dana. Crkva u sadašnjem vremenu još sudjeluje u mukama rađanja i nastajanja. Očitovat će se u punini tek o konačnom Dolasku (Parusiji) Sina Čovječjega kao Žena – Zaručnica Božjeg Jaganjca (usp. Otk 21,2-22;5) kad će se u njoj okupiti punina Kristovih spašenika (usp. LG VII.). Zato Crkva ne želi biti gospodarica naroda, nego poslužiteljica Božjeg spasenja svim ljudima. I to svoje služenje Crkva kao »majka« svih ljudi želi izvršiti majčinski. Prema tome Crkva kao »majka« u svoje krilo prima sve ljude svih naroda, jezika, kultura i civilizacija. I u novo bogoštovlje Crkve ulaze ne samo novi Božji ljudi nego i cjelokupna njihova aktivnost i sve bogatstvo prirode i privrede. Sva se ljudska kultura tako pretvara u kult i tako se događa spasenje i pobožanstvenjenje čovjeka i prirode. Doista, „puno je nebo i zemlja slave Božje!“. »Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dolaze izdaleka, kćeri ti nose u naručju. Gledat ćeš tada i sjati radošću, igrat će ti srce i širit se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati.« (Iz 60,4-5) Osim toga, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku i zato da mu bude sustvaralac. Ne zato što Bog ne bi mogao bez nas, nego jer Bog neće bez nas. I kada god u snazi Božjega dara i svoga rada nešto dobro učinimo u umjetnosti, u tehnici i u produbljivanju dobrih međuljdskih odnosa, Bog se raduje našemu djelu. On u našem djelu s nama surađuje, a mi ga svojim djelima slavimo. To je smisao »katoliciteta Crkve« u kojoj svi ljudi i svi narodi unose svoje specifičnosti u zajedničko dobro sviju, na slavu Božju (usp. LG 13). Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Sveti koji je On darovao svojoj Crkvi prosvjetljuje nam um i srce te pomaže da sve dublje poniremo u tu poruku. Na nama je da je oživotvorimo i učinimo spasonosnom za sve ljude. To je misijski poziv Crkve jer je Isus poslao svoje učenike u sav svijet da naviještaju njegovo Evanđelje spasenja svim ljudima. Stoga je Pavao apostol bio Isusov izabranik da prenese Ime njegovo pred narode (usp. Dj 9,15; 22,21; 26,17). On je povlašteni primilac Božje objave koja je do tada bila skrivena ljudima: da su i svi drugi narodi, ne samo izraelski izabrani Narod, pozvani da baštine obećanje Božje u Kristu Isusu. To »Otajstvo je sada u Duhu objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i „sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju« (Ef 3,5-6). Stoga gdje se god ljudi trude, pa makar i djelomično, da suvremeni svijet postane domovina svih ljudi, rade na Božjem poslu i pridonose ostvarenju prvotne zamisli Stvoritelja i dovršenju otkupiteljskog plana Kristova. Crkva je to u naše vrijeme željela posvijestiti svim kršćanima potičući ih na suradnju sa svim ljudima dobre volje oko izgradnje boljega i humanijega svijeta. I ona želi čovječanstvu pružiti iskrenu suradnju da se ostvari ono bratstvo sviju ljudi koje odgovara čovjekovu pozivu (usp. GS 3). Zato se Crkva oduvijek borila za uspostavu sveopćeg mira među ljudima, zasnovana na istini i pravdi, zauzimajući se za prava svih ljudi, osobito potlačenih i obespravljenih. To je velika zadaća Crkve u svijetu koja još uvijek nije ni izdaleka ostvarena. Zato Crkva u ovim svetim mudracima, što dolaze iz dalekih strana pokloniti se Novorođenom Kralju, promatra svekoliki svijet i sve narode svijeta. I kraj toga Mladoga Kralja, Isusa, nitko ne može ostati neopredijeljen. Oko ovog Djeteta se dijeli i opredjeljuje svijet. Vjerski poglavari izraelskog naroda, koji su znali da je Spasitelj obećan, nisu ga tražili. Stranci su ga tražili. I našli su ga. »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2). Ti sveti muževi osjetili su se pokrenuti nekim čudesnim nebeskim svjetlom, ali su također upotrijebili sav svoj ljudski mar da se točnije postave prema događaju na koji su upozoreni. I krenuli su na put, upotrijebivši svu ljudsku mudrost, savjetovanje, molitvu i proučavanje da bi došli do cilja. I Bog je obilato nagradio sav taj njihov trud i oni su pronašli traženoga Spasitelja, poklonili mu se i prinijeli mu svoje darove. »Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom.« (Mt 2,9-11) To je opomena svima nama da se ne smijemo »uljuljkivati« u svoje sigurnosti, već uvijek iznova trebamo tražiti Gospodina. I kad ga nađemo treba da mu se poklonimo i da mu darujemo cijelo naše biće i svu našu vjerničku, za Boga založenu i radi Boga, ljudima također darovanu egzistenciju u svim našim životnim suodnosima. I nakon susreta s Kristom Isusom moramo se kao i sveti mudraci s dubokom promjenom života »vratiti drugim putem u svoju zemlju« (Mt 2,12) i svojoj kući. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ps 72 (71) Ef 3,2-3a, 5-6 Mt 2,1-12 |
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina C 2)
|
BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA ISUSOVO I NAŠE KRŠTENJE (Godina C) »Za krštavanja svega naroda bî kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“ (Lk 3,21-22)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Krštenja Gospodinova podsjeća nas na naše krštenje. Krštenje koje Isus prima još uvijek je staro krštenje Ivana Krstitelja, krštenje vodom pokore i obraćenja. Ali činjenica da je na Isusa toga trenutka sišao Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba, učinila je da je to krštenje prvo krštenje u Duhu Svetome! Ne samo prvo, nego uzorak i izvor svakoga kršćanskoga krštenja. Nije na Joranu voda posvetila Isusa, nego je Isus posvetio vodu, sve vode koje će postati simbol kupelji novoga preporođenja. Svako kršćansko krštenje samo produžuje otajstvo onoga dana: Duh Sveti silazi na jedno ljudsko stvorenje i to stvorenje postaje »ljubljeno dijete« u kojem je Bogu, Ocu, sva milina. I s nama se tako zbilo. I taj velebni događaj označio je početak našeg kršćanskoga života. Od tog trenutka postali smo djeca Božja. Krštenje je u nama ostavilo »neizbrisivi biljeg« koji nam dopušta da legitimno i valjano obavljamo sve čine kršćanskoga života. I tako Božji darovi koje smo primili na krštenju postaju za nas istinski i djelatni tek onda kad, rasvijetljeni Duhom Svetim, postanemo tih darova svjesni i primimo ih s vjerom. Zato je vlast da postanu djeca Božja dana samo onima koji vjeruju u Ime Isusovo (usp. Iv 1,12). U misteriju svetoga krštenja Bog nam oprašta sve naše grijehe i pase nas svojim milostima kao pastir svoje stado. On nas uzima u svoj naručaj, jer naš Bog je Bog utjehe. On je Bog koji spasava. Zato »riječi utjehe« proroka Izaije danas su upućene nama, cijeloj Crkvi i svakome pojedinome vjerniku. »„Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za svoje grijehe.“ (...) Kao pastir – Gospodin – pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice.« (Iz 40,1-2, 11) No iako je čin krštenja djelotvoran sam po sebi, od nas se ipak zahtjeva daljnje krsno zalaganje, produženo kroz sav život. Krštenje proizvodi u čovjeku novo životno stanje koje iziskuje trajnu suradnju samoga krštenika s Božjom milosti. Ono nas stalno potiče na obraćenje Bogu kako kaže prorok Izaija: »Pripravite Gospodinu (Jahvi) put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno nek se poravna, strmine nek postanu ravni.« (Iz 40,3-4) Na to naše trajno obraćenje Bogu upozorava nas danas i sveti Pavao apostol. On nam govori da Božja milost, ljubav i dobrostivost što smo primili na krštenju zahtjevaju od nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih djela i da kao Božji ljudi živimo razumno prema samima sebi, pravedno prema bližnjemu i pobožno prema Bogu. »Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade, naime, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.« (Tit 2,11-13) Izvor iz kojega nam proistekoše sva ta blaga Božja jest križ Kristov, njegova križevna i sebedarna žrtva. Bog nas nije spasio zbog nekih naših pravednih djela koja smo mi učinili, nego očitovanjem dobrote našega Spasitelja i njegove ljubavi prema ljudima. »On je dao samog sebe mjesto nas, da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u djelima ljubavi.« (Tit 2,14) Na taj način ljubav Božja se očitovala u Isusu Kristu kao spasiteljica svih ljudi. Tako je Bog na osobito jasan i sjajan način zahvatio u ljudsku povijest, u povijest vlastitoga života svakoga krštenika (kršćanina). Stoga nas Bog po svome milosrđu »spasi kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da opravdani njegovom milosti, budemo baštinici vječnoga života kojemu se nadamo« (Tit 3,5-7). Prema tome krštenjem Kristovim na rijeci Jordanu Bog objavljuje da je Isus ljubljeni Sin Očev i vodu čini sredstvom spasenja za sve ljude. Svi koje budu uronjeni u vodu krštenja susrest će Isusa Krista i postati sinovima i kćerima Božjim. Tu je također prisutan i Duh Božji. Tako je započeo navještaj radosne poruke. To je početak Isusova poslanja koji je stalno nazočan u Crkvi. Duh Sveti je uvijek prisutan s njegovim učenicima. »Za krštavanja svega naroda bî kršten i Isus. Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku, poput goluba. I dođe glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“« (Lk 3,21-22) Krštenje stoji na početku Isusova mesijanskog djelovanja. Uronjavanjem u vode Jordana, Krist izvršuje čin solidarnosti sa griješnim čovječanstvom. U isto vrijeme nebo posreduje da pokaže jedinstvenu njegovu povezanost s Bogom, Ocem i Duhom Svetim. Isus se nakon krštenja posvećuje molitvi, kao u najvažnijim časovima svoga mesijanskog života. I u molitvi doživljuje nebesko očitovanje. Tu se očituje božanstvenost Isusove osobe i ukazuje opunomoćenje za njegovu mesijansku misiju. I eto, Bog se očituje trojstveno: kao Otac, Sin i Duh Sveti. I to Božje očitovanje postaje simbolično za kršćansko krštenje. Tako se bolje shvaća i još jače doima trojstveno krštenje svakoga novoga Kristova učenika. Postoji duboki identitet između Krista i kršćanina. Svaki je od nas, po pricjepljenju Kristu, sin Očev, kći Očeva. Svaki je od nas zahvaćen istim Duhom »koji izlazi od Oca i Sina« da i nas prenese u »kraljevstvo Sina, ljubavi Očeve« (Kol 1,13). Krštenje prožima cijelo naše biće, postaje izvorištem našega pobožanstvenjena života. Dakako, ako živimo u »milosti Božjoj«, ako u sebi, čuvajući se teškoga grijeha, njegujemo i razvijamo istinsku ljubav prema Bogu i svim ljudima. Po krštenju postajemo »narod Božji« okupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga (usp. LG 3). Stoga vjera koju smo primili na krštenju treba da bude naš životni element, kriterij za prosuđivanje, motiv za opredjeljenje i životne izbore. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 40,1-5, 9-11 Ps 104 (103) Tit 2,11-14; 3,4-7 Lk 3,15-16, 21-22 |
20.10.2010., srijeda
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A)
|
KRŠTENJE GOSPODINOVO KRŠTENJE NAS ČINI SINOVIMA I MILJENICIMA BOŽJIM (Godina A) »Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!“« (Mt 3,16-17) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo vrlo važan događaj u Kristovu životu: njegovo otajstveno krštenje. Isusu je to značilo proglašenje njegova poslanja kao Božjega Sina, učitelja i čudotvorca; pravo uvođenje u ulogu obećanog Mesije pokrijepljena Božjim Duhom i nekakvo »ustoličenje« na prijestolju Božjega kraljevstva na Zemlji. Liturgijsko slavljenje toga događaja Kristova života i za nas znači na samo povezivanje i sakramentalno doživljavanje njegova i našega krštenja nego i naše »pomazanje« za Isusove sljedbenike, svjedoke i apostole. Blagdan Gospodinova Krštenja dovodi nam božanskog Mesiju na zemlju i nas sjedinjuje s njime u vodi krštenja. To krštenja od nas zahtjeva da oko sebe nastavimo Kristovo djelo spasenja, jer nas jača pomazanjem Duha Svetoga da se nastavlja i usavršuje Isusov život koji je započeo u nama. Stoga s pravom Crkva od davnina smatra Kristovo krštenje jednim od glavnih Bogojavljenja. U Izaijinoj knjizi utjeha govori se o Sluzi Gospodnjem u kojem je Crkva uvijek gledala Krista, a posebno njegovo otkupiteljsko djelo po trpljenju. Prorok Izaija ističe da će taj Sluga Božji donijeti narodima pravo, jer će biti njihov osloboditelj. »Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga Duha izlio, da donosi pravo narodima.« (Iz 42,1) I tako naviješteni po Proroku postupak Sluga Božjega lijepo se slaže sa Isusovim nastupom i životom. »On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.« (Iz 42,2-4) Takav Božji miljenik je sam njegov Sin Isus Krist koji po svojoj Crkvi donosi ljudima spasenje do kraja svijeta. On je svjetlost svijeta da ljude oslobodi iz tame grijeha i zla. Za njega je Bog rekao: »Ja, Jahve, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh; oblikovah te i postavih te za Savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.« (Iz 42,5-7). Mi smo sretni što nam je Bogojavljenje donijelo spasenje. Zato je Bog i pomazao Isusa Duhom Svetim i snagom. To nevidljivo božansko pomazanje Kristove ljudske naravi bilo je njemu i nama na radost. Radosna vijest koju je On donio na svijet i koju neprestano naviješta po svojoj Crkvi, najveće je što je Bog mogao dati nama siromasima. Radi toga sv. Petar apostol s radošću naviješćuje svojim sunarodnjacima »kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom – njega koji je, jer Bog bijaše s njim, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao« (Dj 10,38). Zato apostoli propovijedaju Onoga koji je primio Duha Svetoga; Onoga koji je sve ljude bez razlike naučio što je pravedno, koji ih je naučio da čeznu za mirom i slobodom. U tom smislu Petar, obraćeni Židov, naviješta blagovijest Korneliju, rimskom satniku i njegovoj obitelji. »Uistinu, sad istom shvaćam – kaže Petar-: „Bog nije pristran.“. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.» (Dj 10,34-35) To je ujedno i izvještaj o prvom krštenju jednog poganina, Kornelija i njegovih ukućana. Da do toga dođe, bilo je potrebno prije čudno viđenje poslano Petru s neba (Dj 10,1-33) i još karizma Duha Svetoga kojom su ti pogani progovorili tuđim jezicima (usp. Dj 10,44-46). Uz to se kasnije Petar zbog tog krštenja morao opravdati pred svojima (usp. Dj 11,1-8).  Time liturgija Kristovo krštenje povezuje s našim, jer se i Krist dao krstiti i to ne samo vodom nego i trpljenjem (usp. Mk 10,38; Lk 12,50), da se i mi krstimo na njega i tako pridružimo činu otkupljenja. Sveti Oci, posebno istočni, često govore da je Gospodin svojim krštenjem posvetio jordansku i svu krsnu vodu svijeta te da je On, novi Adam, time i pokopao u vodu starog Adama i s njime sve naše grijehe. Mi smo svi u njegovu smrt kršteni da bi s njime uskrsnuli na život vječni. Poput grešnika svoga vremena i Isus ponizno prima od Ivana krst pokore. Tom prilikom Otac u njemu obznanjuje svoga Sina. Čuo se Očev glas kojim je potvrdio da je Isus njegov ljubljeni Sin. Tako se po prvi put jasno očitovalo da je Isus pravi Sin Božji, da je njegov miljenik kakva je navijestio prorok Izaija. »Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te On vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!« (Mt 3,16-17) A kako se to dogodilo kod Isusova krštenja slično se događa i kod našega. Svako ljudsko dijete postaje dijete Božje. Bog nas uzima za svoju djecu i tako stječemo sva prava na milost ovdje na zemlji i na nagradu vječnoga života na nebesima. Uz jedan uvjet, a to je da budemo poslušni Sinu Božjemu kako i sam nebeski Otac kod Isusova preobraženja na gori reče: »Slušajte ga!« (Mt 9,6) Duh Sveti koji je tom prilikom sišao na Isusa potvrdio ga je za pravoga, velikoga i jedinoga Božjega svećenika i Spasitelja svijeta. U nadahnuću i snazi Duha Svetoga Isus je izveo sve što je učinio za naše spasenje. I tako je to prva i jasna objava Oca i Sina i Duha Svetoga u čije ime smo i mi kršteni. Mi kršteni sve počinjemo i činimo u ime Presvetoga Trojstva, Boga našega. To sve od nas traži naše krštenje i njegova veza s Isusom Kristom, Sinom Božjim i našim Gospodinom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 42,1-4, 6-7 Ps 29 (28) Dj 10,34-38 Mt 3,13-17 |
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina B)
|
BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA OTAC OBJAVLJUJE SVOJEGA LJUBLJENOGA SINA (Godina B) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas katolička Crkva slavi Blagdan Krštenja Gospodina našega Isusa Krista. Današnji blagdan ima veliko značenje za nas kršćane jer Krštenje Gospodnje nas podsjeća na naše krštenje, koje od Krštenja Isusova prima snagu da preobrazi našu griješnu ljudsku narav u pravu Djecu Božju. Na Krštenju Gospodnjem Bog je učinio čudesne znakove da bi objavio ljudima tajnu otajstva »nove kupelji«, tj. sakramenta svetog Krštenja kojega Isus Krist silazeći u vode Jordana uspostavlja, posvećuje i pruža svim vjernicima. Zatim se čuo glas Oca Nebeskoga tako da svijet uzvjeruje da je Njegov Sin Isus Krist među nama. Isus je ljubljeni Očev Sin. Sam Bog Otac to objavljuje na njegovu krštenju. Na koncu Duh Sveti koji je silazio kao golub i spuštao se na Gospodina Isusa označavao je da Bog posvećuje Sina svojega za svećenika, proroka i kralja tako da bi ljudi mogli prepoznati u njemu Mesiju, Božjeg poslanika: tj. Onoga kojega Bog šalje na ovu zemlju da donese svim ljudima dobre volje blagu vijest spasenja. Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim Liturgijskim čitanjima sv. Pisma pomaže nam da bolje shvatimo tu veliku tajnu otajstva Krštenja Gospodnjega. Već sami prorok Izaija u današnjem prvom čitanju govori nam o Duhu Svetom kojim će na poseban način biti ispunjen Mesija tako da bi On mogao donijeti na svijet pravdu, mir i oslobođenje svim ljudima. »Ovo govori Gospodin: „Evo Sluge mojega koga podupirem, moga izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam svoga Duha izlio: On će donijeti pravo narodima.“« (Iz 42,1-2) Prorok Izaija govori dakle, o pravu i pravednosti koje će Mesija uspostaviti na svijetu. Ali to pravo i pravednost Božja koje će Isus uspostaviti na ovoj zemlji ne sastoji se u vladanju i gospodarenju nad ljudima, već u poslušnosti svetoj volji Očevoj, u poniznosti, šutnji i u služenju braći ljudima s kojima se potpuno izjednačio u svemu osim u grijehu. On »vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti« (Iz 42,3-4). Isus Krist će po istini Božjoj donijeti pravo narodima i ljude će osloboditi od tmine grijeha i zla, laži prijevare i nepravde. Sva zemlja žudi za naukom njegovim jer ga Gospodin Bog postavi za »svjetlost pucima, da otvori oči slijepima, da izvede sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami« (Iz 42,6-7). Današnje drugo čitanje iz Djela apostolskih svjedoči nam da su apostoli propovijedali baš Onoga koji primio Duha Svetoga i kojega je nagoviještao prorok Izaija. Oni su propovijedali Onoga koji je sve ljude bez razlike naučio što je pravedno, koji ih je naučio da čeznu za mirom i slobodom. To je Isus Krist kojega sv. Petar apostol naviješta Korneliju, rimskom satniku i njegovoj obitelji koje On krštenjem uvodi u zajednicu vjernika, sv. Crkvu. Tako se s Kornelijem i njegovom obitelji i poganima po sv. Krštenju otvaraju vrata spasenja jer je Isus Krist ukinuo svaku diskriminaciju i razlučivanje među ljudima i svima daruje Duha Svetoga. Stoga s punim pravom kaže sv. Petar: »Uistinu shvaćam, da Bog nije pristran, nego u svakom narodu je njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu« (Dj 10,34). Zatim odmah sv. Petar govori o krštenju Isusovu kojega je Bog pomazao Duhom Svetim i snagom te je »prošao svijetom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao« (Dj 10,38). I tako moć Sotone paklenog, kojega Isus pobjeđuje snagom svoje svetosti i svojih čudesa, počela se rušiti tim činom poniznosti Kristove i njegove potpune podložnosti svetoj volji Božjoj u službi braći ljudima. Taj čin poniznosti krštenja Isusova posvećuje krštenje svakoga vjernika koji se po krštenju u Kristu svečano i javno proglašuje dijete Božje, kojeg Bog preko sv. Crkve šalje u svijet da u Duhu Svetom i u vjeri i ljubavi svjedoči Sina Božjega i Gospodina našega Isusa Krista. Svečano objavljivanje Isusa kao Sina Božjega na dan Njegova Krštenja u rijeci Jordanu i Njegovo mesijansko proglašenje od strane Boga Oca upućeno je svim ljudima da bi vjerovali. Isusovim Krštenjem na rijeci Jordanu Bog objavljuje da je On ljubljeni Sin Očev i vodu čini sredstvom spasenja. Svi koji budu uronjeni u vodu krštenja susrest će Isusa Krista i postati sinovima Božjim. Dok se Isus ponizuje silazeći u rijeku Jordan da primi krštenje od Ivana Krstitelja, Bog Otac ga uzvisuje jer otvara nebesa i šalje Duha Svetoga svojega na nj govoreći: »Ti si Sin moj. Ljubljeni! U Tebi mi sva milina!« (Mk 1,7-11) Ovim činom otvaranja nebesa Bog Otac je htio označiti da se samo u Isusu Kristu Sinu Božjemu nebo i zemlja sjedinjuju jer po Njemu Bog dolazi k nama i samo po Njemu mi moramo ići k Bogu. Ovo je i glavni razlog dolaska Sina Božjega na ovaj svijet. Otac je poslao Sina svoga na zemlju da spasi svijet i da svakome čovjeku dadne dovoljno milosti i snage da može to Božje spasenje prihvatiti u vjeri. Sve to znači da svaki čovjek koji dolazi u susret s Isusom Kristom, on se susreće također i s Bogom Ocem koji svjedoči za svojega Sina. Sve to se dogodilo Ivanu Krstitelju na rijeci Jordanu dok je krštavao Isusa. A to se isto događa svakome čovjeku koji se u sakramentu sv. Krštenja susreće s Gospodinom Isusom koji u vodi i u Duhu Svetome svojemu preobražuje i obnavlja ljudske duše i ljudska srca.  Mi svi smo kršteni u vodi i u Duhu Svetome. Kupelj u vodi i u Duhu Svetome jest novo krštenje. To je Isusovo Krštenje, to je krštenje kojim Mesija, po riječima Ivana Krstitelja iz današnjeg svetog Evanđelja, krsti ljude Duhom Svetim. »Ja vas krstim vodom, kaže Ivan Krstitelj, a On će vas krstiti Duhom Svetim.« (Mk 1,9) Zato i svaki čovjek koji se okupa u kupelji toga Isusova novoga krštenja: tj. u kupelji vode i milosti Duha Svetoga, taj čovjek postaje dijete Božje, sin i kćer Božja, jer u tom času za svakoga krštenika Bog Otac kaže kao i za Isusa: »Ti si Sin moj. Ljubljeni! U tebi mi sva milina!« (Mk 1,11) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 42,1-4, 6-7 Dj 10,34-38 Mk 1,7-11 |
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina C)
|
KRŠTENJE GOSPODINOVO (GODINA C) »Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.« (Lk 3,22)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas Crkva katolička slavi blagdan Krštenja Gospodinova. Krštenje Isusovo je jedno veliko »Bogojavljenje«, tj. otkrivanje njegove misije spasenja na početku njegova javnog djelovanja. Ono što se formiralo u savjesti prve kršćanske zajednice razmišljajući o evanđeoskom prizoru Mudraca »koji dolaze iz dalekih zemalja da se poklone novorođenom kralju Židova« (usp. Mt 2,11) postaje jasno i javno na Krštenju Kristovu: On je zaista »Sin Božji« koji je postao čovjekom da bi nas spasio. Zato svoj govor u Kornelijevoj kući sv. Petar apostol počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran i da ne pravi razliku između Židova i pogana, kad je riječ o pozivu na spasenje u Kristu Isusu. Isusovo Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim koji označava mesijansko ustoličenje Kristovo, jer su se pomazivali svećenici, proroci i kraljevi na dan nastupa službe. Isusovo pomazanje Duhom Svetim prilikom krštenja znak je da je On bio od Boga predstavljen kao Mesija koji počinje svoje poslanje i da mu je taj isti Duh Božji davao snagu u njegovu spasonom djelovanju među ljudima. Tek nakon toga pomazanja mogao je Isus »proći zemljom čineći dobro i ozdravljati«. »Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom – njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.« (Dj 10,36-38) Zatim Petar iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja, te smrt, uskrsnuće i ukazanje odabranim svjedocima. Stoga krštenje koje je obavljao Ivan Krstitelj poprima u neku ruku spasiteljsko značenje od onoga dana kada se je Sin Božji krstio u rijeci Jordanu i postaje predznak našega krštenja. Također i prvo čitanje iz knjige proroka Izaije pomaže nam da bolje shvatimo otajstveno značenje Krštenja Gospodnjega. U tom Izaijinom proročanstvu je već unaprijed opisano spasiteljsko poslanje Mesije, koji na dan Krštenja prima od Gospodina Boga svoje ustoličenje i proglašenje pred cijelim svijetom. »Ovo govori Gospodin: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam svog Duha izlio: on će donijeti pravo narodima (...) Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“« (Iz 42,1-4, 6-7) U ovom je Sluzi Božjem Isus sam prepoznao svoju predsliku kad je ustvrdio da je došao služiti ljudima i život svoj dati »kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45). Isus je taj miljenik Božji poput Sluge Patnika koji ima biti Mesija što »ne lomi napuknutu trsku«, a to znači da ne nastupa kao vlastodržac i silnik koji gospodari nad drugima, nego kao Spasitelj poklanja punu pažnju svakoj osobi te pomaže ojađenima da se pridignu. Ta mesijanska služba Sluge Božjega imat će u isto vrijeme religiozni i socijalni karakter. »Pravo« koje će On hrabro i odlučno proglasiti i uspostaviti po svoj zemlji neće biti pravda u jurisdičkom smislu riječi već »istina« koja dolazi od Boga da oslobodi i spasi čovjeka. Zato će Mesija postati »svjetlost pucima«, jer će svim ljudima, uključujući i pogane, pokazati put spasenja. Spasenje koje Mesija donosi ljudima zahtjeva također i preobraženje ljudskih odnosa u društvu: zato će On »izvesti sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami«. To spasenje će donijeti duhovno i fizičko zdravlje bolesnicima kao znak radikalne obnove čovjeka: zato će Mesija »otvoriti oči slijepima«. Ali sve to će On učiniti u poniznosti i trpljenju bez ikakve buke i vike da bi izazvao radoznalost svijeta, nego će nastojati spasiti sve ono što se može spasiti i »trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti« (Iz 42,3). Sve to će od njega zahtijevati najveću osjetljivost, pažnju, požrtvovnost i darivanje za druge iako će ga sve to koštati života i mržnje od strane svih onih koji su se naučili gospodariti nad drugima i tlačiti druge. Današnje sv. Evanđelje po Luki govori nam upravo o tom mesijanskom poslanju »Sluge Patnika« Božjega o kojem govori prorok Izaija, iako naglašuje misterij veličine Božanstva Isusa Krista. Krštenje Isusovo ima baš tu svrhu da uzveliča i proslavi Mesiju – Slugu Patnika, iako u poniznosti. Kroz nekoliko tjedana od nastupa Ivana Krstitelja na Jordanu narod je sve više dolazio i pitao se da nije on Krist. Krstiteljev poziv na pokorničko krštenje i obraćenje radi skorog nastupa Spasiteljeva privukao je ljude spremne na obraćenje i otvorene Božjim zahvatima. »Zato im Ivan svima izjavi: „Ja vas istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem«. (Lk 3,15-16) Ivan proglašuje, dakle, jačim Onoga koji dolazi iza njega i koji će krstiti narod Božji Duhom Svetim i ognjem. A sve to znači da će Mesija izliti Duha Svetoga na vjernike da bi od njih učinio nove ljude i očistit će ih ognjem ljubavi Božje u vodama novog Krštenja u kojima će postati prava djeca Božja. Taj »jači« koga Ivan navješćuje je već tu i traži da se krsti tako da bi u svemu bio sličan nama ljudima i da nam pokaže put »pokore i poniznosti« koji čovjeka vodi u život. »Kad se krstio sav narod, krsti se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: „Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“« (Lk 3,21-22) Tako snagom Duha Svetoga koji je sišao na Isusa i ispunio ga, Krist započinje svoju misiju otkupljenja i spasenja ljudi od njihovih grijeha. Krštenje Gospodinovo je tek početak jednog dugog puta koji završava smrću na križu za »otkupljenje grijeha svih ljudi« (usp. Mt 26,28). Budući da je Krist spreman i život svoj dati za spasenje ljudi, zato Bog Otac i kaže za njega da mu je preljubljeni Sin u kojemu mu je sva milina. Na taj način nebeski Otac svoju ljubav preko Sina iskazuje svim ljudima kao djeci svojoj. Zato u Isusu Kristu se nalazi koncentrirana sva ljubav Očeva prema nama ljudima, jer što više Otac ljubi Sina tim više Sin ljubi nas kao svoju braću i sestre. Na koncu Krštenje Gospodinovo je predznak našega krštenja koje mora biti u »Duhu Svetome i u ognju«. A to znači da naše krštenje mora preobraziti naš život tako da Duh Sveti može djelovati u nama i učiniti i nas, kao i Krista, »Slugama Božjim« spremnim i život svoj darovati u ljubavi i službi za bližnjega. Na taj način naše krštenje bit će i naše posvećenje Bogu u ljubavi i službi braći ljudima. To je pravi smisao našega božanskog posinjenja što krštenje proizvodi u nama. U tome se sastoji i eshatološki događaj našega krštenja: konačno i neopozivo opredjeljenje za Božje kraljevstvo koje je Krist došao uspostaviti među ljudima u poniznosti i neoborivom snagom Duha Svetoga. Isus pomazan Duhom podsjeća nas na našu krsnu pomazanost i opečaćenost Duhom Svetim. Isus spreman na skromno mesijansko djelovanje potiče nas da i mi svoje kršćansko zvanje obavljamo vršenjem svagdanjih ljudskih i vjerničkih dužnosti. Kao što je Isusa Duh Sveti jačao u njegovu zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom životu. Od nas se traži samo da se molimo kao što se je i Isus molio i kako nas je naučio moliti i da putem pokore otvorimo dušu i srce djelovanju milosti Božje u nama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 42,1-4, 6-7 Ps 29 (28) Dj 10,34-38 Lk 3,15-16, 21-22 |
19.10.2010., utorak
PRIKAZANJE GOSPODINOVO - SVIJEĆNICA
|
Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Prije koncilske obnove Liturgije, Svijećnica se slavila kao Marijin blagdan. Taj se blagdan danas u obnovljenoj Liturgiji prvenstveno slavi kao blagdan Isusova prikazanja u Hramu. Kako vidimo u centru pažnje Bogoslužja nisu oni koji ga prikazuju, njegova majka Marija i Josip, nego Isus koji je bio prikazan. Cijelo je Bogoslužje u perspektivi njegove križevne žrtve kojom je svega sebe prikazao Ocu za spas svijeta. Dakako, Isusova Majka Marija je sjedinjena s njegovim prinosom u jednu žrtvu, kako to pretkazuje starac prorok Šimun.  Četrdeset dana nakon Isusova rođenja, njegova ga majka Marija, vjerna Mojsijevu zakonu, prikazuje Bogu u jeruzalemskom hramu. Tako Isus, Sin Božji, rođen u vječnosti od Oca, bio je prikazan u hramu od Djevice Majke Marije i proglašen od Duha Svetoga preko usta proroka Šimuna kao »slava Izraela« i »svjetlost svih naroda« jer sve to će se u njemu ispuniti kao na »trpećem Sluzi Božjem«. Prema tome prikazanje Isusovo u Hramu ne ulazi u pravom smislu riječi u tajne radosnoga, već žalosnog otajstva njegova života ovdje na zemlji. Istina je da Marija prikazuje svoga Sina Isusa Bogu sa radošću, ali to prikazanje je žrtveno prikazanje za spasenje čovječanstva. S ovim prvim žrtvenim prikazanjem Sina Bogu počinje također i misterij Marijinih trpljenja, skupa s mukom Isusovom, koja će doći do vrhunca pod križem umirućega Sina njezina. Stoga križ Kristov bit će taj mač boli što će probosti srce i dušu Marijinu. Svaki prvorođenac izraelskog naroda bio je vječni znak i svakidašnja uspomena njihova oslobođenja sa strane Božje od velikoga egipatskoga ropstva, jer su bili sačuvani od pomorstva od strane anđela srdžbe Božje koji je te noći poubijao sve prvorođence ljudi i stoke egipatskog naroda počevši od faraonove kuće. Zato su prvorođenci židovskog naroda bili posvećeni Bogu i njihovi roditelji su ih morali prikazivati u hramu kao žrtveni dar i otkupiti sa dvije grlice ili dva golubića, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem. Tako se učinili Marija i Josip sa Djetetom Isusom. Ali to Dijete Isus koji je prvorođenac Boga Oca i Marije Majke neće biti zapravo otkupljeno već će biti žrtvovano na oltaru križa da bi otkupio od ropstva Sotone i grijeha cijelo čovječanstvo. Stoga Marijin čin prikazanja Isusa Bogu Ocu u hramu, pretvara se u bogoslužni čin prikazanja Isusa u Euharistiji. To je zapravo žrtva Novoga Saveza između Boga i ljudi o kojoj nam govori već prorok Malahije u današnjem prvom čitanju. Nakon što je prorok Malahije ukorio svećenike Staroga Zavjeta zbog njihova licemjerstva i nesposobnosti da prinesu Bogu čistu i svetu žrtvu on nagovještava dolazak dana Gospodnjeg kad će sam Bog doći u svoj hram kao sudac i uspostaviti novo bogoslužje njemu ugodno i milo. Gospodin Bog kojega Malahija u proročkoj viziji gleda kako sam pohađa svoj hram jest Isus Krist. On je i Anđeo Saveza koji će obnoviti i usavršiti Savez sinajski. Zato njegova pojava izaziva veliko očišćenje i usavršenje »sinova Levijevih«, tj. svećeničkog roda i cijeloga naroda. Židovski je narod očekivao da će Mesija zaposjesti jeruzalemski hram. On će biti savršen svećenik, posve Bogu odan i prinosit će mu ugodnu žrtvu kojom će očistiti narod od njegova grijeha. Zato Gospodin koji dolazi označen je kao »Anđeo Saveza« jer On treba da obnovi Savez između Boga i njegova naroda čišćenjem srdaca koje čini da vjernici mogu prikazivati žrtvu Bogu ugodnu. To se dakle sve obistinilo u Isusu Kristu kako vidimo iz današnjeg sv. Evanđelja po Luki. Ovo Evanđelje prikazivanja je vrlo živo i svečano. Puno je nutarnje dramatike i dubokih poruka. Isus je prvorođenac Boga Oca i Djevice Majke Marije. Marija i Josip su ga kao prvorođenca svim srcem darovali Bogu, iako se ga obredno »otkupili«. I eto, dvoje staraca: Šimuna, koji »iščekivaše utjehu Izraelovu« i Ane, raspričane proročice koja, sva obuzeta radošću, »svima pripovijedaše o Djetetu«. Šimunov hvalospjev upravljen je Bogu, Gospodaru neba i zemlje, što je dočekao očekivanog Otkupitelja i spasitelja svijeta. To je proroštvo koje nam govori tko je Isus za Izrael, za sve ljude i za sve narode. On je »Spasenje Božje« i »Svjetlost na prosvjetljenje narodâ«. Starac Šimun se zaustavlja i kod Majke Isusove i upućuje Mariji proročanske riječi o njenom Sinu koje obuhvaćaju i njen osobni život. Taj Marijin Sin Isus, iako je došao da bude Spasitelj svijeta, bit će mnogima na propast. Oko njega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. On kao »svjetlost na prosvjetljenje« svijeta nužno obvezuje ljude da se odluče ili za njega ili protiv njega. U toj mučeničkoj sudbini svojega Sina sudjelovat će i Majka srca probodena. „Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, Majci njegovoj: »Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2,34) Sve to se potpuno ispunilo u Isusu Kristu, Sinu Božjem i Sinu Marijinu. Iako je očekivani Mesija trebao biti tajanstvena, veličanstvena i moćna ličnost, Bog nam ipak šalje Spasitelja kao maleno Dijete koje je nezaštićeno te postaje odbačenim, prezrenim i raspetim čovjekom. Ali On je svećenik Božji koji je u svemu postao sličan nama osim u grijehu i na se je uzeo sve naše slabosti, i grijehe cijeloga svijeta da bi nas oslobodio od ropstva grijeha i zla. I svojom smrću na križu On nas oslobađa od »ropstva smrti«, koja je izražaj glavne moći Sotone paklenog nad ljudima. I baš stoga Kristova velikosvećenička žrtva bila je nama spasonosna. I kao što je Isus Krist, Sin Božji i naš brat po ljudskoj naravi, preuzeo na se naše dugove pred Bogom Ocem, tako i mi jedni prema drugima budimo sućutni i bratski solidarni. Kao što je On, Jaganjac Božji, nosio teret grijeha svoje braće, tako i mi nosimo terete jedni drugih. Zato današnji blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu treba da nas uvijek iznova potiče da čiste duše, srca Bogu obraćena, prisustvujemo svakoj Misnoj žrtvi, tako da sami sebe Bogu za žrtvu prinosimo, sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom. I mi danas u Bogoslužju susrećemo Isusa, svjetlost svijeta. Učinimo to u duhu vjere koju primismo na krštenju. Onima koji tu vjeru ispovijedaju kroz sav svoj život, Gospodin obećava konačan susret sa sobom u svom Kraljevstvu. I ophod u kojem idemo noseći u ruci zapaljenu svijeću označuje hod Božjeg naroda u susret konačnom svjetlu koje će nam se očitovati u nebeskoj slavi. Zato srce naše, sve naše biće treba da bude širom otvoreno, kao i Marijino, da nas posvema zaposjedne Bog Otac i Pomazanik njegov, Isus Krist, naš Gospodin. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mal 3,1-4 Ps 24,7, 8, 9, 10 Heb 2,14-18 Lk 2,22-40 |
18.10.2010., ponedjeljak
TIJELOVO (Godina A)
|
BLAGDAN PRESVETOG TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina A) »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaka Euharistija je svečanost Tijela i Krvi Kristove. To je na osobit način Veliki Četvrtak, kada je Krist na Posljednjoj Večeri prvi put pretvorio kruh u svoje božansko tijelo i vino u svoju božansku krv i tako uspostavio presvetu Euharistiju. Stoga treba naglasiti da se u novoj pokoncilskoj liturgiji ovaj blagdan što danas slavimo ne zove samo Tijelovo, nego baš Svetkovina Tijela i Krvi Kristove.  Tako nas Knjiga Ponovljenog zakona podsjeća na velika Božja djela u povijesti Izraelova izlaska iz egipatskog ropstva. Bog je vodio izraelski narod po pustinji četrdeset godina s namjerom da ga ponizi, iskuša i dozna što mu je u srcu i da li će držati zapovijedi njegove ili neće. A onda nakon poniženja i gladi Bog ih je na putu u Obećanu zemlju čudesno hranio manom i tako je utažio njihovu glad. Gospodin Bog tvoj – reče Mojsije narodu: »Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Jahvinih.« (Pnz 8,3) Crkva često gleda u lutanju Izraelaca pustinjom život svih nas. Zato je najvažnije da nas Bog kroz sav život hrani nebeskim kruhom i da je konačna Svrha svih životnih iskušenja da na kraju budemo sretni u Bogu. A ne zaboravimo da nas uz nebeski kruh s neba prati isto tako i Božja riječ. I ako uživaoci pustinjske mane nisu znali što taj kruh s neba naviješta i predskazuje, isto tako u euharistijsko otajstvo ne možemo prodrijeti ni mi koji ga blagujemo kad god hoćemo. Sam je Isus s tom manom povezao svoje euharistijsko čudo. I mi smo narod Božji na proputovanju pustinjom svijeta i života. Da stignemo u Obećanu zemlju, u Nebo, potrebna nam je čudesna voda u sakramentu krštenja, a isto tako čudesna hrana i napitak u svetoj Euharistiji. Osim toga, Euharistija je također spomen najvećeg djela Božjega u povijesti spasenja: uspostave Novog Saveza u Isusovoj smrti na križu. Tu otkupiteljsku smrt simbolički naznačuje Tijelo i Krv Isusova pod rastavljenim znakovima kruha i vina. Zato danas svi mi slavimo i hvalimo Boga za dar njegove Riječi i njegove hrane kojima je iskazao neizmjernu ljubav i dobrotu svoju prema Crkvi i prema svakome od nas vjernika. Tom dvostrukom hranom Riječi i Kruha Bog zbrinjava svoju Crkvu koja je novi Sion i novi Jeruzalem. Mi smo sionski narod koji u novom Jeruzalem ima svoga Spasitelja i Boga otajstveno pokraj sebe i u sebi. Na taj način kroz pričest Tijela i Krvi Isusove postajemo sutijelo i sukrv Kristova. Kruh koji lomimo i jedemo, vino koje pijemo jest zajedništvo – kako kaže sv. Pavao apostol – tijela i krvi Kristove (usp. 1 Kor 10,16). To su znakovi našega jedinstva s Kristom Gospodinom i po njemu sa Svetom Trojicom, a onda i međusobno. Pričest ostvaruje naše sjedinjenje s Bogom i ljudima i tako ozakonjuje zakon ljubavi i pothranjuje ga. Kao što mnogo zrnja tvori jedan kruh i mnogo grožđica jednu čašu vina, tako smo i mi mnogi jedno Tijelo i Krv Kristova. Jedno s Kristom i među sobom. »Budući da je samo jedan kruh, jedno smo tijelo mi, mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.« (1 Kor 10,17) Tako kršćani kod euharistijskog sastanka blaguju kruh koji je Kristovo tijelo i piju vino iz posvećenog kaleža koje je Kristova krv. Sve nam to predstavlja Euharistiju u prvom redu kao žrtvu. A budući da je Kristova krvna žrtva namijenjena spasenju svih ljudi njezino nas blagovanje također sjedinjuje sa svom braćom koja s istog stola primaju istu hranu, Euharistija je efikasni »znak jedinstva« (Augustin). Zato bi nas svaka pričest trebala ne samo sjedinjivati s Kristovim tijelom pod prilikama kruha nego i s njegovim mističnim tijelom koje je Crkva. Krist koji je sa svojim apostolima blagovao Posljednju večeru s namjerom da kroz vjekove produži spasonosnu žrtvu križa i tako sama sebe, neokaljana Jaganjca, prikazao Ocu kao ugodan dar savršene hvale, sada hraneći tim časnim otajstvom posvećuje svoje vjernike da ljudski rod, koji obuhvaća jedna zemlja, prosvjetljuje jedna vjera i sjedinjuje ista ljubav. Isus je kruh živi koji je s neba sišao radi našega spasenja. On je dao svoje tijelo za život svijeta. U Euharistiji mi se pričešćujemo tim tijelom koje je zalog našeg uskrsnuća i našeg vječnog života. Euharistija je kao žrtva i kao hrana usmjerena prema blaženoj vječnosti, jer nam je samo tako, kao sveudiljna obnova i primjena Kristove krvne žrtve, zaista spasonosna. Stoga Isus u svojem Evanđelju toliko govori o vječnom životu za koji će nam On dati svoje tijelo i krv. »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.« (Iv 6,53-56) Sin Božji je došao na ovaj svijet da nam svima pribavi pravo na vječni život u Bogu za koji smo stvoreni, a koji smo grijehom izgubili. Isus nije želio samo da nam obeća taj vječni život i da nam ga omogući sa svoje strane, nego je htio da mi sami u sebi neprestano nosimo »zalog buduće slave«. A to je samo njegovo tijelo i krv, On sam stvarno i osobno. Tako Onoga u kojemu smo u sakramentu krštenja suukopani i suuskrsli svuda pronosimo s duhom i tijelom. Mi se zovemo i jesmo kršćani, odnosno pomazanici Božji i nosioci Krista Gospodina u duši, srcu i tijelu svojemu. To je život zajedništva s Kristom u kojemu žive Otac i Sin i Duh Sveti. Taj život je sada u nama nazočan i djelatan po milosti dok se ne razotkrije u svoj zbilji u vječnosti. »Kao što je mene poslao živi Otac – kaže Isus – i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je sišao s neba. On nije onakav kakav jedoše vaši očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek.« (Iv 6,57-58) Isus nam nije samo osigurao vječni život, nego nam ga je već ovdje dao u krštenju i neprestano ga podržava i sve više razvija Euharistijom. Kao da je otkupljenje, koje se na svakoga primjenjuje krštenjem, tražilo da neka božanska hrana u nama uzdržava darovani nam božanski život. Stoga Isus izričito tvrdi da bez pričesti njegovim tijelom i krvlju ne možemo imati pravoga, božanskoga života. A da nas uvjeri u veličinu svoga dara, naš život po Euharistiji uspoređuje s istim životom koji On ima od Oca. Po njoj se članovi Crkve kao živo kamenje ugrađuju u duhovni Hram te tvore sveto svećenstvo time što sami sebe prinose za duhovnu žrtvu Bogu ugodnu. Bog je rado prihvaća zbog samoga Isusa Krista koji je tom tijelu Crkve Glava. Zato po Euharistiji koja od Crkve stvara mistično tijelo Kristovo svi udovi te jedne ljubavi tvore nutarnje jedinstvo toga tijela u jednoj te istoj vjeri i nadi u vječni život u Bogu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 8,2-3, 14b-16a Ps 147 1 Kor 1,16-17 Iv 6,51-58 |
TIJELOVO (Godina B)
|
BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI ISUSOVE ŽRTVA NOVOGA SAVEZA (Godina B) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Isusove uspostavljen je prije svega da bi se zahvalili Gospodinu zato što se učinio našom hranom i našim pićem na Božanskom stolu Euharistije i što je tako htio ostati stvarno prisutan među nama u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Stoga svečanost Tijela i Krvi Kristove je sva jedan himan Presvetoj Euharistiji.   Čitanja sv. Pisma koja smo sada slušali pomoći će nam da otkrijemo u Riječi Božjoj navještenje, obećanje i jedinstvenu stvarnost velike tajne otajstva Euharistije koja je vrhunac i izvor čitavoga života Crkve. Nagovještenje je prisutno u krvi jaraca i telaca koja je zapečatila Stari Savez sklopljen između Boga i njegova naroda. »Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi”« (Izl 24,8) Krv, izraz života, označava da se tu radi o životnom Savezu; poškropljena po oltaru i narodu označava sjedinjenje između naroda i Boga. I ako narod ostane vjeran tome Savezu, on će živjeti životom svoga Boga. Sve je to, kako smo to lijepo čuli iz Poslanice Hebrejima, jedan znak i jedno obećanje koje je Krist u svojoj žrtvi na križu u potpunosti ostvario davši mu pravo značenje i pravu vrijednost. Veliki svećenik Staroga Zavjeta prinosio je obrednu žrtvu koja nije bila kadra očistiti ljude od grijeha. Krist na križu spašava sve ljude prinosom svoje krvi. »Doista, ako već poškropljena krv jaraca i junaca i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista koji po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome!« (Heb 9,13-14) Stoga žrtva Kristova je jedina, vrijedna i vječna. To je uskrsna žrtva oslobođenja, žrtva Saveza i sjedinjenja s Bogom, žrtva oproštenja grijeha i zahvale Bogu. Jedinstvena stvarnost ovog otajstva nagoviještena i obećana u znakovima starog Saveza nalazi se u samim riječima Sina Božjeg Isusa Krista u trenutku uspostavljanja Presvete Euharistije. »I dok su blagovali, on uze kruh, blagoslovi Boga pa razlomi, dade im i reče: „Uzmite, ovo je tijelo moje”. I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.”« (Mk 14,22-25) Isus Krist je počeo svoju žrtvu otkupljenja i spasenja baš za vrijeme gozbe Posljednje Večere zahvaljujući Bogu i uspostavljajući Presvetu Euharistiju. Otada Crkva neprestano prinosi tu žrtvu spominjući se jedincate Kristove žrtve kojom je On ljude priveo iz smrti u život. Stoga slavljenje Svete Euharistije ima svoju dugu povijest, dugu koliko povijest Crkve. Što je to, dakle, Euharistija, što danas svečano slavimo? Euharistija je iznad svega žrtva, žrtva spasenja i u isto vrijeme žrtva Novoga Saveza. Euharistija je »Sacrificium – žrtva«, odnosno »Offerta consacrata – posvećen dar«. Zaista, kruh i vino, prineseni na oltaru, popraćeni pobožnošću i žrtvom vjernika, konačno se posvećuju te postaju »veraciter, realiter et substantiabiter«, odnosno »uistinu, stvarno i bitstveno« Tijelo predano i Krv prolivena samoga Isusa Krista. Tako snagom svećeničkog posvećena (pretvorbe), tijelo i krv Kristova, pod prilikama kruha i vina, predstavljaju na sakramentalan, nekrvan način, krvnu žrtvu otkupljenja koju je Isus prikazao Ocu nebeskom za spasenje svijeta na Golgoti umirući na drvetu križa. Tako je Krist tom svojom žrtvom pomirio svijet s Bogom. Stoga Euharistija je jedan sveti i posvećujući čin jer u njoj je uvijek prisutan i djeluje Isus Krist »Svetac Božji« i »pomazanik Duha Svetoga« »posvećen od Oca« da bi mogao slobodno dati i uzeti svoj život kao »Vrhovni Svećenik Novoga Saveza«. U euharistijskoj žrtvi, Krist je »Onaj koji žrtvuje i koji se žrtvuje, onaj koji posvećuje i koji je posvećen«. Svećenik prikazuje tu presvetu žrtvu »in persona Christi - u osobi Krista«, odnosno u specifičnoj sakramentalnoj i deutifikaciji sa »Vrhovnim i Vječnim Svećenikom«, koji je glavni akter i subjekt ove svoje vlastite žrtve u kojoj ne može zaista biti ni od koga zamijenjen. Euharistija je zato glavni i središnji razlog uspostave Sakramenta svetog svećeničkog Reda kojega je Isusu uspostavio baš u trenutku uspostave Euharistije i skupa s njom. Zato s punim pravom možemo reći da Crkva čini Euharistiju, a Euharistija gradi Crkvu. »Crkva je utemeljena kao nova zajednica naroda Božjega u apostolskoj zajednici one Dvanaestorice koji su, za vrijeme Posljednje Večere, postali sudionici tijela i krvi Gospodinove pod prilikama kruha i vina« (Ivan Pavao II.) Od onog trenutka pa sve do svršetka svijeta, Crkva se gradi u istom sjedinjenju sa Sinom Božjim. U svetoj Pričesti, dakle, primamo istoga Isusa Krista i naše sjedinjenje s njime ini da u njemu budemo sjedinjeni i sa njegovim mističnim tijelom što je Crkva. Samo na taj način i s takvom vjerom i duševnim raspoloženjem gradi se Crkva koja u Euharistiji nalazi se doista svoj izvor i svoj vrhunac. Euharistija je zato znak jedinstva i saveza ljubavi. Ona je sakrament ljubavi i to neizrecive ljubavi koja sadrži u sebi sve ono što je Bog za nas učinio i što neprestano za nas čini. Zapovijedi ljubavi Kristove prema Bogu o bližnjemu nalaze svoj izvor baš u ovome Sakramentu ljubavi. Euharistija označuje tu ljubav, podsjeća nas na nju, čini je prisutnom i u isto vrijeme je ostvaruje. Pravo značenje tajne otajstva Presvete Euharistije nas potiče na aktivnu ljubav prema Bogu u bližnjemu, na ljubav prema svakome čovjeku. Euharistija nas odgaja u ovoj ljubavi na najdublji način pokazujući nam koliku vrijednost ima u očima Božjim svaki čovjek, naš brat i sestra, kada Krist sama sebe daruje na jednak način svakome pod prilikama kruha i vina. Euharistija je izvor života, život sami koji nam se daruje kao hana i piće pod prilikama kruha i vina. Bog koji je ljubav i život, prisutan u ovom Sakramentu ljubavi i života, daruje nam se kao hrana i piće da bi i mi mogli živjeti njegovim Božanskim životom. Tako i mi sjedinjeni s Kristom u Euharistiji, »iako smo mnogi, ipak sačinjavamo jedno tijelo« Crkvu Kristovu. Prikazivati Euharistiju, sudjelovati u Euharistiji, klanjati se Euharistiji: evo pravog i potpunog značenja otajstva (Blagdana) »Tijela i Krvi Kristove« kao čin javnog Bogoslužja Isus Kristu prisutnom u Euharistiji, koji sjedinjuje vjernike oko svoga oltara i međusobno. To Bogoslužje je upravljeno Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Taj kult upravljen Presvetome Trojstvu mora također moliti i prožimati čitav naš život. Taj kult (Bogoštovlje) mora biti naš odgovor ljubavi koja želi zadovoljiti žrtvovanoj ljubavi Božjoj u Isusovoj smrti na križu: tj. naša Euharistija, naše zahvaljivanje i slavljenje Krista, Sina Božjega koji nas je otkupio svojom smrću i učinio dionicima besmrtnoga života svojim uskrsnućem od mrtvih. Amen! Hvaljen Isus ii Marija! Čitanja: Izl 24,3-8 Ps 116 (115) Heb 9,11-15 Mk 14,12-16, 22-26 |
BEZGREŠNO SRCE MARIJINO
|
BEZGREŠNO SRCE MARIJINO Bezgrešno Srce Blažene Djevice Marije boravište je Riječi Božje i svetište Duha Svetoga »A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u Srcu svome.« (Lk 2,19)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nekima se čini da se »srce«, kao previše nježan izraz u liturgiji mnogo ne spominje. No nije tako niti može biti, jer liturgija slavi ono što joj pruža Biblija, a malo se koja riječ u njoj spominje toliko puta kao baš »srce«. U Bibliji nije samo govor o Srcu Isusovu nego i o Srcu Marijinu. Dok nam sam Krist stavlja za uzor svoje krotko i ponizno Srce (usp. Mt 11,29), Crkva nam više puta napominje, opet nama za primjer, kako je Marija sve događaje o Isusovu rođenju i djetinjstvu pohranjivala i prebirala u svojem srcu” (usp. Lk 2,19. 51) (M. Kirigin, Marija, lipanj 1989., str. 206 br. 6/1989). Marijino je srce i neprestano veličalo Boga za sve ono što je izveo u njoj i po njoj, poniznoj Službenici Gospodnjoj za svoj narod. »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo.« (Lk 1,45-49). Stoga je posve opravdano da uz Presveto Srce Isusovo štujemo i Bezgrešno Srce Marijino. Marija je uvijek razmišljala o Božjoj riječi i ta Riječ je u njoj tijelom postala, utjelovljeni Bog, Druga Božanska Osoba, pravi Bog i pravi Čovjek. Zato s pravom Crkva Mariju naziva »Svetištem Duha Svetoga«. »Duh Sveti sići će na te - odgovori joj anđeo - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se Dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,35) Sve je u Mariji izveo Gospodin Bog naš! Zato je Marijino Srce bilo čisto i poučljivo. Stoga molimo se da po njezinu primjeru i nama Bog dadne čisto srce da bi mogli kao i Marija vršiti njegove zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Onoliko je te ljubavi u nama koliko smo osjetljivi za tuđe potrebe, koliko ih znamo uočiti i onda stvarno pomoći bližnjemu u nevolji. Poput marije u Elizabetinoj kući i na svadbi u Kani. Nasljedujmo Mariju u svemu, a iznad svega u vjernosti prema Bogu, što se najsigurnije očituje u vršenju Božjih zapovijedih i preuzetih obveza. Marija je »Djevica vjerna« time što je kao nitko drugi bila slična svome Sinu, Isusu Kristu. A On je došao na svijet vršiti ne svoju ljudsku volju, nego volju svoga Oca nebeskoga. Marija je imala srce mudro, jer je u njemu čuvala spomen riječi i stvari što pripadaju otajstvu spasenja; srce novo (Ez 18,31; 36,26), obdareno novim milostima koje je Krist zaslužio; srce blago, koje nas nuka poput Kristova Srca (Mt 11,29); srce čisto, koje je sposobno gledati Boga; srce jako u prihvaćanju Božje volje; srce budno, jer dok je Krist počivao u grobu, ono je poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama (usp. Pj 5,2), bdjelo i iščekivalo Kristovo uskrsnuće. Prema tome mi kršćani podižemo svoje oči prema Mariji, ženi koja je na jedinstven način pridružena djelu izmirenja čovječanstva s Bogom. Po naumu Očevu, Krist je to djelo otkupljenja svijeta imao izvršiti svojom žrtvom na križu. To je čas objave Božje ljubavi, to je čas Novoga Saveza sklopljena u krvi Sina Božjega, krvi koja se sva istočila da bi se čovjek napunio Bogom. Ali tome Sinu Božjem bila je pridružena i jedna žena: Bezgrešna Djevica Marija. Tako se Ona izdiže pred našim očima kao najuzvišeniji i najsavršenijji sudjelovatelj u djelu spasenja. Bog vodi svoje izabranike kroz križeve i patnje, kroz suze i boli. To je put križa kojim prolazi i sam njegov Sin Isus Krist. Taj put slijedila je i Marija s Isusom, od siromaštva Betlehema, kroz tegobe i osporavanje života, do Kalvarije. Izvještaj o padu u grijeh naših praroditelja Adama i Eve ukazuje na sudjelovanje žene u tom zlu. No, ono ukazuje i na Božju nakanu da ženu uzme kao saveznicu u borbi protiv grijeha i svih njegovih posljedica. Ta se Božja nakana osobito očitovala u zgodi Navještenja, gdje Bog nudi Djevici iz Nazareta najuzvišenije materinstvo, očekujući njezin prihvat da Spasitelj dođe na svijet. »Otac milosrđa htio je da se utjelovljenje dogodi tako da predodređena Majka izrazi svoj pristanak i da tako žena, koja je sudjelovala u prvoj smrti, sudjeluje i u novom životu.« (LG 56) Mlada je Djevojka iz Nazareta bila pozvana da u ime svega čovječanstva Bogu odgovori očekivani „Da”! Tako je postala povlaštena suradnica Božja u Novom Savezu. »Tako je Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ postala Isusova majka. Prihvaćajući svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom Božju spasiteljsku volju, ona se kao Gospodinova službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina te je po milosti svemogućega Boga pod njim i s njim poslužila i služi otajstvu otkupljenja.« (LG 56) Marija je poučena prvi put za vrijeme Isusova prikazanja u Hramu kojim će to putem poći Isus. Bit će to teški i gorki put Križa. Riječi proroka Šimuna naznačile su Mariji bolnu sudbinu njezina Sina i veliku dramu u kojoj će ona sudjelovati svim svojim srcem. To usmjerenje prema otkupiteljskoj žrtvi određuje sav Marijin majčinski život. Pošto se jednom Bogu darovala svojim »Da!« na dan Navještenja, sada u toj istoj ljubavi ide do kraja svoga sebedarja u djelu spasenja. Za vrijeme Isusova javnoga života ona je sve više uviđala kako je zbiljsko bilo proroštvo o suprotivštinama na koje će on naići. No najživlje je pod križem osjetila što li su značile one Šimunove riječi: »I tebi će samoj mač boli probosti srce« (usp. Lk 2,35). Isus na križu živi svoj »čas«. To je čas njegova Božanskog otkrivenja i poslanja. To je vrhunski trenutak njegova mesijanskog poslanja: ostvarenje spasenja svemu čovječanstvu. U ovom svečanom trenutku, sa svoga prijestolja križa i otkupljenja, Isus daje svoju Majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu. Tako Marija postaje prava Majka otkupljena čovječanstva. »Okolnosti u kojima je Otkupitelj proglasio to Marijino sveopće majčinstvo pokazuje koju je važnost on sam tome pridavao. U samom trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj majci uputio ove temeljne riječi: „Ženo, evo ti sina!” A učeniku: „Sine, evo ti majke!” (Iv 19,26-27). Evanđelist napominje da je nakon tih riječi osjećao da je sve završeno. Bio je to posljednji i vrhunski dar što je kao plod svoje žrtve - čovječanstvu darovao svoju majku. To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. Moleći od svoje majke da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. On kao Spasitelj svega čovječanstva proširuje do najvećih mogućnosti i majčinstvo svoje majke. Zato odabire Ivana da bude znak svih njegovih učenika koje ljubi. Tim činom izražava kako je to što nam je darovao svoju majku znak njegove posebne ljubavi kojom sebi prigrljuje sve svoje učenike, to jest sve kršćane i sve ljude.« (Ivan Pavao II., 11. svibnja 1983) Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Sin Božji preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Jednako i Marija. Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Ako ljubimo Krista i Mariju uklonimo sebičnost iz svojega srca, izvor čovjekovih patnja, i ostvarimo zapovijedi Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjemu.  Svijet i Crkva danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama, bratoubilačkim ratovima na cijeloj kugli zemaljskoj. Svugdje se traži mir i ljubav da možemo živjeti u zajedništvu s Bogom i ljudima. Isus nam ukazuje na Mariju, jer je ona naša majka. »Povjeriti svijet bezgrešnom Srcu Marijinu znači: po zagovoru Majke pristupiti k samom Izvoru onoga života što je provreo na Golgoti. Taj Izvor bez prekida ključa otkupljenjem i milošću. U njemu se neprekidno obnavlja naknada za grijehe svijeta. To je trajan Izvor novoga života i svetosti. (...) Majka Kristova poziva nas da se sjedinimo s Crkvom Božjom koja živi tu posvetu svijeta, taj sebedarni prinos po kojemu se svijet, čovječanstvo, svi narodi i svaki čovjek posvećuje i žrtvuje vječnome Ocu u snazi Kristova otkupljenja.« (Ivan Pavao II., Fatima - 13. Svibnja 1982.) Svi smo mi prikazani Ocu u probodenom Srcu Isusa Otkupitelja na drvetu križa i u Srcu njegove i naše majke Marije ranjenom mačem boli podno križa. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 3,9-15.20 (str. 113) Ps - Lk 1,46-5 (str. 128) Otk 11,19a; 12,1-6a. 10ab (str. 122) Lk 2,44-55 (str. 31) Iv 19,25-27 (str. 140) |
TIJELOVO (Godina B 2)
|
BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE EUHARISTIJA: NOVI I VJEČNI SAVEZ LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA (Godina B)  »Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali Bogu, razlomi ga pa im ga dade govoreći: „Uzmite, ovo je tijelo moje.” Zatim uze kalež te zahvali pa im ga dade. I svi su pili iz njega. I reče im: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve.« (Mk 14,22-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveto Pismo vrlo često govori o savezu. Bog je mnogo puta ljudima ponudio savez i učinio s njima ugovor. Dosta je se sjetiti Noe, Abrahama i Mojsija. Savez (Berith) ključna je riječ Biblije i označuje vez Boga i Božjeg naroda. Kao Božji stvar svaki čovjek ima neka prava i neke dužnosti s obzirom na Onoga koji ga je stvorio, koji mu je odredio stanovitu ulogu na zemlji i koji će od njega tražiti da mu položi račun za svoj život i djela. Međutim kada se govori o savezu, ne misli se na taj pojedinačan i prešutan ugovor između Boga i svakoga čovjeka napose, nego se tu radi o sasvim posebnom i vrlo svečanom saveznom ugovoru između Boga i velike skupine ljudi. Tako Noa zastupa pred Bogom sve svoje potomstvo, odnosno čitav ljudski rod poslije potopa; dok Abraham i Mojsije predstavljaju cijeli izabrani narod. Dakle, s Božje strane ponuđeni savez ljudima znači novi dokaz njegove ljubavi kojom hoće uvjeriti svoj narod da može uvijek računati na svaku njegovu pomoć i da mu se Bog nikad neće iznevjeriti niti će ga razočarati. Bog sâm se udostojao, po sluzi svojemu Mojsiju, ući u Savez s Izraelom, odabranim narodom. Tako nakon dugih priprava, među koje spada i Sinajski Dekalog, Mojsije po uputama Božjim vrši obred sklapanja Saveza, uz najsvečaniju žrtvu saveznicu. U tom činu presudnu ulogu ima krv obrednih životinja, jer je Savez između Boga i njegova naroda sklopljen unutar liturgijske žrtve. Krv žrtava, počelo života, postaje znak zajedništva naroda i Boga. »Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: „Sve što je Jahve (Gospodin) rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Jahve sada s vama uspostavlja na temelju svih ovih riječi.”« (Izl 24,6-8) To što je tada učinio Mojsije, Hebreji su u svojoj liturgiji uvijek činili na Dan Pomirenja. Tada je nastupao veliki svećenik da prinese žrtvu okajnicu za oprostno pomirenje između Boga i Božjega naroda. Uzeo je krvi od zaklanih obrednih životinja i njome oškropio Svetinju nad svetinjama i nakon toga cijeli okupljeni narod. To škropljenje krvi Svetinje nad svetinjama koje predstavlja Boga i narod označavalo je obnovu i potvrdu Saveza. Sve to je bila predslika daleko veće zbilje: Kristove žrtve i prolijevanja krvi na križu. Veliki svećenik Staroga Zavjeta prinosio je obrednu žrtvu pomirenja koja ipak nije bila kadra očistiti ljude od grijeha, dok Krist na križu spašava sve ljude prinosom svoje krvi. »Doista, ako već krv jaraca i bikova i pepeo od junica, čime se škrope okaljani, posvećuju tako da se dobiva tjelesna čistoća, koliko će više krv Krista koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez mene – očistiti našu savjest od mrtvih djela da služimo živomu Bogu!« (Heb 9,13-14) Krist je kao Posrednik Novoga Saveza s Bogom ušao u Svetinju, to jest Uzašašćem je došao do samoga Boga Oca. Ušao je ne više u krvi životinja nego u svojoj vlastitoj krvi: Žrtva je bio On sam, a njegova krv postade istinska krv Saveza i vječnoga pomirenja s Bogom. Time je ujedno uspostavio novo bogoslužje da bi ljudi mogli Boga odsada slaviti, kao što ga je Krist proslavio samim sobom, prinoseći Bogu za žrtvu sebe same sa svime što imaju i jesu. Ono što je Krist učinio na Posljednjoj Večeri i što se odmah iza toga s njim samim zbilo na križu, to se sada ponavlja u svakoj žrtvi svete Mise. Isus za vrijeme te vazmene večere, uoči svoje muke i smrti na križu, ustanovio je Euharistiju. Otada Crkva neprestano prinosi tu žrtvu spominjući se jedincate Kristove žrtve kojom je On ljude priveo iz smrti u život. »I dok se blagovali, uze Isus kruh, zahvali Bogu, razlomi ga pa im ga dade govoreći: „Uzmite, ovo je tijelo moje.” Zatim uze kalež te zahvali pa im ga dade. I svi su pili iz njega. I reče im: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve.”« (Mk 14,22-24) Gospodin i danas s nama želi svetkovati svoju Pashu, svoj prijelaz iz smrti u život. Stoga cilj ove svete gozbe je da postanemo i mi sutijelo i sukrv s Kristom. Time se najtješnje povezujemo i među sobom. Zato slaveći blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, mi želimo pred svim ljudima javno iskazati svoje poštovanje Kristu, tajanstveno ali zbiljski među nama nazočnomu u Euharistiji. Crkva je dakle od početka razumjela da se obnavljanjem tog Isusova čina sa Svete Večere na najtješnji način povezuje sa svojim božanskim Utemeljiteljem i Zaručnikom. Stoga Euharistija je vrhunac ka kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. »Iz Euharistije kao iz izvora izlijeva se na nas milost te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu prema čemu se kao prema svojoj svrsi stječu sva druga djela Crkve.« (SC 10) Zato obnavljanje Saveza između Gospodina i ljudi u Euharistiji privlači i podiže vjernike u neodoljivoj ljubavi Kristovoj. To je ujedno i razlog da se svi koji su vjerom i krštenjem postali djeca Božja sastaju zajedno, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju kod žrtve i blaguju Gospodnju večeru. Stoga Crkva potiče vjernike da nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti i moli ih da životom vrše što su vjerom prihvatili. A Isusova je želja da se njegovi učenici radi njega i u njemu sastaju, da budu zajedno, da se mole, da se sjećaju njegovih riječi, da si uzajamno iskazuju djela ljubavi, da se pričesno s njim sjedinjuju i da se tako sjedinjeni s Kristom i među sobom opet razilaze u svijet, te i druge ljude ozračuju Božjom ljubavlju i prisutnošću. Na taj se način združuju otkupiteljski i eshatološki smisao Euharistije kao žrtve i kao hrane djeci Božjoj za život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 24,3-8 Ps 116 (115) Heb 9,11-15 Mk 14,12-16, 22-26 |
TIJELOVO (Godina C)
|
BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina C) »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. (...) Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen.« (1 Kor 11,23)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove nastala je u vrijeme kada je slavljenje Euharistije bilo u velikoj krizi. Najprije se počela slaviti u biskupiji Liege god 1246., a zatim ju je 1264. papa Urban IV. proširio na cijelu latinsku Crkvu. Nakon toga Euharistija se počela nositi u procesiji, a od 14. stoljeća te procesije su bivale sve svečanije. Te tijelovske procesije imaju naročito pastoralno značenje za život župe ili mjesta pa je zato veoma korisno zadržati ih gdje to dopuštaju prilike. Tim i sličnim procesijama »kršćanski narod javno svjedoči svoju vjeru i pobožnost prema presvetom sakramentu« (Obrednik: Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, br. 101; usp. br. 102). Stoga ovoj svetkovini je danas središte euharistijsko slavlje gdje procesija vodi na proslavu Euharistije. Tu dolazi do izražaja Euharistija kao dar što ga Isus ostavlja svojoj Crkvi. U njoj promatramo samoga Gospodina koji toliko ljubi svoje da im se dariva za hranu i piće spasenja. Zato na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo Euharistiju kao sakrament kojom se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi. Tako je kršćanska predaja oduvijek smatrala da je Melkisedek »kralj šelemski« i »svećenik Boga Svevišnjega« (Post 14,18) po darovima »kruha i vina« što iznese kad iziđe pred Abrahama, slika Krista svećenika koji nam je pod prilikama kruha i vina ostavio spomen svoje žrtve i gozbe. Povijesno se vjerojatno radilo o savezničkoj gozbi Abrahama kao došljaka i Melkisedeka kao domaćeg šeika. Melkisedek kao svećenik blagoslivlje Abrahama zbog pobjede nad poganskim vladarima te izriče »blagoslov« i Abrahamovu Bogu koji je svoj plan s Abrahamom proveo pomogavši mu da pobijedi moćnije neprijatelje. »Blagoslovi Abrahama govoreći: „Blagoslovljen Abraham od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!”« (Post 14,19-20) Nekima su Melkisedekov kruh i vino bili samo prijateljska okrepa Abrahama i njegovih ljudi. Ali to ništa ne smeta da nama ta gozba, združena sa zahvalom Bogu Svevišnjemu za pobjedu i s blagoslovom Abrahama, predskazuje našu zahvalnu gozbu Euharistije. A ako je Melkisedek time htio udobrovoljiti Abrahama i njegove ljude, također i to nas može podsjećati da se pod našim posvećenim kruhom i vinom skriva Kristova žrtva koja je otajstveno pomirila svijet s Ocem i koja ga neprestano udobrovoljuje. Radi toga nam Euharistija ponazočuje Isusa u činu njegova prijelaza k Ocu i omogućuje postupno oslobođenje svih ljudi i daje nam hranu koja jača novi život što ga je Krist donio svijetu. Za naše sudjelovanje u Euharistiji potrebna je naše spremnost da se ujedinimo s Kristom u činu njegove žrtve, da ispunjamo njegovu osloboditeljsku riječ i sami budemo drugima dar koji donosi spasenje. Zato »Ovo je tijelo moje – za vas.... Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.... Ovo činite meni na spomen.« (1 Kor 11,24-25) znači da bez svete gozbe i žrtve nema zajednice krštenika u jednom mjestu. A Crkva su svi oni koji se u različitim župama sabiru na slavljenje Euharistije pod vodstvom zaređenih Svećenika. Pashom su Židovi slavili slobodu darovanu nekoć ocima u Egiptu, ali tako da svaka nova generacija živi od te darovane slobode. Budući da je Uskrs kršćanska Pasha, a Euharistija kršćanska pashalna gozba, »spomen« ovdje znači trajnu prisutnost Krista raspetog i uskrslog u svetoj žrtvi i gozbi novozavjetnog naroda Božjega. Euharistijsko je slavlje, dakle, kojemu je na čelu svećenik, središte zajednice vjernika. Zato prezbiteri upućuju vjernike da božansku žrtvu u Misi prikažu Bogu Ocu i da s tom žrtvom prinesu svoj život. Euharistijsko se otajstvo kroz stoljeća svetkovalo na razne načine i uz raznovrsne obrede. Neka su vremena više isticala žrtvu, druga blagovanje, treća štovanje. Sve to ima svoje opravdanje, pa i euharistijske procesije ako su sveto, radosno i složno hodanje s Gospodinom. Zato treba podržavati sva tri vida euharistijskog otajstva te Misom, pričešću i klanjanjem na svakom mjestu i u svakom naraštaju »navješćivati smrt Gospodnju dok on ne dođe« (usp. 1 Kor 11,26). Shvaćanje Euharistije obogaćuje i evanđeoski izvještaj sv. Luke o Isusovu čudu umnažanja kruhova i riba kojima je nahranio mnoštvo u samotnom kraju. Značajno je da Evanđelje počinje kako je Isus narodu govorio o kraljevstvu Božjem i kako je ozdravljao sve koji su trebali ozdravljenja. Krist ljude oslobađa svojom Riječi te ih poziva u ime svoga Oca k svome stolu kako bi rasla njihova vjera, neophodna hrana za život vječni. Prije euharistijskog blagovanja potrebna je pouka: stol riječi Božje sprema vjernik za stol Božje hrane. A tko je na duši ranjen grijehom i bolestan, Gospodin će mu po sakramentu pokore pružiti zdravlje i sposobnost da blaguje kruh života. Zato čudo umnažanja kruhova slika je euharistijske gozbe kojom se sabire, očituje i hrani novozavjetni narod Božji. Nakon što su apostoli postavili po skupinama sve ono mnoštvo naroda, Isus »uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jedoše i svi se nasitiše. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košarica. A bijaše oko pet tisuća muškaraca.« (Lk 9,16-17, 14) Kad Isus blagoslivlja i dijeli hranu, dostatno je ne samo za sve nazočne, nego preostaje i za one koji nisu mogli doći kao i za one koji se krsnom vjerom još trebaju pridružiti njegovoj zajednici. Isus tu blagoslivljenu i čudom umnoženu hranu daje učenicima, a oni poslužuju narod. Dakle, na apostole za sva vremena pada istinska briga za istinsko hranjenje Božjega naroda! A Isus sam ih učvršćuje u toj odgovornosti. Apostoli i njihovi nasljednici u predstojničkoj službi u ime Isusovo poslužuju sabranu zajednicu Kristovom riječju i posrednim kruhom. Bez zaređenih služitelja zajednica krštenih vjernika ne može slaviti Euharistiju koja je izvor i vrhunac cijelog života Crkve u prostoru i vremenu. Čitav euharistijski kult Crkve, njena žrtva, pričest, satovi adoracije, blagoslovi, procesije, izvor su i životna objava samoga Isusa Krista koji je u Euharistiji osobno prisutan. On je doduše pod prilikama kruha i vina naoko tih i slab, ali je stvarno živ u najvišem stupnju, On radi i djeluje oko našeg spasenja. Iz te nečujne, skrovite prisutnosti Isus prodire u srca, osvaja duše, formira misli, ulijeva dobre nakane i velike odluke za vidljiva djela, ispovijest vjere, očitovanje ljubavi, djelovanje koje će formirati život i dati oblik svijetu. Euharistija je dakle izvor snage i života koji se bez mjere i vječno izlijeva u duše, a iz njih u Crkvu, u vanjski svijet. To Euharistija postaje svakome koji hoće da mu to bude, koji je traži i od nje živi. A tko od Euharistije živi, on će kao i Isus postati izvor života i spasenja za sve druge ljude. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 14,18-20 Ps 110 (109), 1-4 1 Kor 11,23-26 Lk 9,11b-17 |
17.10.2010., nedjelja
POSVETA CRKVE PRESVETOG TROJSTVA
|
POSVETA CRKVE PRESVETOG TROJSTVA CRKVA – ŽIVA ZAJEDNICA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaka posvećena crkva, osobito katedrala i župna crkva slavi svoje posvetilo (dan posvećenja). Kad god slavimo posvećenje crkve kao zgrade trebamo produbljivati svijest o Crkvi kao zajednici Kristovih vjernika. Zgrade se zovu crkvama po nama, po Crkvi, po živim ljudima koji se u tim zgradama skupljaju da se Bogu klanjaju i da se mole. Stoga što smo mi sami više Crkva, to jest što intenzivnije i založenije živimo svoje zajedništvo vjere i ljubavi, to naše crkve – zgrade imaju više značenja i smisla. One nisu muzeji prošlosti, nego sabiralište živoga naroda Božjega na zajedničko slavljenje Boga i navještanje i ostvarivanje spasenja za ljude svojega vremena.  Premda je Bog posvuda, On sam je sazdao psihologiju religioznog čovjeka kojoj odgovara da čovjek svoju pobožnost veže uz sveta mjesta. Svako je tako mjesto prije svega izraz vjere u Božje postojanje te onda mjesto vjeroispovijesti. Tako današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Kraljevima donosi nam jedan izvadak iz oduže molitve kralja Salomona pred Žrtvenikom Gospodnjim, u nazočnosti svega naroda Izraelova, nakon posvete divnoga Hrama u Jeruzalemu što ga je podigao u čast Jahvi. »Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Gospodine, Bože moj, te usliši vapaj i molitvu što je tvoj sluga tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć bud otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: „Tu će biti moje Ime.” Usliši molitvu koju će sluga tvoj izmoliti na ovome mjestu. I usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskog koju bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti.« (1 Kr 8,28-30) Bog naš jest Bog Saveza. Na svetom mjestu mi obnavljamo svoj Savez s Bogom i produbljujemo svoje međusobno savezništvo zasnovano na istoj vjeri u zajedničkog Boga Oca i našega Gospodina Isusa Krista. Zato crkva – zgrada je Simbol Crkve – žive zajednice vjernika. Isus Krist je, kako kaže sv. Petar apostol u svojoj Prvoj poslanici, kamen temeljac te zajednice. A mi vjernici smo živo kamenje koje se »ugrađuje u duhovni Dom za sveto svećenstvo, da prinosimo žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu« (usp. 1 Pt 2,5). Mi smo rod izabrani, to jest novi Izrael. Svi krštenici snagom svetog krštenja sudjeluju u Kristovu svećeništvu i zajedno s njime, naročito kroz sakrament svete euharistije, prinose nebeskom Ocu sami sebe sa svim što jesu, rade i trpe. To je nova stvarnost djece Božje kojoj mora odgovarati novo Bogoslužje koje se sastoji u osobnom i životnom odnosu s Bogom. Takvo je Bogoštovlje u Duhu i Istini jer mu je nadahnitelj i začetnik sam Duh Božji, Duh Sveti. »Bog je duh, i koji se njemu klanjanju, u duhu i istini treba da mu se klanjaju« (Iv 4,24), kaže Isus Samarijanki. A to znači da se autentično štovanje Boga Oca, događa u ozračju Krista – Istine po snazi ljubavi Duha Svetoga. Prema tome mi kršćani se klanjamo Bogu Ocu, u Duhu i Istini kada produbljujemo i u život sprovodimo Kristovu objavu o našim uzajamnim suodnosima s Presvetom Trojicom i sa svim ljudima. I evo »dolazi čas – sada je! – kada će se istiniti klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve upravo klanjaoce traži Otac« (Iv 4,23), govori Gospodin. A to čini Crkva: živa zajednica Kristovih vjernika. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 8,22-23, 27-30 Ps 122 (121) 1 Pt 2,4-9 Iv 4,19-24 |
16.10.2010., subota
PEPELNICA
|
PEPELNICA DAN POSTA I NEMRSA »I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je tu, u tajnosti. I otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,16-18) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas započinje korizma. Za vrijeme Mise, (ili ako nema euharistijskog slavlja), poslije službe riječi, obavlja se obred blagoslova pepela i pepeljenja. Dok nam svećenik stavlja pepeo na čelo, kaže: »Obrati se i vjeruj Evanđelju!«, ili »Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah u vraćaš!«  Pepeo podsjeća čovjeka koji vjeruje u uskrsnuće tijela i u život vječni da ne smije prionuti uz dobra ovoga svijeta, uz novac i vlast, kao da bi ta dobra mogla dati smisao ljudskome životu. Posipanje pepelom ujedno označuje poziv čovjeku na obraćenje Bogu. Nikad dovoljno ne otkrivamo Boga Isusa Krista i nikad dovoljno ne prianjamo uza nj, s kojim smo vjerom povezani. Istina, kršteni smo, no uvijek trebamo tražiti Boga i neprestano svoj život usklađivati s Evanđeljem. Naš je svakidašnji život ispunjen mnogim malim i velikim nevjernostima. Često znademo biti nedosljedni zahtjevima Evanđelja. Korizma je vrijeme obraćenja, molitve, posta i duhovnog napora u djelima milosrđa i ljubavi. Na to nas danas poziva i prorok Joel. On nam govori, ma kako bili veliki naši prijestupi i naša izdajstva, da imamo pouzdanja u milosrđe i dobrotu Boga našega. »Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom!« (Jl 2,12-1) Bogu nije bio dovoljan samo službeni kult u hramu pa preko proroka traži obraćenje srca svojega naroda. Ako se narod zaista svim srcem vrati Bogu, onda će to pokazati postom i plačem za grijehe. Stari su istočnjaci običavali u znak žalosti razdrijeti haljine, a Bog traži da to učine sa svojim srcem. Zatim prorok ističe da se, zapravo, nije teško vratiti Bogu jer je On sama nježnost, milosrđe i dobrota. Bog se nikada ne ljuti na griješnika. Nježan kakav jest, On se nad zlom ražali i nad griješnikom se sažali. Stoga brzo oprosti i mjesto kazne ostavlja za sobom blagoslov i mir u čovjekovoj duši i srcu. Stoga nas Crkva uči da u odgovoru na tu ljubav Božju priznamo svoju griješnost. Tada ćemo se očistiti od grijeha, oprat ćemo se od svake ljage i Bog će nam dati novo, čisto srce i postojanost u dobru. Vratit će nam radost spasenja i učvrstiti nas duhom spremnim za svako dobro. A kad nam srce bude prožeto Božjom milošću i dobrotom, onda ćemo rado govoriti o Bogu i naša će ga usta hvaliti. Sve to imaju biti i plodovi korizme. Ma kako osrednji bio naš život, ma kako veliki bili naši prijestupi, nikad nije prekasno da se vratimo Gospodinu i svoje srce otvorimo njegovu praštanju. Bog zapravo nas traži i On nam se prvi približava. On nam je već oprostio. Dokaz tome jest križ njegova Sina Isusa Krista. Zato ne zatvarajmo svoje srce njegovu pozivu na obraćenje i njegovoj milosti. Na to nas poziva i sveti Pavao apostol kad nam kaže: »Braćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! (...) Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa!« (2 Kor 5) Po apostolu Pavlu nam zapravo govori sam Bog. Apostol je samo Kristov poslanik. Apostolima je Krist povjerio službu pomirenja i stavio im u usta riječ pomirenja. Što nam Pavao apostol govori, to isto nas Crkva u Kristovo ime moli, da se pomirimo s Bogom. Pomiriti se može i mora tko je zavađen. A to je proizveo naš grijeh: on je napravio jaz između Boga i nas. A to pomirenje s Bogom ćemo učiniti po Isusu Kristu, našem Spasitelju, koji je sve naše grijehe uzeo na se, a posredstvom njegove Crkve. Sada je za to pravo vrijeme, dan spasenja! Dok traje dan, ovaj život, spasenje nam je na raspolaganju. Kad nastupi noć, smrt – na koju nas danas podsjeća pepeljenje – kad kucne čas vječnosti, onda bi moglo biti kasno. Naše spasenje još nije zauvijek osigurano, ali evo korizme da na nj steknemo još više prava za se i svim se silama pobrinemo da ga posredujemo drugima. Nisu dovoljni samo vanjski čini pokore. Bog od nas ne traži u prvom redu obredne čine ili postupke koji ne zadiru u naš život. On traži naše srce. Mada naši postovi, naša milostinja i molitve na koje nas danas Isus poziva u svome Evaneđlju, ništa ne vrijede bez predanja sebe samih Bogu, ipak tim činima mi očitujemo svoje kajanje i svoju ljubav. Zato je od odlučujuće važnosti za njihovu vrijednost da ih od prvog početka upravimo i namijenimo Bogu, da tu nakanu što češće i što življe obnavljamo. Ujedno isključujmo i od sebe tjerajmo svaku pomisao kojom bismo to činili zbog ljudi da nas vide i pohvale, a ne jedino Bogu za ljubav. Ako to činimo iz ljubavi prema Bogu, Bog će nam i platiti; ako pak za ljude, ostat ćemo razočarani jer ljudska plaća malo vrijedi i još manje traje. Gospodin preporučuje trostruko korizmeno vježbanje: milostinju, molitvu i post. Kod milostinje Isus naglašava da se ona, ma koje vrste bila, daje što tajnije. A da što jače istakne važnost davanja u tajnosti svoj zahtjev Krist nekako potkrijepljuje drugom slikom o ljevici koja ne zna što čini desnica. I tu Isus ponavlja obećanje da će Bog naplatiti što je dano i učinjeno siromahu. Zatim nam Gospodin govori o svojstvima molitve. Naglašavajući nužnot zasebne i osobne molitve, nije time htio dati manje važnosti zajedničkoj, liturgijskoj molitvi. Bez te molitve (liturgijske) ne bi bilo moguće Crkvu ni zamisliti i njezini su »napori upravljeni k tome da se svi, koji su vjerom i krštenjem postali Božja djeca, sastaju, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju kod žrtve i blaguju Gospodnju večeru« (II. Vatikanski sabor Lit. 10). Tko bi zanemarivao zasebnu molitvu, brzo bi mu se bogoslužje pretvorilo u ispran ritualizam; a tko bi izbjegavao i omaložavao zajedničku, pogotovo liturgijsku molitvu i žrtvu, za toga bi se moglo sumnjati da li i zasebno kršćanski moli. Na koncu ni post koji nam Gospodin preporučuje ne smijemo obdržavati da nas ljudi vide. U tom je pogledu naročito opasno upadljivo uzdržavanje od jela i pića u zajednici. »I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti „naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj koji je tu, u tajnosti. I Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.« (Mt 6,16-18) Dakle: milostinja, molitva i post pred Bogom vrijede koliko i kako daje, moli i posti naše srce. Za ono što time radimo u čast Bogu, koji vidi u tajnosti, On sam nam je dužnik. A Bog ne ostaje dužan nikome. To je Isus danas tri puta kazao. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jl 2,12-18 Ps 50 2 Kor 5,20-6,2 Mt 6,1-6, 16-18 |
VELIKI ČETVRTAK
|
VELIKI ČETVRTAK MISA VEČERE GOSPODNJE »Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovo sjede za stol pa im reče: Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.« (Iv 13,12-15)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Izraelci su svake godine za vazmene večere slavili događaj izlaska Božjeg naroda iz egipatskog ropstva koji je zapravo početak povijesti hebrejskog naroda, događaj koji je ujedno naviještao žrtvu što će je Krist prinijeti da bi ljudski rod oslobodio ropstva grijeha i zla. Izraelci su svake godine obnavljali taj početak svoje povijesti i vjerom su tu povijest nastavljali. Tako su ujedno obznanjivali svoje očekivanje Mesije, koji će tu povijest privesti punini. Događaj vazmene večere izabranog naroda pri izlasku iz egipatskog ropstva uvodi nas ne samo u liturgiju Velikog Četvrtka nego u cijelo pashalno – vazmeno – uskrsno svetkovanje. Očito je da je Isus smjestio svoje vrhunsko djelo ljubavi, kojim je ostvario otkupljenje i spasenje svijeta, u okvir proslave tadanje židovske Pashe. Tim je označio da je sve spasenjsko značenje starozavjetne Pashe sada izvršeno, do vrha ispunjeno (usp. Iv 13,3). Zato svaki čovjek, svaka nova epoha kroz tok povijesti treba da se i svojim marom uključi u tu Gospodinovu Pashu – Prijelaz »dok On ne dođe« (usp. Mt 14,25 i Lk 22,16, 18) po drugi put na svršetku svijeta. Stoga svako svoje euharistijsko slavlje, dakako i ovo najsvečanije u cijeloj godini, trebamo doživljavati kao svoju Pashu – Prijelaz, dok je napokon ne budemo zauvijek slavili sjedinjeni s Gospodinom pošto uđemo u vječnu Obećanu zemlju, u novi Božji svijet. Te svoje Euharistije mi ćemo uvijek slaviti pod znakom »Jaganjca Božjega koji oduzimlje grijehe svijeta« (Iv 1,36), Onog Jaganjca koji, prema Apokalipsi, već sada proslavlja svoju svadbenu gozbu sa svojom Zaručnicom (usp. Otk 21,1, 9: 19,7, 9): Crkvom. Tako je svaka Euharistija doista pashalna: posadašnjuje onu Isusovu iz Posljednje Večere, a nagoviješta kao predokus konačnu gozbenu Isusovu i našu u nebeskoj budućnosti. Zato spomen-čin Kristove žrtve. Proslava Euharistije, nije puki spomen Kristove večere. Ona nas djelotvorno pridružuje Isusovu prijelazu Ocu. Sveta večera je bila pashalna večera. Po Ivanu, Isus je umirao na križu dok su se u Hramu na križu dok su se u Hramu klali pashalni janjci što će ih uvečer blagovati Jeruzalemci. Posred te večere, koja je za apostole bila, nezaboravan događaj, u zalogaju kruha i čaši vina Isus se sam pruža njima za hranu i napitak. I daje im nalog, nezaboravan i mjerodavan za njih i za cijelo vrijeme Crkve dok On ne dođe. »Gospodin Isus one noći u kojoj bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: „Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu!”. Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: „Ovaj je kalež Novi Savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kao ga pijete, na moju uspomenu!”. Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok On ne dođe.” (1 Kor 11,23-26)  Današnji dan se naziva prema Gospodnjoj zadnjoj večeri na kojoj je ustanovio otajstvo svoje ljubavi pod prilikama kruha i vina te predao svojima da to obavljaju dok On ne dođe na koncu svijeta. Euharistija je Kristova i naša žrtva kojom smo otkupljeni i od koje blagujemo Krista kao hranu svojih duša. Euharistijom se pred nama i za nas obnavlja sva povijest našega spasenja te nam se ujedno osigurava buduća slava u vječnosti. U njoj imamo posadašnjeno i ponazočeno sve što je Gospodin činio u svojem skrovitom i javnom životu, svu njegovu muku i smrt, uskrsnuće i proslavu. Dar je to od Boga koji nas je ljubio do vrhunca i ljubi do kraja, dar što ga je mogla izmisliti samo Božja ljubav i izvesti Božja svemoć (usp. Iv 13,1). Mi se sastajemo na Euharistiju da Bogu svome uzvratimo ljubav za ljubav, za onu kad je za nas predao Sina svoga, da nitko ne pogine nego ima život vječni (usp. Iv 3,16). Stoga se svakoj Euharistiji mi i kao pojedinci, a osobito kao Crkva, misterijski uključujemo u Isusovu zahvalnicu (usp. Kol 3,17) nebeskome Ocu za sve što je učinio i neprestano čini za nas ljude. Zato Krist želi da često budemo »euharistijski zajedno, ali tako da to bude izraz i preduvjet trajnoga eklezijalnoga zajedništva u svagdašnjoj kršćanskoj egzistenciji. Euharistija se događa u našem bratskom zajedništvu, te pretpostavlja i uvjetuje da se sebedarno, žrtveno, zalažemo, darujemo jedni drugima. Po pričesnom sudjelovanju u zajedništvu s Isusovim žrtvovanim tijelom i s njegovom prolivenom krvlju u nama treba da se trajno događa pretvorba u Isusu, da nasljedujući njega, jedni drugima sebe pružamo i dajemo se kao zalogaj kruha i napitak vina. Tako se doista Euharistija pretvara u ljubav (agape – caritas) u najsvestranijem i najistinitijem smislu. Ljubimo da bismo se smjeli pričešćivati, pričešćujemo se da bismo mogli ljubiti. Krist nas svojim primjerom uči da ne možemo odijeliti Euharistiju i služenje ljudima. Da bismo slavili novi spomen-čin Isusove i naše Euharistije, moramo biti uvjereni da nam odgovornost ne daje pravo na povlastice, već od nas traži predanu službu svima onima s kojima živimo. Tako nam današnje Evanđelje govori o poniznoj ljubavi i požrtvovnom služenju. Isus je sam u tu svrhu oprao apostolima noge i tako nam ostavio svoj uzvišeni primjer. U tom je dokazu ljubavi obuhvaćeno sve što je slijedilo: Euharistija, dirljiv oproštajni govor, muka i smrt na križu. Apostoli su shvatili koliko se Isus ponizio kad im je počeo prati noge. Kad je On to učinio njima, onda to isto moraju učiniti i oni jedni drugima. Isusova ponizna ljubav koja čisti i hrani naše duše, sve ljude do svršetka svijeta, posljedica je njegova utjelovljenja i njegove poslušnosti do smrti na križu. Tako se čin Isusove poniznosti preko Euharistije, koja je odmah iza pranja nogu slijedila i koja se neprestano obnavlja, proširuje na cijeli kršćanski život. »Kad im opra noge, uze svoj ogrtač, ponovo sjede za stol pa im reče: Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam! Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugome. Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama.« (Iv 13,12-15) Sve je, dakle, pod znakom služenja. Tim služenjem ispunjava se Isusova nova zapovijed ljubavi. Kristova smrt na križu je ispunjenje te ljubavi. A i poslije svoga Uskrsnuća Isus je ostao i još više postao Poslužitelj našega spasenja jer kao naš Posrednik trajno živi da nas zagovara (usp. Heb 7,27; Rim 8,34 i 1 Iv 2,1) kod Boga. Tako Isusov život i smrt predstavljaju jedan jedinstveni čin ljubavi bez kraja koja je sva jedno produženo »pranje nogu« koje je jedino kadro osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom i darovati mu pravu slobodu. Stoga treba da se i mi damo prožeti, pa i kroz patnju, Isusovim božansko – ljudskim činom ljubavi kroz koju se događa čovjekovo očišćenje i oslobođenje. Amen! Čitanja: Izl 12,1-8, 11-14 Ps 116,12-13, 15-16 bc, 17-18 1 Kor 11,23-26 Iv 12,1-15 |
VELIKI PETAK
|
PUT KRIŽA »Fulget crucis mysterium« (Veliki Petak) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas nad svom Crkvom i nad čitavim čovječanstvom sjaji otajstvo križa: „Fulget crucis mysterium”. Bogoslužje današnjeg dana nam pruža spasonosnu viziju križa. Veliki Petak nam predstavlja križ kao drvo na kojem je Otkupitelj i Spasitelj svijeta bio razapet i umro radi našeg spasenja. Stoga danas slavimo proslavljenje Sina Božjega i uzvišenje svetoga Križa s kojega je Krist zavladao.  Raspeće na križu bila je sramotna smrtna kazna starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince. Stoga rimski građanin nije mogao nikako biti osuđen na smrt raspećem, već samo robovi. Zato jedan glasoviti poganin, Ciceron, koji nije poznavao Krista, pisao je da već i sami spomen na križ mora se držati daleko ne samo od tijela nego i od misli, očiju i ušiju rimskih građana, jer i sam razgovor o smrti robova, tako ponižavajućoj pred poštenim osobama nemoralna je i ne dolična stvar (Ciceron, Pro Rabirio). Ali od onoga dana kada je na križu visio jedini Nevini, Krist Gospodin, križ, to sramotno sredstvo smrti robova, postaje znak Sina Božjega i časno prijestolje njegove slave i znak po kojem se prepoznaju svi oni koji njemu pripadaju i u čijim srcima i dušama Bog vlada. Za nas kršćane križ je nerazdvojiv od Onoga koji je na njemu visio za spas svijeta. Stoga u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga, tj. Sina Božjega Isusa Krista koji je za nas umro i uskrsnuo. Zato je križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Zbog toga je križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest. U znaku križa sadržan je paradoks – začudni zakon kršćanskog života koji nas vodi kroz smrt u život, kroz poraz u pobjedu, kroz trpljenje u blaženstvo, kroz sramotu u slavu, kroz poniženje k uzvišenju. Cijeli kršćanski život je hod za Kristom Raspetim i Uskrslim. On je kroz svoju muku i smrt na križu slavodobitno u svojemu uskrsnuću i uzašašću ušao u nebo. Isus Pobjednik Zloga i smrti (grijeha) nije nam samo uzor, nego On ostvaruje svoju pobjedu nad grijehom i zlom u nama. »Na svijetu ćete imati tjeskobu, ali ne bojte se jer ja sam već pobijedio svijet« (Iv 16,33). To je Krist učinio za se i za nas. Ali mi smo još na putu k toj pobijedi i zato treba da svaki dan iznovice uzimamo na se svoj križ (Lk 9,23) dok upirući pogled u Početnika i Dovršitelja naše vjere ne dostignemo njegovu pobjedu (usp. Fil 3,8-14 i Heb 12,2). Događaji Staroga Zavjeta predslika su Novoga Zavjeta, jer po riječima sv. Augustina: »Novi se Savez u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva«. Evo, narod Božji se nalazi u pustinji na putovanju prema Obećanoj zemlji. Malaksali su na putu. Iscrpljeni, pobuniše se protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Stoga ih stiže kazna, ljute zmije koje su ih ujedale na smrt. U tim nevoljama i nesrećama narod se pokajao za svoje grijehe, obratio se Bogu i tražio njegovu pomoć i spas od smrti. Stoga se Bog smilovao svome narodu i poučio je Vođu odabranog Božjeg naroda čudnovatui čudesnu lijeku tako »da odanle otkle je došla smrt dođe i lijek«. »Mojsije se pomoli za narod, i Gospodin reče Mojsiju: „Napravi zmiju i stavi je na stup; tko god bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda”. Mojsije napravi zniju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.« (Br 21,8-9) Mi smo »Ecclesia peregrinans – Putujuća Crkva«. Mi smo narod Božji na putu u Obećanu zemlju, tj. prema vječnoj Domovini. Uzdignuta mjedena zmija na stupu koja je u pustinji spašavala Izraelce od smrtnih ujeda ljutih zmija bijaše samo slika i pralik Krista raspetoga koji nas spašava od vječne smrti. Zato reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut, Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.« (Iv 3,14). Isus na križ uzdignut, i po uskrsnuću zdesna Ocu uzvišen na nebesima, nama je spasotvoran i životvoran znak. U njemu već imamo i u sebi nosimo život vječni kako nas On sam poučava u sv. Evanđelju. Stoga neka nam milosrđe Božje ne bude povodom na lakomislenost i griješnu bezbrižnost, nego dobrota Božja neka nas privede k obraćenju. Isus Krist sam sebe ponizi na drvetu križa iz ljubavi prema Bogu Ocu i nama ljudima. On to učini drage volje, od svoje volje i to iz ljubavi: ljubeći Boga Oca i nas, svoju braću i sestre. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3,16) Doista, samo Bog može na taj način i do te mjere ljubiti. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,15). I zato Bog sam Isusa Krista uzvisi uskrsnuvši ga od mrtvih i postavio ga je sebi zdesna u nebu za Kralja i gospodara živih i mrtvih.  Isus Krist je dakle, počelo našega spasenja. Ne samo da nam je On sam donositelj spasenja, nego spasenje se postiže najtješnjom povezanošću s njim, s Kristom raspetim. Stoga Isus i kaže: »A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi« (Iv 12,32). A to je temeljni »zakon križa«: s Kristom ovdje na zemlji trpjeti da bismo s njime bili na nebu proslavljeni. Vjerovati znači zapravo prihvatiti Krista i njegov križevni put spasenja. Nitko ne propada, osim po svojoj slobodnoj volji, jer Bog je Sina svojega poslao i darovao da bi se svi ljudi koji hoće mogli spasiti. Zato prihvatiti životni križ i drage volje nositi ga, ljubeći Boga i ljude, to je eto, Kristov put. Na tom putu nas čeka i naše proslavljenje i »uzvišenje svetoga Križa«: kada će se svi naši životni križevi pretvoriti darom Boga Oca, u vječnu radost, u vječnu slavu. Stoga, koliko god nam križ Kristov, a onda i svako trpljenje, može izgledati zarazno i neshvatljivo, ljubav je rješenje. Promatrajući svu tu ljubav Kristovu prema nama ljudima i svu slavu i uzvišenost križa Isusova, sv. Pavao kaže: »A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista« (Gal 6,14). Crkva je taj osjećaj slave i spasonosne koristi križa prihvatila i na tisuće načina izrazila u bogoslužju, u teologiji i u umjetnosti. Stoga sv. Ćiril Jeruzalemski kaže: »Svako je Kristovo djelo razlog da se Crkva katolička ponosi, ali je najveći ponos ipak križ« (Ćiril J., Kat. 13,1) A sv. Augustin nadodaje: »Promatraj slavu križa! On je već utisnut na čelo kraljeva; njegovi učinci dokazuju njegovu moć; on je svladao svijet ne mačem, nego drvetom.« (Sv. Augustin, Enan in Ps 54,12). Zato stara raspela ne izražavaju tjeskobu, grč ili tragediju kako to na žalost čini moderna umjetnost, nego mirnoću, veličanstvo i kraljevsko dostojanstvo. Sveti Ivan apostol toliko puta govori u svome Evanđelju da je Isus na svom križu proslavljen, uzvišen i da s križa sve sebi privlači i kraljuje. To Kristovo kraljevstvo objavljuje se u uskrsnuću, ali počiva na »križu«. A u knjizi Otkrivenja on nam govori s nekim čisto božanskim slavljem o Janjetu koje uzimlje knjigu koju nitko nije mogao otvoriti, knjigu povijesti i ljudskih sudbina, dok se oko njega pjeva na sav glas: »Dostojno je Janje koje je zaklano da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu.« (Otk 5,12). Poslušnost i poniženje križa dotle je uzdiglo Krista, da On sada snagom svoga Duha prožima svu Crkvu i cio svijet. Zaista se ovdje više ne radi samo o Riječi koja je na početku bila kod Boga i po kojoj je sve postalo, nego o Isusu Kristu, Sinu Čovječjemu, novom Adamu, koji je i kao čovjek sada Gospodin neba i zemlje, tj. svega nevidljivoga i vidljivoga. Kako onda mora biti držanje vjernika, naš stav prema križu Kristovu? Moramo uroniti u Kristovu patnju, pustiti da nas ona prožme i potrese, ali se tu ne smijemo zaustaviti jer patnja je samo znak njegove ljubavi prema nama. Kad se tu radi o najvećem dokazu da nas Krist ljubi, jer nema veće ljubavi od one koja i život daje za ljubljenu osobu, onda se na prvo mjesto ne može staviti sažaljevanje, nego se prvenstvo daje divljenju, zahvalnosti i radosti na tolikoj ljubavi. Onaj koji ljubi ne želi da ga sažalijevamo, nego da mu ljubav uzvraćamo ljubavlju. Stoga sv. Bonaventura kaže: »Tko da ne ljubi onoga koji je nas toliko ljubio?«. A sv. Pavao kaže: »Ako netko ne ljubi Gospodina, zaslužuje da bude proklet« (anatema sit) (usp. 1 Kor 16,22). Zato pravo duhovno klanjanje križu nije samo klanjanje njegovoj spasiteljskoj snazi i moći, nego i klanjanje beskrajnoj ljubavi Božjoj koju križ označuje. »Što ćemo ovome nadodati? Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitoga Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava? Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro – još bolje: koji je uskrsnuo – koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas? Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? „Zbog tebe – stoji pisano – ubijaju nas cijeli dan; drže nas kao ovce određene za klanje”. Ali u svemu ovome sjajno pobjeđujemo po onome koji nas je ljubio. Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni sina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Rim 8,31-38) Zaista, u našem srcu danas treba da sjaji to veliko otajstvo križa, otajstvo raspete ljubavi Božje u Isusu Kristu, našem Otkupitelju i Spasitelju koji za nas i zbog grijeha naših visi razapet na drvetu križa. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 21,4-9 Rim 8,31-38 Iv 3,14-21 |
VAZMENO BDIJENJE
|
VAZAM: Vazmeno bdijenje u svetoj noći Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sva se zgrada našeg nadnaravnoga, božanskoga života temelji i diže na naravnom redu koji je ustanovljen stvaranjem. Liturgijska vizija o šestodnevnom stvaranju svega vidljivoga na svijetu vodi na pozornicu svijeta kralja svih stvorova, čovjeka, da štuje svoga Stvoritelja. Pogotovu kad je to Božja Riječ, koja je sve stvorila, svojim utjelovljenjem i otkupljenjem sve spasila i posvetila. Novi je Adam – Isus Krist – sve zlo popravio što nam ga je namro stari Adam. Tako smo u Kristu, našem Vazmu, postali zaista nova stvorenja.  Abraham je bio spreman žrtvovati svoga jedinca iz ljubavi prema Bogu. Otac je nebeski zaista žrtvovao svoga Jedinorođenca iz ljubavi prema nama. On ga je opet oživio i proslavio, a po njemu još udijelio milost posinjenja ljudima po svoj zemlji. Mi smo Božji posinci na koje neprestano silaze obećani Božji darovi dok s Kristom zdesna Ocu ne zaslužimo vječno blaženstvo. Poslije blagovanja vazmenog janjeta Izraelci su pod Mojsijem prešli Crveno more i oslobodili se egipatskog robovanja. Krist je krštenjem vode i svoga Duha nas izveo iz ropstva grijeha i riješio nas okova vječne smrti. Tako voda krštenja daje svima nama novo srce i Božjega Duha koji nas vodi putem spasenja. U Kristovoj Crkvi svi mi uživamo slobodu djece Božje kao pripadnici svih naroda, rasa i vremenâ. Ovdje smo svi putnici. Po vjeri smo na sigurnu putu koji vodi u nebesku domovinu. Isus je na križu zaslužio svima nama sve milosti koje su nam potrebne za spasenje. U pustinji ovozemaljskog života mi žeđamo za vodom milosti i spasenja, gladni smo kruha života. Posvećeni kruh i vino na oltaru hrani i napaja one koji ostavljaju svoje grešne putove i traže Gospodina koji nam je blizu. Njegova Riječ u nama sve više i više razvija Božji život koji donosi mnogo dobrih plodova za vječnost. Tim se putem ide k sjaju Gospodnjem. Blago nama jer nam je otkriveno ono što je Bogu po volji! Pjevanjem »Slave« i uskrsnom zvonjavom stvara se konačno raspoloženje kojim doživljavamo Kristovo i svoje uskrsnuće. Apostol Pavao koji je u sebi doživio taj potpuni preporod u Kristu je to na divan način opisao. On je obraćenjem po susretu s Kristom i krštenjem postao sasvim novi čovjek. On je svu kršćansku stvarnost sažeo u izraz da smo kršteni. Stoga smo krštenjem utopljeni u Krista i u njegovu smrt. Kao što za lađu koja se porine u more, velimo da je krštena, tako i nas krštenje utapa u Kristovu smrt. Dakako, cilj nije smrt nego život kao što je i Isus umro da uskrsne na novi život te da više ne umre. I mi iz vode krštenja odmah izronimo i ostavivši staroga čovjeka grijeha u grobu postajemo nova stvorenja i hodimo u novosti života. Srasli s Kristom primamo njegov život i od njega živimo. Radi se zaista o novosti života poput novog života stabla sada u proljeće. »Svaka stabljika poslije zimske smrti očekuje proljetno uskrsnuće. Ako smo i mi u zimi ovoga vijeka i sadašnjeg života srasli s Kristovom smrti, onda ćemo u buduće proljeće iz tog korijena (Krista) donijeti plodove pravednosti (svetosti).« (Origen) Iz zbilje da smo srasli s Kristom, s njegovom smrti i s njegovim uskrsnućem mi smo u svemu ovisni o Kristu s kojim smo raspeti, s kojim umrijesmo i s kojim ćemo zajedno živjeti. Isus je raspet zbog naših grijeha i prema tome je jasno da se s njim mora raspeti naš stari čovjek i, što je isto, naše grešno tijelo. Samo na taj način možemo opravdati se i osloboditi grijeha i zajedno s Kristom živjeti Bogu. Da uvidimo što znači Kristov i naš život s njime, još jednom se podsjetimo koliko nas je jučer kosnula Isusova smrt na križu. Isus sada po uskrsnuću nije sam živ nego živ zauvijek, tako da više ne može umrijeti, a s njime ćemo i mi živjeti ovdje i u vječnosti. Kako da s »Aleluja« ne kličemo: »Ne umrijeti neću, nego živjeti, i kazivati ću djela Gospodnja!«. Anđelova riječ upućena ženama na Isusovu praznu grobu: »Zašto tražite živoga među mrtvima?« ulijeva veliko ohrabrenje i nama kršćanima u svakidašnjim nevoljama našega ovozemaljskog života. Svojom smrću Isus je pobijedio smrt i svojim uskrsnućem iz carstva mrtvih prešao je u život koji nema više svršetka. Trijumf je potpun jer je Gospodin uskrsnuo ne zbog sebe nego zbog nas ljudi (sv. Ambrozije). Budući da je Isus uskrsnuo, vjerujemo i znamo da ćemo i mi uskrsnuti. Naša je Glava – Krist – oživio, a On će isto to omogućiti i svim svojim udovima, odnosno nama svojim vjernicima. Čeka nas ista baština kao i njega pa u tom smislu možemo uzeti Isusove riječi ženama: »Idite i javite mojoj braći« (Mt 28, 10) kao utjehu i ohrabrenje svima nama. Kad je Isus na zadnjoj Večeri apostolima saopćio sve što je čuo od Oca, nazvao ih je prijateljima (usp. Iv 15,15). Sada nam je strašnom borbom i silnom pobjedom osigurao vječni život zajedno sa sobom, pa smo mu zaista braća. Kristovom smrću na križu pobijeđena je naša smrt i Sotona začetnik i gospodar smrti, a njegovim uskrsnućem su nam otvorena vrata vječnoga života. Zato koliko se veselimo Isusovu uskrsnuću toliko i svojemu. A i obratno, koliko vjerujemo u svoje uskrsnuće i neprestano na nj računamo toliko ćemo danas klicati i uskrslom Pobjedniku nad Sotonom i smrću. Ako i kada, Kristovo uskrsno raspoloženje treba da danas prijeđe na nas i da nama posve ovlada. Aleluja! Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu! Aleluja! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1) Post 1,1 - 2,2 2) Post 22,1-8 3) Izl 15,1-15 4) Iz 54,5-14 5) Iz 55,1-11 6) Bar 3,9,15,32 – 4,4 7) Ez 36,13-28 Rim 6,3-11 Ps 117,1-2, 16-17, 22-23 Evanđelje: A = Mt 28,1-10 B = Mk 16,1-10 C = Lk 24,1-12 |
USKRS (Godina A)
|
USKRSNUĆE GOSPODINOVO: Početak Novoga Svijeta (Godina A) »Uto stigne i Šimun Petar za njim te uđe u grob i vidje plahtice kako leže i ručnik što bijaše Isusu oko glave. Ručnik nije ležao skupa s plahticama, već napose smotan na jednom mjestu. Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,6-8) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Uskrs je prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Stog se u kršćanskom bogoslužju svaka nedjelja slavi kao Dan Gospodinova Uskrsnuća. Uskrs nije slavlje samo minulog, davnog događaja Kristova života, nego slavimo njega, Uskrsloga. Slavimo Kristov prijelaz iz vremena u novo postojanje života u slavi kojemu nema kraja. Zato Uskrs Gospodnji – u perspektivi konačne budućnosti – dodiruje sve stvorenje (usp. Rim 8,19-23). Krist je uskrsnuo kao »prvina usnulih« (1 Kor 15,20). U konačnoj obnovi svijeta, u slavi oslobođenih sinova Božjih, sudjelovat će sve stvorenje, novo nebo i nova zemlja (usp. Otk 21,1 i 2 Pt 3,13).  Zbog toga Isusovo Uskrsnuće, središnji događaj naše kršćanske vjere, ima neizreciv smisao za sve nas. Uskrsli nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje čovjeka i svega stvorenoga i život vječni. Vazam budi u nama i u cijelom svijetu neizrecivu nadu i pouzdanje u život. Tim događajem Isus je savršeno očitovao Božju ljubav prema nama, nadvladao grijeh svijeta, pobijedio smrt i ušao kao čovjek u Očevu slavu te poslao svojima Duha Svetoga. Taj događaj označuje početak posljednjih vremena u kojima više ne vlada grijeh već ljubav. To otajstvo koje je Krist osobno ostvario, ima se ostvariti i na svakome koji vjeruje u njega. Svi su kršćani pozvani da nadvladaju grijeh i tako žive novim životom. To znači da su pozvani umrijeti »starome čovjeku« i živjeti kao nova stvorenja prožeti Kristovim Duhom. Zato svaki kršćanin treba dopustiti da ga taj događaj zahvati, odnosno da doživi i još više na sebi ostvari taj prijelaz iz grijeha u novi život djece Božje. A to se zbiva kada kršćanska zajednica sluša riječ Pisma i slavi sveta otajstva, naročito Euharistiju. Kršćani ne slave Uskrs kao ideju već kao događaj koji se jednom u povijesti zbio. Ali u isto vrijeme taj događaj je nadpovijestan, jer je Krist svojim uskrsnućem iskoračio iz ovosvjetske povijesti u Božju transcendenciju (onostranost; nadsvijet). Krist je Uskrsom doživio onu apsolutnu Božju novost koj je istovjetna sa novim stvaranjem, odnosno novim svijetom. Stoga Uskrs prekoračuje svako naše ljudsko iskustvo i premašuje domet našega razuma. I u tom smislu Uskrs je temeljna i vrhunska zbilja naše svete vjere. Pogotovo kad nas Svete Knjige i Učiteljstvo Crkve uče da Isusov Uskrs već sada, od ovog »prvog Dana« novoga svijeta, uključuje i naše uskrsnuće i preobražaj svega stvorenja. Zato na temelju vlastitog iskustva i iskustva cijele kršćanske zajednice Petar apostol daje svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću. On najprije spominje Isusovo djelovanje u snazi Duha Svetoga kako je prošao svoj zemaljski život čineći dobro svakome čovjeku »i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio, jer 'Bog bijaše s njim'« (Dj 10,38). Apostoli su svjedoci svega što je Isus učinio. Ipak ga ljudi ubiše »objesivši ga na križ« (Dj 10,39). Ali »Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama (apostolima) koji smo s njim jeli i pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih« (Dj 10,40-41). Tako Petar ističe jedinstven značaj Isusove osobe, njegova života i djela za spasenje svakoga čovjeka. On Isusovo Uskrsnuće pripisuje Očevu zahvatu. Tim činom je Bog Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je svaka njegova riječ sudbinski smjerodavna za svakoga čovjeka, a njegovo otkupiteljsko djelo preduvjet oproštenja grijeha. »I on nam je zapovijedio – kaže Petar – da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih.« (Dj 10,42) Dakle, pod znakom uskrsloga Krista, budućeg Suca odvija se sva daljnja povijest čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka. Ona je sva u perspektivi svoje konačne završnice i Posljednjega suda. Ali taj Sud je pak stavljen pod znak oproštenja grijeha. Zato Petar i tvrdi da će ljudi biti suđeni prema svojoj vjeri u uskrslog Isusa. Koji budu u njega vjerovali, imat će i udio u njegovu životu. »Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha, svaki koji u nj vjeruje.« (Dj 10,43) Isusovo uskrsnuće nije samo potvrda njegova božanskog života i djelovanja na zemlji, nego je i svjedočanstvo onima koji ga primaju i predaju drugim naraštajima ljudi. I mi smo vjerom prihvatili Krista i time ušli u živu zajednicu njegovih učenika, u Crkvu. Zato smo također i mi pozvani da znalačkom i uvjerljivom riječju i svjedočanstvom života na nove generacije prenosimo navještenu nam vjeru. Iako Krista odbaciše mnogi graditelji ovoga svijeta, On je nama ugaoni kamen na kome gradimo svoje uvjerenje i tako sjedinjeni s njim gradimo novi, Božji svijet. Krist Isus je kamen temeljac tog novoga Božjega svijeta. I u nama se po sakramentu krštenja zauvijek dogodio Kristov Uskrs. Svaki kršćanin uronjavanjem u krsnu vodu s Kristom je umro i pokopan, a izronjavanjem iz vode ustao je iz groba, odnosno snagom Duha Svetoga suuskrsnuo je na novi život. Duhovno uskrsnuće omogućuje i osigurava pobjedu, ali jedino onima kojima život na zemlji bude »sakriven s Kristom u Bogu!« (Kol 3,3) Naše se uskrsnuće već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo sili zla i grijeha. Krist je naš oživotvoritelj koji svojom milošću čini da u nama već sada klija novi život. I taj novi život u nama usmjeren je potpunom procvatu koji će se očitovati kad se Krist jasno objavi na kraju vremena. »A kad se pojavi Krist, vaš život, – kaže nam sv. Pavao apostol – tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom.« (Kol 3,4) Stoga u svakome kršćaninu treba da se događa trajno »umiranje« iskonskoj grešnosti te »uskrsnuće« u novoga, Kristom posve zahvaćena čovjeka. Krist je naše »vazmeno Janje«, On je naš »novi kvasac« koji budi u nama novi način života. Zato u nama ne smije više djelovati »stari kvasac zloće i pakosti«, nego »s beskvasnim kruhom čistoće i istine« moramo biti životom novi, uskrsni ljudi (usp. 1 Kor 5,8). Prema tome pođimo putem vjere na grob uskrsloga Krista kao Marija Magdalena, Šimun Petar i Ivan. Stoga prva i povlaštena svjedokinja uskrsnuća bijaše Marija Magdalena, jer prva dođe na grob i prva donosi vijest apostolima. I to nekako povjerljivo samo Petru i Ivanu. Htjela je da oni prvi vide i da prvi provjere grob. Obojica potrčaše grobu, ali je Ivan pretrčao Petra zato što je bio mlađi. Ne htjede ući u grob već je dao da Petar kao poglavar Crkve uđe prvi i da prvi provjeri prazan grob. »Uto stigne i Šimun Petar za njim te uđe u grob i vidje plahtice kako leže i ručnik što bijaše Isusu oko glave. Ručnik nije ležao skupa s plahticama, već napose smotan na jednom mjestu. Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,6-8) Nije bez važnosti što je zapisano ovo o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Čini se da ni Mariji Magdaleni ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu nije ni palo na pamet Isusovo Uskrsnuće. Ostali su samo zapanjeni pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Na Petra spada provjera uskrsnuća Kristova, dok Ivan već vjeruje. Tako je Uskrs postao događaj provjere i vjere. Ali cilj provjere je vjera koja premašuje provjeru. Tu Ivanovu vjeru će utvrditi susljedna uskrsna iskustva kršćanske zajednice. I tako je vjera tih povlaštenih svjedoka Isusova Uskrsnuća postala vjera cijele Crkve. Ta vjera je dar Duha Svetoga kojega je uskrsli Krist poslao od Oca svojoj Crkvi. I nama se danas uskrsli Isus očituje po Svetom Pismu i Euharistiji. I mi možemo prepoznati Krista, u Božjoj riječi i u bratskom lomljenju euharistijskog kruha. On je trajno među nama. A za njega svjedočimo ljubavlju koja nas ujedinjuje u životom koji darujemo za druge. I kao Isus budimo jedni uz druge, jedni s drugima, jedni za druge. To je ono najljepše što možemo učiniti kad i za ovaj Uskrs molimo Gospodina: »Ostani s nama...!« (Lk 24,29) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 10,34-43 Ps 118,1-2, 16-17, 22-23 Kol 3,1-4 ili 1 Kor 5,6b-8 Iv 20,1-9 Lk 24,13-35 (na večer) |
USKRS (Godina B)
|
USKRS GOSPODNJI Uskrsnuće Isusa Krista budi nadu u bolji život (Godina B) »A i neke su nas žene od naših zbunile. Bile su vrlo rano na grobu i nisu našle njegova tijela pa dođoše i rekoše da su im se i anđeli ukazali i rekli da je živ. Neki su od naših otišli na grob te su našli onako kako su rekle žene, ali njega nisu vidjeli.« (Lk 24,22-24)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Uskrsnuće Isusa Krista, središnji događaj naše vjere, ima neizreciv smisao za naš život. Uskrsli nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje čovjeka i novi život. Stoga Vazam budi u nama nezamjenjivu nadu u bolji život i u blaženu vječnost. Uskrs je prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Na Uskrs ne slavimo samo minuli i davni događaj Kristova života, nego slavimo njega samoga, Uskrsloga. Slavimo Isusov iskorak iz vremena u novo postojanje, u novi život kojemu nema kraja. S uskrsnućem Gospodnjim se otvara povijest onome što je iznad povijesti: eshatologiji. Zato uskrsnuće Kristovo je u nekom smislu premašivanje povijesti, njezin prekid i ulazak u nadpovijest, kao što je i stvaranje njezino započinjanje. To znači da je Uskrsnuće događaj koji je u samome sebi neposvjedočiv i nedohvatljiv našim razumskim kategorijama koje su odreda vezane uz životno iskustvo. Uskrsnuće spada u domet vjere. Nitko ne može reći da je vidio Krista gdje »uskrsava«, jer nitko nije bio prisutan času u kom je Isus uskrsnuo. Uskrsnuće se upoznaje samo nakon događanja, isto kao i Utjelovljenje. Kao što je fizička prisutnost Riječi u Mariji pokazivala činjenicu da se Bog utjelovio, isto tako i Kristova duhovna prisutnost u zajednici, postavši vidljiva po ukazanjima, pokazuje da je Isus zaista uskrsnuo. Naime, ovaj događaj imao je važnost i smisao samo za onoga koji je njegove posljedice osjećao i kušao u krilu zajednice Crkve. Središnja jezgra toga događaja jest svjedočanstvo neočekivane i neprotumačive vjere Kristovih učenika. Bila je to uporna i jaka vjera, spremna da se suprostavi svijetu čak i dokazom mučeništva. Zato na temelju vlastitog iskustva i iskustva prve kršćanske zajednice Petar daje nepokolebljivo svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću. On nedvojbivo tvrdi da će ljudi biti suđeni prema svojoj vjeri u uskrslog Isusa. »Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu već unaprijed od Boga izabranim svjedocima – nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovijedio – kaže Petar apostol – da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih.« (Dj 10,40-42) Kristovo uskrsnuće sveti Petar pripisuje zahvatu Očevu. Tim je činom Bog, Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je svaka njegova riječ sudbinski smjerodavna za svakog čovjeka, a njegovo otkupiteljsko djelo preduvjet oproštenja grijeha. Prionuti uz Krista sudbonosno je opredjeljenje o kojem ovisi vječno spasenje svih ljudi koji budu u njega vjerovali, imat će i udio u njegovu životu. »Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima opoštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje.« (Dj 10,43) I mi smo vjerom prihvatili Krista i time ušli u živu zajednicu njegovih vjernika, u Crkvu. On je i nama ugaoni kamen na kome gradimo svoje životno uvjerenje i tako, sjedinjeni s Kristom, gradimo novi, Božji svijet. Tako se i u nama – po krštenju – zauvijek dogodio Kristov Uskrs. S Isusom smo suuskrsli na novi život i postali građani budućega svijeta. Naše se uskrsnuće već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo silama zla i grijeha. Taj novi život u nama je usmjeren potpunom procvatu koji će se očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. »Kad se pojavi Krist, – govori nam apostol Pavao – Život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.« (Kol 3,4) Stoga ne smijemo dopustiti da grijeh u nama vlada. Neka Krist bude naš oživotvoritelj. On je naš vazmeni »jaganjac«, On je naša »pasha«. Zato se u nama mora dogoditi njegova Pasha – prijelaz iz staroga i grešnoga čovjeka u novi, kristovski način života. U nama ne smije više djelovati stari kvasac »zloće i pakosti«, već treba da postanemo autentični kršćani u »čistoći i istini« (usp. 1 Kor 5,6b-8) Božje ljubavi. Iako se Uskrsnuće Isusovo u njegovom pravom i potpunom značenju može shvatiti samo unutrašnjim svjetlom vjere, ipak ne smijemo nikako zaboraviti da je to jedan stvarni povijesni događaj. To potvrđuje i činjenica praznoga groba ustanovljena od povlaštenih svjedoka. Grob bijaše prazan, ali tu su bili povoji i napose pažljivo smotan ručnik. Da je tijelo bilo ukradeno, da je grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. »Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagnuv se, opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova.« (Iv 20,3-8)  Čini se da ni Mariji Magdaleni ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu, nije ni palo na pamet Isusovo Uskrsnuće. Ostali su samo iznenađeni pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Susreti s Uskrslim će istom uslijediti. Gospodin je uskrsnuo i ukazao se živ. Krist se iza smrti učinio vidljivim i u tijelu čitavom nizu svjedoka i omogućio im je da ga prepoznaju kao onoga koji je živio i djelovao među njima prije smrti. Radi se o konkretnom tjelesnom iskustvu svih onih koji su Uskrslog vidjeli svojim očima, slušali ga svojim ušima i doticali ga svojim rukama (usp. Mt 28,9; 20,27). Isus je davao utisak da je tjelesno prisutan u vremenu i prostoru, da se kreće u ovome svijetu. Bili su to osobni susreti kao i oni kad je On bio živ. Svjedoci su bili sasvim sigurni da se radi o istoj osobi kao i otprije. To pokazuje i razgovor o njegovoj muci i smrti što su dvojica učenika na putu u Emaus imali s Isusom kad mu rekoše: »A i neke se nas žene od naših zbunile. Bile su vrlo rano na grobu i nisu našle njegova tijela pa dođoše i rekoše da su im se i anđeli ukazali i rekli da je živ. Neki su od naših otišli na grob te su našli onako kako su rekle žene, ali njega nisu vidjeli.« (Lk 24,22-24) Ipak ukazivanja svjedoče i o novoj dimenziji Uskrsloga: o njegovu načinu bivovanja »po Duhu«, što je novi i drugačiji način s obzirom na način bivovanja »po tijelu«. Njegova tjelesnost sada je drugačija od one prije. Slobodan je od fizičkih zakona: ulazi i izlazi kroz zatvorena vrata, pojavljuje se i nestaje ga. Njega ne može prepoznati svatko tko ga vidi, nego samo onaj komu On sam dozvoli da ga prepozna. To se upravo dogodilo onoj dvojici učenika u Emausu: »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga... Ali njega nestade ispred njihovih očiju.« (Lk 24,30-31). Nije dosta, dakle, ustanoviti povijesno Kristovo uskrsnuće, nego treba »vidjeti« Uskrsloga. A to povijest ne može dati, nego samo vjera. A vjera je dar koji se prima samo od Boga. Iz te vjere se rađa živa nada u Boga koji ne razočarava. To je nada koja se odnosi na nas: ako je Isus Krist uskrsnuo i mi ćemo uskrsnuti. Tako Kristovo uskrsnuće naviješta sveopće uskrsnuće svih ljudi. To je stvarnost ljubavi koju Duh Krista uskrsloga izlijeva u srce vjernika i koji u njima proizvodi nadu punu sigurnosti, utjehe i radosti. Oslonjeni na tu nadu u slavu Božju, mi se ponosimo svojom vjerom koja mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i života Gospodina Isusa i znak živoga Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 10,34-43 Ps 118 Kol 3,1-4 ili 1 Kor 5,6b-8 Iv 20,1-9 Lk 24,13-35 (navečer) |
USKRS (Godina C)
|
NEDJELJA GOSPODINOVA USKRSNUĆA »Uskrs Gospodnji – Novo Stvaranje i Novi Izlazak« (Godina C) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Radosna vijest Uskrsnuća odzvanja danas u Crkvi: Krist je uskrsnuo, On je pobijedio smrt i živi, On je Gospodar živih i mrtvih. Svemoguća riječ Božja koja je stvorila nebo i zemlju i koja je oblikovala čovjeka na svoju sliku u priliku, pozvala je u svjetloj noći Uskrsnuća na besmrtan život, Isusa iz Nazareta, Sina Božjega i Sina Marijina. Uskrsnuli Krist je naša nada. On je novi čovjek. U njemu je ostvarena velika nada čovječanstva: ostvarenje nove zemlje i novih nebesa u kojima će svijet biti bez žalosti i plača, mir i pravda, radost i život bez sjene i bez kraja. Smrt je pobijeđena Kristovom smrću i uskrsnućem. U Uskrslom Gospodinu smrt i grijeh su poraženi i ne zadaju nam više straha jer nas je On od njihova ropstva oslobodio. Stoga Blagdan Uskrsnuća Isusova je najveći blagdan naše svete vjere. Uskrs je prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Zato se u Liturgiji svaka Nedjelja slavi kao blagdan Uskrsa jer se ne sjećamo samo minulih davnih događaja Kristova života već slavimo Njega, Uskrsloga. Riječ Božja koju smo slušali u današnjim čitanjima sv. Pisma govori nam o tom uskrsnuću Kristovu od mrtvih na kojem se temelji sva naša vjera i koje daje smisao čitavom našem životu. Zbog toga Isusovo Uskrsnuće, središnji događaj naše vjere, ima neizreciv smisao za nas. Uskrsli Gospodin nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje i život vječni. Vazam budi u nama i u cijelom svijetu neizmjernu nadu i pouzdanje u život. U prvom Čitanju iz Djela Apostolskih sv. Peatr u snazi Duha kratko sažimlje sav Isusov život i djelo te ističe jedinstven značaj njegove osobe, njegova života i djela za spasenje svakoga čovjeka. Kristovo uskrsnuće pripisuje se zahvatu Očevu. Tim je činom Bog Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je svaka njegova riječ sudbinski smjerodavna za svakoga čovjeka, a njegovo otkupiteljsko djelo preduvjet oproštenja grijeha. Petar svjedoči da je Krist živ. On na temelju vlastitog iskustva i iskustva kršćanske zajednice daje svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću. »Mi smo svjedoci svega što učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše objesivši ga na stup! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje ne svemu narodu, nego svjedocima, od Boga preodređenim – nama koji smo s njim zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih.« (Dj 10,40-41) U isto vrijeme Petar ističe da Bog preko vjerodostojnih svjedoka Kristova uskrsnuća, tj. preko apostola i njihovih nasljednika dotiče svakog čovjeka. »On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih!« (Dj 10,42) Stoga Petar tvrdi da će ljudi biti suđeni prema svojoj vjeri u uskrslog Isusa. Koji budu u njega vjerovali imat će i udio u njegovu životu. »Za nj svjedoče svi proroci – da tko god u nj vjeruje po imenu njegovu prima oproštenje grijeha« (Dj 10,43) I mi smo vjerom tom svjedočanstvu apostola prihvatili Krita i time ušli u živu zajednicu Božjeg naroda, u Crkvu. Isus je i nama ugaoni kamen na kome gradimo svoje uvjerenje i tako sjedinjeni s njim gradimo novi Božji svijet. I mi smo također pozvani kao očevi obitelji, kao majke i odgojiteljice, kao svećenici... da na nove generacije prenosimo navještenu nam vjeru i da riječu i životom svjedočimo Uskrsnulog Krista Gospodina. Krist daje novi smisao našem životu. Naše se uskrsnuće već sada ostvaruje dok se mukom i naporom opiremo sili zla i grijeha. Novi je život u nama usmjeren potpunom procvatu koji će se očitovati kad se Isus objavi svijetu na kraju vremena. A sv. Pavao u svojoj poslanici Kološanima kaže da smo mi po sv. Krštenju suuskrsli s Kristom. »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3,1-2) Stoga moramo biti novi ljudi. Ne smijemo više dopustiti da grijeh u nama vlada. Nek Krist bude naš oživotvoritelj. Svijet žeđa i gladuje za istinom i pravdom. U svakom kršćaninu treba da se događa trajan »izlazak« iz iskonske grešnosti te »prijelaz« u novoga preporođenog čovjeka u Kristu. Krist je naš vazmeni jaganjac, On je naša »pasha«. Stoga se u nama mora događati njegova Pasha – prijelaz: tj. treba da prijeđemo iz starog čovjeka grijeha u novog čovjeka milosti. U nama dakle na smije više djelovati stari kvasac, »zloće i pakosti«, već treba da budemo autentični kršćani, pravi Kristovi sljedbenici. »Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem, ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim hljebovima čistoće i istine.« (1 Kor 5,8) Sve ovo je moguće samo ako mi čvrsto vjerujemo, da je Krist uskrsnuo od mrtvih za nas i za naše spasenje. Naša vjera u uskrsnuće Isusovo temelji se na vjeri prvih učenika i apostola Kristovih, koja se zasniva na njihovu osobnom susretu s njime poslije njegove smrti i uskrsnuća. I oni sami nisu mogli zamisliti da će Isus uskrsnuti. Prva i povlaštena svjedokinja Uskrsnuća, poslije Majke Isusove, bijaše Marija Magdalena koja prva dođe na grob. Ona prva donosi tu radosnu vijest Uskrsnuća apostolima i to nekako povjerljivo samo Petru i Ivanu. Htjela je da oni prvi vide i da prvi provjere. Obojica potrčaše grobu, ali Ivan je pretrčao Petra jer je bio mlađi i stiže prvi na grob. »Sagnuv se, opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar, koji je išao za njim, i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose smotan na jednom mjestu.« (Iv 20,5-7) Ivan nije htio odmah ući u grob već je dao da Petar kao poglavar Crkve uđe prvi i da provjeri grob i autentičnost Kristova uskrsnuća. Tako ovo Ivanovo evanđelje nam govori o prvim iznenađenjima i o prvim provjerama groba od strane povlaštenih svjedoka koji su ustanovili prazan grob. Nije bez važnosti što je zapisano ono o povojima i ručniku. Da je tijelo bilo ukradeno kako to tvrde Židovi, da je grob bio oskvrnut sve bi bilo u neredu. Čini se da ni Mariji ni Petru, a u prvi čas ni Ivanu, nije ni palo na pamet Isusovo uskrsnuće. Ostali su samo zaprepašteni pred iznenadnom činjenicom prazna groba. Ali ipak Ivan je bio intuitivniji i sposobniji da prodire u srž stvari. Stoga on sam tvrdi da je, videći prazan grob i povoje gdje leže, shvatio i uzvjerovao da je Gospodin živ: »Tada uđe i onaj drugi učenik, koji prvi stiže na grob, i vidje i povjerova. Oni doduše još ne upoznaše pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih« (Iv 20,8-9). Susreti s Uskrslim Isusom će istom uslijediti. »Gle, dvojica Isusovih učenika toga dana, prvog u sedmici, putovala su u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu se međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga, bijaše uskraćeno njihovim očima. On ih upita: „Što to putem pretresate među sobom?”« (Lk 24,13-18)  Veliki Petak prouzročio je u toj dvojici učenika duboku krizu vjere i nade. Stoga oni napuštaju zajednicu u Jeruzalemu i vraćaju se u svoje selo. Njihove su nade propale i u tom razočaranju ne uspijevaju prepoznati Gospodina Isusa ni onda kad im tumači sv. Pismo koje govori da je Krist morao trpjeti da bi ušao u svoju slavu. »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izrael. Ali povrh svega toga ovo je treći dan što se to dogodilo.« (Lk 24,21-22) Ali će ga oni ipak prepoznati u »lomljenju kruha«. Tako se u prvoj Crkvi nazivala Euharistija (usp. Dj 2,42,46; 20,7; 27,35). U uspomeni učenika ostalo je nezaboravno to Isusovo geslo i odmah kad On išezne ispred njihovih očiju ustanovit će kako im je srce igralo od radosti kad im je tumačio sv. Pismo. Jesti od istog kruha i piti iz iste čaše s Isusom bijaše za učenike znak osobitog zajedništva s njime i među sobom. I mi kršćani smo Isusovi učenici na putu, mi smo »Crkva u hodu« (Ecclesia peregrirans) ovom zemljom prema vječnoj domovini. I nama se Isus očituje i danas kao Uskrsnuli Spasitelj po svetom Pismu i Euharistiji. Bez poniranja u sveto Pismo ne možemo upoznati Krista i bez blagovanja gozbe tijela i krvi njegove ne možemo imati zajedništvo s njim. Tako nam ovo uskrsno Evanđelje po Luki navješta dva stola svake nedjeljne Mise: stol Božje riječi i stol Božjega kruha (DN 21). Stoga tek po najintimnijem druženju s Kristom u sv. Pričesti postaju nam jasna i sama Pisma Staroga i Novoga Saveza koja neprestano govore o njemu. I mi možemo prepoznati Krista u bratskom lomljenju euharistijskog kruha. On je trajno među nama. A za njega svjedočimo ljubavlju koja nas ujedinjuje i životom koji darujemo za njega i našu i njegovu braću i sestre. Dvojica učenika iz Emausa istom kad su ugostili »nepoznatog Suputnika« otkrili su Krista Isusa. To nam govori da se naša Euharistija – Misa mora pretvoriti u život tako da svi osjete: i naši ukućani i sustanari i sugrađani da smo mi danas bili na Misi, tj. na svadbenoj gozbi Sina Božjega kao njegovi prijatelji. Koliko će iznenađenja biti u »onaj dan slave Sina Božjega« kada bude sudio živima i mrtvima. On neće prepoznati svojima one kršćane koji ga nisu umjeli prepoznati u drugima, u potrebnima, dok svima onima koji ga Neznana poslužiše reći će »uđite blagoslovljeni u kraljevstvo Oca mojega pripravljeno za vas od početka svijeta« (usp. Mt 25,34). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 30,34-37-43 Kol 3,1-4 1 Kor 5,6b-8 Iv 20,1-9 Lk 24,13-35 |
USKRSNI PONEDJELJAK
|
Proslava Bezgrešne Djevice Marije Majke Božje i Majke Crkve »Marijino uskrsnuće i slava« (Uskrsni Ponedjeljak) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Radosna vijest Uskrsnuća odzvanja ovih dana u Crkvi i širom svijeta. Smrt je pobijeđena Kristovom smrću i uskrsnućem. U Isusu Uskrslom od mrtvih grijeh i smrt su poraženi i ne zadaju nam više straha jer nas je On od njihova ropstva oslobodio. Uskrsnuli Krist je naša nada. U njemu je ostvarena velika nada čovječanstva: ostvarenje nove zemlje i novih nebesa u kojima će vladati mir i pravda, radost i život bez sjene i bez kraja jer će On otrti suze s očiju svojih slugu. Stoga blagdan Uskrsnuća Isusova najveći je blagdan naše svete vjere. Uskrs je uistinu prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Zato Crkva u svetom Bogoslužju svaku Nedjelju slavi kao blagdan Uskrsa jer se ne spominjemo samo minulih, davnih događaja Isusova života na zemlji već slavimo Njega, Uskrsloga Krista Gospodina. Na Isusovu uskrsnuću od mrtvih temelji se sva naša vjera. Zbog toga Kristovo uskrsnuće središnji događaj naše vjere daje smisao čitavom našem životu. Stoga Vazam budi u nama i u cijelom svijetu neizmjernu nadu i pouzdanje u život jer Uskrsli Isus nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje i život vječni. U prvom Čitanju iz Djela Apostolskih sv. Petar kratko opisuje sav Isusov život i djelo te ističe jedinstveni značaj Kristove osobe, života i djela za spasenje svakog čovjeka. On Kristovo uskrsnuće pripisuje zahvatu Očevu. Tim je činom Bog Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je njegovo otkupiteljsko djelo sudbinski smjerodavno za svakog čovjeka. »Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s Jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: „Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog među vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana prema odlučenu naumu i promislu Božjem po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.« (Dj 2,14, 22) Petar na temelju sv. Pisma i na svome osobnom iskustvu i iskustvu kršćanske zajednice daje svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću i tvrdi da je Isus živ. On »'nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda'. Tog Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci« (Dj 2,31-32). Apostoli su svjedoci uskrslog Krista. I mi smo vjerom tome svjedočanstvu apostola prihvatili Krista i time ušli u živu zajednicu Božjeg naroda, u Crkvu. I današnji kršćanin, riječju i životom, ima svjedočiti da je Gospodin Isus nadvladao grijeh i smrt. Isus je naš ugaoni kamen na kojem gradimo svoje uvjerenje i tako sjedinjeni s njime gradimo novi Božji svijet. I nas Bog poziva, kao očeve obitelji, kao majke i odgojiteljice, kao svećenike... da na nove generacije prenosimo navještenu nam vjeru u Uskrsnuloga Krista Gospodina. Uskrsnuli Krist daje novi smisao našem životu i tako i mi uronjeni po sv. Krštenju u njegovu smrt i uskrsnuće ostvarujemo svoje uskrsnuće dok se mukom i naporom opiremo sili zla i grijeha. Stoga moramo biti novi ljudi i nikada više ne smijemo dopustiti da grijeh u nama vlada. Neka Krist bude naš oživotvoritelj i Spasitelj. Krist je naša »pasha«, On je naš vazmeni jaganjac. U svakom kršćaninu treba da se događa trajan »izlazak« iz iskonske grešnosti i »prijelaz« u novoga čovjeka u Kristu. Svijet žeđa i gladuje za istinom i pravdom koju samo Krist može dati. Bog od nas traži da budemo nesebični i da radost uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući zlo, grijeh i smrt i da tako unosimo u svijet pouzdanje i vjeru. Sve ovo je moguće samo ako mi čvrsto vjerujemo da je Krist uskrsnuo od mrtvih za naše spasenje. Naša vjera u uskrsnuće Isusovo temelji se na vjeri prvih učenika i apostola Kristovih koja se zasniva na njihovu osobnom susretu s njime poslije njegove smrti i uskrsnuća. »U ono vrijeme: žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: „Zdravo!” One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: Ne bojte se! Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti.« (Mt 28,8-13) A sv. Ivan u svojem Evanđelju nam govori o prvim iznenađenjima i o prvim provjerama grba sa strane povlaštenih svjedoka koji su ustanovili prazan grob. Stoga nije bez važnosti ono što je zapisano o povojima i ručniku. Da je tijelo Isusovo bilo ukradeno, kako su to tvrdili Židovi, da je njegov grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Uz Krista uskrsnuloga mi kršćani podižemo također svoje oči k njegovoj Majci Mariji, ženi koja je na jedinstven način pridružena djelu izmirenja čovječanstva. Ali tom Sinu Božjem bila je pridružena i njegova Majka kao najuzvišeniji i najsavršeniji sudjelovatelj u djelu spasenja.  Bog vodi svoje izabranike kroz križeve i patnje, kroz suze i boli. To je put križa kojim prolazi i sami njegov Sin Isus Krist. Taj put slijedila je i Marija se svojim Sinom Isusom, od siromaštva Betlehema, kroz tegobe i osporavanje života, do Kalvarije, kroz smrt i uskrsnuće Sina Božjeg, kojemu se ona pridružuje svim svojim bićem od svoga postojanja, posebno od Navještenja pa sve do smrti Kristove. No najjače i najživlje je pod križem osjetila što li su značile one Šimunove riječi: »I tebi će mač boli probosti srce«. Isus na križu živi svoj »čas«. To je vrhunski trenutak njegova mesijanskog poslanja, ostvarenje spasenja svemu čovječanstvu. U ovom svečanom trenutku sa svog prijestolja križa i Otkupljenja, Isus daje svoju Majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu. U tom samome trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj Majci uputio ove temeljne riječi: »„Ženo, evo ti sina!” A učeniku: „Sine, evo ti majke!”« (Iv 19,26-27) To je iskaz ljubavi kojom je Krist okrunio svoje otkupiteljsko djelo, jer je to posljednji i najveći dar što je kao plod svoje žrtve čovječanstvu darovao svoju majku. Moleći svoju majku da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. Tako On kao Spasitelj svega čovječanstva, proširuje do najvećih mogućnosti i majčinstvo svoje majke koja na taj način postaje Majka Krista Glave i njegovih mističnih udova: Majka Crkve. Marija je Majka Crkve kao blaga i osjećajna majka koja živi sa svojom djecom i koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga. Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Tako ona sa Sinom svojim preuzima na se patnje svih nas i tjeskobe svih ljudi. Zato Marija koja je za nas s Kristom trpjela, zajedno s njime je i proslavljena, jer trpjeti s Isusom rađa slavu, nebesko blaženstvo. Marija danas gleda u nebu Onoga koga ljubi njezina duša i zbog kojega je njezino srce probodeno. Sveto Pismo nam ne govori o Marijinoj slavi. Predaja koja dolazi od obraćenika iz židovstva i iz prvih vremena kršćanstva govori o Marijinu usnuću i uskrsnuću. Do današnjeg se dana pokazuje mjesto gdje je bilo položeno njezino tijelo i odakle je uskrslo: prazan novi grob u dolini Kedronskoj, kao što se pokazuje i prazan grob Isusov podno Kalvarije. Crkva vjeruje i ispovijeda kako kaže Drugi vatikanski sabor: »Marija, Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve, kakva ima biti u budućnosti... Crkva se u Mariji divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što sama želi da bude i nada se da će biti«. (LG 68; SC 103) Pogled na »Ženu odjevenu suncem«, na proslavljenu Majku Isusovu, savršenu sliku pobjedničke Crkve posljednjih vremena, ulijeva snage i odvažnosti i nama u trenutcima umora, klonulosti i beznađa. I ujedno nam je to poziv da i mi, poput Krista i njegove Majke Marije, shvatimo snagu i moć križa i patnja te se s Marijom pridružimo patnjama njezina Sina Isusa, koje su porođajni bolovi našeg božanskog sinovstva i naše proslave. Ako s njima zajedno trpimo s njima ćemo i mi zajedno biti proslavljeni. Nakon smrti Sina svojega, Marija podržava Apostole i učenike u danima tame i tjeskobe, i nakon uskrsnuća pridružena je njima u velikom molitvenom bdijenju u iščekivanju Duha Svetoga. I poslije odlaska s ove zemlje, nastavlja svoju majčinsku brigu da se Krist više očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Oh, kako smo daleko od tog zajedništva ljubavi, od toga međusobnog jedinstva u ljubavi Božjoj. I svijet i Crkva danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama, bratoubilačkim ratovima na cijeloj kugli zemaljskoj. Svugdje se traži mir i ljubav da možemo živjeti u zajedništvu s Bogom i ljudima. Isus nam ukazuje na Mariju, jer je ona majka naša. A sv. Crkva nas poziva da se i u ovoj godini s većim žarom obraćamo Mariji koja kroči ispred nas. Marija je već tijelom i dušom sjedinjena s Kristom u ljubavi, na nebesima, »gdje smrti više neće biti, ni tuge ni jauka, ni boli više neće biti« (Otkr 21,4). U Mariji Crkva gleda ostvarenu svoju nadu. Možemo joj se obraćati kao majci, možemo je zazivati u pomoć, moliti joj se s uvjerenjem da ćemo biti uslišani. Njezino srce je srce najbolje majke, koja uslišava molbe svoje djece, svojih slugu, svojih sirota i siromaha u ovoj suznoj dolini. Stoga imajmo pouzdanja i nade, jer nismo siročad već djeca Božja, djeca Marijina. Molimo joj se kao majci i kraljici našeg hrvatskog naroda: »Svrni, dakle. Majko i Zagovornice (Odvjetnice) naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe tvoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!« Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,14,22-32 Ps 16,15 Mt 28,8-15 |
15.10.2010., petak
UZAŠAŠĆE (Godina A)
|
Uzašašće Gospodinovo: Uzdignuće naše ljudske naravi u slavu Očevu (Godina A) »Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vam u sve dane do svršetka svijeta.”« (Mt 28,18-20)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Uzašašća Gospodinova usmjeruje vjeru Crkve na Krista koji sada živi. On kao proslavljeni Gospodin (Kyrios) sjedi zdesna Ocu u slavi i odatle sada djeluje po svome Duhu i trajno obnavlja lice zemlje. Kristovo uskrsnuće i njegova proslava u nebu svjedoče o istinosti njegova mesijanskog poslanja. Kao jedan od nas On se danas nalazi u slavi Očevoj i u krilu blaženoga Trojstva odlučuje o nama, jer »uvijek živi da posreduje za nas« (usp. Heb 7,25; Rim 8,34; 1 Iv 2,1). Kao Prvorođenac svega stvorenja (usp. Rim 8,29; Kol 1,15,18; Otk 1,5) ostaje uvijek s nama svima solidaran, jer svakoga od nas osjeća svojim i nikoga se ne odriče. Stoga dokle god traje vrijeme milosti, Isus nas sve poziva k sebi i želi nas uvesti u Očevo zajedništvo. Zato je Uzašašće Sina Božjega uzdignuće naše ljudske naravi u slavu Očevu, jer gdje se sada nalazi On, naša Glava, tu ćemo jednoga dana biti i mi koji smo njegovo tijelo, odnosno Crkva. Isus Krist ostaje, dakle, živo povezan sa svakim čovjekom i svim stvorenim. On voli svako stvorenje i sve podržava na životu. Taj suosjećajni i za nas sve zauzeti Gospodar je Krist Uzašašća. Zato njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. A naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s njime te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju. Stoga je beskorisno stajati skrštenih ruku i očekivati Gospodinov povratak, jer samo na izgled On je odsutan s naše zemlje. Djelovanjem Duha Svetoga, svjedočanstvom vjere i ljubavi Krist se očituje svakom čovjeku i prisutan je u svakom događaju. U svom Uzašašću Krist je povjerio svijet brizi i ljubavi svojih učenika. I zato im je dao Duha Svetoga da žive svoje poslanje spasenja svijeta snalažljivo, poduzetno i neumorno. Zadaća je Crkve da bude kao organski nastavak Kristova života i djela na zemlji, osobito u snazi njegove slave kojom ga je proslavio Otac slavnim uskrsnućem i uzašašćem. Tako nas Uzašašće uvodi u Duhove, a Duhovi su početak velikog vremena Crkve. To je vrijeme Crkve u povijesti spasenja koje se proteže između Kristova Uzašašća i Parusije, odnosno njegova drugog i konačnog dolaska na ovaj svijet, kada će se svima pojaviti kao Kralj slave i Sudac živih i mrtvih. To međuvrijeme Krist je povjerio djelatnosti apostola i svih svojih učenika kada im je neposredno prije svoga Uzašašća rekao: »Biti ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1,8) Ali u tom svjedočenju neće biti prepušteni samima sebi zato što im je izričito obećao stalnoga Pomoćnika i branitelja: »Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas.« (Dj 1,8) Krist nas je učinio odgovornima za spasenje ljudi i svijeta. I kad dođe suditi žive i mrtve, pitat će nas što smo učinili za širenje Božjega kraljevstva ovdje na zemlji. Zato apostol Pavao nama svima želi od Oca slave Duha mudrosti koji će nam prosvijetliti oči srca da pravo spoznamo ono što Bog od nas traži. Na taj način ćemo upoznati koliko nade i nama svima pruža njegov poziv i koliko bogatstva se krije za nas u njegovoj baštini i veličini. Svjetlo vjere koje u nama pali Duh Sveti treba tijekom našega života sve više rasti i da našim marom i našom suradnjom sve bolje i sve dublje upoznamo Boga i njegove zbilje. Tako treba da i sebe sami vrednujemo u svjetlu Božje objave sve do potpune spoznaje i do potpunog iskustva Boga koje ćemo postići kad se dogodi i naše uzašašće s Kristom, odnosno kad dosegnemo Kristovu Puninu. Biti kršćanin znači biti drugi Krist. U tome se sastoji sva bit našega poziva. Taj poziv je pun nade da ćemo zadobiti i mi Kristovu »baštinu među svetima« (usp. Ef 1,18). A baština Kristova je sam Bog, Otac (usp. Rim 8,17). Biti u Bogu znači biti u nebesima. Bog je i naša baština, naše nebo. Tu baštinu i to nebo mi ne možemo ostvariti svojim silama već će to odjelotvoriti u nama isti Bog, Otac, koji je bio na djelu u Kristovu uskrsnuću i proslavi. Kristovoj ljudskoj naravi pridružen je čitav ljudski rod kao svojoj Glavi i u njegovoj proslavi uključeni smo svi mi koji ćemo zaslužiti da ga slijedimo u vječnu slavu. Zato je Kristovo Uzašašće i naše uzdignuće. Sudbina kršćanina povezana je sa sudbinom Gospodinovom. U tome se i sastoji veličina utjelovljenja Sina Božjega da je u njemu naša ljudska narav dignuta i nad tako uzvišena stvorove kao što su nebeski duhovi. Zato je Bog, uskrisivši Krista, postavio njega, gospodarom i Gospodinom nad svim stvorovima, a posebno nad anđelima i nad nama ljudima koji u njega vjerujemo. Krist ima nad duhovima prvenstvo časti i vlasti, a prema nama ljudima to se prvenstvo sastoji u tome da nas On čini dionicima svoje punine, da s nama tvori jedno otajstveno tijelo kojemu je On Glava, a mi udovi. Njega je Bog postavio Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »I sve mu je podložio pod noge, a njega dade za Glavu nad svim u Crkvi, koja je njegovo tijelo – punina Onoga koji ispunja sve u svima.« (Ef 1,22-23) Doista Kristovo Uzašašće početak je poslanja Crkve. Upravo danas Crkva želi da svi kršćani sebi posvijeste da su sudionici toga poslanja. Svi smo pred Kristom, Kraljem slave i budućim Sucem odgovorni za svoje vrijeme i za svakoga čovjeka. Krist je došao na zemlju donijeti Božje kraljevstvo za sve ljude. Stoga, naređuje svojim apostolima i njihovim nasljednicima kao i svima nama da idemo k svim narodima kako bi riječju i primjerom pridobili sve ljude dobre volje da slijede Isusa kao jedinog Učitelja. A vjera svih onih koji prihvaćaju Isusa za svojega Spasitelja treba svakoga napose biti utvrđena i zapečaćena krštenjem u ime trojedinoga Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga. »Isus im pristupi i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”« (Mt 28,18-20) Krist je svojoj Crkvi i svakom kršćaninu trajan izvor božanskoga života i božanskih milosti i snaga. A to znači da istom u povezanosti s Kristom se možemo ostvariti. Krstiti zapravo znači povezati čovjeka s Kristom kao izvorom života i učiniti ga drugim Kristom. »Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo, jer ... od njega potječemo.« (Dj 17,28) Tako svi krštenici postaju Crkvom, Božjim »narodom koji je skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga.« (LG 4) Tako nutarnje zajedništvo Svete Trojice postaje praslika svih suodnosa u Crkvi. Zato učenju vjerskih istina i obavljanju sakramentalnih obreda treba se kod svakog Isusova učenika pridružiti i moralno vršenje Božjih zapovijedi. Boga trebamo poznavati vjerom, ljubiti ga ispunjavajući njegovu volju i služiti mu bogoslužjem Crkve. To je što Bog od nas traži da bi Krist mogao izvršiti svoje obećanje i da s nama bude i ostane do svršetka svijeta po Božjoj riječi koju nam naviještaju njegovi službenici, po zajednici koja je u njemu okupljena ljubavlju prema Bogu i bližnjemu i po sakramentima koji svi vode Euharistiji: izvoru i vrhuncu svakog kršćanskog života. Doista, ako je Uzašašće posljednja etapa Isusova zemaljskoga života, posljednji prizor sve zemaljske povijesti biti će Posljednji Sud. Stoga Uzašašće potiče sve nas na odgovornost za svijet i za svakog pojedinog čovjeka. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,1-11 Ps 47 (46) Ef 1,17-23 Mt 28,16-20 |
UZAŠAŠĆE (Godina B)
|
Uzašašće Gospodina Našega Isusa Krista (Godina B) »Isus koji je uzašao na nebo ostaje s nama sve do konca svijeta«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas svetkujemo zaključno otajstvo Isusova života ovdje na zemlji: njegovo Uzašašće na nebo. Kao što to često činimo, pitamo se dvije stvari: prvo, koji je povijesni sadržaj ovoga otajstva i što ono slavi; drugo, koji je njegov duhovni sadržaj i što to otajstvo znači za nas i Crkvu. Povijesnu činjenicu Uzašašća Gospodinova potvrđuje nam prvo čitanje iz Djela Apostolskih koje govori o Isusovu boravku među svojim apostolima četrdeset dana nakon njegova Uskrsnuća i o obećanju Duha Svetoga kojega će im poslati od Oca i koji će sići na njih te će mu biti svjedoci do na kraj zemlje. »Kad to reče, podiže se njima naočigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”« (Dj 1,10-11) Sve donedavno ovaj je opis bio shvatljiv i ostavljao nas je mirne, iako je doduše tražio od nas čin vjere, jer nebo se zamišljalo, kao i u Isusovo vrijeme, nekim tajanstvenim i praznim prostorom koji je nad našom zemljom i u kojem prebiva Bog. Međutim danas, otkako je čovjek svojim strojevima povrijedio prostornost ovog svemirskoga neba, sve se više uvjeravamo da ne postoji nebo poput onoga koje smo zamišljali kroz tolika stoljeća. Kakvo onda, značenje ima kad kažemo da je Isus uzašao na nebo? Odgovor imamo u samome današnjem sv. Evanđelju po Marku: »I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu« (Mk 16,18). Isus, dakle, ne ulazi u neko »prostorno mjesto«, nego u novo stanje, u novu stvarnost gdje više nemaju smisla naši izrazi nebo, zemlja i podzemlje. Eto, nebo je tijelo uskrsloga Krista s kojim će se ponovo združiti svi spašeni da budu s njime samo jedan duh (usp. 1 Kor 6,17; 15,49 sl.). Nebo je onaj tajanstveni »hram« o kojem se govori u Otkrivenju: hram porušen i opet podignut (usp. Iv 2,19), odnosno, »Janje« Božje koje je bilo »zaklano« (Otk 5,6), a sada živi. Stoga Uzašašće nam potvrđuje da je Isus pošao k Ocu. Ići k Ocu ne znači samo ostaviti ovu zemlju, već biti proslavljen i primiti prijestolje u novom svijetu stečenom utjelovljenjem i uskrsnućem. Isusa Krista je Bog Otac i kao čovjeka, s njegovim tijelom, proslavio onom slavom koju je On, kao Božji Sin, imao i prije postanka svijeta (usp. Iv 17,5). S njim je i naša ljudska narav konačno stigla Bogu i od njega primljena, jer je On naša glava, a mi njegovo tijelo, a to je Crkva. Zato smo s njime i svi mi uzašli u nebo u nadi i u obećanju da jednoga dana budemo s našom Glavom i našim Učiteljem kod Boga. »Danas se spominjemo i slavimo dan, kad je naša bijedna narav bila uzdignuta u Kristu sve do prijestolja Boga Oca«, kaže sv. Leon Veliki papa. Dakle, Uzašašće potvrđuje da je Isus pošao k Ocu i da ćemo i mi poći k Ocu. Ali, Uzašašće potvrđuje da je Isus i s nama. Pošao je k Ocu i vratit će se k nama, kao što je i uzašao, kaže anđeo Apostolima. Ali On je još i već s nama: »Ja sam s vama u sve vrijeme sve do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Zato je nekoliko godina nakon svoje smrti Isus mogao reći Saulu: »Savle, Savle zašto me progoniš?«, što je znak da je On na neki način još bio prisutan među ljudima. »On silazeći k nama nije napustio nebo, niti se udaljio od nas, kad je ponovo uzašao na nebo«, kaže sv. Augustin. Istina, ta Isusova prisutnost nije kao ona prva. Krist je ubijen u tijelu, ali živi Duhom (usp. 1 Pt 3,18). Dakle, prisutnost Gospodinova među nama nije po tijelu nego po Duhu. A baš ta nova prisutnost ima prednost pred onom prvom, jer je Isus sam rekao: Vama je bolje da ja odem, da Duh dođe k vama (usp. Iv 16,7). U ovom novom stanju Krist Gospodin se zaista može ponazočiti svakom čovjeku, na svakoj točci zemlje i povijesti, a ne samo svojim suremenicima Židovima. On je suvremenik svakog čovjeka i svakog pokoljenja. On je naš suvremenik. Prema tome sudbina svakoga čovjeka je povezana s Gospodinom, a posebno nas kršćana. Bog Otac je, »kad ga uskrsi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu nego i u budućem« (Ef 1,22), postavio Sina Svojega Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,23) Stoga Kristovo uskrsnuće i njegova proslava u nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju. Stoga beskorisno je stajati skrštenih ruku i očekivati Gospodinov povratak. Samo na izgled On je odsutan s naše zemlje. Djelovanjem Duha Svetoga, svjedočanstvom vjere i ljubavi Krist se očituje svakom čovjeku i nazočan je u svakom događaju. Zato svetkovina Uzašašća nas potiče da svake godine iznova raspalimo novim svjetlom najveću sigurnost svoga života, a to je: Isus živi i još je s nama! I našu najveću nadu: mi ćemo poći i biti s njime uz Oca! Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist, piše apostol sv. Ivan (1 Iv 3,3). Ne samo da čisti samoga sebe, nego svaki koji ima tu nadu, ne ostaje da zuri u nebo, kao što su onoga dana učinili apostoli, nego tu nadu pretvara u zauzetost i u svjedočenje Isusa Krista u ovom svijetu. I apostoli kad su to shvatili, otišli su i počeli propovijedati svuda njegovo Evanđelje spasenja. Idimo i mi ponizno, znajući dobro da bez Krista ne možemo ništa učiniti, ali idimo odvažno jer On je s nama u sve dane da svršetka svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,1-11 Ps 47 (46) Ef 1,17-23 Mk 16,15-20 |
UZAŠAŠĆE (Godina C)
|
UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA (Godina C) Isus koji je uzašao na nebo ostaje s nama sve do konca svijeta »I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24,52)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas svetkujemo zaključno otajstvo Isusova života ovdje na zemlji: njegovo Uzašašće na nebo. Kao što to često činimo, pitamo se dvije stvari: prvo, koji je povijesni sadržaj ovoga otajstva i što ono slavi; drugo, koji je njegov duhovni sadržaj i što to otajstvo znači za nas i za Crkvu. Povijesnu činjenicu Uzašašća Gospodinova potvrđuju nam Djela Apostolska koja govore o Isusovu boravku među svojim apostolima četrdeset dana nakon njegova Uskrsnuća i o obećanju Duha Svetoga kojega će im poslati od Oca i koji će sići na njih te će mu biti svjedoci do na kraj svijeta! »Kad to reče, podiže se njma naočigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi u nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći rekoše im: „Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.« (Dj 1,10-11) Sve donedavno ovaj je opis bio shvatljiv i ostavljao nas je mirne, iako je dodouše tražio od nas čin vjere, jer nebo se zamišljalo, kao i u Isusovo vrijeme, nekim tajanstvenim i praznim prostorom koji je nad našom zemljom i u kojem prebiva Bog. Međutim, danas, otkako je čovjek svojim strojevima povrijedio prostornost ovog svemirskoga neba, mi se sve više uvjeravamo da ne postoji nebo poput onoga koje smo mi zamišljali kroz tolika stoljeća. Kakvo onda, značenje ima kad kažemo da je Isus uzašao na nebo? Odgovor imamo u samome Evanđelju: »I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo.« (Lk 24,52) i sjede u slavi zdesna Bogu. Isus, dakle, ne ulazi u neko »prostorno mjesto«, nego u novo stanje, u novu stvarnost gdje više nemaju smisla naši izrazi nebo, zemlja i podzemlje. Eto, nebo je tijelo uskrsloga Krista s kojim će se ponovo združiti svi spašeni da budu s njime samo jedan duh (usp. 1 Kor 6,17; 15,49 sl.). Nebo je onaj tajanstveni »hram« o kojem se govori u Otkrivenju: hram porušen i opet podignut (usp. Iv 2,19), odnosno, »Janje« Božje koje je bilo »zaklano« (Otk 5,6), a sada živi. Stoga Uzašašće nam potvrđuje da je Isus pošao k Ocu. Ići k Ocu ne znači samo ostaviti ovu zemlju, već biti proslavljen i primiti prijestolje u novom svijetu stečenom utjelovljenjem i uskrsnućem. Isusa Krista je Bog Otac i kao čovjeka, s njegovim tijelom, proslavio onom slavom koju je On, kao Božji Sin, imao i prije postanka svijeta (usp. Iv 17,5). S njim je i naša ljudska narav konačno stigla Bogu i od nejga primljena, jer je On naša glava, a mi njegovo tijelo, a to je Crkva. Zato smo s njime i svi mi uzašli u nebo u nadi i u obećanju da jednoga dana budemo s našom Glavom i našim Učiteljem kod Boga. »Danas se spominjemo i slavimo dan, kad je naša bijedna narav bila uzdignuta u Kristu sve do prijestolja Boga Oca«, kaže sv. Leon Veliki papa. Dakle, Uzašašće potvrđuje da je Isus pošao k Ocu i da ćemo i mi poći k Ocu. Ali, Uzašašće potvrđuje da je Isus i s nama. Pošao je k Ocu i vratit će se k nama, kao što je i uzašao, kaže anđeo Apostolima. Ali On je još i već s nama: »Ja sam s vama u sve vrijeme sve do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Zato je nekoliko godina nakon svoje smrti Isus mogao reći Saulu: »Savle, Savle zašto me progoniš?«, što je znak da je On na neki način još bio prisutan među ljudima. »On silazeći k nama nije napustio nebo, niti se udaljio od nas, kad je ponovo uzašao na nebo«, kaže sv. Augustin. Istina, ta Isusova prisutnost nije kao ona prva. Krist je ubijen u tijelu, ali živi Duhom (usp. 1 Pt 3,18). Dakle, prisutnost Gospodinova među nama nije po tijelu nego po Duhu. A baš ta nova prisutnost ima prednost pred onom prvom, jer je Isus sam rekao: Vama je bolje da ja odem, da Duh dođe k vama (usp. Iv 16,7). U ovom novom stanju Krist Gospodin se zaista može ponazočiti svakom čovjeku, na svakoj točci zemlje i u svakom trenutku povijesti, a ne samo svojim suvremenicima Židovima. On je suvremenik svakog čovjeka i svakog pokoljenja. On je naš suvremenik. Prema tome sudbina svakoga čovjeka je povezana sa Gospodinom Isusom Kristom, a posebno nas kršćana. Bog Otac je, »kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovome svijetu nego i u budućem« (Ef 1,22), postavio Sina svojega Glavom Crkvi, zajednici u kojoj želi sabrati sve ljude. »Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.« (Ef 1,23) Stoga Kristovo Uskrsnuće i njegova proslava na nebu svjedoče o istinitosti njegova poslanja. Njegovi učenici nisu bili žalosni kad je On iščezao njihovu pogledu, jer je obećao da će trajno ostati nazočan u svojoj Crkvi. Naša liturgijska slavlja nam pomažu da ostanemo u susretu s Gospodinom te da shvatimo kako nebo u koje je On prvi uzašao nije daleko od nas, jer Krist trajno po svome Duhu djeluje među nama i ostvaruje tako novu povijest koja je usmjerena posvemašnjem otkupljenju i spasenju. Stoga beskorisno je stajati skrštenih ruku i očekivati Gospodinov povratak. Samo na izgled On je odsutan s naše zemlje. Djelovanjem Duha Svetoga, svjedočanstvom vjere i ljubavi, Krist se očituje svakom čovjeku i nazočan je u svakom događaju. Zato nas svetkovina Uzašašća potiče da svake godine iznova raspalimo novim svjetlom najveću sigurnost svoga života, a to je: Isus živi i još je s nama! I našu najveću nadu: mi ćemo poći i biti s njime uz Oca! Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist, piše sv. Ivan apostol (1 Iv 3,3). Ne samo da čisti samoga sebe, nego svaki koji ima tu nadu, ne ostaje zuriti u nebo, kao što su onoga dana učinili apostoli, nego tu nadu pretvara u zauzetost i u svjedočenje Isusa Krista u ovom svijetu. I apostoli kad su to shvatili, otišli su i počeli propovijedati svuda njegovo Evanđelje spasenja. Idimo i mi ponizno, znajući dobro da bez Krista ne možemo ništa učiniti, ali idimo odvažno jer On je s nama u sve dane da svršetka svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,1-11 Ps 47 (46) Ef 1,17-23 Lk 24,46-53 |
14.10.2010., četvrtak
DUHOVI (Godina A)
|
DUH SVETI I CRKVA (Godina A) »Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,22-23) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Pedeset dana nakon Vazma. Židovi su svetkovali Savez sklopljen između Boga i njegova naroda i u radosti se zahvaljivali Bogu na daru Zakona.  Obdržavajući Zapovijedi (Dekalog) koje je Bog dao svojemu narodu na Sinaju, oni su svojom poslušnošću svjedočili o svome prihvaćanju Saveza i vjernosti Gospodinu. Na taj isti dan Pedesetnice Bog pokazuje svome novom narodu da je konačni i sveopći Savez uspostavljen u krvi Kristovoj, potvrđen novim darom Duha Svetoga. Duh koji Bog daje vjernicima snaga je koja usmjeruje sav tijek povijesti čovječanstva. On je ujedno izvor svjetla koje obasjava i jača svakog čovjeka u borbi protiv kraljevstva tame i zla koju mora voditi za uspostavu novoga društva koje je Isus zasnovao na pravednosti i ljubavi. Oholost je razdijelila i udaljila ljude jedne od drugih. Duh koji Gospodin šalje svome narodu nanovo će uspostaviti jedinstvo ljudi tako da ih sabere oko jedne Božje riječi. Prodrijevši u srca vjernika Duh se očituje tvorcem i vezom jedinstva. On omogućuje da ljudi različitih jezika čuju istu poruku spasenja. On ih ujedinjuje da bi mogli svijetu davati jedno svjedočanstvo o istini i ljubavi što nam Krist dade za naše spasenje. Tako se već od dana Pedesetnice (prvih Duhova) gdje su u dvorani Posljednje Večere bili skupljeni apostoli zajedno s Majkom Isusovom Marijom i njegovom braćom i sestrama u molitvi, Duh Sveti očituje kao počelo širenja Crkve među svim narodima svijeta i snaga koja podržava njezino poslanje. I eto baš u tu dvoranu (Cenakul) gdje su se iz straha od Židova skrivali Isusovi učenici iznenada dolazi Duh Sveti u obliku »silnog vjetra« i »ognjenih jezika« (usp. Dj 2,2-3), širom otvara vrata i tjera ih da idu van k narodima propovijedati im Krista Spasitelja. I svi oni koji su se tada nalazili u Jeruzalemu: »Parti, Međani, Elamiti i stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene; Rimljani koji su na prolazu, Židovi i obraćenici (na židovsku vjeru), Krećani i Arapi« (Dj 2,9-11) čuli su apostole gdje na njihovim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima. Toga istog dana neki od toga silnoga mnoštva su se pokrstili i tako se je rodila Crkva. Zatim nedaleko od tog dana će prvi poganin Kornelije, sa cijelom svojom obitelji biti uveden u Crkvu pod očitim poticajem Duha Svetoga (Dj 10,44-48). Ići k poganima značilo je za apostole preispitati svoje dosadašnje vlastite židovske vjerske sigurnosti. I zaista je bilo mnogo poteškoća i mnogo otpora. Ali Duh Sveti koji je bio u njima pomogao im je i činio je da se osjećaju veoma jaki za osvajanje svijeta Kristu. On ih je vodio poganima i tako ih obratiše za Krista. Duh Sveti je spriječio da Crkva postane sinagoga, odnosno zatvoreno mjesto samo za izabrane. On je ostvario onu sveopćenitost Crkve koju je Krist obećao svim narodima sve do svršetka svijeta. Stoga samo Duh Sveti može opet dati snage i nama svima u prekretnicama povijesti i društva kako bismo se stavili na čelo novih pothvata za Božje kraljevstvo i za spasenje svakoga čovjeka. Na taj način Duh Sveti osigurava jedinstvo svih kršćana unatoč ljudskih različnosti. Te su različnosti zapravo bogatstvo za zajednicu: Duh ih sve usklađuje kako bi se ostvario Božji naum spasenja ljudi. Zato je Duh Sveti počelo povezanosti i jedinstva Crkve. On je iznad svega začetnik jedinstva i neprekidne veze Crkve s Kristom. To je jedinstvo vjere i života: Krist i Crkva tvore jedno tijelo. Onaj isti Duh koji je bio u Isusu iz Nazareta za vrijeme njegova života i nadahnjivao njegova opredjeljenja za Boga i čovjeka, sada je u Crkvi i vodi Crkvu putovima istine, života i spasenja. Stoga između Krista i Crkve postoji jedinstvo, kao što je ono među trsom i mladicama. I nitko »ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga« (1 Kor 12,3b). Duh Sveti je također počelo jedinstva među nama. On nam omogućuje da budemo braća, jer Duh čini da smo djeca Božja. »Ta u jednom Duhu svi smo mi u jedno tijelo kršteni. I svi smo napojeni jednim Duhom.« (1 Kor 12,13). Zato Duh Sveti dijeli različite karizme i službe u Crkvi koje nastavljaju Kristovo služenje, a Otac daje moć za razna čudesna djelovanja i ozdravljenja. »Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učenici, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje objava Duha na opću korist. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakome kako hoće« (1 Kor 12,4-7,11) na dobrobit sveopće Crkve. Prema tome uzajamno nadopunjavanje svih karizmi, svih darova, štoviše svih kršćana kao živih udova čini Crkvu jednim organizmom. »Doista, kao što je tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist.« (1 Kor 12,12) Između Krista i Crkve postoji najtješnje jedinstvo kao što je među glavom i udovima. Glava je Jedinorođeni Sin Božji, a Tijelo je njegova Crkva. Čitav Krist to je Zaručnik i Zaručnica: dvoje njih u jednom tijelu. Takvu nutarnju uzajamnost trebaju ostvarivati kršćani kao živi udovi Kristova tijela. Nadasve međusobnom ljubavlju i uslužnošću: »Svi ste vi jedan u Kristu.« (Gal 3,28). Duša koja to tijelo oživljava jest Duh Sveti. »Kao što jedna duša oživljava različite udove tijela tako jedan Duh Sveti zajedno uzdržava i rasvjetljuje čitavu Crkvu. Kao što je Krist, koji je Glava Crkve, začet po Duhu Svetom, tako i njegovu Crkvu ispunjuje isti Duh Sveti da ona živi. On je svojom moći učvršćuje da ona opstoji u sastavu iste vjere i ljubavi.« (Grgur Veliki) Dakle, Duh Sveti nije samo počelo povezivanja i širenja Crkve, nego je isto tako počelo identiteta Crkve, odnosno njezina razlikovanja od svijeta koji je u vlasti Zloga (usp. 1 Iv 5,19). To je svijet koji Isusa nije ni prepoznao ni primio, a koji sada odbacuje i njegovu Crkvu (usp. Iv 15,18). Duh Sveti osigurava da Crkva bude vjerna Kristu, čini da naša parnica sa svijetom bude i ostane na strani Božje istine, a ne pretvori se u neku obranu naših interesa i naših povlastica što bi nas činilo krivim svjedocima pred ljudima. Zato Krist, davši apostolima moć da prenose Duha, osposobio ih je da uspostavljaju vezu ljubavi između Boga i grješnog čovjeka. Duh Sveti je dar Uskrslog Krista svojoj zajednici, Crkvi. Isus je uskrsnuo i poslao Duha Svetoga za nas i na nas isto kao za prve i na prve kršćane. Stoga Uskrs i Duhovi su blagdani kojima se čitavo vazmeno otajstvo posadašnjuje i obistinuje svake godine, dapače u svakodnevnom životu Crkve i svakoga kršćanina. «Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.”« (Iv 20,21) Odatle slijedi poslanje Crkve. Na učenicima je da nastave poslanje Sina od Oca i da pronesu tu uskrsnu novost, radost i mir do kraja granica zemlje, do svakoga ljudskoga srca. Teška je i jako odgovorna ta zadaća Crkve, ali je utemeljena Kristovim uskrsnućem i neprestano je pomaže snaga Duha Svetoga. Mir je osobiti dar Duha Svetoga. On se gradi praštanjem grijeha i uspostavom čvrstih veza s Bogom i neraskidljivih, na Bogu zasnovanih, veza među ljudima. To je Isusov uskrsni dar Crkvi. To je dar Duha Svetoga. «To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,22-23) To je isti životvorni dah koji je Bog udahnuo kod stvaranja čovjeka (usp. Post 2,7). To je Božji život milosti koji nam se daje svetim krštenjem, a kada ga grijehom izgubimo vraća nam se sakramentom pokore i pomirenja. Tako Božja svemogućnost, koja se najviše očituje praštanjem, prelazi od Duha Svetoga na svu Crkvu, te nju i sve nas neprestano čisti, oživljava i posvećuje. Na taj način Isus Krist, Sin Božji, u nama i preko nas pobjeđuje svijet, zahvaljujući nazočnosti Duha Svetoga u Crkvi. On dokazuje »svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud« (Iv 16,8). On je odvjetnik, svjedok i sudac u sporu između Isusa i svijeta. On je naš Branitelj i hrabri nas da ostanemo uz Krista i njegov Križ u zajedništvu vjere, nade i ljubavi sveopće Crkve. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,1-11 Ps 104(103) 1 Kor 12,3b-7, 12-13 Iv 20,19-23 |
DUHOVI (Godina C)
|
DUHOVI: NEDJELJA PEDESETNICE CRKVA ŽIVI U DUHU KRISTOVU (Godina C) »Svi se napuniše Duha Svetoga« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Duhova je slavlje Crkve, jer je to dan njezina rođenja u Duhu Svetomu i dan njezina javnog predstavljanja svijetu. Duhovi su početak širenja Crkve i njezina plodonosnog djelovanja. To je nastavak Kristova spasiteljskog djela otkupljenja ljudi, jer dolazak Duha Svetoga očituje bogatstvo novoga života Uskrsloga Gospodina Isusa u srcu i životu njegovih učenika.  Silazak Duha Svetoga se obnavlja na tajanstven način i danas za nas, kao i u svakom slavljenju euharistije i svetih sakramenata, i u životu pojedinaca i zajednice sve do svršetka svijeta. Duh Božji »koji je govorio po prorocima« ispunja i danas kao i uvijek učenike Kristove i potiče svakog čovjeka na djela ljubavi, dobrote, pravde i vjere u Boga, dokle god ne nađu u Isusu, Sinu Božjem, konačni smisao svojega života. Blagdan Duhova zaista je dan Duha Svetoga »koji ispunja svemir, obuhvaća svako stvorenje i poznaje svaki glas«, pa čak i one »neizrecive uzdisaje« koji pod njegovim utjecajem izlaze iz dubine našega srca (usp. Rim 8,28). Biblijska čitanja svetoga Pisma koja nam današnje Bogoslužje stavlja na razmatranje pomoći će nam da bolje shvatimo tajnu ovog djelovanja Duha Svetoga u našem životu i u životu Crkve. Prvo čitanje iz Djela Apostolskih opisuje nam silazak Duha Svetoga u obliku »silnog vjetra« i »ognjenih jezika« na apostole i prve učenike sakupljene na molitvu s Marijom, Majkom Isusovom, koji ih je snagom svoje Božanske ljubavi preobrazio u nove ljude. A blagovatelji te ljubavi i spasenja Božjega bili su mnoštvo naroda koji su se na taj blagdan Pedesetnice bili skupili u Jeruzalemu. Zaista svi »Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi« koji su se toga dana nalazili u Jeruzalemu, čuli su na svojim materinjim jezicima kako apostoli »razglašuju veličanstvena djela Božja« (Dj 2,9-11). Duh Sveti je, dakle, toga dana otvorio srca i duše svih tih ljudi da bi mogli shvatiti Riječ Božju koju su apostoli naviještali. Prodrijevši u srca vjernika Duh Sveti se ovdje, kao nekad u dvorani Posljednje večere, očituje tvorcem i vezom jedinstva. On omogućuje da ljudi različitih jezika čuju istu poruku. On ih ujedinjuje da bi mogli svijetu davati jedno svjedočanstvo ljubavi Božje koju nam Krist dade. On sam ima moć sjedinjenja pameti i srdaca ljudi, rasvjetljenja, unutrašnjeg uvjeravanja i prihvaćanja istine spasenja Božjega koje nam je Krist donio. Duh što ga Gospodin izlijeva na vjernike jest sila koja usmjeruje sav tijek povijesti ljudskoga roda. On uspostavlja novi Savez, izvor je svjetla i snage svakome kršćaninu da može ostvariti svugdje po svijetu zajedništvo koje Krist zasnova na pravednosti i ljubavi. Stoga su njemu potrebni samo svjedoci i posrednici njegove milosti i darova, koji će preobraženi »vatrom« njegove ljubavi u nove ljude, znati i moći prenijeti oganj i toplinu te ljubavi i na druge ljude. Zato svatko od nas i sva Crkva treba da neprestano zaziva: »Dođi, Duše Sveti, ispuni srca tvojih vjernika i zapali u njima oganj tvoje ljubavi«. Duh Sveti jest, dakle, onaj koji nam »daje život«, koji nas »oslobađa od grijeha i smrti« i sjedinjuje nas sa Kristom i po Isusu Kristu nas čini djecom Božjom. Prema tome blagdan Duhova je slavlje našeg Božanskog »posinjenja« prouzrokovano i ostvareno u nama po Duhu Svetom. To je »novi Savez« koji je Bog sklopio s nama u krvi Kristovoj i ognjem ljubavi Duha Svetoga. Stoga svi oni koji su kršteni u Gospodinu Isusu sačinjavaju u Duhu Svetom jedno mistično tijelo Kristovo, tj. Crkvu. Tako u Duhu Svetom unatoč ljudskih različitosti i raznolikosti darova, svi kršćani ostvaruju jedinstvo vjere u jedinog Gospodina Isusa Krista u istoj Crkvi. »Različiti su darovi, a isti Duh; različite službe, a isti Gospodin; različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakome se daje očitovanje Duha na korist« (1 Kor 12,3-7) cijeloj zajednici, tj. Crkvi. Tako raznolikosti darova Duha Svetoga su dani za dobro cijele Crkve i za izgradnju jedinstva u Crkvi. Toga Duha Svetoga koji djeluje u Crkvi i u srcu svakog pojedinog vjernika, Krist je dao svojoj Crkvi već na dan Uskrsa. »Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,21-23) Kako vidimo, dakle, Uskrsli Gospodin daruje Duha Svetoga svojim apostolima i šalje ih u svijet da budu navjestitelji i nosioci spasenja kojega je On ostvario svojom mukom i smrću na križu i koje se konkretizira (ostvaruje) u opraštanju grijeha. Gdje je Duh Božji ondje ne može opstati zlo i grijeh. Krist, davši apostolima moć da otpuštaju grijehe ljudima osposobio ih je da uspostavljaju vezu ljubavi između Boga i grješnog čovjeka. A to znači da veliko djelo obnove Duha Svetoga u čovjeku počinje njegovom pobjedom nad grijehom i zlom gdje su se god ugnijezdili: u srcu čovjeka, u njegovim odnosima s drugim ljudima, u društvenim nepravednim strukturama, u nastranim ideologijama, u različitim oblicima nasilja i terorizma itd. Gdje se god nalaze grijeh i zlo potrebno je da prodre Duh Sveti i da snagom svoje ljubavi oslobodi i obnovi čovjeka. Crkva i danas kao i oduvijek moli: »Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti. (...) Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu. (...) Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.«  A skupa sa svom Crkvom, kao i na dan prvih Duhova, moli se i Marija, Majka Isusova i Majka Crkve. Marijina prisutnost u molitvi s apostolima i prvim učenicima u dvorani Posljednje Večere na dan prvih Duhova služi baš zato da upozori na tu intimnu vezu između Isusova rođenja i rođenja Crkve. Ona koja je bila Majka Isusova, majka Krista Glave, sada postaje i Majka Crkve, majka mističnog tijela Kristova, odnosno udova Kristovih. Marija se zato i nalazi usred zajednice koja se moli. Ona tu ima središnje mjesto. Tu se nalaze već i braća i sestre Isusovi, tj. njegovi vjernici i djeca Marijina. Marijina molitva i njezina prisutnost dovela ih je do vjere u Raspetog koji svojim uskrsnućem otkupljuje čovječanstvo i donosi mu spasenje. Marija je suradnica Duha Svetoga od utjelovljenja Sina Božjeg, što je vrhunski trenutak djelovanja Duha u povijesti spasenja ljudskog roda, pa sve do konačnog otkupljenja i spasenja Crkve i cijelog čovječanstva. Začeće i rođenje Isusovo jesu plod nesebične i požrtvovne ljubavi Marije i Duha Svetoga. Isus se rađa po Duhu Svetom od Marije Djevice. Tako se rađa i na Duhove, a to se ostvaruje i u svakom rađanju djece Božje. U istom krilu prečiste Majke Marije, Krist uzima svoje tijelo i ono postaje duhovno tijelo, oblikovano od svih koji će vjerovati u njega. Možemo reći da Marija, noseći u svojem krilu Isusa, nosi i sve one koji će biti pritjelovljeni njegovu proslavljenom Tijelu. Ono što je Isus rekao s križa: „Ženo, evo ti sina” (Iv 19,26-27), to se ostvaruje na Duhove i kod svakog rođenja Božje djece: duhovno Marijino majčinstvo. U krštenju rađamo se na božanski život, postajemo djeca Božja po djelovanju Duha Svetoga i po Marijinoj suradnji. Kao što u začeću i rođenju Isusa Krista Marija surađuje s Duhom Svetim, tako je i kod duhovnog rađanja djece Božje prisutna kao duhovna majka, koja rađa djecu otkupljenja u Isusu Kristu. Vrijeme Crkve je vrijeme Duha Svetoga i vrijeme Marije. Marija je posve usmjerena prema Duhu Svetom. Ona je znak, ikona, mjesto, hram, zaručnica i svjedok Duha Svetoga. Ona je u povijesti spasenja svojim pristankom prva snagom Duha Svetoga omogućila Kristu ulazak u našu povijest. Zato ona i danas, Crkvi i svakome od nas, omogućuje da se spasenje ostvaruje po djelovanju Duha Svetoga, prema dobrohotnom Božjem naumu. Stoga ljubav prema Mariji ne može se odijeliti od pobožnosti prema Duhu Svetome, a i pobožnost Duhu Svetom uključuje pobožnost i vjernost prema Mariji i Crkvi. »Stoga je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu Majku« (LG 53) Crkva u Mariji štuje svoju Majku koja bdije nad njezinim razvojem i ne prestaje ju zagovarati kod svojega Sina, kako bi izmolila svim kršćanima duboku vjeru, ufanje i ljubav. I danas još uvijek Marija nastavlja svoje sudjelovanje s Duhom Svetim u djelu spasenja svih ljudi. Svojom majčinskom ljubavlju grli svakog pojedinog čovjeka i sve ljude te tako pridonosi jedinstvu sviju. Neka se Duh Sveti udostoji poticati sve dublju želju u svim ljudima, u svemu čovječanstvu, da ljudi budu sve više raspoloženi da prihvate njezine majčinske pozive na obraćenje Bogu i na bratstvo, uzajamnu bratsku ljubav i solidarnost među svim ljudima svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,1-11 Ps 104 (103) 1 Kor 12,3b-7, 12-13 Iv 20,19-23 |
13.10.2010., srijeda
PREOBRAŽENJE (Godina C)
|
PREOBRAŽENJE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA ILI BOŽJE LICE (Godina C) Preobraženje Gospodinovo zalog je naše vječne slave »Oko osam dana poslije toga uze sa sobom Petra, Ivana i Jakova te se uspe na brdo da moli. Dok je molio, promjeni se njegovo lice, a odjeća mu postade bijela i sjajna.« (Lk 9,28-29) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnji liturgijski blagdan doziva nam u pamet Gospodinovo preobraženje. Ono žarkim svjetlom osvjetljuje naš svagdašnji život. Poziva naše misli da se obrate vječnom određenju na koje to preobraženje upozorava. Danas spominjemo taj događaj kao nagovještaj vječnog poziva u dostojanstvo sinova i kćeri Božjih po Isusu, proslavljenom Sinu njegovu. Ovaj blagdan je nastao na Istoku, gdje su osobito pustinjaci i samostanci askezom, liturgijom i kontemplacijom čeznuli da i sami već na zemlji što jače dožive Kristovo preobraženje. Tako su kršćani Istoka slavili preobraženje kao poseban blagdan već od V. stoljeća. Na Zapad je ovaj blagdan prenesen tek u X. stoljeću, kad je uspostavom kršćanske države u Palestini postalo sigurnije hodočastiti na sveta mjesta, a time je porastao interes za događaje Isusova života. Blagdan Preobraženja Gospodinova proširio je na opću Crkvu tek papa Kalist III. god. 1457. te odredio da se slavi 6. kolovoza u znak trajne zahvalnosti Bogu za obranu Beograda od Turaka, što ju je izvojevala kršćanska vojska vođena gubernatorom Ugarske Ivanom Hunjadijem – slavnim Sibinjanin Jankom naših narodnih pjesama – i sv. Ivanom Kapistranom, 22. srpnja 1456. Na trajan spomen te kršćanske pobjede pod Beogradom uveo je papa Kalist III. običaj da se ujutro, u podne i uvečer moli Pozdrav Anđelov (ili Anđeo Gospodnji) i da za vrijeme te molitve zvone zvona. Ta odredba Kalista III. i danas se opslužuje u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Spomen toga događaja nalazi se oslikan i na glasovitoj Rafaelovoj slici „Preobraženje” što se danas nalazi u Bazilici sv. Petra u Rimu. Ivan Kokot je zapisao da se na slici nalaze i povijesne ličnosti iz tadanje hrvatske povijesti (usp. Bogoslovska smotra, god. 1977. br. 4. Str. 511).  Blagdan Preobraženja Isusova u Hrvatskoj je dobio divno ime Božje Lice, a osobito se slavi u Sjevernoj Hrvatskoj, u Hrvatskom Zagorju. Tih se vrućih dana mjeseca kolovoza odvijaju u našem nacionalnom svetištu Majke Božje na Mariji Bistrici najživlji proštenjarski dani: proštenje Božjeg Lica. Ima divne simbolike u tom nazivu, a ujedno je i pun vjerskih sadržaja. U tom smislu i ovaj blagdan u cijeloj povijesti Crkve kao i svake duše označuje da do nebeske ljepote i proslave dolazi samo onaj koji nadvlada sve niže sile zla i grijeha, požuda tijela i zavodljivosti svijeta koje bi ga htjele okovati. »On (Isus) će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu« (Fil 3,21), ako mi budemo živjeli po svetoj volji Božjoj. Stoga danas slavimo i mi svoje preobraženje. Ono je započelo našim krštenjem i neprestano se ozbiljuje i usavršuje sve »dok Dan slave ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima našim« (usp. 2 Pt 1,19). Za liturgijsko doživljavanje blagdana Preobraženja Gospodinova Crkva je uzela iz Staroga Zavjeta poznato viđenje proroka Daniela o Bogu na prijestolju koji Sinu čovječjem predaje svu vlast, čast i kraljevstvo. Prorok Daniel Boga naziva Pradavnim, zapravo Punim (starim) danâ, jer je Gospodar svega stvorenja i čitave povijesti, a sav je okružen ognjem koji označuje njegovu nutarnju i vanjsku slavu, dok mu se klanjaju i služe mu tisuće tisuća čistih duhova. »Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna.« (Dn 7,9) Pradavni se pojavljuje kao gospodar povijesti, koji će dokinuti svaku zemaljsku silu te uspostaviti svoju vladavinu na zemlji, i kao vrhovni sudac svakome stvorenju. Stoga i piše: »Sud sjede, knjige se otvoriše.« (Dn 7,10) Te knjige označuju nepronične Božje naume i planove, a također i dugove i odgovornosti svih ljudi, osobito velikih i moćnih koji se čine da vladaju svijetom i narodima. O toj knjizi pjeva teška posljednica »Dies irae – Dan od gnjeva«: „Otvara se knjiga jada Knjiga grešna ljudskog rada Što će vagnut biti sada.” To je po Apokalipsi »knjiga života« i blago onima koji su u njoj zapisani. »I tko se god ne „nađe upisan u knjizi života”, bî bačen u ognjeno jezero« (Otk 20,15), jer ništa nečisto nikada neće u nebo ući, »nijedan koji čini što je odurno i lažno, već samo oni „koji stoje upisani u” Janjetovoj „knjizi života”« (Otk 21,27). Pred Pradavnoga stupa kao izvoditelj Božjih planova i odluka Sin čovječji, koji dolazi s neba i na oblacima. »Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikad neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti.« (Dn 7,14) To će postati jedan od najmilijih naslova kojima se nazivao sam Gospodin Isus Krist. On se na ovo Danijelovo proroštvo poziva u najsudbonosnijem trenutku svojega života. Kada ga je na sudu pred glavarima svećeničkim i cijelim Velikim vijećem upitao veliki svećenik: »Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?« »Ti kaza -, odgovori mu Isus. – Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti 'Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'« (Mt 26,63-64). Neka nas ove divne stranice Svetoga Pisma prožmu dubokim strahopoštovanjem tako da bi se sav naš život mogao odvijati u dubokom poštovanju i odgovornosti Bogu i Sinu njegovu, Gospodinu našemu Isusu Kristu koji u nama želi kraljevati ljubavlju, a ne silom. Na taj način „Preobraženje Gospodinovo” dobiva eshatološki značaj: ono nas pripravlja da shvatimo buduću objavu Krista na kraju njegova djela proslave u svakome od nas i u cijeloj Crkvi. Čitav naš vjernički život usmjeren je tom »snažnom Dolasku« i »Danu Slave« Gospodina Isusa. Stoga naša vjera u Krista ne počiva na bajkama već na svjedočanstvu apostola koji su na »Svetoj Gori« vidjeli da je Isus primio od Oca »čast i slavu« i čuli glas s neba: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« (2 Pt 1,17). Tu stvarnu činjenicu prvak apostola, sv. Petar, potvrđuje na samo usmeno već se eto pobrinuo da ostane i zapisana za svjedočanstvo svim naraštajima i pokoljenjima do svršetka svijeta kada kaže: »Predragi! Nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevidci njegova božanskog veličanstva.« (2 Pt 1,16). To svoje uvjerenje apostol Petar želi prenijeti i na sve vjernike potičući nas da i mi upremo svoj pogled u proslavljenoga Isusa. On nam je kao svjetiljka u tami svijeta da ne zalutamo na putu dok ne osvane posljednji dan kad će zasjati Gospodin u svojoj slavi. To je dan paruzije, ali i dan pojedinačnog odlaska u vječnost. Taj dan „sviće” jer on ne znači zator pojedinaca i zajednice nego prijelaz u drugi, trajni način egzistiranja s Bogom i svetima u nebu. Tako nas Isusovo Preobraženje podsjeća na naš uzvišeni poziv i transcendentalnost ljudske osobe. Stoga Drugi Vatikanski Sabor kaže: »Objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi Krist, novi Adam, otkriva čovjeka i njemu samome te mu objavljuje i uzvišenost njegova poziva.« (GS 22) Preobraženi Isus očituje se na gori Taboru izabranim apostolima Petru, Jakovu i Ivanu kao Božji Sin prije svoje muke i smrti, jer je htio »iz srca učenika ukloniti sablazan križa« (papa Lav Veliki). Na taj način Bog je Isusa kao svoga Utjelovljenog Sina obdario posebnom slavom, jer ga je učinio vidljivim znakom svoje prisutnosti među ljudima. A vrhunsko očitovanje te Isusove »slave« bit će njegova muka, smrt i uskrsnuće. U tom »oblaku« Božje slave apostoli su uz Isusa vidjeli još dva čovjeka koji stajahu uz nj i razgovarahu s njime. »Bijahu to Mojsije i Ilija.« (Lk 9,30) A u njima je oličen cijeli Stari Zavjet kao veliki navještaj Krista Isusa, njegove križevne smrti, ali i njegova slavnog uskrsnuća. Nakon toga se čuo Očev glas koji je Isusa proglasio Božjim Sinom i ljudima naredio da ga slušaju. »A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!”« (Lk 9,35) Tako slušajući Isusa mi s njime ulazimo u njegovo vazmeno otajstvo i po svetom krštenju bivamo preobraženi u Kristu i postajemo djeca Božja, sinovi i kćeri Oca nebeskoga. Taj je preobražaj našega bića za sada tajanstven i sakriven, ali posve stvaran, kako će biti očito kad se pokažemo u slavi kraljevstva nebeskoga. Svjetlost koja je zahvatila Kristovo tijelo na gori »Preobraženja« bit će i naš udio u svijetloj baštini. Kad se Krist, naša nada, pojavi, »bit ćemo mu slični jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest« (1 Iv 3,2). Svi smo mi pozvani da sudjelujemo u tako velikoj slavi zato što smo »zajedničari božanske naravi« (2 Pt 1,4) Isusove. Zato nas očekuje neusporedivo velika slava u nebu, ako živimo dostojno svoga kršćanskoga poziva i ako su naše riječi i djela posljedica našega krsnog obećanja i angažmana. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dn 7,9-10, 13-14 Ps 97 (96), 1-2, 5-6, 9 2 Pt 1,16-19 Lk 9,28b-36 |
PRESVETO IME ISUSOVO
|
PRESVETO IME ISUSOVO (Godina A) »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo spomendan Presvetoga Imena Isusova. Vjernici su od početka Crkve zazivali to sveto Ime Isusovo u kojemu se jedino nalazi spasenje. U liturgijskim slavljima počelo se štovati u 14.stoljeću. Sv. Bernardin Sijenski i njegovi učenici revno su širili to štovanje po cijeloj Italiji i Europi, a liturgijski blagdan uveden je u 16. st. Papa Klement VII. dopustio je god. 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski iskazuje štovanje Isusovu imenu, a onda čitavoj Crkvi.  »Veliki je temelj vjere Ime Isusovo - kaže sv. Bernardin Sijenski -, jer stvara sinove Božje. A srž se katoličkog vjerovanja sastoji u poznavanju Isusa Krista – svjetla, koji je svjetlo duše, vrata života, osnova vječnog spasenja. Ako njega netko ne bi imao ili ga napustio, kao da ide kroz tamnu noć bez svjetla i zatvorenih očiju stupa neoprezno po opasnim mjestima, i blistao ne znam kolikom bistrinom razuma, slijedi slijepog vodiča, dok za razumijevanje nebeskih tajna ide za vlastitim umom, ili zanemarivši temelj, nastoji sagraditi kuću, ili ispustivši vrata, želi ući kroz krov. Taj temelj dakle je Isus, svjetlo i vrata, koji će zalutalim pokazati sebe kao put, dao se kao svjetlo vjere svima po kojoj se može tražiti Boga nepoznatog, u nađenog povjerovati, spoznatoga naći. Ovaj temelj podržava Crkvu sagrađenu na Imenu Isusovu. Ime Isusovo je svjetlo propovjednika tim što blistavo sja i postiže da riječ njegovu naviještaju i slušaju. I odakle misliš da je u cijelom svijetu tolika tako nenadana i žarka svjetlost vjere, ako ne od propovijedanog Isusa? Zar nas i Bog nije pozvao u svoje divno svjetlo blistavilom i slatkoćom ovoga imena? Onima koji su prosvijetljeni i u toj svjetlosti vide svjetlo, s pravom kaže apostol: Bijaste nekoć tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu: kao sinovi svjetla idite.« (Iz djela Vječno Evanđelje sv. Bernardina Sijenskog, Govor 49, čl. 1: Opera Omnia, IV., str. 495 sl) Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i da posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijst i ostvario svoja obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. U vjeri su Marija i Josip doživjeli »znak« Djeteta rođenog u Betlehemu kao Emanuela: S nama Bog – koji je ostvarenje Božjih obećanja. Koliko se u svemu tome treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete Zaručnice, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude čuvar Bogorodice i kao njezin zakoniti suprug skrbnik samoga Božjega Sina. Zato se njemu ukaza u snu anđeo Gospodnji i reče mu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21) Nikada prije ni poslije nije neki Božji glasnik donio na svijet takvu poruku kao tim svetim nazaretskim zaručnicima. Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali je ono započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetog svjedoka Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo naše ljudsko tijelo i postao čovjekom i našim Spasiteljem. A osam dana nakon rođenja Sina Božjega »i kada je dijete trebalo obrezati, nadjenše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače« (Lk 2,21) u utrobi svoje majke. I od tog se dana ovo božansko Čedo zove Isus (aram. Ješua), a što znači Jahve (Bog) spašava. Doista, On se upisao u povijest čovječanstva kao Spasitelj. Dopustimo stoga da nas zahvati njegovo spasenje te da po njemu i u njemu pridonesemo spasenju i napretku svih ljudi s kojima živimo na ovoj zemlji. Isus Krist, Sin Božji, i kao takav pravi Bog, ponizio je sama sebe postavši čovjekom i u svemu sličan nama ljudima osim u grijehu da bi nas svoju ljudsku braću oslobodio od ropstva grijeha i zla i učinio nas djecom Božjom i baštinicima vječnoga života. On se radi nas i radi našega spasenja rodio, trpio i podnio tešku smrrt na križu da bi nama darovao život. »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ« (Fil 2,10) i da svaki jezik prizna: »Isus Krist jest Gospodin – na slavu Boga Oca.« (Fil 2,11). »O ime slavno, milosno ime, o ime ljubezno i kreposno. Ti zločine opraštaš, protivnike pobjeđuješ, slabe pridižeš, patnike u nevoljama jačaš i razveseljuješ. Ti se dika vjernima, Ti si učitelj propovijednicima, ti si snaga radnicima, ti si potpora malaksalima. Želje su prožete vatrenim žarom tvojim, upućene su molitve uslišane, u zanosu te duše promatraju i po tebi se svi proslavljaju radujući se nebeskoj slavi. Preslatki Isuse, njima nas pridruži svojim presvetim Imenom.« (Iz djela Vječnog Evanđelja sv. Bernardina Sijenskog, IDEM) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Fil 2,5-11 Ps 113 (112),1-8 Aleluja: Ps 96 (95),2 Mt 1,19-23 |
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA
|
UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA (14. rujna) U Križu je spas Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Na ovaj je dan godine 320. u Jeruzalemu posvećena Konstantinova bazilika koja je obuhvaćala vrh Kalvarije i Isusov grob. Kad se gradila ta crkva, nađeni su ostatci svetoga Križa Isusova i stoga se svake godine proslava posvećenja te bazilike u Jeruzalemu na ovaj dan slavila svečano kao Uskrs i Bogojavljenje.  U Misi se međutim ne govori izričito o uzvišenju Križa, nego o uzvišenju Krista po križu i na križu. Raspeće na križu (=križ tvore dvije unakrsne grede) bila je mrska smrtna kazna u starih Rimljana. Oni su redovito razapinjali na križ teške političke zločince i razbojnike. Ali nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt raspećem. Od onoga dana kada je na križu visio jedan Nevini, Krist Gospodin, križ postaje njegovim znakom, znakom spasenja po kojem se prepoznaju kršćani. Za nas je stoga križ nerazdvojiv od Onog koji je na njemu visio za spas svijeta. Zato mi kršćani u svakom križu – raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga. Stoga je Križ znak pobjede, znak Krista Pobjednika. Radi toga je također križ ujedno i simbol »križnog puta« kojim je obilježen rast do punog razvoja svakog kršćanina i cijele Crkve u hodu kroz povijest čovječanstva prema vječnoj domovini na nebesima. Prema tome cijeli naš kršćanski život je hod za Kristom Raspetim i Uskrslim. On sam je kroz svoju muku i smrt slavodobitno ušao u slavu Uskrsnuća. Stoga Krist Pobjednik nije nam samo uzor, nego On i danas ostvaruje svoju pobjedu nad silama tame i zla u nama svojim vjernicima. »Na svijetu ćete imati tjeskobu – kaže nam Isus –, ali ne bojte se jer ja sam već pobijedio svijet.« (Iv 16,33) No, mi smo još na putu prema nebeskoj domovini i zato treba da svaki dan iznovice uzimamo na se svoj križ (usp. Lk 9,23) dok – upirući pogled u Početnika i Dovršitelja naše vjere – ne dostignemo njegovu pobjedu (usp. Fil 3,8-14; Heb 12,2). Zato putovanje Izraelaca kroz pustinju i sve što im se kroz tih četrdeset godina dogodilo dok su išli u obećanu zemlju slika je zbivanja u Crkvi od njezina početka do sudnjega dana, a isto tako i svega onoga što proživljava pojedina duša od krštenja do smrti. Na sve nas i svakoga pojedinog od nas neprestano vreba paklena Zmija (ili Sotona) grijeha i zla. Evo, narod je Božji u pustinji, tik pred obećanom zemljom. Međutim, malaksali su na putu. Iscrpljeni, pobuniše se protiv Boga i njegova sluge Mojsija. Stoga ih stiže kazna: ljute zmije koje su ih ujedale i od kojih su umirali. Uvidjevši svoj grijeh, Izraelci se pokajaše i zatražiše spas od Boga preko Mojsija. Bog je poučio Vođu svoga naroda čudnovatu i čudesnu lijeku da odanle odakle je došla smrt dođe i život. I sam pogled na uzdignutu i izloženu mjedenu zmiju bijaše ljekovit i životvoran za Izraelce. »Mojsije napravi zmiju od mjedi i postavi je na stup. Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio.« (Br 21,9) I mi kršćani smo Narod Božji na putu u Obećanu zemlju, putujuća Crkva (Ecclesia peregrinans) prema vječnoj domovini. Zato uzdignuta mjedena zmija u pustinji bijaše slika i pralik Križa. Krist na križ uzdignut, i po uskrsnuću zdesna Ocu uzvišen, nama je vjernicima spasotvoran i životvoran znak. Zato je svima nama potrebno, da ozdravimo od grijeha, gledati na Krista raspetoga. Kao što su oni Izraelci koji bi u pustinji pogledali na mjedenu zmiju ostajali na životu, tako i mi koji s vjerom gledamo na Kristovu smrt, bivamo iscijeljeni od smrtonosnog ujeda grijeha i zla Sotone. Samo je razlika u tome što su Izraelci ozdravljali od smrti za vremeniti život, mi se spašavamo od smrti duše i dobivamo vječni život.  Zato Krist Gospodin »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2,8) da bi nama darovao život i to vječni život. On to učini drage volje, ljubeći Boga, svojega Oca, i nas – svoju braću i sestre. Kristova smrt na križu iz poslušnosti prema Ocu donijela je uzvišenje njegovoj ljudskoj naravi, a nama spasenje. »Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno, nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: „Isus Krist jest Gospodin!” na slavu Boga Oca.« (Fil 2,9-11) Drage volje nositi križ života i to ljubeći Boga i ljude – to je, eto, Kristov put. Na tom nas putu čeka i naše »uzvišenje svetoga Križa«, kada će se svi naši križevi pretvoriti, darom Boga Oca, u vječnu radost, u vječnu slavu. Stoga ispovjedimo danas svoju vjeru u Kristov križ i priznajmo riječju i životom, dušom srcem i djelima da je Isus naš Gospodin i Spasitelj. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne; nego da ima život vječni.« (Iv 3,16) Doista, samo Bog može na taj način i do te mjere ljubiti čovjeka. Stoga, koliko god nam križ Kristov, a onda i svako trpljenje, može izgledati zazorno i neshvatljivo, ljubav je rješenje. I to, kako su govorili svetci, luda ljubav Božja prema svakome čovjeku. I ta ljubav Kristova prema nama je uzrok i počelo našega spasenja. I ne samo da nam je Isus donositelj spasenja, nego spasenje se postiže najtješnjom povezanošću s njim, s Kristom. Zato je u noćnom razgovoru Isus htio Nikodema poučiti kako je nužno za ulazak u kraljevstvo Božje nanovo se roditi iz vode i Duha Svetoga. Na taj način Krist nam je pokazao svoju neizrecivu ljubav na sasvim poseban način: najprije je za nas podnio muku i smrt na križu, a onda nam u svetom krštenju dariva potpuno oproštenje grijeha i spasenje. Stoga vjera u Raspetoga, a to znači stvarno i životno prianjanje uz Krista, osigurava nam vječni život. Dapače, Otac nam ga daje već ovdje na zemlji u svojemu Sinu Isusu Kristu. Budući da ljubav treba uzvratiti, i nama je križ i život po križu most kojim se dižemo k Bogu, kao što se On po njemu spustio k nama. Preko križa se, dakle, vrši božanska izmjena između Boga i ljudi. Ona se uvijek iznova obnavlja u Euharistiji, odnosno u spomen–činu Isusove muke na Križu i njegove proslave na nebesima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 21,4-9 Ps 78,1-2 s. Fil 2,6-11 Iv 3,13-17 |
12.10.2010., utorak
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina A)
|
BLAGDAN PRESVETOGA SRCA ISUSOVA (Godina A) Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu  »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« (Mt 11,28-30) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Srca Isusova ima svoju dugu povijest, tipičnu za izvijanje posebnih oblika štovanja misterijâ naše vjere. U prvom tisućljeću kršćanstva pobožnost Srcu Isusovu uklopljena je u cjelinu štovanja i čašćenja presvete Osobe Gospodina našega Isusa Krista, odnosno njegove božanske Osobe u dvjema naravima: božanskoj i ljudskoj. Stoga je ta pobožnost bila više vezana za cjelokupno otajstvo spasenja negoli za određenu pojedinost kojom se to otajstvo ostvaruje. Dotada je štovanje bilo upravljeno Osobi Isusa Krista, a ne nekom njegovu ponašanju ili gesti. Tako ljubav Božja i ljubav Kristova, oduvijek nazočne u kršćanskoj misli, nisu izražavane odvojenim slavljem. Tek od XIII. stoljeća nadalje kršćanska se pobožnost, najprije pučka, usredotočuje i na pojedinosti. Tako se razvilo i raširilo promatranje Isusove ljubavi pod pučkom slikom srca kao sjedišta ljubavi. Sveti Bonaventura (…1274.), zajedno s ostalim franjevcima, znatno je pridonio širenju ove posebne pobožnosti prema Srcu Isusovu. Probodeno Srce postaje predmetom posebnog razmatranja. Osobito su pak pridonijeli uvriježenju ove pobožnosti isusovac sv. Ivan Eudes (… 1680.), te sv. Margareta Alacoque (… 1690.). U liturgiju je blagdan uveo papa Pijo XI. Na pragu XX. stoljeća Leon XIII. posvećuje ljudski rod Srcu Isusovu. Značajne su enciklike Pija XI. i Pija XII. o štovanju Srca Isusova. Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu. To uči II. Vatikanski Sabor kad kaže: »Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem.« (GS 22). Tako Knjiga Ponovljenog zakona nam govori da je Bog iz ljubavi izabrao svoj narod i oslobodio ga iz egipatskog ropstva. Božja ljubav prema Izraelu bila je posvema gratuitna (odmila). Nije ju uvjetovala nikakva prethodna odlika Izraela. Izrazi te gratuitne, posve milosne ljubavi, jesu izabranje i prihvat Izraela da mu bude »predragi vlastiti narod« (Pnz 7,6). Zato što ih Bog ljubi, Izrael je »narod posvećen Gospodinu« (Pnz 7,6). Dakako, takva Božja ljubav i te kako obavezuje Izraela. »Zato znaj – kaže Mojsije narodu – da je Jahve, Bog Tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi. A onima koji ga mrze uzvraća izravno njima samima; uništava bez odgađanja onoga koji ga mrzi: uzvraća izravno njemu samome. Stoga drži zapovijedi, zakone i uredbe koje ti danas nalažem da ih vršiš.« (Pnz 7,9-11). Ako su Izraelci mislili da je Bog samo njih odabrao među svim narodima svijeta, da samo oni budu njegov predragi i njemu vlastiti narod, sada to vrijedi za sve kršćanske narode i za sve ljude koji prihvaćaju Isusa za svojega Otkupitelja i Spasitelja. Mi smo doista narod posvećen Bogu, jer nas njegova milost i sudioništvo u njegovoj naravi posvećuje i čini kristovskima te na opći način dionicima njegova svećeništva. Istom u Isusu iz Nazareta Bog je pokazao do koje je mjere spasenje ljudi i svakoga čovjeka djelo čiste Božje ljubavi. Ali u isto vrijeme ta Božja inicijativa jače poziva ljude da budu Božji partneri te s ljubavlju ispunjavaju svoj udio u Božjem planu u suodnosu sa svim stvorenjima. A budući da je Isus nama svoju ljubav dokazao djelima i trpljenjem, sličnu ljubav On traži od nas. Božje srce traži ljudsko srce. I sam Isus je rekao: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Iv 14,15) koje su obuhvaćene jednom ljubavlju i prema Bogu i prema bližnjemu. Ako je Bog Ljubav, onda je prva dužnost nas koji smo od Boga rođeni da ostanemo u toj ljubavi. Ta se ljubav povezuje i s poznavanjem Boga, odnosno s vjerom i to do te mjere da poznavati znači ljubiti. Bogu koji jest Ljubav čovjek treba da uzvraća ljubavlju, ali najčešće neizravno ljubeći druge; sve ljude. »Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav. U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenoga Sina da živimo po njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.« (1 Iv 4,7-10). U središtu svega, dakle stoji Isus Krist kao živo očitovanje Boga, Oca, koji jest ljubav. Isus je utjelovljena ljubav Boga Oca prema nama ljudima. I to Isus cijeli, čitava Isusova osoba, a onda Isus u svom presvetom čovještvu, posebno u svojoj osjećajnosti kojoj je izrazom njegovo Srce. Sve to nam govori da je Božja ljubav poprimila ljudski lik te se pojavila u zemaljskoj uvjetovanosti nas ljudi. Zato ni mi ne možemo prionuti uz Duha Božjega i živjeti njegov ljubav drugačije nego u konkretnim suodnosima s našom braćom ljudima. Bilo bi naivno da želimo uživati taj dar ljubavi Božje, a da ne odgovaramo pozivima i izazovima te ljubavi koji prolaze kroz životne potrebe naše braće ljudi. Otkako je Bog poprimio ljudsko lice te se utjelovio i učovječio, više nije moguće živjeti u dodiru s Bogom, a sebe izuzeti od odgovornih suodnosa s drugim ljudima. »Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Boga nikad nitko ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama i ljubav njegova u nama savršena. (...) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu.« (1 Iv 4,11-12,16). Isus Krist je, dakle, živa objava Oca koji je Ljubav. On nam to očituje svojom riječju, svojim činima milosrdne dobrote i darom svoga života. I u tu ljubav On želi uvesti svoje učenike i sve nas. On pristupa nama kao jedan od nas tako da bi uspostavio sinovski odnos između nas i Boga, Oca, iz kojeg pak izvire bratski odnos između Isusa i njegovih učenika. Zato Gospodin Isus i slavi Oca za darove njegove ljubavi udijeljene malenima i govori nam o međusobnom poznavanju Oca i Sina te ljubazno poziva sve nas u tu svoju školu ljubavi. »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« ( Mt11,28-30) Ovdje imamo cijeloga Isusa, odnosno njegov božanski život, svu njegovu istinu i njegov jedini pravi put spasenja. Jednom riječju: imamo svu ljubav njegova Srca. U tom Srcu će naći okrjepu svi oni koji stenju pod bremenom ljudskih nevolja, strasti i grijeha. Tko stupi u njegovu školu ljubavi naučit će biti ponizan pred Bogom i krotak prema ljudima, jer to je jedini put spasenja i spokoja duša. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 7,6-11 Ps 103 (102) 1 Iv 4,7-16 Mt 11,25-30 |
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 1)
|
BLAGDAN PRESVETOGA SRCA ISUSOVA (Godina B) »Kad dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode rebra i odmah poteče krv i voda.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo Blagdan Božanskoga Srca Isusova! 
Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj osnovnoj istini Objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu. Božja ljubav prema svome narodu slična je ljubavi oca prema djetetu. Već prorok Hošea u današnjem prvom liturgijskom čitanju sv. Pisma opisuje tu Božansku nježnost prema Izraelu, odabranom narodu Božjem i tako unaprijed naviješta Kristovu ljubav prema griješnicima. »Ovo govori Gospodin: „Dok Izrael dijete bijaše, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah Sina svoga. Efrajima ja sam hodati učio, držeći ga za ruke njegove; ali oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo”.« (Hoš 11,1,3-4) Iako su Izrael i Efrajim više puta zaboravili na ljubav svoga Boga i svojim grijesima izazivali srdžbu i gnjev Božji da ih uništi, ipak očinsko srce Božje imalo je smilovanja prema njima i nije ih htjelo zatrijeti. »Srce mi je uznemireno, uzavrela sva mi utroba: neću više gnjevu dati maha, neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek, Svetac posred tebe, neću više gnjevan dolaziti!« (Hoš 11,8c-9) Ta očinska ljubav srca Božjega prema nama griješnicima očitovala se je u punini u ljubavi Srca Isusova probodena na drvetu Križa za naše spasenje. Stoga ljubav Kristova Srca nas privlači k sebi i čeka naš odgovor ljubavi. Taj odgovor jest zapravo naša vjera u Boga i naša ljubav prema braći koju moramo ljubiti kao što ih je Krist ljubio. Zato sv. Pavao apostol kliče od radosti što je izabran da naviješta otajstvo Božje ljubavi koja je očitovana u Kristu Isusu i njegovoj Crkvi. Duh Sveti kojega nam je Isus Krist iz svojega probodenog Srca s Križa darovao i koji prebiva u nama pomoći će nam da prodremo u spoznanju tog otajstva ljubavi Kristove. Stoga je nužno potrebno da to otajstvo ljubavi Božje živimo jer ćemo ga jedino tako dobro shvatiti. »Zato prigibam koljena pred Ocem, po kojem je ime svakom očinstvu na nebu i zemlji: neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutrašnjeg čovjeka, da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim, te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima koja je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da izrastete u svu Puninu Božju.« (Ef 3,14-19) Krist nas na križu ljubi do kraja. Svoje spasiteljsko poslanje završava prolijevajući svoju krv za spas svih ljudi. Križ je dakle znak i vrhunac ljubavi. »Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode rebra i odmah poteče krv i voda.« (Iv 19,34-35) Iz tog Božanskog Srca Isusova, probodena vojnikovim kopljem, i iz mačem boli probodenog Srca njegove Majke Marije koja je stajala pod križem, rodili smo se svi mi u milosti Božjoj; rodila se sveta Crkva, mistično Tijelo Kristovo. Voda i krv koji su potekli iz otvorenog Srca Isusova simboli su krsne vode po kojoj smo postali djeca Božja i Euharistijske žrtve koja je izvor i vrhunac života cijele Crkve, mistične zaručnice Kristove. Sve to nas poziva da i mi otvorenim srcem stanemo pred tu veliku stvarnost Boga Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja. U toj spasiteljskoj ljubavi Isusa Krista nužno je ponovno razmisliti svoj život. Srce Bogočovjeka stoji pred očima duše i savjesti svakog čovjeka kao znak i izvor spasenja. Povratak k Božjem Srcu znači obraćenje, obnova, pomirenje. U Kristovom Srcu Bog se najbliskije i najljudskije objavljuje kao ljubav. A Ljubav je Božji život. Ta spasiteljska ljubav Božja stalno lebdi nad obzorjem ljudske povijesti u znaku Srca otvorenog vojnikovim kopljem (Iv 19,34). U prvoj objavi od 27. prosinca 1673. sv. Margareti Alacoque u samostanu od Pohođenja u Păray–le–Monialu, Krist govori: »Moje Božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima (...) I ono im se objavljuje da bi ih obogatilo svojim dragocjenim blagom koje ti otkrivam, a koje sadrži milosti posvećenja i spasenja, tako potrebne da bi ih izvuklo iz ponora propasti«. Tim riječima Isus nam želi ponovo dozvati u pamet i naglasiti veliku istinu Objave: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Cijela Božja Objava dokazuje nam tu istinu da Bog ljubi čovjeka i želi njegovo vremenito i vječno spasenje. Samo utjelovljenje Sina Božjega i njegova smrt na križu su najuvjerljiviji govor te ljubavi. »Veće ljubavi nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Štovati Isusovo Srce znači vjerovati toj ljubavi. Vjerovati pak toj ljubavi znači naći siguran put do oproštenja, do pomirenja s Bogom i ljudima. U drugoj objavi u lipnju 1674. Isus želi u srcu vjernika probuditi raspoloženje zadovoljštine za uvrede kojima griješnici svojim grijesima preziru njegovu ljubav te svojim neprijateljstvom i mržnjom produžuju getsemansku noć i veliki petak. A grijeh je uvijek grijeh: poniženje čovjeka, razaranje čovjeka, ali i teška uvreda Bogu koji je Ljubav (1 Iv 4,16). Cijela Biblija je krik Božji protiv grijeha kojim se čovjek ludo trga od Ljubavi, raskida Savez s Bogom i zaveden lažnom korišću silazi na put svoje nesreće. Najveća laž kojom »ubojica ljudi od početka« vara ljude jest zabluda da grijeha nema. A iz grijeha izviru mnoge nesreće ljudi, obitelji, svijeta. Pobožnost prema Isusovu Srcu odgaja u nama pravo shvaćenje stvarnosti grijeha, odvratnost prema grijehu, ali zato i iskrenu ljubav i brigu za sve one koji su grijehom razoreni. U trećoj objavi, opet u lipnju 1675. Isus traži blagdan svoga Srca i da se na taj dan primi sv. Pričest kao zadovoljština za grijehe. To je dan osobite zadovoljštine za ljudske grijehe, osobito za nemar, hladnoću i svetogrđe prema sakramentu ljubavi, presvetoj Euharistiji. Kako je taj sakrament u središtu kršćanskog života, to pobuđivanje poštovanja i ljubavi prema njemu nužno dovodi do duhovne obnove u ljudskim dušama i srcima. Stoga, neka ovaj mjesec bude poziv svima nama da obnovimo i probudimo pobožnost prema Srcu Isusovu. Ono je izvor spasenja i posvećenja. To je Srce izvor Crkve, sakramenata, nepresušive struje ljubavi koja nas oslobađa, posvećuje, obogaćuje novim, božanskim životom. Zato prihvatimo milosna sredstva koja nam nudi Ljubav! Ozbiljno shvatimo Isusove želje, žalbe i ponude! Oživimo posvetu obitelji Srcu Isusovu! Otkupitelj u središtu naših obitelji bit će i naš Spasitelj. Obnove obitelji nema bez božanskih energija koje izviru samo iz Kristova Srca. Ne štedimo se u promicanju štovanja Isusova Srca i vidjet ćemo da nismo sami u našem životnom mukotrpnom hodu ovom zemljom. Isus će biti s nama u sve dane našega života. Bez njega ne možemo doista ništa učiniti u (čudesnom) tajanstvenom poslu spasenja. Stoga je nužno potrebno da i mi otvorimo naša srca Isusovu otvorenom Srcu da nas ono ispuni svojom ljubavlju i svojim milostima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Hoš 11,1,3-4,8c-9 Ef 3,8-12,14-19 Iv 19,31-37 |
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina B 2)
|
SVETKOVINA PRESVETOG SRCA ISUSOVA (Godina B) Srce Isusovo: Izvor ljubavi Božje prema čovjeku »Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika mu kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.« (Iv 19,33-34) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Srce se više puta spominje u Svetom Pismu i redovito označuje čitavu nutrinu čovjeka, kao što su ljudski osjećaji, ideje, namisli i odluke. Kada se o tim stvarima govori skoro uvijek se misli na ljudsko srce, ali se taj izraz tu i tamo antropomorfistički prenosi i na Boga. Božja ljubav prema ljudima u Starom kao i u Novom Zavjetu izražena je nježnošću jednoga srca. Božja ljubav prema svome narodu slična je ljubavi oca prema rođenom djetetu.  Prorok Hošea opisuje tu Božju ljubav prema izraelskom narodu kao očinsku nježnost prema sinu. On vrlo nježnim riječima opisuje taj Božji odnos i postupak s izabranim narodom. Taj narod je prikazan kao maleno dijete koje Bog drži za ruke i uči ga hodati. Kao što majka svoje dojenče pritišće svome licu, tako je Bog činio s njima. »Dok Izrael bijaše dijete, - govori Gospodin-, ja ga ljubljah iz Egipta dozvah sina svoga. Ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove; ali oni ne spoznaše da sam za njih brinuo. Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi; (...) nad njega se saginjah i davah mu jesti.« (Hoš 11,1,3-4) Sve te izjave su svjedočanstvo neizmjerne očinske ljubavi Božje prema svome narodu. Ali uza svu toliku ljubav Božju Izrael je uzvraćao svojemu Bogu nevjernošću i idolopoklonstvom. Zato je Bog više puta morao posegnuti za spasonosnom kaznom da bi izliječio i obratio svoj narod. Tako borba između uvrijeđene Božje pravde i njegove milosrdne ljubavi uvijek svršava pobjedom milosrđa. Božje srce kao da je samo za čas kolebalo, a onda daje oduška svojoj ljubavi. »Srce mi je uznemireno, -govori Gospodin-, uzavrela mi sva utroba: neću opet zatirati Efrajima, jer ja sam Bog, a ne čovjek; Svetac posred tebe - neću više gnjevan dolaziti!« (Hoš 11,8-9) Gospodin, dakle, nije daleki Bog, nego onaj koji stoji posred svog naroda kao njegova najveća svetinja, kao njegov Svetac. On ne ljubi da uništava već da spašava čovjeka. Ljubav Božja je mjesto gdje čovjek susreće svoga Boga. Taj susret postaje potpuno djelotvornim u ljudskom srcu Sina Božjega. Srce Isusovo nam očituje da je Bog ljubav (usp. 1 Iv 4,3,16). Bog Otac je zato i poslao svoga vlastitog Sina kao žrtvu pomirnicu za grijehe ljudskog roda (usp Iv 4,10). I nakon svih tih dokaza Božje ljubavi prema nama ljudima ne preostaje nam zaista ništa drugo nego što obilatije crpsti vodu milosti iz Spasiteljeva Srca. Pavao apostol nam otkriva tu Očevu ljubav koja se svima otvorila u osobi njegova Sina i koja želi da u svakom čovjeku prebiva punina Božjega života. Pavao kliče od radosti što je izabran da navješta to otajstvo Božje ljubavi koja je očitovana u Kristu i u Crkvi. Pred Bogom osjeća kako je upravo njemu povjerena zadaća da to blago ponese širom svijeta i sve više otkriva poganima. On se doduše smatra najmanjim od svih svetih zato što je progonio Crkvu Božju i htio je uništiti (usp. 1 Kor 15,9; Gal 1,13), ali ipak je primio tu milost: »da poganima navijesti neistraživo Kristovo bogatstvo i da svima iznese na svjetlo provedbu Tajne koja je od vječnosti bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega, da se sada po Crkvi saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Ef 3,8-11). Apostolu je živo pred očima i žarko u srcu Kristovo otajstvo Boga (usp. Kol 2,2) i on želi upravo sada kada je za to nastupio trenutak to otajstvo primjeniti na sve ljude. Dosada je to otajstvo bilo sakriveno u Bogu Stvoritelju svega, ali sada će ga Pavao svima otkriti i osvijetliti. On je tu samo službenik, a to će učiniti Bog po Kristu i po njegovoj Crkvi. Ali Duh Sveti će pomoći vjernicima da prodru u spoznaju tog otajstva. Zato Pavao prigiba koljena pred Ocem i moli se da kršćanima »dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutrašnjeg čovjeka da po vjeri Krist prebiva u srcima« (Ef 3,16-17) njihovim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognu shvatiti sa svima svetima to Božje otajstvo (usp. Ef 3,18 sl). Tko tako vjeru primi i živi u njemu prebiva Krist. Njegova ljubav prema nama neizmjerno nadilazi svaku mjeru i uopće svaku ljudsku spoznaju. Pavao želi da nas ta ljubav Kristova sve više ispunja, koliko se tko dade puniti, dok u nebu ne dostignemo Božju puninu prema mjeri koju svatko spremi u svojemu srcu. I zaista ćemo tek nebu spoznati i uživati svu ljubav presvetog Srca Isusova. Križ je znak i vrhunac te ljubavi Srca Sina Božjega prema nama ljudima. Krist nas na križu ljubi do kraja. Tako Isus svoje spasiteljsko poslanje završava prolijevajući svoju krv na drvetu križa za spas svih ljudi. Isus je živo Božje Janje koje se za nas u ljubavi žrtvovalo. »Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već mrtav, njemu ne prebiše golijeni, nego jedan od vojnika mu kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.« (Iv 19,33-34) Iz Kristova boka probodena kopljem potekli su krv i voda kao dvostruko svjedočanstvo Božje ljubavi. Na taj način su se nekako otvorila vrata života odakle su potekli sakramenti Crkve bez kojih se ne ulazi u život vječni koji je jedini i pravi život. Tako se u Crkvi počela sve više štovati Isusova ljudska narav i njegovo presveto tijelo. I tako je nastao te se sve više u Crkvi širio kult presvetome Srcu Isusovu. Po Božjoj volji je njegov Jedinorođenac na križu proboden vojničkim kopljem, da bi njegovo otvoreno Srce, svetište Božje darežljivosti izlijevalo na nas ljude potoke milosrđa i milosti. Tako je Kristovo Srce, koje nikad ne prestaje plamtjeti ljubavlju prema nama, postalo pobožnima mir, a raskajanima spasonosno utočište. I ta neizreciva ljubav Srca Isusova čini svaku našu euharistijsku žrtvu Bogu milim darom i ujedno pomirnicom za naše grijehe pred Bogom. Ali Ljubav traži ljubav, Srce traži drugo srce. Božje Srce traži ljudsko srce. Ta sam Sin Božji je rekao: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Iv 14,15). A one su sve obuhvaćene jednom ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu. Bez te požrtvovne i ustrajne ljubavi ne može se u potpunosti shvatiti niti živjeti otajstvo Božje ljubavi koje je spomen Isusove ljubavi koja predaje svoj život na Križu i u Euharistiji za spasenje čovječanstva. Samo je Isus to učinio i time pokazao kolikom nas ljubavlju ljubi njegovo Srce i to nas grešnike. To je tajna presvetoga Srca Isusova, probodena na drvetu križa za spasenje svijeta, koje poziva k sebi sve umorne i opterećene da u njemu nađu pravu utjehu i okrepu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Hoš 11,1,3-4,8c-9 Ps: Iz 12 Ef 3,8-12,14-19 Iv 19,31-37 |
PRESVETO SRCE ISUSOVO (Godina C)
|
SVETKOVINA PRESVETOGA SRCA ISUSOVA Srce Dobrog Pastira poznaje svoje ovce (Godina C) »Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!« (Lk 15,6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Štovanje Srca Isusova temelji se na ovoj glavnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu, u Srcu Sina Božjega. U današnjem štovanju Presvetog Srca Isusova zaista blista lik Dobrog Pastira stare Crkve u novoj svježini i slavi. Zaista malo je simbola koji Spasiteljev lik izražavaju tako dirljivo kao taj lik što ga je On sam odabrao i razvio. Slika je Dobrog Pastira vjeri i pobožnosti stare Crkve značila nekako isto što nama znači lik i tajna Presvetog Srca Isusova. A to je spomen Isusove ljubavi koja predaje svoj život na Križu i u Euharistiji. Ako za lik Srca Isusova stoji kao temelj lik Dobrog Pastira, tada se nova pobožnost harmonično spaja s naukom svetog Evanđelja i s pobožnošću stare Crkve.  Radi toga liturgijska čitanja sv. Pisma danas na blagdan Presvetoga Srca Isusova govore nam o Dobrom Pastiru. Na taj se način i u liturgiji Srce Isusovo odrazuje iz lika Doborg Pastira. Krist kao Dobri Pastir nas ljubi kao stado svoje i čeka naš odgovor ljubavi. Taj odgovor jest zapravo naša vjera u Krista i naša ljubav prema braći ljudima koju moramo ljubiti kao što ih Isus ljubi. Tako iz Knjige proroka Ezekiela saznajemo da je Bog pastir svojega naroda. Jeruzalem trpi od neprijateljske opsade i svih popratnih zala. Bog preko proroka Ezekiela krivnju za sve to svaljuje u prvom redu na nedostojne pastire koji su tada vodili izabrani Božji narod. Stoga Bog obećaje da će on sam tada nastupiti i iskazati se kao dobar Pastir. »Jer ovako govori Jahve Gospod: Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti!« (Ez 34,11) Prva je briga pastira da stado drži na okupu, jer će samo tada biti u stanju voditi ga i čuvati. A kad je stado raspršeno, kao što je tada bio narod Izraela, sam će se Bog pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koja se raspršiše. Dobar je dio izraelskog naroda bio u ropstvu, ali i njih će Gospodin osloboditi i dovesti u njihovu domovinu i pobrinuti se za njih da žive u izobilju i miru. »Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka - riječ je Gospodina Boga. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom - past ću ih pravedno.» (Ez 34,15-16) U misnoj liturgiji su svima svakoga dana prostrta dva obilata stola: stol Božje nauke i stol Božje hrane. Jedan i drugi stol su dar Isusove ljubavi, Isusova Srca. Ta ljubav je posebno ganutljiva prema svakoj izgubljenoj, zalutaloj, ranjenoj i uopće nemoćnoj duši. Gospodin je valjda imao pred očima te krasne riječi proroka Ezekiela kada je sebe prikazao kao Pastira koji traži izgubljenu ovcu, o čemu smo čuli u Evanđelju po Luki. Da se što bolje upozna Božja ljubav prema svakoj duši, treba imati na pameti da Dobri Pastir pase pravedno: tj. svakome služi kako kome treba i svoju ljubav daruje kako je tko želi i traži. Mi ljudi najviše cijenimo ono što se daje od srca k srcu. Zato se onda veoma veselimo kad na spomen Presvetoga Isusova Srca čujemo da je Božja ljubav izlivena u naša srca i duše. »Tá ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!« (Rim 5,5) Prema tome smo od Srca k srcu primili najveću ljubav, jedincatu ljubav i to najsavršenijim putem: po samom Duhu Svetom koji je po svojoj biti veza ljubavi između Oca i Sina. Krist daje svoj život kao dokaz svoje ljubavi. Najveći dokaz Božje ljubavi u našoj povijesti jest Kristova smrt na Križu za naše spasenje. Na takvu ljubav Krist neprestano poziva svu svoju zajednicu. To je jedini put obraćenja i vjernosti Ocu. Ali On nam daje i snage svojom riječju, euharistijskim kruhom i životom onih koji iskreno u njega vjeruju. To ne može postići narav, nego je to plod vjere u Isusa Krista. Nada koja izvire iz te vjere ne razočarava već nas čini sigurnima da smo po Kristu izmireni s Bogom i prema tome na putu k njemu. Dokaz svemu tome jest to što je Krist umro za nas dok smo još bili grešnici. Teško tko umire i za pravednika, a za opakoga nitko. Samo je Isus to učinio i poazao nam kolikom nas ljubavlju ljubi njegovo Srce, i to nas grešnike. »Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, u svoje vrijeme, za nas bezbožnike umro.« (Rim 5,6) Kad nas je Krist pred Ocem učinio pravednima svojom krvnom žrtvom ljubavi: svojom smrću, koliko će više i lakše od bilo kakve Božje srdžbe postići oproštenje za nas sada svojim životom, za nas koji smo već njegovom krvlju izmireni s Bogom. »Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više pomireni spasiti životom njegovim. Ali ne samo to već se i ponosimo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po kome smo sada postigli izmirenje.« (Rim 5,10-11) Kad se govori o Božjoj ljubavi prema ljudima, onda je najtočniji naziv za tu ljubav milosrđe. Isus nam iskazuje svoju ljubav na na temelju nekog našega prava, nego samo zato jer smo djeca Božja i kao ljudi sposobni smo primiti i osjetiti dobrotu njegova Srca. Međutim, kad uživamo njegovu ljubav i kad u njoj možda i dugo živimo, uvijek smo kadri da se više ili manje iznevjerimo, da mu za njegovu veliku ljubav vraćamo sve manjom i manjom ljubavlju, da je čak odbacimo i prezremo. Mi vrlo često zalutamo kao ovca izgubljena i udaljimo se od našeg Dobrog Pastira. Tako je zalutao čitav ljudski rod i Sin Božji je došao da ga potraži i da ga spasi. Ako je milosrđe svaka milost poklonjena stvorenju, još veće je kad se radi o grešnicima kakvi smo mi. Ne preostaje nam drugo nego da se, privučeni milosrđem Kristova Srca, poput carinika i javnih grešnika u doba dok je On hodao po zemlji, nastojimo Isusu približiti da ga čujemo. Silna je moć njegove blage i milosrdne riječi. Ona nas sve više privlači k njegovu Srcu. Na taj način Krist ne samo da prima i jede s njima, nego nam samoga sebe daje za jelo i piće. Takvu ljubav nisu mogli shvatiti »farizeji i pismoznanci Isusova vremena i neće nikada moći razumjeti licemjeri svih vremena, jer u njima nema istine. U slici Dobrog Pastira Isus nam pokazuje kako Bog ne ljubi samo one koji su njemu vjerni. On želi spasenje svih ljudi. Za Krista nitko nije isključen i osuđen te sve čini da sve ljude privede k sebi i ljubavi Očevoj. Zato On traži izgubljenu ovcu. »A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan, pa došav kući, sazove svoje prijatelje i susjede i rekne im: „Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!”« (Lk 15,5-6) Ali radost nije samo Kristova kao Dobrog Pastira, nego i svih nebeskih ukućana zato što smo mi sinovi i kćeri Oca nebeskoga. »Kažem vam: tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika, kojima ne treba obraćenja.« (Lk 15,7) I mi možemo s Kristom tražiti zalutale i tako Božjem Srcu pribaviti veliko veselje. Isus to posebno očekuje od svojih svećenika. Farizeji i licemjeri se sablažnjuju i optužuju, a mi Kristovi prijatelji i sljedbenici nastojmo obraćati sebe i druge. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 34,11-16 Ps 23(22) Rim 5,5-11 Lk 15,3-7 |
11.10.2010., ponedjeljak
PRVA PRIČEST
|
»SVETKOVINA PRVE RIČESTI« Pričest Tijelom i Krvlju Kristovom »Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i pijete Krvi njegove, nemate života u sebi« (Iv 6,53) Hvaljen Isus i Marija! Dragi vjernici! Danas na svetkovinu Prve Pričesti naše djece dobro je da svi upoznamo nauk katoličke Crkve o Pričesti Tijelom i Krvlju Kristovom.  Gozba s drugima, zahvaljivanje kao spomen, predanje i žrtva idu za tim da stvore što dublje i obuhvatnije zajedništvo s Isusom Kristom. Jer, ako smo povezani s njim, stvara se i povezanost sa sveukupnom Crkvom, a u određenom smislu i s cijelim svijetom. Ljubav hoće zajedništvo. Isus je iz ljubavi prema svojima položio za njih i svoj život i tako uspostavio sponu koja stvara najčvršće zajedništvo. On sa svojima ne samo da želi biti »jedno srce i jedna duša« nego se i dušom i tijelom vezati za njih, onako kako je hrana vezana za tijelo. Gospodin nam upućuje usrdan poziv da ga primamo u sakramentu Euharistije: »Zaista, zaista kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i pijete Krvi njegove, nemate života u sebi« (Iv 6,53) Da bismo odgovorili tom pozivu trebamo se za tolik i tako svet trenutak pripraviti. Sveti Pavao poziva na ispit savjesti: »Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11,27-29). »Tko je, dakle, svjestan teškoga grijeha, treba prije nego pristupi pričesti pristupiti sakramentu Pomirenja« (KKC 1385) »Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagrješio smrtno, ne smije pristupiti Euharistiji a da nije prethodno primio odriješenje u Sakramentu Pokore.« (KKC 1485) Pred veličinom ovog presvetog sakramenta Euharistije vjernik može samo ponizno i s gorućom vjerom prihvatiti satnikovu ispovijest vjere i reći: »Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.« (Mt 8,8). »Sveta pričest Tijelom i Krvlju Kristovom povećava jedinstvo pričesnika s Gospodinom, oprašta mu lake grijehe i čuva ga od teških. Primanje ovog sakramenta utvrđuje jedinstvo Crkve, otajstvenog Kristova Tijela, jer jača veze ljubavi pričesnika i Krista.« (KKC 1416) Da se primjereno priprave za primanje toga sakramenta, vjernici će obdržavati post kako je propisano u njihovoj Crkvi. Također tjelesno držanje, kretanje, odjeća, izražavat će štovanje, svečanost i radost trenutka susreta s Kristom kada On biva naš gost. »Posve je u skladu sa samim značenjem Euharistije da se vjernici, ako imaju potrebne uvjete, pričeste svaki put kada sudjeluju u Misi. Veoma se preporučuje ono savršenije sudjelovanje u Misi, po kojem vjernici nakon svećenikove pričesti blaguju Tijelo Gospodnje od iste žrtve.« (KKC 1388) »Crkva obvezuje vjernike da u "nedjelje i svetkovine sudjeluju u božanskoj liturgiji" i da Euharistiju prime najmanje jedanput godišnje, po mogućnosti u vazmenom vremenu i pripravljeni sakramentom Pomirenja. Crkva, ipak, živo preporučuje vjernicima da svetu Euharistiju primaju u nedjelje i svetkovine, ili još češće, pa i svakog dana.« (KKC 1389) Iz pastoralnih razloga zakonito se ustalio u latinskom obredu kao najredovitiji način pričešćivanja samo pod prilikom kruha. Ipak, sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obim prilikama kruha i vina; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe. To je redovit oblik pričešćivanja u istočnim obredima. Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije.  Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom Uskrsloga Krista, »oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetome« (PO 5), čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen na Krštenju. Taj rast kršćanskoga života traži da se hrani euharistijskom pričešću, kruhom našeg putovanja ovom zemljom, sve do časa smrti kada će nam biti dan kao popudbina za vječnost. Crkva živo preporučuje vjernicima da primaju svetu pričest svaki put kad sudjeluju u slavlju Euharistije jer tako se najbolje pripravljaju za budući život u vječnoj slavi nebeskog Oca. Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE
|
POKORNIČKO BOGOSLUŽJE Ispovijed: priznanje grijeha  Isus poziva na obraćenje sve ljude. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!« (Mk 1,15). U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onim ljudima koji još ne poznaju Isusa Krista i njegova Evanđelja. Zato je Krštenje poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja čovjeka. Upravo vjerom u radosnu vijest i krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje grijeha i dar novoga života u Bogu. Međutim, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana. To drugo obraćenje je trajan zadatak cijele Crkve, koja »u svome krilu obuhvaća grešnike« i koja, »u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu« (LG 8). To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je »raskajanog srca« (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio. O tome svjedoči obraćenje sv. Petra apostola nakon trostrukoga zatajenja svoga Učitelja. Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u Petru suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova Uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema Kristu. Zato ovo drugo obraćenje ima i zajedničku dimenziju. To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: „Obrati se!” (Otk 2,5,16). Isusov poziv na obraćenje i pokoru, ne odnosi se prvenstveno na vanjska djela (kao što su »kostrijet i pepeo«, postovi i mrtvljenja), već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Bez unutarnjeg obraćenja sva vanjska pokornička djela ostaju neplodna i lažna. Unutarnje obraćenje čovjeka, naprotiv teži da izrazi taj stav srca i duše vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore. »Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćenje Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali muka duha (animi cruciatus) i skrušenje srca (compunctio cordis) (KKC 431). Treba stoga da Bog čovjeku dade novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti u nama, koja nam srca vraća Bogu. Bog nam uvijek daje snage da počnemo iznova. Čovjekovo se srce obraća Bogu gledajući u Onoga koga su naši grijesi proboli. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega zauvijek odijeljeno. Grijeh je prije svega uvreda Bogu i prekid zajedništva ljubavi i suživota sa Presvetim Trojstvom. Ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom, odnosno ranjava svu našu braću i sestre u vjeri. Zato i obraćenje grešnika obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom. I to se sve u sakramentu Pokore i pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje. Stoga pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom. »Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao »drugu dasku spasa nakon gubitka milosti«. (KKC 1446). Gospodin Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, koji je otpustio grijehe uzetome i vratio mu tjelesno zdravlje, htio je da njegova Crkva, snagom Duha Svetoga, nastavi i djelo njegova liječenja i spasenja ljudi. Radi toga »ispit savjesti« koji se traži kao priprava za sakrament pomirenja potreban je kao nužni preduvjet priznavanja grijeha i radi odgoja u ispravnosti i čistoći ćudoredne savjesti pokornika.  Pietro Longhi-Ispovijed »Ipak najbitniji čin pokore jest pokornikovo pokajanje, naime jasno i odlučno odbacivanje počinjenoga grijeha, a istodobno odlučnost da ga više neće počiniti zbog ljubavi što je ima prema Bogu i koja se rađa s kajanjem.« (RP 31) Zato osobna »ispovijed grijeha je liturgijski čin« i znak susreta grešnika s posredništvom Crkve u osobi službenika s Bogom ljubavi i milosrđa, odnosno povratak rasipnog sina u zagrljaj svojega Oca. (RP 31). Osobno pomireni čovjek s Bogom postaje novi čovjek pomiren sam sa sobom koji se pomiruje s braćom, s Crkvom i sa svime stvorenim i tako se rađa pomireni svijet. |
10.10.2010., nedjelja
PRESVETO TROJSTVO (Godina A)
|
PRESVETO TROJSTVO (Godina A) Jedan Bog u zajedništvu ljubavi triju osoba »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa svima vama!« (2 Kor 13,13)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Tajna Presvetoga Trojstva je najveće otajstvo kršćanske vjere, otajstvo iz kojeg je proistekla sva povijest spasenja. Objava toga otajstva sigurno je najveća novost koju je donio Isus Krist. Prije njega proroci su znali i govorili samo o jednome Bogu koji je stvorio svemir da bi svoju ljubav izlio na sva stvorenja. Ali samo je Isus doveo ljude k spoznaji života i ljubavi u samome Bogu, odnosno doveo ih je do spoznaje zajdništva Osoba u Bogu. On nam je otkrio da postoji samo jedan Bog u zajedništvu ljubavi Triju Osoba. Bog Isusa Krista jest Trojstvo zato što je ljubav. A ljubav ne može mirovati i zatvarati se u sebe, nego se po svojoj naravi razlijeva i širi i na druge osobe. Crkva se sve više uvjeravala u veliku ponornost i dubinu toga otajstva i izdržala je stoljetne borbe da ga obrani i prenese ljudima. Ona je vodila junačku bitku u obrani istine da su Isus Krist i Duh Sveti pravi Bog kao Otac i da bi tako kršćanstvu dala njegovo pravo lice vjere u Presveto Trojstvo. Sav naš kršćanski život počevši od krštenja pa sve do smrti nosi pečat vjere u Presveto Trojstvo. Trojstvo je otajstvo »za nas« i za naše spasenje, odnosno otajstvo zajedničkog silaženja i susretanja s čovjekom. Bog Otac, Sin i Duh Sveti silaze zajedno k čovjeku i dolaze živjeti s njime. Bog dolazi k čovjeku u svoj svojoj stvarnosti i punini života i ljubavi, onakav kakav je u sebi i kakvim ćemo ga jednoga dana spoznati u blaženoj vječnosti. Dakle, objava Trojstva je najveći čin Božje ljubavi i susretljivoti prema čovjeku. Na taj način naš Bog se je združio s čovjekom, isprepleo svoj život sa životom čovjeka da bi ga pripravio za vječno zajedništvo s njime. Stoga u življenju svoje vjere kršćanin je neraskidivo povezan uz Tri Božanske Osobe. Bog Otac, njegov Sin Isus Krist i Duh Sveti su tako ukorijenjeni u nama i u našem životu da mi ne možemo ni zamistliti naš život bez njihova života. K nama su došli u krštenju i nastanili su se u nama i bliži su nam negoli smo to mi sami sebi. U Njihovo Ime i u dijalogu s Njima odvija se čitav naš život od kolijevke do groba. Na pragu života bili smo kršteni »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga« i na zalasku života otputovat ćemo s ovoga svijeta opet u Ime te božanske Trojice. I kada god se znamenujemo znakom križa, svaki put izjavljujemo da smo spremni pripadati Presvetom Trojstvu. Eto, mi kršćani kao novi odabrani Božji narod živimo i putujemo kroz pustinju ovoga svijeta prema vječnoj domovini s Trima Božanskim Osobama. I nama se još više nego Mojsiju Gospodin objavio kao: »Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.« (Izl 34,6). Stoga pred veličanstvom takvoga Boga sa strahopoštovanjem smjesta padnimo ničice na zemlju i poklonimo se te recimo: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!« (Izl 34,9) Ako tako budemo činili i mi ćemo osjetiti nebo na zemlji zato što je nebo Trojstvo , a Trojstvo je u nama. I toj tajni Presvetoga Trojstva smije se približiti samo onaj koji ima pred očima da je Bog u svojoj naravi samo jedan jedini. Stoga posebne Božanske Osobe može pravo upoznati samo onaj tko najprije prizna jednakost njihova veličanstva te im se pokloni kao jednom jedinom Bogu. A u tom trojedinom Bogu mi kršćani živimo, krećemo se i jesmo. Zato se mi kršćani radujemo i radosno se osjećamo samo u Bogu. A budući da je On Bog ljubavi i mira, njegovu ćemo prisutnost uživati koliko se budemo usavršavali u složnom i mirnom življenju. Na to neka nas potiče sveti cjelov što ga izmjenjujemo međusobno kod svakog bogoslužnog sastanka. Uzrok i posljedica toga našega bratskog jedinstva je zapravo sjedinjenje s Trima Božanskim Osobama. Stoga pozdrav sv. Pavla apostola kršćanima Korinta: »Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa svima vama!« (2 Kor 13,13), Crkva s punim pravom upotrbljava u slavljenju Euharstije kao pozdrav predstojnika cijeloj zajednici.  Prema tome Utjelovljeni Sin Božji najveći je dokaz ljubavi Boga Oca prema nama ljudima koji nas je po Kristu posinio i tretira nas kao svoju djecu. Isus Krist je naš jedini Gospodar (Kyrios) bez kojega ne bismo pznavali ni uživali pravoga Boga. Tako uz Kristovu milost i Očevu ljubav još dar Duha Svetoga darovan svim kršćanima u sakramentima krštenja i potvrde zapečaćuje među nama prisno zajedništvo. Po toj milosti Sina Božjega uvedeni smo u zajedništvo sa Presvetom Trojicom i to zajedništvo je temelj i našeg novog zajedništva među sobom (usp. 2 Pt 1,5; Rim 5,5). Zato je od bitne važnosti imati pred očima tu ljubavnu vezu između Trojedinog Boga i nas ljudi. Bog je Ljubav i iz ljubavi nam je darovao svoga Sina Jedinorođenca. Stoga u toj spasiteljskoj Ljubavi mi kršćani prepoznajemo Duha Očeva i Sinovljeva. Presveto Trojstvo je naš izvor, uzrok našega spasenja i naš konačni cilj. Tako iz Trojstva vjere koje nam se objavilo mi prelazimo u Trojstvo nade koje nas čeka i koje je ispred nas, kroz Trojstvo ljubavi u kojem živimo i koje prebiva u nama. Mi smo na put povratka k Ocu, u društvu s njegovim Sinom Isusom Kristom, u jedinstvu Duha Svetoga. Ta naša nada u sutrašnju slavu temelji se na današnjoj milosti Sina Božjega. »Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3,16-17). Zato život vječni u Bogu ima samo onaj koji vjerom prihvaća njegova Sina. I spasit će se svi koji u nj vjeruju, a sami sebe osuđuju oni koji ne prihvaćaju Isusa za svojega Boga i Spasitelja. »Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega.« (Iv 3,18) Stoga evangelizacija svijeta nema druge svrhe nego da Krist svima bude ono zašto je poslan od Očeve ljubavi: to jest Spasitelj. To vrijedi i za naše doba. Zato misterij otkupljenja kao i naše suradnje s Bogom za konačno naše ostvarenje i za spasenje svih ljudi idu kroz raspetu ljubav Božju, odnosno kroz Križ. Svi smo mi životno povezani s Presvetim Trojstvom i tu povezanost ostvarujemo kroz naše raspeće s Isusom. To je smisao i cilj našega života koji treba težiti prema tome da se konačno sve okrene na slavu Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja:Izl 34,4b-6.8-9 Ps Dn 3 2 kor 13,11-13 Iv 3,16-18 |
PRESVETO TROJSTVO (Godina B 1.)
|
SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA SVETA TROJICA: JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA (Godina B) »Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”« (Mt 28,18-20) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Povijest je polagana i postupna objava Otajstva Boga koji odgovara čovjekovim tjeskobama i nadanjima. Taj Bog se objavio Izraelu. A Isus nas je naučio da ga upoznamo kao jedinoga Boga u trima osobama. I sada, nakon Kristove objave mi znamo da Bog uvijek premašuje sve naše mogućnosti da ga izrazimo i shvatimo. Tako istom poučeni od Krista Isusa, mi svom dušom i srcem vjerujemo da je Bog jedan i da su u Bogu Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti.  Pošto je Crkva primila tu poruku i objavu od Krista Isusa, ona ju je tijekom vremena pokušala izraziti i pojmovima ljudske mudrosti. Ali taj najveći misterij kršćanske vjere ostaje daleko veći nego njegovi ljudski izričaji. Stoga mi tu zbilju naše vjere prihvaćamo prvenstveno na riječ Kristovu. Mi se zato radosna srca zahvaljujemo Kristu što nas je uveo u sam intimni, troosobni Božji život. Ta mi postojimo kao Božji narod »skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga« (LG 4). Kršćanska vjera je vjerovanje u jednoga Boga u Tri Ososbe. Trojstveno jednoboštvo najdublje je od svih religioznih novosti koje je donijelo kršćanstvo i po kojoj se naša vjera razlikuje od židovske vjere u jednoga Boga i od poganskog vjerovanja u više bogova. Ova je vjera najznačajnija karakteristika kršćanstva u usporedbi sa svim drugim vjerama u svijetu i jedan od najuvjerljivijih znakova transcedencije kršćanske objave i otajstva. Zato, ako je otajstvo Trojstva, najizvornija tekovina kršćanstva, onda ono mora također biti i mjerilo naše vjere. Stoga sve u kršćanstvu, na neki način mora biti »trojstveno«, odnosno mora nositi žig Trojstva iz kojega struji i kojemu vodi. Dakle, otajstvo Trojstva nije iščezlo iz života Crkve. Zato kad se god govori i Trojstvu, uvijek se mora polaziti od Trojstva - za - nas: to jest od Trojstva koje se konkretno objavilo u povijesti čovječanstva i koje je svoj život ispreplelo s našim životom. Doista, sav plan spasenja nosi pečat Trojstva: to je samo Presveto Trojstvo u svojoj objavi nama ljudima. Taj Bog jest Bog povijesti. On se najprije očitovao u povijesti Izraela kao Bog Osloboditelj svoga naroda iz egipatskog ropstva. Dok nama kršćanima se očitovao napose u Isusu Kristu svome Sinu i u povijesti Crkve. Zatim i svaki čovjek može, u svjetlu Duha Božjega, otkriti Boga u povijesti vlastitoga života. Sve su to bili zahvati Boga Oca po Sinu i Duhu Svetom u našu ljudsku povijset, u povijest Crkve i u našu osobnu povijest. Zato sve ono što je nekoć Mojsije govorio Izraelcima vrijedi i za svakog pojedinog čovjeka: »Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji - drugoga nema. Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek.« (Pnz 4,39-40) To je izvor naše sreće za sadašnjost, zahvalnosti za prošlost i predanja za budućnost. A sva sreća nas kršćana je u tome što Boga možemo zvati: »Abba! Oče!« Tu su riječ evanđelisti ubrali kao najljepši cvijet s Isusovih usana. I tu je riječ Isus po svome Duhu stavio u naša usta i taj osjećaj u naše srce. Zato mi možemo Bogu Ocu pristupiti kao i njegov Sin Isus posve prisno jer smo Božja djeca, Božji sinovi i kćeri. Stoga od Oca po Sinu primamo istoga Duha koji nas uvodi u samu intimnost Božju. Zato smo mi baštinici Božji i sam Bog je naša baština. »Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici Božji, a subaštinici Kristovi - ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim - da s njim budemo i proslavljeni.« (Rim 8,16-17) To je dar Oca i Sina i Duha Svetoga nama kršćanima. Zato mi od Krista otkupljeni nazivamo sebe blaženima jer nas je Gospodin odabrao sebi za baštinu. Ali ipak za sada, dok smo još na putu prema vječnoj domovini, treba da trpimo zajedno s Kristom, kao što je i On, makar bijaše Sin Božji, trpio za nas. Zato znamo da nas, nakon ovo malo trpljenja na zemlji, čeka ista slava zajedno s njim u nebu. A ta slava se sastoji u tome to ćemo zauvijek biti sinovi Božji i baštinici njegova kraljevstva. Tako prava i puna vjera u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga nadahnjuje naš život da budemo ustrajni i izdržljivi u Božjoj ljubavi. Krštenje koje smo primili u ime Oca i Sina i Duha Svetoga čini nas udovima Krista koji je po sakramentima Crkve s nama i u nama. Po vjeri u tu tajnu i primanjem tog otajstva za kršćanina počinje novo, božansko bivovanje. Zato Isus prenosi svoje poslanje spasenja ljudi na svoje učenike. Sav svijet, cijelo čovječanstvo i svakog čovjeka predaje njihovoj marljivosti i ljubavi. Njihova misija (poslanje) jest da svaki čovjek postane učenik Isusov. To je najveće čovjekovo promaknuće jer krštenjem Krist uvodi svakoga čovjeka u zajedništvo života i ljubavi Trojedinoga Boga. Krštenjem je zapravo svaki čovjek uronjen u sam intimni suživot Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Stoga Uskrsli Krist, prije nego što je uzašao na nebo, šalje svoje učenike po svem svijetu i kaže im: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.« (Mt 28,18-20) Propovijedanjem Evanđelja, krštavanjem u ime Triju Božanskih Osoba oni šire Crkvu, zajednicu svjedoka koji naviještaju spasenje koje je svima ponuđeno. Isus nema pred očima samo pojedince nego i cijelu Crkvu. A upravo krštenjem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nastaje Crkva. Crkva se izvija iz misterija Trojstva i u taj isti misterij se smješta. Doista Crkva je misteriozno proširenje Trojstva u vremenu. Crkva nas ne pripravlja samo za nebeski život sjedinjenja sa Svetom Trojicom nego po njoj i u njoj mi smo već sada sudionici u tom životu. Crkva sudjeluje u misteriju Svete Trojice pa stoga ona treba i da odrazuje trojično jedinstvo u svim svojim članovima. Crkva proistječe iz Trojstva i puna je Trojstva.  Mi postojimo, jer postoji Trojstvo. A to su Tri Božanske Osobe, a jedna ljubav za nas. I ta ljubav nam se u potpunosti daruje u Euharistiji u kojoj je Isus Krist s nama »u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja:Pnz 4,32-34. 39-40 Ps 33 (32) Rim 8,14-17 Mt 28,16-20 |
PRESVETO TROJSTVO (Godina B 2.)
|
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina B) »Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, i koji bijaše, i koji dolazi! Aleluja!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Presvetog Trojstva je blagdan nad svim blagdanima. Blagdan Presvetog Trojstva sažimlje u sebi sve blagdane Crkve i želi dovesti sve nas na izvor iz kojeg proizlazi sva povijest našega spasenja. Stoga (današnji) blagdan Presvetog Trojstva poziva nas da skupa sa svom Crkvom završimo slavlje otajstva našega spasenja.  Glavni protagonista i pravi i istiniti začetnik i ostvaritelj našega spasenja i spasenja svih ljudi, jest, dakle, Trojedini Bog, Bog zajednica ljubavi, odnosno Presveta Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti. Prema tome, s punim pravom, možemo reći, da »izvor« spasenja cijelog ljudskog roda jest Presveto Trojstvo; tj. Veliko otajstvo te neizmjerne cirkulacije (kruženja) ljubavi i života u Bogu, koje se polako otkriva u stvaranju i otkupljenju svijeta, a posebno u Utjelovljenju, muci, smrti i Uskrsnuću Isusovu i u silasku Duha Svetoga. Stoga danas slavimo najveće otajstvo naše svete vjere, izvor svega i čemu se sve mora vraćati: Presveto Trojstvo. Kršćanska je vjera vjerovanje u jednoga Boga u Tri Božanske Osobe. Trojstveno jednoboštvo najdublja je od svih religiznih novosti koje je donijelo kršćanstvo, novost po kojoj se kršćanska vjera razlikuje od svih drugih monoteističkih (jednobožačkih) i poganskih politeističkih (višebožačkih) vjera i koja je jedan od najuvjerljivijih znakova transcendencije (vrhunaravnosti) kršćanskoga otajstva. Ali, ako je otajstvo Presvetoga Trojstva najizvornija tekovina kršćanske vjere, onda ono mora također biti i njezino mjerilo, drugim riječima sve u kršćanstvu, na neki način, mora biti »trojstveno«; mora tako reći, nositi žig Presvetoga Trojstva iz kojega struji i kojemu vodi. Na prvom mjestu to mora biti Liturgija (Bogoslužje) koja je, u svom prvotnom i najjačem obliku, uvijek Bogoštovlje upravljeno Bogu Ocu po Isusu Kristu u Duhu Svetome, pa onda cio naš kršćanski život; jer svi mi smo postali djeca Božja u Sinu Božjem po sakramentu sv. Krštenja u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Stoga kad se govori o Presvetom Trojstvu, uvijek se mora polaziti od Trojstva koje se konkretno objavilo u povijesti i koje je, tako reći, svoj život ispreplelo s našim životom. Doista, sav plan spasenja nosi pečat Trojstva; dapače, to je samo Presveto Trojstvo u svojoj objavi nama ljudima. Već prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona govori nam o Bogu ljubavi koji se brine za svoj narod od prvog dana otkada je stvorio čovjeka na zemlji i u svakom momentu, radosnom i žalosnom, povijesti odabranog Božjeg izraelskog naroda. Nijedan narod na zemlji nije doživljavao toliku prisutnost Božju kao Izrael. Izraelski narod se osjećao kao odabrani Božji narod i shvaćao je da je Bog blizu svoga naroda, jer mu je dao zakone ljubavi i života. Razmišljajući o svemu tome, Izrael shvaća da je od početka svoje povijesti u rukama Božjim koji ga vodi putevima spasenja prema obećanoj domovini sreće i svakoga dobra. To im sve govori da je Jahve jedini Bog na nebu i na zemlji i da je obdržavanje njegovih zakona jedini uvjet opstanka njegova odabranog naroda. Ako Izrael ne bude obdržavao Božje zapovijedi, Jahve će se udaljiti od svog naroda pa će onda nastupiti smrt odabranom Božjem narodu. »Danas, dakle, spoznaj i zasadi u srce svoje: Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji - drugoga nema! Drži njegove zakone i njegove zapovijedi koje ti dajem danas, da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe; da dugo poživiš na zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek!« Stoga, Bog Izraelov, jedini Bog na nebu i na zemlji, predstavlja nam se kao Bog ljubavi i milosrđa prema svome narodu do te mjere da nas pripravi da bi mogli prihvatiti veliku objavu Novoga Zavjeta: Bog koji ljubi ne može nikako biti drugačiji nego Bog - zajednica ljubavi u samom sebi prije nego se kao Bog ljubavi objavi izvan sebe nama ljudima. To je objava Boga ljubavi o kojem nam govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Rimljanima: objava ljubavi koja obuhvaća zajedno u jednu obitelj Boga Oca, Isusa Krista, Duha Svetoga i nas ljude - djecu Božju. Stoga čovjek nije više rob, već dijete Božje jer ga je Bog slobodio od ropstva grijeha i zla. Zato je Bog i dao čovjeku za vođu svojeg samog Duha ljubavi da bi čovjek mogao ljubiti Boga i svojega bližnjega. Ako čovjek bude živio u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, osjetit će u sebi veliku radost da može Boga zvati slatkim imenom »Oče«! - »Abba«! »Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinaštva u kojem kličemo: „Abba! Oče!”« (Rim 8,15) Duh Sveti je dakle onaj koji nas potiče da Boga zovemo Ocem jer On nam otkriva da smo mi djeca Božja u Jedinorođenom Sinu Božjem Isusu Kristu čiji smo subaštinici snagom našeg sudjelovanja u njegovoj muci i slavi. Svi mi smo, po Duhu Svetom koji prebiva u nama, na tajanstven način uključeni u život ljubavi koji povezuje Oca i Sina i Duha Svetoga. »Braćo! Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. (...) Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, ako pak djeca onda i baštinici - baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8,14. 15. 17) Presveto Trojstvo, dakle, je već u nama po našem sjedinjenju s Isusom Kristom koji nas predstavlja kao »djecu« Bogu Ocu u Duhu Svetom. Presveto Trojstvo je prisutno u nama također i po Duhu Svetom koji prebiva u nama koji je začetnik, ostvaritelj i svjedok našega Božanskog posinjenja koje se sastoji u stvarnom preobraženju našega ljudskog bića do te mjere da se s punim pravom možemo nazivati »nova stvorenja« zbog moralnog i duhovnog preobraženja našega života. Duh Sveti koji je vječna veza ljubavi između Oca i Sina, a u isto vrijeme izvor i plod te ljubavi, učinit će da ta ljubav Božja u nama raste, po mjeri naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i tako će nas kao djecu Božju, već od ovog zemaljskog života uvesti u strujanje ljubavi života Presvetog Trojstva. Sve je to već u nama ostvareno, kako smo čuli iz (današnjeg) sv. Evanđelja po Mateju, u sv. Krštenju koje nas bivstveno i životno (ontološki i egzistencijalno) vodi u život Presvetog Trojstva. Krštenje je sakrament koji nas čini »djecom Božjom« i posvećuje nas da bi mogli dostojno štovati i slaviti Presveto Trojstvo. U ono vrijeme reče Isus: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.« (Mt 28,18-20). Biti kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga nije samo ispovijest naše vjere koja izražava našu pripadnost Bogu, već je iznad svega naše bivstveno i životno sjedinjenje u ljubavi sa Presvetim Trojstvom čiju tajnu otajstva moramo slaviti i uzvisivati u našem životu i to ne samo kao pojedinačni vjernici nego kao zajednica Bogoslužja posvećana Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome. Na taj način Crkva se ostvaruje kao »izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod«, narod kojega je Bog izabrao da navješta divna djela njegova koji nas je pozvao iz tame u svoju Božansku svjetlost (usp 1 Pt 2,9). Crkva kao zajednica spasenja mora navještati cijelom svijetu riječju i životom da Bog ljubi svoj narod do te mjere da mu je ne samo objavio tajnu otajstva svojeg intimnog unutrašnjeg života, već ga je učinio dionikom svojeg samog Božanskog života. Prisutnost Uskrslog Krista Gospodina među nama »u sve dane do svršetka svijeta« (Mt 28,20) jest trajna garancija »trojstvene dimenzije« našeg života. Po Isusu Kristu imamo pristup Bogu Ocu te istom Duhu Božje Ljubavi. Na blagdan Presvete Trojice slavimo i Bezgriješnu Djevicu Mariju koju Bog Otac, skupa sa Sinom svojim Isusom Kristom u svojoj Božanskoj Ljubavi Duha Svetoga krune za kraljicu neba i zemlje krunom svoje slave. A zašto je Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša okrunjena od Presvetoga Trojstva tolikom slavom na nebesima, to će nam najbolje reći sveti oci II. Vatikanskog Sabora koji nam govore ovako: »Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina i s njm sjedinjena tijesnom i nerazrješivom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga, po kojem daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove nebeske i zemaljske. Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih) .... jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave” (Sv. Augustin, De S. Virginitate, 6: PL 40,391). Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku« (LG 53)  »Međutim, Isusova Majka, kao što je tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji dok ne dođe dan Gospodnji (2 Pt 3,10), svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (LG 68). »Neka svi kršćani upravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svog Sina, dok se sve obitelji narodâ, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdjeljenog Trojstva« (LG 69). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 4,32-34. 39-40 Ps 33 (32) Rim 8,14-17 Mt 28,16-20 |
PRESVETO TROJSTVO (Godina C)
|
BLAGDAN PRESVETOG TROJSTVA (Godina C) Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedinorođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazao  »Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i navješćivat će vam.« (Iv 16,14-15) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Papa Ivan XXII. uveo je blagdan Presvetoga Trojstva u liturgiju sveopće Crkve za vrijeme avinjonskog sužanjstva god. 1334. Time je dao poticaj da jednom u liturgijskoj godini svjesnije slavimo ono što je prisutno u svakoj našoj misli: vjernički pristup Ocu po Sinu snagom Duha Svetoga te udio na životu otajstvenog Boga kako nam ga je objavio Gospodin Isus. Naš udio na Božjem životu počinje u toku zemaljskog proputovanja i nastavlja se i nakon fizičke smrti. Slaveći ovu svetkovinu mi prihvaćamo važnost zajedništva u životu Boga i ljudi. Bog je Bog zato što se dariva u ljubavi unutar Triju Božanskih Osoba: Oca i Sina i Duha Svetoga i prema vani stvarajući druga bića te pripuštajući ljude u svoje Božansko zajedništvo. Tako i mi postajemo više ljudi, ako se iskreno darivamo u ljubavi Bogu i ljudima. Već je Stari Zavjet predosjećao osobnu vezu između Boga Stvoritelja i njegove mudrosti. Mudrost zajedno s Bogom dijeli tajnu njegova nauma sa svijetom. Njezin je odnos prema stvorovima takav da se ona naziva početkom svega i bićem koje stvara. Ona je kao Mudrost, Sin Božji, postojala prije stvorova pa i kad kaže: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najranijih od svojih čina - u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje.« (Izr 8,22). To treba shvatiti ne o njezinu bivstvu, nego o njezinu suodnosu prema stvorenjima. Ta Mudrost Božja rodila se od Boga prije stvaraja svijeta i bila je nazočna kraj njega u radosti, kao graditeljica, kad je Svevišnji stvarao nebesa, zemlju, bezdane i sve što je na njima i u njima. (usp. Izr 8,23-31). Ova Mudrost je slika Krista kao utjelovljene Mudrosti Božje. Zato Ivan apostol i kaže za Božju Riječ: »Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što postoji nije bez nje postalo.« (Iv 1,2-3) Radi toga Biblija stvaralačku Božju Mudrost prikazuje kao osobu koja Boga razveseljuje i pred njim od radosti »igra«, a ujedno su njoj »radost djeca čovjekova« (Izr 8,31). Zato Mudrost nije samo Božja osoba, nego ona među ljudima boravi i djeluje. »I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.« (Iv 1,14) Kao utjelovljena mudrost Božja, Krist je bio s Bogom od početka i ostaje neopozivi znak Božje naklonosti prema ljudima. Neka nam to bude poticaj da s psalmistom veličamo Boga kao Stvoritelja i da izrazimo svoje udivljenje i zahvalnost posebno Drugoj Božanskoj Osobi za djelo utjelovljenja i otkupljenja. Najveća odlika čovjeka jest što ga se Bog »spominje i pohađa ga« (Ps 8,5) tako da ga uzima za svoga savjetnika i prijatelja. Zato priznajemo i govorimo već kao stvorovi, a pogotovo kao otkupljenici da je divno Ime Božje po svoj zemlji. Puna su nebesa i zemlja slave Božje. Isus Krist je ta utjelovljena Mudrost Božja. On u punini ostvaruje taj navještaj Starog Zavjeta o potrebi čovjekova prijateljstva s Bogom. Po njemu i zahvaljujući daru Duha Svetoga ljudima je omogućeno da imaju dioništvo u Božjem životu i da budu suradnici njegova djela spasenja. Čovjeku je potrebno da uđe u dijalog ljubavi s Bogom, a u takav kontakt može stupiti samo vjerom i krštenjem. A iz takvog kontakta uvijek se rađa u čovjeku mir s Bogom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Sve ovo nam je omogućeno i stalno ponuđeno po djelu otkupljenja Gospodina našega Isusa Krista kojemu je vrhunac smrt i uskrsnuće. »Po njemu, u vjeri, imamo pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.« (Rim 5,2) Zato i hodamo stazama ovoga života puni nade da ćemo jednoga dana biti pripušteni u Božju blizinu kao njegovi pravi prijatelji. Tu našu nadu u konačnu slavu sada potkrepljuje doživljena ljubav Božja prema svakom od nas. »Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom.« (Rim 5,5) To je najveća istina naše vjere da nas Bog ljubi. A Duh Sveti koji nam je darovan na krštenju i koji neprestano djeluje u pojedincu i u cijeloj crkvenoj zajednici garant je te ljubavi. Ta ljubav Božja omogućuje nam da »se dičimo i u nevoljama« (Rim 5,3), jer Bog čovjeka ne prestaje nikada ljubiti. Zato nam je Bog i dao Duha svojega da nas čini svjesnim onoga što jesmo i da nas podsjeća da se i mi kao ljubljena djeca trebamo vjerom, nadom i ljubavlju dizati k Ocu. Te tri kreposti su Božji dar Crkvi i svakoj krštenoj duši. One su miraz što nam ga sa sobom donosi Duh Sveti i pomažu nam da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetog i da s tom istom ljubavlju pristupamo svakom čovjeku. Duh Sveti nam pomaže da shvatimo Boga koji se objavio u Isusu Kristu. Krist »Duhom Istine« nazivlje Onoga koji je uzajamna ljubav između Oca i Sina. Upravo sjedinjujući ljude sa sobom u sve većem krugu tog Duha ljubavi, Isus im objavljuje tajnu njihova vlastitog bića i njihove sudbine. Pod vodstvom »Duha Istine« učenici znaju da ljudska povijest ima smisao i da Bog svoj plan spasenja sigurno vodi prema ispunjenju. Duh Sveti će, naime, nastaviti Krsitovo djelo na zemlji: kao »Duh Istine« uvest će Isusove sljedbenike u svu istinu. On nema svojeg nauka, nego uzima od Krista kao utjelovljene Riječi Božje. Zato Isus i govori učenicima: »On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivati vam.« (Iv 16,14). A Duh Sveti slavi Sina time što onima koji su čista srca pokazuje kako da Isusa upoznaju i gledaju kao odsjev Božjeg bića i sliku nevidljivog Oca. »Duh Istine« upućivat će učenike u svu istinu Božju, jer neće uzimati samo riječi nego i djela od Sina. »Sve što ima Otac, moje je.« (Iv 16,15) izražava Isusovu svijest zajedništva s Ocem i Duhom. Kao što je Otac poslao Sina da spasi svijet, tako i Sin šalje Duha da uvede ljude u to otajstvo Boga. Kristova zajednica otkupljenih ljudi treba se nalaziti u punom svjetlu istine, treba biti »Crkva živoga Boga, stup i podloga istine.« ( 1 Tim 3,15) U njoj smije biti samo istina, sigurna i potpuna istina na kojoj će ljudi moći graditi svoj život u nepokolebljivu povjerenju u Boga. Zato je potrebno neprestano djelovanje Duha Svetoga koji će sve čuvati, buditi i promicati. Njegova pomoć ne može i ne smije Crkvi nikada manjkati, jer svaki ud Crkve u svako vrijeme iznova prima u se objavljenu istinu po kojoj mora živjeti po svojim snagama i prema svojim okolnostima života. »Duh Istine« vodi prvenstveno svu Crkvu kao zajednicu krštenika bivstveno povezanih s Isusom po vjeri i krštenju. On daje Crkvi poštovanja punu vjernost kojom ona kroz vremena čuva baštinu apostolske vjere i ujedno potiče neprestani napredak u shvaćanju objave. On svojim poticajima budi sav duhovni rad Crkve i oplođuje je. On opet snagom svoje ljubavi čini da se sve različite spoznaje uključe u jedinstvo vjere kad svojoj Crkvi pruža u pravi čas neprevarljivu jasnoću kojom ona novim odlukama u stvarima vjere i morala zaključuje istine koje se moraju prihvatiti kao potrebne za spasenje.  Duh Sveti vodi preko crkvene zajednice i pojedine vjernike putem istine života i spasenja. Nitko ne može imati pravoga udjela na životu Oca, Sina i Duha ako se ne uključi djelotvorno u život Crkve po liturgiji, svjedočkom življenju i karitativnom djelovanju u svojoj životnoj sredini. Stoga Trojsto nije dogma za fiskulturu uma, nego nam pomaže da živimo od ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izr 8,22-31 Ps 8 (7), 4-5. 6-7. 8-9. Rim 5,1-5 Iv 16,12-15 |
09.10.2010., subota
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina A 1
|
BLAGDAN KRISTA KRALJA 34. nedjelja kroz godinu (Godina A) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Danas sveta Crkva Katolička slavi blagdan Krista Kralja. Svetkovina Krista Kralja nedavno je uspostavljena u svetoj Crkvi: uspostavio ju je Sveti Otac Papa Pio XI. Svojom enciklikom „Quas primas” pri završetku svete godine 1925. Ali podrijetlo ove svetkovine je iz davnina: ona zapravo potječe od samoga Isusa Krista koji na pitanje Poncija Pilata da li je on kralj odgovara: „Da, ti sam kažeš, Ja sam Kralj” (Iv 18,37), iako odmah precizira da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. A sv. Ivan apostol i evanđelista u svojoj knjizi Otkrivenja kaže da on promatrajući Sina Božjega gdje jaši bijelog konja u jednom od svojih viđenja piše da vidi napisano na njegovim plećima ime koje glasi: »Kralj kraljeva i Gospodar gospodara« (Otk 19,16). Zato sv. Crkva slaveći blagdan Krista Kralja na koncu liturgijske godine želi reći svima nama kršćanima da sve naše Bogosluže, svaki naš duhovni i životni kult Bogu ima svoj početak i svoj završetak u Isusu Kristu, Sinu Božjem i našemu Bogu i Gospodinu. Draga braćo i sestre, svi mi se možemo s punim pravom pitati da li uopće danas u dvadeset i prvom stoljeću ima ikakva smisla slaviti blagdan Krista Kralja kad su više manje sva ovozemaljska kraljevstva i carstva izumrla i gotovo potpuno zbrisana s lica zemlje?! Što zapravo znači slaviti blagdan Krista Kralja i u čemu se to sastoji njegovo kraljevstvo? Isus Krist nije došao na ovaj svijet da gospodari nad ljudima, da ljude tlači, da zlorabi i iskorištava ljude; već je došao da ljude spasi, da ih izbavi iz ropstva grijeha i zla, da ih oslobodi iz ruku svih onih koji čovjeka uništavaju i upropaštavaju. Isus Krist, iako je pravi Bog i u svemu jednak Bogu Ocu u svojoj božanskoj naravi, iz ljubavi i samilosti prema nama ljudima utjelovio se u utrobi prečiste Djevice Marije i postao čovjekom u svemu nama sličan osim u grijehu da bi nas spasio. On se za nas rodio na ovoj Zemlji, za nas je živio i radio, on je za nas prošao kroz sve životne bijede, muke i trpljenja, on je za nas mučen i razapet na križu, s križa je svoju krv za nas prolio, za nas je umro i uskrsnuo da bi nama dao život i to u izobilju. Isus Krist neprestano okuplja ljude oko sebe jer ih On ljubi. Isus kao Dobri Pastir okuplja narod svoj oko sebe jer on dobro poznaje ovce svoje, stado svoje, brine se za njih i za njihov život. Krist nas sve poznaje, on se brine o nama jer nas sve ljubi. On poznaje dobro našu ljudsku narav, jer nas je On stvorio, on poznaje sve naše životne bijede, nevolje, muke i trpljenja jer je sam sve to proživio; on poznaje i razumije i naše slabosti i grijehe, jer je radi griješnika došao na ovu zemlju, a ne radi pravednika. Isus Krist, kako to lijepo kaže prorok Ezekiel u današnjem prvom čitanju (Ez 34,11-12; 15-17), došao je na ovaj svijet da žalosne tješi, da bijedne i nevoljne okrijepljuje, da bolesne liječi i ranjene povija, da izgubljene i zalutale izvede na pravi put života i spasenja i da ih natrag dovede u dom Oca svojega. Đavolskom zavišću i ljudskom neposlušnošću naših praroditelja Adama i Eve, zlo i grijeh ušli su u ovaj svijet, a po grijehu i zlu smrt je zavladala svakim stvorenjem i hara čitavim svijetom. Isus Krist, kako nam govori sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj prvoj poslanici Korinćanima svojom poslušnošću prema Bogu i svojom ljubavi prema ljudima došao je na ovu zemlju da nas oslobodi od grijeha i zla, da smrt uništi, da uskrsnuće navijesti i radosnu vijest života i spasenja ljudima objavi, jer On je put, istina i život. Isus Krist je jedini put koji Boga vodi čovjeku i čovjeka Bogu, jer po njemu je Bog došao nama ljudima i po njemu svi mi moramo ići k Bogu. Isus Krist je jedina istina Božja koja spašava čovjeka od svake ljudske i vražje laži i prevare, neistine i zablude. Isus Krist je jedini život, jer je On izvor i počelo svakoga života, narvnog i nadnaravnog, vremenitog i vječnog. Isus Krist je alfa i omega, početak i svršetak svega vidljivoga i nevidljivoga: na nebu i na zemlji i pod zemljom. Nijedan čovjek koji slijedi Isusa Krista neće hodati u tami grijeha i zla ovoga svijeta, već putevi njegova života bit će potpuno osvijetljeni, jer On je svjetlost koja rasvjetljuje ljudske duše i ljudska srca. Draga braćo i sestre, Isus Krist nije došao na ovu zemlju da bude služen od ljudi, već da služi braći ljudima. Njegovo kraljevstvo je kraljevstvo službe i ljubavi. Isus Krist ne želi sam kraljevati ni na ovome ni na drugome svijetu, već skupa sa svima nama i preko nas kršćana i vjernika. Središte naše vjere u Boga jest u tome da ljubimo Krista i njemu služimo u osobama njegove i naše braće i sestara. Zato će Isus Krist, kako on to sam govori u današnjem svetom evanđelju po Mateju (Mt 25,31-46), kad bude ponovo došao na svršetku svijeta u svoj svojoj Božanskoj slavi skupa sa svim svojim anđelima i svecima suditi žive i mrtve, uvesti u kraljevstvo svoga Oca nebeskog sve one koji su znali i uspjeli prepoznati njega u svojoj braći i sestrama. A posebno u onima najmanjim i najzapuštenijim od svih ljudi: tj. u gladnima i žednima, u golima i bosima, u strancima, u bolesnima i u svima onima koji su u tamnici. Isus Krist se potpuno poistovjećuje sa svima od ove svoje najmanje braće i sestara, jer On živi i djeluje u svakom čovjeku koji svoju dušu i svoje srce u ljubavi otvara njemu. Tada će Isus Kralj reći svima ovima blaženima i svojim odabranicima: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! (...) Zaista, zaista kažem vam, što god učinite jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,34; 40) A nad svima ostalima, Krist Kralj će izreći ove strašne i grozne riječi vječne osude: „Odlazite od mene prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti, ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me!” (Mt 25,41-43). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 34,11-12. 15-17 1 Kor 15,20-26. 28 |
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina A 2
|
34. NEDJELJA KROZ GODINU ISUS KRIST: KRALJ SVEGA STVORENJA (Godina A) Pastir i Kralj »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me, stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni”.« (Mt 25,34-36) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Crkva je od prvog početka štovala Krista kao svoga Gospodara (Kyriosa) i Svevladara (Pantokratora), jer On je Kralj svega stvorenoga. A sam blagdan Krista Kralja uveden je tek 1925. godine enciklikom Pia XI: »Quas primas«. Blagdan se prvotno slavio neposrdno pred svetkovinu Svih svetih, »da bude glasno naviještena slava onoga koji trijumfira u svim svecima i izabranicima.« (»Quas primas«). Na taj način slavljenje Krista Kralja bilo je u uskoj vezi s njegovim kraljevstvom na nebu. Zatim su mnogi željeli da se taj blagdan poveže i s njegovom Crkvom na zemlji, dotično s crkvenom liturgijom. Tako je postkoncilska liturgijska reforma pomakla taj blagdan »Krista Kralja svega stvorenja« na posljednju nedjelju kroz Crkvenu godinu da se jasno izreče kako je cilj liturgijske godine i cijeloga kršćanskoga života proslavljeni Gospodin. Krist je Kralj i Gospodar povijesti i Sudac ljudskog roda. Ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta niti se može mjeriti ljudskim mjerilima. On ne vlada mačem, nego drvetom Križa. Narav Kristova kraljevstva najbolje nam objašnjava riječ Božja današnje liturgije. Tako Božje djelo već u Starom Zavjetu usmjereno je na dobrobit čitavog ljudskog roda. Stoga prorok Ezekiel strogo nastupa protiv nedostojnih pastira Božjega naroda i svakovrsnih vlastodržaca izraelskog naroda. Njih je krivio za sva zla koja je narod morao podnositi. Zato Ezekiel u ime Božje obećaje da će se sam Bog zauzeti za svoje stado, da će ga sakupiti odasvud i On sam ga pasti. »Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka - riječ je Gospodina Boga.« (Ez 34,15) Ezekiel ističe Božju pastirevu brigu za ovce, napose za one raspršene i izgubljene. Bog kao pastir sabire svoje ovce, On se brine za njih, pase ih i daje im počinka. On traži svoju izgubljenu ovcu, dovodi natrag u ovčinjak zalutalu, povija ranjenu i okrepljuje nemoćnu, bdije nas pretilom i jakom i sve ih pase pravedno (usp. Ez 34,16). Ali zato Bog traži od svojih da budu dobre ovce. Stoga se Bog strogo prijeti nasilnima koji ugrožavaju krotke ovce. Takve će Bog pastir odstraniti iz svog stada. Ta prijeteća opomena je upravljena u prvom redu lošim predstavnicima Božjega naroda. »A vama, ovce moje, ovako govori gospodin Bog: Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!« (Ez 34,17). Isus Krist, Sin Božji, Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda, preuzeo je tu ulogu Boga pastrira i to poslanje vodiča Božjeg naroda. Tko pozna svoje ljude taj ih okuplja oko sebe, brine se za njih i za njihov život. Krist nas sve poznaje, jer On nas sve ljubi. Svaki kršćanin, vjernička zajednica i cijela Crkva osjećaju se sigurnima pod rukom Krista Kralja - Dobrog Pastira. Sam suživot u Crkvi, voda i ulje krštenja, krizme i bolesničkog pomazanja, birana i božanska hrana Božje riječi i euharistijskoga Kruha i Vina, sakramentalni život i ostali darovi Duha Svetoga sve su to znakovi brige i ljubavi kojom Krist njeguje svoje ovce. Zato vjera u Krista poput soli mora da prožme sve pore našega bića i djelovanja. Njezina je uloga odlučujuća za zemaljski i sudbonosna za naš vječni život. Ako nas vjera usmjeruje i vodi Kristu Kralju i Dobrom Pastiru, onda nam se ne treba bojati Krista Suca živih i mrtvih. Krist Kralj će, dakle, suditi sve ljude: one koje kod svoga konačnog dolaska (paruzije) zateče žive i one koje neposredno prije toga uskrisi od mrtvih. Temelj i zalog općeg uskrsnuća svih ljudi jest činjenica da je Krist uskrsnuo. Krist, naš prvijenac i Glava, kao novi Adam je u životu i smrti, pa prema tome i u uskrsnuću usko povezan s cijelim ljudskim rodom. Prvi nam je, grešni Adam svima zaslužio smrt, ali je zato naš drugi Adam - Krist umro za sve nas » da smrt uništi i uskrsnuće objavi« (Predslovlje II. Euharistijske molitve). Kao što je sigurno da svi u Adamu, zbog njega i naše povezanosti s njime, umiremo; isto je tako sigurno da ćemo svi oživjeti u Kristu, opet zbog Krista i naše sudbinske veze s njime. Prvi je uskrsnuo od mrtvih naš Otkupitelj i Spasitelj, naš Predvodnik i naš Kralj Krist. Stoga će On pobijediti sve naše neprijatelje i kraljevat će zauvijek u onima koji ga ljube. Tada će Krist, prvina uskrslih, predati kraljevstvo Ocu kad ssve podloži sebi pa i smrt. To će biti svršetak svijeta i punina sveopće Crkve koja će tada postati zauvijek kraljevstvo Božje. »Doista, On treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt. Kad mu bude sve podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koje je njemu sve podložio, da bude Bog sve u svemu.« (1 Kor 15,25-26. 28) Naša sadašnja egzistencija je označena protivnim »silama i neprijateljima«. Život je pod znakom borbe i opredijeljenja. Potrebno je da svaki čovjek vlastitom suradnjom s Božjom milošću poradi oko svojega spasenja. Stoga treba da neprestano želimo i nadasve čeznemo da se i mi nađemo među onima koje će Sin predati Ocu. A da bi to postigli potrebno je da nam život bude na korist i pomoć našemu bližnjemu u kojemu moramo gledati samoga Krista. Tada će Isus kao Kralj i Sudac doći konačno razlučiti ljude i svakome dati plaću kako je zaslužio. U tom će trenutku Kristova osoba i njegovo poslanstvo zadobiti nepozivu potvrdu. Sam Gospodin ističe da će doći sa svojim sjajem u pratnji svih anđela i da će sjesti na prijestolje svoje slave. »Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a On će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' (...) Zatim će reći i onima s lijeve strane: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!' I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25,32-36. 41-43. 46) Dakle, naša vječna sudbina se ne određuje nakon smrti, već sada. Središte naše vjere jest u tome da ljubimo Krista i njemu služimo u osobama siromaha svake vrste. Bog i naša braća trebaju nas. Kristovo kraljevstvo je posvemašnja vladavina ljubavi. One ljubavi koja se iskazuje Bogu u bližnjemu. Svako djelo te ljubavi bit će nagrađeno. A kažnjen neće biti samo svaki čin protiv ljubavi, nego i svaki propust te kraljevske kreposti. Naši svagdašnji čini nas sude. To znači sudjelovati u Kristovu kraljevskom poslanju i otkrivati u sebi i drugima ono osobito dotojanstvo našega kršćanskog poziva. To je dostojanstvo izraženo u spremnosti na služenje, po primjeru Krista, koji »nije došao da mu služe, nego da On služi« (Mt 20,28). A to zahtjeva duhovnu spremnost koju možemo definirati kao »kraljevanje«. Da se može dostojno i djelotvorno služiti drugima, potrebno je znati vladati sobom. A to vladanje omogućuje samo krepost ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija1 Čitanja: Ez 34,11-12. 15-17 Ps 23 (22) 1 Kor 15,20-26. 28 Mt 25,31-46 |
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina B 1
|
SVETKOVINA KRISTA KRALJA Isus Krist je Kralj svega Stvorenja (Godina B) »Nato mu reče Pilat: „Ti si, dakle, kralj?” Isus odgovori: „Ti kažeš! Da, kralj sam. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.”« (Iv 18,37)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na svršetku liturgijske godine slavimo blagdan Krista Kralja svega stvorenja. Na taj način Crkva želi posvjedočiti da cijelo njeno bogoštovlje kao i čitava ljudska povijest svoje ispunjenje dobiva samo u Kristu. On je »punina svega«. Krist nije Kralj samo u kultu i u paruziji, već da to bude uistinu, treba da je najprije Kralj naših umova, naših volja i naših srdaca. Kristovo Kraljevstvo, koje se ostvaruje u vremenu, jest kraljevstvo ljubavi, međusobnog služenja i zajedničke izgradnje novoga svijeta. A na svršetku vremena Krist će postati Kralj svega stvorenja: njemu, savršenu Sluzi Jahvinu, bit će suobličeni svi ljudi i podređena sva priroda. Ljubav koju je Krist u punini unio u svijet, na svršetku će vremena biti u punini ostvrena i trajat će vječno. Sada, u vremenu, svi mi sudjelujemo u Kristovu spasiteljskom djelu i ostvarenju vječnog kraljevstva ljubavi. Zato će Krist biti Kralj samo onome koji je svjestan njegova kraljevskog dostojanstva, koji vjeruje da je Kristovo Kraljevstvo sveobuhvatno i vječno. Tu nam činjenicu najljepše predočuje Danielovo viđenje o Sinu Čovječjem koji od Boga prima kraljevstvo. »Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada proći neće; i kraljevstvo je njegovo vječno, nikada propasti neće.« (Dn 7,14) Tako je Bog svu vlast svijeta predao Sinu Čovječjem. A iz Evanđelja znamo da je Isus tim izrazom najčešće nazivao samoga sebe. To sveopće i vječno, a stoga i duhovno kraljevstvo, koje od »Pradavnoga« prima Sin Čovječji bit će predano cjelokupnom »puku svetaca«. Taj ogroman puk ne može biti bez vođe. Stoga mu je Glava i Kralj onaj koga Biblija naziva Svetac Božji i Svetac Izraelov. A to je Mesija, Sin Božji, Isus Krist. Zato čitava povijest ljudskoga roda i svijeta nije drugo do opis zbivanja koja se događaju između onih koji njemu služe i koji se njemu protive. Mi smo među onima koji mu nastoje vjerno služiti, uvjereni da njemu služiti znači s njim kraljevati u mukama i borbi ovdje na zemlji i u nebeskoj slavi u vječnosti. Zato i mi puni radosti pjevamo s Psalmistom: »Gospodin kraljuje, u sjaj zaodjeven, Gospodin zaodjeven moću i opasan. (...) Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona, ti si od vječnosti! Tvoja su obećanja vjere predostojna, svetost se dolikuje Domu tvojemu, Gospodine, u sve dane!« (Ps 93 [92]). Isus Krist jest Kralj. On je »Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Knez kraljeva zemlje« (Otk 1,5). Životom, smrću i uskrsnućem posvjedočio je svoju ljubav za Boga i za čovjeka. Ljudima je posvjedočio da ljubi Boga sve do smrti i da Bog njih »tako ljubi da je Sina svojega dao te nijedan koji u njega vjeruje ne pogine« (iv 3,16), jer je njegov Jedinorođenac na se uzeo njihove grijehe. Po toj jedinstvenoj i mnogostrukoj ljbavi Isus je doista Prvak (usp. Kol 1,18). I stoga Kralj. Ali to kraljevsko dostojanstvo Krist ne čuva samo za se, nego ga On dijeli sa svojim otkupljenicima i vjernicima. Zato je On i prolio svoju krv za nas da nas odriješi od grijeha i učini nas sa sobom sjedinjene kraljevima i svećenicima Bogu, njegovu i našem Ocu. Na taj način nam daje snagu da vladamo sa sobom i nad svime što se oko nas protivi Bogu i njegovu kraljevstvu. »Njemu, koji nas ljubi, koji nas Krvlju svojom odriješi od grijehâ i učini nas Kraljevstvom, svećenicima Bogu, Ocu svojemu - Njemu slava i vlast u vijeke, vijekova. Amen!« (Otk 1,5-6) Prema tome sada je vrjeme koje nam je ponuđeno da slobodnim odabirom postanemo njegovi podanici i odanici. Na dan njegova drugog Dolaska (Parusije) kao Gospodara i Kralja svi će ga ljudi upoznati, pa i oni koji su ga raspeli na križ. Tada će ga svi vidjeti, ali ne svi u jednakom raspoloženju. Jedni će gledati Onoga koga su proboli i ostali u otporu prema njemu. Dok drugi će gledati Onoga koji je za njih bio proboden i kojemu su se obratili i predali, osvojeni njegovom ljubavlju. I svi će proplakati: jedni od žalosti, drugi od radosti. »I gledat će ga svako oko - i oni koji su ga proboli. Naricat će za njim sva plemena zemlje. Tako je! Amen! Ja sam Alfa i Omega - govori Gospodin - Onaj koji dolazi, Svevladar.« (Otk 1,7-8) Tako Krist u Apokalipsi dobiva vrhunski božanski naslov. On jest Bog. On sam je najsavršenije djelo Božje i Usavršitelj svega stvorenja. On je Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi. On obuhvaća sva vremena. On dolazi kao Sudac i Presuditelj, kao konačni Uspostavitelj od početka zasonovana Božjeg plana, Božjega kraljevstva. Zato je svaki dan i svaki čas našega života bremenit vječnošću. Isus je došao na svijet da svjedoči za istinu. Zato se Krist za svoga zemaljskog života sukobio s predstavnicima tadašnje vlasti koje su htjele da On svoj život i svoje misli prilagodi njihovim političkim ciljevima. I tako se pred sudom ljudskim našao kao okrivljenik Sudac nebeski. Sama je Pravednost izvedena kao krivac pred ljudsku Nepravdu. I tada se dogodilo da je Nedužni osuđen na smrt. Nikada se prije ni poslije nije Božje kraljevstvo tako dramatički i sudbonosno susrelo s predstavnicima zemaljskog kraljevstva kao u Pilatovoj sudnici na Veliki Petak. Osudom svoga vječnog Kralja, zemaljsko kraljevstvo osudilo je samo sebe na smrt. U tom prizoru moramo gledati cijelo čovječanstvo pa i sami sebe. Tko iz ljubavi prema zemaljskom kraljevstvu i onome što to nudi, ne prizna Krista za svoga jedinoga Kralja, te u tome tvrdokorno ustraje, doživjet će sudbinu Pilata i buntovnih Židova. Zato Isus i nama kao i Pilatu danas govori da njegovo Kraljevstvo »nije od ovoga svijeta« (Iv 18,36), iako ostaje na svijetu sve do svršetka svijeta. On je došao na svijet da svjedoči za istinu i tko je god od istine sluša njegov glas. »Nato mu reče Pilat: „Ti si, dakle, kralj?” Isus odgovori: „Ti kažeš! Da, kralj sam. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.”« (Iv 18,37)  Isus sam jest Istina (usp. Iv 14,6). I to Istina koja oslobađa čovjeka (usp. Iv 8,31). Tko sluša njegov glas je od Istine, jer mu je to darovano od Boga. Vjera u Krista je Očev dar. A cilj toga dara vjere koja nas veže s Kristom jest naše svjedočenje za istinu i pravdu. To od nas očekuje Bog, ali i ljudi. Eto, to je najdublji smisao da je Isus naš Kralj. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dn 7,13-14 Ps 93 (92) Otk 1,5-8 Iv 18,33b-37 |
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina B 2
|
34. NEDJELJA KROZ GODINU BLAGDAN KRISTA KRALJA Isus Krist Kralj svega Stvorenja (Godina B) »Ti kažeš! Da, kralj sam. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. « (Iv 18,37) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Danas Crkva Katolička slavi blagdan Krista Kralja. Isus Krist je Kralj, jer je jedini posrednik spasenja svega stvorenoga. U njemu sva bića nalaze ispunjenje, svoje pravo bivstvovanje po stvaralačkom planu Božjem. Bog po neizmjernoj svojoj ljubavi nastavlja djelo svoga stvaranja i svako stvorenje je pozvano da u čovjeku sudjeluje u životu samoga Boga i da uđe u njegovu obitelj. Ovaj plan Božje ljubavi se ostvaruje samo u pozivu Bogo-Čovjeka Isusa Krista, jer samo On je sposoban da nas u svojem čovječanstvu uključi u Obitelj Boga Oca. U ovome smislu Isus Krist je prvorođenac svakoga stvorenja. On je kralj stvaranja jer On sam je vidljiva slika Boga nevidljivoga i ostvarenje stvarateljskog plana Očeva ovisi samo o njemu. Budući da su se stvorenja zbog grijeha odvojila od svojega Boga, kraljevanje Isusa Krista poprima oblik sveopćeg izmirenja što je On učinio prolijevajući svoju krv na Križu. Tako je On svoju moć i vlast postigao svojom smrću na Križu za otpuštenje svih grijeha. Na taj način prvorođenac svakoga stvorenja, svojom smrću i uskrsnućem postao je prvorođenac od mrtvih. Radi toga kraljevska moć Kristova je sveopća i On ima stvarnu vlast nad svim stvorenim i nad svakim stvorenjem i ništa što postoji ne može pobjeći njegovu gospodarenju i vrhovnom sudu. Zato Isus Krist kao »Jaganjac zaklani je dostojan primiti moć i bogatstvo i mudrost i snagu i čast: njemu slava i vlast u vijekove i za čitavu vječnost« (Otk 5,12; 1,6). Ovo je pjesma neizmjernog mnoštva anđela koji u ime svih stvorenja slave Krista Spasitelja svijeta u čijoj ruci se nalazi sudbina svakoga bića. Ta njegova sveopća vlast nad svakim stvorenjem se rađa iz smrti na Križu jer je On kao Božji Jaganjac žrtvovao svoj život za spasenje svijeta. Stoga blagdan Isusa Krista Kralja svega stvorenog je ispovijest vjere u njegovu sveopću spasiteljsku moć koja proističe iz Križa, tog sramotnog znaka poraza za pogane i nevjernike. Ali taj poraz se pretvorio u pobjedu jer ljubav ne gubi nikada. A Krist na Križu je pokazao svoju najveću ljubav prema ljudima dokazujući im da život ima smisao samo onda ako je darovan za druge. On je tako razbio svaku ljudsku zatvorenost, egoizam i želje da se vlada i gospodari nad drugima, udarajući baš one najslabije i najnemoćnije. On sam je postao Kralj baš kao žrtva nepravedne vlasti i zato njegovo kraljevanje je sinonim poniznosti, ljubavi, darivanja i služenja. Sam Bog Otac je »posvetio za vječnog svećenika i kralja svemira« svojega jedinoga Sina Isusa Krista tako da bi On »žrtvujući samoga sebe kao bezgrešna žrtva na oltaru Križa, izvršio otajstvo ljudskoga otkupljenja, i pokorivši svojoj vlasti sva stvorenja, prikazao Božjem beskonačnom veličanstvu kraljevstvo vječno i univerzalno: kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira« (usp. Prefacij). Riječ Božja koju smo čuli u današnjim liturgijskim čitanjima Svetoga Pisma pomaže nam da bolje shvatimo narav sveopćeg kraljevstva Kristova. Tako prorok Daniel nam govori o nekom otajstvenom »Sinu Čovječjem« gdje »s oblacima nebeskim dolazi« pred Boga koji mu predaje »vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikad proći neće; i kraljevstvo je njegovo vječno, nikada propasti neće.« (Dn 7,13-14). Ovo Danijelovo proročanstvo je tako važno da će ga sam Isus primjeniti za sebe baš pred vrhovnim svećenikom koji ga želi osuditi na smrt. Tada mu veliki svećenik reče: »Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, Sin Božji?« » Ti kaza - odgovori mu Isus. -Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga gledati 'Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim.'« (Mt 26,63-64) Na ovu stvarnost nas poziva sv. Ivan apostol u Knjizi Otkrivenja u kojoj se slavi Krist kao »Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtih; Knez kraljeva zemlje« (Otk 1,5) koji »dolazi s oblacima« da sudi »sva plemena zemlje« i svako stvorenje baš onako kako je prorokovao Daniel jer je On kao Bog »Alfa i Omega (...) - Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar« (Otk 1,6-8). Ta Kristova Svevladarska moć i vlast nad svim narodima i nad svakim bićem proizlazi, dakle, iz njegove žrtve na Križu koja je najveće svjedočanstvo »istini« o Bogu, o čovjeku i o svijetu. Isus Krist je svojim životom, svojom smrću i uskrsnućem posvjedočio svu svoju ljubav za Boga i čovjeka. Ljudima je otkrio da je Bog za njih Otac i posvjedočio da ih Bog »tako ljubi da je Sina svojega dao te nijedan koji u njega vjeruje ne pogine« (Iv 3,16), nego da ima život vječni. Krist je Bogu posvjedočio da ga On, njegov Sin, ljubi sve do smrti; a ljudima je posvjedočio da ih On ljubi kao Brat do te mjere da je sve njihove grijehe skinuo s leđa svijeta i uzeo ih na se da bi ih otkupio i spasio (usp. Iv 1,29), jer nema veće ljubavi od te kada netko život svoj položi za onoga koga ljubi, za prijatelje svoje. Po toj jedinstvenoj i mnogostrukoj ljubavi prema Bogu, čovjeku i svemu svijetu, Isus je doista Prvak i Kralj. Ali to kraljevsko dostojanstvo Krist ne čuva samo za sebe, nego ga dijeli sa svojim otkupljenicima, s onima koje ga ljube i koji su mu odani. Zato svi ti Božji miljenici radosna srca kliču: »Njemu koji nas ljubi, koji nas Krvlju svojom odriješi od grijeha i učini nas Kraljevstvom, svećenicima Bogu, Ocu svojemu - Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen!« (Otk 1,5-6) Prema tome vrijeme ovoga našega zemaljskoga života jest vrijeme koje nam Bog nudi da se drage volje opredijelimo za Krista Kralja i da slobodnim odabirom postanemo njegovi podanici i odanici. Isus i danas dolazi na ljudska sudišta širom svijeta i na upit mnogih bezbožnika i grešnika svake vrste: „Jesi li ti kralj?” odgovara kao i Pilatu: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta« (Iv 18,36). Krist isključuje poistovjećenje njegova kraljevstva s bilo kakvim organizacijama ili političkim strukturama ovoga svijeta koje ovise o ekonomskim sredstvima ili o sredstvima obrane ili napada kao što je npr. vojska. Zaista nitko nije ustao da brani Isusa da ne bude osuđen na smrt od strane Židova i rimskog prokuratora Pilata. Kraljevstvo Kristovo nije političke naravi i ne ulazi u konflikt i kompeticiju sa bilo kakvom ovozemaljskom vlašću ili društvenim uređenjem. Zato Isus odgovara Pilatu: »Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moji bi se vojnici borili da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« (Iv 18,36) Ako, dakle, Isus govori o nekom svom kraljevstvu, to ipak znači da je On Kralj. Zato na daljnje pitanje Pilata: »Ti si, dakle, kralj?«, Isus potvrđuje svoju kraljevsku čast i vlast i opisuje njegovu duhovnu i nadnaravnu narav. I odgovori Pilatu: »Ti kažeš! Da, kralj sam. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« (Iv 18,37) Iz ovih Kristovih riječi očito se vidi da je posrijedi Kraljevstvo koje se poistovjećuje sa svjedočanstvom za istinu. A istina je Božja zbilja koju Isus očituje i koju svjedoči svim svojim životom, riječima i djelima. To ne razumije Pilat, niti Židovi, pa čak ni njegovi učenici. Krist je kralj koji je za sve njih i za sve ljude, uhvaćen i svezan, odbačen, podrugljivo kao kralj zaogrnut grimiznim plaštem i okrunjen trnovom krunom, izrugan i izudaran, posjednut na sudačku stolicu, suđen i osuđen na sramotnu smrt, proglašen kraljem i ustoličen kao kralj na križu. Sve to što je ljubio Boga i ljude sve do kraja. I tako je posvjedočio za istinu Boga koji je ljubav i koji iz ljubavi prema ljudima žrtvuje i svoga jedinorođenoga Sina samo da bi ih spasio. Po tome je Krist postao Kralj nad kraljevima. To je Isusovo mesijansko poslanje koje mu je povjerio Bog, Otac. Radi toga se On rodio i došao na svijet da svjedoči za tu Božju istinu. Ali Krist ne želi biti sam u tom svjedočanstvu za istinu već sebi želi pridružiti sve one koji su na strani istine i kaže: »Tko god je od istine, sluša moj glas.« (Iv 18,37). U tome se sastoji kraljevska čast i vlast Kristova koju On proteže na sve one koji se daju pobjediti i pokoriti ljubavlju njegovom koja ih uzdiže i unapređuje. A kada On dođe drugi put na ovu zemlju kao Kralj, Sudac i Presuditelj čovječanstva i povijesti, kao konačni Uspostavitelj od početka zasnovanog Božjeg plana spasenja i Božjeg kraljevstva, onda će ga svi vidjeti i svi će proplakati, ali ne u jednakome raspoloženju. Jedni će gledati onoga koga su proboli i ostali u otporu i neprijateljstvu prema njemu i plakat će od žalosti i sramote zbog vječne osude. Drugi će gledati onoga koji je za njih bio proboden i kojemu su se obratili i predali, ne na silu, nego u ljubavi i plakat će od radosti i uzbuđenja zbog tolike slave kojom će ih Gospodin okruniti u kraljevstvu vječnoga života. Stoga je svaki dan i svaki čas našeg ovozemaljskog života bremenit vječnošću jer su to dani i časovi odabiranja i opredjeljenja. Ako izaberemo Krista i ako stanemo na strani istine, onda ćemo biti Božji i imat ćemo blaženu vječnost u kraljevstvu nebeskom: kraljevstvu ljubavi i mira. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dn 7,13-14 Ps 93 (92) Otk 1,5-8 Iv 18,33b-37 |
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina C
|
BLAGDAN GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA (Godina C) »Nad njim stajaše i natpis - na grčkom, latinskom i židovskom jeziku: „Ovo je kralj židovski”.« (Lk 23,38) ![](http://lh3.ggpht.com/_4qtUP7C1bRY/S9GTxlu3WKI/AAAAAAAAAZ4/rcP-n9scQCU/s576/Raphael%20%27The%20Crucified%20Christ%20with%20the%20Virgin%20Mary%2C%20Saints%20and%20Angels%27.jpg") Raphael: 'Raspeti Krist sa Djevicom Marijom, svecima i anđelima' Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovinu Krista Kralja ustanovio je papa Pio XI. koncem »svete godine« 1925. u kojoj je Katolička Crkva slavila 1600. godišnjicu Nicejskog sabora na kojem su sabrani biskupi definirali dogmu o bitnoj jednakosti utjelovljenog Sina s Ocem nebeskim. Papa je bio odredio da se novi blagdan slavi na posljednju nedjelju u listopadu, pred Sve Svete, tako da vjernici na zemlji glasno naviještaju slavu onoga koji se proslavio u svim spašenima i svetima. Sveti Otac je također želio da katolike potakne na svjesno življenje kršćanskih vrijednosti u modernome svijetu i na borbu protiv laicizma koji područje vjere sužava na strogo unutrašnje duhovno uvjerenje i iskustvo. A liturgijska reforma Drugog Vatikanskog Sabora odredila je da se ova svetkovina prenese na završetak liturgijske godine kako bi se bolje istaklo eshatonsko obilježje Isusova kraljevskoga dostojanstva i slave. Srž blagdana Krista Kralja sastoji se u istini da je Otac nebeski pomazao Isusa, Sina svojega, za vječnoga svećenika i kralja svemira. On je smrću i uskrsnućem »dovršio otajstvo spasenja«. Sada njegovo djelo u svijetu polako napreduje, a kad o koncu povijesti »svojoj vlasti podloži sva stvorenja« predat će Ocu »vječno i sveopće kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira« (Misno predslovlje). Zato ovaj blagdan ima prvenstveno eshatološki značaj. Krist je naš Kralj oduvijek i zauvijek, njegovo je kraljevstvo došlo s neba i vodi u nebo. Stoga smo se na današnje bogoslužje okupili kličući da Kristu pripada slava i kraljevanje u vijeke vjekova. Zatim po njemu molimo Oca da bismo ga mogli slaviti bez kraja. U tu svrhu i primamo njegovu hranu besmrtnosti te po njoj želimo postići da s njime zauvijek živimo u nebeskom kraljevstvu. Zato je kralj David koji je ujedinio sva izraelska plemena u jedan Božji narod slika Krista Kralja kao eshatonskog ujedinitelja ne samo židovskog nego i svih naroda svijeta u nebeskom kraljevstvu. Naš Kralj Isus Krist je Bog i čovjek, a kao čovjek je izravni Davidov potomak na kojemu su se tek ispunila sva obećanja koja je Bog dao tome najvećem izraelskom kralju. Ono što su izraelska plemena kazala Davidu: »Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa.« (2 Sam 5,1) vrijedi i za našu tjelesnu i duhovnu povezanost s Kristom. Šaul je bio prvi, ali nevrijedni i zato od Boga odbačeni izraelski kralj, te prema tome neka slika prvog Izraela što ga je Bog zamijenio s novim i vječnim Izraelom, odnosno s Crkvom Kristovom. Vođa toga novog Izraela je neumrli i vječni Kralj Isus Krist. Kao što je David sklopio s Izraelcima ugovor i savez pred Gospodinom u Hebronu, tako od časa Isusova utjelovljenja i njegove pashe postoji daleko čvršća i trajna veza između Krista i nas koja se obnavlja i utvrđuje svakom misnom žrtvom i gozbom. Zato nas uči sveti Pavao apostol da je po raspetom i uskrslom Kristu Bog nadvladao sve zle sile i izmirio ljude sa sobom. Isus Krist, stvoriteljska Očeva Riječ, je naš Otkupitelj. Sve je po njemu i za njega stvoreno, sve postoji u njemu. Stoga se mi neprestano zahvaljujemo Ocu koji nas osposobi za udioništvo u baštini svetih u svjetlosti. »On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenoga Sina, u kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha.« (Kol 1,13-14) Kada se god vjernički pridružimo Kristu i njegovoj Crkvi, mi prelazimo iz tame u svjetlost. Priznavajući uskrslog i proslavljenog Krista svojim Gospodinom mi ulazimo u njegovo kraljevstvo i njemu se slobodno pokoravamo. A Isusovo kraljevstvo izraz je ljubavi Očeve prema Sinu i prema nama. Otac ljubi Sina zato što mu je ostao vjeran do smrti na križu. U Sinu Otac ljubi sve ljude koji priznaju Sinovo uskrsno vrhovništvo. »Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1,19-20) Tako je po Kristu Posredniku uspostavljen most između neba i zemlje, a sav je svijet pomiren s Bogom da se može vratiti k Bogu svatko koji je došao od Boga. Zato je Isus važniji i moćniji od svih bića u zraku i ljudi na zemlji, iako svoju moć ne pokazuje rušenjem zemaljskih vladara. On je Gospodar svega i sve stoji u njemu, jer iznutra povezuje ljude međusobno i prirodu s ljudima. »On je slika Boga nevidljivoga. Prvorođenac svakoga stvorenja. (...) On je i Glava Tijela, Crkve: On je Početak. Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak.« (Kol 1,15. 18) Ovim himnom u našoj liturgiji Crkva danas ispovijeda prvenstvo uskrsloga Krista nad ljudskom poviješću i prirodom. Ona tako vjeruje da ljudska povijest ima smisla te da se razvija od Krista i prema Kristu. A da je to zaista tako potvrđuje nam današnje sveto Evanđelje po Luki koje nam govori kako je Isus visio na križu s natpisom da je židovski kralj i kako je s toga svog prijestolja milosrđa kraljevski opraštao. »Nad njim stajaše i natpis - na grčkom, latinskom i židovskom jeziku: „Ovo je kralj židovski”.« (Lk 23,38) Kao kontrast toj božanskoj dobroti Evanđelje spominje da su se glavari naroda Isusu rugali i izazivali ga neka se sada spasi ako može. Čudno je da su se za židovskim vjerskim i narodnim poglavarima poveli i vojnici plaćenici te su i oni pružajući mu ocat, napastovali Isusa neka sada pokaže da je kralj i neka spasi sam sebe. Dok je za narod rečeno da je stajao tu i promatrao. Još se našao sasvim blizu Gospodina jedan zločinac koji ga je grdio iako je i sam visio na križu. I u tom moru zlobe i nehajnosti nije Božja dobrota mogla ostati bez barem jedne pobjede koja će kroz stoljeća odjekivati mnogo jače od svih poruga i naći svoju potvrdu u nebu. Od dvojice raspetih razbojnika, jedan priznaje svoju krivnju, kaje se i moli: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!« (Lk 23,42). I eto velikog obećanja nebeskog Kralja: »Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!« (Lk 23,43).  Tako Isus i umirući na križu očituje tko je: Kralj koji ima svoje kraljevstvo, Bog koji dariva svoj raj. Isusovo kraljevsko dostojanstvo izbija na križu, ali za onoga koji zna na stvari gledati očima vjere. On je dostojanstveni Patnik koji postaje kralj upravo po prihvaćanju patnje za naše spasenje. Stoga Krist Kralj svega stvorenoga, koji nagoviješten u praliku Davida, i proglašen u poniženjima muke i križa, u Crkvi kraljuje te će se vratiti na svršetku svijeta u slavi da sudi živima i mrtvima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 5,1-3 Ps 122 (121) Kol 1,12-20 Lk 23,35-43 |
08.10.2010., petak
MALA GOSPA - 1
|
ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE MALA GOSPA (8. rujna) »Jer koje predvidje te i preodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da On bude prvorođenac među svojom braćom.« (Rim 8,29) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveta Crkva katolička na dan 8. rujna, devet mjeseci nakon svetkovine Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, slavi blagdan i njezina rođenja. Rođenje Blažene Djevice Marije nagovijestilo je veselje i radost cijelom svijetu. Marija spada, kako nam govori sveto Evanđelje, u niz ljudi koji su omogućili dolazak Spasitelja na ovu zemlju. Marijina je veličina i uzvišenost u njezinoj povezanosti sa Sinom Božjim Isusom Kristom kojega je ona začela u svojoj prečistoj utrobi po Duhu Svetome i rodila nama za Spasitelja. Zato Dan Rođenja Majke Božje odmah usmjerava naše misli i naše srce prema njezinu božanskom Sinu. »Iz tebe, o Marijo, rodilo nam se je Sunce Pravde, Krist naš Bog! On je digao prokletstvo sa nas i donio nam Božje pomilovanje, pobijedio je smrt i darovao nam život vječni.« Tako, dakle, »velika radost Crkve sa Sina prelazi na Majku«, jer Dan njezina Rođenja je zaista nagovještaj i početak boljega svijeta« (papa Pavao VI.: »Origo mundi melioris«).  Leonardo Da Vinci: Djevica i Dijete sa sv. Anom Stoga već samo rođenje Marijino baca zrake svjetlosti spasenja na svu Crkvu i na cijelo čovječanstvo. Prema tome mi slavimo s velikom radošću Rođenje Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve. Današnji blagdan je zapravo poziv na radost jer s Rođenjem Presvete Djevice Marije, Bog je dao cijelom svijetu konkretnu garanciju da je spasenje već blizu. Čovječanstvo koje je stoljećima i tisućljećima, na više manje svjestan način, očekivalo Nekoga koji će ih osloboditi od zala ovoga svijeta: bolesti, tuge, žalosti, razočaranja pa i smrti, i koje je u odabranom narodu, posebno preko proroka, od Boga dobivalo utješujuću Riječ spasenja, konačno je moglo odahnuti, gledajući s radošću i uzbuđenjem na »Mariju dijete«, na »Mariju djevojčicu« u kojoj su se sva Božja obećanja već počela ostvarivati. Marija »Djevojčica« je baš ona od Boga obećana Djevica »koja će začeti i roditi Sina, koji će se zvati Emanuel, što znači: Bog s nama« (Iz 7,14). Marija »Djevojčica« je od Boga odabrana Majka koja će u Betlehemu roditi »Onoga koji će vladati Izraelom« i cijelim svijetom, jer je On »mir naš«. Ovo govori Gospodin: »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izići Onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (Mih 5,1-2). Marija je već »od vječnosti« predodređena od Presvetoga Trojstva za najveću misiju - poslanje u prevelikom otajstvu - misteriju spasenja ljudskoga roda: predodređena je da bude Majka Jedinorođenoga Sina Božjega Isusa Krista, našega Boga - Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja. Bog je Mariju predodredio da bude na intiman način združena u životu i u djelu Njegova Sina Isusa Krista. Zato ju je i pozvao i posvetio na divan i poseban način već od prvog trenutka njezina začeća učinivši je »punom milosti« tako da bi bila u svemu slična Sinu Božjemu kojem će ona postati Majkom. »Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da On bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva te i opravda; koje opravda te i proslavi.« (Rim 8,29-30) »Stoga nije čudo - kaže Drugi Vatikanski Sabor - da je kod svetih Otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grešne ljage, oblikovane od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem. Urešena već od prvog časa svoga začeća sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela navještenja kao »milosti puna« (usp Lk 1,28), a ona je odgovorila nebeskom glasniku: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (usp. Lk 1,38)« (LG 56). Bog nam je dakle darovao Mariju za naše spasenje i za naše posvećenje. Bog nam je darovao Mariju za našu Majku. A Marija nam pomaže iznad svega da sačuvamo netaknutu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je dana na Krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u vama u svim stadijima našega kršćanskoga života. Također i mi kao i Marija moramo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno trebamo biti otvoreni riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život: osobni, obiteljski, društveni i crkveni, bio uvijek u savršenom slaganju i u skladnoj dosljednosti s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i s primjerima svetaca. Marija nam pomaže da ta vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusu Kristu u ovome svijetu koji iz dana u dan sve više i više srlja u vječnu propast i da budemo »kvasac«, »sol« i »svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla. Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost. Ljudi se iz dana u dan sve manje i manje osjećaju kao djeca Božja i braća i sestre međusobno i tako duh sumnje i neprijateljstva se sve više i više uvlači u pojedince i zajednice. Marija kao »Djevica i Majka« primjer je i uzor svetoga i čistoga kršćanskoga života djevojkama i mladićima, majkama i očevima. Većina naših obiteljskih ognjišta i naša mladež zatrovani su smrtnim otrovom zmije paklene, otrovom bludnosti, nečistoće i nemorala. Mnoge majke i očevi postali su zločinci i prave ubojice svoje vlastite djece, jer svake godine se ubijaju tisuće i tisuće nerođene djece u utrobama njihovih majki. To su najveći zločini čovječanstva i krv te nerođene djece kao krv »nevinog Abela« viče pred prijestoljem Božjim za osvetom. To su zločini protiv naroda i Crkve, jer od te »bijele kuge« naš hrvatski narod izumire i s narodom Crkva. Ako se tako bude i dalje živjelo kao da Bog uopće ne postoji, onda se ne treba ni čuditi ako nas jednoga dana uopće i ne bude među stanovnicima i narodima ove zemlje. A da nam se to ne bi dogodilo potrebno je da se obratimo Bogu i njegovu zakonu. Marija nas kao Majka neprestano poziva na obraćenje i molitvu. Danas, nažalost, sve manje i manje se moli u našim obiteljima, a iz dana u dan se sve više i više vrijeđa Bog i sve što je Božje svetogrdnim i bogohulnim psovkama. Zato se nije ni čuditi što je toliko zlo zavladalo mnogim obiteljima i cijelim svijetom. Marija kao »Majka Božja«, i »Majka naša« danas govori, svima nama da svaki onaj koji kaže da vjeruje u Boga, mora se odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha«, jer ne može se vjerom pristati uz Isusa Krista, njezina Sina, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života. Oni koji uz Krista prijanjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom i neprestano se obnavljati i preobražavati u »novo biće« na sliku djece Božje, jer je Isus »kruh života« koji silazi s neba da bi dao život svijetu. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa, Sina Božjega, kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama. A u svemu tome će nam pomoći Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i majka Crkve, odnosno nas udova mističnoga tijela Kristova, ako je budemo ljubili, štovali, častili i zazivali u pomoć u našim svakidašnjim životnim poteškoćama i nevoljama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mih 5,1-4a Rim 8,28-30 Ps 13 (12) Mt 1,16. 18-23 (ili 1,18-23) |
MALA GOSPA - 2
|
ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE MALA GOSPA (8. rujna) »Jer koje predvidje te i preodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da On bude prvorođenac među svojom braćom.« (Rim 8,29) Hvaljen Isus i Marija Draga braćo i sestre! Rođenje Blažene Djevice Marije nagovijestilo je veselje i radost cijelom svijetu. Stoga Crkva na dan 8. rujna, devet mjeseci nakon svetkovine Bezgrešnog začeća Majke Sina Božjega, slavi uspomenu njezina rođenja. Marija spada u niz ljudi koji su omogućili dolazak Spasitelja svijeta. Njezina je veličina i uzvišenosst u njezinoj povezanosti s Isusom Kristom kojega je ona rodila. Zato dan rođenja Majke Božje odmah usmjeruje naše misli i naša srca prema njezinu Sinu. »Iz Tebe, o Marijo, rodilo nam se je Sunce Pravde, Krist naš Bog! On je digao prokletstvo sa nas i donio nam Božje pomilovanje, pobijedio je smrt i darovao nam život vječni«. Tako dakle »velika radost Crkve sa Sina prelazi na Majku«, jer dan njezina rođenja je zaista nagovještaj i početak boljeg svijeta (»origo mundi melioris«) kako je rekao papa Pavao VI. Stoga već samo rođenje Marijino baca zrake svjetlosti spasenja na svu Crkvu i na cijelo čovječanstvo. Prema tome mi slavimo s velikom radošću Rođenje Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve. Današnji Blagdan je zapravo poziv na radost jer s Rođenjem Presvete Djevice Marije, Bog je dao cijelom svijetu konkretnu garanciju da je spasenje već blizu: čovječanstvo koje je stoljećima i tisućljećima, na više manje svjestan način, očekivalo Nekoga koji će ih osloboditi od zala, bolesti, tuge, žalosti i razočaranja i koje je u odabranom Božjem narodu, posebno preko Proroka, od Boga dobivalo utješujuću Riječ Spasenja, konačno je moglo odahnuti, gledajući s radošću i uzbuđenjem na »Mariju dijete«, »Mariju djevojčicu« u kojoj sva Božja obećanja su se počela već ostvarivati. Marija »Djevojčica«, još malena i nejaka, jest dakle »Žena« prvog nagovještaja budućeg Spasenja, postavljena od Boga u vječno neprijateljstvo sa Sotonom paklenim kojemu će ona sa svojim potomkom satrti glavu. Marija »Djevojčica« je baš ona od Boga obećana Djevica »koja će začeti i roditi sina, koji će se zvati Emanuel, što znači: Bog s nama« (Iz 7,14). Marija »Djevojčica« je od Boga odabrana Majka koja će u Betlehemu roditi »Onoga koji će vladati Izraelom« i cijelim svijetom, jer On je mir naš. Ovo govori Gospodin: »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izići Onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi.« (Mih 5,1-2). Marija je već »od vječnosti« predodređena od Presvetoga Trojstva za najveću misiju - poslanje u prevelikom otajstvu - misteriju spasenja ljudskoga roda: predodređena je da bude Majka Jedinorođenoga Sina Božjega Isusa Krista, našega Boga Stvoritelja, Otkupitelja i Spasitelja.  Bog je Mariju predodredio da bude na intiman način združena u životu i u djelu Njegova Sina. Zato ju je i pozvao i posvetio na divan i poseban način već od prvog trenutka njezina začeća učinivši je »punom milosti« tako da bi bila u svemu slična Sinu Božjemu kojem će ona postati Majkom. »Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da On bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva te i opravda; koje opravda te i proslavi.« (Rim 8,29-30) »Stoga nije čudo - kaže Drugi Vatikanski Sabor - da je kod svetih Otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grešne ljage, oblikovane od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem. Urešena već od prvog časa svoga začeća sjajem sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela navještenja kao »milosti puna« (usp Lk 1,28), a ona je odgovorila nebeskom glasniku: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj” (usp. Lk 1,38)« (LG 56). »Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina i s njim sjedinjena tijesnom i nerazriješivom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude Majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga, po kojem daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske« (LG 53). »Tako je Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ, postala Isusova majka, i prihvaćajući Božju spasiteljsku volju svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom potpuno se posvetila kao Gospodinova službenica osobi i djelu svog Sina, pod Njim i s Njime po milosti svemogućega Bog služeći misteriju otkupljenja. Stoga s pravom sveti Oci drže da Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjem rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju. Jer je ona, kako kaže sv. Irenej, „slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskome rodu”. Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da je „uzao Evine neposlušnosti bio razriješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom”, i učinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu „majkom živih” i češće tvrde: „Smrt po Evi, život po Mariji”« (LG 56). To sjedinjenje Marije s njezinim Sinom u djelu spasenja ljudskoga roda očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti na križu. »Tako je i Blažena Djevica napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, gdje je, ne bez Božjeg nacrta, stajala (usp. Iv 19,25), sa svojim Jedinorođencem mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući ljubavlju na žrtvovanje žrtve koju sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima: „Ženo, evo ti sina.” (usp. Iv 19,26-27)« (LG 58). »Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti« (LG 61). Stoga je Marija »združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih) (...) jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji se udovi one Glave”. Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku« (LG 53). Bog nam je dakle darovao Mariju za naše spasenje za naše posvećenje. A Marija nam pomaže iznad svega da sačuvano netaknutu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je dana na Krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u nama u svim stadijima našega kršćanskoga života. Također i mi kao i Marija moramo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno trebamo biti otvoreni riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život: osobni, obiteljski i drštveni bio uvijek u savršenom slaganju i u skladnoj dosljednosti s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i s primjerima svetaca. Marija nam pomaže da ta vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu, koji iz dana u dan sve više i više srlja u vječnu propast i da budemo »kvasac« i »sol i svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla. Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost. Ljudi iz dana u dan sve manje i manje se osjećaju kao djeca Božje i kao braća i sestre međusobno i tako duh sumnje i neprijateljstva se sve više i više uvlači u pojedince i zajednice. Marija kao »Djevica i Majka« primjer je i uzor svetoga i čistoga kršćanskoga života djevojkama i mladićima, majkama i očevima. Većina naših obiteljskih ognjišta i naša mladež zatrovani su smrtnim otrovom zmije paklene, otrovom bludnosti, nečistoće i nemorala. Mnoge majke i očevi postali su zločinci i prave ubojice svoje vlastite djece, jer svake godine se djeca ubijaju u tisućama i tisućama u utrobama njihovih majki. To su najveći zločini čovječanstva i krv te nerođene djece kao krv »nevinog Abela« viče pred prijestoljem Božjim za osvetom. To su zločini protiv naroda i Crkve, jer od te »bijele kuge« naš hrvatski narod izumire i s narodom Crkva. Ako se tako bude i dalje živjelo kao da Bog uopće ne postoji, onda se ne treba ni čuditi ako nas jednoga dana uopće i ne bude među stanovncima i narodima ove zemlje. A da nam se to ne bi dogodilo potrebno je da se obratimo Bogu i njegovu zakonu. Marija nas kao majka neprestano poziva na obraćenje i molitvu. Danas, nažalost, sve manje i manje se moli u našim obiteljima, a iz dana u dan se sve više i više vrijeđa Bog i sve što je Božje svetogrdnim i bogohulnim psovkama. Zato se nije ni čuditi što je toliko zlo zavladalo mnogim obiteljima i cijelim svijetom. Marija kao »Majka Božja« i »Majka naša« danas govori svima nama da se svaki onaj koji kaže da vjeruje u Boga, mora odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha«, jer ne može se vjerom pristati uz Isusa Krista, Sina njezina, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života. Oni koji uz Krista prijanjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom i neprestano se obnavljati i preobražavati u »novo biće« na sliku djece Božje, jer je Isus »kruh života« koji silazi s neba da bi dao život svijetu. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa, Sina Božjega, kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama. A u svemu tome će nam pomoći Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka Crkve, odnosno nas udova mističnoga tijela Kristova, ako je budemo ljubiti, štovali, častili i zazivali u pomoć u našim svakidašnjim životnim poteškoćama nevoljama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mih 5,1-4a Rim 8,28-30 Ps 13 (12) Mt 1,16. 18-23 (ili 1,18-23) |
PORCIJUNKULA - 1
|
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ANĐEOSKA PORCIJUNKULA 2. kolovoza »U drago, malo svetište, U Marijinu crkvicu, I Anđeoskom nazvanu, Sav revan Franjo dolazi...« (Himan) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Naš serafski otac Franjo na poseban je način ljubio Blaženu Djevicu Mariju. Zato je osobito častio crkvicu koja se zove Sveta Marija Anđeoska ili Porcijunkula. Tu je crkvicu sv. Franjo isprosio od opata samostana sv. Benedikta koji se nalazi na gori Subasiju (istočno od Asiza).  Porcijunkula - središte svijeta Opat se, ganut samilošću prema Franji i njegovoj braći, o tom predmetu posavjetovao sa svojom braćom. Spoznavši volju Božju, blaženom Franji i njegovoj braći ustupili su crkvu svete Marije u Porcijunkuli, jer je bila najsiromašnija od sviju crkava što su ih imali. Bila je siromašnija i od svake druge crkve u cijeloj okolici grada Asiza, a upravo je to sv. Franjo dugo priželjkivao. Opat je saopćio blaženome Franji: »Uslišali smo te u onome što si molio, ali ako Gospodin vašu družbu poveća, želimo da to mjesto bude kolijevka sviju vas.« Zato se blaženi Franjo mnogo radovao što je to mjesto darovano braći, a napose je bio radostan zato što crkva nosi ime Kristove Majke, što je bila tako siromašna i što je imala poseban nadimak. Nazvana je »od Porcijunkule«, jer se tako zvao onaj komadić zemlje gdje je sagrađena ta crkva koja je u davnini nazvana Porcijunkula. Premda je ta crkva bila siromašna i tijekom vremena već skoro porušena, uvijek su je građani grada Asiza i cijeloga onog kraja uvelike častili i časte je do današnjeg dana. Zato je Gospodin odmah, kad braća dođoše da ondje borave, danomice povećavao njihov broj. O njima se mnogo govorilo i pronio im se glas po cijeloj Spoletskoj dolini. U toj crkvici Majke Božje Franjo je sretno postavio temelje Reda Manje Braće, u njoj je osnovao Red Klarisa, a tu je i sretno završio svoj zemaljski život. »Svetac je volio ovo mjesto više od svakog drugog i naredio braći da ga časte naročitim poštovanjem. Htjede da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaštvu kao ogledalo Reda...« (Iz Spisa brata Tome Čelanskog). U toj je istoj crkvici, kako se pripovijeda, blaženi naš Otac Franjo dobio onaj glasoviti oprost, koji su pape potvrdile i proširile na mnoge druge crkve. Iako je Franjo sigurno i dobro znao da je Kraljevstvo Božje na svakom dijelu zemlje i vjerovao da vjernici mogu primiti Božje darove na svakome mjestu, ipak on sam je, »međutim, iskustveno doživio da je mjesto u crkvici Svete Marije u Porcijunkuli obilnije obdareno i počašćeno nebeskim milostima i da ga pohađaju nebeski duhovi. Zato je često govorio braći: „Pazite, sinovi da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li istjerani na jedna vrata, povratite se na druga, jer ovo je mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje. Dok nas je ovdje bilo malo, Svevišnji nas je umnožio; ovdje je prosvjetlio srca svojih siromaha svjetlom svoje mudrosti; ovdje je vatrom svoje ljubavi raspalio naše volje. Tko bude ovdje molio pobožnim srcem - primit će što god bude tražio, a tko ga ovdje uvrijedi - bit će teže kažnjen. Zato, sinovi, ovo mjesto Božjeg prebivališta smatrajte vrijednim svake časti i ovdje - svim svojim srcem te zanosnim klicanjem i pohvalama - slavite Boga!”« (Iz spisa brata Tome Čelanskog). Zbog tolikih i takvih dobročinstava primljenih u toj crkvici dopušteno je da se slavi liturgijsko slavlje, jer je danas obljetnica posvećenja te crkvice. U životopisu sv. Franje što ga je napisao Toma Čelanski nalazimo više informacija o Franjinoj pobožnosti prema Isusovoj Majci. »Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenog Gospodina. Njoj je molio posebne Pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti. No, čemu se najviše radujemo jest to što ju je postavio da bude odvjetnicom Reda i što je pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je ostavio, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje. Daj, Odvjetnice siromaha, izvršuj nad nama službu zaštitnice do vremena koje je predvidio Otac.« (2 Čel 198)  Unutrašnjost Porcijunkule Franjino se pouzdanje prema Bogorodici vidi iz poznatog načina kako je njezinim zagovorom isprosio porcijunkulski oprost. Nju je nazivao i Gospođom, zapravo Gospodaricom svoga života i velikim se pouzdanjem njoj utjecao u svojim molitvenim prošnjama i hvalama. Franjin Red niče pod okriljem Majke Božje. Počujmo sada jednu najklasičniju Franjinu molitvu - Pozdrav Majci Božjoj: »Budi pozdravljena sveta Gospođo, presveta Kraljice, Bogorodice Marijo, koja si uvijek Djevica, izabrana od presvetog Oca nebeskoga, koju je posvetio sa svojim presvetim ljubljenim Sinom i Duhom Tješiteljem, u kojoj je bila i jest sva punina milosti i svako dobro. Budi pozdravljena, dvoru njegov! Budi pozdravljena, prebivalište njegovo! Budi pozdravljena, kućo njegova! Budi pozdravljena, ruho njegovo! Budi pozdravljena, službenice njegova! Budi pozdravljena, majko njegova!« Ova Franjina molitva može postati i naša molitva. Neprestano ponavljajući Franjine zazive, otkrit ćemo nova nadahnuća i poticaje Duha Svetoga u pobožnosti prema Majci Božjoj Mariji. Ta molitva će nam pomoći da sve istinitije doživimo Mariju u tajni svoga duhovnoga života. Ona je darovala uz predusretljivu ljubav neba ovoj zemlji najljepši dar: Isusa! Zato neka ti je hvala i blagoslov, Bogorodice. U Isusu, Sinu tvojem i našem bratu, ti si i naša majka, ti si Majka Crkve. Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
PORCIJUNKULA - 2
|
GOSPA OD ANĐELA - PORCIJUNKULA MARIJA - MAJKA MILOSTI Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Serafski naš otac Franjo uz Isusa Krista, našega Gospodina, Otkupitelja i Spasitelja, na poseban način je ljubio Blaženu Djevicu Mariju, Majku Božju i majku našu.  B. E. Murillo: Viđenje sv. Franje u Porcijunkuli Zato je osobito častio crkvicu koja se zove Sveta Marija Anđeoska (Gospa od Anđela) ili Porcijunkula. U toj crkvici koju je dobio na dar od otaca benediktinaca sveti je Franjo sretno postavio temelje Reda Manje Braće, u njoj je osnovao Red sestara klarisa sa svetom Klarom; a tu je također i sretno završio svoj zemaljski život. U toj je istoj crkvici, kako se propovijeda, blaženi naš Otac Franjo u jednom nadnaravnom viđenju od Isusa i Marije dobio onaj glasoviti oprost od grijeha svima onima koji s vjerom budu ulazili u crkvu Gospe od Anđela, a koji su pape potvrdile i proširile kasnije na sve franjevačke crkve, a poslije Drugog Vatikanskog Sabora na sve župne crkve širom svijeta. Zbog tolikih i takvih dobročinstva primljenih u toj crkvci dopušteno je da se slavi liturgijsko slavlje u spomen toga događaja, jer je danas obljetnica posvećenja te crkvice. Sveti Franjo je volio ovo mjesto više od svakoga drugoga i naredio je svojoj braći fratrima da tu crkvicu Gospe od Anđela ćaste naročitim poštovanjem. Htjede da se ovo mjesto uvijek čuva u poniznosti i najvećem siromaptvu kao ogledalo Reda kojega je Franjo osnovao. Braća koja su tu boarvila, bila se neprekidno, danju i noću, zauzeta u molitvi i pohvalama Bogu i Majci Božjoj Mariji i provodila su anđeoski život. Sveti Franjo je znao sigurno da je Kraljevstvo Božje na svakom dijelu zemlje i vjerovao da vjernici mogu primiti Božje darove na svakome mjestu. On je, međutim, iskustveno doživio da je mjesto u crkvici Svete Marije u Porcijunkuli obilnije obdareno i počašćeno nebeskim milostima i da ga pohađaju nebeski duhovi. Zato je često govorio braći: »Pazite, sinovi da ne biste ovo mjesto nikada napustili. Budete li istjerani na jedna vrata, povratite se na druga, jer ovo je mjesto uistinu sveto i prebivalište Božje. Dok nas je ovdje bilo malo, Svevišnji nas je umnožio; ovdje je prosvjetlio srca svojih siromaha svjetlom svoje mudrosti; ovdje je vatrom svoje ljubavi raspalio naše volje. Tko bude ovdje molio pobožnim srcem - primit će što god bude tražio, a tko ga (Boga) ovdje uvrijedi - bit će (strože) kažnjen. Zato, sinovi, ovo mjesto Božjeg prebivališta smatrajte vrijednim svake časti i ovdje - svim svojim srcem te zanosnim klicanjem i pohvalama - slavite Boga!« Tako je eto sveti Franjo na iskustven način doživio u crkvici Gospe od Anđela ono što Drugi Vatikanski Koncil svečano naučava da je Marija naša Majka »u redu milosti« i naša zagovornica i Posrednica pred Božjim prijestoljem. »I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod Navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika. (...) tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.« (LG 61-62) Eto, neka i nam danas Marija, Majka i Posrednica svih milosti kod svoga božanskoga Sina, pomogne da se i mi što tješnje i bolje sjedinimo u vjeri, nadi i ljubavi s našim Otkupiteljem i Spasiteljem Isusom Kristom i da svojim autentičnim i pravim, istinitim kršćanskim životom budemo i mi posrednici milosti spasenja drugim ljudima kao što je to Marija, Majka Božja i naša Majka. I što više sinovski iskreno budemo ljubili Mariju, našu Majku, to ćemo više štovati i ljubiti Boga i naše bližnje. To su dobro shvatili naši preci koji su evo četrnaest stoljeća u krilu Katoličke Crkve i koji su odmah na početku svojega obraćenja na kršćanstvo izabrali Mariju za svoju glavnu zaštitnicu i Odvjetnicu pred prijestoljem Božjim (Fidelissima Advocata Croatiae - Najvjernija Odvjetnica Hrvatske) i prozvali je Kraljicom Hrvata. I eto baš ta naša Kraljica Hrvata se udostojala 1981. god. u Međugorju objaviti cijelome svijetu kao Kraljica Mira. Molimo se stoga i danas najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske, Kraljici Hrvata i Kraljici Mira da isprosi kod svoga božanskoga Sina Isusa Krista istinski i pravedan Mir našemu hrvatskom narodu i svim narodima na ovim našim prostorima kao i cijelom svijetu da svi možemo živjeti u slobodi djece Božje.  Porcijunkula Mir je Božji dar i on nam može doći samo od Boga zagovorom i posredništvom Kraljice Mira. Kraljice Mira - moli za nas! Kraljice Hrvata budi nam spas! Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
PORCIJUNKULA - 3
|
MARIJA JE MAJKA MILOSTI (GOSPA OD ANĐELA) 2. kolovoza Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveti Franjo Asiški, uz Isusa Krista, našega Gospodina, Otkupitelja i Spasitelja, na poseban način je ljubio i štovao Blaženu Djevicu Mariju, Majku Božju i majku svih nas kršćana. Zato je osobito častio crkvicu koja se zove Sveta Marija Anđeoska (Gospa od Anđela) ili Porcijunkula.  U toj je istoj crkvici, kako se propovijeda, blaženi naš Otac Franjo u jednom nadnaravnom viđenju od Isusa i Marije dobio onaj glasoviti oprost od grijeha svima onima koji s vjerom budu ulazili u crkvu Gospe od Anđela, a koji su pape potvrdili i proširili kasnije na sve franjevačke crkve, a poslije Drugog Vatikanskog Sabora na sve župne crkve širom svijeta. Zbog tolikih i takvih dobročinstva primljenih u toj crkvci dopušteno je da se slavi liturgijsko slavlje u spomen toga događaja, jer je danas obljetnica posvećenja te crkve Gospe od Anđela. Sveti Franjo je znao sigurno da je Kraljevstvo Božje na svakom dijelu zemlje i vjerovao je da vjernici mogu primiti Božje darove na svakome mjestu. On je, međutim, iskustveno doživio da je mjesto u crkvici Svete Marije u Porcijunkuli obilnije obdareno i počašćeno nebeskim milostima i da ga pohađaju nebeski duhovi. Tako je, eto, sveti Franjo na iskustven način doživio u crkvici Gospe od Anđela ono što Drugi Vatikanski Koncil svečano naučava da je Blažena Djevica Marija naša Majka »u redu milosti« i naša zagovornica i Posrednica naša pred Božjim prijestoljem. »I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod Navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga Posrednika. (...) Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporučuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.« (LG 61-62) Isus nas je, naime, spasio poglavito svojom krvnom žrtvom na drvetu križa. Ali te žrtve nije prinio bez Marijine privole, kako uče sveti oci i teolozi, kao što se nije ni utjelovio i postao čovjekom u Njezinu krilu bez njezine privole. Tom je, dakle, svojom privolom Marija postala suspasiteljica ljudskoga roda, pa je razumljiva tvrdnja tolikih svetaca, da je Bog u Marijine ruke stavio svu cijenu našega otkupljenja, da ono što je Krist zaslužio, Ona primjenjuje na duše, kao nagradu za svoje žrtve. Blažena Djevica Marija, kako nas uči Crkva, jest posrednica svih milosti koje Bog dijeli bijednom čovječanstvu. Ona je vodovod kroz koji se sva voda milosti Božje izlijeva u ljudske duše. Zato je sigurno da duboki i iskreni štovalac Marijin neće nikada propasti. Znamo pak, da je čovjek bez Božje milosti ništica. A znamo i to, da katolički teolozi (bogoslovi) danas jednodušno uče, da se stvarno nijedna milost ne daje čovjeku bez posredovanja Majke Božje, iako to posredovanje nije apsolutno nužno. Onaj, naime, koji nam je kroz Mariju dao Isusa Krista, izvor pravi svake milosti, htio je da kroz Mariju pridolaze i posebne milosti, koje se ljudima dijele. Prema tome, draga braćo i sestre, još nije umrla Fidelissima Advocata Croatiae - Najvjernija Odvjetnica Hrvatske, Majka Božja Marija. Istina je, mi smo doduše grešnici, ali je zato Marija Majka grešnika i Majka milosrđa.  Eto, neka i nama danas Marija, Majka i Posrednica svih milosti kod svoga božanskoga Sina, pomogne da se i mi što tješnje i bolje sjedinimo u vjeri, nadi i ljubavi s našim Otkupiteljem i Spasiteljem Isusom Kristom i da svojim autentičnim i pravim istinitim kršćanskim životom budemo i mi posrednici milosti spasenja drugim ljudima kao što je to Marija, Majka Božja i naša Majka. I što više sinovski iskreno budemo štovali i ljubili Mariju, našu Majku, to ćemo više štovati i ljubiti Boga i naše bližnje. To su dobro shvatili naši preci koji su evo četrnaest stoljeća u krilu Katoličke Crkve i koji su odmah na početku svojega obraćenja na kršćanstvo izabrali Mariju za svoju glavnu zaštitnicu i Odvjetnicu pred prijestoljem Božje milosti i prozvali je Kraljicom Hrvata. I eto baš ta naša Kraljica Hrvata se udostojala koncem prošloga stoljeća u našem hravatskom narodu i našim hrvatskim jezikom objaviti cijelome svijetu kao Kraljica Mira. Molimo se stoga i danas najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske, Kraljici Hrvata i Kraljici Mira da isprosi kod svoga božanskoga Sina Isusa Krista istinski i pravi Mir našem hrvatskom narodu i svim narodima svijeta i to onaj Mir koji nam samo Bog može dati da bi svi mogli živjeti u pravoj slobodi djece Božje. A taj se Mir može postići samo iskrenim i pravim obraćenjem srca i duše Bogu. Mir je Božji dar i on nam može doći samo od Boga, zagovorom i posredništvom Kraljice Mira i Majke milosti. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti Mariji sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neće se prevariti kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi kroz četrnaest stoljeća naše burne povijesti, što smo ušli u zajednicu vjernika Kristovih i Crkve Božje. S Marijom, Kraljicom Hrvata i Majkom milosti, hrvatski je narod uvijek pobijeđivao sve svoje vidljive i nevidljive neprijatelje i danas će pobijediti sve svjetske sile tame i zla koje su ustale protiv svega što je hrvatsko i katoličko u našem narodu. Kraljice Hrvata, moli za nas! Majko milost, budi nam spas! Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE - 1. dan
|
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE Marija početak novoga svijeta (Godina B) (1. dan) Hvaljen Isus i Marija Draga braćo i sestre! S današnjim danom započinjemo trodnevnicu priprave za blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Blagdan Bezgrešnog Začeća Marijina slavi se u vrijeme Adventa ili Došašća. Došašće je spomen-vrijeme Isusova prvog dolaska među nas ljude na ovu zemlju. Došašće je spomen-vrijeme Isusova rođenja i Marijina materinstva. Došašće je vrijeme bdijenja, molitve i obraćenja. To je vrijeme radosnog i žarkog očekivanja Gospodina koji dolazi. Prva riječ koju dragi Bog upućuje Mariji glasi: veseli se i raduj se, o Marijo. Gospodin je blizu, Gospodin dolazi. Riječ Božja koju slušamo u ovo vrijeme Došašća neprestano nam govori o Isusu, Sinu Božjem i o njegovoj Majci Mariji. Isus i Marija tako usko su povezani jedno s drugim da se uopće ne može zamisliti Sin bez Majke. Kad su naši praroditelji Adam i Eva pali i sagriješili, odmah je dragi Bog navijestio i po prvi put otkrio Otkupitelja svijeta skupa s Njegovom Majkom ovim riječima: »Ja zamećem neprijateljstvo između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Iv 3,15).  Marija je ta obećana žena koja će stupiti u vječno neprijateljstvo sa Zmijom paklenom, sa Sotonom - tim vječnim protivnikom Božjim i neprijateljem ljudskoga roda. Te tajanstvene riječi Božje otkrivaju također u isto vrijeme budućnost čovječanstva i Crkve. To je budućnost trajne borbe između Duha Tame i »oca svake laži« (Iv 8,44) i Sina Žene koji će doći među nas ljude kao »Put, Istina i Život« (Iv 14,6). U ovoj trajnoj borbi između Boga i Sotone, Marija je prisutna već od samoga početka. Stoga je Marija skupa s Isusom očekivana već od početka svijeta. Mesija - Emanuel, Bog s nama očekivan je od početka svijeta kao Sin Žene, kao Sin Bezgrešne Djevice Marije. Marija je početak novoga svijeta jer iz njen utrobe dolazi na svijet Onaj koji će nas spasiti. Marija je jedini čisti i neokaljani cvijet od Adamova poroda kojega je Bog bez ikakve sjene istočnoga grijeha usadio u vrt, u baštu ovoga svijeta prepunog svakog kalja, nečistoće i grijeha. Marija je početak Crkve, početak novoga odabranog Božjeg naroda. Ona je Majka Crkve, majka mističnoga tijela Kristova. Kao što nas prvi dolazak Isusov na ovu zemlju približava Mariji, tako isto svaki Njegov dolazak u naše duše i u naša srca treba da nas sjedinjuje s Njegovom i našom majkom Marijom. Prema tome i danas sveta Crkva, skupa s prorokom Izaijom, govori svima nama: Da, puče kršćanski, ne plači više zbog tvojih grijeha. Gospodin je čuo plač tvoj i smilovao ti se. Evo Gospodin ti daje Mariju za majku koja će te utješiti. Ona će obrisati suze s očiju tvojih i skinuti sramotu s lica tvoga. Draga braćo i sestre, Gospodin Bog zna da nama ljudima nije lako. On dobro poznaje sve naše životne tjeskobe, bijede i nevolje. Zato nam Bog u Mariji nudi svoju ljubavi jamči svoju pomoć. Stoga je Isus Krist, koji šalje svoje apostole da naviještaju kraljevstvo Božje i spasenje ljudskoga roda, darovao svoju majku Mariju svetoj Crkvi za majku, utješiteljicu i pomoćnicu. Isusovoj majci Mariji od početka spasenja ljudskoga roda mačevi boli naših grijeha i našega zla probadaju dušu i srce, ali ona je svjetlo na putevima našega života i utjeha u našim životnim tjeskobama. Ona nas ne samo neprestano poziva na obraćenje, nego izvanrednim milostima često liječi svaku našu bolest i svaku nemoć; osobito u svojim svetištima i prošteništima. Marija je pomoćnica apostola Kristovih koje Isus šalje, ne samo da propovijedaju obraćenje ljudi Bogu već također da pomažu ljudima u njihovim svakodnevnim nevoljama: tj. da bolesne liječe, mrtve uskrisuju, gubave čiste i zloduhe izgone. Marija je Ona žena koja se nalazi u vječnom neprijateljstvu i u trajnoj borbi protiv svakoga grijeha i zla što čovjeka muče, uništavaju i upropaštavaju. Marija je Ona žena koja se nalazi u vječnom neprijateljstvu i u neprestanoj borbi protiv Vođe kraljevstva pakla i tame i svih tih zakletih neprijatelja Božjih i cijeloga ljudskoga roda.  Gospa Lurdska: Ja sam Bezgrešno Začeće Zastava te slavne Žene, suotkupiteljice cijeloga ljudskoga roda, pomoćnice kršćana i posrednice svih milosti, nosi ime koje glasi: Bezgrešno Začeće! Amen! Čit: Iz 30,19-21. 23-26 Mt 9,35-38; 10,1.6-8 |
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE - 3. dan
|
TRODNEVNICA U ČAST BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE Sva si lijepa, o Marijo (3. dan) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas želimo promatrati najbolje i najljepše umjetničko djelo što je izišlo iz ruku svemogućeg Boga i tako se diviti tom remek-djelu, ljepoti svih ljepota, koje nosi ime Marija.  Sva si lijepa, o Marijo! Ti si dika i slava naroda svojega. Ti si ukras sv. Crkve. Ti si naš ponos. Ti si, o Marijo, puna milosti, Ti si sjaj svjetlosti Božje, Ti si hram i prebivalište Duha Svetoga, Ti si ogledalo Presvetoga Trojstva: Boga Oca koji Te je stvorio, Boga Sina koji Te je otkupio i Boga Duha Svetoga koji Te je posvetio. Draga braćo i sestre, svaki čovjek je osjetljiv na ljepotu. Ne samo vidljiva ljepota osjetila, već i nevidljiva ljepota duha osvaja i zanosi svakoga čovjeka. Marija je krasna i prelijepa u duši i u tijelu, jer je Ona bez grijeha začeta, bez grijeha rođena, bez grijeha živjela i bez grijeha umrla. Ljepota Marijina, koju svu samo dragi Bog poznaje, privlači, zanosi i osvaja i nas griješne ljude. Najveći umjetnici cijeloga svijeta, najveći pjesnici i pisci Crkve i čovječanstva natjecali su se u svojim djelima, pjesmama i knjigama da što bolje izreknu, opišu i predstave tu ljepotu nad svim ljepotama: ljepotu Bezgrešne Djevice Marije. Sv. German iz Carigrada, komentirajući psalam 86. ovako govori o Mariji: »O Tebi se govore divne i prekrasne stvari, o Gradu Božji... Ti si Grad velikoga Kralja o kojem se govore divne stvari... i koji se izdiže iznad svih gradova ne zbog velikih kuća i visokih brežuljaka, već zbog sjaja veličanstvenih Božjih kreposti i izvanredne i nečuvene čistoće... U Tebi prebiva Kralj kraljeva i Gospodar gospodara ili bolje rečeno, Onaj u čijem tijelu je prebivala punina Božanstva... (Homilia 9; P 698, 372) A sv. Ambrozije, veliki biskup iz Milana, promatrajući ljepotu Marijinu kaže: Ne treba se ništa čuditi što je Gospodin Bog svoje djelo otkupljenja svijeta počeo baš od Marije. Ako preko Nje je trebalo početi spasenje svijeta, onda je ona prva morala ubrati plodove spasenja od svoga Sina (usp. Expos. Evang. sec. Lucam, II.,17; PL 15, 1559). Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije (koji sutra slavimo) jest najveće djelo Otkupljenja. Bezgrešna Djevica Marija je jedino stvorenje Božje koje je potpuno i savršeno otkupljeno. Ona je unaprijed bila sačuvana od svakoga grijeha po posebnoj milosti otkupljenja Kristova, dok svi mi ostali smo kasnije po sv. krštenju oslobođeni od grijeha. Bezgrešno začeće je jedini privilegij Marijin, jer ona jedina je bila preodređena da postane Majka Spasitelja svijeta. Kada je Bog Otac odlučio da pošalje Sina svojega na svijet, htio je da se rodi od žene, snagom Duha Svetoga, i da ova žena bude potpuno i savršeno čista tako da bi što dostojnije mogla primiti u svoja prsa i u svoj majčinski naručaj Onoga koji je apsolutna (i savršena) svetost i čistoća. Bog je htio da između Majke i Sina ne bude nikakve prepreke i da ni najmanja sjena bilo kakvog grijeha mogne poremetiti njihove odnose. Stoga je Bog stvorio Mariju Bezgrešnu tako da ni za jedan trenutak nikakav grijeh nije ju mogao dotaknuti. To je ljepota Božje milosti u Mariji. Anđeo Gabriel, promatrajući tu ljepotu, najvećeg djela Božjeg u Mariji, pristupa joj na dan Navještenja s pozdravom: »Veseli se, raduj se Marijo, milosti puna, Gospodin je s Tobom« (Lk 1,28-29).  To je ono po čemu se Marija razlikuje od svakog drugog stvorenja: punina milosti Božje koja se nalazi u njoj. Marija nije samo primila milost od Gospodina Boga, već u njoj prebiva vlada i upravlja sama milost Božja. Ona nije samo sačuvana od svake ljage istočnoga grijeha, već je primila od Gospodina Boga divno savršenstvo svetosti. Marija je idealno stvorenje kako ga je Bog sanjao; ona je stvorenje u kojem nije bilo ni najmanje otpornosti svetoj volji Božjoj. Budući da je bila sva prožeta milošću Božjom, u nutrini njene duše sve je potpuna i savršena harmonija jer ljepota Božja u njoj odsijeva. Marija je ljiljan svetosti i čistoće. Ona je ona »čista cesta« o kojoj govori prorok Izaija po kojoj nam dolazi Gospodin Bog naš, naš Otkupitelj i Spasitelj jer Marija ga poput ljiljana privlači svojim krepostima. Marija je među svim Božjim prijateljima najčišća cesta po kojoj nam je Bog došao. Kad se po njezinu zagovoru događaju čudesna ozdravljenja, ona su poziv i poticaj da svaki od nas zajedno s Bogom učini mnogo veće čudo, a to je da se doista grijeha oslobodi, jer veće je čudo osloboditi se od grijeha nego ozdraviti od najteže bolesti. To Marija traži od svakoga od nas pojedinačno tako da bi i nama Gospodin Isus, kao onom hromom čovjeku iz (današnjeg) sv. Evanđelja po Luki, mogao reći: »Otpušteni su ti grijesi, ustani i hodi i idi kući« (Lk 5,23-24) svojoj u miru. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 35,1-10 Lk 5,17-26 |
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE 1.
|
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE (Godina B) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas, 8. prosinca, sv. Crkva Katolička slavi blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Blagdan koji danas slavimo nalazi se u srcu Došašća. Istina o tom Bezgrešnom začeću Marijinu u utrobi njezine majke sv. Ane, a koje je došlo naravnom bračnom ljubavlju njezinih roditelja (sv. Joakima i sv. Ane), stoljećima je bila predmet slobodnog teološkog proučavanja, a sv. Otac papa Pio IX. svečanim je pismom (bulom): »Ineffabilis Deus« (Neizrecivi Bog) 8. prosinca 1854. utvrdio da ta istina spada među one koje je Bog objavio Crkvi i kao takva obvezuje vjerom sve kršćane katoličke ispovijesti.  Draga braćo i sestre, svemogući i dobri Bog po svojoj neizmjernoj mudrosti i dobroti stvorio je ovaj svijet kao jedan lijepi divni i krasni vrt i u taj vrt postavio je prvog čovjeka, naše praroditelje Adama i Evu, kao u zemaljski raj, sklopio je s njima savez ljubavi i prijateljstva, s njima je živio i razgovarao kao Otac sa svojom djecom, jer je s njima želio uspostaviti kraljevstvo Božje na ovoj zemlji: kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira. Ali đavolskom zavišću Zmije paklene, Sotone prokletog, tog vječnog protivnika Božjega i zakletog neprijatelja ljudskoga roda, zlo i grijeh ulaze u zemaljski raj. I tako čovjek okreće leđa svojemu Bogu Stvoritelju i odupire se njegovoj svetoj volji i planovima ostvarenja kraljevstva Božjeg s ljudima. Dajući na taj način drugi smisao svojemu životu od onoga što ga je Bog želio, čovjek se upućuje putevima laži, propasti i smrti: tj. putem istočnoga grijeha. Čovjek, prepušten svojoj sudbini koju si je sam izabrao, istjeran iz vrta dijaloga i ljubavi sa svojim Bogom kojega je počeo osjećati kao neprijatelja i daleko od sebe, smatrao je svoju ženu kao predmet svojih strasti i požuda i svojeg osobnog zadovoljstva. Ali opet dragi Bog iz samilosti i ljubavi prema ljudskome rodu ne napušta potpuno čovjeka, već mu odmah pokazuje i obećava Otkupitelja i Spasitelja i Njegovu Majku. Žena koju Bog otkriva i pokazuje praroditeljima ljudskoga roda na početku stvaranja svijeta i o kojoj govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka zove se Bezgrešna Djevica Marija. Marija je ta Žena Postanka kojom Bog prijeti Zmiji paklenoj ovim riječima: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,20). Rod te slavne Žene koji će satirati glavu Sotoni paklenome, začetniku svake laži, grijeha i zla, biti će Njen Sin Isus Krist, Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda. I tako po Božjem određenju na tribinu povijesti ljudskoga roda stupaju novi Adam i nova Eva: tj. Isus Krist i njegova Majka Marija. Bog je stvorio Mariju za spasenje čovječanstva jer je htio da Spasitelj bude »Sin Čovječji«. Na taj način, po Božjem određenju, Marija se pojavljuje kao Žena uz Isusa Krista. Sav je Marijin život od njenoga stvaranja i začeća u utrobi njene Majke Ane usmjeren na Krista. Ona je od Boga odabrana i puninom Božje milosti obdarena. Zato nad njom ni sjena najmanjega grijeha nije vladala. Ona je bez grijeha začeta, bez grijeha rođena i bez grijeha živjela. Kroz Srce Marijino prolaze i križaju se dvije velike linije povijesti spasenja ljudskoga roda: vertikalna linija »milosti, odabranja i preodređenja« Božjega i horizontalna linija njenog prihvaćanja volje Božje i njenog potpunog darivanja Gospodinu Bogu s kojim je potpuno sjedinjena u ljubavi. Marija je više od bilo kojega stvorenja bila miljenica Božja i milošću posve obdarena, Nju grijeh nije nikada zahvatio. To je otajstvo ljubavi Božje, koji je odvijeka htio da se mi ljudi spasimo. Zato je odvijeka predodredio Mariju da bude majkom Njegova Sina i Spasitelja svijeta. Marija, rađajući Isusa Krista, donosi na ovaj svijet neuništivo sjeme istine i dobra, pravde, ljubavi, mira i nade koje će se usaditi u ljudska srca i duše i preobraziti cijelo čovječanstvo. Tako Majka Mesije, Božjeg poslanika, postaje početak svih vjernika koji će se odupirati zlu i prihvatiti potpuno Božje planove spasenja ljudskoga roda. Bezgriješna Djevica Marija je slika sv. Crkve i svakoga kršćanina. Ona označuje i daje smisao i našemu životu, a to je: otrgnuti se vlasti zla i grijeha i ući u zajedništvo Božje ljubavi. I mi se sakramentom sv. Krštenja kao i Marija pridružujemo Isusu Kristu i tako iz zajedništva zla i grijeha, ulazimo u zajedništvo ljubavi s Bogom i s ljudima. To je naš prijelaz iz grijeha u život s Bogom koji se treba ostvarivati i dovršavati cijeloga našega života. I nas sve, kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj poslanici Efežanima, Bog je sebi izabrao prije postanka svijeta kao i Mariju da budemo sveti i neporočni pred njim i »u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, prema dobrohotnosti svoje volje, na hvalu slave svoje milosti kojom nas zamilova u Ljubljenome« (Ef 1,4-12) Sinu svojemu. Sve nas je Bog ljubio i htio i svaki od nas ima svoje posebno mjesto u čovječanstvu i u Crkvi i svatko treba da živi sveto čisto, pošteno i pravedno čineći dobro svakome čovjeku u ljubavi prema Bogu i ljudima. Lik Bezgrešne Djevice Marije je najveći znak potpune i savršene ljubavi i darivanja sama sebe Bogu i ljudima. U tom potpunom predanju u ljubavi Bogu i ljudima se sastoji sve blaženstvo Marijino po nauci Otaca sv. Crkve. Današnje evanđeosko prikazivanje navještenja po sv. Luki jest zapravo jednna od najljepših stranica Marijne suradnje s Bogom u djelu spasenja ljudskoga roda. Iako je Marija jedno obično ljudsko stvorenje kao i svaki od nas, ona je ipak najveći i najbolji znak potpunog predanja Bogu i potpune poslušnosti Njegovoj svetoj volji. Na to Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« (Lk 1,38). Ovaj Da svojeg potpunog predanja i poslušnosti Gospodinu Bogu Marija je zadržala i izvršavala za vrijeme čitavoga svojega života, a posebno na Kalvariji, kad je i sebe samu skupa sa svojim Sinom Isusom Kristom prikazala Bogu Ocu za spasenje ljudskoga roda.  Leonardo da Vinci: Navještenje Stoga Bezgrešna Djevica Marija poučava i nas ljude sadašnjega vremena da svaki onaj koji želi ući u otajstvo Otkupljenja Kristova mora se potpuno staviti u službu Bogu i ljudima u božanskom planu spasenja ljudskoga roda. Crkvi i svijetu nisu potrebne prazne riječi niti oni koji žele uvijek biti na prvom mjestu i drugima gospodariti, već onakvi koji kao Marija u jednostavnosti i poniznosti svakidašnjeg života žele služiti Bogu i braći ljudima. Marija poučava sve nas da je potrebnije činiti nego govoriti, služiti u poniznosti i ljubavi i onda kad smo pozvani i ljubavi i onda kad sm pozvani na kakva odgovorna mjesta, a ne gospodariti nad drugima. Marija je svima nama primjer zrele, rasvjetljene, svjesne, uvjerene i odgovorne vjere u Boga koja treba da prožme čitav naš život. Marija je primjer zreli i savršeni kreposti i vrlina koje su iz dana u dan rasle u neprestanoj ljubavi prema Bogu i u dobrim djelima prema bližnjemu. Stoga Marija poziva i nas svoju djecu da se i mi u ljubavi potpuno predamo dragome Bogu kao i Ona pokoravajući se u svemu svetoj volji Oca nebeskoga tako da joj budemo što sličniji ovdje na zemlji i da s Njome jednoga dana na koncu našega života možemo ući u nebesko kraljevstvo. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 3,9-15.20 Ef 1,3-6.11-12 Lk 1,26-38 |
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE 2.
|
BLAGDAN BEZGREŠNOG ZAČEĆA BLAŽENE DJEVICE MARIJE »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi« Hvaljen Isus i Marija Draga braćo i sestre! Danas Crkva katolička slavi blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Današnji blagdan nam govori da u srcu svakoga čovjeka postoji želja za »izgubljenim rajem« i za postignućem prvotne nevinosti. Današnje bogoslužje nam stavlja pred oči jedno Božje stvorenje, jednu ljudsku osobu koja je tu želju »raja« ostvarila i to ne zato što je našla nešto što je bila izgubila, nego što je ostala u prvotnom planu nevinosti i svetosti koju je Bog htio za svakoga od nas prije početka svijeta. Ona se potpuno dala Svevišnjemu i dozvolila je da ju Božja milost potpuno obuhvati i preobrazi. Zato ju je Bog izabrao za najveće poslanje (misiju) što ljudska povijest poznaje: surađivati na odlučujući način u Otkupljenju koje će izvršiti Krist, Sin Božji, rođen iz njezine utrobe. Riječ Božja današnje Liturgije pomaže nam da shvatimo bolje ovu neizmjernu tajnu otajstva (misterij) Marije u djelu Otkupljenja ljudi. Tako Knjiga Postanka nas vodi u srce prvotne drame koja je prouzrokovala za naše praroditelje i za sve ljude gubitak raja, odnosno prijateljstva s Bogom i životne sreće. Nakon što su Adam i Eva, po nagovoru Sotone, kontestirali Bogu pravo da bude prvi u njihovu životu, prekrivši njegovu zapovijed da ne jedu plodove sa zabranjenog stabla, našli su se sami potpuno goli. Tu se nije radilo samo o fizičkoj golotinji, nego o moralnoj i duhovnoj, jer se izgubili milost ljubavi i prijateljstva s Bogom i radi toga svoju osobnu nevinost zaštitu i sigurnost.  Duc de Berry: Rajski vrt Nisu postigli ono što su željeli, tj. da budu »jednaki Bogu« već su se našli izloženi svojoj slabosti i nesigurnosti, strahu pred samima sobom i pred čitavim stvorenjem koje im se po prvi put pokazuje neprijateljskim. Boga kojega su prije osjećali samo kao njihova prijatelja, sada ga se počinju bojati jer ga instinktivno naziru kao sudca koji kažnjava. Grijeh je pomrsio u njima pravu ideju o Bogu i počinju smatrati svojim neprijateljem Onoga koji ih je stvorio i koji je sve učinio da im bude prijatelj i koji ih, usprkos njihove neposlušnosti, i dalje nastavlja ljubiti. Odatle nastaje potreba čovjekova da se sakrije pred svojim Bogom: »Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih« (Post 3,10). Istina je, Bog intervenira kao sudac, jer mora štiti potrebe moralnog reda; ali ipak ostaje uvijek prijatelj čovjeku. Zato Bog sam pokušava ponovo uspostaviti dijalog ljubavi s čovjekom kojega je grijeh prekinuo. Dok se Adam od sramote sakriva, Bog ide u potragu za njim i zove ga: »Gdje si? ... Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?« (Post 3,9-11) Ovim riječima ukaza Bog želi pomoći čovjeku da prizna da je kriv i da se u svojoj nutrini oslobodi od težine svoga grijeha. Ali ne samo to, Bog ide još dalje i dok osuđuje Sotonu, predstavljena od zmije, na vječno poniženje i na trajno neprijateljstvo s čovjekom kojega je on zaveo, navješćuje buduću konačnu pobjedu čovječanstva nad silama zla. »Neprijateljstvo je zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Ove Božje riječi sadrže prvi navještaj spasenja koje dolazi od Krista. Na taj način lik Isusa Krista, Sina Božjega, se pojavljuje već u zoru povijesti ljudskoga roda. Bog već misli da ponovo sagradi čovjeka baš onoga trenutka kada je on iskusio svoju prvu radikalnu propast. A u isto vrijeme, iako u neizbježnoj proročkoj nejasnoći, pojavljuje se uz Isusa Krista i lik Njegove Majke Marije. Ako je Mesija onaj »rod žene« koji će satirati glavu zmiji, onda je sasvim logično gledati u »Ženi Postanka« Majku tog Mesije, koja će kako nam govori sv. Pismo Novog Zavjeta, usko surađivati sa Sinom u borbi i pobjedi nad Sotonom. Zato Liturgija na dan Bezgrešnog Začeća spominje ovaj dio knjige Postanka jer neprijateljstvo Marije protiv Sotone je potpuno. Ona ni jednoga trentka svojega života nije bila pod vlašću Sotone kao što se to dešava svima nama zbog istočnog grijeha koji nasljedujemo od Adama i Eve svojim rođenjem. To je privilegij koji je Bog udijelio Mariji, ne toliko radi nje same koliko radi nas, jer ona nam je trebala darovati Spasitelja. Stoga je Marija prva koja je bila spašena na izvanredan način time što nije bila oslobođena od grijeha, nego sačuvana od svake ljage grijeha puninom milosti kojom je bila ispunjena. Zato Marija nije nikada raja izgubila. Današnje Evanđelje Navještenja po svetom Luki najbolje nam otkriva smisao današnjeg blagdana. Tu s nalazimo na početku povijesti spasenja gdje je glavni protagonista ponovo jedna žena: Marija. Ona zbog svoje poslušnosti volji Očevoj ostvaruje nove odnose ljubavi s Bogom. Na taj način Bog se vraća da ponovo bude »prvi« u srcu čovjeka i da nanovo vodi povijest po svojim planovima spasenja. Mesija, sin Božji i Sin Marijin, bit će najveći plod ove ljudsko - božanske suradnje koju su Adam i Eva zanijekali (negirali) Bogu. Pozdrav koji anđeo Gabriel uručuje Mariji označuje njenu ulogu i smisao u povijesti spasenja ljudskoga roda. »Kad anđeo uđe k njoj, reče joj: „Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!” Na te riječi ona se prepade i poče razmišljati što znači taj pozdrav« (Lk 1,28-29) To ne znači da ona nije materijalno shvatila značenje tih riječi, nego samo još ne shvaća potpuno zašto su baš upravljene njoj koja u svojoj poniznosti nije nikada mislila da je imalo važna u očima ljudskim, kamoli toliko u očima Božjim. Ipak baš nju najponizniju i najneznatiju među stvorenjima Božjim, anđeo naziva »puna milosti«: što znači da je ona od prvog trenutka svojega života uvijek bila puna Božje prisutnosti i naklonosti. Bog je oduvijek svojom ljubavlju obavijao to svoje stvorenje koje je bilo predodređeno da postane Majka Mesije. Zato joj anđeo reče: »Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, 'ti ćeš začeti i roditi sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega« (Lk 1,30-32). Baš zato što je oduvijek bila uključena u planove Božje i što je od Boga bila izabrana između svih žena da bude Majka Spasitelja, Marija je doživljavala u cijelom svojem biću i u svakom svome činu tu naklonost nebesku. Sve je u Mariji milost, odnosno predmet ljubavi i dara sa strane Božje. Ali pred tolikim privilegijem ljubavi Božje prema njoj, Marija nije bila nepokretna i pasivna, nego je surađivala sa svim svojim snagama da se Božji planovi u njoj ostvare. Zadnje riječi dijaloga između Marije i anđela nam potvrđuju tu njezinu suradnju u djelu Utjelovljenja Sina Božjega s kojim počinje naše spasenje. Iznad svega riječi Marijina pristanka koje odlučuju zauvijek povijest ljudskoga roda i našega spasenja su jasne, svjesne i odgovorne: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38). Marija se potpuno povjerova riječi Božjoj i ono što, ljudski gledajući izgleda nemoguće i apsurdno, postalo je stvarnost jer Bogu ništa nije nemoguće« (Lk 1,37). Vjera Marijina je učinila, dakle, čudo!  Pinturicchio: Navještenje Blagdan Bezgrešnog Začeća, stoga, nije samo proslavljenje, naklonosti Božje prema budućoj Majci svoga Sina, već također slobodne i pune njezine suradnje u tom Božjem planu. Marija je »puna milosti« ne samo zato što ju je Bog takvom učinio, nego i zato što je ona tu »milost« dobrovoljno i potpuno prihvatila i surađivala da bi ta milost donijela najobilatije plodove u njezinu životu. Zato je Marija lik Crkve i najodličniji model u vjeri i ljubavi svima nama. To je baš ono na što nas poziva i sv. Pavao apostol kad nam govori o tom Božjem planu Spasenja koji nas u svojemu Sinu »sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas preodredi sebi za sinove po Isusu Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti« (Ef 1,4-6). Mi u tom Božjem planu spasenja nismo ostali i moramo se neprestano truditi da bi barem nešto od toga ostvarili u svojemu životu, dok Marija je ostala u potpunosti u tom Božjem planu i njen čitav život, od prvog trenutka začeća po sve do slavnog proslavljenja u nebu, bio je samo pjesma na hvalu i slavu Božje milosti. U tome se sastoji sva veličina Marijina! Zato današnji blagdan Bezgrešnog Začeća budi u našem srcu nostalgiju za »izgubljenim rajem« u kojem Marija je oduvijek ostala i ona poziva sve nas djecu svoju da idemo istim putem kojim je i sama išla da bi mogli doći k njoj u slavu Božju, u slavu vječnoga života u kraljevstvu nebeskomu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 3,9-12,20 Ef 1,3-6. 11-22 Ps 98 (97) Lk 1,26-38 |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI Prečista Djevica Marija Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! »U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija« (Lk 1,26-27). Mariju šest puta u litanijama nazivamo djevicom i govorimo: Djevice časna, Djevice premudra, Djevice moguća, Djevice milostiva, Djevice vjerna, Djevice hvale dostojna moli za nas! Marijino djevičanstvo najavljuje početak mesijanskih dana. Marija je časti izvor, zapečaćeni zdenac, studenac i izvor života, slave i nade velike budućnosti.  Raphael Santi: Zaruke Djevice Marije Marija je »zaručena« s Josipom. Nije li to u suprotnosti s Djevicom? Zaruke se na Istoku, u zemlji Marijinoj, obavljaju u ranoj dobi: djevojka se smatra zrelom već u dvanaestoj i trinaestoj, a mladić u osamnaestoj godini života. U židovstvu zaruke nisu samo obećanje već je to pravni čin, koji zaručnicima daje zakonska prava i dužnosti, te se u to vrijeme Josip može zvati »muž« Marijin (Mt 1,16), a Marija i prije vjenčanja »zaručena žena«. Zaručnici žive do vjenčanja u očinskoj kući. Među zaručnicima nije smjelo biti bračnih odnosa. Roditelji su strogo pazili da se u tome ne pogriješi. Zaručnici se nisu mogli sastajati nasamo, niti je mogla zaručnica sama ići k svojem zaručniku. Zaručnica je morala ostati djevica. U protivnom, ako začne dijete s drugim, podliježe kaznama izgona, kamenovanja, kao da je vjenčana. Stara predaja predočuje nam Josipa kao starca ili patrijarha koji ima brigu da zaštiti Mariju i njezino dijete. Sv. Pismo nam ne daje za to potvrdu. Stoga s punim pravom možemo zamisliti da je Josip u punoj zrelosti svoga mladenaštva i da njegova ljubav s Marijom krije nešto novo, neočekivano i sveto. Susret s Marijinom dušom preobražava i njega i spreman je da s njom dijeli djevičanstvo kao i praroditelji prije grijeha u zori čovječanstva, tako i sada u zori mesijanskih dana. Teško to može shvatiti današnji čovjek koji živi u ozračju razvratnog seksualizma. Ipak, može shvatiti da je ljubav nešto mnogo uzvišenije i vječno, koju ne ruši ni daljina, ni zatvori, ni sama smrt, ako je ljubav istinita. A ovdje je ljubav otvorena i posve zauzeta za Božju stvar i njegovo spasenje. Ljubav Marije i Josipa otkriva da je duhovna, božanska, milosna ljubav veća i intimnija od vanjske i tjelesne ljubavi. Kršćanske zaručnice oblače bjelinu na dan svoga vjenčanja i na glavu stavljaju bijeli vijenac okićen bijelim cvjetovima. Time se želi kazati da je dotična djevojka sačuvala bjelinu duše i tijela, tj. svoje djevičanstvo. Marija je bijela od svog začeća, jer je bez grijeha začeta. Ona je bijela u svom djevojaštvu i u svom majčinstvu. Njezin bijeli vijenac nije joj spao s glave ni na dan kad je postala majka. Bjelina njezine nevinosti nije se majčinstvom umanjila nego povećala. Marija se uspoređuje s ljiljanom. Ljiljan je znak čistoće, i zato je postao cvijetom Blažene Djevice Marije. Na mnogim slikama prilikom Marijina navještenja arkanđeo Gabriel drži ljiljan u ruci. Ljiljan među trnjem osobiti je znak Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, koja je sačuvala svoju neporočnost usred grješnog svijeta. Marija je ljiljan iz Božjeg vrta sva bijela, nevina i netaknuta i prije poroda i u porodu i poslije poroda. Ona je ljiljan koji je bijel i čist od vrha do dna, tj. od njezina začeća do njezina uznesenja na nebo. Zašto je to tako? Bog je htio da Majka njegova Jedinorođenoga Sina ima svu ljepotu duše, ali isto tako i tijela. Ima žena koje su djevičanstvo izgubile prije vjenčanog dana, a ima ih koje su ga sačuvale do toga dana. Ali samo je jedna Žena - Majka, koja je djevičanstvo sačuvala i na dan svoga majčinstva, a to je Marija. »Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.”« (Lk 1,35-36) Stoga snagom Duha Svetoga Marija je u isto vrijeme ostala djevica i postala plodna majka. Malo nas to zbunjuje, jer smo samo ljudi, ali Bog je svemoguć. Kao što sunčane zrake prolaze kroz staklo, a da ga ne povrijede; isto tako je Isus Krist, Sin Božji, prošao kroz prečistu utrobu Marijinu bez povrede njezina djevičanstva. Nekoć je Eva dobila tijelo od čistog Adama, a ovog puta »novi Adam« - Isus Krist, dobiva tijelo od prečiste Marije i tako na neki način, žena je vratila dug muškarcu. Ima jedna priča koja govori kako je Marija jednog dana zapitala Isusa: »Sine, koje je tvoje najveće djelo, što je najljepše što si učinio? Isus je šutio. Samo je pogledao Majku i nasmiješio se. Marija je taj smiješak shvatila. To je Ona, Djevica i Majka. Prema tome Marija je uzor djevičanstva i čistoće, posebno našoj mladeži koja često misli da je govor o djevičanstvu i čistoći ograničavanje slobode, a ne zaštita svetosti, čistoće i dostojanstva spolnosti ljudske osobe. Marija, kao Djevica i Majka, je remek-djelo djevičanstva i čistoće, utjelovljenje Božjeg zakona i savršeno stvorenje. Stoga je Ona uzor djevičanstva i čistoće i djevicama i majkama. Kršćanstvo je uvijek cijenilo i s velikim se poštovanjem izražavalo o spolnoj čistoći. Bilo je nekih razdoblja kad se o toj spolnosti suzdržano i stidljivo govorilo. Uvukla se neko vrijeme i maniheistička pojava koja je naglašavala spolnost kao nešto grješno i negativno. Međutim Crkva je uvijek naglašavala kako nije moguće govoriti o čovjeku, ako se ne govori i o njegovoj spolnosti. Bog ga nije drugačije zamislio nego kao muško i žensko i tako ga je stvorio. I kao takvo biće, čovjek ima svoj cilj, svoje osobine i svoje djelovanje. Da bi Bog obznanio svetost i dostojanstvo ljudske spolnosti stavio je dvije zapovijedi: »Ne sagriješi bludno!« i »Ne čini preljuba!« Tim zapovijedima Bog je htio zaštiti čovjekov identitet, njegov pokretački dinamizam, njegovu životnu snagu, izvor i svetište života. Današnji ljudi obično misle kako su te zapovijedi ograničavanje slobode. Ali to nije tako. To su zapovijedi kao ograda koja štiti da ne bi »divlje zvijeri« provalile u lijepi vrt dostojanstva ljudske naravi koja je stvorena na sliku i priliku Božju i tako ga opustošile. Stari Zavjet kažnjavao je prekršaje djevičanstva i bračne čistoće smrću, dok Novi Zavjet više iznosi ljepotu čistoće duše, srca, uma i tijela. A sv. Pavao kaže: »Bog nas nije pozvao na nečistoću, nego na svetost.« On nas upozorava kako trebamo biti sveti i neporočni pred Bogom. A sv. Crkva, oslanjajući se na objavu Božje riječi, oduvijek je naučavala da kršćanin treba držati čistoću duše i tijela, jer smo se krsnom vodom očistili od grijeha i uronili u Isusa Krista, oprani smo u krvi Božjeg Jaganjca i pozvani na Jaganjčevu gozbu Sina Božjega. Svaki je kršćanin »hram Duha Svetoga«: U njemu djeluje taj Duh i po njemu je on dijete Božje. Taj ga Božji Duh nosi, nadahnjuje, hrani i puni životnom snagom i poletom. Duh Sveti nas potiče na ljubav, radost i pravednost, dobrotu, čistoću i svetost. Svaki čovjek, stri i mladi, ima svojih slabosti i padova. On je često krhak i slab. Okolnosti koje ga potiču na grijeh velike su na svim stranama. Njegov unutrašnji život nije potpuno ispunjen Božjim Duhom, pa zato dolazi do padova i lomova. Ipak uz dobru volju i Božju pomoć, može se ustrajati. Marija je uvijek bila na poseban način uzor mladeži u čistoći i nevinost. Kršćanska je mladež znala da uz Kristovu i Marijinu pomoć može sačuvati jakost tijela, mladost duha, ljepotu duše, radost života i unutrašnji mir. Mladež, osobito ženska, u Mariji je gledala ideal čistoće jer je prema sv. Ambroziju: »Marija prva u vrtu palog čovječanstva zasadila zastavu djevičanstva«.  Današnja mladež Istina, ima i »crnih mrlja« kod današnje mladeži. Ima gaženja ideala, izrugivanja čistoće, frustriranje svega što je sveto i plemenito, ali ima i divnih primjera pred kojima čovjek ostaje zadivljen. Mladež je uvijek gledala u Mariji i način kako se u ovom nečistom svijetu može sačuvati čistim. Marija je u tome uspjela, jer je razmišljala i molila. Njezin je pogled bio uperen prema Nebu i nije ni gledala ono nečisto u svijetu, njezino držanje bilo je sveto i ozbiljno, jer je svojim ustima ljubila Najčistijeg i Najljepšeg među sinovima ljudskim, a svojim rukama njegovala uzor čistoće Isusa Krista. Molimo zato presvetu Djevicu Mariju da naša mladež bude hrabra u očuvanju svojih mladenačkih ideala. Ako budemo danas imali nevinih i kreposnih mladića i djevojaka, sutra ćemo imati pravih i vjernih očeva i majki. Čista i moralno zdrava mladež je budućnost Crkve i našega hrvatskoga naroda. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 10,14 Lk 1,26-38 Ps 40 (39) |
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU
|
DEVETNICA U ČAST BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO UZNESENE Eva, majka živih koji umiru; Marija, majka otkupljenih koji žive i nakon smrti  Tizzian: Uznesenje Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U svojoj odluci da postane čovjekom, Sin Božji je htio da njegova Majka bude najljepši odraz njegove svetosti, njegova najljepša slika. I prvi čovjek je bio stvoren na sliku Sina Božjega, obasjan njegovom milošću, ogrnut plaštem pravednosti i odjećom nedužnosti. I njemu je stavio na raspolaganje obilje milosti i pozvao ga da s tim bogatstvom stječe nove zasluge. Dao mu je mogućnost da to bogatstvo prenosi na svoje potomstvo kao duhovnu baštinu. Ali čovjek se u svome obilju uzoholio, pokidao plašt pravednosti i odjeću nedužnosti. I tada je uvidio da je gol. Postao je bijednik i siromah. Da bi izvukao čovjeka iz te njegove bijede, Sin Božji htio se u svemu izjednačiti s njime, osim u grijehu. I zato je htio biti dijete svete Majke. Tako je Isus Krist, »Svetac Božji« (Iv 6,69), htio započeti preporod čovjeka sa svetom Majkom Marijom i s njom izvršiti obnovu one predivne slike koju je čovjek grijehom iznakazio. Samo Sin Božji koji je sama svetost mogao je čovjeka izvući iz gliba grijeha i obući ga u najljepše haljine milosti kao otac izgubljenog sina. Adam je za pomoćnicu i drugaricu života dobio Evu. Za njegovo tijelo Bog je uzeo materiju iz zemlje. A za njezino tijelo uzeo jje materiju ne iz mrtve zemlje, nego iz živog Adama, jer je Bog htio da žena bude nježnija i osjećajnija. Da ima više ljubavi i srca. Da bude majka. Da u sebi nosi ne samo klicu života, nego da se život u njoj začne, razvija i raste. Njezina povezanost s djetetom bit će profinjenija, intimnija i životvornija od očeve. Zato je Bog materiju za njezino tijelo uzeo od živog i posvećenog materijala i učinio je kolijevkom života. Ta kolijevka trebala je biti svetište iz kojega će se rađati sveta djeca. Ona prva milost dana Adamu i Evi bila je temelj svetosti. Da su oni sačuvali taj temelj svetosti, njihova bi djeca rasla iz svetog temelja i bila bi sveta. Svetost bi bila njihova baština. Ali svojom grijehom oni su razorili taj temelj svetosti. Ostao im je grijeh, koji je navukao smrt njima i njihovu naraštaju. I to je baština njihovoj djeci. Svetište života je okaljano i opustošeno, jer se grijh i zlo uvuklo u nj. Marija kao dijete Adama i Eve po zakonu nasljedstva trebala je baštiniti tu ostavštinu grijeha. I ona kao dijete iz tog okaljanog svetišta trebala je izići okaljana baštinom grijeha. Ali Marija je početak novog naraštaja, boljeg svijeta. Ako je ona dijete Adama i Eve po tijelu, po milosti preporođenja oni su postali njezina djeca. Zato je Bog Mariju stavio ispred Adama i Eve da im ona bude majka preporođene milosti. Marija je izabrana da bude Majka Bogočovjeka, Isusa Krista. Kao žena ona je po naravi nositeljica života. U njoj je svetište života. U tom svetištu započet će Isus, Sin svetoga Boga, svoj zemaljski život. Zato je Krist za svoju Majku Mariju, da bi mogla biti po njegovu ukusu, učinio izuzetak od zakona baštine. Izuzeo ju je i sačuvao od bilo kakve veze s neposluhom i savezništvom sa Sotonom. Pripravio ju je da mu bude dostojno prebivalište. Obdario ju je takvim bogatstvom milosti da bi mogla biti majka milosti Božje. Marija je milost od milosti Božje, svetost od svetosti njegove. Isus je Očev Jedinorođenac, a Marija prvorođena kći. On je kralj kraljeva, gospodar gospodara, a ona kraljica i vladarica uza svoga Sina. Krist će preporoditii Adamovo potomstvo i stvoriti novi naraštaj otkupljene djece Božje. Zato je htio da mu zemaljski život dade jedna od Adamovih kćeri, da bi mu za uzvrat dao u baštinu vječni život. Kao čovjek preuzeo je Adamov dug tako da bi oslobodio njega i njegovo potomstvo iz tamnice iz koje nije mogao izići dok ga svega ne isplati. A nakon isplate duga čovjek će opet biti dijete Božje milosti koja će ga obasjati nebeskim sjajem vječnoga života. Na taj način Isus Krist postaje glava ljudskoga roda. On je veći od Adama jer ga je stvorio, ispred njega je jer ga je preporodio. Kristova milost jača je od Adamova grijeha. Zato je htio da i njegova Majka Marija bude veća od Eve i ispred nje. Htio ju je čistu i bez ljage grijeha. Zato je kod nje pretekao Adama i Evu. Prije negoli ju je mogao okaljati njihov grijeh, Bog je Mariju obasuo svojom svetošću i tako nije dopustio da ona postane baštinica njihove bijede i golotinje. Adam i Eva htjeli su postati bogovi. Isus je Bogočovjek, a njegova majka Marija Bogorodica. Kad je Bog stvarao čovjeka, sastavio je materiju i duh, uspostavio sklad i ravnotežu među njima. Grijeh je poremetio taj sklad i ravnotežu i čovjek je postao ruševina. Tu ruševinu trebalo je obnoviti i grešnika pretvoriti u sveca. Tako je čovjek koji je na početku učinjen divnim, u Isusu i Mariji postao još divnijim. Napasnik da zavede Adama poslužio se Evom. Krist da ga izbavi iz ropstva služi se Marijom. Eva je majka živih koji umiru. Marija je majka otkupljenih, oživljenih i preporođenih koji žive i nakon smrti. S Marijom Bog započinje pobjedu nad neprijateljem koji je porazio Adama i Evu. Zato je i početak njezina života pobjeda, jer kod njezina začeća neprjatelj se nije smio približiti k njoj da je dotakne svojim kužnim dahom. Milost Božja koja je brižno pripravlja ovaj trenutak pobjede uzdigla je Mariju na same vrhunce svetosti, gdje Sotona nema pristupa. Nad njom je ta milost zablistala tolikim sjajem i prožela cijelo njezino biće toliko da se na njoj ne može pojaviti niti sjena grijeha. Zato Krist nastupa zajedno s Marijom protiv neprijatelja. Njihova borba s njim i njihova pobjeda nad njim biti će jedinstvena. Svojom savršenom poslušnošću i žrtvom svojega života na križu Isus će proslaviti Oca, a čovjeku pružiti ruku pomirnicu. Marija kao nova Eva bit će njegova suradnica i u žrtvi, jer će mač boli i njoj pod križem probosti srce. Ona će biti neprijatelju nepristupna tvrđava. A jer ju je Bog izabrao za tu ulogu davno prije negoli je Adam postao, tu ona ima pred njim prednost. Zato je ona bliže Kristu nego Adamu. Stoga je Bog i učinio da ona nema udjela u Adamovoj baštini grijeha. Bog je htio da Marija blista kao uzor svetosti i da kao takva bude nada palom čovjeku. Ona koja je sva bez grijeha da bude utočište grešnika. Bog je Bezgrešnu, iako je rođena u suznoj dolini, uzdigao na najviše vrhunce svetosti tako da bude radost i ponos ljudskoga roda. Ona je trebala biti ne samo član ljudske zajednice, nego prava milosna Majka: čista, sveta i neokaljana. Jedna od nas, ali iznad svih nas. Bog Otac je odlučio dati Mariji svoga Sina tako da On koji je po božanskoj naravi Sin Božji postane u svojoj ljudskoj naravi i Sin Marijin. Duh Sveti učinio je Mariju svetištem u kojem Očev Sin postaje čovjek i njezin Sin. Tu je otajstvo i sva veličina Marijine osobe, njezine uzvišene ljepote i svetosti. To je Marija, Bogorodica: majka Isusa Krista Bogočovjeka i Majka naša, Majka Crkve. Stoga ako želimo biti djeca Božja i djeca Marijina čuvajmo se od grijeha i trudimo se uvijek živjeti u milosti Božjoj poput Marije i uz njezinu pomoć, jer je Ona nada novoga i boljega čovječanstva i naše buduće slave i vječnoga života. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 2,21-25; 3,9-20 Ps 98 (97) 1 Kor 15,20-27a Lk 1,26-38 Post 3,9-15. 20 (113) Jud 13,18. 19. 20 (125) Lk 2,1-14 (136-137) Lk 2,15-19 |
DEVETNICA PRED VELIKU GOSPU 2
|
DEVETNICA U ČAST BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO UZNESENE Marijina prisutnost u povijesti spasenja Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Ušli smo u devetnicu priprave u molitvi i pokori u čast Blažene Djevice Marije na nebo uznesene. Bog je za dolazak svoga Sina na svijet pripravljao i odabirao, odgajao i usavršavao pravednike, dok nije u Djevici Mariji pripravio Majku za svoga Sina i našega Spasitelja i Gospodina našega Isusa Krista. Stoga večeras skupa s vama želim razmišljati o Marijinoj prisutnosti u povijesti spasenja ljudskoga roda.  Drugi Vatikanski Sabor sažeo je tu prisutnost ovim riječima: »Svete knjige Staroga i Novoga Zavjeta i časna Predaja pokazuju na sve jasniji način ulogu Majke Spasiteljeve u ekonomiji spasenja i stavljaju nam je gotovo pred oči. Knjige Staroga Zavjeta opisuju povijest spasenja, u kojoj se polagano pripravljao Kristov dolazak na svijet. I ti prvi dokumenti, kako se očituju u Crkvi i kako se shvaćaju u svjetlosti daljine i potpune objave, malo - pomalo sve jasnije iznose na svjetlost lik žene, Spasiteljeve Majke. Ona je pod tom svjetlošću već proročki označena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, o pobjedi nad zmijom (usp. Post 3,15). Isto tako ona je ona Djevica koja će začeti i roditi Sina, kojemu će biti ime Emanuel (usp. Iz 7,14; Mih 5,2-3; Mt 1,22-23). Ona ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodinovim, koji s pouzdanjem od njega očekuju i primaju spasenje. Napokon, s Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od Nje uzeo ljudsku narav, da misterijima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.« (LG 55) S Marijom započinje novi dan ili »godina milosti Gospodnje« (Lk 4,19). Marija je dar »premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visina, i obasjati one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj« (Lk 1,78). S Marijom započinje ono što je rekao prorok: Gospodin stvori nešto novo na zemlji, Žena će okružiti muža. (Jer 31,32). Marija je zaokružila cio niz muževa u rodoslovlju i započela ono novo što je Bog stvorio s njom i po njoj. Marija je ostvarenje onog naziva koji su proroci upotrjebljavali kao simbol za Izrael: »Djevica, Kći sionska«. Ona je novozavjetni kovčeg koji će osjeniti sila Duha Svetoga, i u kojem će boraviti »Slava Gospodnja«. Ona je svetište Duha Svetoga. U taj novozavjetni kovčeg Bog Otac je smjestio ne dvije kamene ploče Zakona, nego vlastitoga sina svoga, svu svoju ljubav, velikodušnu i milosrdnu, da u tom kovčegu postane Sin čovječji. Tako radost koju su proroci naviještali Kćeri sionskoj anđeo Gabriel naviješta Djevici Mariji. »Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom! (...) Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo 'ti ćeš začeti i roditi Sina' komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. (...) Duh Sveti sići će na te - (i) - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,28. 30-32. 35). Tako Novi Savez između Boga i ljudi započinje s Djevicom Marijom i njezinim Djetetom Isusom. U Starom Zavjetu imamo šator susreta između Boga i njegova naroda, a u Novome Djevicu Mariju; tamo oblak ovdje Duh Sveti; tamo slava Božja, ovdje Sin Božji. Onaj stari zapečaćen je krvlju jaraca i junaca, ovaj novi krvlju Jaganjca Božjega. Iza onoga je umiranje, iza ovoga je uskrsnuće. Tamo odlazak k ocima u zemlju mrtvih, ovdje povratak k Bogu Ocu nebeskom u kraljevstvo živih. Zato je ovaj postao ne samo Novi, nego i Vječni Savez. Zato »svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja; onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.« (Iv 1,12-13). Tako Marija se nalazi na početku i svršetku Isusova života. Isusov je život uokviren »Ženom koja okružuje Muža« (Jer 31,22) »I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.« (Iv 1,14). Na svadbi u Kani Marija je protulik Eve. Eva je nagovorila Adama na grijeh, ovdje Marija nagovara Isusa da pomogne ljudima. Nemaju vina, nemaju života milosti koji su grijehom izgubili. Isus im treba pomoći svojim vinom, vratiti im milost i dati život. Ovdje je vino znak njegove krvi. Zato Isus govori Majci: Ženo, još nije došao moj čas. Kad je pak došao taj njegov čas, Isus visi na križu i daje svoju krv za naše spasenje. Marija stoji pod križem i njezinu dušu probada mač boli. »Kad Isus opazi majku i blizu nje učenika kojega je osobito ljubio, reče majci svojoj: „Ženo, evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke„” i od tog je časa učenik uze u svoju kuću.(Iv 19,26-27). Isus ostavlja svojoj rođenoj Majci kao baštinu svoga učenika, odnosno u tom ljubljenom učeniku svoju Crkvu. Tako nam Ivan otkriva Marijinu ulogu u djelu otkupljenja i ulogu u Crkvi. Učenici kao Crkva jesu baština koju je Isus povjerio Ženi - Majci, da im ona bude majka, a oni njoj djeca. Zato je Marija majka naša, Majka Crkve. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sef 3,14 Zah 9,9 Lk 1,28-33 Iv 19,26-27 |
VELIKA GOSPA - MISA BDIJENJA
|
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE ILI VELIKA GOSPA (Misa bdijenja) Marija na nebo uznesena nagovještaj je vječnog blaženstva svima onima koji slušaju riječ Božju i čuvaju je u srcu »Dok je Isus govorio mnoštvu, povika neka žena iz mnoštva: „Blažena utroba koja te nosila i prsi koja si sisao!” (Lk 11,27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nalazimo se u vigiliji najvećeg blagdana Blažene Djevice Marije, odnosno svetkovine njezina slavnog Uznesenja dušom i tijelom u nebesku slavu. Svetkovina Gospina preminuća i uznesenja na nebo ne samo da je najstariji nego kroz više stoljeća i jedini Marijin blagdan. To je i najveća Marijina svetkovina koja je kod svih kršćanskih naroda spojena s nebrojenim pobožnostima, hodočašćima i običajima.  Povijesni korijen ove svetkovine je posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu, koja se slavila od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582. - 602.) protegnuo je taj blagdan kao obvezan u cijelom svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće Blažene Djevice Marije (Koinesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su »Rođendan svete Marije« (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I. (772. -795.) ovaj se blagdan zove »Uznesenje svete Marije«. Marija je uvijek bila povezana sa svojim Sinom Isusom Kristom. To se najsnažnije očituje kad ona sluša Boga koji joj priopćava svoj život u Kristu. Ona s Kristom pobjeđuje grijeh (Bezgrešna), ali s njime će nadvladati i smrt i tako ući posvema u Očevu slavu na nebesima. Stoga ispitavši vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pio XII. proglasio je 1. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom i povezao je s istinom o uskrsnuću tijela što pokazuje uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu. Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu promocija svakoga čovjeka. Crkveni oci i pisci, zajedno s liturgijom, mnogo su starozavjetnih proroštava, slika i tipova povezali s Marijom koja je i time postala nerazdruživo sjedinjena sa svojim Božanskim Sinom. On je tvorac i posrednik Novog i Vječnog Saveza između Boga i ljudi, a u vezi s njim i zbog njega Marija je pravi kovčeg saveza koji daleko nadvisuje dragocjenost i važnost te najveće starozavjetne svetinje. Stoga je sasvim opravdano da se danas čita o prijenosu Božjeg kovčega u novi šator što ga je na gori Sion razapeo kralj David. »I unesoše Kovčeg Božji i postaviše ga usred šatora koji mu bijaše razapeo David. Onda su prinijeli paljenice i pričesnice pred Bogom. Pošto je prinio paljenice i pričesnice, David blagoslovi narod Gospodnjim imenom.« (1 Ljet 16,12) Božji Kovčeg slika je Kristove ljudske naravi koju je On po Duhu Svetome primio od svoje Majke Marije. Prema tome Ona je sveti šator koji je i podignut zbog Božjeg Kovčega. U tom smislu Mariju nazivamo »prijestoljem mudrosti«, jer je Ona Božjoj Mudrosti omogućila da se nastani među nama i da izvede djelo ljudskog otkupljenja. Gdje Bog očituje i uspostavlja svoje boravište, sve postaje sveto pa čak mjesta i predmeti. Stoga u najvišem smislu postaje svetom Žena od čijeg je tijela primio svoj zemaljski život sam Sin Božji. Zato Mariju nazivamo također Božjim kovčegom koji je sadržavao Sina Božjega, ustanovitelja i zakonodavca Crkve, našeg Velikog Svećenika koji nas hrani nebeskim jelom i pićem svoga tijela i krvi. Prema tome prijenos kovčega u šator slika je Marijina uznesenja i ulaska u nebo. Tom značenju bolje odgovara veliko slavlje kojim je David popratio taj prijenos, jer je Crkva Marijinu proslavu uvijek zamišljala uz pjevanje anđela i klicanje svetaca. Blagoslovljena među svim ženama donijela je svemu svijetu daleko veći blagoslov od onoga što ga je njezin praotac David prigodom prijenosa kovčega u ime Gospodnje udijelio prisutnom narodu. Tako se tek kod Marijina uznesenja na nebo obistinila riječ o njezinu »vječnom počivalištu«, gdje je zauvijek smješten kovčeg Božje sile, Marija Bogorodica, remek djelo Božje svemoći i ljubavi. Krist Gospodin, naš Otkupitelj i Spasitelj, pobijedio je svojom smrću na križu zlo i grijeh i svojim uskrsnućem našu smrt te je tako postao »prvorođenac uskrsnulih od mrtvih« (usp. Kol 1,18). Pravo je da mu je i u tome od svih nas neusporedivo bliža njegova majka Marija, koja je i po tome predznak buduće Crkve na nebu, zajednice, svih slavno uskrsnulih. Krist je na svojoj Majci pokazao ono što će pružiti svoj svojoj braći i sestrama. Stoga je Marijina vječna proslava u Kristu zalog i naše proslave. »A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!« (1 Kor 15,57) I na temelju toga uvjerenja znamo i mi da naš trud nije neplodan u Gospodinu nego naprotiv nam pribavlja vječnu slavu kao i Mariji. Sveti su i blaženi oni koji su već na nebu dušom. Najsvetija i najblaženija od svih ljudi je ona koja je kod Boga dušom i tijelom, Isusova i naša Majka Marija. Stoga čitav ovaj Gospin blagdan u nekom smislu nije drugo nego ponavljanje onog usklika žene iz puka: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koja si sisao!« (Lk 11,27). Tako je ta žena slaveći Mariju htjela proslaviti Isusa upravo kao što i sva Crkva čini kroz stoljeća i činit će do kraja vremena da onda isto nastavi u vječnosti. Isusu je bila draga pohvala na račun njegove Majke koju je ljubio i ljubi više nego što sva djeca ljube svoje majke, jer je On ne samo čovjek već i pravi Bog, a mi samo ljudi. Uza sve to mu je u tom času nešto bilo još više na srcu, a to je naše spasenje. Vječno blaženstvo njegove Majke već je bilo osigurano time što je njegova Majka pa On još, zajedno sa svojom Majkom, želi da to blaženstvo postignemo i mi, njegova braća i sestre, a Marijina djeca. Zato Isus odgovori: »Još blaženiji (su) oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!« (Lk 11,28) Marija je bila velika i postala je blaženom jer je u svom životu velikodušno prihvaćala Božju riječ, pohranjivala je u svome srcu, o njoj razmišljala i u svemu živjela po svetoj volji Božjoj. U tome se sastoji i naše blaženstvo, jer volja Božja je da i mi postanemo sveti. To je konačni cilj čitavoga našega ljudskoga i kršćanskoga života. Jedino grijeh kida naše bratstvo s Kristom i tako onemogućuje naše vječno blaženstvo s Isusom i Marijom. To dobro zna naša majka Crkva pa nas upućuje da danas kod sv. Mise i Pričesti molimo da nam Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije na nebo Uznesene oprosti naše grijehe, izbavi nas od zla i pribavi nam vječno blaženstvo u nebu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Ljet 15,3-4. 15-16; 16,1-2 Ps 132 (131) 1 Kor 15,54-58 Lk 11,27-28 |
VELIKA GOSPA - 1
|
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE VELIKA GOSPA: ZNAK BUDUĆE SLAVE VJERNIKA »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me evo, svi naraštaji zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni i sveto je Ime njegovo. (Lk 1,46-49) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Već od davnine slavi se 15. kolovoza kao blagdan Usnuća (koinesis) Blažene Djevice Marije pod nazivom »Dan Marije Bogorodice«. Ovo je po svoj prilici najstariji Marijin blagdan. Apokrifi koji nam o tome govore dolaze iz 5. stoljeća, ali čuvaju jezgru prvih spisa, nastalih u zajednici obraćenikâ iz židovstva, čak iz početka 2. stoljeća. Oni ispovijedaju vjeru da je Marija bila uznesena na nebo. Blagdan se nazivao Preminućem ili Usnućem Marijinim te Rođendanom Marijinim za nebo. Za istočne oce (usp. Ivan Damaščanin, u 8. st.) Marijino Uznesenje je istina vjere zbog božanskog majčinstva Marije, njenoga vječnog djevičanstva i bezgrešnosti.  Uznesenje Marijino iz crkve Santa Maria Maggiore u Rimu Na Zapadu se proširio blagdan Uznesenja Marijina već od 9. stoljeća. Slavio se najprije kao »Dan Rođenja« (Dies Natalis), kao i kod ostalih svetaca. Većina je naučavala da je Marija tijelom i dušom uznesena na nebo. Zato Bogoslovi u vremenu nakon Tridentinskog koncila iznose kao sigurnu nauku vjere Marijino uznesenje tijelom i dušom. I to ulazi u časoslov nakon Tridentskog koncila. U vrijeme Prvog Vatikanskog Koncila (godine 1880.) tražilo se da se ta istina proglasi dogmom vjere. Ali molba nije bila prihvaćena. Na zahtjev mnogih vjernika širom svijeta (preko šest i pol milijuna između 1921. do 1940.) Pio XII. 1. svibnja 1946. pita biskupe cijeloga svijeta za savjet o toj istini vjere. I nakon odgovora biskupa, godine 1950. na blagdan Svih Svetih, papa Pio XII. na Trgu svetog Petra u Rimu proglasio je najsvečanijim načinom dogmu Uznesenja Marijina riječima: »Vlašću Gospodina našega Isusa Krista te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom: proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena dogma da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija Bogorodica nakon završena tijeka zemaljskoga života - dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.« (usp. Pius XII. Const. Apost. Munificentissimus, 1. studenoga 1950.; AAS 42(1950); LG 59) Dakle, kroz duga stoljeća kršćanstva sve se više razvijala i hranila vjera cijele Crkve da je Blažena Djevica Marija već sva dušom i tijelom - zahvaćena snagom Kristova Uskrsa - slavno uznesena u nebo. Ona je odmah »nakon završena tijeka« svojega ovozemaljskog života doživjela svoje uskrsnuće tijela koje svi drugi Kristovi spašenici očekuju za Dan suda i konačne proslave. Ta istina vjere je proglašena »u čast Sina, na slavu Marije i radost sve Crkve«. Istina vjere je čin kulta i najviša hvala Bogu po Mariji. Marija se slavi kao Ona koja je već na cilju u nebeskoj domovini, u kući Oca kao i njezin Sin Isus. Ona je postigla konačno spasenje i eshatološko dovršenje koje pravednici i svi ljudi čekaju na kraju vremena. Stoga tu istinu vjere potvrđuje i Drugi Vatikanski Sabor kada kaže: »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2 Pt 3,10), svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.« (LG 68). Marijino Uznesenje je dovršetak i kruna njena božanskog materinstva. Tako je već u viđenju promatra vidjelac na Patmosu. Ivan gleda »hram Božji na nebu« i »Kovčeg saveza njegova u hramu njegovu« (usp. Otk 11,19a). »Potom se u nebu pokaza veličanstven znak: Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.« (Otk 12,1). Žena što se nalazi u nebu jest Marija koja je već okrunjena nebeskom slavom. Ona je slika Crkve koja je još u borbi s neprijateljima Kristova kraljevstva. Njezino dijete nije samo Krist već i njegovo otajstveno Tijelo kojega smo i mi udovi. Isus Krist u Mariji prima tijelo, ne samo fizičko nego i duhovno, što je njegova Crkva. Žena obučena suncem jest Marija u slavi. Ona je Majka Spasitelja i proročki Sion, koji rađa djecu Crkve u bolovima Kalvarije (usp. Otk 12,1-5). Žena koja bježi u pustinju (usp. Otk 12,6-18) jest Crkva koja je u borbi i dalje sa Zmajem, ali je sigurna u pobjedu koju okrunjena Marija već posjeduje. Okrunjena Žena u nebu anticipira pobjedu Crkve nad Zmajem i povezuje proročki Sion i Crkvu. Ona je Majka Krista kojega rađa bez muka u Betlehemu, ali i Žena, proročki Sion, duhovna majka Božjeg naroda, kojega rađa u bolima sa Sinom na Kalvariji. Djevica Marija je savršena slika pobjedničke Crkve posljednjih dana. Zato Ona ulazi u slavu kao »slika i početak« Crkve kakva će biti u budućnosti. Zmaj jest đavao koga je zauvijek pobijedio Krist, novi Adam i njegova Majka Marija, nova Eva. Krist je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio grijeh i smrt. On, prvijenac novog čovječanstva u svome tijelu označuje, a u proslavljenoj Mariji predostvaruje uskrsnuće svih ljudi i ulazak u Božje Kraljevstvo svih onih koji ga vjerom prihvaćaju. Stoga je blagdan Velike Gospe, na sliku Kristova Uskrsa, blagdan našega vječnoga života. »Ali sad! Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvijenac umrlih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti. Svaki u svom redu: prvijenac Krist, potom, u vrijeme njegova dolaska, Kristovi pripadnici. Zatim će doći svršetak, kada preda - pošto uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu - kraljevstvo Bogu i Ocu.« (1 Kor 15,20-24) Marijino Uznesenje je poseban dar Uskrsloga njegovoj Majci. Zato je pravo i razumljivo da to sudjelovanje u njegovoj pobjedi nad smrću iskusi prva baš Marija, njegova Majka. Ona je na najpotpuniji način Kristova jer je bila ljubljena i otkupljena na posve osobit način. Štoviše i Krist sam pripada njoj kao Sin Majci. Stoga Ona po svome Uznesenju na nebo prva sudjeluje u slavi Uskrsa. Tu slavu Marijinu kroz pokoljenja ispovijeda Crkva Istoka i Zapada. Za nas je stoga ova svetkovina nastavak Uskrsa i Uzašašća Gospodinova. U isto vrijeme ova je svetkovina i nama znakom i vrelom nade u vječni život, u naše buduće uskrsnuće. Marija je Žena koju Bog izabra da ostvari spasenje svoga naroda. Njezino pravo blaženstvo se temelji na njezinoj vjeri u riječ Gospodnju. I to blaženstvo se ne odnosi samo na djevičansko i božansko materinstvo Marijino, nego na ostvarenje Kraljevstva Božjega, na ispunjenje Očeva plana spasenja čovječanstva i svijeta u punini. Zato na glas pozdrava Majke Gospodinove, u sili i snazi Duha Svetoga, rađa se i vjera u duši Elizabete i zahvaća cijelo njezino biće te ona izriče proročke riječi Mariji: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45) Elizabeta hvali Marijinu vjeru. Vjerom se Ona uključila u veliko djelo Božjega spasenja i postala suradnica Bogu. Vjerom i mi trebamo na zemlji biti suradnici Bogu i jedni drugima da se ostvari Božje Kraljevstvo. Zato s Marijom i sva Crkva, službenica i siromašica Božja, veliča divna djela spasenja koja je Bog po njoj učinio. Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me evo, svi naraštaji zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni i sveto je Ime njegovo. (Lk 1,46-49) Ovaj Marijin »Magnificat« (Veliča) očituje sve srce naše Majke. On je nama danas kao njezina duhovna oporuka. Svatko od nas treba da Marijinim očima gleda svoj vlastiti život, povijest čovjeka i čovječanstva. Ove Marijine riječi otvaraju nam novi pogled na život. Pogled ustrajne i dosljedne vjere što je svjetlo svagdašnjem životu. Vjere što napokon prosvjetljuje i samu tamu smrti svakoga od nas. Stoga i mi, Marijinom pjesmom, već sada Bogu hvalimo za sva dobra spasenja i otkupljenja, osobito za svoj budući Uskrs, za život vječni koji nam Bog sprema. Zato Marijino Uznesenje je jamstvo dostojanstva i konačne sudbine ljudskog tijela, sigurnost vjere u uskrsnuće. U današnje vrijeme, kad raste kult tijela, Uznesenje Marijino je proglas dostojanstva tijela u kojemu se odvija naša povijest. Čovjek živi u svijetu u kojemu vlada smrt. Marija svojim Uznesenjem pokazuje da čovjek nije rođen za smrt nego za život, za vječni život u nebu. Marijino Uznesenje tijelom i dušom na nebo pokazuje slavu tijela, njegovu vječnu ljepotu i mladost, ako ga poput Marije čuvamo od ljage grijeha. Marijino nam Uznesenje pokazuje također i snagu milosti, koja je Božja sila i život, a ostvaruje sjaj novih nebesa i nove zemlje u smrtnom tijelu. U Marijinoj proslavi imamo i sliku onoga što će Crkva i svaki od nas biti na svršetku vremena, ako slijedimo Mariju, uklonimo ljage i nabore grijeha i zla iz našega života te milošću Kristovom posvećeni i očišćeni postanemo i mi slavni, sveti i neporočni pred Bogom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a. 10ab Ps 45(44) 1 Kor 15,20-27a Lk 1,39-56 |
VELIKA GOSPA - 2
|
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE ILI VELIKA GOSPA Marija je početak i slika budućeg savršenstva Crkve »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me evo, svi naraštaji zvati blaženom, jer velika mi djela učini Svesilni i sveto je Ime njegovo. (Lk 1,46-49) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Velike Gospe je po svoj prilici najstariji Marijin blagdan. Slavio se već u V. stoljeću i to 15. kolovoza pod nazivom »Dan Marije Bogorodice«. Blagdan se nazivao Rođendanom Marijinim za nebo, te Usnućem ili Preminućem Marijinim, a na Zapadu se ustalio naziv Uznesenje Marijino.  Kroz duga stoljeća sve je više rasla vjera cijele Crkve da je Blažena Djevica Marija već sva - dušom i tijelom - zahvaćena snagom Kristova Uskrsa. Ona je nakon završetka svojeg ovozemaljskog života odmah doživjela svoje uskrsnuće tijela koje svi drugi Kristovi spašenici očekuju za Dan suda i konačne proslave. U suglasnosti s cijelim učiteljstvom Crkve kojemu je Rimski biskup nezabludivo na čelu, na blagdan Svih Svetih god. 1950., papa Pio XII. proglasio je najsvečanijim načinom dogmu Uznesenja Blažene Djevice Marije riječima: »Vlašću Gospodina našega Isusa Krista te blaženih apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom: proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski objavljena istina da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija Bogorodica - nakon završena tijeka zemaljskoga života - dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.« (Pius XII. Const. Apost. Munificentissimus, 1. studenog 1950: AAS 42 [1950.]). A Crkva našega vremena, prihvaćajući tu objavljenu istinu vjere, naučava da je Marija, koja je »s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu«, »od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara (usp. Otk 19,16) i pobjednikom nad grijehom i smrću« (LG 59). Stoga Crkva Marijinu proslavu u nebu doživljava i kao znak svoje konačne pobjede i vječne proslave s Isusom u kraljevstvu Oca nebeskoga. U Mariji je oličeno cijelo čovječanstvo koje se bori na strani Boga. Nebeski hram s Kovčegom saveza je »mjesto« izvan prostora i vremena, kao i sam Bog, gdje se odlučuje o pobjedi dobra nad zlim u svakom čovjeku dobre volje i u čitavoj ljudskoj povijesti. »I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena zaodjenuta suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.« (Otk 12,1) Žena što se nalazi u nebu jest Marija, koja je slika Crkve. Njezino Dijete nije samo Isus, nego i Kristovo otajstveno Tijelo kojega smo i mi udovi. Sunce kojim je zaodjenuta Marija jest, dakle, Isus koga su obukli svi krštenici (usp. Gal 3,27); mjesec pod njezinim nogama znači promjenljivost svijeta, zvijezde označuju dvanaest plemena Izraelovih i u njima sav Božji narod. Zato je Marija »i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi«, »ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih) ... jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”« (LG 53). Ali postoji i veliki neprijatelj, strašni Zmaj pakleni, Đavao, »ubojica ljudi od početka« koji »obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždere« (1 Pt 5,8). »Zmaj stade pred Ženu koja je imala roditi, da joj proždre Dijete čim ga rodi. (...) Njezino Dijete bî doneseno k Bogu i njegovu prijestolju, a Žena pobježe u pustinju, gdje joj je Bog pripravio sklonište.« (Otk 12,4-6) Sam Bog je uzeo pod svoje okrilje Marijino Dijete i svako dijete Crkve. Iako je zemlja, uspoređena s nebom, prava pustinja, ipak i u njoj postoje Božja skloništa koja omogućuju da se iz njih izlazi u uspješni boj i izvojšti konačna pobjeda. Sigurno će pobijediti oni koji se bore pod Božjom zaštitom. A samo će odvažni i ustrajni borci zaslužiti pobjedu koje nema bez borbe.  »Žena obučena u Sunce« nas poziva da se borimo protiv »Zmaja velikog ognjenog« i da se založimo za život jedni drugih, za nove kolijevke u narodu i Crkvi. Tog moćnog Zmaja paklenoga »sa sedam glava« s »krunama« i »deset rogova« zauvijek je pobijedio Isus Krist, novi Adam i Marija majka njegova, nova Eva. Krist je svojom smrću i uskrsnućem pobijedio grijeh i smrt. On, prvijenac novog čovječanstva u svom tijelu označuje, a u proslavljenoj Mariji predostvaruje, uskrsnuće i ulazak u Kraljevstvo Božje svih onih koji ga vjerom prihvaćaju. »Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom - svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.« (1 Kor 15,21-24) Marija je prva i najsavršenije otkupljena, jer nitko nije i ne može biti Kristov koliko je to Njegova Majka. A za njom idu u kraljevske dvore bezbroj njene djece. Krist je jedini Otkupitelj svih duša, a Marija »materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu« (GS 62). Marija je egzistencijalno i sudbinski vječno povezana s Kristom, kao svojim božanskim Sinom, i s Crkvom, njegovim otajstvenim tijelom: tj. s nama. Krist - Marija - Crkva ne mogu se i ne daju se odijeliti ni u životu ni u smrti, ni u borbi ni u pobjedi, ni u muci ni u slavi. Budući da Krist »treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje« (1 Kor 15,25) i da ćemo s njime i mi kraljevati (usp. Rim 5,17; Otk 22,5), potrebno je da »kao posljednji neprijatelj bude uništena Smrt« (1 Kor 15,27). A uz Krista će najviše kraljevati Marija, jer je samo ona Kraljica - Majka vječnoga Kralja. Početak njezina kraljevanja jest njeno uznesenje na nebo. Bog je u Marijinu uznesenju pretekao ono što sprema svakomu čovjeku i cijelom čovječanstvu: »uskrsnuće tijela i život vječni«. »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak je Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji (usp. 2 Pt 3,10), svijetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.« (LG 68) Stoga svetkovina Velike Gospe, na sliku Kristova Uskrsa, blagdan je cijele Crkve, odnosno blagdan našega vječnoga života. Stvoreni smo kao ljudi, postali smo kršćani zato da bismo u Bogu i s Bogom vječno živjeli. Marija je žena koju Bog izabra da ostvari spasenje svoga naroda. Njezino pravo blaženstvo temelji se na njezinoj vjeri u riječ Gospodnju. Zato Elizabeta hvali Marijinu vjeru: »Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,45). Vjerom se Marija uključila u veliko djelo Božjega spasenja i postala je suradnica Bogu. Vjera ima svoja iskušenja, koja su baš kod Marije bila najveća. A budući da je svaka vjera nagrađena, njoj je pripala i najveća nagrada koju je upravo primila današnjim »otajstvom« uznesenja na nebo. Zato danas posred Crkve Marija pjeva svoju pjesmu zahvalnicu: »Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me 'blaženom zvati' svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je Ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.« (Lk 1,46-50). Dakako, tako je mogla pjevati samo presveta Bogorodica. Ali upravo je njezino Božje materinstvo podloga svih ostalih povlastica koje je Bog udijelio Mariji i koje su dovršene i okrunjene uznesenjem njezine duše i tijela na nebo. I mi zajedno s Marijom hvalimo i slavimo Boga za sve što je učinio za nju, poniznu svoju Službenicu i našu Majku. Riječi Marijine otvaraju nam novi pogled na život: pogled ustrajne i dosljedne vjere. Ta vjera treba biti svjetlo svagdašnjem životu, jer vjerom i mi treba da na zemlji budemo suradnici Bogu i jedni drugima da se ostvari Božje kraljevstvo. One su nam danas kao njezina duhovna oporuka, jer svatko od nas treba da Marijinim očima gleda svoj vlastiti život, povijest čovjeka i čovječanstva. I mi skupa s Marijom već sada Boga hvalimo za sva dobra spasenja i otkupljenja, osobito za svoje buduće uskrsnuće, za život vječni koji nam Bog sprema. Nebeska Majka nas zove k sebi i svome Sinu u nebo. Ona nas na tom putu vodi kao Majka: pa neka nas i svu našu braću dovede k vječnom cilju u zagrljaj ljubavi Presvetoga Trojstva Boga našega. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a. 10ab Ps 45(44) 1 Kor 15,20-27a Lk 1,39-56 |
MARIJA MAJKA CRKVE
|
MARIJA MAJKA CRKVE »Ženo! Evo ti sina!« »Evo ti majke!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na Duhove slavimo blagdan rođenja sv. Crkve Kristove. A na drugi dan Duhova, slavimo blagdan Marije Majke Crkve. U prvim vremenima Crkve više je bilo naglašeno Božansko materinstvo Marijino i ona se štovala kao Bogorodica, dok u posljednjim vremenima naglasak je stavljen na Crkvu i Marija se štuje kao Majka Crkve.  Za mnoge Crkva su papa, biskupi, župnici, odnosno hijerarhija, liturgija, sakramenti, zakoni… itd. Zato papa Pavao VI. pri svršetku Drugog Vatikanskog Sabora (21. studenog 1964.) naglašava da se Crkva ne iscrpljuje u hijerarhijskoj strukturi, u svojoj liturgiji, u svojim sakramentima, u svojem pravnom uređenju, već njezina intimna bit, prvi izvor njezine posvećujuće učinkovitosti je u mističnom sjedinjenju s Kristom, u sjedinjenju koje mi ne možemo odvojiti od One koja je Majka utjelovljene Riječi, i koju je Isus Krist htio tako tijesno povezati sa sobom u našem spasenju. Stoga Pavao VI. kao krunu Sabora proglašava Mariju »Majkom Crkve«, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom i želi da tim preslatkim imenom unaprijed presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom. Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve. »Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve« kaže papa Pavao VI. Ne možemo shvatiti Crkvu izvan njezinog mističnog sjedinjenja s Kristom. Krist i Crkva su jedno. Dolazak Isusa Krista na ovu zemlju je dolazak Božjeg kraljevstva među ljude. Crkva, obdarena darovima Duha Svetoga i vjerna zapovijedi ljubavi Isusove, poniznosti i odricanja, prima poslanje i naviješta Božje kraljevstvo svim ljudima i narodima i ostvaruje ga, što je sjeme i početak konačne objave Krista. Prema tome Isus i njegova Crkva su jedno, puni Krist. Marija je Majka ne samo Glave nego cijelog Krista. U trenutku Marijina »neka mi bude po Riječi tvojoj« Duh Sveti, Božja ljubav i izvor svakoga života, satka u Mariji tijelo čitavog Krista, Isusa koji nas otkupljuje i spašava i njegovo mistično tijelo, Crkvu. Marija tako postaje Majka Krista i Majka Crkve, Majka Krista Pastira i Majka ovaca. Ona je Majka Krista i njegovih loza, Majka Krista ugaonog kamena i nas živog kamenja njegova hrama, Majka Krista zaručnika i Crkve njegove zaručnice, Majka Krista koji u svojoj krvi stvara Novi savez i naroda Božjeg koji po vjeri u Krista i u njemu čine novi i vječni savez, na slavu Boga Oca u jedinstvu Duha Svetoga. Crkva je rođena u muci i uskrsnuću Isusa Krista. Majka Crkve je Marija za koju Isus s križa u svečanom trenutku proglašava njezino duhovno, ali stvarno materinstvo, govoreći Ivanu koji uosobljuje Crkvu koja se rađa: »Evo ti majke!« (Iv 19,26). Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinog Boga. Marija podno križa »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Sin Božji preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Jednako i Marija. Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Ako je ljubimo uklonimo grijeh i sebičnost iz svojeg srca, izvor čovjekovih patnja i ostvarimo zapovijed Kristove ljubavi. Ako se međusobno ljubimo, najbolji je znak da i Mariju iskreno ljubimo. Svaka majka prenosi djeci svoj lik. Stoga između Marije, Majke Crkve i same Crkve postoji tijesan odnos i duboka sličnost. Marija je idealan lik, uosobljenje, pralik Crkve. U njoj se zbiva prijelaz iz starog u novi narod Božji, od Izraela u Crkvu. Ona je prva između poniznih i siromašnih koji su ostali vjerni Bogu, koji iščekuju otkupljenje. Ona je također prva među otkupljenima koji u poniznosti i posluhu prihvaćaju Otkupiteljev dolazak. Marija je prvi plod i najsavršenija slika Crkve. »Združena sa svim ljudima koji trebaju spasenja« - proglašava II. Vatikanski Sabor - Ona je bila »otkupljena na uzvišeniji način u vidu zasluga svoga Sina« (LG 53). Stoga Marija sjaji u očima vjernika kao posve čisti stvor, sva lijepa, sva sveta, kadra da bude Crkvom kako to neće biti ovdje na zemlji nijedan drugi stvor. I mi danas treba da od nje naučimo, polazeći od njezina primjera, kako graditi Crkvu. A da bismo to mogli, znamo da nam je ponajprije pod njezinim vodstvom napredovati u vršenju čina vjere. Marija je živjela svoju vjeru u trajnom produbljivanju i sve većem otkrivanju svete volje Božje, polazeći kroz teške trenutke tame, već od prvih dana svoga materinstva (usp. Mt 1,18 sl.). Ona je sve teškoće prevladavala odgovornim osluhom i posluhom Božjoj Riječi. Tako i mi treba da se založimo te produbljujemo i učvršćujemo svoju vjeru osluškivanjem i prihvaćanjem te proglašavanjem i poštivanjem Božje Riječi da bismo u svjetlu te Božje Riječi pažljivo ispitivali znakove vremena i tumačili ih i ispunjavali u povijesnim događajima (usp. Enciklika »Marialis cultus« br 17 Pavla VI.). Marija nam se predstavlja kao primjer hrabre i poduzetne nade i aktivne ljubavi. Ona je hodala putem nade s poučljivom spremnošću te je iz židovske nade prešla u kršćansku nadu. Ona je živjela ljubav prihvaćajući sve njezine zahtjeve sve do posvemašnjeg samodara i najviše sebedarne žrtve. Vjerni njezinu primjeru i mi treba da ostanemo čvrsti u vjeri. Veliki i pouzdani u nadi, savršeni u ljubavi pa i onda kad se tmasti oblaci što prijete olujom, nadviju nad Crkvu što kao lađa plovi posred valovlja, često protivnog, posred nepogodnih događaja ovoga svijeta. I mi treba da rastemo u vjeri, ufanju i ljubavi, razvijajući poniznost, siromaštvo duha, raspoloživost, sposobnost osluha i pažljivosti te tako prianjamo uz ono što nam je Marija pokazala svjedočanstvom svega svoga života. »Stoga je Katolička Crkva poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje, kao preljubaznu majku« (LG 53) Crkva u njoj štuje majku koja bdije nad njezinim razvojem i ne prestaje ju zagovarati kod svojega Sina, kako bi izmolila svim kršćanima duboku vjeru, ufanje i ljubav. Marija svom dušom nastoji oko jedinstva svih kršćana jer je majci i te kako stalo do zajedništva njezine djece. Nema srca koje je toliko ekumensko kao srce Marijino. Mariji majci Crkva se utječe u svim svojim poteškoćama. Njoj povjerava svoja nastojanja jer, kad se njoj moli i kad nju ljubi, odgovara želji što ju je Spasitelj izrazio sa svojega križa. I Crkva znade da se ona neće oglušiti njezinim zazivima. Marija je u samom početku Crkve bila sjedinjena u molitvi s apostolima i s prvim Kristovim učenicima. Ona je pridonijela da se izmoli preobilje darova Duha Svetoga. I danas još uvijek Marija nastavlja svoje sudjelovanje s Duhom Svetim u djelu spasenja svih ljudi i u djelu sjedinjenja i jedinstva svih kršćana. Svojom majčinskom ljubavlju grli svakog pojedinog čovjeka i sve ljude i tako pridonosi jedinstvu Kristove Crkve. U Mariji, proslavljenoj na nebesima, Crkva je već označena u dvanaest zvijezda, dvanaest apostola, rodozačetnika novog Izraela, u slavi sa Sinom, koji je uzet k Bogu i prijestolju njegovu. Ona je već proslavljena slavom koju čeka i Crkva, koja se još nalazi u pustinji, u borbi sa zmajem, ali sigurna u pobjedu, promatrajući slavu Marijinu, prvi ud Crkve i majku Crkve. Pogled na »Ženu odjevenu suncem« na proslavljenu Majku Isusovu, savršenu sliku pobjedničke Crkve posljednjih vremena ulijeva snage i odvažnosti i nama u trenucima umora, klonulosti i beznađa. I ujedno nam je to poziv da i mi, poput Krista i njegove majke, shvatimo snagu i moć križa i patnja, te se s Marijom pridružimo patnjama njezina Sina, koje su porođajni bolovi našega božanskog sinovstva i naše proslave. Ako s njima zajedno trpimo, s njima ćemo i mi zajedno biti i proslavljeni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a. 10ab P 15,9d - Jud 13,19bcde. 19,20 Vg 13,23bc-24a. 25abc Iv 19,25-27 |
BLAGOVIJEST 1
|
BLAGOVIJEST: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO (Godina A) »Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.« (Lk 1,35)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagovijest je blagdan Utjelovljenja Sina Božjega, slavlje otajstva utjelovljene Božje Riječi s kojim počinje naše spasenje. Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega, koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. Marija iz Nazareta prva je od Boga primila poruku spasa i prva joj je vjerom odgovorila. Marija je zora spasenja preko koje nam sviće Dan Otkupljenja i Spasenja: Isus Krist, Sin Božji, koji je u njezinoj djevičanskoj i bezgrešnoj utrobi postao i Sin Čovječji. Mnogo stoljeća prije Utjelovljenja Sina Božjega već prorok Izaija govori o Mesiji koji će biti Emanuel: to jest Sa - nama – Bog, jer će se roditi od Djevice. »Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!« (Iz 7,14) U Mariji se to dogodilo na neslućen način koji nadilazi sve što bi čovjek mogao i zamisliti. Sam će Bog preko nje doći da nas spasi time što će njegov vječni Sin postati čovjekom da nas kroz svoju muku i smrt provede u svoje uskrsnuće. Njega je Marija u neoskvrnjenom krilu s ljubavlju nosila, da se tako vjerno ispuni ono što je bilo obećano sinovima Izraela i da se na neizreciv način jasno izvrši ono što su narodi očekivali. Izaija je to proročanstvo izrekao u teškim danima, kad je izgledalo da će se zauvijek ugasiti »svjetiljka« Davidove obitelji. Kralj Ahaz je već žrtvovao svoju djecu, a Jeruzalem zaposjeda neprijateljska vojska koja je došla uništiti Davidovu dinastiju. Izaija stupa pred kralja Ahaza i otvoreno mu kaže ako ne bude imao vjere u Boga održat se neće ni on niti njegovo kraljevstvo. I da bi pobudio kralju vjeru u Boga reče mu: »Zaišti od Jahve, Boga Svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visine.« (Iz 7,10) Bezbožni kralj Ahaz odbija pomoć odozgo s neba, jer nema vjere da se osloni samo na Boga. I tako prorok Izaija izriče to znamenito proroštvo o djevičanskom začeću i rođenju Sina Božjega, Emanuela: S nama Bog. Ta snažna prorokova riječ krije u sebi nešto veliko što nadilazi sve što se može zamisliti i što se nalazi iznad bilo kojeg znaka iz dubina podzemlja ili gore iz visina. U tom proročanstvu se rađa velika nada koju će proroci pojačati novim objavama, a psalmi opjevati u kraljevskom mesijanizmu o kojemu je već prorok Natan prorekao Davidu (usp. 2 Sam 7). Što je prorok Izaija nekada nagovijestio to se upravo danas dogodilo. Sve se to ispunilo u Isusu Kristu po Djevici Mariji. U tom jednostavnom činu što se zbio u Nazaretu vjera nam otkriva veliko otajstvo: Sin Božji se daruje ljudima i donosi im spasenje. Od tog časa Utjelovljenja Sina Božjega sve krvne žrtve bikova i jaraca Staroga Zavjeta, koje ne mogu ljude osloboditi od grijeha, nadomještene su poslušnošću i ljubavlju. »Zato Krist ulazeći u svijet veli: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: 'Evo dolazim!' u svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7) Ukoliko Biblija sadrži odgovor čovjeka na Božju objavu, njezina je glavna misao da je čovjek sretan samo ako vrši volju Božju. A vršenje Božje volje, u čemu se sastoji ljudska pravednosti i svetost, nije samo osobna stvar svakog pojedinca nego Krist s ponosom i radošću razglašuje pred svim ljudima Božju dobrotu i vjernost. Tako nam se stavlja pred oči kako Isus nije samo naš Veliki Svećenik nego i naša jedina spasonosna žrtva. Po Očevoj volji uzeo je ljudsko tijelo da njegovim žrtvovanjem dade Bogu čast koju mu ni izdaleka nisu mogle pružiti starozavjetne žrtve i da time ujedno i mi budemo jednom zauvijek posvećeni. »Tako ukida prvo da uspostavi drugo. Snagom te volje posvećeni smo prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek.« (Heb 10,9-10) U središtu tog događaja stoji jedna žena, ona najizvrsnija Žena (usp. Iv 2,4 i 19,26) koja je od vječnosti odabrana da bude prva i nezaobilazna suradnica božanskog plana spasenja. Ona je od Izaije prorokovana kao almah – djevica (usp. Iz 7,14), potomkinja kraljevske loze Davidove. Ime joj je Mirjam – Marija, a potiče iz neznatnog i zabitog gradića Nazareta u Galileji (usp. Iv 1,46). »U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.« (Lk 1,26-27). Anđeo je pozdravlja tako uzvišenim riječima koje ulijevaju strahopoštovanje: »Haire! Ave! Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!« (Lk 1,28). »Tako se na zemlji oglašuje prvi put mesijanska radost. O Ti, Keharitomene, Zamilovana, Milosti puna! U tim je riječima već označena Imakulata, Bezgrešna u otajstvenoj punini svojega božanskog izabranja, obučena u sjajnu svjetlost. „Gospodin s Tobom!” Bog je s Marijom koja je izabrani član ljudskoga roda da postane majka onoga koji će se zvati i biti Emanuel, to jest S – nama – Bog. Odsada će zauvijek, bez pokajanja i bez opoziva, Bog biti zajedno s čovječanstvom. Danas je postao s čovječanstvom jedno da ga spasi i da mu daruje svoga Sina, Otkupitelja. Marija je živo i konkretno jamstvo te spasiteljske nazočnosti Božje u čovječanstvu.« (Ivan Pavao II., na blagdan Navještenja, 25. ožujka 1981.) Novost toga pozdrava je u tome što je sada Božji poziv upravljen ženi: Mariji. U njoj će se ostvariti Novi Savez. Božji plan sklapanja tog Novog Saveza ispunit će se u Isusu Kristu. Marija je pozvana da u ime cijelog čovječanstva u vjeri prihvati i dade Bogu pristanak da bi se u njoj mogao utjeloviti Sin Božji i prebivati među nama. Danas je Marija pozvana da prva surađuje u tom slavlju radosti spasenja ljudskoga roda. Ona je početak novoga vremena početak radosti. Marija duboko živi starozavjetnu Božju riječ i shvaća već veliko poslanje na koje ju Bog – Jahve poziva. Ona treba dati svoj pristanak ne samo u ime svojeg židovskog naroda nego u ime svih naroda svih vremena kao kći sionska i duhovni Izrael. Ona je jezgro i početak novoga Božjega naroda, novoga Siona u kojem će se nastaniti Božja prisutnost. Marija se već ovdje pokazuje kao duboko kontemplativna duša koja razmišlja nad tom Božjom riječi. Ona »nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju« (LG 56). Aktivna je u svojoj vjeri. Stoga se zaista zbunila, smela u svojem siromaštvu i bijedi, prepala nad bezdanom otajstva pred kojim stoji i razmišlja. Bog je poziva i ona osjeća da mora dati slobodni, svjesni i spremni pristanak Božjem pozivu. Ali Bog koji poziva Mariju na tako velika djela dat će joj hrabrost, odvažnost i spremnost da to prihvati. Stoga anđeo joj reče: »Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.« (Lk 1,30-32) Marija je našla milost kod Boga jer je malena, neznatna i siromašna. Ona je ponizna djevica i milosti puna. Zato je Marija izabrana da postane početak novoga spašenoga naroda i da omogući ulazak Bogu u našu povijest da bi pobijedio neprijatelja i donio nam mir. Marija je pozvana da postane Majkom Mesije koji će svijetu donijeti mir i radost, svjetlo i život, pravdu i pravednost. Nebo i zemlja čekaju Marijin odgovor. »Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (…) Ta Bogu ništa nije nemoguće.”« (Lk 1,34-35. 37) Marija shvaća da se Mesija, Sin Božji, ne može začeti po prirodnom začeću sudjelovanjem muža, već samo Božjim zahvatom i zato će to Čedo biti sveto, jer će biti rođeno »ne od krvi, ni od volje tjelesne, niti od volje muževlje, nego od Boga!« (Iv 1,13) Tako je djevičansko začeće i rođenje Isusovo od Marije znamen vječnoga djevičanskoga rođenja Riječi od Oca i našega duhovnog rođenja iz »vode i Duha« (Iv 3,5), jer Isusa Krista ne treba prihvatiti po tijelu nego po Duhu Svetomu (usp. 2 Kor 5,16). Na to Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,32). U ovom najsvečanijem trenutku povijesti čovječanstva i svijeta, Marija se predstavlja kao »službenica Gospodnja« koja omogućuje Božjoj Riječi da se utjelovi i nastani među nama. U taj Marijin »Fiat: Neka mi bude!« Božja ljubav, Duh Sveti, izvor svakoga života, satkao je u njoj tijelo Sina Božjega. Marija daje svjesni i odgovorni pristanak u ime svega čovječanstva. Bio je to čin velike ljubavi i predanja svojega djevičanstva Bogu, ali nadasve čin poslušnosti i istinske vjere. To njezino potpuno predanje u vjeri Bogu bila je pretpostavka i put Marijinu božanskom majčinstvu. Puna vjere zače Krista u svome srcu, a zatim i u svome tijelu. Tijelo koje Isus uzima od Djevice Marije postaje novi Božji hram u kojem se svi mi ugrađujemo kao živo kamenje u izgradnji Božjeg kraljevstva, te euharistijski kruh koji daje život svijetu. Stoga Marija zbog svoje vjere postaje slika Crkve koja posebno u liturgiji sluša, prihvaća, časti i proglašava Božju riječ; razdaje je vjernicima kao kruh života da bi se i u njima Krist mogao ponovo utjeloviti i rasti do punine. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 7,10-14 Ps 40 (39) Heb 10,4-10 Lk 1,26-38 |
BLAGOVIJEST 2
|
NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO ILI BLAGOVIJEST »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan Utjelovljenja Sina Božjega, slavimo otajstvo utjelovljene Božje Riječi s kojim počinje naše spasenje. Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. Marija iz Nazareta prva je od Boga primila poruku spasa i prva joj je vjerom odgovorila. Marija je zora spasenja preko koje nam sviće dan otkupljenja i spasenja, Isus Krist, Sin Božji koji je u njezinoj djevičanskoj i bezgrešnoj utrobi postao i Sin Čovječji.  Mnoga stoljeća prije Utjelovljenja Sina Božjega prorok Izaija, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju, govori o Mesiji koji će biti Emanuel, to jest Sa – nama – Bog, jer će se roditi od Djevice. »Zato, sam će Vam Gospodin dati znak: Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!« (Iz 7,14) U Mariji se to dogodilo na neslućen način koji nadilazi sve što bi čovjek mogao i zamisliti. Sam će Bog preko nje doći da nas spasi time što će njegov vječni Sin postati čovjekom da nas kroz svoju muku i smrt provede u svoje uskrsnuće. Izaija je to proročanstvo izrekao u teškim danima kad je izgledalo da će se zauvijek ugasiti »svjetiljka« Davidove obitelji. Kralj Ahaz je već žrtvovao svoju djecu, a Jeruzalem zaposjeda neprijateljska vojska koja je došla da uništi Davidovu dinastiju. Izaija stupa pred kralja Ahaza i otvoreno mu kaže ako ne bude imao vjere u Boga održat se neće ni on niti njegovo kraljevstvo. I da bi pobudio vjeru u Boga u kralju, reče mu: »Zaišti od Gospodina, Boga svoga, znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina« (Iz 7,10). Bezbožni kralj odbija pomoć odozgo s neba, jer nema vjere da se osloni samo na Boga. I tako prorok Izaija izriče to znamenito proroštvo o djevičanskom začeću i rođenju Sina Božjega, Emanuela – S nama Bog. Ta snažna prorokova riječ krije u sebi nešto veliko što nadilazi sve što se može zamisliti i što se nalazi iznad bilo kojeg znaka iz dubina podzemlja ili gore iz visina. U tom proročanstvu se rađa velika nada koju će proroci pojačati novim objavama, a psalmi opjevati u kraljevskom mesijanizmu o kojemu je već prorok Natan Davidu prorekao (usp. 2 Sam 7). Što je prorok Izaija nekada nagovijestio to se upravo danas dogodilo. Sve se to dogodilo u Isusu Kristu po Djevici Mariji. U tom jednostavnom činu što se zbio u Nazaretu vjera nam otkriva veliko otajstvo: Sin Božji se daruje ljudima i donosi im spasenje. Od tog časa utjelovljenja Sina Božjega sve krvne žrtve bikova i jaraca, koje ne mogu ljude osloboditi od grijeha, nadomještene su poslušnošću i ljubavlju. »Zato Krist ulazeći u svijet veli: „Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: 'Evo dolazim!' (…) 'Vršiti Bože volju tvoju!'”« (Heb 10,5-7) U središtu toga događaja stoji jedna žena, ona najizvrsnija Žena (usp. Iv 2,4 i 19,26) koja je od vječnosti odabrana da bude prva i nezaobilazna suradnica božanskog plana spasenja. Ona je od Izaije prorokovana kao djevica (almah), potomkinja kraljevske loze Davidove. Ime joj je Mirjam – Marija, a potiče iz neznatnog i zabitnog gradiće Nazareta u Galileji. »U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija« (Lk 1,26-27). Anđeo je pozdravlja tako uzvišenim riječima koje ulijevaju strahopoštovanje: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« (Lk 1,27). »Tako se na zemlji oglašuje prvi put mesijanska radost. O Ti, Keharitomene, Zamilovana, Milosti puna! U tim je riječima već označena Imakulata, Bezgrešna u otajstvenoj punini svojega božanskog izabranja, obučena u sjajnu svjetlost. „Gospodin s Tobom!” Bog je s Marijom koja je izabrani član ljudskoga roda da postane majka onoga koji će se zvati i biti Emanuel, to jest S – nama – Bog. Od sada će zauvijek, bez pokajanja i bez opoziva, Bog biti zajedno s čovječanstvom jedno da ga spasi i da mu daruje svoga Sina, Otkupitelja, Marija je živo i konkretno jamstvo te spasiteljske nazočnosti Božje u čovječanstvu.« (Ivan Pavao II., Na blagdan Navještenja, 25. Ožujka 1981.) Novost toga pozdrava je u tome što je sada Božji poziv upravljen ženi, Mariji. U njoj će se ostvariti Novi Savez. Božji plan sklapanja tog novog Saveza ispunit će se u Isusu Kristu. Marija je pozvana da u ime cijelog čovječanstva u vjeri prihvati i dade Bogu pristanak da bi se u njoj mogao utjeloviti Sin Božji: I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama! Danas je Marija pozvana da prva surađuje u tom slavlju radosti spasenja ljudskoga roda. Ona je početak novoga vremena, početak radosti. Marija duboko živi starozavjetnu Božju riječ i već shvaća veliko poslanje na koje je Bog – Jahve poziva. Ona treba dati svoj pristanak ne samo u ime svojega židovskog naroda nego u ime svih naroda svih vremena kao kći sionska i duhovni Izrael. Ona je jezgro i početak novoga Božjeg naroda, novog Siona u kojem će se nastaniti Božja prisutnost. Marija shvaća da je ovdje radost mesijanskih dana. Ona je sva čista, izabranica i ljubav Trojedinoga Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga, izabrana za to veliko poslanje, jer se u njoj treba nastaniti Božja prisutnost. Marija se već ovdje pokazuje kao duboko kontemplativna duša koja razmišlja nad tom Božjom riječi. Ona »nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju« (LG 56). Aktivna je u svojoj vjeri. Stoga se zaista zbunila, smela u svojem siromaštvu i bijedi, prepala nad bezdanom otajstva pred kojim stoji i razmišlja. Bog je poziva i ona osjeća da mora dati slobodni, svjesni i spremni pristanak Božjem pozivu. Ali Bog koji poziva Mariju na tako velika djela dat će joj hrabrost, odvažnost i spremnost da to prihvati. Stoga anđeo joj reče: »Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davidovo, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim u vijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja« (Lk 1,28-31). Marija je našla milost u Boga, jer je malena, neznatna, siromašna, jer je djevica ponizna i milosti puna. Ona je čista i sveta pjesma božanske milosti iz koje se rađa čista vjera u Spasitelja koji dolazi. Zato je Marija izabrana da postane početak, da omogući ulazak Bogu u našu povijest da bi pobijedio neprijatelje i donio nam mir. Marija je pozvana da postane Majkom Mesije koji će svijetu donijeti mir i radost, svjetlo i život, pravdu i pravednost. Nebo i zemlja čekaju Marijin odgovor. »Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (…) Ta Bogu ništa nije nemoguće.« (Lk 1,31-38) Marija shvaća da se Mesija, Svetac, Sin Božji ne može začeti po prirodnom začeću sudjelovanjem muža, već samo Božjim zahvatom i zato će to čedo biti sveto, jer će biti rođeno »ne od krvi, ni od volje tjelesne, niti od volje muževlje, nego od Boga!« (Iv 1,13). To ne mogu ostvariti ljudi nego samo Bog. Tako će Marija postati Kovčeg živi, u kojem će se Slava Jahve – Boga nastaniti, ali ne više samo u znaku, u oblaku, nego fizički, tjelesno, stvarno. Djevičansko začeće i rođenje Isusa Krista znamen je njegova božanskog sinovstva, jer se on kao čovjek ne rađa od zemaljskog oca zato što je Isus Riječ tijelom postala, jedna osoba, Druga Božanska osoba koja ima jednoga Oca, Boga. Tako je djevičansko rođenje Isusovo znamen vječnoga djevičanskog rođenja Riječi od Oca i našega duhovnog rođenja iz »vode i duha« (Iv 3,5), jer Isusa Krista ne treba prihvatiti po tijelu nego po Duhu (2 Kor 5,16). Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38). U ovom najsvečanijem trenutku povijesti čovječanstva i svijeta, Marija se predstavlja kao »službenica Gospodnja« koja omogućuje Božjoj Riječi da se utjelovi. Taj »Fiat – Neka mi bude!« je jedincati i neponovljivi »Da!« koji određuje povijest svijeta jer tada počinje ostvarenje spasenja ljudi. U taj Marijin »Da!« Božja ljubav, Duh Sveti, izvor svakog života, satkao je u njoj tijelo Sina Božjega. Marija daje svjesni i odgovorni pristanak u ime svega čovječanstva. Bio je to čin velike ljubavi i predanja svojega djevičanstva Bogu, ali nadasve čin poslušnosti i istinske vjere. Marija je Djevica koja sluša i vjerom prihvaća Božju riječ. To njezino potpuno predanje u vjeri Bogu bila je pretpostavka i put Marijinu Božanskom majčinstvu. Puna vjere zače Krista u svome srcu, a zatim i u svome tijelu.  Tijelo koje Isus uzima od Djevice Marije postaje novi Božji hram u kojem se svi mi ugrađujemo kao živo kamenje u izgradnji Božjeg kraljevstva, te euharistijski kruh koji daje život svijetu. Stoga Marija zbog svoje vjere postaje slika Crkve koja posebno u liturgiji sluša, prihvaća, časti i proglašava Božju riječ; razdaje ju vjernicima kao kruh života da bi se i u njima Krist mogao ponovo utjeloviti i rasti do punine. »Današnja nas svetkovina Navještenja Marijina pozivlje da pođemo za Marijom putem vjere, putem djelatne vjere. Takva je vjera velikodušna jer se otvara Božjoj riječi i prihvaća Božju volju, kakva bila i kako god se iskazivala. Takva je vjera jaka, jer nadvladava sve teškoće, nerazumijevanja i krize. Takva je vjera djelatna, a pothranjuje ju kao živi oganj ljubav koja želi hrabro surađivati s Božjim planom o nama« u izgradnji Božjega kraljevstva (Ivan Pavao II., Na blagdan Navještenja, 25.ožujka 1981.) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 7,10-14 Ps 40 (39) Heb 10,4-10 Lk 1,26-38 |
BLAŽENA DJEVICA MARIJA LURDSKA
|
BLAŽENA DJEVICA MARIJA LURDSKA »Ja sam Bezgrešno začeće!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Danas slavimo blagdan Blažene Djevice Marije »Gospe Lurdske«. Kad je sv. Bernardica 25. ožujka 1858. na blagdan Navještenja Gospodinova (Blagovijest) u rano jutro pošla sa svojim roditeljima do Masabejske pećine stigla je na sretno iznenađenje: Špilja je bila puna sjaja, a na ružinom grmu stoji i čeka »Lijepa Gospođa«. »Bila je tu, i mirno i s milim osmijehom promatrala je narod, kao što mila majka promatra svoju djecu.« (Vešara, P., Lurdska Razmatranja, Sarajevo 1958. 92.). Kad je to sv. Bernardica vidjela bacila se na koljena, zamolila »Lijepu Gospođu« za oproštenje što je zakasnila i izrazila joj svoju sreću i radost što je vidi te je počela moliti Krunicu. Tada se Posjetiteljica iz nebeskih dvorova spusti s otvora na pećini još bliže među vjernike kao da ih želi iz bližeg pogledati. I zaista ona je milo gledala sve prisutne, a posebno one, koji su cvijećem ukrasili ovo, njoj drago mjesto. Na ovaj pokret Nebeske Kraljice i to što se Lijepa Gospođa »toliko spustila među ove prisutne vjernike, i što je tako mila i blaga, potaklo je Bernardicu, da i ona ustane i da se još više približi toj miloj osobi »kojoj je milina boraviti među svojim vjernicima« (Knjiga Priča, 8,31). I tada Bernardica osjeti u sebi poticaj da upita »Lijepu Gospođu« za njezino ime: „Gospođo, hoćete li biti ljubazni, da mi kažete svoje ime?” Na ovaj upit ta »Lijepa Gospođa« se samo nasmiješila, kao što je tako i prije činila. Ali, za razliku od prijašnjih dana, Bernardica osjeća ovaj put u sebi neki posebni poticaj da ponovo pita: „Gospođo, hoćete li biti ljubazni, da mi kažete svoje ime?” Mjesto odgovora, ponovo isti mili osmijeh, koji kao da je poticao sretnu Bernardicu, da i po treći put ponovi svoju molbu: „Gospođo, hoćete li biti ljubazni, da mi ukažete milost i da reknete svoje ime?” Kako vidimo sv. Bernardica je uputila tri ponizne molbe u čast Presveta trojstva jer je tu pred njom stajala odabranica Trojedinoga Boga, koja će tek sada progovoriti. I »nakon treće molbe ta „Lijepa Gospođa” pruži svoje ruke, koje je do sada držala sklopljene, a zatim ih podigne do svojih prsiju i gledajući prema nebu ona reče: 'Ja sam Bezgrešno Začeće!' I rekavši: 'Ja sam Bezgrešno Začeće' naša draga Gospa pruži ruke prema zemlji, a zatim ih odmah podigne i sklopi«. I tako je u Lurdu Bezgrešna Djevica Marija objavljujući svoje divno ime potvrdila na najuvjerljiviji način nepogrešivost Svetog Oca pape kao vrhovnog učitelja katoličke vjere. Naime, tadašnji papa Pio IX., nepune četiri godine prije te Gospine objave, 8. prosinca 1854., u svojem pismu – Bula „Inefabilis Deus – Neizrecivi Bog” svečano je proglasio istinu o Marijinom Bezgrešnom Začeću dogmom vjere ovim riječima: »Punomoću Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla, te svojom; izjavljujemo, proglašujemo i definiramo: nauke koja tvrdi da je preblažena Djevica Marija u prvom času svoga Začeća po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, a zbog predviđenih zasluga Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda – bila unaprijed očuvana od svake ljage grijeha istočnoga, objavljena je istina koju svih vjernici treba da čvrsto i stalno ispovijedaju«. Što je Sveti Otac papa Pio IX. prije četiri godine rekao u Rimu za Bezgrešnu Djevicu Mariju, to je Ona u Lurdu potvrdila i time je dokazala istinitost riječi Isusove sv. Petru kad mu kaže: »Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima« (Mt 16,18-19). Koliki je obzir i poštivanje Marijino prema odlukama Svetog Oca pape dokazuje i ta činjenica što je ona stoljećima čekala na ovaj svečani čas proglašenja i priznanja istine o njezinom Bezgrešnom Začeću. I tek sada, nakon što je Vrhovni učitelj vjere službeno potvrdio i proglasio kao članak vjere da je Marija bez istočnoga grijeha začeta, Ona dolazi s neba da osobno potvrdi svojim ukazivanjima i svojim riječima istinitost te nauke i nepogrešivost sv. Oca pape. Kakav divan sklad između Učiteljstva naše svete vjere i uzvišene Majke Isusa Krista, začetnika i utemeljitelja naše svete vjere i po kome se mi zovemo kršćani, to jest Kristovi vjernici. Kada govorimo o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije ne smijemo se zaustaviti samo u promatranju njezina zemaljskog života, nego se moramo vinuti duhom do onih uzvišenih odluka, kada je u promisli Božjoj odlučeno Stvaranje i Otkupljenje ljudskog roda. Tada je odlučeno da Majka Vječne Riječi Božje bude urešena svim vrlinama, svakim dostojanstvom i prema tome da bude izuzeta i zaštićena od svakog nedostatka u koji može upasti ograničeno stvorenje, a posebno od svake ljage grijeha. »Bezgrešno Začeće jedinstvena je povlastica koja se dolikovala Onoj koja je bila određena da postane Majka Spasiteljeva. Kad je Otac odlučio poslati svojega Sina u svijet, htio je da se Ona rodi od Žene, zahvatom Duha Svetoga. I ta je Žena bila posvema čista kako bi mogla primiti u svoju utrobu i u svoj materinski naručaj Onoga koji je sama savršenost. Bog nije htio da između majke i Sina bude ikakve prepreke. Nikakva sjena nije smjela zasjeniti njihov suodnos. Stoga je Marija stvorena bezgrešnom. Ni u kojem času njezine opstojnosti nije ju zasjenila ni ljaga grijeha.« (Ivan Pavao II., Uoči blagdana Bezgrešnog Začeća) Sada nam je jasnije zašto je Bezgrešna Djevica Marija odabrala svetkovinu Blagovijesti da objavi svoje divno ime riječima: »Ja sam Bezgrešno Začeće!«. Mariju je, toga sretnog dana za nju samu i za sve nas, arkanđeo Gabriel u ime presvetoga Trojstva pozdravio ovim riječima: »Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom!« i najavio joj je uzvišenu milost i dostojanstvo da je odabrana da bude Majkom Sina Božjega govoreći joj: »Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.« (Lk 1,28-32) Iz ovih riječi sv. Evanđelja po Luki vidimo kako je tijesno povezano Marijino Bezgrešno začeće s njezinim uzvišenim dostojanstvom Majke Božje. Marija je zato i uščuvana od istočnoga i od svakog drugog grijeha jer je odabrana da bude Majkom Svetosti. Tako lijepu promatra je anđeo Navjestitelj Gabriel kad joj pristupa s pozdravom: »Raduj se milosti puna!« (Lk 1,28) koji na pitanje te ponizne službenice Gospodnje: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« (Lk 1,34) odgovara: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjeg osjeniti. Zato će to Čedo i biti sveto, Sin Božji.« (Lk 1,35). Marija zna da je taj Sin Božji obećani Spasitelj kojega je obećao milosrdni Bog Otac Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka koji treba otkupiti Izraela i sve ljude od grijeha njihovih. U tom činu otkupljenja koje je ostvareno pregorkom Mukom Isusovom, Marija će imati najveći udio kao vjerna suradnica Sina Božjega i suotkupiteljica ljudskoga roda. Ona je postala baštinicom tih milosti u času kad je bila izabrana od Boga da bude Majkom Otkupitelja i Spasitelja cijelog svijeta. »Zbog čistoće svojega srca, Bezgrešna nam sada pomaže da težimo za savršenstvom koje je ona ostvarila. Ona je upravo za nas grešnike, to će reći za sve nas, primila tu svoju izvanrednu milost. I jer je majka, ona nastoji da na neki način svi njezini zemaljski sinovi imaju udjela u milosti kojom je ona osobno bila ispunjena. Marija se zauzima kod svojega Sina da nam izmoli milosrđe i oproštenje. Ona se nevidljivo sagiba nad sve one koji se nalaze u duhovnoj tjeskobi da bi im pomogla i da ih privede pomirenju. Jedinstvena povlastica njezina bezgrešnog začeća stavlja je u službu svih. Stoga za sve nas koji je smatramo Majkom ta Marijina milost predstavlja veliku radost.« (Ivan Pavao II., uoči blagdana Bezgrešnog Začeća 1983.) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 66,10-14c - vlastito Ps 40(39), 7-8a. 8b-9.10.11 Lk 1,26-38 - Blagovijest 25. III. |
UTOČIŠTE GREŠNIKA
|
UTOČIŠTE GREŠNIKA (Marija majka milosrđa) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas Vam želim govoriti o tajni grijeha i zla i o njegovoj razornoj snazi s posljedicama u vremenu i u vječnosti, u ovom i drugom životu i o Mariji majci milosrđa kao utočištu grešnika. Grijeh je jedino pravo zlo i najveća nesreća i za pojedinca čovjeka i za cijeli narod. Grijeh je najveće zlo za svakoga čovjeka zato jer ga lišava najvećega dobra, Boga. Najveće zlo zato, jer nosi sa sobom sva druga zla i na drugom svijetu. Grijeh rastače ljubav i mir. Grijeh je u biti rušenje, pustošenje, uništenje istine i dobrote. On vodi čovjeka prema praznini i ništavilu. Grijeh je samouništenje bića, ubijanje svega što je Božje u nama. Grijeh najprije pogađa nas jer razdire naše jedinstvo s Bogom; a onda vrijeđa Boga, njegovu čast i njegov ugled. Grijeh je uzrok da se onemogućuju Božji planovi nad nama. Grijeh je kriv ako Bog nije uspio u nama. Ako blokiramo Boga grijehom, u nama nastaje pakao.  A jedan od najstrašnijih i najubitačnijih grijeha po ljudsku osobu na kojeg je Marija posebno u Fatimi upozorila sav svijet, otkrivši djeci strahote i užase pakla, jest grijeh nemorala i bludnosti izvan braka i grijeh preljuba u braku. A posljedice takvih grijeha su neizmjerni abortusi, odnosno ubijanje nevine i nerođene djece što su najveći zločini protiv Boga kao jedinog Gospodara života, protiv Crkve jer se time smanjuju njezini članovi i broj Božje djece, protiv našega hrvatskoga naroda koji iz dana u dan sve više izumire i protiv ljudskoga roda i cijeloga čovječanstva. Zato nas Marija sve poziva na djevičanstvo i čistoću, na obdržavanje Božjih zapovijedi i na svetost kršćanskoga života. Mnogi danas misle, pa i među nama vjernicima, da je govor o djevičanstvu i čistoći ograničenje ljudske slobode, a ne zaštita svetosti i dostojanstva spolnosti ljudske osobe. Marija, kao Djevica i Majka, je remek-djelo djevičanstva i čistoće, utjelovljenje Božjeg Zakona i savršeno stvorenje. Stoga je ona uzor djevičanstva i čistoće djevicama i majkama, mladićima i očevima, običnim vjernicima i Bogu posvećenim osobama. Marija je u Fatimi također podigla svoju materinsku iskrenu optužbu protiv psovke, propadanja obitelji i napadanja na Crkvu. Nijedan narod na svijetu ne vrijeđa Boga tako svetogrdnim psovkama (hulama) kao naš hrvatski narod. To je jedna velika mana i strašan porok našega naroda. Priča se da je naš blagopokojni i blažene uspomene kardinal Alojzije Stepinac zbog toga mnogo trpio i puno se molio da se to zlo psovke iskorijeni iz našeg naroda. A Marija nas poziva da odbacimo svaki grijeh, da se obratimo Bogu žrtvom, molitvom i postom. Marija također želi da se u nas kršćane vrati duh molitve, sakramentalnog života, pojačane milosne budnosti i pojačana smisla za križ i patnju. Ona traži molitvu krunice, svetost svećenika i vjernika, poštivanje Božjih zapovijedi. Griješili smo! Kajmo se! Ništa Bogu nije draže od raskajanog ljudskoga srca. A utočište grešnicima od srdžbe Božje tko je drugi nego li Blažena Djevica Marija? Svaka zemaljska majka brine se oko toga da ukloni razdor i mržnju između svoje djece. A još neizmjerno puta više nastoji Blažena Djevica Marija oko toga da izmiri sa svojim božanskim Sinom grešnike, odnosno sve nas. Aleksandar Veliki je rekao jednom zgodom da jedna jedina suza njegove majke poništava mnoge smrtne osude. Ako je tako častio svoju majku jedan poganin, da njoj za ljubav oprosti zločincima, kudikamo više će Isus Krist oprostiti onima za koje posreduje njegova sveta Majka Marija. Sveto Pismo nam svjedoči, da se prigodom općeg potopa nitko nije spasio osim Noe i njegove obitelji, koja se po nalogu Božjem zatvorila u barku, koja je plivala na valovima voda. Isto tako ako se tko od ljudi hoće spasiti od potopa grijeha, neka se s pouzdanjem utiče zagovoru Majke Božje Marije, koju svi sveti Oci uspoređuju sa Noinom barkom, jedinom nadom spasenja u općem potopu. Braćo i sestre, danas nam Bog, kad ljudi sami nisu htjeli da čine pokore, pruža tisuće načina pokore u svakodnevnom životu kojeg proživljujemo, a posebno u (ovoj) teškoj (sadašnjoj) tragediji rata za čitav naš hrvatski narod. Blago onome, koji to shvati i koji pokoru od Boga poslanu iskreno prigrli, pogotovu ako je nevin. Trpjeti nevin zaradi Boga, to je iskaz najveće ljubavi prema Isusu i Mariji. Na tome počiva s miljem oko Božje i Majke Božje Marije. Zato je potrebno imati neograničeno pouzdanje u Mariju, pa makar ne znam kako teško sagriješili. Na Isusa, naime, spada suditi, pravdu krojiti i kažnjavati, ali na Nju, Presvetu i blagu Djevicu, spada milosrđe dijeliti svima bijednima i nevoljnima. Općenito je mnijenje među bogoslovima i tvrdnje su svetaca, da mi ne možemo primiti nijedne milosti od Boga bez posredovanja Majke Božje Marije. Pristoji se, iako nije apsolutno nužno, da Bog, koji nam je preko Marije dao izvor milosti, Krista Gospodina, da nam preko Nje dijeli i pojedinačne milosti, koje su svakome potrebne. Sve su to djelujuće milosti koje nam Bogorodica pribavlja od Boga u cilju da se skrušimo ako smo u grijehu i vratimo k Bogu; a ako smo u milosti, da ostanemo vjerni do kraja. Vremenita dobra nisu zadnji cilj čovjekov, već se njima koristi za postignuće konačnog cilja u Bogu. Isus nas je naime spasio poglavito svojom krvavom žrtvom na drvu križa. Ali te žrtve nije prinio bez Marijine privole, kako uče sveti Oci i teolozi, kao što se nije ni utjelovio u Njezinu krilu bez Njezine privole. Tom je dakle svojom privolom Marija postala suspasiteljica ljudskoga roda, pa je razumljiva tvrdnja tolikih svetaca, da je Bog u Marijine ruke stavio svu cijenu našega otkupljenja, da ono što je Krist zaslužio, Ona primjenjuje na duše, kao nagradu za svoje žrtve. Blažena Djevica Marija, kako nas uči Crkva, jest posrednica svih milosti koje Bog dijeli bijednom čovječanstvu. Ona je vodovod kroz koji se sva voda milosti Božje izlijeva u ljudske duše. Zato je sigurno da duboki i iskreni štovalac Marijin neće nikada propasti. Znamo pak, da je čovjek bez Božje milosti ništica. A znamo i to, da katolički teolozi (bogoslovi) danas jednodušno uče, da se stvarno nijedna milost ne daje čovjeku bez posredovanja Majke Božje, iako to posredovanje nije apsolutno nužno. Onaj naime, koji nam je kroz Mariju dao Isusa Krista, izvor pravi svake milosti, htio je da kroz Mariju pridolaze i posebne milosti, koje se ljudima dijele.  Prema tome, draga braćo i sestre, još nije umrla Fidelissima Advocata Croatiae - Najvjernija Odvjetnica Hrvatske, Majka Božja Marija. Istina je, mi smo doduše grešnici, ali je zato Marija Majka grešnika i Majka milosrđa. Ne vjerujem, dakle, da bi Marija isključila iz broja svoje djece naš hrvatski narod. Zato neka nikada ne prestanu dolaziti k njoj sinovi i kćeri hrvatskoga naroda. Neće se prevariti kao što su nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi kroz gotovo četrnaest stoljeća naše burne povijesti, što smo ušli u zajednicu vjernika Kristovih i Crkve Božje. Kraljice Hrvata, moli za nas. Utočište grešnika, budin nam spas! Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA
|
15. RUJNA BLAŽENA DJEVICA MARIJA ŽALOSNA SPOMENDAN »Uz križ Isusov stajahu majka njegova, (…) Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: „Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!”« (Iv 19,25-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne usko je povezan s Blagdanom Uzvišenja sv. Križa. Misterij Križa na Golgoti može se samo u potpunosti shvatiti i razumjeti ako ga promatramo kroz misterij probodenog Srca mačem boli Majke Raspetoga Krista. Smrt je nemili i tužni događaj za sve ljude, a najteže nas pogađa smrt naših najbližih i najdražih u obitelji. Marija je živjela na ovoj zemlji i prolazila je kroz ovu »dolinu suza« gledajući bol, tugu, žalost i smrt na sve strane oko sebe. Doživjela je smrt svojih milih i dragih roditelja Ane i Joakima i smrt svoga »pravednog muža« Josipa, ali smrt predragoga Sina Isusa za nju posta môre boli. Zato riječ Božja današnjeg Bogoslužja naglašuje taj »ljudski« vid muke Marijine. U njezinom majčinskom srcu odražava se sva bol »ljudskoga srca« Sina, koji je Bog i čovjek. »Krist je u dane svoga zemaljskoga života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti.« (Heb 5,7-8) To je Krist koji skupa sa svojom Žalosnom Majkom prikazuje svoje molitve i prošnje Bogu Ocu za ljude, za čovječanstvo koje je uronjeno u »bezdan grijeha i zla« i svakojakih muka, bijeda i nevolja. On se neprestano moli Ocu za spasenje svijeta, za izgradnju novoga i boljega čovječanstva preporođena u ljubavi Božjoj i u ljubavi Srca njegove i naše Majke Marije. »I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja - proglašen od Boga velikim svećenikom po redu Melkisedekovu.« (Heb 5,7-9). A skupa s njim, Sinom, također i Majka nauči slušati, ona koja je već na početku spasenja rekla anđelu navještenja: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38). »Stoga s pravom sveti Oci drže - govori Drugi Vatikanski Sabor - da Marija nije bila potpuno pasivna oruđe u Božjim rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju. Jer je ona, kako kaže sv. Irenej „slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskome rodu”. Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da je „uzao Evine neposlušnosti bio razriješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom”, i učinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu „majkom živih” i češće tvrde: „Smrt po Evi, život po Mariji”.« (LG 56) To sjedinjenje Majke sa Sinom u djelu spasenja očituje se od časa Kristova djevičanskog začeća pa sve do Njegove smrti na križu. »Tako je i Blažena Djevica napredovala na putu vjere i vjerno je sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa, gdje je, ne bez Božjeg nacrta, stajala (usp. Iv 19,25), sa svojim Jedinorođencem mnogo trpjela i s materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje žrtve koju je sama rodila; i napokon ju je sam Krist Isus, dok je na križu umirao, kao majku dao učeniku ovim riječima: „Ženo, evo ti sina” (usp. Iv 19,26-27)«. Stoga »Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Život, priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. (…) Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim ljudima koji trebaju spasenje, dapače je „uistinu majka udova (Kristovih)… jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”« (LG 53). Prema tome Blažena Djevica Marija »time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na sasvim je osobit način sudjelovala Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je postala majkom u redu milosti« (LG 61) baš onoga časa kada je Isus s križa rekao učeniku: „Evo ti majke!” (Iv 19,27). »Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sasvim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te je Katolička Crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju štuje kao preljubeznu majku.« (LG 53) Okolnosti u kojima je Otkupitelj i Spasitelj svijeta proglasio to Marijino sveopće majčinstvo pokazuje koju je važnost On sam tome pridavao. Evanđelist Ivan napominje da je nakon tih riječi Isus osjećao da je sve završeno. Bio je to posljednji i vrhunski dar što je Krist, kao plod svoje žrtve, čovječanstvu darovao svoju majku Mariju. Kad ljudi prije smrti ostavljaju svoje oporuke, obično raspoređuju kome će pripasti njihovo imanje. Tako i Isus nije htio umrijeti bez oporuke. Iako On nije imao nikakve ovozemaljskog posjeda, ipak je dao Crkvi svojoj Zaručnici sama sebe u Euharistiji na posljednjoj večeri i svoju Majku Mariju svima nama za majku u onoj milosti koju je zaslužio na križu.  »To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. Moleći od svoje majke da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. On, kao Spasitelj svega čovječanstva, proširuje do najveće mogućnosti i majčinstvo svoje majke. Za to odabire Ivana da bude znak svih njegovih učenika koje ljubi. Tim činom izražava kako je to što nam je darovao svoju majku znak njegove posebne ljubavi kojom sebi prigrljuje sve svoje učenike , to jest sve kršćane i sve ljude. Osim toga, darujući svoju majku baš određenom pojedincu, Isus očituje svoju volju: Marija je majka ne samo svih njegovih učenika nego svakoga napose, kao što je Sinom postao Ivan koji je preuzeo samo njegovo, Isusovo mjesto.« (Ivan Pavao II., 11. svibnja 1983. na generalnoj audijenciji). »Nitko kao Majka Raspetoga nije iskusio misterij križa, taj potresan susret transcendentne Božje pravednosti i ljubavi: taj „poljubac” kojim se zagrliše Pravednost i Ljubav (Ps 85,11). Nitko nije kao ona u srce primio taj misterij: tu uistinu božansku dimenziju otkupljenja koja se ostvarila na Kalvariji u smrti Sina, zajedno sa žrtvom njezina majčinskoga srca, kada je ona izricala svoj konačni „Fiat - Neka mi bude!”« (Iz enciklike Ivana Pavla II.: „Bogat milosrđem”). Zato Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi nebeskome Ocu otkupiteljsku žrtvu spasenja svijeta. Tako Ona skupa sa Sinom Božjim preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Prisutna je u našim patnjama i to je boli. Nakon smrti Sina svojega Marija podržava učenike u danima tame i tjeskobe. I poslije odlaska sa zemlje nastavlja svoju majčinsku brigu za svakoga od nas da se Krist više očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. »I to Marijino materinstvo u ekonomiji milosti - uči II. Vatikanski Sabor - neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milost vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenom Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica.« (LG 62) A Marija nam pomaže u prvom redu da sačuvamo netaknutu našu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je darovana na Krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u nama u svim stadijima našeg kršćanskog života. I mi kršćani kao i Marija trebamo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno moramo biti otvoreni riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život bio uvijek u savršenom slaganju s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i sa primjerima života svetaca. Marija nam pomaže da naša vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan se sve više i više udaljuje od Boga i da budemo »sol i svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla. Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost. Ljudi se sve manje i manje osjećaju kao djeca Božja i braća i sestre međusobno te tako duh sumnje i neprijateljstva se sve više i više uvlači u pojedince i zajednice. I Crkva i svijet danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama i bratoubilačkim ratovima. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Isus u nama živi tako da bi i mi mogli živjeti za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo ljudima današnjega vremena, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nam pomaže da i nama kao i Isusu siromasi, jadnici, bolesnici, bijednici, žalosni i nevoljnici svake vrste budu naši miljenici. Kad naše ruke i naše srce budu otvoreni prema toj Kristovoj »najmanjoj braći i sestrama« bit će to znak da smo Isusovi i Marijini, da pripadamo njihovoj Crkvi i da skupa s njima gradimo Božje kraljevstvo. Marija nam pomaže da poput nje nastojimo biti ponizni i strpljivi i da i mi poput Krista strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje svakidašnjeg života, spremni uvijek oprostiti našim tlačiteljima te uvijek biti blagi i mironosci. Marija nam pomaže da ne budemo odviše zabrinuti za sebe, već poput nje za druge, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu. Marija nam pomaže da živimo u milosti Božjoj u čistoći duše, srca i tijela, iskreno i pošteno pred Bogom i ljudima, ulijevajući svima potrebnu nadu i ohrabrenje u život. Blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne ili Gospe od sedam žalosti poziva nas da s Marijom, Majkom Isusovom i majkom našom suosjećamo u njezinoj boli kad razmatramo Kristovu muku; da nam ne bude svejedno što naši grijesi razapeše Krista i što divna Mati i radi nas pati. Od te žalosne, ali premile i preblage Majke, moramo učiti kako bi Krista trebalo do kraja ljubiti. Žalosna nam je Gospa potrebna i u našim svakidašnjim životnim borbama, a pogotovu u našim žalostima kada nas pritisne smrt najbližih i najdražih. A to nije rijetko. Roditelji plaču za umrlom djecom, djeca za preminulim roditeljima, stari i mladi za rodbinom i prijateljima. Dokle god ova zemlja bude bila »dolina suza«, dotle će svima nama biti potrebna »Gospa od sedam žalosti«. I svakome od nas bit će na poseban način potrebna ta preslatka, premila, predraga i preljubljena Majka Božja i majka naša Marija kada nam dođe smrtni dan. »Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek nas spasi Majke tvoje zagovor! Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor!« Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Heb 5,7-9 Ps 31 (30) Iv 19,25-27 (ili Lk 2,33-35) |
07.10.2010., četvrtak
NOVA GODINA (A)
|
>NOVA GODINA BLAGDAN MAJKE BOŽJE MARIJE I NJEZINE DJECE (Godina A) »A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome.« (Lk 2,19) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na početku nove građanske godine Crkva zaziva na sve ljude Božji blagoslov. Za nj liturgija nije mogla naći ljepši obrazac od onoga što ga je sam Bog odredio da se njime blagoslivlja njegov izabrani narod. »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!« (Br 6,24-26)  Tim su riječima svećenici blagoslivljali dolaznike hodočasnike u jeruzalemski Hram. I mi smo hodočasnici u jeruzalemski Hram. I mi smo hodočasnici u vremenu na putu u vječnost. Crkva upućuje taj blagoslov svakom pojedinome čovjeku i svim ljudima svih puka i naroda, svake kulture i jezika. Onaj koji blagoslivlja jest Jahve, Gospodin, Bog. On je izvor svakoga prosperiteta i dobra. Taj blagoslov želi dotaći svaku osobu i cijelo čovječanstvo. Obraćajući se ljudima svoga vremena njime Crkva izražava svoje iskrene želje i čestitke: Neka vam Gospodin donese mir i radost, zdravlje, sreću i život. Taj blagoslov u Novom Zavjetu je mnogo bogatiji jer se daje u ime Isusa, utjelovljenoga Boga, čiji imendan danas slavimo. On nam donosi višestruke pomoći: Bog čuva svoj narod kao njegov vođa; milostivo gleda na nj kao Otac i osigurava mu mir od neprijatelja na putu po pustinji života i konačno smirenje u obećanoj vječnoj domovini. Zato kad je došlo vrijeme određeno od Boga, Otac posla Sina svoga »rođena od žene, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.« (Gal 4,4-5) Isus to nije morao učiniti ali se dragovoljno podvrgao Mojsijevu zakonu da bude posve jednak onima koje je došao otkupiti. A budući da je On pravi Sin Božji nama je, svojoj ljudskoj braći, donio najveće odlikovanje da nismo više kao sluge podložni zakonu nego nas je Bog posinio,. Učinio je to Otac koji je u tu svrhu izlio u naša srca Duha svoje ljubavi. »A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba - Oče! Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.« (Gal 4,6-7) Mi se sinovi Božji ne samo zovemo, nego to u stvarnosti i jesmo (usp. Iv 3,1). Posljedica takva našega bogosinstva jest sloboda. Nismo više robovi niti kojeg čovjeka, niti bilo kakva poretka ili ideologije. Bog nas je podigao na razinu svoje djece i hoće da živimo slobodni od grijeha i zla u njegovoj milosti i ljubavi kao braća i sestre. To se dogodilo i događa po Ženi - Mariji. Ona uvijek ostaje prisutna i djelotvorna u tom misteriju. To spasiteljsko Božje djelovanje dotiče nas, sve ljude i svakoga čovjeka. Zato nas Bog prihvaća i ljubi kao svoje sinove i kćeri. I u toj ljubavi je najdublji temelj našega uzajamnoga bratstva i sestrinstva. Tu su i korijeni mira i blagostanja među ljudima. Tako u srcu misterija Božića i Nove godine nalaze se Isus i s njime i sva oko njega zaposlena majka Marija. To je sveta Bogorodica koja svijetu donosi Krista Gospodina, Spasitelja i Otkupitelja ljudi. Ona nam je Isusa rodila; ona je prva čula njegovo ime od Boga određeno, koje mu je danas nadjenuto. »Kada prođe osam dana, i kad je dijete trebalo obrezati, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače.« (Lk 2,21) Tim obrezanjem se njezino Dijete svrstalo u zajednicu Izabranoga Božjega naroda. Ono je još jedan čin više kojim se ističe sva realnost utjelovljenja Sina Božjega: On, pravi Bog, postade i pravim čovjekom. I od tog se dana ovo božansko čedo zove Isus - Ješua, a što znači Jahve (Bog) - spašava. Doista, On se upisao u povijest čovječanstva kao Spasitelj. U njegovo ime započinjemo i ovu Novu godinu. Dopustimo stoga da nas zahvati njegovo spasenje te da po njemu i u njemu pridonesemo spasenju i napretku svih ljudi s kojima živimo na ovoj zemlji. Mariju su i pastiri prvu opazili uz njezina Sina Isusa. Ona pažljivo sluša objavu koja je dana pastirima. O njoj ona ponizno razmišlja u svome srcu i sva je uronjena u misterij svoga Sina. »A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome.« (Lk 2,19) Ta majčinska ljubav je glavna poruka Marijina u Novoj godini. Zato ako želimo spasiti ovu civilizaciju od samouništenja, treba da obnovimo tu majčinsku ljubav koja je jedna od najvećih ljubavi. U toj praizvornoj ljubavi oca i majke što okružuju novo ljudsko biće oslikana je svaka istinska ljudska ljubav i prijateljstvo što po zamisli Stvoriteljevoj treba da bude izvor, čuvarica i njegovateljica života. Stoga nije moguće a da i nas, ako smo Kristovi, ne zanimaju radosti i žalosti, nade i strahovi svega čovječanstva. To vrijedi za sve probleme našega individualnog, obiteljskog, društvenog i političkog života. Bog želi angažirane ljude. On se nudi kao pomoćnik, kao poticatelj i dovršitelj svakoga dobra. Zato stvori čovjeka na sliku i priliku svoju i želi da sami sudjelujemo u stvaranju svoje sudbine. Marija Bogorodica je također majka i Kralja mira. Ona je i sama Kraljica mira. Stoga od godine 1968. ovaj se blagdan obogaćuje nosim sadržajem: papa Pavao VI. proglasio ga je kao svjetski Dan mira. Svake godine Sveti Otac papa izdaje mirovni proglas i program koji želi da doprije u što šire slojeve svega čovječanstva. A često se i službeno upućuje svim vjerskim i državnim poglavarima cijeloga svijeta. U stanju današnjih društvenih, ekonomskih i političkih napetosti Crkva želi i zahtjeva da svi prionemo i pridonesemo te se nađu rješenja za bolje i pravednije uređenje svijeta. U izgradnji toga boljega svijeta u miru, zasnovanom na istini i ljubavi, na vjerskoj, kulturnoj i političkoj slobodi, pravdi i ravnopravnosti svih naroda (svijeta) Zemlje pomoći će nam Marija Majka Isusova i majka naša samo ako je budemo ljubili, štovali i zazivali u pomoć. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 6,22-27 Ps 67 (66) Gal 4,4-7 Lk 2,16-21 |
NOVA GODINA (B)
|
BLAGDAN SVETE BOGORODICE MARIJE NOVA GODINA I DAN MIRA (Godina B) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Danas, osam dana nakon Rođenja Sina Božjega Isusa Krista, sveta Crkva katolička slavi blagdan presvete Djevice Marije Majke Božje - Bogorodice. Uistinu je pravedno i dostojno da veselje i slava Božića ne zaboravi Onu iz koje je i samo preko koje je došao k nama Spasitelj svijeta. Kada se rađa jedno dijete, se pravi se samo slavlje njemu već i majci čiji jedan dio života se kao prelio u sina. Stoga mi danas i slavimo blagdan Marije Bogorodice, tj. blagdan Njenog roditeljskog majčinstva u odnosu na Isusa Krista kao Sina Božjega. Skupa s katoličkom crkvom, također i pravoslavna Crkva. Časti »Mariju vazda Djevicu, svečano proglašenu Majkom Božjom na Koncilu u Efezu, tako da bi Krist bio priznat i vjerovan kao pravi i istiniti Sin Božji i sin čovječji« (UR si 15). Majčinstvo Blažene Djevice Marije nadilazi svako obično ljudsko majčinstvo i ulazi u velike Božanske tajne Presvetoga Trojstva Boga našega u čijoj svjetlosti moramo gledati svu veličinu Marijinu i moć njezina zagovora kod Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Prema tome je posebno značajno da blagdan Presvete Djevice Marije, Majke Božje pada baš na prvi dan Nove godine: to je kao neka čestitka koju Crkva upućuje svim svojim sinovima i kćerima širom svijeta; čestitka sreće, ljubavi, mira i svakog blagoslova u ime Marije koja nam je s Isusom dala svako dobro. Na taj način sv. Crkva želi na početku Nove godine, sve dane života našega staviti pod majčinsko okrilje i zaštitu Majke Isusove i majke naše Marije, da nas ona čuva, štiti i brani svojim posredovanjem kod Boga od svakoga grijeha i zla, od svih nesigurnosti i nereda, od gorčine, razočaranja i propasti života. U Mariji ćemo uvijek naći pravo srce majke u koje ćemo moći staviti sve naše suze, muke, trpljenja, boli, patnje i gorčine svakidašnjeg života, sa svim životnim poteškoćama koje nam više puta izgledaju veće od nas samih i kojima ne vidimo izlaza. Iako danas slavimo blagdan Blažene Djevice Marije Bogorodice, ipak biblijska čitanja sv. Pisma ne govore nam direktno o Mariji već o Sinu Marijinu i o Imenu Gospodnjemu. Ali glavna pažnja kojom se liturgija obraća na Sina Božjega ne umanjuje ulogu Majke već je uveličava: Marija je postala Majka Božja jer je rodila Sina Božjega i radi toga svako štovanje Majke uveličava slavu Sina. Sveto evanđelje po Luki opisuje odlazak pastira u Betlehem nakon što im je anđeo navijestio radosnu vijest Rođenja Gospodnjega: »Danas Vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist Gospodin. I evo Vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« (Lk 2,11-12). Zato pastiri »pohitješe te pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama« (Lk 2,16). Kako vidimo iz riječi svetoga Evanđelja glavni protagonista cijelog tog tajanstvenog Božićnog događaja jest Dijete Isus: njegovo Rođenje anđeli navješćuju pastirima; radi njega pastiri pohitješe do Betlehemske štalice; o njemu propovijedaju Mariji i Josipu sve što su čuli od anđela i na koncu po povratku su pripovijedali svima što su vidjeli i čuli o Djetetu Isusu. Ali skupa s Djetetom Isusom nalazi se i Majka Marija, radosna i u isto vrijeme uronjena u razmišljanju Božanskih tajna otajstva Sina svojega: »Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu« (Lk 2,19). Marija sluša Božansku objavu koja je dana pastirima i o njoj ona razmišlja u svome srcu ponizno i sva uronjena u sjaj svoga Sina Isusa. Ona svojim majčinskim srcem u tišini promatra Isusa i nastavlja pjevati svoj »Veliča duša moja Gospodina…«, pjesan hvale i zahvalnosti Gospodinu Bogu. Sama punina vremenâ u kojem je Bog poslao Sina svojega na svijet, kako kaže sv. Pavao apostol, ispunila se u Marijinu majčinstvu. Iako je Sin Božji neizmjerno veći i važniji od Majke, ipak ostaje istina da se bez nje ta punina vremena ne bi ostvarila. Stoga sv Pavao apostol, iako je potpuno zaljubljen u Isusa Krista, ne može zaboraviti njegovu majku Mariju te kaže: »Braćo! Kada dođe punina vremenâ, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo« (Gal 4,4-5). Ta žena od koje bi rođen Sin Božji jest Marija Majka Isusova, jer nam je Bog po Mariji darovao Spasitelja. A Marija čini da u Jedinorođenome sinu Božjemu i mi postanemo djeca Božja i baštinici kraljevstva Božjega i pomaže nam da živimo istim božanskim životom Njenoga Sina u zajednici s Bogom Ocem i Duhom Svetim. Stoga snagom Duha Sina Božjega koji prebiva u nama i mi kao djeca Božja možemo kao i Isus Boga zvati: »Abba! Oče!«. Zato i mi svi kao braća i sestre Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Marijina, možemo zvati Boga našim Ocem, a Mariju Majku Isusovu našom majkom. Prema tome blagdan Marijina Božanskog majčinstva »Bogorodice« jest u isto vrijeme blagdan i njenog općenitog i sveukupnog (univerzalnog) materinstva svih ljudi, svih naraštaja, svih vremena. Zato je papa Pavao VI. pri završetku Drugog Vatikanskog Sabora, 21. studenog 1964. proglasio Mariju Majkom svete Crkve. Marija je, dakle, Majka Božja, Majka sv. Crkve i Majka svih ljudi. Zato u ime Marije Majke Božje i Majke svih ljudi danas se i slavi širom svijeta »dan mira« koji je uspostavio baš papa Pavao VI. 1968. godine jer je Marija donijela pravi mir Božji na ovaj svijet porođenjem Isusa Krista začetnika i kralja mira. Mir u pravom biblijskom smislu riječi jest otkupiteljski dar spasenja koji je Isus donio na ovaj svijet, to je dar pomirenja s Bogom i ljudima. To je blagoslov Božji kojim dragi Bog blagosljiva svoj narod ovim riječima: »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja i neka ti milostiv bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!« (Br 6,22-26) Mir je također i jedna ljudska vrijednost koju treba postići i ostvariti i u obiteljskoj i društvenoj zajednici, iako se korijeni mira nalaze samo u tajni otajstva Isusa Krista. Isus Krist je jedini pravi mir koji izmiruje čovjeka s Bogom i ljude među njima samima. Vjera u Isusa Krista glavni je razlog naših kršćanskih napora i borbi sa svim ljudima dobre volje za mir u svijetu. Crkva propovijeda i oduvijek je naviještala širom svijeta blagovijest mira Kristova koje se temelji na istini, pravdi, ljubavi i slobodi koji su kao »četiri stuba kuće mira« otvorene svim ljudima dobre volje (Ivan XXIII. 11. 4. 1963.) Zato papa Ivan Pavao II. u godišnjoj poruci mira koju je uputio svim vjerskim i državnim poglavarima cijeloga svijeta s punim pravom kaže da nema pravoga mira bez potpune vjerske slobode i ravnopravnosti svih građana svijeta. Danas više nego ikada smo svjesni da bez mira čovječanstvo ne može više opstojati. Stoga samo Bog nam može pomoći u ovim našim naporima općeg »obraćenja« za mir. Zato neprestani i odlučan poziv Marije, Kraljice mira, Majke Isusove i majke svih ljudi, na obraćenje jest blagi i majčinski poziv svim ljudima dobre volje da ponovo otkriju da su braća u ovome svijetu punom mržnje, nasilja, nepravde, laži, prevare i grijeha i zla svake vrste koji je već gotovo došao na rub samouništenja. O Marijo, Kraljice mira, Majko Božja i majko naša, isprosi blagoslov i mir Božji na Tvoju djecu i na cijelo čovječanstvo! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 6,22-27 Gal 4,4-7 Lk 2,16-21 |
NOVA GODINA (C)
|
NOVA GODINA: BLAGDAN SVETE BOGORODICE MARIJE I DAN MIRA (Godina C) »A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. (…) Kad prođe osam dana, i kad je dijete trebalo obrezati, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače.« (Lk 2,19-21) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Na Novu godinu uvijek se iznovice suočavamo s doživljajem vremena. Imamo nekada osjećaj da je jedno vrijeme prošlo, a s njime i sve zlo i neugodno, i da novo vrijeme počinje s nadom boljega za naš život i za našu budućnost. I stoga si tako srdačno čestitamo, izražavajući sebi i drugima najbolje želje za sretan život u slobodi i miru. Toj našoj dubokoj želji izlazi u susret i sam Bog zato što smo mi njegovi sinovi i kćeri. Stoga u svakoj novoj sekundi Bog nam ponovo dariva život i podržava nas svojom ljubavlju. Eto, s tim Bogom Podržavateljem ulazimo u Novu godinu. I taj novi početak vremena, Nova godina stoji u liturgiji pod znakom Božića kad se Sin Božji pojavio u liku naše smrtnosti i sav nam život osvijetlio žarkim svjetlom naše buduće besmrtnosti. Stoji isto tako pod znakom presvete Roditeljice Djevice Marije koja i nas, kao nekoć svog Isusa, majčinski grli i želi nas voditi kroz ovu godinu kao i u sve dane našega života. I na koncu stoji također pod znakom mira, pozivajući sve nas i svakog od nas da jedni drugima budemo mir u Kristu Isusu za koga sv. Pavao kaže: »On je mir naš.« (Ef 2,14) Prema tome Djetešce što ga Djevica Bogorodica drži u naručju blagoslov je Božji za nas kršćane i za sav svijet. U njemu je Bog, Otac tako uzljubio svijet (usp. Iv 3,16) da nas sve »zamilova u ljubljenome« (Ef 1,6) svome Sinu. I u njemu mi kao vjernici izražavamo svoje čestitke i želje koje su u nas ove godine izrazito želje za mirom. Dapače, to su naše nade i očekivanja iako sve to povezujemo samo s Božjim blagoslovom budući da smo i previše iskusili nemoć, a i prijetvornost ljudi. Smijemo se nadati »u Gospodinu« i željeti si sretnu Novu godinu, ali sve to temeljimo prvenstveno na Božjoj pomoći i vjernosti, na vjeri u Njegovu brigu za sve nas, iako doživljavamo trenutke kada nam se čini da nas je Bog zaboravio i napustio. Ipak pođimo s pouzdanjem u Novu godinu s vjerom da će mir Božji doći i u naš narod i u našu domovinu kada dođe u naša srca i u naše duše. Zato obraćajući se ljudima našega vremena, Crkva danas kao i oduvijek riječima sv. Pisma izražava svoju iskrenu želju svakome od nas: »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude“ neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!« (Br 6,24-26) Stoga mi danas i upućujemo molitve Ocu nebeskom da nam u Novoj godini On bude blizu u svim trenucima života da bismo onda i mi ljudi bili bliski jedni drugima kako bismo mogli jedni s drugima živjeti u miru. Zato nas ovaj novogodišnji blagoslov podsjeća na naše obveze da živimo u savezu ljubavi s Bogom i s drugim ljudima. Božji je čovjek od Boga blagoslovljeni čovjek. Stoga i sam postaje blagoslovno biće i za drugoga, s kim se god sretne, s kim god živi i radi, moli i trpi. Crkva želi da mi jedni drugima postanemo i budemo blagoslov Božji: blagoslov istine i ljubavi, pravednosti i mira. Stoga je sve naše vrijeme poslije Krista, pa stoga i ova Nova godina stavljena pod znak »punine vremena«. A ta je punina vremena pod znakom vrhunske ljubavi Boga, Oca koji »radi nas ljudi i radi našega spasenja« odasla Sina svoga na zemlju da nas otkupi i da nam donese spasenje i mir. »Kada dođe punina vremenâ odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi, te primimo posinstvo.« (Gal 4,4-5) Bog nam je po Mariji darovao svoga Sina, s njime svako dobro i blagoslov. I tako smo po Isusu i mi postali sinovi Božji i baštinici njegova kraljevstva. To pak djelo Krista Otkupitelja i Spasitelja dovršava se poslanjem Duha Svetoga kojega Isus Uskrsli trajno od Oca šalje cijeloj Crkvi i svakomu svome vjerniku. Duh koji nam Isus daje omogućuje nam da kao djeca Boga nazivamo »Oče naš«. »A budući da ste sinovi, odasla Boga u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: „Abba! Oče!” Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.« (Gal 4,6-7) To je ta vjera s kojom Crkva želi da uđemo i u ovu Novu godinu da u njoj postanemo sve više novi ljudi prožeti ljubavlju Božjom i brigom jedni za druge. To je izraz cijeloga našega novog statusa pred Bogom i prema Bogu, Ocu i Sinu i Duhu Svetome. Bog Otac zaljubio nas je u svome Sinu (usp. Ef 1,6) te snagom Duha Svetoga postadosmo sinovi i kćeri Božje. Zato Bog koji nas ljubi kao djecu svoju želi da se i mi međusobno ljubimo i brinemo jedni za druge kao braća i sestre. A sve nam to u dio pade po Mariji, jedinstvenoj Ženi u povijesti koja je odvijeka bila odabrana da u »punini vremena« postane Majkom utjelovljenog Sina Božjega. I tako Ona sama uđe u taj veliki Božji posao kojim se preblaženo Trojstvo zaposlilo oko ljudi. Pa i sama Marija, kao i njezin Sin, Isus, postoji i sada u nebu »radi nas ljudi i radi našega spasenja«. Zato i mi, nasljedujući nju, Majku Isusa Krista i svih ljudi i njoj za ljubav, budimo zaposleni jedni oko drugih da svi ove godine porastemo u dobroti i čovještvu kao sinovi i kćeri istog nebeskog Oca. Stoga Crkva, dok se klanja božanskom Spasitelju, počašćuje ujedno i njegovu preslavnu Majku Mariju. Zato današnja svetkovina Bogorodice Marije ima svrhu da se proslavlja uloga što ju je Marija ostvarila u tom otajstvu spasenja, te da se uzvisuje jedinstveno dostojanstvo koje odatle pridolazi svetoj Rodilji po kojoj smo zavrijedili primiti Začetnika života. »A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome… kad prođe osam dana, i kad je dijete trebalo obrezati, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je nazvao anđeo još prije nego se zače.« (Lk 2,19-21) Zato se danas na svetkovinu Marije Bogorodice slavi također i imendan njezina Sina Isusa. Danas je osmi dan od njegova rođenja, dan kada ovom božanskom i ljudskom Djetetu nadjenuše ime Isus, Ješua – Spasitelj (usp. Mt 1,21; Lk 2,23; Dj 4,12 itd.). To ime mu je dao sam Otac nebeski jer ga je anđeo tako pretkazao. Prema tome ovaj blagdan nam predstavlja izvrsnu priliku da obnovimo svoje poklonstvo novorođenome Spasitelju svijeta i Knezu Mira i da se žarko pomolimo Bogu, po zagovoru Kraljice mira, za najviši dar mira našem narodu i svim ljudima na ovom zemaljskom planetu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Br 6,22-27 Ps 67,2-3. 5. 6 i 8 Gal 4,4- |
06.10.2010., srijeda
MARIJA MAJKA
MARIJA MAJKA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Večeras započinjemo s trodnevnicom u čast Blažene Djevice Marije, Majke Božje, Majke svete Crkve i Majke naše. U ovom hodočašću podižemo svoje oči k Mariji, ženi koja je na jedinstven način pridružena djelu izmirenja čovječanstva s Bogom. Po naumu Očevu, Krist je to djelo otkupljenja svijeta imao izvršiti svojom žrtvom na križu. To je čas objave Božje ljubavi, to je čas novoga saveza sklopljena u krvi Sina Božjega, krvi koja se sva istočila da bi se čovjek napunio Bogom. Ali tome Sinu Božjem bila je pridružena i jedna žena, Bezgrješna Djevica Marija. Tako se ona izdiže pred našim očima kao najuzvišeniji i najsavršeniji sudionik u djelu spasenja. Bog vodi svoje izabranike kroz križeve i patnje, kroz suze i boli. To je put križa kojim prolazi i sam njegov Sin, Isus Krist. Taj put slijedila je i Marija s Isusom, od siromaštva Betlehema, kroz tegobe i osporavanja života, do Kalvarije. Izvještaj o padu u grijeh naših praroditelja Adama i Eve ukazuje na sudjelovanje žene u tom zlu. No, ono ukazuje i na Božju nakanu da ženu uzme kao saveznicu u borbi protiv grijeha i svih njegovih posljedica. Ta se Božja nakana osobito očitovala u zgodi Navještenja gdje Bog nudi Nazaretskoj Djevici najuzvišenije materinstvo, očekujući njezin prihvat da Spasitelj dođe na svijet. »Otac milosrđa htio je da se utjelovljenje dogodi tako da predodređena Majka izrazi svoj pristanak i da tako žena, koja je sudjelovala u prvoj smrti, sudjeluje i u novom životu.« (LG 56) Mlada je djevojka iz Nazareta bila pozvana da u ime svega čovječanstva Bogu odgovori očekivani „da”. Tako je postala povlaštena suradnica Božja u Novom Savezu. »Tako je Marija, kći Adamova, pristajući na božansku riječ postala Isusova majka. Prihvaćajući svim srcem i nezapriječena nikakvim grijehom, Božju spasiteljsku volju, ona se kao Gospodinova službenica posve posvetila osobi i djelu svojega Sina te je po milosti svemogućega Boga pod njim i s njim poslužila i služi otajstvu otkupljenja.« (LG 56) Marija je poučena prvi put za vrijeme Isusova prikazanja u Hramu kojim će to putem poći Isus. Bit će to teški i gorki put križa. Kao što je Mojsije u pustinji napravio zmiju od mjedi i postavio je na stup da bi spasio svoj narod od smrti ujeda ljutih zmija kojima ih je Bog kaznio jer su bili sagriješili protiv njega i teško ga uvrijedili, isto tako će i Sin Marijin biti uzdignut na drvo križa da bi spasio cio ljudski rod od ujeda Sotone, od vječne smrti. Riječi proroka Šimuna naznačile su Mariji bolnu sudbinu njezina Sina i veliku dramu u kojoj će ona sudjelovati sa svim svojim srcem. To usmjerenje prema otkupiteljskoj žrtvi određuje sav Marijin majčinski život. Pošto se jednom Bogu darovala svojim „Da!” na dan Navještenja, sada u toj istoj ljubavi ide do kraja svoga sebedarja u djelu spasenja. Za vrijeme Isusova javnog života ona je sve više uviđala kako je zbiljsko bilo proroštvo o suprotivštinama na koje će on naići. No najživlje je pod križem osjetila što li su značile one Šimunove riječi: »I tebi će mač boli probosti srce.« Isus na križu živi svoj »čas«. To je čas njegova Božanskog otkrivenja i poslanja, to je čas ostvarenja njegovih riječi koje dade Židovima da bi u njemu mogli prepoznati Sina Božjega i stoljećima očekivanog Mesiju: »Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me nauči Otac« (Iv 8,27-28). To je vrhunski trenutak njegova mesijanskog poslanja, ostvarenje spasenja svemu čovječanstvu. U ovom svečanom trenutku sa svog prijestolja križa i otkupljenja, Isus daje svoju Majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu. Tako Marija postaje prava Majka otkupljena čovječanstva. »Okolnosti u kojima je Otkupitelj proglasio to Marijino sveopće majčinstvo pokazuje koju je važnost on sam tome pridavao. U samom trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj majci uputio ove temeljne riječi: „Ženo, evo ti sina!” A učeniku: „Sine, evo ti majke!” (Iv 19,26-27). Evanđelist napominje da je nakon tih riječi osjećao da je sve završeno. Bio je to posljednji i vrhunski dar što je – kao plod svoje žrtve – čovječanstvu darovao svoju majku. To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. Moleći od svoje majke da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. On kao Spasitelj svega čovječanstva, proširuje do najvećih mogućnosti i majčinstvo svoje majke. Za to odabire Ivana da bude znak svih njegovih učenika koje ljubi. Tim činom izražava kako je to što nam je darovao svoju majku znak njegove posebne ljubavi kojom sebi prigrljuje sve svoje učenike, to jest sve kršćane i sve ljude. (Ivan Pavao II., Na generalnoj audijenciji, 11.svibnja 1983.) Marija tako postaje Majka Krista Glave i njegovih mističnih udova: Majka Crkve; Majka Krista, koji u svojoj krvi stvara Novi savez, i naroda Božjega, koji u Kristu po vjeri čine novi i vječni savez, na slavu Boga Oca, u jedinstvu Duha Svetoga. Crkva je rođena u muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Majka Crkve je Isusova majka Marija za koju Krist s križa u svečanom trenutku proglašava njezino duhovno ali stvarno materinstvo, govoreći Ivanu koji uosobljuje Crkvu koja se rađa: »Evo ti majke!« (Iv 19,26). Marija je majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka koja živi sa svojom djecom i koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinog Boga. Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Sin Božji preuzima na se patnje svih nas i tjeskobu svih ljudi. Jednako i Marija. Prisutna je u našim patnjama i to je boli.  Ako ljubimo Krista i Mariju, uklonimo sebičnost iz svojega srca, izvor čovjekovih patnja i ostvarimo zapovijedi Isusove ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Oh, kako smo daleko od toga međusobnog jedinstva u ljubavi Božjoj. I svijet i Crkva danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama, bratoubilačkim ratovima na cijeloj kugli zemaljskoj. Svugdje se traži mir i ljubav da možemo živjeti u zajedništvu s Bogom i ljudima. Isus nam ukazuje na Mariju, jer je ona majka naša. A sv. Crkva nas poziva da se u ovim teškim vremenima za Crkvu i narod, s većim žarom obraćamo Mariji. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih vjernika, osobit je znak pomirenja čovječanstva s Bogom i ljudi međusobno. Nitko kao Majka Raspetoga nije iskusio misterij križa, nitko nije kao ona u srce primio taj misterij, tu uistinu božansku dimenziju otkupljenja koja se ostvarila na Kalvariji u smrti Sina, zajedno sa žrtvom njezina majčinskog srca, kad je ona izricala svoj konačni „Fiat – Neka mi bude!”. Njezina je žrtva najtješnje povezana s križem njezina Sina, podno kojega je ona žrtvom svoga srca sudjelovala u objavi toga božanskog milosrđa, to jest u objavi da je Bog apsolutno vjeran svojoj vlastitoj božanskoj ljubavi, svome Savezu što ga je odvijeka bio zamislio, a u vremenu ga sklopio s čovjekom, s narodom, s čovječanstvom. Stoga pobožnost prema Mariji nije u suprotnosti s pobožnošću prema njezinu Sinu Isusu Kristu. Štoviše, može se reći da je sam Sin Božji Isus ustanovio Marijino štovanje kad je povjerio svome ljubljenome učeniku Ivanu da je odsada smatra svojom majkom. Nakon smrti Sina svojega Marija podržava apostole i učenike u danima tame i tjeskobe, i nakon uskrsnuća pridružena je njima u velikom molitvenom bdijenju u iščekivanju Duha Svetoga. I poslije odlaska sa zemlje, nastavlja svoju majčinsku brigu da se Krist više očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi, da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija utjelovljuje u nama Krista ukoliko nastojimo biti poput nje ponizni i strpljivi i ukoliko i mi poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje i križeve našega svakidašnjeg života, ukoliko oprostimo našim tlačiteljima i ukoliko budemo mironosci, blagi i ponizni kao i Krist. Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost i brigu za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mih 5,1-4 (Ps) 1 Sam 2,1. 4-5. 6-7. 8 Dj 1,12-14 Iv 19,25-27 |
MARIJA KRALJICA
|
MARIJA KRALJICA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas je već treći dan naše devetnice pobožnosti u čast »Gospe Lurdske«. U današnjem prvom čitanju iz Knjige o Kraljevima čuli smo kako kralj David prije smrti daje pobožne savjete i mudre upute svome sinu Salamonu koji ga nasljeđuje na njegovu kraljevskom prijestolju da ostane vjeran Gospodinu Bogu svome i njegovim zakonima i zapovijedima tako da bi potomstvo kralja Davida trajalo dovijeka. Marija, Majka Gospodina našega Isusa Krista potječe od najslavnijih Davidovih i Salomonovih potomaka. Tako po svojim precima, po svojoj rodnoj lozi Marija je kraljevskoga roda. Zato večeras razmišljamo o toj časti Marijinoj i o tom njezinom kraljevskom dostojanstvu. Marija je po svojoj krvi Kraljica jer je kraljevskoga podrijetla. Ali ona je iznad svega Kraljica po milosti Božjoj.  Marija je postala Kraljica kad je rodila Krista Kralja, jer je rodila baštinika neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. Ona je dala svijetu Kralja koji taj naslov nosi ne samo po Božanskom pravu nego ga je stekao svojom krvlju na križu. A Marija sudjelujući u toj žrtvi Sina svojega kao suotkupiteljica svijeta to isto kraljevsko pravo stekla je srca probodena mačem boli pod križem. Marija nije dakle lako zaslužila tu kraljevsku titulu. »Žena obučena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda« (Otk 12,1), krvavo je to zalužila. Zaista, Marija je Kraljica kakve nije bilo niti će se roditi do konca svijeta. Marija nije samo kraljica zvijezda, svemira, pa ni raja, ona je naša i ovozemaljska kraljica. Lijepo je imati majku, ali kad je ta majka i kraljica i jako dobra, onda je to dvostruka sreća. Zato smo mi kršćani sretni: imamo Boga Oca i Mariju Kraljicu za majku. Ne prati nas samo očinsko oko, već za nas kuca i majčinsko srce. Kod nas kršćana nema siročadi, jer svi smo kraljevskog roda. Svi mi imamo na kraljevskom prijestolju Krista Kralja, ali isto tako i Kraljicu majku. Može se desiti da zbog naših grijeha i zloće čaša srdžbe Božje se i prelije i da Očinska kraljevska desnica i zadršće nad nama, ali Marijino prijestolje nešto znači, i ona kao Majka i Kraljica može zaustaviti kaznu Božju nad nama i zaštiti nas od gnjeva Božjega. Istina, Marija je na nebesima kraljica. Ipak, Marija ni nas ovdje na zemlji ne zaboravlja. Ona i nas ljubi i o nama se brine. Ona je to pokazala dok je na zemlji živjela, ona to radi »odozgo« s neba, a od vremena do vremena dolazi k nama u pohod, jer joj majčinsko srce ne može izdržati da nas ne posjeti i ne vidi. Tako je prije otprilike stotinjak godina došla u Lurd, zatim na početku prošloga stoljeća u Fatimu, a ovih zadnjih nekoliko godina čini se da je više s nama ovdje na zemlji negoli u nebu. Sve je to dokaz Marijine majčinske nježnosti i brige o svojoj djeci ovdje na zemlji. Mi smo Marijina djeca. Ako smo njezina djeca, onda njoj potpuno pripadamo. A to znači da je ona kraljica i našega srca. Ako je Isus kralj našega srca, onda je Marija kraljica. Ako je Kristovo kraljevstvo prvenstveno kraljevstvo naše nutrine, tj. srca i duše, onda je i Marijino kraljevstvo iznad svega ljubavi i srca. Zato sv. Bonaventura veli: »Pozdravljam te, Marijo, gospođo, srce i dušo moja.« A sv. Bernardin, veliki Marijin štovatelj, još će ljepše reći: »Marijo,ti si mi ukrala srce, jer ti vladaš potpuno njime.« On Mariju naziva »oduzimačicom srdaca«, jer mu ga je ona uistinu »ukrala«. Ali ne samo on, nego tisuće duša, posebno mladih, darovali su Mariji svoje srce. Ona je kraljica tih srdaca: nevinih, čistih, nepokvarenih, jer u njima vidi odsjev Isusova djetinjstva u svetoj nazaretskoj obitelji. Marija svojom bjelinom i djevičanstvom osvaja ta srca koja se njoj povjeravaju, a ona ih vodi kroz bure i oluje ovoga svijeta prema Svome Sinu. Zato Crkva želi da mi kršćani naša srca i naše obitelji posvetimo Bezgrešnom Srcu Marijnu. To su učinii Pio XII., Pavao VI., i Ivan Pavao II., kad su cijeli svijet posvetili Marijinu Srcu. A to znači predati se Mariji da ona bude kraljica naših srdaca, naših obitelji i našega naroda i da nas ona vodi preko svoga srca svome Sinu Isus Krist. Prema tome područje Marijne kraljevske vlasti i ljubavi vjernika prema njoj podudara se s granicama Crkve. Blizu milijardu katolika širom svijeta sačinjavanju jedno tijelo ne samo po istoj vjeri u Isusa Krista i po priznavanju pape, nego i po sinovskom poštovanju iste Majke Marije. Jedan je za sve Krist, jedna je svima Majka Marija, jedna je ista vjera, jedno samo krštenje, jedna jedina Crkva. Na blagdan Duhova, kad je nastala Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u očekivanju Duha Svetoga. I Marija je primila Duha Svetoga da može ispuni kao i apostoli svoje poslanje u Crkvi Božjoj. Ali zadaća Marijina u Crkvi nije se sastojala u vanjskom djelovanju i propovijedanju kao što su to činili apostoli o kojima nam govori današnje sv. Evanđelje po Marku. Ona je na unutrašnji način zavjetovana da širi Utjelovljenje Sina Božjega na druge ljude. Na dan Duhova, Duh Sveti dao je Mariji dar majčinske ljubavi u odnosu na sve ljude i tako se u njezinoj duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti cijeli svijet. I ta ljubav joj omogućava da preuzme u svoje srce sudbinu svih ljudi. I tako je Marija postala srce Crkve kojoj je duša Duh ljubavi. Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je činila više od toga. Ona je u Crkvi kao duša djelovanja radila u povučenosti, skrivenosti, poniznosti, molitvi i ljubavi. Tako je Marija kao najveća u Crkvi učinila da se milost svuda proširi, ali samo ljubeći i moleći. Ne može Crkva bez Marije, ne mogu apostoli ništa bez Marije. Marija je kraljica i majka Crkve i apostola.  Marija i sveci Stoga vjernost Isusu Kristu naših pradjedova, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata pema Majci Božjoj i Majci sv. Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine. Naš hrvatski narod u 13. stoljeća burne povijesti svojega opstanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo. Bizant, Turci, Austrija, Nijemci, Talijani i drugi rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju. I tada smo digli oči i ugledali Mariju gdje stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših puteva, ogrnuta svojim majčinskim plaštem hoteći nas sve zakriliti. I tako je Marija kao majka s nama gladovala, trpjela, molila se i borila. Imala je svojih stotine tvrđava i bedema da nas zaštiti od neprijatelja. Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskog naroda. Znao je to naš narod već punih 1300 godina pa joj je pjevao i dan danas pjeva: »Gospe naša, kraljice Hrvata, draža si nam od suhoga zlata«! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 2,1-4. 10-12 Mk 6,7-13 |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 1
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI KRALJICA APOSTOLA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan sv. Matije apostola. Bog je odlučio i da njegova Crkva počiva na temelju apostola, pa i na ovoj dvanaestoj koloni - stubu apostolskog zbora. Na mjesto Jude izdajice, ostala jedanaestorica su izabrali Matiju da ispuni prazno mjesto koje je Juda ostavio i da bude svjedok Kristova uskrsnuća jer je Matija slijedio Isusa od njegova krštenja pa sve do njegova Uzašašća u nebo.  Dolci: Sv. Matej Djela apostolska nam izvješćuju da Crkva nije samo duhovna zajednica, već odmah u početku se pojavljuje kao strukturna zajednica. Prvi čin te Crkve bijaše da popuni broj dvanaestorice apostola. Zato se ona sabire u molitvu i moli se Bogu za rasvjetljenje da bi mogli upoznati njegovu svetu volju. »Ti Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži kojega si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe, kojoj se iznevjeri Juda, da ode na svoje mjesto.« (Dj 1,24-25) Onda baciše kocku i kocka pade na Matiju i tako on bijaše pribrojen k jedanaestorici apostola. Na taj način sv. Matija ulazi na poseban način u zajedništvo ljubavi i prijateljstva s Isusom Kristom kako bi i on skupa s ostalim apostolima mogao nastaviti djelo njegova otkupljenja i spasenja svijeta. On će od sada biti svjedok Kristove ljubavi prema ljudima. A vrhunska ljubav Isusova bila je u tome što je život svoj za nas dao. On je za nas umro i uskrsnuo. Zato nas Isus i proglasuje svojim prijateljima, a ne slugama. Znak toga prijateljstva jest što nam je priopćio sve što je čuo od Oca. I znak je našega prijateljstva s Isusom, ako smo željni saznati sve njegove riječi, ući u što dublje poznavanje i Njega i njegova Oca. Pa onda, kao pravi prijatelji želimo i druge dovesti do poznavanja Isusa i njegove ljubavi. A to je zadaća apostola Kristovih da budu navjestitelji Isusa Krista svim ljudima i svjedoci njegove ljubavi koja se očitovala u njegovoj muci i smrti na križu i u uskrsnuću od mrtvih. »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod doneseste, i rod vaš da ostane, te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje Ime« (Iv 15,16-17) Sve je to činio sv. Matija apostol kojega je Bog izabrao za svoga navjestitelja Evanđelja spasenja Sina svojega i za svjedoke njegove ljubavi prema ljudima. Danas se također slavi i blagdan Marije Kraljice apostola. Područje Marijine kraljevske spasonosne blagovlasti i ljubavi prema njoj podudara se s granicama Crkve. Blizu milijardu katolika širom svijeta sačinjavaju jedno tijelo ne samo po istoj vjeri u Isusa Krista koju su nam predali apostoli i po priznavanju pape nego i po sinovskom poštivanju iste Majke Marije. Jedan je za sve Krist, jedna je svima Majka Marija, jedna je ista vjera, jedno samo krštenje, jedna jedina Crkva. Na blagdan Duhova kad je nastala Kristova Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u očekivanju Duha Svetoga. Tako je Marija primila Duha Svetoga da može ispuniti svoje djelo kao i apostoli iako na drugi način. Marija nije djelovala u izvanjskoj misiji Crkve, nije propovijedala. Ona izričito nije svjedočila ni o Uskrsnuću Isusovu, njezina svjedočanstva nisu među dokazima o Uskrsnuću. U svakom slučaju Marija u prvotnoj Crkvi nema vidljive uloge. Ona nije apostol ni Glava Crkve. To nas može čuditi, ali je tako. Njezina stvarnost i njezina velika uloga sakrivena je očima ljudi. Marija se nije bavila vanjskim djelovanjem i propovijedanjem kao apostoli. Ona je na unutrašnji način širila Utjelovljenje Sina svojega na druge ljude. Dosljedno tome, na dan Duhova, Duh Sveti joj je dao majčinsku ljubav u odnosu na sve ljude i u njezinoj se duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti sve ljude i cijeli svijet; žara koji se sastoji u molitvi i ljubani koja joj omogućuje da preuzme u svoje srce sudbinu cijelog ljudskog roda. Upravo zato se Marija nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je učinila više od toga. Ona je u Crkvi bila i ostaje duša djelovanja. Tako Ona, koja je najveća u Crkvi, učinila je da se milost Božja svuda proširi, ali samo ljubeći i moleći. To je veće nego djelovanje. Marija nije propovijedala, nije dijelila sakramente, učila je od apostola možda neke formule vjere, primala iz njihovih ruku sv. Pričest, ali njezina moralna i duhovna prisutnost bila je veća od svega toga. Ona je bila kraljica apostola. Ne može Crkva bez Marije, ne mogu apostoli ništa bez Marije. Marija je kraljica i Crkve i apostola.  Marija Kraljica i Majka Crkve Marija je i naša kraljica. Ona je tu titulu zaslužila, a ne samo onako dobila. Postala je kraljicom svojom ljubavlju i žrtvom. Marija je postala naša kraljica jer je rodila Krista kralja, našega Boga, Otkupitelja i Spasitelja. Ona je dala svijetu kralja koji taj naslov nosi ne samo po božanskom pravu nego ga je stekao svojom krvlju na križu, a Marija sudjelujući u toj žrtvi kao suotkupiteljica. Ako je Krist obećao apostolima kraljevsku čast da će sjediti i suditi dvanaest plemena Izraelovih jer su »ustrajali s njim u kušnjama«, ako u Otkrivenju čitamo: »Pobjedniku ću dati da sjedne na mome prijsetolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovu prijestolju« (Otk 3,21), kakvo je tek prijestolje dobila Marija, koja je »kraljica apostola i mučenika«?! Marija je okrunjena od Presvetog Trojstva za kraljicu neba i zemlje. Lijepo je imati majku, ali kad je ta majka i kraljica i još veoma dobra, onda je to dvostruka sreća. Zato smo mi kršćani sretni: imamo Boga za Oca, ali imamo i Mariju kraljicu za majku. Ne prati nas samo Očinsko oko, nego za nas kuca i Marijino majčinsko srce. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,15-17, 20-26 Ps 113 (112), 1-2. 3-4. 5-6. 7-8. Iv 15,9-17 |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 2
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI U ČAST BLAŽENE DJEVICE MARIJE LJUBAV  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjem evanđelju po Ivanu govori nam o ljubavi. Zapovijed ljubavi nije bila toliko uočljiva prije Krista. Istina bilo je ljudi, osobito iste krvi, koji su se ljubili i poštivali. U stoljetnim razmacima bilo je pojedinaca, koji su tražili malo ljubavi za bližnjega, za one koji nisu iz iste kuće zahtijevali malo pravde za strance... No, ti su glasovi bili rijetki i daleki da bi se čuli, a kamoli poslušali. Stari je svijet poznavao malo ljubavi. On je poznavao strast prema ženi, neko prijateljstvo prema prijatelju, pravednost prema građanima, gostoljubivost prema strancu, ali prave ljubavi je veoma malo znalo. Ipak, one ljubavi koja trpi, zaboravlja, oprašta i koja se nudi progonjenima, pogaženima, zapuštenima i osuđenima... nema. To je ljubav koja dolazi samo od Krista. Isus je upravo pomoću ljubavi htio preobraziti svijet. On nam je pokazao kako se treba ljubiti i to sve do razapinjanja. »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi« (Iv 15,9) kaže nam Isus. Krist je od rođenja do smrti uvijek nesebično ljubio čovjeka, ali isto tako traži da i čovjek njega tako ljubi. Krist je bio Bogočovjek koji je živio za ljude sa srcem, koji je umro probodenim srcem ljubavi, pa je sasvim razumljivo da i sada živi u srcima svi onih koji ljube. Da nije imao takvu ljubav, bio bi davno zaboravljen, kao i mnogi ljudi. Samo se dobro srce pamti i nikad ne zaboravlja. Čovjek bez ljubavi jest polučovjek, ili još gore đavao u ljudskom tijelu. Dok čovjek s ljubavlju postaje humaniji, nebeskiji i božanskiji. On pomoću ljubavi pobjeđuje u sebi staroga čovjeka grijeha i zla i postaje u neku ruku novi čovjek. Kršćanin je čovjek koji ljubi. po ljubavi su se prepoznavali prvi kršćani, ali i sadašnji. Istina ljubav se ohladila u mnogima, skamenila, ali je još ima. Ima, Bogu hvala i danas kršćana, koji znaju ljubiti. Zatim ima još jedna istina koju treba reći: teško je na zemlji naći pravu, čistu, nepatvorenu ljubav. Naša ljubav često je spojena s nekom dozom sebičnosti ili interesa. Teško je naći pravu bezinteresnu ljubav. Ljubav je stvorena da izlazi iz čovjeka, da leti prema nebu i prema bližnjemu, da se izlijeva na sva stvorenja. Zato svaki put kad egoistično ljubimo sebe, krademo nešto bližnjemu ili smanjujemo ljubav prema njemu. Samoljublje je otrov. Sebičnost sve sebi grabi a na stolu bližnjega ostavlja prazninu. Ona govori o sebi, ali ne o drugome, postaje neosjetljiva na patnju i bol susjeda. Sebičnost se prerušava, dvoliči, ističe sebe na štetu drugih, nameće svoju misao, gazi drugoga, uzrokuje tuđu patnju. to je jednom riječju ukradena ljubav koju smo trebali nekome pokloniti. Tko posjeduje takvu sebičnu ljubav nije ni čovjek ni kršćanin po Kristovu srcu. Neka nam Bezgrešna Djevica Marija Majka Isusova i Majka naša isprosi pravu nesebičnu ljubav prema njezinu Sinu i prema svakome tko je potreban naše ljubavi.  Marija Majka s Djetetom Isusom na rukama stavlja nam također pred oči lik naše majke, žive ili mrtve, jer prva nam je kolijevka bila majčino krilo i njezino srce. Otada pa sve do naše smrti majka je žrtva i ljubav. Dobro je netko rekao da se majci i Bogu nije nitko odužio. Oni se za nas najviše učinili. Na Božjem i majčinu srcu uvijek je bilo mjesta za našu umornu dušu. To se ne može platiti. Majka je dobrota. Da nema nje, jutro bi nam bilo bez zore, a podne bez sunca. Ona je naša radost. Sve što imamo uglavnom je od nje. Prva riječ, prvi korak, prvi osmijeh, prva molitva. Majčino je krilo sveučilište dobrote i ljubavi. Tu je škola života. Tko nije prošao kroz tu školu, ostat će nepismen cijeli život. I najveće zlo majčina ljubav zna protumačiti na dobro. Ona zna »zažmiriti« ako treba. njezino srce liječi svaku ranu. Takva je i neizmejrno puta bolja Marija, Majka Kristova i majka naša. Isus je naš brat, ali i sudac jer je Bog. A Marija će ostati naša majka i na sudnjem danu. Ovdje na zemlji njezina je ljubav dosjetljiva i majčinska. Ona ne želi vikati i davati ukaze, njoj je samo žao ako nismo prava djeca njezina Sina Isusa. I zato se ne treba čuditi da ona putuje, silazi i dolazi ovdje na zemlju. Bolje da ona intervenira, nego njezin Sin. Zato Bog šalje Mariju jer je ona majka. A Marija je majka u punom smislu te riječi. I ona poput svoga Sina Isusa, više misli na nas, nego na sebe. Njezino srce kuca i osjeća za nas. Mi smo njezina duhovna djeca pa joj se utječimo pod okrilje, letimo joj u naručaj i nosimo joj cvijeće jer dobro poznajemo njezinu majčinsku ljubav prema nama. Zato joj na početku njezina mjeseca i pjevamo »Svibanj tebi vijence plete, ružo rumena, tvoja djeca k tebi lete, majko ljubljena!«. Uvijek je majčina ljubav osvajala, pa i danas. Započeli smo sa svibanjskim pobožnostima u čast Marijinu svibanj nazivaju najljepšim mjesecom godine, mjesecom cvijeća. A cvijeće je simbol ljubavi. Posvetili smo ga Mariji koja je najljepše stvorenje i nama kršćanima najdraže. A ono što je najljepše i najbolje uvijek se daje najdražoj osobi, a to je majka Marija. Mi ćemo kao i do sada dolaziti Mariji, skupljati se i moliti joj se... . Iskazivat ćemo Mariji svoju ljubav. Nije to nešto preveliko, ali nije baš i ništa. U ljubavi nema malih stvari. nije važno koliko se daje, nego kako se daje. Zato ćemo mi kroz ovaj mjesec donositi Mariji male sitne nakove ljubavi i pažnje: zapjevat ćemo joj pjesme, donijeti cvijeće, izmoliti krunicu, jer Ona ne gleda na darove, već na naše srce i na našu ljubav. U životu sv. Ivana, župnika Arškog, govori se ovo: »Jednoga dana neka je gospođa došla svecu sva zaplakana. on ju je pokušao smiriti, ali je teško išlo. A onda je žena počela pričati. „Ne, ne trebate gospođo pričati. Sve znam o Vama.” Zaplakana gospođa ostala je začuđena. Nije vjerovala kad joj je kazivao o njezinu mužu koji je skočio u rijeku s mosta i učinio samoubojstvo. „Ne plačite, gospođo nije Vaš muž osuđen, nego je spašen. Dok je padao u rijeku, Marija mu je isprosla milost kajanja i obraćenja.” „Velečasni, je li moguće? Pa nije on bio previše dobar, a malo je i u Crkvu išao.” „Istina je” odgovori Svetac. „Sjećate li se da vam je svakoga prvog svibnja dao ružu da je ponesete Gospi?” „Sjećam se, velečasni!” „Ta ga je ruža spasila. Marija mu je zbog jedne ruže bila zahvalna i uvelike mu se revanširala. Nemojte više plakati. On je spašen.”«  Eto, koliki je učinak postigla jedna ruža. A koliko ćemo mi takvih »ruža« više naše ljubavi i pažnje, našeg boljeg i svetijeg kršćanskog života Mariji, a Ona neće biti praznih ruku kad nam bude potrebna njezina pomoć. I zapamtimo riječi velikog Michelangela koji je napravio najslavniji kip Marijin: »Pieta«, to najveće remek djelo umjetnosti čovječanstva i koji se čuva u crkvi sv. Petra u Rimu: »Od sitnica se sastoji savršenost, a savršenost nije sitnica« pogotovu kad se radi o ljubavi prema Mariji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 3
|
MAJKA UJEDINJENIH KRŠĆANA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U ono vrijeme Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene da svi budu jedno« (Iv 17,20-21). To je molitva Kristova za jedinstvo svih njegovih učenika. Pokret, u Crkvi katoličkoj i izvan nje, koji se moli i radi za sjedinjenje kršćana zove se ekumenizam. On je postojao i prije II. Vatikanskog Sabora, ali mu je taj Sabor sigurno dao nov snažan zamah. U tom ekumenskom pokretu za sjedinjenje svih kršćana veliku zaslugu imaju trojica zadnjih papa: Ivan XXIII., Pavao VI., i Ivan Pavao II.  Papa Ivan XXIII. Ivan XXIII. izabran je za papu kao starac od 77 godina. Nazvan je »prijelazni papa«. Mnogi su mislili da on neće puno učiniti za Crkvu. Ipak, on je učinio prekretnicu u Crkvi, a i u odnosima s ostalim Crkvama i uopće sa svim ljudima. On je rekao: »Providnost me je dovela u dodir s ljudima drugih vjera i ideologija s teškim i prijetećim socijalnim problemima i sačuvala mi je mir i ravnotežu da ih mogu proučavati i procjenjivati. Bez štete za vjeru i moral više sam se brinuo za ono što ujedinjuje nego za ono što rastavlja i dovodi u suprotnost.« Papa Ivan XXIII. želio je da uđe »svjež zrak« u Crkvu. On je tražio podanašnjenje Crkve i jasan i otvoren odgovor na pitanja modernog svijeta i zbliženja s odvojenom braćom. On je za načelo imao: prije treba ljubiti, a onda možemo razgovarati. Njegova izjava: »Zaručnica Kristova više voli primjeniti lijek milosrđa, nego podizati oružje strogosti. Crkva vjeruje da bolje odgovara današnjim potrebama ako snagom svoga nauka više razjašnjava, nego osuđuje«, pokrenula je svijet. Ivan XXIII. imao je svoju sliku kako doći do pomirenja među Crkvama. On je govorio: »Dođite, dođite put je otvoren. Zauzmite svoja mjesta«: Papa je tražio dodirne točke i zajedničke stvari, a po strani je ostavljao svađe i prepirke: »Nećemo praviti sudski proces ni ispitivati tko je imao pravo, a tko krivo. Ja jednostavno kažem: skupimo se i prestanimo sa svađama.«  Papa Pavao VI. Drugi veliki papa koij je radio na sjedinjenju kršćana bio je Pavao VI. On je nastavio provoditi smjernice II. Vatikanskog Koncila, a i započeto djelo svoga prethodnika na Petrovoj stolici. On je rekao: »Naša papinska služba ići će s najvećom brigom za velikim djelom koje je s toliko sretnih izgleda započeo naš prethodnik Ivan XXIII.: ostvarenje jedinstva«. Pavao VI. nije se bojao poteškoća, popuštanja, diskusija, trenutačnih nesporazumijevanja. On kaže: »Ako nam treba pripisati krivicu za ovu podvojenost, ponizno molimo Boga za oproštenje, a molimo i braću da nam oproste ako osjećaju da smo ih uvrijedili. Što se nas tiče, spremni smo nanesenu nepravdu Crkvi oprostiti i veliku žalost zbog duge podvojenosti zaboraviti.« Za Pavla VI. najbolja je metoda ne gledati na prošlost, nego na sadašnjost i prije svega na budućnost. Treba gledati na ono što treba biti, a ne na ono što je bilo. Za papu u Crkvi ima mnogo toga što ne spada na njezinu bit, pa se zato može i treba mijenjati. Glavno je da je ljubav na prvom mjestu. Opisujući na koga se odnosi ta ljubav, Pavao VI. veli: »Ljubit ćemo svoga bližnjeg, a i one koji su daleko od nas. Ljubit ćemo svoju domovinu, ali i domovinu drugih ljudi. Ljubit ćemo svoje prijatelje i ljubit ćemo svoje neprijatelje. Ljubit ćemo katolike, odijeljenu braću, protestante, anglikance, pogane, bezvjerce...« Od svih događaja ponitifikata pape Pavla VI. sigurno je najznačajniji susret njegov s ekumenskim patrijarhom Atenagorom u Jeruzalemu. Ništa manje nije vrijedna i izjava u Rimu i Carigradu o uzajamnom ukidanju izopćenja pravoslavne i katoličke Crkve od 1054. godine. Pavao VI. znao je da je put ekumenizma težak i dug. No, on je bio svjestan da mu je to jedan od prvotnih zadataka. Za njega je rekao bečki kardinal Franz König ovo: »Pavao VI. bio je papa ekumenizma i mira. Kao takav ući će u povijest«.  Papa Ivan Pavao II. Posljednji papa i vrhovni poglavar Katoličke Crkve blagopokojni Ivan Pavao II. preuzeo je baštinu koju je nasljedio od svojih prethodnika. On smatra da treba iskreno, ustrajno, ponizno i hrabro tražiti puteve približavanja i jedinstva. U svim prilikama, posebno na svojim putovanjima i susretima, Ivan Pavao II. koristi priliku da govori o ekumenizmu. On razgovara s predstavnicima pravoslavne i anglikanske Crkve, kao i s predstavnicima ostalih kršćanskih i nekršćanskih vjeroispovijesti. On veli engleskim katolicima da je došao u Englesku da kaže anglikancima kako žali zbog raskida koji je toliko dugo bio među kršćanima. Kad je posjetio crkvu luteranske zajednice u Rimu 1983. godine, rekao je: »Došao sam da zajedno s vama u molitvama i ramatranjima spomenem tajnu vjeru u adventu koja nam je zajednička. Došao sam, jer nas je Duh Božji u ovim danima upravio putem ekumenskog dijaloga na traženje potpunog jedinstva kršćana. (...) Žarko želim jedinstvo i trudimo se da ga postignemo i da se ne damo obeshrabriti poteškoćama koje mogu iskrsnuti na putu...«. Ivan Pavao II. želi razgovarati i voditi dijalog. U tom dijalogu Crkve rastu. Svatko nešto dobiva. On zato zajednički moli, raspravlja, nastupa. I on, kao i njegovi prethodnici, gleda unaprijed, pa veli: »Ekumenizam je kretanje. A kretanja ne mogu ponoviti duh prošlih stoljeća.« Na poseban način treba istaknuti da papa Ivan Pavao II. stavlja Mariju, Majku Isusovu i majku našu na prvo mjesto kao onu koja treba biti spoj sjedinjenja između podijeljene braće. On je 1987. godine objavio encikliku »Otkupiteljeva Majka«, koja ima i ekumensku dimenziju. Papa u toj svojoj enciklici o Majci Božjoj nije želio nametnuti drugim kršćanskim vjeroispovijestima stav katoličke Crkve o Mariji, nego je uvažavao i njihov. Zato u prvom dijelu enciklike ističe Ivan Pavao II. kako je Marija najprije vjernica i privržena Božjoj riječi u svemu. Nasljedovati Mariju znači, dakle, staviti se Bogu na rspolaganje, ne uzdati se u vlastitu dobrotu, nego u sasvim nezaluženo Božje milosrđe. Štovanje Majke Božje ne smije biti na neki način trgovanje s Bogom, nego Bogu vjerovati i slijediti njegovu volju. Stoga papa upravo zbog protestanata, ponavlja izraze: »vjera Marijina«, »Marija po vjeri«, i slično. Dok istočni nesjedinjeni kršćani, kao što su pravoslavni, kopti, armenci i drugi, mogu naći u toj papinoj enciklici svoju baštinu vjerovanja o Mariji Bogorodici, koju štuju u tolikim ikonama, o kojoj pjevaju u svim bogoslužjima i koju su uvijek smatrali pobjednicom nad svakim krivovjerjem. Duh Sveti – kaže papa, prouzročuje u svim učenicima Kristovim želju i potiče ih na djelovanje da bi se svi, na način kako je Krist odlučio, u miru sjedinili u jedno stado i pod jednim pastirom. Put Crkava, posebno u našoj epohi, označen je ekumenizmom: svi kršćani traže puteve k jedinstvu, koje je Krist molio od Oca za svoje učenike dan prije svoje muke. »Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene da svi budu jedno« (Iv 17,20-21). Jedinstvo učenika Kristovih, dakle, jest veliki znak dan za poticanje ljudi na vjeru u Boga, dok podjela kršćana poruzrokuje sablazan u svijetu. Ekumenski pokret, kaže Ivan Pavao II. koji se temelji na jasnoj i široj svijesti ljudi da je potrebno što prije doći do sjedinjenja svih kršćana, dosegao je svoj vrhunac sa strane Katoličke Crkve u djelu II. Vatikanskog Sabora, koji poziva sve kršćane da prodube u samima sebi i u svojim zajednicama onu »poslušnost vjere« koje je Marija prvi i najsvjetliji primjer. I budući da Marija »sjaji sada pred hodočasničkim Božjim narodom, kao znak sigurne nade i utjehe«, »za sveti Sabor je od velike radosti i utjehe to što se i među podijeljenom braćom nalaze oni koji na dužan način dostojno štuju Majku Gospodina i Spasitelja, posebno kod istočne braće« (LG 68-69). Svi kršćani znaju da zaista mogu naći njihovo pravo jedinstvo samo ako budu sjedinjeni u vjeri u istoga Gospodina Isusa Krista. Ako svi kršćani budu slušali što im (pre)poručuje njihova zajednička Majka, a to je da slušaju ono što im Isus govori (usp. Iv 2,5), Marija će ih dovesti na ovom »hodočašću vjere« do sjedinjenja koje je želio i molio njihov jedini i zajednički Gospodin Isus Krist i koje žele svi oni koji pažljivo slušaju što danas »Duh (Božji) govori crkvama« (Otk 2,7. 11. 17). A Duh Isusov i danas moli u nama: »Oče sveti! Slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio« (Iv 17,2-24)  Molimo stoga svim žarom ljubavi duše i srca svojega danas i svaki dan presvetu Djevicu Mariju da se što prije ostvari želja njezina Sina i našega Boga i Gospodina Isusa Krista da što prije bude jedno stado i jedan Pastir! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 22,30; 23,6-11 Ps 16 (15), 1-2a. 5. 7-8. 9-10. 11. Iv 17,20-26 |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 4
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI SVETA KRUNICA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mjesec svibanj se približava kraju, a s njime i naše svibanjske pobožnosti u čast Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke naše. Mi smo kroz čitav ovaj mjesec svibanj dolazili ovdje u crkvu i zajednički molili svetu krunicu i Litanije Majke Božje i pri koncu svakih litanija smo govorili: Kraljice svete krunice, moli za nas. Zato ja večeras skupa s vama želim malo razmišljati o Marijinoj krunici.  Mariji se trebamo moliti. Najdraža joj je molitva krunica. U Lurdu i u Fatimi Gospa je preporučivala moljenje svete krunice. Kad je Lucija upitala Gospu u Fatimi: »Tko si ti?«, dobila je ovaj odgovor: »Ja sam Gospa od Presvete Krunice. Tko uz razmatranje otajstva bude molio krunicu, neće pasti u nemilost, neće biti kažnjen od Božje pravde, neće umrijeti nespremnom smrću; a ako je pravednik ustrajat će i bit će dostojan nebeskog kraljevstva i vječnoga života«. Papa Leon XIII. izdao je devet encikllika o krunici. U jednoj piše ovako: »Da se umilostivi uvrijeđeno božansko dostojanstvo – veličanstvo i da se postigne potreban lijek tolikim bolnim ranama, sigurno nema boljeg sredstva no žarka i ustrajna molitva, povezana s kršćanskim vladanjem i kršćanskim djelovanjem. I da se postigne jedan i drugi cilj, mi sudimo da je Marijina krunica za to veoma zgodna.« Službeni dokument pape Pavla VI. o Blaženoj Djevici Mariji koji glasi: »Štovanje Marije« (Marialis cultus) navelike hvali i preporučuje moljenje svete krunice. U toj svojoj enciklici papa kaže da je krunica jednostavno i lagano sredstvo da dođemo do što dublje i osobnije spoznaje Isusa Krista. Ona je »malo evanđelje«. Ona je kristovki usmjerena i ne protivi se liturgiji. Poslije sakramenata, ona spada u najprikladnija sredstva za duhovno i tjelesno zdravlje, jer unosi u naš život vedrinu i smirenost u Bogu, u Kristu i u okrilju njegove i naše Majke Marije. A blagopokojni papa Ivan Pavao II. trinaestog dana nakon izbora za papu, u listopadu 1978. god.prije podnevnog Angelusa uskliknuo je: »Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva. Divna u svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini.« Zašto nam, dakle, Gospa i crkveno učiteljstvo toliko preporučuju svetu krunicu? Odgovor je lagan i jednostavan: krunica nas povezuje s Isusom i Marijom. Mi, kad molimo krunicu, svojom pameću i srcem idemo u Betlehem, Nazaret, Jeruzalem, na Maslinsku goru, na Golgotu, odnosno na mjesto rođenja, rasta, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Isusova. S Marijom mi sve to gledamo, slušamo, divimo se, radujemo se, trpimo i tako moleći krunicu i razmišljajući otajstva Isusova života: njegovo krvavo znojenje, bičevanje, hodanje prema Golgoti, razapinjanje i radost njegova uskrsnuća i uzašašća na nebo ulijeva nam snagu i nadu u poteškoćama našega svakidašnjeg života. Sveto Pismo veli u Djelima apostolskim kako su apostoli bili »jednodušno postojani u molitvi zajedno s nekim ženama, i Marijom, Majkom Isusovom, i braćom njegovom« (Dj 1,14) Tako se Crkva počela okupljati oko Marije u početku i neće prestati do posljednjeg dana. »Marija stoji u samom središtu naše molitve. Ona je prva moliteljica „omnipotentia supplex – svemoguća zagovornica”. Takva je bila u svojoj nazaretskoj kući kad je razgovarala s Gabrielom. Tu je nalazimo u dubokoj molitvi. U dubokoj njenoj molitvi govori joj Bog – Otac. U dubokoj molitvi Vječna Riječ postaje njezinim Sinom. U dubokoj njenoj molitvi na nju silazi Duh Sveti. Poslije ona tu duboku molitvu prenosi iz Nazareta u duhovno blagovalište gdje su se s njom svi apostoli sabrali na dugu i ustrajnu molitvu (usp. Dj 1,13-14). Marija ovdje s nama moli kao što je u blagovalištu molila s apostolima.  Ta se molitva zove ružarij, kitica ruža ili krunica. To je naša osobito draga molitva Mariji, ali – ne zaboravimo – i molitva s Marijom. Tu Marija moli s nama, s nama nasljednicima apostola u kojima je otpočeo novi Izrael, novi narod Božji. Dolazimo stoga ovamo da molimo s Marijom. Da zajedno s njom razmatramo ove misterije o kojima je ona kao majka razmišljala u svom srcu (usp. Lk 2,19). Ona o njima trajno razmišlja, trajno o njima razmatra. Jer to su misteriji – otajstva vječnoga života. Svi oni imaju eshatološki domašaj. Uronjeni su u samoga Boga. U Boga što „prebiva u svjetlu nedostupnu” (1 Tim 6,16). Ti su misteriji tako jednostavni i tako pristupačni. I tako su povezani s poviješću našega spasenja. I baš zato što je ta Marijina molitva toliko uronjena u samo svjetlo Božje, ona je u isto vrijeme uvijek otvorena prema zemlji, prema svim ljudskim problemima. Prema problemima svakog i svih ljudskih zajednica, obitelji i naroda, prema međunarodnim problemima čovječanstva. Ta je Marijina molitva trajno otvorena prema svojoj misiji – poslanju Crkve, prema njezinim nadama i teškoćama, prema progonstvima i nerazumijevanjima, prema svakom služenju koje Crkva izvršuje u društvu ljudi i naroda. Ta Marijina molitva, ta krunica, jest takva jer je od svoga početka sva prožeta „logikom srca”. Ta se molitva u Marijinu srcu začela i oblikovala putem najsjajnijega iskustva koje joj je bilo dano putem otajstva utjelovljenja. Bog nam je odavno bio dao znak: „Evo djevica će začeti i roditi sina kojega će nazvati Emanuel” (Iz 7,14). Emanuel znači „S-nama-Bog” (Mt 1,23). Bog s nama i za nas, da sabere svu raspršenu djecu Božju” (Iv 11,52)« (Ivan Pavao II., U Pompejima kraj Napulja, 21. listopada 1979.) Stoga krunica je molitva čovjeka za čovjeka. Krunica je molitva ljudske solidarnosti. Ona je kolegijalna, zborna molitva vjernika, a odrazuje duh i nakane prve otkupljenice, Marije, majke i slike Crkve. To je molitva za sve ljude svijeta povijesti, žive i mrtve, koji su pozvani da zajedno s nama budu Tijelo Kristovo te s njim postanu subaštinici slave Očeve. Krunica je jednostavna i evanđeoska molitva, kako piše papa Pavao VI. u svojoj Marijanskoj pobudnici (Marialis cultus, 46) puna duhovnih usmjerenja. (…) Krunica se uporno obraća onoj koja je najviši izraz čovječanstva u molitvi, uzor Crkve moliteljice i zagovornice koja u Kristu zaziva milosrđe Očevo. Kao što Krist »uvijek živi kao naš zagovornik« (usp. Heb 7,25), tako i Marija stalno na nebu nastavlja svoju misiju majke. U njezinoj molitvi moli svaki čovjek za svakog čovjeka dok ne bude okrunjen puni broj svetih (LG 62). Kad molimo zazivamo je da bude duž cijelog našeg sadašnjeg života, a nadasve u onom odlučujućem času za našu vječnu sudbinu, za čas »smrti naše«. Krunica je molitva koja ukazuje na perspektivu kraljevstva Božjega i usmjeruje ljude da prime plodove otkupljenja« (Angelus, 2. listopada 1983., pape Ivana Pavla II.). To je molitva djece Božje svojoj zajedničkoj majci Mariji. »U ovoj se Jubilejskoj godini s većim žarom obraćamo Mariji. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih vjernika, osobiti je znak pomirenja čovječanstva s Bogom. Okolnosti u kojima je Otkupitelj proglasio to Marijino sveopće mjčinstvo pokazuje koju je važnost on sam tome pridavao. U samom trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj majci uputio ove temeljne riječi: „Ženo, evo ti sina!” A učeniku: „Sine, evo ti majke!” (Iv 19,26-27). (…) To je iskaz ljubavi kojim je okrunio svoje otkupiteljsko djelo. (…) To sveopće majčinstvo spada u duhovni poredak. Ono je vrhunska posljedica sudjelovanja Marijina u djelu njezina Božanskog Sina. To je sudjelovanje počelo s nepomućenom radošću na dan Navještenja, a razbujalo se u žrtvenom predanju bez granica na Kalvariji. To je istakao II. Vatikanski Sabor kad je odredio mjesto i ulogu Marijinu u Crkvi: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, ona je na sasvim osobit način sudjelovala u spasiteljevu djelu – poslušnošću, vjerom, ufanjem i žarkom ljubavlju – da se obnovi vrhunaravni život duša. Poradi toga postala nam je majkom u redu milosti”. (LG 61) To Marijino majčinstvo u redu milosti, uči Sabor, „neprekidno traje” do svršetka svijeta. A osobito se očituje u tom što nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom se ljubavlju brine za braću svoga Sina koja još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama dok ne budu dovedeni u „sretnu domovinu” (LG 62). Marijino posredništvo na poseban način sudjeluje u posredništvu samoga Krista koje Marijinim nipošto nije zasjenjeno nego ostaje središnja činjenica u svemu djelu spasenja« (Ivan Pavao II., 11svibnja 1983.) Stoga Mariju treba da iz dana u dan sve više štujemo i da joj se molimo da nas same učini valjanim borcima protiv duha zablude, grijeha i zloće, da se umijemo boriti oružjem Evanđelja, tj. Križem Kristovim i Riječju Božjem. Krunica je jedno veliko oružje. Međutim, to oružje u našim rukama, u rukama naših očeva i majki, djedova i baka, djece i unučadi, ne ubija, ne ranjava, ne truje, nego blaži i liječi mnoge rane. Zato, kako kaže papa Pavo VI.: »Ne preostaje nam drugo nego da krunicu vratimo u svoje ruke, jer ona u našim rukama više znači za mir, sreću naših obitelji i čitavog čovječanstva nego bilo kakva diploma ili bilo kakvo oružje«. I za nas, u našem narodu i u Crkvi našeg hrvatskog naroda ne bi trebalo boljeg oružja. Nikad se u našem narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje sv. Krunice. kao da je papa Ivan Pavao II. pročitao misli našega srca i počeo svoju encikliku »Otkupiteljeva Majka« riječima: „Crkva podiže svoje oči, tebi, Majko, kao svome uzoru. Podiže ih napose u ovome vremenu kad se sprema da proslavi dolazak trećeg tisućljeća kršćanskoga doba”. Zato ovu i svaku godinu treba prihvatiti kao specijalnu milost, gdje će rasti naša vjera i ljubav prema Kristu u njegogovj Majci. Marija je uzor ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ona nas stalno podsjeća na očinsko srce našega Boga. Marijina prisutnost u našem životu pomaže nam da naša vjera ne ostane samo na razini intelekta, već da postane i stvarnost srca, odnosno našega života. Molimo presvetu Djevicu Mariju da nas privuče preko molitve sv. Krunice k svome majčinskome Srcu i Božanskom Srcu svoga Sina Isusa Krista u ljubavi Trojedinoga Boga našega: Boga Oca koji nas je stvorio, Boga Sina koji nas je otkupio i Boga Duha Svetoga koji nas je posvetio. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 1,12-14 Jud 13,18 bcde. 19-20 Vg 13,23bc-24a. 5 abc Iv 19,25-27 Lk 2,19 |
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 5
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI KRALJICA HRVATA Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mjesec „svibanj” se približava kraju, a s njime i naše „svibanjske pobožnosti” u čast Blažene Djevice Marije: Majke Božje i Majke naše. Mi smo kroz čitav ovaj mjesec svibanj dolazili u naše crkve i zajednički molili Svetu krunicu i Litanije Majke Božje i pri koncu svakih Litanija smo govorili: Kraljice krunice, moli za nas! Kraljice mira moli za nas! Kraljice Hrvata, moli za nas! U vrijeme domovinskog rata za vrijeme molitve krunice misli su nam i srce najviše letjeli prema našim borcima koji su se nalazili na braniku domovine i prema svima onima koji su najviše pogođeni tim okrutnim i zločinačkim ratom neprijatelja protiv čitavog našeg hrvatskog naroda. Zato sam ja, pišući ove retke našim hrvatskim vojnicima koji su s ponosom i s ljubavlju nosili oko vrata i na svojim ramenima Marijinu krunicu i koji su pod zaštitom „Kraljice Mira” i pod vodstvom „Kraljice Hrvata” branili naš mir i slobodu „Lijepe naše domovine”, želio nešto reći o Mariji kao »Najvjernijoj Odvjetnici Hrvatske – Fidelissima Advocata Croatiae«.  Marija je zvijezda naše povijesti. Marijina prisutnost, ljubav i zaštita prate naš hrvatski narod i našu katoličku povijest od samoga početka. O tome svjedoče nebrojeni spomenici u kamenu, cigli i drvetu, na zidovima i platnu, u stihovima i prozi, u glazbi i molitvi; u crkvama i katedralama kao i u obiteljskim domovima. Daleko više od bilo kakvih spomenika o Mariji zbori savjest i pobožnost našega hrvatskoga puka. Marija je sa svojim Sinom Isusom odgojila naš narodni pomirljivi i hrabri ethos; odgajala je pokoljenja naše djece i mladih; čuvala je brojne i ujedinjene obitelji; tješila je nemoćne i bolesne. Mnogi su naši hrvatski vladari zasjali kao Marijina vjerna djeca: Jelena, Zvonimir, Zrinski, Jelačić… Razni su joj krajevi, gradovi i pojedinci podizali svetišta, naručivali kipove i slike, plaćali poput starih Zagrepčana na Griču predmolitelja dnevne krunice. Predvodnici hrvatskog naroda donosili su na saborima odluke da se podižu samostani, svetišta i oltari u čast Marije. Zauzvrat je Marija cijeli naš narod podržavala u pravednosti i ćudoređu. Tako je kralj Zvonimir dokinuo ropstvo i obilno pomagao kršćanski život u narodu. Kasnije su hrvatski banovi suzbijali patarenstvo i odbijali turske najezde. Marija je očuvala također hrvatski narod od reformske »kuge«- i tako je Marija sačuvala naš hrvatski narod u katoličkoj vjeri i u potpunoj vjernosti Rimskoj Crkvi i Petrovoj stolici – Svetom Ocu papi. U hrvatskom narodu je prevladao najljepši pozdrav: »Hvaljen Isus i Marija!«. Stoljećima se u našim domovima prebirala sveta krunica. Mnogi su primali i nosili Marijin škapular; rado su kupovali i nosili njezine medalje i molitvenike, ustrajno uzdržavali Marijine crkve, oduševljeno su u duhu pokore i zahvalnosti, pjevajući i zaufano moleći hodočastili u Gospina svetišta. Mariji na čast vršili su zavjete i činili brojna dobra djela ljubavi prema Bogu i milosrđa prema bližnjemu. Našu »marijansku povijest« popunjuje i »marijanski zemljopis« Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine. Hrvati su Mariji podigli ne samo dom u svom srcu, nego i brojne kuće širom naše domovine. Još i danas Marijino ime nose naše katedrale u Zagrebu, Splitu, Senju, Krku, Poreč – Puli, Dubrovniku i Trebinju. Tako je već najstarija prvostolnica na našem tlu – katedrala u Splitu – posvećena u čast Mariji na nebo Uznesenoj. Istoj tajni Marijina Uznesenja kao i ostalim otajstvima Gospina života posvećene su mnoge župne crkve širom domovine. Zatim, tko bi još mogao izbrojiti marijanske kapelice po planinama i u šumarcima, njene pilove – spomenike po selima i na raskršćima naših gradova; sve njene slike i kipove u crkvama, na oltarima, u obiteljskim kućama ili u muzejima. Neki se Gospini spomenici dižu na javnim trgovima naših gradova kao na Kaptolu u Zagrebu. Ali vjernička srca hrvatskog naroda su najosjetljivija na spomen Marijinih svetišta, hodočasničkih domova. Ona se bijele i blistaju čitavom Hrvatskom kao i u Bosni i Hercegovini. To su: naše nacionalno Gospino svetište Mariji Bistrici, Trški vrh, Trsat, Sinj, Gospa od Škrpjela, Olovo, Široki Brijeg, Aljmaš, Tekije, Voćin… Neka svetišta su veoma stara kao u Solinu i Remetama, dok je većina njih nicala vjekovima – bilo kao zadužbina plemenitih obitelji i naselja, bilo kao središta pobožnog redovničkog života. A sve njih u toplu krunicu zahvale povezuje vjernička ljubav hrvatskog naroda. Dok su junački pređi na poljanama i granicama branili »Marijinu zemlju« hrvatske Domovine, naše su tihe i dobre mame učile djecu Zdravomarije, Svetu Krunicu i druge zazive. Da u našoj zlehudoj hrvatskoj narodnoj povijesti nije bilo marijanskih majki, ne bi valjda bilo ni naše vjere katoličke. U domovinskoj Crkvi redali su se kao duhovni vođe veliki marijanski biskupi kao što su bl. Augustin Kažotić, Martin Borković, Fulgencije Carev, Josip Stadler, Josip Lang, bl. Alojzije Stepinac… Oni su predvodili mnoštvo svećenika odanih Mariji koji su zajedno s njima odgajali naš hrvatski katolički puk. Unosili su u svoje župske zajednice zdravu pobožnost Bezgrešnoj Djevici Mariji, tumačili njezina otajstva, poticali roditelje da je štuju u kućama, bolesnike da je zazivaju u krevetima, umiruće da joj se utječu u zaštitu na »času smrti« svoje. Zahvalni smo svima, koji nam s Marijom očuvaše svetu vjeru. Zahvalni smo također svećenicima i svim dobrim vjernicima naših dana, koji požrtvovno svjedoče za Mariju i Isusa u ovom našem ispaćenom i progonjenom hrvatskom narodu. Kako vidimo, Hrvatska je bila – prema riječima pavlina Eggerera - »uistinu marijansko kraljevstvo«, a Marija je bila »Advocata Croatiae fidelissima – najvjernija odvjetnica Hrvatske«, kako jamči natpis na Gospinoj slici u Remetama. Zato mi kao članovi Crkve Kristove moramo moliti, trpjeti i raditi s Marijom za svoj osobni mir, za mir naših obitelji, našeg naroda i cijelog čovječanstva. Naše molitve trebaju ići Kristu koji nam je donio i darovao svoj mir. On želi da zavlada njegovo kraljevstvo mira, ljubavi i pravde među svim ljudima i narodima svijeta. Mi moramo moliti Majku Božju za taj mir. Ona je nazvana »Kraljicom Mira« i kao takva se upravo danas pokazuje našem hrvatskom narodu i cijelome svijetu. Stoga molimo presvetu Djevicu Mariju da svijetom zavlada pravi mir koji je donio njezin Sin Isus Krist svojim dolaskom na ovu zemlju. Nikad se u našem hrvatskom narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje svete krunice. Stoga vjernost Isusu Kristu naših pradjedova, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici (Svetom Ocu papi) ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata prema Majci Božjoj i Majci Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine. Naš hrvatski narod u četrnaest stoljeća burne povijesti svojega opstanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo da bismo obranili svoju rodnu grudu od neprijatelja. Bizant, Turci, Austrija, Mađarska, Nijemci, Talijani, a u novije vrijeme najokrutniji i najkrvoločniji neprijatelji iz Srbije i drugi koji su nam rušili čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništili vjeru, jezik i naciju i sve ono što je odraz naše vjekovne kršćanske kulture i civilizacije. I tada smo digli oči i ugledali Mariju gdje stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem hoteći nas sve zakriliti. I tako je Marija kao majka s nama gladovala, trpjela, molila se i borila. Imala je svojih stotine tvrđava i bedema da nas zaštiti i obrani od neprijatelja. Marija je najvjernija zaštitnica Hrvatske i hrvatskog naroda. Znao je to naš narod već 14 stoljeća, pa joj je pjevao i dan danas pjeva: »Gospe naša, Kraljice Hrvata, draža si nam od suhoga zlata!« Stoga ostanimo i mi vjerni svojim precima i pjevajmo skupa s njima svim žarom ljubavi duše i srca svojega našoj Majci i Kraljici. »Zdravo budi Kraljice! Zdravo, Majko sveta! Ti si naša nada sva, Ti si sunce svijeta! K tebi oči dižemo, na pomoć nam budi. I privini svakog nas na majčinske grudi! Hrabri nas smalaksale, žalosne nas tješi. Teškim putem kreposti, korak nam pospješi! Milosti svih puna! Zdravo, Majko Krista! Slave rajske kruna! Puk tvoj k tebi hrli, Majku blagu gleda. Gdjeno Sinka grli, i za spas naš preda. Ponizno te moli, čuvaj ga i brani. Zloći da odoli, da ga grijeh ne rani. Već da srca čista, svijetom brodi. Daj, o Majko Krista, Ti ga brižno vodi!« »Rajska Djevo, Kraljice Hrvata! Naša Majko, naša zoro zlata! Odanih ti srca primi dar, Primi čiste ljubavi nam žar!« Nek' se vidi nek' se zna! Tko se kome dopada! Nek' svi čuju, nek' svi zbore! Da Hrvati Majku Božju vole! Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
GOSPA FATIMSKA
|
BLAGDAN GOSPE FATIMSKE (13. svibnja) PORUKA: OBRAĆENJE, POKORA (POST) I MOLITVA  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Gospa se ukazala u Fatimi, u Portugalu, 13. svibnja 1917. godine. Troje djece Franjo, Hijacinta i Lucija bili su »fatimski sretnici« koji su vidjeli Majku Božju Mariju. Gospina ukazanja u Fatimi i danas pobuđuju zanimanja katoličkog svijeta. Fatima je Crkvu obogatila novim blagdanom Bezgrešnog Srca Marijina, potaknula novu pobožnost prvih subota, rasplamsala još veću ljubav prema Mariji, posebno moljenje krunice. Zaista, o Fatimi treba najprije razmišljati, a onda puno moliti. Kad se radi o takvim stvarima, molitva je uvijek prvo i neizostavno sredstvo. Zato one koji je prihvaćaju treba podržati. A one koji Fatimu glasno niječu, treba mirno saslušati zašto to čine i moliti se za njih. Nepošteni su samo oni koji je izruguju, a o njoj ništa ili vrlo malo znaju. Dok oni koji je ignoriraju, nemaju ticalo za presudne događaje Crkve i čovječanstva. Crkva nije dala svoj konačni sud o Fatimi. Možda će trebati još vremena dok to učini, ali su se pape o njoj već davno izjasnili. Fatimski događaji odigrali su se za pape Benedikta XV., ali je probijanje fatimskih poruka stvarno počelo za pape Pija XI. On je godine 1934. izjavio »Presveta Djevica, Božja Majka, udostojala se u to najnovije vrijeme obdariti Portugal izvanrednim dobročinstvima.« Pio XII. naziva se »fatimskim papom«. Kad su mu jednom portugalski biskupi pri jednoj audijenciji rekli da ga tako nazivaju, papa je odgovorio: »Mi to i jesmo!«. Taj isti papa obavio je godine 1942. (za vrijeme II. svjetskog rata) posvetu cijelog svijeta Srcu Marijinu, po želji Gospe Fatimske, da bi Marija od Boga isprosila čovječanstvu željeni mir. A po svom posebnom izaslaniku Pio XII. je okrunio Gospin kip u Fatimi zlatnom krunom 13. svibnja 1946. Dobri papa Ivan XXIII., misleći na Fatimu i na ljude koji ne vide Nebo odakle Marija dolazi, veli: »Očuvaj nas, Bože, da ne pomislimo da su Nebesa konačno zatvorena iznad naših glava!« Njegov nasljednik papa Pavao VI. poslao je u Fatimu na dar prsni križ Ivana XXIII., koji je Dobri papa oporučno ostavio Gospi u Fatimi. Po završetku II. vatikanskog Sabora, papa Pavao VI. poslao je u svibnju 1965. godine Gospi u Fatimu »zlatnu ružu«. Na 50. obljetnicu fatimskih ukazanja i sam je pošao u Fatimu i rekao: »Velika nam je želja da počastimo presvetu Djevicu, Majku Kristovu, Majku Božju, Majku našu. Naše je pouzdanje u njezinu dobrotu Crkvi i Našoj apostolskoj misiji vrlo veliko a isto je tolika naša potreba za njezinim zagovorom kod Krista, njezina Sina.« Blagopokojni papa Ivan Pavao II. bio je veliki štovatelj Gospe Fatimske. I on je pošao u Fatimu 13. svibnja 1982. godine na prvu obljetnicu atentata da se zahvali Bogu i Majci Božjoj Mariji što su ga na čudesan način spasili od sigurne smrti. I tada je rekao: »Došao sam zahvaliti Božjoj providnosti u ovo mjesto za koje se čini da je Majka Božja posebno izabrala: Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti (Tuž 3,2). I ja to ponavljam s prorokom: Milosrđe je Božje da nismo uništeni.« Na kraju je Ivan Pavao II. posvetio čitav svijet Majci Božjoj s potresnim uzdasima u svojoj molitvi. Ukazanja i karizme pripadaju Crkvi. Ona je o Fatimi puno rekla. Iako to nije istina dogmatske sigurnosti, ipak su plodovi tako očiti da ih se ne može olako odbaciti. I sve ono što se zadnjih godina događalo u istočnoj i srednjoj Europi, odnosno u zemljama tzv. »realsocijalizma«, kao i u našoj lijepoj domovini Hrvatskoj, spada u milosna obećanja Gospe Fatimske i njezinih objava. Zato su veoma važne Gospine poruke i plodovi koji se vide. Prva riječ u Fatimi koju je Gospa izrekla jest velika i snažna riječ Nebo. Zapravo na pitanje Lucije: „Odakle si ti?” Gospa je odgovorila: „Moja domovina je Nebo.” Mnogi ljudi su zaboravili da čovjek ne živi samo o kruhu i za ovaj svijet. Nisu rijetki koji ispovijedaju vjeru u Boga, ali kad im počnete govoriti o raju, drugom život, neraspoloženo se osjećaju. Ipak Nebo postoji. To je stvarnost koja se radosno čeka. Tamo se s veseljem odlazi, pa stoga sveci i radosno umiru. Gospa je došla da bi nas podsjetila na tu radosnu stvarnost da bi nas podignula iz izgubljenosti i nevjere, da bi nas otrijeznila od zaluđenosti i opijenosti stvarima ovoga svijeta i da bi nas iz sumnje, apatičnosti života i zatvorenosti u materiju koja nam je i dušu okovala, konačno privela Bogu i k sebi u Nebo. Nije mi cilj govoriti o svemu što je Gospa rekla u Fatimi, ali bih ono glavno htio istaknuti. Gospa je stavila naglasak na molitvu, pokoru i obraćenje. Ona polazi od konstatacije da je naš Gospodin i previše uvrijeđen, da se grijesi sve više gomilaju. A grijeh rastače ljubav i mir. Da bi se spasio taj mir i otklonila Božja kazna, nužno je obraćenje, povratak Bogu, što se postiže molitvom i pokorom. Inače, sva su fatimska zbivanja prožeta užasom grijeha. Fatimska poruka otkriva tajnu zla, njegovu razornu snagu s posljedicama u vremenu i u vječnosti, u ovom i drugom životu. Grijeh je u biti rušenje, pustošenje, uništenje istine i dobrote. On vodi čovjeka prema praznini i ništavilu. Grijeh je samouništenje bića, ubijanje svega što je Božje u nama. Grijeh najprije pogađa nas, jer razdire naše jedinstvo s Bogom; a onda vrijeđa Boga, njegovu čast i njegov ugled. Grijeh je uzrok da se onemogućuju Božji planovi nad nama. Grijeh je kriv ako Bog nije uspio u nama. Ako blokiramo Boga grijehom, u nama nastaje pakao. A jedan od najstrašnijih i najubitačnijih grijeha po ljudsku osobu na kojeg je Gospa posebno upozorila sav svijet, otkrivši djeci strahote i užas pakla, jest grijeh nemorala i bludnosti izvan braka i grijeh preljuba u braku. A posljedice takvih grijeha su neizmjerni abortusi, odnosno ubijanje nevine i nerođene djece što su najveći zločini protiv Boga kao jedinog Gospodara života, protiv Crkve jer se time smanjuju njezini članovi i broj Božje djece, protiv naroda koji iz dana u dan sve više izumire i protiv ljudskog roda i cijelog čovječanstva. Zato nas je Gospa u Fatimi pozvala sve na djevičanstvo i čistoću, na obdržavanje Božjih zapovijedi i na svetost kršćanskog života. Mnogi danas misle, pa i među nama vjernicima, da je govor o djevičanstvu i čistoći ograničenje ljudske slobode, a ne zaštita svetosti i dostojanstva spolnosti ljudske osobe. Marija, kao Djevica i Majka, je remek-djelo djevičanstva i čistoće, utjelovljenje Božjeg zakona i savršeno stvorenje. Stoga je Ona uzor djevičanstva i čistoće djevicama i majkama, mladićima i očevima, običnim vjernicima i Bogu posvećenim osobama. Kršćanstvo je uvijek cijenilo i s velikim poštovanjem se izražavalo o spolnoj čistoći. Crkva je uvijek naglašavala kako nije moguće govoriti o čovjeku, ako se ne govori i o njegovoj spolnosti. Bog ga nije drugačije zamislio nego kao muško i žensko i tako ga je stvorio. I kao takvo biće čovjek ima svoj cilj, svoje osobine i svoje djelovanje. Da bi Bog obranio svetost i dostojanstvo ljudske spolnosti stavio je dvije zapovijedi: »Ne sagriješi bludno!« i »Ne čini preljuba!«. Tim zapovijedima Bog je htio zaštiti čovjekov identitet, njegov pokretački dinamizam, njegovu životnu snagu, izvor i svetište života. Te su zapovijedi kao ograda koja štiti da ne bi »divlje zvijeri« paklenih duhova provalile u lijepi vrt dostojanstva ljudske naravi koja je stvorena na sliku i priliku Božju i tako je opustošile. Stari Zavjet kažnjavao je prekršaje djevičanstva i bračne čistoće smrću, dok Novi Zavjet više iznosi ljepotu čistoće duše, srca, uma i tijela. A sv. Pavao kaže: »Bog nas nije pozvao na nečistoću, nego na svetost«. On nas upozorava kako trebamo biti sveti i neporočni pred Bogom. A sv. Crkva, oslanjajući se na objavu Božje riječi, oduvijek je naučavala da kršćanin treba držati čistoću duše i tijela, jer smo se krsnom vodom očistili od grijeha i uronili u Isusa Krista, oprani smo u krvi Božjeg Jaganjca i pozvani na svadbenu gozbu Sina Božjega. Svaki kršćanin je »hram Duha Svetoga«. U njemu je on dijete Božje. Taj ga Božji duh nosi, nadahnjuje, brani i puni životnom snagom i poletom. Duh Sveti nas potiče na ljubav, radost, pravednost, dobrotu i svetost života. Marija je uvijek bila na poseban način uzor mladeži u čistoći i nevinosti. Kršćanska mladež je znala da uz Kristovu i Marijinu pomoć može sačuvati jakost tijela, mladost duha, ljepotu duše, radost života i unutrašnji mir. Mladež, osobito ženska, u Mariji je gledala ideal čistoće jer je, prema sv. Ambroziju: »Marija prva u vrtu palog čovječanstva zasadila zastavu djevičanstva.« Istina, ima i »crnih mrlja« kod današnje mladeži. Ima gaženja ideala, izrugivanja čistoće, frustriranja svega što je sveto i plemenito, ali ima i divnih primjera pred kojima čovjek ostaje zadivljen. Mladež je uvijek gledala u Mariji i način kako se u ovom nečistom svijetu može sačuvati čistim. Marija je u tome uspjela jer je razmišljala i molila. Njezin je pogled bio uperen prema Nebu i nije ni gledala ono nečisto u svijetu. Njezino držanje bilo je sveto i ozbiljno, jer je svojim ustima ljubila Najčistijeg i Najljepšeg među sinovima ljudskim, a svojim rukama njegovala uzor čistoće i svetosti Isusa Krista. Molimo zato presvetu Djevicu Mariju da naša mladež bude hrabra u očuvanju svojih mladenačkih ideala. Ako budemo danas imali nevinih i kreposnih mladića i djevojaka, sutra ćemo imati pravih i vjernih očeva i majki. Gospa je u Fatimi također podigla svoj materinsku iskrenu optužbu protiv psovke, propadanja obitelji i napadanja na Crkvu. Nijedan narod na svijetu ne vrijeđa Boga tako svetogrdnim i bogohulnim psovkama kao naš narod. To je jedna velika mana i strašan porok našega hrvatskoga naroda. Priča se da je naš blagopokojni i blažene uspomene kardinal Alojzije Stepinac zbog toga mnogo trpio i puno se molio da se to zlo psovke iskorijeni iz našega naroda.  Gospa je u Fatimi rekla da treba odbaciti grijeh, treba se obratiti Bogu – žrtvom, molitvom i postom. Marija želi da se u nas kršćane vrati duh molitve, sakramentalnog života, pojačana smisla za križ i patnju. Ona traži molitvu krunice, svetost svećenika i vjernika, poštivanje Božjih zapovijedi. I za nas, u našem narodu i u Crkvi našeg hrvatskog naroda, ne bi trebalo boljega lijeka. Nikada se u našem narodu nije izgubilo iskreno štovanje Majke Božje Marije, pa ni moljenje sv. Krunice. Prema Gospi Fatimskoj, grešnici se spašavaju posredovanjem pravednih. To znači da se Crkva mora najprije obratiti, a onda i druge obraćati. Zato nam Marija želi pomoći da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nas potiče da nastojimo biti poput nje ponizni i strpljivi i da s Isusom strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje i križeve našega svakidašnjeg života. Marija nam želi pomoći da živimo kao prava djeca Božja i da poput nje, svoje Majke, oprostimo našim tlačiteljima i da budemo mironosci, blagi i dobročinitelji kao i Krist. Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost i brigu za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Bogu i ohrabrenje u životu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1. Post 3,9-15. 20 Ps – 1 Sam 2,1. 4-5. 6-7. 8. 2. Rim 5,12. 17-19 3. Iv 19,25-27 |
SVETI JOAKIM I ANA
|
SVETI JOAKIM I ANA RODITELJI BLAŽENE DJEVICE MARIJE (25. srpnja) »Sveta lozo Davidova, Joakime, sretni oče, S dragom ženom svetom Anom…« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Skupili smo se evo ovdje danas da proslavimo svetu uspomenu Roditelja Blažene Djevice Marije, svete Joakima i Anu. Sveta evanđelja nam ne spominju izričito njihova imena, ali prema pradavnoj predaji koja je nastala već u II. stoljeću tako su se nazivali roditelji Blažene Djevice Marije. Štovanje svete Ane proširilo se već u VI. stoljeću na Istoku, a na Zapadu u X. stoljeću. U novije vrijeme proširilo se i štovanje svetoga Joakima. A budući da ih je Bog u svojoj ljubavi sjedinio u jedno ovdje na zemlji i gore na nebesima, zato ih je i sv. Crkva htjela u jednom blagdanu sjediniti u zajedničkom štovanju i ljubavi vjernika. Stoga sv. Ivan Damaščanin, biskup, kaže: »Blaženi paru, Joakime i Ano! Sve stvoreno s vama je povezano. Ono je preko vas prikazalo Stvoritelju najdragocjeniji dar od svih darova – čistu majku koja bi jedina dostojna Stvoritelja«.  Sveti Joakim, Ana i Marija Da, draga braćo i sestre, sveti Joakim i Ana su doista blažen par, neokaljan par. Poznajemo ih po plodu utrobe njihove, kako to negdje Gospodin reče: Po plodovima ćete ih njihovim poznati. Način svojega života tako su uredili kako bijaše milo Bogu i dostojno one koja je iz njih nikla, svojim čistim i svetim življenjem iznijeli su na svjetlo krunu djevičanstva, tj. onu koja je od prvog trenutka svojega začeća sva bezgrešna, sveta, čista i nevina u duši, srcu i u tijelu i koja će biti djevicom prije poroda, u porodu i nakon poroda. Sveti Joakim i Ana su prečisti par. Oni su opsluživali čistoću koju propisuje naravni zakon i po Bogu su postigli što nadilazi narav: rodili su svetu Bogorodicu koja ne pozna muža! Pobožno i sveto živeći u ljudskoj naravi rodili su kćer koja nadilazi i same anđele i sada im je gospodarica. »Ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju; u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe« (Sir 44,10-11) Sveti Joakim i Ana živjeli su kao pobožni Izraelci u neprestanoj blizini Božjoj, izgarajući u ljubavi prema Bogu i čineći dobro svakome čovjeku, bližnjemu, u očekivanju Mesije. Svetost, poštenje i pravednost njihova života je toliko omiljela Bogu da su oni jedini zaslužili od svih svetaca i pravednika Staroga Saveza da budu izabrani za roditelje Majke Božje. Stoga »dovijeka njihova loza ostaje i ne briše se dika njihova« (Sir 44,14), jer od njih se rodila Majka jedinorođenoga Sina Božjega. Sam Isus Krist, naš Bog i Gospodin, Sin Božji odvijeka i Sin čovječji u vremenu rođen u ljudskoj naravi od Marije, kćeri Joakima i Ane, iz Nazareta potječe od loze ovoga svetog i jedinstvenog para u povijesti ljudskoga roda. Zato i njihovo »ime živi za sva pokoljenja i mudrost njihovu objavljuju puci, i slavu njihovu naviješta općina« (Sir 44,14-15), vjernika Kristovih i svetih Božjih. Isus i Marija su, dakle, dika svete Ane i Joakima. Oni su dali život najljepšoj, najkrasnijoj i najmilijoj djevojci, Bezgrešnoj Djevici Mariji, Majci Jedinorođenoga Sina Božjega Isusa Krista. Stoga su blaženi bokovi i utroba iz kojih je nikla Marija, taj najljepši cvijet čovječanstva. Blažene ruke koje su njegovale taj najljepši ljiljan svetosti, čistoće i djevičanstva. Blažene usne tih svetih roditelja kojima je bilo dopušteno da uživaju u čistim poljupcima same zaručnice Duha Svetoga. Blažen dom i obiteljsko ognjište tih odabranika Božjih gdje je prebivala i s kojima je živjela sama Majka Božja i miljenica Presvetoga Trojstva. Zato s punim pravom moramo reći za svetog Joakima i Anu ono što Isus u sv. Evanđelju kaže za svoje apostole i učenike: »Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali ne vidješe, i čuti što vi slušate, ali ne čuše« (Mt 13,16-17). Eto u tome se sastoji blaženstvo svete Ane i Joakima. Oni, kao i njihovi oci, djedovi i pradjedovi, u pobožnosti i ljubavi prema Bogu i bližnjemu očekivali su dolazak Mesije na ovaj svijet, odnosno dolazak Sina Božjega, Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda. Možda nisu imali tu milost da svojim tjelesnim smrtnim očima ugledaju toga Sina Božjega, Isusa Krista, i svojega unuka po njihovoj kćeri Mariji, ali su zato gledali onu čijoj se ljepoti ne mogu nadiviti ni sami anđeli Božji i koju kršćanska pobožnost naziva »ružom otajstvenom i ogledalom pravde«. Kao što se sva čast i slava Marijina sastoji u tome što ju je Bog, Otac, od »vječnosti« izabrao za Majku svojega jedinorođenoga Sina, isto tako sva slava i dika svete Ane i Joakima sastoji se u tome što su bili od Boga izabrani da postanu roditelji Blažene Djevice Marije, Majke Božje. Draga braćo i sestre, sveti Joakim i Ana su primjer i uzor svetog i čistog bračnog života svim očevima i majkama naših kršćanskih obitelji. Većina naših obiteljskih ognjišta je zatrovana smrtnim otrovom zmije paklene, otrovom bludnosti, nemorala, nečistoće i svake vrste grijeha i zla. Mnogi očevi i majke postali su zločinci, razbojnici i prave ubojice svoje vlastite djece. Svake godine se ubijaju tisuće i tisuće nerođene djece u utrobama njihovih majki. To su najveći zločini čovječanstva i krv te nerođene djece kao krv »nevinog Abela« viče pred prijestoljem Božjim za osvetom. To su zločini protiv naroda i Crkve, jer od te »bijele kuge« naš hrvatski narod izumire i s narodom Crkva. Kada se Blažena Djevica Marija ukazala u Fatimi u Portugalu 1917. za vrijeme I. svjetskog rata, jasno je rekla da su ratovi kazna Božja čovječanstvu zbog grijeha ljudi i da će zbog tih istih grijeha mnogi narodi svijeta biti zbrisani s lica zemlje. A što je najgore i žalosnije Gospa je rekla kad je djeci – vidiocima pokazala užas i strahote pakla, da najveći broj duša ide (strovaljuje se) u vječnu propast zbog grijeha bludnosti protiv 6. i 9. Božje zapovijedi, odnosno zbog grijeha nemorala i nečistoće izvan braka i u braku. Sveti Joakim i Ana su primjer i uzor pobožnosti, obiteljske molitve i vjerskog odgoja djece svim kršćanskim obiteljima. Danas se, nažalost, sve manje i manje moli u našim obiteljima, a iz dana u dan se sve više i više vrijeđa Bog i sve što je Božje bogohulnim i svetogrdnim psovkama. Zato se nije ni čuditi što je toliko zlo zavladalo mnogim obiteljima i cijelim svijetom. Djeca, mladež, obitelji i cijelo čovječanstvo se sve više i više udaljuje od Boga i zbog svojih grijeha srlja (ide) u propast vječnoga života. Ljubav, veselje, radost, sloga i mir nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, žalost, nesloga, nepravda, grijeh i zlo svake vrste. Ljudi se iz dana u dan sve manje i manje osjećaju kao braća i sestre i tako se duh sumnje i neprijateljstva sve više i više uvlači u pojedince i zajednice. Ako se bude i dalje tako živjelo kao da Bog uopće ne postoji, onda se ne treba ni čuditi ako jednoga dana ljudi kao »bijesni psi« iz mržnje budu grizli jedni druge. A da nam se to ne bi dogodilo potrebno je da se obratimo Bogu i njegovu zakonu i da odložimo »prijašnje ponašanje, staroga čovjeka, koga varave požude vode u propast« i da se obnavljamo »duhom svoje pameti« i obučemo »novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4,20-24). Tko se opredijeli za Krista, on se mora odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha« jer ne može se vjerom pristati uz Isusa, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života. Oni koji uz Krista prianjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom i neprestano se obnavljati i preobražavati u »novo biće«, jer je Isus »kruh života« koji silazi s neba od Boga da bi dao život svijetu. Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa kao »živi kruh« i izvor vječnoga života u nama. A u svemu ovome će nam pomoći sveta Ana i Joakim svojim molitvama i zagovorom kod Isusa i Marije, ako ih budemo ljubili, štovali, častili i zazivali u pomoć u našim svakidašnjim životnim poteškoćama i nevoljama. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 44,1. 10-15 Ps 132 (131) Ef 4,17. 20-24 Mt 13,16-17 |
MARIALIS CULTUS - O ŠTOVANJU MARIJE
|
MARIALIS CULTUS APOSTOLSKA POBUDNICA PAVLA VI. O ŠTOVANJU MARIJE Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na Vašu želju i zahtjev da Vam na ovoj rekolekciji u Marijinu mjesecu govorim o pobožnosti prema Majci Božjoj Mariji i o njenoj Krunici mislio sam da je najuputnije da zajednički razmišljamo o Apostolskoj pobudnici (Exortatio Apostolica) – pape Pavla VI. „O štovanju Marije” (Marialis Cultus) koja upravo govori o tim argumentima.  Ta apostolska pobudnica „Marialis cultus” sastoji se od: 1. Uvoda – u kojem se govori o Prigodi i svrsi dokumenta i o razdiobi građe; 2. Prvi dio – govori o: Štovanju Djevice Marije u Liturgiji i to: a) Djevica u obnovljenoj rimskoj liturgiji… b) Djevica kao model Crkve u obavljanju bogoslužja 3. Drugi dio: Orijentacije za obnovu Marijanske pobožnosti i to: a) Trojstveni, kristološki i eklezijalni vid marijanskog štovanja b) Četiri usmjerenja za Djevičino štovanje: biblijsko, liturgijsko, ekumensko i antropološko 4. Treći dio – upute za dvije pobožne vježbe: Anđeo Gospodnji i Krunicu – gdje se govori o: a) Anđeo Gospodnji b) Krunica 5. Na kraju svega – Zaključak: Teološka i pastoralna vrijednost štovanja Djevice. Dokument „Marialis cultus” predan je javnosti 22. ožujka 1974., a Pavao VI. ga je potpisao na Svijećnicu 2. II. 1974. i izazvao je velik odjek i zanimanje u svijetu, a posebno u Crkvi. Taj papinski dokument o „Štovanju Marije” je usko povezan s koncilskom obnovom Liturgije »Sacrosanctum Concilium«, jer Crkva koja se, oživotvorujući obnovu bogoslužja »u duhu i istini (usp. Iv 4,24), klanja Ocu i Sinu i Duhu Svetome, „posebnom ljubavlju štuje preblaženu Mariju, Bogorodicu”« (Uvod). Zato »Razvitak pobožnosti prema Djevici Mariji koji mi želimo – kaže papa – jedan je od elemenata koji kvalificiraju autentičnu pobožnost Crkve: ta se pobožnost naime, (…) uklapa u središte jedinstvenog kulta koji se s pravom naziva kršćanskim, jer on od Krista vuče svoje podrijetlo i svoju djelotvornost, u Kristu nalazi svoj puni izražaj, te po Kristu u Duhu, vodi k Ocu. Pobožnost prema Mariji, naime, po unutarnjoj nuždi u bogoštovnoj praksi odražava, otkupiteljski plan Božji: sasvim posebnom mjestu što ga Marija drži u tom planu odgovara i sasvim posebno štovanje prema njoj; isto tako, svaki autentičan razvitak kršćanskog kulta nužno sa sobom nosi odgovarajući porast štovanja prema Majci Gospodinovoj. (…) Dublja spoznaja Marijina poslanja preobrazila se u radosnije poštovanje prema njoj i u strahopoštovanje prema mudrom planu Božjem: on je u svoju Obitelj – Crkvu, jednako kao i u svako domaće ognjište, smjestio lik Žene, koja – diskretno i u duhu služenja – bdije nad njom „i uravnava njezin hod prema domovini, dok ne dođe u slavi dan Gospodnji”« (Uvod). Prvi Dio Štovanje Djevice Marije u Liturgiji I. - Rimska Liturgija Reforma rimske Liturgije i kalendara omogućili su »da se na organskiji način uspomena na Majku uklopi u godišnji ciklus otajstva njezina Sina, s time da se izrazitije obilježi veza koja ih ujedinjuje« (I., 2). Tako Liturgija u vrijeme Došašća, (te sama svečanost Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije), a posebno u dane od 17. – 24. prosinca često doziva u svijest lik Djevice Majke skupa s Mesijom. »Odatle slijedi da taj period, kao što su upozorili liturgičari – kaže papa – mora biti smatran vremenom koje je posebno prikladno za štovanje Gospodinove Majke; mi dajemo potvrdu – kaže papa – toj smjernici i želimo da ona bude posvuda prihvaćena te da se obdržava. (I., 2). Na taj će se način vjernici koji zajedno s liturgijom proživljavaju duh Došašća, razmatrajući neizrecivu ljubav kojom je Djevica iščekivala Sina, osjetiti potaknutima da nju uzmu kao model, pa da se pripravljaju da idu u susret Spasitelju koji dolazi, „budni u molitvi prepuni radosti”« (I., 2). Zatim u Božićno vrijeme Crkva razmatrajući otajstva utjelovljenja Sina Božjega, skupa s Otkupiteljem i Spasiteljem svijeta ujedno štuje Njegovu i našu Majku Mariju (usp. I., 5). Ponovna uspostava svetkovine svete Bogorodice Marije na prvi dan Nove godine koji je isti papa Pavao VI. proglasio danom Mira »ima svrhu, da se proslavlja uloga što ju je Marija ostvarila u tom otajstvu spasenja, te da se uzvisuje jedinstveno dostojanstvo koje odatle pridolazi „svetoj Rodilji… po kojoj smo zavrijedili primiti Začetnika života”«, te predstavlja »izvrsnu priliku da obnovimo svoje poklonstvo novorođenom Knezu mira, … (i) da se žarko pomolimo Bogu, po molitvi Kraljice mira, za najviši dar mira« (I., 5).  Svetkovini Bezgrešnog Začeća i Bogomaterinstva »treba nadodati drevna i časna slavlja od 25. ožujka i 15. kolovoza« (I., 6) Svetkovina Utjelovljenja Riječi je blagdan Krista i Djevice zajedno: tj. blagdan Riječi koja postaje „Sinom Marijinim” (Mk 6,3), blagdan Djevice koja postaje Majkom Božjom. Fiat Kristov volji Očevoj postaje ostvariv slobodnim pristankom Djevice (Fiat Marijin) i njezine suradnje u izvođenju božanskog nauma o otkupljenju čovječanstva (I. 6). »Svetkovina 15. kolovoza proslavlja slavno Marijino uznesenje na nebo: to je blagdan njezine punine i blaženstva za koje je bila određena, proslava njezine neokaljane duše i njezina djevičanskog tijela, njezina savršenog upriličenja Kristu uskrišenom od mrtvih« (I., 6). »To je blagdan Crkve koja u proslavljenoj Mariji gleda sliku svoje buduće slave. Stoga svetkovina Uznesenja nalazi svoje produljenje u proslavi Blažene Djevice Marije Kraljice, u kojoj promatramo Onu koja, sjedeći uz Kralja vjekova, blista kao Kraljica i zauzima se za nas kao Majka« (I.,6) »Te dakle četiri svetkovine, najvišeg liturgijskog stupnja, – kaže papa – obilježavaju poglavite dogmatske istine koje se tiču ponizne Službenice Gospodnje« (I., 6). Papa također spominje i ostale Marijine Svetkovine: Mala Gospa – 8. rujna; Pohođenje – 31. svibnja; blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne – 15. rujna; Prikazanje Gospodinovo – 2. veljače, itd. i sve ih usko povezuje s otajstvima spasenja njezina Sina Isusa Krista. (usp. I., 7,8) U svim Marijinim svetkovinama, u euharistijskim molitvama Misala itd. papa naglašava također i veliku vezu između Majke Kristove i Crkve: 1. Bezgrešno začeće Djevice:-predslika Crkve, Kristove zaručnice bez ljage 2. Uznesenje:-slika proslavljene Crkve 3. Božansko Materinstvo:-Majka Glave i udova -Majka Božja i Majka Crkve (I., 10, 11, 12) Marija i Crkva su uvijek zajedno i idu skupa. Zato Crkva u raznim liturgijskim tekstovima i sakramentalnim i molitvenim obrascima stavlja Mariju za uzor svim vjernicima svake dobi i staleža. Zato najuzvišeniji i najjasniji izražaji pobožnosti prema Djevici – kaže papa – procvali su u okviru liturgije, ili su bivali u liturgiju uklopljeni, kako na Istoku tako i na Zapadu (usp. I., 15) II. - Djevica kao model Crkve u obavljanju bogoslužja Marija je model duhovnog držanja kojim Crkva proslavlja i živi božanska otajstva. »A da Marija može u tom području biti primjer, to proizlazi odatle što je Crkva smatra svojim najboljim modelom u redu vjere, ljubavi i svršenog jedinstva s Kristom, to jest onog unutarnjeg raspoloženja kojim Crkva, ljubljena Zaručnica, usko povezana sa svojim Gospodinom, njega zaziva i po njemu iskazuje štovanje vječnome Ocu.« (II., 16) A) Marija je Djevica koja sluša: Virgo audiens – koja vjerom prima riječ Božju Vjera je za Mariju bila uvjet i put koji ju je vodio do Bogomaterinstva. »Ta je vjera za nju bila uzrok blaženstva i vrelo sigurnosti da će se obećanje ispuniti: „Blago tebi koja si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao Gospodin” (Lk 1,45). S tom istom vjerom, kao prevažan čimbenik i povlašteni svjedok Utjelovljenja, ona se u sjećanju stalno vraćala na događaje Kristova djetinjstva,, sabirući sve te činjenice u dnu svoga srca (usp. Lk 2,19. 51) Slično čini i Crkva, osobito u liturgiji: s vjerom sluša riječ Božju, prihvaća je, proglašuje, časti, dijeli vjernicima kao kruh života, te u svjetlu te riječi Božje - istražuje znakove vremena, tumači i proživljava događanja povijesti« (II., 17) B) Marija je, zatim, Virgo orans, Djevica koja moli »Tako se ona pojavljuje kod posjeta Majci Pretečinoj, gdje otvara svoje srce i iskazuje Bogu izričući svoju poniznost, svoju vjeru, svoju nadu: to kazuje Magnificat (usp. Lk 1,46-55), Marijina molitva u odličnom smislu, pjesma mesijanskih vremena, u kojoj se stječe radost starog i novog Izraela« (II., 18) U tom Marijinom kantiku odzvanja »u proročanskoj anticipaciji – glas Crkve: U svome je klicanju Marija uzvikala prorokujući u ime Crkve: „Moja duša veliča Gospodina…”. Doista, kantik je Djevičin proširivši se, postao molitva cijele Crkve u svim vremenima« (II., 18) Kao Djevica koja moli pojavljuje se Marija i u Kani Galilejskoj, gdje očitujući svome Sinu jednu vremenitu potrebu, potiče ga da učini prvo od svojih »znakova« i tako postiže učinak u redu milosti da je Isus tim »čudom« utvrdio svoje učenike u vjeri u sebe (usp. Iv 2,1-14). I posljednja epizoda iz Marijina života pokazuje nam je također u molitvi s apostolima u očekivanju Duha Svetoga (Dj 1,14). »To je molitvena prisutnost Marije, u Crkvi koja nastaje i u Crkvi svih vremena, jer uzdignuta na nebo, ona se nije odrekla svoga poslanja zagovaranja i spašavanja. Crkva je također Djevica koja moli, jer svaki dan iznosi pred Oca potrebe svojih sinova, „neprekidno iskazuje Bogu hvalu i zauzima se za spasenje svega svijeta.”« (II., 18) C) Marija je još Virgo pariens, Djevica koja rađa. »Ona je „po svojoj vjeri i poslušnosti rodila na zemlji samoga Sina Očeva, i to ne znajući muža, osjenjena Duhom Svetim”: to je jedinstveno i čudesno materinstvo, koje je Bog htio da bude kao pralik i prauzor plodnosti Djevice Crkve. Jer i Crkva postaje majka: „po propovijedanju i po krštenju rađa za novi i besmrtni život sinove začete od Duha Svetoga i rođene od Boga”. S pravom su drevni Oci učili da Crkva na neki način u sakramentu krštenja nastavlja djevičansko materinstvo Marijino«. (II., 19) D) Marija je, napokon, Virgo offerens, Djevica koja prinosi Marija po prvi put prikazuje Sina svojega u Hramu Ocu nebeskome kao »žrtvu« našega spasenja koje će doseći svoj vrhunac u otajstvu Križa. »To sjedinjenje Majke s njezinim Sinom u djelu otkupljenja dosiže svoj vrhunac na Kalvariji, gdje Krist „sama sebe besprijekorno prinese Bogu” (Heb 9,14) i gdje je Marija stajala uz križ (usp. Iv 19,25), „sa svojim Jedinorođencem skupa osjećala žestoke boli i materinskim se srcem pridružila njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje Žrtve koju je sama rodila”, te ju je i sama prinosila vječnome Ocu.« (II., 20) Ta žrtva Križa se nastavlja trajno kroz stoljeća u Euharistijskoj žrtvi, spomenčinu Isusove muke i uskrsnuća, gdje Crkva, Kristova Zaručnica u zajedništvu sa svetima u nebu, a ponajprije s Blaženom Djevicom Marijom, nasljedujući njezinu žarku ljubav i nepokolebivu vjeru, proslavlja Pashu Gospodinovu. Zato Marija, kao model sve Crkve u vršenju božanskog kulta, je očito učiteljica duhovnog života za svakog kršćanina (usp. II., 21). »Vjernici su veoma brzo počeli gledati Mariju, kako bi poput nje, od svog vlastitog života načinili bogoslužje, a od svoga bogoslužja životni angažman« (II., 21) »Marijin „da” je za sve kršćane lekcija i primjer, da iskažu svoju poslušnost volji Očevoj, koja je put i sredstvo njihova posvećenja.« (II, 21)    Drugi dio Za obnovu Marijanske pobožnosti Ali isti II. Vatikanski Koncil potiče da se pored liturgijskog štovanja, promiču i drugi oblici pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, posebno oni koji su u skladu s tradicijom i naukom Crkve i njezina Učiteljstva. Prvi odsjek Trojstveni, kristološki i eklezijlani vid Marijanskog štovanja »U Djevici Mariji sve se odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac odvijeka izabrao kao u svemu svetu Majku, te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome.« (I., 25) Stoga svaka autentična kršćanska pobožnost prema Mariji jasno izražava trojstvenu i kristološku značajku i pomaže da se prispije do »jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13). Zato Crkva kaže »ono što se upravlja Sluškinji odnosi se na Gospodina; tako zahvaća Sina ono što se pruža Majci: (…) tako na Kralja prelazi čast koja se iskazuje kao počitanje prema Kraljici« (I., 25). Na poseban način u štovanju Blažene Djevice Marije treba naglasiti osobu i djelo Duha Svetoga. Produbljujući otajstvo Utjelovljenja, sveti Oci i crkveni pisci – kaže papa – u neistraživom odnosu između Duha Svetoga Marije vidjeli su »neki ženidbeni vid, pjesnički opisan od Prudencija: „Djevica koja ne bijaše udata udala se za Duha”, i nazivali su je Svetištem Duha Svetoga, a to je izraz koji ističe posvećeni značaj Djevice koja je postala trajno boravište Duha Božjega« (I., 26) Na taj način će se bolje shvatiti otajstveni odnos između Duha Božjega i nazaretske Djevice i njihovo djelovanje u Crkvi. (usp. I., 27). Zatim svako štovanje Majke Gospodinove treba jasno pokazati mjesto što ga ona zauzima u Crkvi: »poslije Krista, to je mjesto najuzvišenije i nama najbliže« (I., 28). Zato štovanje Marije mora poprimiti eklezijalni smisao i perspektivu. Ne može se dakle govoriti o Crkvi ako nema tamo Marije, Gospodinove Majke, s njegovom braćom. »To će dozivanje u pamet omogućiti također da se intenzivnije shvati bratska veza koja ujedinjuje sve vjernike: oni su sinovi Djevice „koja svojom materinskom ljubavlju surađuje kod njihova rađanja i njihova odgajanja”, oni su isto tako sinovi Crkve, „budući da se mi rađamo iz njezine plodnosti, hranimo se mlijekom, oživljava nas njezin Duh”; Djevica i Crkva surađuju u rađanju otajstvenog Tijela Kristova: „jedna i druga je Majka Krista, ali ni jedna od njih dvije ne rađa bez druge cijelo Tijelo.« (I., 28) Drugi odsjek Četiri usmjerenja za Djevičino štovanje: Biblijsko, liturgijsko, ekumensko, antropološko »Potreba da svaki oblik bogoštovlja ima biblijski pečat shvaća se danas kao opće postulat kršćanske pobožnosti« (II., 30) »Biblija, dok na čudesan način izlaže naum Božji za spasenje ljudi, sva je prožeta otajstvom Spasitelja, te ujedno sadrži, od Postanka do Otkrivenja, nedvosmislena upućivanja na Onu koja je Majka i Družica Spasiteljeva« (II., 30) Zato svi molitveni formulari i pjesme marijanske pobožnosti trebaju biti protkani biblijskim sadržajem tako da bi vjernici, »časteći Onu koja je Prijestolje Mudrosti« bili »i sami rasvijetljeni svjetlom božanske Riječi i poticajni da djeluju prema zapovijedima utjelovljene Mudrosti« (II., 30). Zatim sve pobožnosti i pobožne vježbe prema Majci Božjoj Mariji prema odredbi II. Vatikanskog Sabora o obnovljenoj Liturgiji »Sacrosanctum Concilium« moraju se uskladiti s liturgijom, a ne smiju se brkati s njom ili ukidati. Napokon svako štovanje Blažene Djevice Marije koje ima eklezijalni značaj mora zadobiti i ekumenski pečat kako bi se Ona svojim zagovorom zauzela kod Sina da se što prije ostvari sjedinjenje svih krštenih u jednom samom Božjem narodu. Budući da ista sila Svevišnjega koja je osjenila nazaretsku Djevicu djeluje u sadašnjem ekumenskom gibanju te ga oplođuje »pobožnost prema poniznoj Sluškinji Gospodnjoj, u kojoj je Svemoćni izveo velike stvari« neće postati »zapreka, nego put i mjesto susreta za ujedinjenje svih oni koji vjeruju u Krista« i koji na različite načine ljube i štuju Majku Gospodinovu (usp. II., 33). Na koncu »u štovanju koje se iskazuje Djevici treba pozorno držati pred očima također sigurne i provjerene rezultate znanosti o čovjeku« (II., 34). To je antropološki vid pobožnosti prema Majci Božjoj. Na poseban način treba imati na pameti položaj žene u današnjem društvu i to na svim područjima: u obitelji, kulturi, znanosti, politici itd. Stoga »treba smatrati nečim normalnim da su kršćanska pokoljenja, koja su slijedila jedna iza drugih u različitim društveno – kulturnim suvislostima, razmatrajući o liku i o poslanju Marije – nove Žene i savršene Kršćanke koja u sebi uglavljuje najznačajnije situacije života žene, kao Djevica, Supruga i Majka – promatrala Isusovu Majku kao odličan primjer položaja žene i kao sasvim izrazit model evanđeoskog življenja, te da su svoja osjećanja izražavala prema poimanjima i predodžbama svoje epohe« (II., 36). Tako život Marijin može biti uzor života svakoj ženi našega vremena, kulture i civilizacije. Zato čitanje sv. Pisma pod utjecajem Duha Svetoga »vodit će k tome da se otkrije, da Marija može biti promatrana kao ogledalo koje odražava nadanja suvremenih ljudi. (…) Suvremena žena, koja opravdano želi imati udjela u odlukama zajednice, s dubokom će radošću promatrati Mariju koja u svom dijalogu s Bogom daje svoj aktivan i slobodan pristanak, ne za rješavanje nekog kontingentnog problema, nego za „događaj vjekova” kako je s pravom bilo nazvano Utjelovljenje Riječi« (II., 37). A konačni cilj svakog štovanja koje se iskazuje Djevici Mariji jest proslavljivanje Boga i postizavanje da kršćani žive životom koji će u svemu biti u skladu s voljom Božjom. Treći dio Upute za dvije pobožne vježbe: Anđeo Gospodnji i Krunicu Anđeo Gospodnji Običaj njegova moljenja neka se sačuva gdje i kada je to moguće. »Toj molitvi – kaže papa – nije potrebna obnova: njezina jednostavna struktura, njezin biblijski značaj, njezino povijesno podrijetlo, koje je povezuje uz moljenje za očuvanje mira, njezin takoreći liturgijski ritam koji posvećuje rane trenutke dana, njezina otvorenost prema vremenom otajstvu koja nas navodi da spominjući Utjelovljenje Sina Božjega molimo da po njegovoj muci i križu budemo privedeni k slavi uskrsnuća, čine da ta molitva, nakon stoljeća, zadržava svoju nepromijenjenu vrijednost i netaknutu svježinu« (III., 42)  Krunica Ova pobožna vježba je »sažetak svega Evanđelja« (III., 42). »Naši su predšasnici – kaže papa – poklonili krunici budnu pažnju i zauzetu brigu… i zauzimali se za njezino širenje… i podsjećali na njezinu unutarnju djelotvornost za napredak kršćanskog života i apostolskog angažmana.« (III., 42) Sam papa Pavao VI. je u više navrata govorio o krunici, kao na primjer u enciklici Christi Matri (15. rujna 1966.) te u apostolskoj Pobudnici Recurrens mensis Oktober (7. listopada 1969.) i podržavao razne kongrese o tome argumentu. 1.) Evanđeoska narav krunice: Krunica je evanđeoska molitva. »Ona iz Evanđelja vadi iskaze otajstva i najglavnije formule; nadahnjuje se na Evanđelju da sugerira, počevši od radosnog pozdrava anđelova i vjerničkog prihvata Djevičina, držanje kojim je vjernik mora moliti. Skladnim nizanjem Zdravomarija krunica predlaže temeljno otajstvo Evanđelja – Utjelovljenje Riječi – zahvaćeno u odlučnom trenutku Navještenja Marijina« (II., 44) »Krunica naime promatra susljedno i po redu poglavite spasotvorne događaje Otkupljenja, koji su se u Kristu ispunili: od djevičanskog začeća i otajstva djetinjstva sve do vrhunskih časova Pashe – blažene muke i slavnog Uskrsnuća – te do njezinih učinaka na Crkvu koja nastaje na dan Pedesetnice (Duhova), i na Djevicu, u dan kada je dovršivši ovo zemaljsko progonstvo, bila dušom i tijelom uznesena u vječnu domovinu« (III., 45) Tako podjela otajstava Krunice na tri, a odnedavno i na četiri dijela izražava prvotno »navješćivanje vjere« i »otajstvo Krista stavlja pred naše oči točno onako kako ga je zahvaćao sv. Pavao u slavnom onom himnu poslanice Filipljanima: poništenje, smrt, uzvišenje (2,6-11)« (III., 45). Prema tome krunica ima izrazito kristološko usmjerenje i njezin najznačajniji sastavni dio – litanijsko ponavljanje Zdravomarija – postaje također neprekidno hvaljenje Krista kroz razmatranje otajstava njegova života od začeća do slavnoga uzašašća na nebo (usp. III., 46). Zato nas moljenje krunice upućuje na kontemplaciju (razmatranje). »Moljenje Krunice po samoj svojoj naravi zahtjeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanima kroz srce One koje je bila Gospodinu najbliža, pa da bi se na taj način mogla odatle crpsti neslućena bogatstva.« (III., 47) 2.) Postoji velik odnos između liturgije i krunice jer je u neku ruku »krunica nikla na vjekovnom stablu kršćanske liturgije, kao pravi „Djevičin psaltir” pomoću kojega su se skromni ljudi pridruživali univerzalnoj pjesmi hvale i prošnje Crkve« iako na zalasku srednjega vijeka kada je liturgijski duh bio u opadanju pobožnost vjernika prema Kristovu… čovječanstvu i prema Djevici Mariji dovodila je do nekog određenog udaljavanja od Liturgije. Zato II. Vatikanski Sabor u svojoj konstituciji »Sacrosanctum Concilium« kaže da se liturgijska slavlja i pobožnost krunice ne smiju ni suprotstavljati ni izjednačavati već uskladiti. »Kao liturgija, - kaže papa -, i krunica je po svojoj naravi komunitarna, hrani se svetim Pismom i odvija se oko otajstva Krista. Premda stoje na bitno različitom planu, ipak liturgijska anamneza i kontemplativna komemoracija krunice imaju kao svoj predmet iste događaje povijesti spasenja koje je Krist izvršio. Liturgija uprisutnjuje pod velom znakove, koji su na otajstven način djelotvorni, najveća otajstva našega Otkupljenja; krunica, po ljubavi koja se rađa iz razmatranja, pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava, te potiče njegovu volju da odatle crpi pravila za život. Kad se jednom utvrdi ta supstancijalna razlika, onda nije teško shvatiti, da je krunica pobožna vježba koja razlog svoga postojanja dobiva od liturgije, te koja, ako se obavlja po svojoj izvornoj intuiciji, sasvim naravno vodi k liturgiji, iako ne prekoračuje njezina praga. Razmišljanje o otajstvima krunice, naime, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavljivanje tih otajstava u liturgijskom činu, te postati kasnije njihova produljena jeka. Međutim, recitiranje krunice za vrijeme liturgijskog čina je zabluda koja se na nesreću još uvijek održava na neki mjestima« (III., 48) Krunica sadrži više elemenata: a) Razmatranje otajstava b) Molitva Gospodinova Očenaš c) Litanijsko ponavljanje Zdravomarije d) Doksologija Slava Ocu Svaki od tih elemenata ima svoju osobitu značajku. »To znači da će moljenje krunice imati značajku ozbiljnosti u molitvi Gospodnjoj; značajku liričnosti i hvalbenosti u polaganom odvijanju Zdravomarija; kontemplativnu značajku u pozornom razmišljanju otajstava; prozbenu u prošnji; poklonstvenu u doksologiji« (III., 50)  Zato papa živo preporučuje moljenje krunice u obitelji, koja se kako kaže II. Vatikanski koncil »uzajamnom ljubavlju svojih članova i zajedničkom molitvom Bogu, pokazuje kao domaće svetište Crkve« (III., 52). »No, poslije moljenja časoslova – što je vrhunac koji može postići obiteljska molitva, (kaže papa), krunica Blažene Djevice Marije treba biti, nema sumnje, promatrana kao jedna od najodličnijih i najuspješnijih „zajedničkih molitava” za kršćansku obitelj.« (III., 54) Zato obitelji koje žele u punini proživljavati svoj kršćanski poziv trebaju uvijek naći vremena na obiteljsko skupljanje i zajedničku molitvu. Zaključak Teološka i pastoralna vrijednost štovanja Djevice »Pobožnost Crkve prema Djevici – kaže papa – jedan je od nutarnjih elemenata kršćanskog bogoštovlja. Štovanje što ga Crkva iskazuje Djevici uvijek i posvuda – od pozdrava kojim ju je Elizabeta proglasila blaženom (usp. Lk 1,42-45) sve do suvremenih iskazivanja hvale i prošnje – tvori moćno svjedočanstvo njezina lex orandi i poziv da se oživljuje u savjesti njezin lex credendi. I obrnuto: lex credendi Crkve traži da se posvuda razvija na rascvjetali način njezin lex orandi prema Majci Kristovoj. Djevičino štovanje ima duboke korijene u objavljenoj Riječi i solidne dogmatske temelje: odlično dostojanstvo Marije, „Majke Božjeg Sina, i zato premile kćeri Očeve i svetišta Duha Svetoga; dar izvanredne milosti koji je stavlja daleko iznad svih stvorova na nebu i na zemlji; njezina suradnja u odlučnim trenucima djela spasenja koje je izveo njezin Sin; njezina svetost, potpuna već od njezina neokaljanog Začeća, ali koja je ipak rasla kako je ona sve više prianjala uz Očevu volju i prolazila stazu trpljenja (usp. Lk 2,34-35; 2,41-52; Iv 19,25-27), napredujući stalno u vjeri, ufanju i ljubavi; njezino jedinstveno poslanje i jedinstven položaj unutar Naroda Božjega, kojemu je ona istodobno preodličan član, divan uzor i predjelotvoran zagovor po kojemu je ona, i sada kada je uznesena na nebo, veoma blizu vjernicima koji joj se mole, ali i onima koji ne znaju da je ona njihova majka; njezina slava koja služi na čast svemu ljudskome rodu,…« (Z, 56). »Štovanje Djevice ima svoj posljednji razlog postojanja – kaže papa – u nedokučivoj i slobodnoj volji Božjoj, koja kao vječna božanska ljubav (usp. 1 Iv 4,7-8,16) ispunja sve stvari po planu ljubavi: On ju je ljubio i velike je stvari za nju učinio (usp. Lk 1,49); ljubio ju je radi nje same, ljubio ju je radi nas; on se njoj dao, on je nju dao nama.« (Z, 56)  Radi toga, iako je Krist jedini put k Ocu, »Crkva, podučena Duhom i bogata vjekovnim iskustvom, priznaje da pobožnost prema Djevici, podložna pobožnosti prema božanskom Spasitelju i u povezanosti s njome, također ima veliku pastoralnu djelotvornost, te tvori snagu za obnovu kršćanskog života« (Z, 57), jer ona, slobodna od grijeha, vodi svoju djecu da čvrstom odlukom pobjeđuju grijeh. A to oslobođenje od grijeha i zla (usp. Mt 6,13) je prva i nužna etapa svake obnove kršćanskog življenja. »Primjer svetosti Djevičine pokreće vjernike da podižu svoje oči prema Mariji, „koja blista pred svom zajednicom izabranih kao uzor kreposti« (Z, 57). I to u svim krepostima. »Pobožnost prema Majci Gospodinovoj postaje za vjernike prigoda za rast u Božjoj milosti: to je konačna svrha svakog pastoralnog rada« (Z, 57) »Nije naime moguće častiti onu koja je „puna milosti” (Lk 1,28), a da se ujedno visoko ne cijeni stanje milosti u samome sebi, a to znači prijateljstvo s Bogom, zajedništvo s Njime, nutarnju prisutnost Duha. Ta božanska milost zahvaća svakoga čovjeka i oblikuje ga prema slici Sina Božjega (usp. Rim 8,29; Kol 1,18). Katolička Crkva, oslanjajući se na vjekovno iskustvo, vidi u pobožnosti prema Djevici moćno pomagalo za čovjeka na njegovu putu prema dostignuću vlastite punine« (Z, 57) »Kao posljednji pečat ove naše pobudnice – kaže papa – i kao novo svjedočanstvo pastoralne vrijednosti Djevičina štovanja u dovođenju ljudi Kristu, neka budu same one riječi koje je ona upravila služiteljima na svadbi u Kani: „Učinite sve što vam kaže”« (Iv 2,5), a koje »čudesno se slažu s onima koje je izrekao Otac u teofaniji na Taboru: »Slušajte ga« (Mt 17,5). Amen! Hvaljen Isus i Marija! |
05.10.2010., utorak
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA - GODINA A
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA Bijeg u Egipat (Godina A) »Kad su oni otišli, anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu i reče mu: „Ustani, uzmi dijete i njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.”« (Mt 2,13)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan Svete Obitelji produžuje čar i milinu Božića. Otajstvo Božića koje slavimo ovih dana usmjerilo je i to s punim pravom svu našu pažnju na Dijete Isusa koji je po utjelovljenju postao naš brat i po svemu sličan nama ljudima, osim po grijehu, iako je i dalje ostao Sin Božji i kao takav u svemu jednak Bogu Ocu po svojoj Božanskoj naravi. Veličina ovoga božanskoga čina kojemu se nećemo nikad moći prestati diviti, ne smije nas zanijeti dotle da zaboravimo jedan vrlo zanimljiv aspekt ove životne povijesti Bogočovjeka, a to je: Krist je postao naš brat prošavši kroz normalni život jedne obitelji, ulazeći tako u prvo i temeljno tkivo svakog ljudskog i društvenog uređenja koje se zove obitelj i tako joj dao priznanje vjekovječne vrijednosti. Zato je sv. Crkva dobro učinila što je uspostavila blagdan svete Obitelji iz Nazareta tako da svi kršćani mogu shvatiti kolika je veličina otajstva Utjelovljenja: Isus Krist, došavši među nas ljude nije samo uzeo naše čovještvo, već i sve načine i najnormalnije ustanove preko kojih se izražava, širi i obogaćuje naša ljudska narav. Čovjek nije nikada sam, već je obavezno uključen u mnoštvo ljudskih i društvenih odnosa s drugim ljudima među kojima se na prvom mjestu nalazi baš obitelj. Utjelovljenje Sina Božjega učinilo je ovu našu ljudsku stvarnost koja se zove obitelj, znakom velike ljubavi Božje prema nama ljudima i sredstvom spasenja, jer sve što Krist dotiče to postaje sveto i spasonosno. Zato današnji blagdan svete Obitelji Isusove govori svima nama da po utjelovljenju Sina Božjega svaka naša obitelj, a pogotovo kršćanska obitelj, postaje sveto mjesto u kojem Bog ostvaruje svoje djelo otkupljenja i spasenja ljudskog roda. Riječ Božja današnjeg bogoslužja govori nam da se prava obitelj nalazi samo ondje gdje su njeni članovi sposobni ljubiti se i darivati se potpuno u ljubavi jedno drugome kao što nam to pokazuje povijest svete Obitelji iz Nazareta. Ljubav sve uzdržava, ljubav sjedinjuje duhove i tijela, ljubav pomaže da se svladaju sve poteškoće života i one najdramatičnije. Bez ljubavi nema obitelji. Stoga obitelj i ulazi u Božje planove spasenja ljudskoga roda, jer je ona najveći izražaj ljubavi. Poštovanje prema ocu i majci utvrđeno je zapovijedi Božjom i garancija je Božjeg blagoslova, opraštanja grijeha i zasluga za vječni život. »Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju sabire blago.« (Sir 3,3-4) Zato je Bog obitelj podigao u vrhunaravno područje. I s tog stanovišta sv. Pavao apostol nam govori o idealnoj kršćanskoj obitelji koja se zaodijeva u Krista i njegove kreposti tako da ih ižaruje oko sebe. Veza svih tih kreposti je ljubav, a njihov je plod mir u srcu i mir u kući. Ljubav je »veza savršene skladnosti« (Kol 3,14), jer svima donosi u srce mir Kristov. Ljubav Kristova nam pomaže da nadvladamo sukobe, napetosti i trzavice u obitelji i društvu. Pomaže nam da ujedno širimo oko sebe praštanje, srdačnost, dobrotu, nježnost, poniznost, krotkost i strpljivost. Obitelj po svojoj unutrašnjoj strukturi teži da se ostvari i očituje kao »tijelo« ljubavi, počevši od bračne ljubavi koja sjedinjuje muža i ženu u jedno tijelo pa sve do ljubavi koja veže roditelje s djecom i djecu s roditeljima i koja obuhvaća biološku i duhovnu sferu čovjeka u isto vrijeme. »Žene pokoravajte se svojim muževima, kako dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, pokoravajte se u svemu svojim roditeljima, jer je to ugodno Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne postanu malodušna!« (Kol 3,18-21) Prema tome obitelj mora biti jedna zajednica otvorena ljubavi, jer ona se rađa i raste u ljubavi. Zato u obitelji svi njeni članovi, a posebno djeca, moraju biti otvoreni prema većoj ljudskoj obitelji društva i Crkve. Svaka je takva obitelj kao Crkva u malom, živa i zdrava stanica Kristova otajstvena tijela. Ako je obitelj utemeljena na ljubavi onda će i mir Kristov prebivati u njoj, jer među svim članovima takve obitelji vladat će dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost i uzajamno poštivanje. A da bi članovi jedne obitelji mogli ustrajati u ljubavi, potrebno je da »Riječ Kristova u svem bogatstvu prebiva među njima« (usp. Kol 3,16) i da se uzajamno urazumljuju i poučavaju u svakoj mudrosti. Koliko jedna kršćanska obitelj, poput svete Obitelji iz Nazareta, ostaje vjerna Božjem zakonu, toliko ona omogućuje svojim članovima da se pravilno razvijaju i ispune svoje poslanje u Crkvi i svijetu. Samo vjernost Riječi Božjoj pomoći će svim članovima obitelji da rastu u ljubavi i ostvare Božje planove spasenja koje Bog ima sa svakim čovjekom. Na taj će se način moći svladati sve poteškoće i problemi koje moderna i sekularizirana civilizacija nanosi obitelji time što ruši i uništava zaručničku i bračnu ljubav i vjernost, vrijednost života, djece i njihova odgoja. Stoga jedino blagoslov Božje ljubavi s neba može pretvoriti krhku i slabu ljudsku ljubav u plodonosnu ljubav koja čini da žena postaje kao plodna loza u odajama kuće svojega muža, a sinovi i kćeri kao maslinove mladice oko stola njihovih roditelja. Zato sveta Obitelj iz Nazareta sjaji kao božanski uzor i ogled svakoj ljudskoj obitelji na svim putovima i bespućima čovjeka i čovječanstva. Doista, i ova sveta obitelj Isusova iskusila je sve nevolje mnogih ljudskih obitelji. Tako su Marija i Josip morali čak bježati i u Egipat da bi zaštitili život Isusov. Kad su od njih otišli mudraci »anđeo se Gospodnji ukaza Josipu u snu i reče mu: „Ustani, uzmi dijete i njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” On tada ustade, uze noću dijete i majku njegovu te ode u Egipat. Tu ostade do Herodove smrti. Tako se imalo ispuniti što je Gospodin rekao po proroku: „Iz Egipta pozvah sina svoga”.« (Mt 2, 13-15).  Stoga danas na blagdan svete Obitelji iz Nazareta Katolička Crkva na području hrvatskoga jezika u domovini i inozemstvu slavi ovogodišnji iseljenički dan, jer pod okrilje i zaštitu svete Obitelji Isusove želi staviti sve naše obitelji u domovini i širom svijeta. Marija, Majka Isusova i majka naša, koja se zajedno sa Sinom i Zaručnikom morala seliti iz domovine, pratila je i neprekidno prati naš hrvatski narod na svim njegovim putovima seljenja, bježanja i odlaženja u samoj domovini i po svemu svijetu. Marija skupa sa svojim zaručnikom Josipom uvijek je branila naš hrvatski narod u domovini i izvan nje kroz četrnaest stoljeća povijesti našega opstanka da bismo sačuvali svoje tlo, svoj život, svoju vjeru, slobodu i budućnost. Zato su hrvatski narod i Crkva u Hrvata proglasili Mariju i Josipa za svoje odvjetnike, zaštitnike i branitelje i kao takve s punim ih pravom ljube, časte i slave. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 3,2-6. 12-14 Ps 128 (127) Kol 3,12-21 Mt 2,13-15. 19-23 |
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA - GODINA B
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Godina B) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Otajstvo Božića koje slavimo ovih dana usmjerilo je i to s punim pravom svu našu pažnju na Dijete Isusa, koji je po utjelovljenju postao naš brat i po svemu sličan nama ljudima, osim po grijehu, iako je i dalje ostao Sin Božji i kao takav u svemu jednak Bogu Ocu po svojoj Božanskoj naravi. Veličina ovoga božanskoga čina kojemu nećemo nikad moći prestati diviti se, ne smije nas zanijeti dotle da zaboravimo jedan vrlo zanimljiv aspekt ove životne povijesti Bogočovjeka, a to je: Krist je postao naš brat prošavši kroz normalni život jedne obitelji, ulazeći tako u prvo i temeljno tkivo svakog ljudskog i društvenog uređenja koje se zove obitelj i tako joj dao priznanje vjekovječne vrijednosti. Zato je sveta Crkva dobro učinila što je uspostavila blagdan svete Obitelji iz Nazareta tako da svi kršćani mogu shvatiti kolika je veličina Otajstva Utjelovljenja: Isus Krist, došavši među nas ljude nije samo uzeo naše čovještvo, već i sve načine i najnormalnije ustanove preko kojih se izražava, širi i obogaćuje naša ljudska narav.  Čovjek nije nikada sam, već je obavezno uključen u mnoštvo ljudskih i društvenih odnosa s drugim ljudima među kojima se na prvom mjestu nalazi baš obitelj. Utjelovljenje Sina Božjega učinilo je ovu našu ljudsku stvarnost koja se zove obitelj, znakom velike ljubavi Božje prema nama ljudima i sredstvom spasenja, jer sve što Krist dotiče to postaje sveto i spasonosno. Prema tome današnji blagdan svete Obitelji Isusove govori nam da po utjelovljenju Sina Božjega svaka naša ljudska i kršćanska obitelj postaje sveto mjesto u kojem Bog ostvaruje svoje djelo otkupljenja i spasenja ljudskog roda. Riječ Božja koju smo danas slušali u liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam da se prava obitelj nalazi samo ondje gdje su njeni članovi sposobni ljubiti se i darivati se jedno drugom potpuno u ljubavi kao što nam to pokazuje povijest svete Obitelji iz Nazareta. Ljubav sve uzdržava, ljubav sjedinjuje duhove i tijela, ljubav pomaže da se svladaju sve poteškoće života i one najdramatičnije. Gdje nema ljubavi ili je ima samo malo, obitelj je već uništena. Zato obitelj ulazi u planove Božjeg spasenja ljudskoga roda, jer je ona najveći izražaj ljubavi. Obitelj se temelji na ljubavi i poštivanju. Poštivanje prema ocu i majci utvrđeno je zapovijedi Božjom i garancija je Božjeg blagoslova, opraštanja grijeha i zasluga za vječni život: »Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju sabire blago.« (Sir 3,3-4) A povrh svega, kaže sveti Pavao apostol u današnjoj poslanici Kološanima, neka bude ljubav »To je sveza savršenstva!« (Kol 3,14). Ljubav nam Kristova pomaže da nadvladamo sukobe, napetosti pa i u obitelji. Pomaže nam ujedno da širimo oko sebe praštanje, strpljivost i nježnost. Obitelj po svojoj unutrašnjoj strukturi teži da se ostvari i očituje kao »tijelo« ljubavi, počevši od bračne ljubavi koja sjedinjuje muža i ženu u jedno tijelo pa sve do ljubavi koja veže roditelje s djecom i djecu s roditeljima i koja obuhvaća i biološku i duhovnu sferu čovjeka u isto vrijeme. »Žene, pokoravajte se muževima, kako priliči u Gospodinu! Muževi, ljubite žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, slušajte svoje roditelje u svemu, jer je to ugodno u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom!« (Kol 3,18-21) Prema tome obitelj mora biti jedna zajednica otvorena ljubavi, jer ona se rađa u ljubavi i raste u ljubavi. Zato baš u obitelji svi njeni članovi, a posebno djeca, moraju se otvoriti prema većoj ljudskoj obitelji društva i Crkve. Ako je obitelj utemeljena na ljubavi onda će i mir Kristov prebivati u njoj, jer među svim članovima takve obitelji vladat će dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost i uzajamno poštivanje. A da bi članovi jedne obitelji mogli ustrajati u ljubavi, potrebno je, kako kaže sv. Pavao apostol, da Riječ Kristova u svem bogatstvu prebiva među njima i da se uzajamno urazumljuju i poučavaju u svakoj mudrosti. Koliko jedna kršćanska obitelj, poput svete nazaretske Obitelji, ostaje vjerna Božjem zakonu, toliko ona omogućuje svojim članovima da se pravilno razvijaju i da ispune svoje poslanje u Crkvi i u svijetu. Samo vjernost Riječi Božjoj pomoći će svim članovima obitelji da rastu u ljubavi i da žive po Božjim planovima, koje Bog ima sa svakom obitelji. Na taj način će se moći savladati sve poteškoće i problemi koje moderna i sekularizirana civilizacija nanosi obitelji time što ruši i uništava zaručničku i bračnu ljubav i vjernost, vrijednost života i djece i njihova odgoja. Stoga jedino blagoslov Božje ljubavi s neba može pretvoriti ljudsku krhku i slabu ljubav u plodonosnu ljubav koja čini da žena postaje kao plodna loza u odajama kuće svojega muža, a sinovi i kćeri kao mladice masline oko stola njihovih roditelja. Današnje sveto Evanđelje po Luki prikazuje nam svetu Obitelj Isusovu koja živi u izvršavanju Zakona Božjega. Iako ta nazaretska Obitelj na prvi pogled izgleda kao i svaka druga ljudska obitelj, ipak ona u sebi krije tajnu velikoga otajstva, tajnu Bogočovjeka. Dijete Isus kojega Marija i Josip prema Mojsijevu Zakonu prikazuju Gospodinu nije jedno obično židovsko dijete, već sami Sin Božji, Svetac i pomazanik Božji. On je Otkupitelj i Spasitelj svijeta kako to samo Njegovo ime govori. U tome Djetetu Marije iz Nazareta povijest ljudskoga roda dobiva novi smisao. Starac Šimun, pravedan i bogobojazan čovjek, koji je već dugo godina očekivao utjehu Izraela, rasvijetljen Duhom Svetim, prepoznao je u Djetetu Isusu dugo očekivanog Spasitelja svojega naroda. Duh Sveti koji je prebivao nad tim pravednim i bogobojaznim starcem, otkrio je i Mariji Majci Isusovoj, da će i njoj mač boli probosti dušu jer to njeno Dijete je postavljeno za znak osporavan na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i kao svjetlost Božja na prosvjetljenje svih naroda da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Isus kao Bog bit će dakle znak razlučivanja u povijesti ljudskoga roda: za jedne će On biti stijena, čvrsti oslonac – hridina na kojem će oni graditi kuću svojega opstanka, kuću života, a za druge opet bit će kamen spoticanja preko kojeg će oholi i bezbožnici pasti u propast vječne smrti. Kad su Marija i Josip obavili sve prema Zakonu Gospodnjem u jeruzalemskom hramu, vratili su se u Galileju, u svoj grad Nazaret, i tu je Dijete Isus »raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu« (Lk 2,40). Prema tome sveta Obitelj iz Nazareta govori svima nama koje su to vrijednosti, kreposti i vrline koje trebaju krasiti svaku našu kršćansku obitelj, a to su ljubav prema Bogu i čovjeku, darivanje jednih drugima, požrtvovnost, čistoća, poštivanje života, rad, ozbiljnost, veselje, radost i mir. Zato danas na blagdan svete Obitelji katolička Crkva na području hrvatskoga jezika u domovini i inozemstvu slavi ovogodišnji iseljenički dan, jer pod okrilje i zaštitu svete Obitelji Isusove želi staviti sve naše obitelji u domovini i širom svijeta. Marija, Majka Isusova i majka naša, koja se zajedno sa Sinom i Zaručnikom i sama morala seliti iz domovine, pratila je i neprekidno prati naš hrvatski narod na svim njegovim putovima seljenja, bježanja i odlaženja u samoj domovini i po svemu svijetu. Marija je skupa sa svojim zaručnikom Josipom uvijek pratila i branila naš hrvatski narod u domovini i izvan nje kroz četrnaest stoljeća povijesti našega opstanka da bismo sačuvali naše tlo, naš život, svoju vjeru, slobodu. Zato su hrvatski narod i Crkva u hrvatskom narodu proglasili Mariju i Josipa za svoje odvjetnike, zaštitnike i branitelje i kao takve s punim ih pravom ljube, časte i slave. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 3,2-6. 12-14 Kol 3,12-21 Lk 2,22-40 |
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA - GODINA C 1
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Godina C)  William Holman Hunt - The Finding of the Saviour in the Temple »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im. „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'« (Lk 2,48-52) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena god. 1921. papa Benedikt XV. Na taj je način ovaj blagdan još jače povezan s Božićem koji je sam po sebi najveći obiteljski blagdan. Crkva je zabrinuta za kršćanski temelj suvremene obitelji pa Isusa, Mariju i Josipa stavlja svima na uzor i od njih želi isprositi sve milosti potrebne svakoj obitelji, jer inače ne bi bila kršćanska. U ovom blagdanu pred nama je oslikan najljepši misterij stvaranja i otkupljenja. Bog sâm je izumitelj i podržavatelj ljudske ljubavi, On je njezin čuvar i blagoslovitelj. Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka muško i žensko stvori ih (usp. Post 1,27). Zato njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba: prvu obitelj. Čovjek je naime po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. Stoga je i sam Sin Božji, Isus Krist, kao čovjek htio biti članom ljudske obitelji: jedinstvene, a također i posve obične. Jedinstvene po svom božanskom plodu, Isusu, koji je na čudesan način darom stvaralačkog Duha Božjega niknuo iz Marije koja, po Božjem planu, bijaše zakonita žena Josipova. Ta je sveta Obitelj u isto vrijeme tako obična, podložna svim zakonima i nedaćama života. U nju zahvaćaju carevi i kraljevi svojim dekretima i samovoljama, otvorena je priprostim pastirima i ljudima visokog društva, pokorava se vjerskoj tradiciji i uklapa u istinsku vjerničku pobožnost. Ona je najsiromašnija među siromasima, dijeli nevolje svih bezdomnika i emigranata i kruh svoj blaguje iz truda svojih ruku. Zato su naši biskupi i odabrali ovaj blagdan svete Obitelji da ga posvete kao Nedjelju naših iseljenika da se sjetimo svih onih koji su iz bilo kojih razloga morali napustiti svoju domovinu i otići u tuđinu. Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa danas poučava svaku kršćansku obitelj o temeljnom ljudskom stavu prije svega (ponajprije) prema Bogu, a onda prema bližnjemu, odnosno prema svakom čovjeku. O tome nam također govori i svetu Mudrac iz Knjige Sirahove gdje se jasno vidi da se obitelj temelji na vjeri u Boga i na ljubavi i poštovanju njenih članova. Stoga se po Božjoj odredbi najprije preporučuje poštivanje roditelja. Toj se naravnoj dužnosti daje posve vjersko obilježje. »Gospodin slavi oca u djeci njegovoj i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca, okajava grijehe svoje; i tko časti majku svoju, sabire blago.« (Sir 3,2-4) Poštovanje roditelja oprašta grijehe i čini da Bog usliši molitve poslušne djece. Zatim se nabrajaju vremenita dobra koja slijede one koji poštuju roditelje: čeka ih blagostanje, uživat će u vlastitoj djeci i dugo će živjeti. »Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece, i bit će uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojega, dugo će živjeti; i sluša Gospodina tko čini radost majci svojoj.« (Sir 3,5-6) Na kraju se sinovima stavlja na srce da pomažu svoje roditelje i da imaju strpljenja s njihovim staračkim slabostima. A svaka ljubav i poštivanje roditelja bit će obilato nagrađeni Božjim blagoslovom, milostima i darovima. »Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha.« (Sir 3,12-14) To je ono najljepše i najbolje što se može poželjeti svakoj obitelji u naravnom redu. I tako će biti blagoslovljen svaki čovjek koji se boji Gospodina i žena će mu biti kao plodna loza u odajama njegove kuće, a sinovi njegovi kao mladice masline oko stola njegova (usp. Ps 128 [127]). Ali Bog je i obitelj podigao u vrhunaravno područje pa s tog stanovišta apostol Pavao slika idealnu kršćansku obitelj koja se zaodijeva u Krista i njegove kreposti tako da ih ižaruje oko sebe. Veza svih tih kreposti je ljubav, a njihov je plod mir u srcu i mir u kući. Ljubav nam Kristova pomaže da nadvladamo sukobe i napetosti pa i u obitelji. Pomaže nam ujedno da širimo oko sebe praštanje, strpljivost i nježnost. Stoga sveti Pavao govori: »Žene pokoravajte se svojim muževima, kako dolikuje u Gospodinu! Muževi, ljubite žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, slušajte roditelje u svemu, jer je to ugodno u Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece, da ne klonu duhom!« (Kol 3,18-21) Svaka je takva obitelj kao Crkva u malom, živa i zdrava ćelija Kristova otajstvena tijela. Kao samo od sebe će doći da će takva obitelj zahvaljivati Bogu i slaviti ga molitvom i svetim pjesmama. Na taj se način obiteljski život prelijeva u liturgiju i obratno. A Crkvi je posebno do toga da u obitelj i po obitelji prodre u srca sve bogatstvo Kristove riječi pa s apostolom Pavlom ponavlja: »I sve što god riječju ili djelom činite, neka sve bude u imenu Gospodina Isusa! Po njemu zahvaljujte Bogu, Ocu!« (Kol 3,17) Tako u ovom prizoru iz Isusova života koje nam je opisalo evanđelje po Luki krije se temeljna tajna kršćanskog odgoje djece. Isus je bio poslušan svojim roditeljima, jer su njegovi roditelji bili poslušni Bogu! Nemoguće je govoriti o kršćanskom odgoju djece, ako obitelj ne ostvaruje neke prethodne uvjete. Prvi od tih uvjeta svakako je zdravi duhovni život što obitelj održava u Božjoj prisutnosti, pod njegovim svjetlom i njegovim blagoslovom. Kad se kaže duhovni život: to znači osobna i obiteljska molitva, češće pristupanje na sakramente i slušanje Božje riječi, međusobna ljubav i ljubav prema bližnjemu. Tako i sveta Obitelj, iako je u svojoj sredini imala samoga Boga, ipak traži vezu s Bogom u Božjom hramu, u tome bi mlade morala pomagati vlastita obitelj i svaka kršćanska zajednica kojoj pristupe. Božji život u nama ne smije nikada utrnuti. I »Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima« (Lk 2,52). Drugi uvjet, isto tako temeljni jest međusobna ljubav i dogovor samih roditelja. Najveći dar kojim roditelji mogu podariti svoje dijete jest da se oni međusobno ljube, da podržavaju tu ljubav između sebe i da paze na nju kao na najvažniju stvar u obitelji. Ništa drugo ne može zamijeniti sigurnost i snagu koja djetetu dolazi od uvjerenja da ga podržavaju dvije osobe sjedinjene u jednu samu ljubav i volju. Na koncu roditelji trebaju misliti da djeca nisu samo njihova, nego i nadasve Božja, zato ih trebaju povjeriti njemu koji ih bolje poznaje, koji poznaje vremena svakoga i sposobnost sviju, tako da se neuspjeh u odgoju ne pretvori u tragediju koja bi ugasila svaku radost življenja i upropastila ostatak obiteljskog života. Može se doživjeti roditeljski promašaj pa i bez ikakve vlastite krivnje. Kad više ne koristi svojemu djetetu govoriti o Bogu, postoji još mogućnost da govorimo Bogu o vlastitome djetetu: tj. da se za to dijete molimo i da ga Gospodinu povjerimo. A Isusu, Mariji i Josipu treba da se utječu za pomoć svi roditelji: oni koji u svojoj djeci imaju samo utjehu, da bi im uspjelo kako bi im djeca napredovala u mudrosti, rastu i milosti, sve do zrelosti; a i oni ražalošćeni zbog djece, da ne izgube hrabrost, nego strpljivo čekaju njihovu promjenu i povratak. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 3,2-6. 12-14 Ps 128 (127) Kol 3,12-21 Lk 2,41-52 |
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA - GODINA C 2
|
SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Godina C) Ljudski i kršćanski odgoj u obitelji »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im. „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svojega?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'« (Lk 2,48-52)  Tissot: Pronalazak Isusa u Hramu Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Blagdan svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa uveo je u liturgiju božićnog vremena god. 1921. papa Benedikt XV. U ovom blagdanu pred nama je oslikan najljepši misterij stvaranja i otkupljenja. Bog sâm je izumitelj i podržavatelj ljudske ljubavi, On je njezin čuvar i blagoslovitelj. Bog nije stvorio čovjeka sama: od početka muško i žensko stvori ih (usp. Post 1,27). Zato njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice osoba. Čovjek je naime po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. Stoga je i sam Sin Božji, Isus Krist, kao čovjek htio biti članom ljudske obitelji: jedinstvene, a također i posve obične. Jedinstvene po svom božanskom plodu, Isusu, koji je na čudesan način darom stvaralačkog Duha Božjega niknuo iz Marije koja, po Božjem planu, bijaše zakonita žena Josipova. Ta je sveta Obitelj u isto vrijeme tako obična, podložna svim zakonima i nedaćama života. U nju zahvaćaju carevi i kraljevi svojim dekretima i samovoljama, otvorena je priprostim pastirima i ljudima visokog društva, pokorava se vjerskoj tradiciji i uklapa u istinsku vjerničku pobožnost. Ona je najsiromašnija među siromasima, dijeli nevolje svih bezdomnika i emigranata i kruh svoj blaguje iz truda svojih ruku. Zato su naši biskupi i odabrali ovaj blagdan svete Obitelji da ga posvete kao Nedjelju naših iseljenika da se sjetimo svih onih koji su iz bilo kojih razloga morali napustiti svoju domovinu i otići u tuđinu. Bog je pozvao muža i ženu da u obitelji surađuju s njime u stvaranju i u odgajanju djece. To se dobro vidi i u današnjem prvom liturgijskom čitanju uz Prve knjige o Samuelu. Samuel je od Boga izmoljeno dijete Ane nerotkinje. U ime mu je majka stavila svoju molitvu koju je »Bog čuo« i uslišao. »Ana zatrudnje i, kad bî vrijeme, rodi sina, koga nazva imenom Samuel, „jer sam ga”, reče, „izmolila od Jahve”.« (1 Sam 1,20) Ali kao što je Bog bio pažljiv na molitvu njegove majke, Samuel će postati osjetljiv na Božju riječ. On će postati u Svetom Pismu i u predaji Crkve vječnim uzorom svih velikih zvanja u Crkvi. Tako mati Samuelova i otac, pošto ih je Bog obradovao njegovim rođenjem, polaze u Hram da prinesu žrtvu zahvalnicu. No Ana osjeća da je dužna učiniti još više: ovo darovano joj čedo smatra posvemašnjom Božjom svojinom. Stoga odlučuje da ga potpuno Bogu daruje da služi njegovu Hramu. I u tom činu Ane i njezina muža Elkana vidimo nagovještaj, pralik presvete Bogorodice Djevice Marije i njezina djevičanskog muža Josipa koje donose Isusa u Hram da ga prikažu Bogu. A u Samuelu, posvema posvećenu službi Božjoj u Hramu, gledamo nadasve Isusa koji danas u Hramu pred svojom zapanjenom majkom proglašuje svoju temeljnu opciju i preokupaciju: »Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?« (Lk 2,49) Ove Isusove riječi izražavaju temeljni zakon svakog kršćanskog života i svega našega zalaganja oko ostvarenja Božjega kraljevstva među ljudima. Ta mi sami smo Hram Božji i Duh Božji prebiva u nama (usp. 1 Kor 3,15-17; 6,19; Ef 2,21-22), jer smo u Isusu postali djeca Božja »Gledajte, koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!« (1 Iv 3,1). U Isusu, Sinu Božjemu, proživljavamo svoje bogosinstvo, pa stoga doživljavamo na nov način i svoje bratstvo i sestrinstvo. Ono je utemeljeno ne samo na krvnim nego i na nadnaravnim, božanskim vezama. Tom bogosinstvu treba da odgovara nov stil našeg uzajamnog suživota i ophođenja. Zato je odlučujuća nova, Kristova zapovijed ljubavi. »A njegova je, zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio. Tko vrši njegove zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. I po tome, po Duhu što nam ga dade, spoznajemo da on ostaje u nama.« (1 Iv 3,23-24) Po svetom krštenju i posvetnoj milosti Bog nam sâm u srce stavlja svoju ljubav, komunicira nam samoga sebe i tako On ostaje u nama i mi u njemu. I ta nutarnja suživljenost s Bogom, nama tako intimnim, postaje izvorom naše uzajamne ljubavi kojom i mi jedni druge u srcu nosimo. A Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa je u toj ljubavi svima nama uzor i primjer. Roditelji imaju pravo na ljubav i privrženost svoje djece. Ali često ih žele posve zaposjesti i posjedovati. Naprotiv, roditelji trebaju umjeti svojoj djeci dati dovoljno prostora da se razviju u samostalne osobe. To znači pravilno odgajati svoju djecu. Tako je i Isus, koji je doista pripadao sav Mariji i Josipu, umio sačuvati posvemašnju neovisnost o njima kad se radilo o poslu koji mu je Otac nebeski povjerio. Takav se On pokazao i u hramu gdje su ga našli Josip i njegova majka Marija nakon što se bio izgubio. »Kad ga opaze, veoma se začude te mu majka rekne: „Dijete moje, zašto nam to učini? Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili.” „Pa zašto ste me tražili? – odgovori im – Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” A oni ne razumješe riječi koju im je rekao. Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti 'pred Bogom i ljudima'.« (Lk 2,48-52) U ovom prizoru iz Isusova života koje nam je opisalo Evanđelje krije se temeljna tajna svakoga odgoja. Isus je bio poslušan svojim roditeljima, jer su njegovi roditelji bili poslušni Bogu! Nemoguće je govoriti o kršćanskom odgoju djece, ako obitelj ne ostvaruje neke prethodne uvjete. Prvi od tih uvjeta, svakako je zdravi duhovni život što obitelj održava u Božjoj prisutnosti, pod njegovim svjetlom i njegovim blagoslovom. Kad se kaže duhovni život: to znači osobna i obiteljska molitva, češće pristupanje na sakramente i slušanje Božje riječi, međusobna ljubav i ljubav prema bližnjemu. Drugi uvjet, isto tako temeljni, jest međusobna ljubav i dogovor samih roditelja. Najveći dar kojim roditelji mogu podariti svoje dijete jest da se oni međusobno ljube, da podržavaju tu ljubav između sebe i da paze na nju kao na najvažniju stvar u obitelji. Ništa drugo ne može u životu zamijeniti sigurnost i snagu koje djetetu dolazi od uvjerenja da ga podržavaju dvije osobe sjedinjene u jednu samu ljubav i volju. Zatim je također neophodno potreban dijalog – razgovor između roditelja i djece. Razgovarati sa svojom djecom znači stvarno biti s njima i provesti zajedno nešto vremena. Znači saslušati djecu do kraja i ozbiljno shvatiti kad govore o svojim stvarima i problemima. Ponekad dijalog traži da otac i majka znadu čak zatražiti oproštenje kad pogriješe ili kad prijeđu mjeru. To uvelike odgaja za poštenje, za poštovanje i za međusobno štovanje. Autoritet oca i majke iz toga izađe osnažen, a ne okrnjen. Na koncu roditelji trebaju misliti da djeca nisu samo njihova, nego i nadasve Božja. Zato ih trebaju povjeriti njemu koji ih bolje poznaje, koji poznaje vremena svakoga i sposobnosti svakoga, tako da se neuspjeh u odgoju ne pretvori u tragediju koja bi ugasila svaku radost življenja i upropastila ostatak obiteljskog života. Može se doživjeti roditeljski promašaj pa i bez ikakve vlastite krivnje. Kad više ne koristi svojem djetetu govoriti o Bogu, postoji još mogućnost da govorimo Bogu o vlastitom djetetu, tj. da se za to dijete molimo, da ga povjerimo Gospodinu, pa i onda kada je ono otišlo daleko od kuće kao izgubljeni sin. A Isusu, Mariji i Josipu treba da se utječu za pomoć svi roditelji: oni koji u svojoj djeci imaju samo utjehu, da bi im uspjelo kako bi im djeca napredovala u mudrosti, rastu i milosti, sve do zrelosti; a i oni ražalošćeni zbog djece, da ne izgube hrabrost, nego strpljivo čekaju njihovu promjenu i povratak. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sam 1,20-22 Ps 84, 2-3. 5-6. 9-10 1 Iv 3,1-2; 21-24 Lk 2,41-52 |
04.10.2010., ponedjeljak
TRODNEVNICA U ČAST SV. JOSIPA
|
TRODNEVNICA U ČAST SV. JOSIPA »Sveti Josip skupa s Marijom i Isusom nalazi se u centru naše ljudske povijesti«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Molitva kojom mnogi kršćani u našoj domovini i širom u našoj domovini i širom svijeta svakodnevno povjeravaju sv. Josipu sebe i sve svoje, počinje otprilike ovako: »Čuvaru djevicâ i oče sveti Josipe! Tvojoj je vjernoj zaštiti bila povjerena sama nevinost, Isus Krist, i Djevicâ Marija«. Godine 1987. proslavili smo 300 godina što je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom cijele naše domovine. Mi se ne molimo sv. Josipu samo za sebe nego u svoje molitve uključujemo svu svoju braću i sestre, i one koji ne vjeruju, kao i sve svoje sugrađane i cio svijet. Nikome toga slavlja ne želimo nametnuti, ali također očekujemo da nam ga nitko neće ometati. Tako u čast ovoga najvećega sveca i pokrovitelja sv. Crkve katoličke i zaštitnika Hrvatske, sv. Josipa, prečistog zaručnika Blažene Djevice Marije i oca hranitelja, čuvara i zaštitnika Sina Božjega posvećujemo ovu trodnevnicu. Josipova veličina, čast i slava je tolika pred Bogom i ljudima da možemo s punim pravom reći da se on nalazi u središtu – centru naše ljudske povijesti. Iako na prvi pogled bi nam se moglo činiti da je ono što je Josip učinio sasvim mala i neznatna stvar u odnosu na ono što su drugi veliki ljudi narodâ i Crkve učinili, ipak iz radione toga zanatlije (stolara) izišao je Onaj koji je sagradio cijeli svemir, Onaj koji svaki dan gradi novi svijet, a to je Isus Krist, jedinorođeni Sin Božji. Što je vrijedno u životu sv. Josipa nije ono što je on učinio, nego ono što je Gospodin Bog učinio za njega, s njime i preko njega. Plodovi toga velikog Božjeg djela sa sv. Josipom traju i dan danas i ostaju za čitavu vječnost. Bog je povjerio Josipu Djevicu Mariju, Majku Jedinorođenog Sina svojega, Otkupitelja i Spasitelja svijeta. Prihvativši da bračnom vezom ljubavi veže svoj život sa životom Blažene Djevice Marije, Josip je po neizmjernoj tajni Božje ljubavi i mudrosti ušao u velik misterij otajstva utjelovljene Riječi Božje i njegove Crkve. Tako s njegova ognjišta, u jednom gradiću na rubu zemaljskog globa (kugle), u jednom seocu okupiranom od tuđinca, planula je vatra i oganj ljubavi Božje koja ne prestaje da zapaljuje i svojim sjajem rasvjetljuje cio svijet. Ta vatra, taj oganj ljubavi Božje jest stvarni centar našega svemira, uzrok i smisao svega vidljivog i nevidljivog. Taj centar i središte svega stvorenog, a iznad svega nas ljudi, nalazi se u srcu samoga Boga, a to je Njegov Sin, Isus Krist. Budući da je sve što postoji stvoreno po Kristu, On je središnja točka od koje sve polazi i prema kojoj sve teži: prošlost, sadašnjost i budućnost. Dolazak Sina Božjega na ovu zemlju je glavni i temeljni događaj u povijesti ljudskoga roda. »Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni« (Iv 3,16) A da bi Bog mogao ostvariti ovaj plan spasenja svijeta, on je izabrao Mariju i Josipa za svoje najbliže i najvjernije suradnike. Stoga s punim pravom možemo reći da se Marija i Josip nalaze, svako na svoj način, u središtu povijesti spasenja. Svatko od njih dvoje je nerazrješivo vezan za dolazak Sina Božjeg među nas ljude. Ovaj dolazak Boga među nas ljude je najveći i jedini događaj u povijesti ljudskoga roda, jer je Isus »svjetlost svijeta« koji je došao na ovu zemlju da nam rasvijetli putove našega ljudskog života. Josip i Marija su jedina stvorenja između svih nas ljudi koji su stalno živjeli u neposrednoj blizini ove božanske svjetlosti. Slava i čast koju Josip posjeduje ne dolazi mu od njegovih predaka, rodbine i prijatelja, niti od onoga što je učinio pa čak niti od njegovih osobnih kreposti već samo od toga što ga je Bog izabrao da bude zaručnik Blažene Djevice Marije od koje se rodio Isus Krist. Zato na svako pitanje »Tko je Josip?« moramo uvijek odgovoriti »Zaručnik Marijin!«. A na pitanje: »Tko je Marija?« odgovor može biti samo jedan: »Ona je Bezgrešna Djevica koja je rodila Isusa Krista, Sina Božjega, Otkupitelja i Spasitelja svijeta!« Prema tome Josip je zaručnik Majke božje, Majke Crkve i Majke svih nas, a koja je Kraljica neba i zemlje. Zato svaki studij i govor o Mariji i Josipu mora uvijek započeti od Onoga koji je došao da prebiva s njima uz njihovo obiteljsko ognjište. Bez Krista i izvan Krista, Marija i Josip ne bi imali nikakva posebnog značenja ni za nas niti za čovječanstvo. To božansko Dijete Isus je uzrok i razrješenje toga posebnog i jedinstvenog djevičanskog očinstva Josipova. Utjelovljena Riječ Božja, Sin Božji, Isus Krist, je smisao i snaga, podrška djevičanstva ne samo Josipa i Marije nego svih onih ljudi i žena koji su se posvetili Bogu u službi Crkvi i narodu Božjem. A to sve isto vrijedi i za bračne parove, jer kršćanski brak nije samo jedna lijepa ceremonija koja prolazi, već sakrament, tj. znak posvećujuće prisutnosti Isusa Krista. Brak i djevičanstvo nalaze svoj pravi smisao u velikoj tajni otajstva Sina Božjega koji je došao na ovaj svijet da se vjenča s našom ljudskom naravi u utrobi prečiste Djevice Marije. Ovaj misterij najintimnijeg i najvećeg sjedinjenja Božanske naravi s ljudskom naravi u Kristu je pravi brak. Naše čovještvo je prisutno u osobi Marije koja prihvaća odgovornost tog najvećeg događaja u ime cijelog ljudskog roda. Budući da je Marija zarukama već bila vezana za Josipa, Ona i njega sa sobom uvodi u tu divnu Božansku avanturu. Na taj način sv. Josip preuzima u toj Božjoj obitelji očinsku ulogu Boga Oca od kojega »proizlazi svako očinstvo na nebu i na zemlji« (Ef 3,15). Bog je izabrao Josipa da bude idealan i savršen zaručnik ovdje na zemlji Bezgrešne Djevice Marije koja je prava zaručnica Duha Svetoga. Odlučivši da se utjelovljenje Sina njegova ostvari u djevičanskom braku Josipa i Marije, Bog je htio da Isus bude posvetitelj svakog braka. Ovaj odnos s Ocem nebeskim je pravi izvor snage, ljubavi i veselja za sve očeve i majke kršćanskih obitelji koji su na poseban način povezani s Josipom i Marijom. Stoga s pravom možemo reći da je utjelovljenje Sina Božjega pravo otkrivenje trostruke ljubavi Boga Oca i Sina i Duha Svetoga u Isusu, Mariji i Josipu. A da je Isus, Sin Marijin, zaista pravi Sin Božji, a ne Josipov, On nam to sam neprestano govori, pa i u današnjem sv. Evanđelju po Ivanu, i svojim životom i djelima potvrđuje. On je ljude liječio od duševnih i tjelesnih bolesti i oslobađao ih od svakoga grijeha i zla. On je mrtve uskrsavao i povraćao ih ponovo u ovozemaljski život. Sve to potvrđuje Kristovu Božansku jednakost s Bogom Ocem koja se najjasnije očituje u vlasti suđenja nad ljudima, u oživljavanju mrtvih i u primanju iste Božanske časti i slave: »Jer kao što Otac uskrisuje mrtvace i vraća im život, tako i Sin vraća život kom hoće. Jer Otac ne sudi nikome, već je sav sud dao Sinu, da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje ni Oca koji ga posla« (Iv 5,21-23). Ali Otac nije poslao Sina svojega na ovaj svijet da ljude osudi, već kako to navješćuje prorok Izaija u današnjem prvom čitanju, da nas oslobodi od svakog robovanja grijehu i zlu i da nas spasi, jer Bog nas ljubi više nego ikakva majka svoju djecu. »Ovako govori Jahve: (…) Sazdao sam te i postavio za Savez narodu, da zemlju podignem, da nanovo razdijelim baštinu opustošenu, da kažeš zasužnjenima: „Iziđite!”, a onima koji su u tami: „Dođite na svjetlo!”« (Iz 49,8-9) Sve to je Bog Otac počeo ostvarivati s nama ljudima po svome Sinu Isusu Kristu u obitelji Josipa i Marije iz Nazareta i nastavlja do svršetka svijeta u svojoj Crkvi koja je prava kuća Gospodnja i kraljevstvo Božje na ovoj zemlji. Zato svi ljudi u kakvom se god stanju i u kakvim se god uvjetima života nalazili imaju stvarne razloge i puno pravo da se povjere sv. Josipu koji predstavlja Boga Oca u toj Božjoj obitelji. Za očeve obitelji, Josip utjelovljuje bdijenje i providnost za obitelj. Za zaručnice i majke, on je model prave, iskrene i istinite ljubavi i sjedinjenja srdaca u vjernosti. Za djevice i sve Bogu posvećene osobe Josip je ideal savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu i najvjerniji zaštitnik i najmoćniji zagovornik kod Boga Oca i Sina njegova Isusa Krista i Majke Božje Marije. Siromašni, ponizni, proleteri i radnici imaju posebno mjesto u srcu sv. Josipa i s punim pravom se trebaju obratiti k njemu za pomoć, jer on sam, iako je bio kraljevskog podrijetla i zaručnik najslavnije žene svih vremena, čitav je svoj život proveo kao radnik da bi mogao prehraniti i održati na životu svoju obitelj. Sveti Josip je zaštitnik zvanja i teških životnih putova i kompliciranih situacija. Kad bi ga mladi molili, on bi im pokazao putove života i pomogao bi im da otkriju poziv Gospodnji i da ga slijede ustrajno do kraja svojega života. Josip koji je primio pastire i Mage – mudrace u betlehemskoj štalici, primit će također i sve nas, siromašne i bogate, stare i mlade, u kuću Oca nebeskoga, samo ako mu se budemo utjecali za pomoć i ako ga budemo nasljedovali u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! MOLITVA VJERNIKA Braćo i sestre, žarko se pomolimo Bogu Ocu po kom se naziva svako očinstvo na nebu i na zemlji i njemu zavapimo: Oče naš, koji jesi na nebesima, usliši nas. 1. Oče sveti, ti si otajstvo Krista, od vijeka skriveno, objavio sv. Josipu; daj da jasnije spoznamo Sina Tvoga, Boga i čovjeka, molimo te… 2. Gospodine Bože, ti si pozvao naše očeve da pred tobom žive savršenim životom; daj da idući njihovim stopama budemo i mi savršeni kao što ti zapovijedaš, molimo te… 3. Stvoritelju svega stvorenja, ti si svoje djelo povjerio našim rukama; daj da se radnici dostojno raduju plodovima svoga rada, molimo te… 4. Josipa, muža pravedna, ti si izabrao da hrani tvoga Sina dok je bio dječak i mladić; daj da i mi u svojoj braći služimo Kristovu tijelu, molimo te… 5. Oče nebeski, ti hraniš ptice nebeske i odjeću daješ travi poljskoj; svim ljudima daj svagdašnjega i euharistijskoga kruha, molimo te… 6. Umirućima i pokojnima blago daj da po tvome Sinu s Marijom majkom njegovom i blaženim Josipom tvoje milosrđe postignu, molimo te… Bože, ti si odgovornosti svetog Josipa povjerio svoga Sina Isusa i njegovu Majku Mariju. Udijeli svojoj Crkvi da, po njegovu zagovoru, otajstvo spasenja vjerno čuva i vrši sve do dana potpunog ostvarenja. Po Kristu, Gospodinu našem! Amen! |
BLAGDAN SV. JOSIPA
|
BLAGDAN SV. JOSIPA 19.ožujka »Sv. Josip zaštitnik Blažene Djevice Marije i otac hranitelj Sina Božjega« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan sv. Josipa, zaručnika Bezgrešne Djevice Marije i zaštitnika, čuvara i oca hranitelja Sina Božjeg i našega Gospodina Isusa Krista. Ako tražimo u Evanđeljima lik sv. Josipa i njegov životopis, naići ćemo na nekoliko elemenata i epizoda sakrivenih u šutnji i jednostavnosti. Ta evanđeoska šutnja o Josipu nije šutnja zaborava, već šutnja koja je u isto vrijeme misterij (tajna) i otkrivenje.  U šutnji Josip otkriva veliki misterij (tajnu) Otajstva sakrivena u njegovoj zaručnici Mariji. U šutnji on stoga odlučuje da otpusti potajno svoju zaručnicu jer još nije bio potpuno shvatio svetu volju Božju. Konačno u šutnji gluhe noći i u snu sami Bog otkriva Josipu preko svojeg anđela tajnu Otajstva Utjelovljene Riječi Božje u utrobi prečiste Djevice Marije i njegovo poslanje – misiju uz Isusa i Mariju Božjim planovima spasenja ljudskoga roda. Sv. Josip nije vizionar, on je čovjek vjere. On je čovjek stvarnosti, čovjek koji potiče iz naroda. San, u kojem jedna osoba ulazi kao u mističnu sferu i u sferu neočekivane i čudne spoznaje, u Bibliji postaje simbol – znak i sredstvo Božjih otkrivenja. Stoga Evanđelje i govori o »snovima« koji se često spominju u povijesti praotaca, jer putem snova Bog vrlo često ljudima priopćava svoje nakane. Kao što je Ivan Krstitelj posljednji od proroka, tako je Josip posljednja biblijska ličnost na kojoj se Božja objava očituje u »snovima«. Ta Josipova sličnost s praocima vjere još više dolazi do izražaja u njegovu bijegu s Isusom i Marijom u Egipat. Tako se na njemu, Mariji i Isusu ostvaruje novi izlazak Božjeg naroda. Sva ta Božja otkrivenja Josip spoznaje u šutnji i u šutnji prihvaća taj svoj veliki i teški, ali uzvišeni životni put koji mu je Božja providnost odredila. Na taj način Bog određuje Josipu da u šutnji izvrši svoje poslanje, svoju zadaću u Božjim planovima otkupljenja i spasenja ljudi i čovječanstva. Tajanstveno i duboko značenje Josipovog poslanja i zadaće u tom Božjem djelu spasenja svijeta nalazi se u slavnom Natanovu proročanstvu upućenu kralju Davidu, a koje smo čuli u današnjem prvom čitanju iz Druge knjige o Samuelu. Izraelova nada u očekivanog Mesiju zasniva se sva na ovom proročanstvu što ga prorok Natan dade Davidu. Mesija će dakle, izići iz Davidova potomstva i spasenje će izvesti nad Izraelom i cijelim ljudskom rodom. »Ovako govori Gospodin: „Kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. (…) Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.”« (2 Sam 7,5. 12-14) Josip je bio »iz doma Davidova«, što je očito iz Isusova rodoslovlja po Mateju (Mt 1,1-24) i iz Blagovijesti Lukina evanđelja (Lk 27). Tako po Josipu, djevičanskom mužu Marijinu, Isus postaje »sin Davidov« i kraljevske loze. Isus Krist je taj obećani Mesija i pravi »sin Davidov« koji će biti graditelj pravoga Hrama, Crkve Božje. »On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek« (2 Sam 7,13). Tako nepokolebljiva i vjerna, kroz sva pokoljenja, ljubav Božja, koja je najveća oznaka Boga Saveznika sa svojim narodom, je već unaprijed vrhunski počivala na najvećem Izabraniku, »sinu Davidovu«, Isusu Kristu. Taj Mesija će imati najintimnije sinovske veze s Bogom, Jahvom: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14). Nitko kao On, koji je i u ljudskoj naravi pravi Sin Božji, neće biti tako potpuno sjedinjen s Bogom. Ali u taj splet ljubavi s Bogom, u tu povijest i ostvarenje savezničke ljubavi, na mnogo je načina uključen i sv. Josip. Po njemu, sinu Davidovu, u Davidovu kraljevsku lozu je uključen i Isus. U njemu je korijen Davidov procvao Mesijom, Kristom. I Josip jedini je imao sreću da ga je taj Sin Božji odvijeka, a u vremenu sin Marije, žene Josipove, nazivao slatkim imenom: »Oče!« (usp Lk 2,48). Na taj način preko Josipa koji je posljednji prsten ljudskog rodoslovlja Davidove loze, Isus Krist pravi Sin Božji, ulazi u povijest spasenja ljudskoga roda koju je Bog započeo s Abrahamom i njegovim potomstvom, nastavio s Davidom i njegovim potomstvom sve do punine vremena koje se ostvarilo u Mariji, Josipovoj zaručnici. Prema tome, prvi rodozačetnik Izraela, izabranog naroda Božjega iz kojega potječe Mesija, Krist, bio je Abraham. Stoga s Abrahamom započinje Josipovo i Isusovo rodoslovlje (Mt 1,1). S njim je Jahve (Bog) prvim sklopio Savez (Berit) ljubavi i obećao mu da će biti otac mnogim narodima i po njegovu potomstvu će se blagoslivljati svi narodi. A sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima, kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, kaže da je Abraham ne »samo po Zakonu«, »nego i po vjeri« »otac svih nas« - »kao što je pisano: „Ocem mnoštva narodâ ja te postavljam pred Onim komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje mrtve i ono što nije zove te bude.”« (Rim 4,16-18). Abraham u nadi protiv svake ljudske nade povjerova Bogu i »Zato mu se i uračuna u pravednost« (Rim 4,22). Izak, sin Abrahamov, koji se rodio izvan prirodnog reda, od majke neplodne (Post 16,1) i od oca usahla (Post 17,17 i Rim 4,19) je samo predslika, pralik Isusa Krista koji je ostvarenje toga potomstva. U Izaku je već Bog naznačio još veće čudo, djevičansko začeće Isusa, Sina Božjega, u prečistoj utrobi Bezgrešne Djevice Marije i njegovo nadnaravno rođenje. I tako u misterij, u to čudo povijesti spasenja ljudskoga roda od Abrahama do Isusa Krista ulazi i Josip, jer je zakoniti »muž« Marijin (Lk 1,19). »Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist« (Mt 1,16) Josip, siguran u Božju vjernost i njegova obećanja, nije posumnjao u čudo što ga Duh Sveti izvede u Mariji. »A rođenje Isusa Krista bijaše ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetome.« (Mt 1,17) Iako Josip nije na početku mogao odmah shvatiti tu veliku tajnu Otajstva Božjeg što se skrivalo u prečistoj utrobi njegove zaručnice Marije, on je uvijek vjerovao u njezino poštenje i vjernost i zato je ne htjede izvrgnuti sramoti. »A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajice otpusti.« (Mt 1,18). Zaista, vjera Josipova je u svemu slična Abrahamovoj vjeri. On sa svojom vjerom u šutnji se nadao protiv svake nade u Boga i otkrio je u Djetetu svoje zaručnice Marije, Sina Božjega i svojega Boga, onoga istoga Boga koji se objavio Abrahamu, Izaku i Jakovu i koji je govorio Mojsiju, Davidu i svim prorocima i ocima odabranog Božjeg izraelskog naroda i koji se evo sada objavljuje i njemu i govori mu preko svojega anđela: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će Sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 16,23). Josip, čovjek pravedan, do savršenstva njeguje sve svoje odnose prema Bogu i svim ljudima. I to ne samo izvana, nego se dušom i srcem potpuno daruje u ljubavi Bogu i bližnjemu. Zatim, kako vidimo iz Evanđelja, on se iskazuje kao čovjek koji najspremnije vrši Božju volju, čovjek Bogu poslušan, sa svom dušom i srcem. »Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.« (Mt 1,24) Josip je djevičanski muž Marijin i otac hranitelj, čuvar i branitelj Sina Božjeg. On će Isusu nadjenuti ime, što je u židovskom zakonu bilo pravo oca. Tako on, nadjenuvši ime Isusu, naviješta svijetu spasenje i na taj način u šutnji postaje apostol Božjeg Evanđelja. Josipova ljubav, vjernost i odanost Mariji i njezinu Sinu Isusu koji je istobitno i pravi Sin Božji, omogućili su da Bog ostvari svoj spasiteljski naum s ljudima. Troje najljepših bića ove zemlje, Isusa, Mariju i Josipa, povezivala je najintimnija, najsrdačnija i najiskrenija ljubav, a to je ona prava i istinita ljubav koja proizlazi iz srca Boga Oca od kojega »proizlazi svako očinstvo i na nebu i na zemlji« (Ef 3,15). I mi kršćani smo, po Kristu, ušli u ovu struju vječne, božanske, snažne i jake ljubavi Boga, Oca. Stoga svi ljudi u kakvom se god stanju i u kakvim se god uvjetima života nalazili imaju puno pravo da se povjere sv. Josipu koji predstavlja Boga Oca u toj Božjoj obitelji. Za očeve i majke, on je model prave, iskrene i istinite ljubavi i sjedinjenja srdaca u vjernosti. Kad bi ga mladi molili, on bi im pokazao pravi put života i pomogao bi im da otkriju svoj životni poziv i da otkriju svoj životni poziv i da slijede Gospodina ustrajno do kraja svojega života. Svećenicima, djevicama i svim Boga posvećenim osobama, Josip je ideal savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu i najvjerniji zaštitnik i najmoćniji zagovornik u nebu kod Boga Oca i Sina njegova Isusa Krista i Majke Božje Marije. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 7,4-5a. 12-14a. 16 Rim 4,13. 16-18. 22 Mt 1,16. 18-21. 24a |
BLAGDAN SV. JOSIPA 2
|
SVETI JOSIP: ZARUČNIK BOGORODICE I ČUVAR SINA BOŽJEGA (Godina A) »Tek što je to u sebi odlučio, ukaza mu se u snu anđeo Gospodnji i reče mu: „Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono što je ona začela od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.”« (Mt 1,20-21)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Liturgijska obnova (reforma) II. Vatikanskog Sabora oslobodila je korizmu svetačkih blagdana. Ostala su samo dva velika blagdana: Sveti Josip i Blagovijest. To ne može biti nikome krivo, jer su oba u najužoj vezi s utjelovljenjem Sina Božjega pa tako ova dva blagdana povezuju Božićni i Uskrsni ciklus koji zajedno tvore jedinstveno Kristovo otajstvo. Stoga Crkva i štuje Mariju i Josipa samo zbog njihove veze s Isusom, Sinom Božjim. Po Očevoj volji, Sin Božji imao je postati ne samo čovjekom i članom izabranog naroda, nego i izravnim potomkom najslavnijega izraelskog kralja Davida. Sveti Josip je osigurao Isusu potomstvo iz Davidova roda. On je bio »iz doma Davidova«, što je očito iz Isusova rodoslovlja (usp. Mt 1,1-24 i Lk 27). Po njemu, djevičanskom mužu Marijinu, Isus je »sin Davidov« i kraljevske loze. Općenito se misli da je i njegova Majka Marija bila istoga roda, ali prorocima i evangelistima bilo je važnije naglasiti mušku lozu. Stoga se na današnji blagdan čita glasovito Natanovo proroštvo kralju Davidu koje je temelj svih mesijanskih proroštava. Sva nada Izraela u očekivanog Mesiju zasniva se na proročanstvu što ga prorok Natan dade Davidu. On će izići iz Davidova potomstva i spasenje će izvesti nad Izraelom i cijelim ljudskim rodom. David je naumio sagraditi Bogu Hram. Ali Bogu nije bilo milo da mu kralj koji je prolio toliko ljudske krvi bude graditelj Hrama. Trebao je to biti njegov sin Salomon, koji i imenom označuje mir. Osim toga Natanovo proroštvo nadilazi materijalni hram i prvog graditelja, Salomona, sina Davidova. U tradiciji Izraela to proroštvo se i dalje čitalo kao pretkazivanje budućega Mesije. On je pravi »sin Davidov«, On će biti Graditelj pravoga Hrama, Crkve. Kad Otac nebeski izjavljuje o svom utjelovljenom Sinu: »On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin…« (Iz 7,3-14), onda to ima puno značenje koje pokazuje najintimniji vez Mesije s Bogom, Jahvom. Nitko kao Isus, koji je i u ljudskoj naravi pravi Sin Božji, nije tako srodno povezan s Bogom. Ali prvi rodozačetnik Izraela, odabranog naroda iz kojeg potječe Mesija: Krist, bio je Abraham. S Abrahamom započinje Josipovo i Isusovo rodoslovlje (usp. Mt 1,1). S njim prvim je Jahve, Bog, sklopio Savez ljubavi. Njemu je obećao potomstvo kojim će se blagoslivljati svi narodi. Izak je samo pralik Isusa Krista koji je ostvarenje toga obećanja, jer je Mesija jedinstveni Potomak (usp. Gal 3,14). U Izakovu rođenju na neki način izvan prirodnog reda, od majke neplodne (usp. Post 16,1) i od oca usahla (usp. Post 17,17; Rim 4,19), Bog je naznačio još veće čudo, djevičansko začeće po Duhu Svetome i rođenje Sina Božjega od Djevice Marije. Zato u taj misterij, u to čudo povijesti Abrahama i Isusa ulazi i Josip, jer je zakoniti »muž Marijin« (Lk 1,19). Josip je naime, bio pravi muž Marijin sa svim pravima i dužnostima supruga. Prema tome je imao i sva očinska prava i dužnosti prema Isusu. Ono Dijete što je Marija rodila, jer je bila Josipova žena, pripadalo je i njemu. U njemu je korijen Davidov procvao Mesijom, Kristom. I Josip je imao sreću da ga Isus, Sin Božji odvijeka, a u vremenu sin Marije, žene njegove naziva slatkim imenom: »Oče!« (usp. Lk 2,48). Činjenica da je Blažena Djevica Marija Isusa začela po Duhu Svetome ne umanjuje Josipovo dostojanstvo kao Isusova oca po zakonu nego ga uzvisuje u nebeske sfere. Gdje Bog nastupa tamo ništa ne oduzima, nego još više daje. I stoga je Josip svojim čisto duhovnim očinstvom daleko uzvišeniji namjesnik nebeskog Oca nego li je to bilo koji tjelesni otac prema svome po naravi začetom djetetu. Tako je Isus pripadao Josipu i preko njega su se utjelovljenom Božjem Sinu ispunila sva Očeva obećanja o njegovu potomstvu i kraljevanju zasvagda. O tome je Josip sam čudesno bio poučen u snu od anđela Gospodnjeg kad mu reče: »Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoj Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga. Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21). Josip spada među praoce vjere. Kao što je Ivan Krstitelj posljednji od proroka, Josip je posljednji od proroka, Josip je posljednja biblijska ličnost na kojoj se Božja objava očituje u »snovima«. Stoga je Josip u vjeri doživio »Znak« Djeteta, rođenoga od njegove žene Marije u Betlehemu, kao Emanuela, Boga s nama, koji je ostvarenje Božjih obećanja Abrahamu i njegovu potomstvu.  Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijest i ostvario svoje obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. Zato se za Marijinu suradnju u Božjem utjelovljenju tražila potpuna čistoća i svetost, posvemašnja poniznost i dragovoljna predanost njegovim planovima spasenja ljudi. Koliko se u svemu tome treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Ujedno nam njegova tjeskoba i način kako je tada postupao bjelodano svjedoče o djevičanstvu Marije i Josipa. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete žene, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude Zaručnik Bogorodice i, kao njezin zakoniti suprug, skrbnik i čuvar samoga Božjega Sina. Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali je ono započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetoga Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo ljudsko tijelo i postao našim Spasiteljem. Tako su Marija i Josip omogućili Bogu da dođe na svijet u Isusu Kristu. Na isti način dolazak Kristov na ovaj svijet i danas, ostvaruje se samo velikodušnom suradnjom svih onih koji vjeruju u njegovu ljubav. I mi smo, s Kristom i po Kristu, ušli u ovu struju vječne, božanske, snažne i spasiteljske ljubavi Boga Oca. Stoga apostol Pavao u nepokolebljivoj vjeri u Krista svjedoči svima nama da nam se Bog darovao kao Spasitelj. U tu svrhu on i od nas traži vjeru u Božju nazočnost i djelovanje. »Zato se postaje baštinikom na temelju vjere, da bude po milosti, te da tako obećanje bude osigurano svemu potomstvu; ne samo onomu koje živi pod Zakonom nego i onomu koji je dionikom vjere Abrahamove, jer je Abraham otac sviju nas.« (Rim 4,16) Tako smo i mi po Kristu ušli u poseban, sinovski odnos i sa svetim Josipom. Zato su prije 300 godina (1687.) Crkva u hrvatskom narodu i hrvatski Sabor proglasili svetoga Josipa zaštitnikom Hrvatske. Očito da hrvatski katolici tu obljetnicu smatraju svetom. A bit ćemo Josipovi štovaoci koliko ga budemo u šutljivoj i djelatnoj predanosti u Božje vodstvo nasljedovali, osobito u našem svijetu koji se tako malo povjerava Bogu i njegovoj ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 7,4-5a. 12-14a. 16 Ps 89 (88) Rim 4,13. 16-18. 22 Mt 1,16. 18-21. 24a (ili Lk 2,45-51) |
SVETI JOSIP, RADNIK
|
SVETI JOSIP, RADNIK Čovjek radnik služi Bogu Stvoritelju Otkupitelju i Spasitelju ljudi »Što god, radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu.« (Kol 3,23-24)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Kako Crkva postupa u zadnje vrijeme na svim poljima, pa i na pastoralnom i liturgijskom, najbolje se vidi na današnjem blagdanu sv. Josipa radnika. Uveden je god. 1955. da pomogne naglasiti kršćanski značaj rada i ovoga dana »koji je radnički svijet odabrao za svoj vlastiti praznik i da time svi priznaju dostojanstvo rada« (Pio XII.). Ispočetka je bio ubrojen među najveće svetkovine. Gdje se to provelo, Crkva želi da se tako nastavi i učvrsti. Ali gdje se napori u tom smislu još bore s mnogim poteškoćama i nerazumijevanjima Crkva sada dozvoljava da se blagdan sv. Josipa radnika slavi jednostavno kao običan spomendan po volji. Živimo u vijeku kojim kraljuje rad. Ne kao da ljudi nisu i prije još više i teže radili, nego danas se rad cijeni više i kao da čovjek radom uspijeva više. Ima to svojih prednosti, ali i svojih opasnosti. Veličajući rad i njegove plodove lako se može zaboraviti ili zanemariti ljudsku osobu koja sve izvodi i na Boga za kojega se živi. Ljudska osoba ne smije nikada biti podčinjena radu. Kad bi prevladalo to materijalističko shvaćanje rada, ljudi bi postali robovi svojih strojeva, pothvata i dostignuća. Da ispravi takvo mišljenje, Crkva nam danas stavlja pred oči najuzornijeg ljudskog radnika, sv. Josipa, koji je radom svojih ruku uzdržavao svoju prečistu zaručnicu i Majku Božju Mariju, Sina Božjeg Isusa Krista i njega samoga naučio svojemu zanatu. Rad je, dakle, od Boga i morao bi voditi k Bogu. Kad je Bog stvorio čovjeka, odmah ga je predodredio za posao. »Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite i napučite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama morskim i pticama nebeskim i svim živim stvorovima što gmižu po zemlji!”« (Post 1,27-28) Radi toga II. Vatikanski Sabor kaže: »Za vjernika je jedno sigurno: pojedinačna i kolektivna ljudska djelatnost, taj divovski napor kojim ljudi tokom vjekova nastoje da poboljšaju svoje životne uvjete, promatran sam u sebi, odgovara Božjoj zamisli. Čovjek stvoren na sliku Božju, primio je nalog da sebi podloži zemlju sa svima što ona sadržava, da upravlja svijetom u pravednosti i svetosti te da priznajući Boga stvoriteljem svega k njemu upravi sebe i sveukupnu stvarnost, da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku bude ime Božje slavljeno po svoj zemlji.« (GS 34) A budući da se velik dio ljudskih poslova odvija u krilu obitelji i za obitelj, Crkva kaže: »To također vrijedi i za najobičnije dnevne poslove. Muževi i žene koji, pribavljajući za sebe i za svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako razvijaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, s pravom mogu smatrati da svojim radom dalje razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobroti svoje braće i da osobnim radom doprinose povijesnom ostvarenju Božje zamisli.« (GS 34) To radu daje slogu, ljubav i mir, o kojima govori apostol Pavao. Zato nam Pavao preporučuje da sve činimo u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu za sve što god dobra riječju ili djelom činimo. »Što god radite, zdušno činite, - kaže apostol -, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite!« (Kol 3,23-24) Koliki su se razočarali kad su radili samo za ljude ili zbog ljudi ili, što je još gore, iz golog samoljublja! Ljudi rijetko kada znaju cijeniti i dolično nagraditi tuđi rad, ali oni koji sve rade zaista od svega srca za Gospodina, znaju da ih čeka njegova nagrada, i to vječna nagrada. Velika je kršćanska mudrost sve svoje staleške i bilo koje poslove, koji na prvi pogled nemaju nikakve veze s Bogom i s vječnošću, znati usmjeriti prema Bogu i poslati ih pred sobom u nebo. Tako je postupao sv. Josip koji nam može u tome postati uzor i pomoći nam kao zagovornik u nebu. Tu mu je zadaću namijenio Bog, a i Crkva. Ovo životno pravilo može se primijeniti na sve ljudske poslove. Njihovu vrijednost može pravo cijeniti samo onaj koji sve gleda pod vidom vječnosti. Pod tim vidom, u svjetlu vjere, nije važno što čovjek radi nego kako obavlja svoj posao. Slava i bogatstvo, što ih neki rad donosi, znače nešto samo na pozornici svijeta. Na Božjem će sudu u mnogo slučajeva vrednovanje biti posve drugačije. To je velika utjeha za svakog vjernog i skromnog radnika na bilo kojem području. Sve što je Bog za nas učinio i čini vide samo oči vjere. Te vjere, očito je, nisu imali Nazarećani u odnosu na njihova sugrađana Isusa kada su se pitali: »Odakle ovome ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin?« (Mt 13,54-55). Znaju mu majku Mariju, braću i sestre, tj. rođake i rođakinje, cijelu je mladost proveo kod njih, nije odlazio ni u kakve škole i nikojemu učitelju zakona u Jeruzalemu, pa: »Odakle mu sve to.« (Mt 13,57) I na taj način Isus je postao za njih kamen spoticanja: »I sablažnjavahu se o njega.« (Mt 3,57) I tako je prigoda za Nazarećane, da spoznaju i priznaju Božjeg Sina, otišla u nepovrat. Trenutak se milosti pretvorio u trenutak osude: »I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.« (Mt 13,58).  A da se to isto ne bi dogodilo nama i našim kršćanskim radnicima molimo se sv. Josipu skupa s blagopokojnim papom Ivanom XXIII. za radnike: »O slavni sveti Josipe! Skromnim izgledom zanatlije, tesara, ti si sakrio svoje usporedivo i kraljevsko dostojanstvo čuvara Isusa i Marije, a svojim si se radom brinuo za njihov život; zaštiti svojom ljubeznom moću radnike, osobito one koji se tebi povjere. Ti znadeš njihove teškoće i napore, jer si ti to sam iskusio pokraj Isusa i njegove Majke. Ne dopusti, da zbog tolikih briga zaborave svrhu za koju ih je Bog stvorio, ne dopusti da sjeme nepovjerenja obuzme njihove besmrtne duše. Sjeti se svih radnika u poljima, u tvornicama, u rudokopima, u znanstvenim laboratorijima, koji nisu tu samo za to da rade i trpe nego da budu pokraj Isusa s Marijom, Majkom njegovom i našom, da ih oni podrže, da obrišu njihov znoj, da nagrade njihov umor. Pouči ih da, poput tebe, od rada učine plemenito sredstvo posvećenja« i vječnoga života. (Molitva pape Ivana XXIII. za radnike). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 1,26-2,3 ili Kol 3,14-15. 17. 23-24 Ps 90 (89) 2. 3-4. 12-13. 14; 16. Mt 13,54-58 |
03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
|
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina A) Došašće: vrijeme čežnje za boljom budućnošću i budnog iščekivanja Gospodina »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.« (Mt 24,44)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaki čovjek misli o budućnosti i teži u svom životu uvijek za nečim boljim i za nečim što ga nadilazi, što još nije ostvario i što smatra ostvarenjem samoga sebe. Zatim svatko od nas čezne za što boljim međuljudskim odnosima, za pravdom i ljubavlju među ljudima. Čovjek je po svojoj naravi socijalno biće usmjereno na budućnost. Bog je čovjeka takvim stvorio i za tu čovjekovu težnju jamči ostvarenjem u svetim knjigama Staroga i Novoga Zavjeta. U ovo liturgijsko vrijeme Došašća Crkva želi produbiti tu čovjekovu čežnju. Zato mu pred oči stavlja iščekivanja ljudi prošlosti i budi nadu suvremenog čovjeka za ostvarenjem prave čovječnosti A Bog koji je ljubav dolazi u susret svome narodu da ga spasi. Došašće je vrijeme čežnje za boljom budućnošću i budnoga iščekivanja Gospodina dolaska. Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u našu povijest. Isus Krist, Mesija, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima – i postaje nazočan u životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći u slavi kao Kralj i pokazat će svima kako je ljudska povijest imala smisla u svim svojim pozitivnim stremljenjima. Nadolazi dan i mi ga iščekujemo ne skršenih ruku, nego živeći i radeći za bolje i ljudskije društvo, kad će nam se otkriti u punini Božja ljubav i smisao ljudske sudbine. Taj dan je budućnost za koju već sada radimo zalažući se u svijetu vođeni svjetlom vjere. Stoga vrijeme Došašća budi u ljudskim srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj iz naših srdaca te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji i novi svijet prožet Duhom ljubavi. Spasenje nije »stvarnost« koja se dogodila jedanput za sva vremena, nego je to niz »događaja« koji neprestano obnavljaju i preobražavaju čitav naš život. Zato svi ovi različiti Gospodinovi dolasci koji se protežu na čitav naš život sve do konačnoga susreta s njime u slavi primaju svjetlost, nadahnuće i svoje pravo značenje u Kristovu prvom i povijesnom dolasku u tijelu među nas ljude na dan Božića. Stoga prvotni stav kršćanina u vremenu Došašća ima biti vjera. Ne radi se tu o vjeri koja prihvaća samo niz istina, već o vjeri koja je kadra uočiti otajstvenu Gospodinovu nazočnost u sakramentima i u životnom svjedočenju svakog kršćanina. Bez te vjere nemoguće je stvarno slaviti Gospodinov sadašnji dolazak, jer sve ono što u liturgiji obavljamo bez toga bi bilo samo izvanjsko i folkloristično. Tako nam prorok Izaija može pomoći da i mi danas živimo svoj odnos u svijetu vjerom u Boga gospodara povijesti i oslobađajući se kumira kojima se još uvijek znademo klanjati i druge ljude privodimo pravome Bogu. »Hajde, uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama njegovim.« (Iz 2,3) Izaija nam ujedno pokazuje kako su bezuspješni svi naši napori ako su prožeti sebičnošću stiješnjenom u svoje uske vidike. Stoga je Došašće vrijeme obraćenja, kad svaki kršćanin i cijela Crkva postaju svjesni potrebe da ostave put grijeha i zla i da pođu putem koji vodi ostvarenju Božjega svijeta, odnosno svijeta ljubavi i dobrote. Bog želi sabrati sve narode svijeta u jednu obitelj gdje više neće biti ratova i ubijanja. »On će biti sudac narodima, mnogim će suditi plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda niti se više učit ratovanju.« (Iz 2,4,) Zato majka Crkva s apostolom Pavlom budi svoju pospalu djecu, »jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru« (Rim 13,11). Moramo se probuditi iz »sna« grijeha i živjeti u »svjetlu« Krista Gospodina. Sada kad je Krist po vjeri ušao u naš život dužni smo hoditi »pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti« (Rim 13,13), nego u milosti Božjoj obučeni »u oružje svjetla«! Stoga moramo sa sebe svući djela tame, odnosno grijeha i zla, i obući se »u Gospodina Isusa Krista« (Rim 13,14). Uz to apostol Pavao nas upozorava da se ne brinemo tjeskobno oko tjelesnoga da bi ugađali pohotama. Nažalost, tako mnogi žive u svim vremenima i tako će biti i kad dođe Sin Čovječji. Ljudi jedu i piju, žene se i udaju i žive bezbrižno kao da će uvijek živjeti. Nimalo ne računaju da je život predigra i priprava za vječnost. Sve Božje opomene i pouke, sve ljudsko iskustvo o prolaznosti i ispraznosti svijeta mnogih kao da se ne tiču. Tako su ljudi radili u Noino vrijeme prije potopa a da nisu ništa naslućivali dok nije došao potop i sve ih odnio. Isto tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega: pojedincu na času smrti, a svim ljudima na svršetku vremena. Posebni i opći sud odlučit će o vječnoj sudbini svakog čovjeka. Svaka svjesna odluka naše slobodne volje, bila u dobrom bila u zlom pravcu, naći će svoju jeku onkraj groba i ondje završiti kamo je bila usmjerena. Svatko će pred Bogom odgovarati za sebe i za svoja djela. Povezanosti na zemlji, pa bile one ne znam koje vrsti, neće više ništa značiti. Stoga Isus u svojoj ljubavi i brizi poziva nas u tom našem nestalnom i pogibeljnom stanju da bdijemo, jer ne znamo u koji dan dolazi naš Gospodar kojemu ćemo, htjeli to mi ili ne htjeli, polagati račun. »Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate.« (Mt 24,44) Došašće je ujedno i vrijeme kad Crkva razmišlja dublje o svojoj prisutnosti u suvremenom svijetu i o svom poslanju u ovom današnjem ljudskom rodu. Suvremeni se čovjek tjeskobno pita za smisao ovoga svijeta i povijesti. Istina, znanost i tehnika mu omogućuju da bude stvaralac, što uostalom i Bog od njega traži; napredak mu omogućuje da se sve više osamostaljuje u svom radu i da ne bude više pod skrbništvom drugih. Kršćanin pripada ovom suvremenom svijetu. Zadaća mu je da sudjeluje u napretku ljudskoga roda na svim područjima i da se raduje svim uspjesima ljudi te da dijeli nadu sa svojim suvremenicima. Ipak kršćanin mora biti dovoljno svjestan da pripada novome svijetu kome nije središte jedino čovjek, nego Bogo-Čovjek, Isus Krist, Sin Božji.  Weyden: Posljednji sud Isus je dao novo usmjerenje svim čovjekovim naporima i poziva sve koji u njega vjeruju da rade u ovome svijetu, ali da u nj unose novi Duh ljubavi, razumijevanja i nesebičnog sebedarja. Krist želi da čovjek bude stvaralac na svim poljima znanosti, tehnike i kulture, ali da sav napredak prožme ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Stoga su nedjeljni sastanci u Došašću trenuci kad kršćani pokušavaju svoju nadu u novi, božanski život, ukorijeniti u svoju ljudsku nadu za boljim svijetom te se trude da Crkva danas dobije novo lice koje će ljudima odsijevati Božju ljubav prema današnjem svijetu i odgoniti tjeskobu koja znade pomračiti ljudske horizonte. Ta nas nada mora prožimati i mi je živimo pogotovu u ovo vrijeme priprave za Božić. Krist je došao, a i sada dolazi nama u susret svojim otajstvima, svojom riječju i svakim poštenim ljudskim naporom. Stoga moramo Gospodinu pripraviti put u pustinji nevjere ovoga svijeta i ostati spremni za konačni Gospodinov dolazak. U tom smislu vrijeme Došašća je povlašteno vrijeme Marije, odnosno vrijeme početka boljega svijeta. Već od navještenja Marija je imala tu povlasticu da zna kako Gospodin dolazi. Ona mu je spremno odgovorila vjerom i ljubavlju. Nasljedujući Mariju i mi moramo imati vjeru koja se znade prepustiti i u nepoznato, vjeru koja ruši sve naše predrasude i odvraća nas od uhodanih putova našeg grešnog života. Ta vjera nam pomaže da poput Marije kažemo: Oče, budi volja tvoja i da se potpuno predamo Bogu koji i nas, suvremene ljude, zove novim putovima istine i pravde, ljubavi i nesebičnosti, mira i života. Samo takva vjera u ljubavi može nas voditi naprijed kroz život, u bolju i sretniju budućnost za sve ljude. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 2,1-5 Ps 122 (121) Rim 13,11-14 Mt 24,37-44 |
GODINA A - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA
|
DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina A) Obraćenje je pomirenje s Bogom i s braćom ljudima »U ono vrijeme pojavi se Ivan Krstitelj, propovijedajući u pustinji judejskoj: „Obratite se – govorio je – jer je blizu kraljevstvo nebesko!”« (Mt 3,1-2)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg bogoslužja (II. nedjelje Došašća) poziva nas na obraćenje koje se sastoji u pomirenju s Bogom i s braćom ljudima. Bog dolazi spasiti sve ljude. Radosna vijest koja prati njego dolazak govori nam o pomirenju i miru. Obraćenje na koje nas poziva Bog znak je pomirenog svijeta u Kristu gdje ne vrijede više nikakve privilegije rase ili bilo što od svega onoga što nas razdvaja nego samo vjera u jedinoga Gospodina i Spasitelja koja nas ujedinjuje. U tom slučaju spasenje označava uklanjanje svih dioba, izlazak iz samoga sebe da bi se susreli s drugima, otvaranje u ljubavi jednih drugima, a iznad svega otvaranje duše i srca Bogu da bi se mogli međusobno darivati jedni drugima kao ljudske osobe i ljubiti se kao prava djeca Božja. Tako je učinio Gospodin Isus u odnosu na sve nas, poštujući svaku osobu, sa željom da uđe u dijalog ljubavi sa svakim čovjekom pojedinačno i sa svim ljudima dobre volje. Zato nije nikakva utopija nadati se jednom boljem čovječanstvu gdje će svi ljudi biti izmireni s Bogom i međusobno, usprkos svim sadašnjim podjelama, napetostima, nepravdama i ratovima, jer konačno spasenje je djelo Isusa Krista koji je došao, koji dolazi i koji će doći da nas oslobodi od svih tih zala. Ali On traži također i našu suradnju da bi njegovo djelo spasenja postalo i naša stvarnost. A to znači prihvatiti poruku Evanđelja i donijeti plodove pokore i obraćenja. Tako nam prorok Izaija govori da je svako obraćenje Bogu u biti usmjereno Kristu. U doba istrjebljenja Davidove kraljevske dinastije, Izaija naviješta dolazak Mesije koji će izvesti veliko djelo osobnog i društvenog preobraženja ljudi. On će uspostaviti »pravdu«, zaštitit će bijedne i siromahe, uništit će bezbožne i moćne ovoga svijeta i donijet će »mir« svakome stvorenju kao što je bilo na početku vremena. »Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće suditi po viđenju, presuđivati po čuvenju, već po pravdi će suditi ubogima i sud prav izricati bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubiti bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove.« (Iz 11,3-5) Kao što je Bog nekoć malog pastira Davida podigao na kraljevski prijestol; tako će iz njegova roda, kad bude posve siromašan i skoro zaboravljen, podignuti vječnoga Kralja. Bog uvijek jednako postupa: »Što je slabo u očima svijeta izabra Bog da posrami jake.« (1 Kor 1,27) A taj Kralj biti će Krist Gospodin, koji će »obratiti« srca ljudi i povesti povijest spasenja onamo kamo Bog želi. Za tu svoju tešku ulogu Kristova ljudska narav bit će prožeta osobnim darovima Božjega Duha. U neprestanom općenju s Ocem, Sin Božji će svakoga trenutka znati što treba činiti i bit će tako jak da će to i učiniti. To se neće sviđati bogatima i silnicima ove zemlje, ali to će spašavati sve uboge i progonjene. Uz pravdu će im iskazivati i Božju vjernost koja svojima nikada ne dolazi manje, pa i kad koji put izgleda da ih je privremeno Bog napustio iz uzrokâ koje samo on zna. A to je sigurno ljudima na veliku korist. Ako se to ne pokaže uvijek na ovome svijetu, jasno će se očitovati u času smrti i na dan suda. Na sve to nas upozorava i sv. Pavao apostol kad nas poziva da po primjeru Isusa Krista ne ugađamo samima sebi, nego bližnjemu i to u njegovu korist i za njegovo dobro i da podnosimo slabosti jedni drugih. »Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sami sebi ugađati.« (Rim 15,1) U tome će nam pomoći sami Bog. On nas uči da budemo strpljivi. On nas tješi u svakom razočaranju. On nam ulijeva nadu u konačnu nagradu. Bog je, dakle, izvor strpljivosti i utjehe pa će nam dati milost da po primjeru Kristovu vlada među nama isto osjećanje i jednodušnost. Njezin plod će biti i da jednim ustima slavimo Boga. »I neka vam Bog, izvor te strpljivosti i utjehe, dadne da imate isti osjećaj jedan prema drugome po primjeru Krista Isusa, da jednodušno jednim ustima slavite Boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista.« (Rim 15,5-6) Crkva je ispočetka bila sastavljena većinom od pokrštenih Židova, ali je sve više rastao broj obraćenih pogana. To su bila dva svijeta u jednom društvu pa im apostol Pavao poručuje da u ljubavi primaju i susreću jedni druge. »Zato primajte jedni druge u svoje društvo kao što je i Krist vas primio u slavu Božju!« (Rim 15,7) Opet im stavlja kao uzor Krista koji je bio sluga obrezanih i neobrezanih. Prema prvima je Bog po svome Sinu pokazao kako je vjeran u izvršavanju svojih obećanja da će s njima sklopiti Novi Savez, a prema drugima kako je milosrdan kad je i njih pozvao u svoje kraljevstvo da ga hvale i slave. Zato i mi vapimo za Božjim spasenjem za sebe i za sve ljude. Dobit ćemo ga uz uvjet da Bogu pripravimo put u svoje srce i da idemo kroz život pravim stazama njegove ljubavi i milosrđa, istine, pravde i mira. Takav je put k srcima ljudi Kristu Gospodinu pripravljao njegov preteča Ivan Krstitelj čiji glas čujemo u Došašću. On i danas govori svima nama: »Obratite se (…) jer je blizu kraljevstvo nebesko!« (Mt 3,2) Pripravljanje takvoga puta svrha je svakoga bogoslužja, a naročito nas Božja riječ treba raspoložiti da što svjesnije i sabranije sudjelujemo kod oltarne žrtve i gozbe. Riječi Ivana Krstitelja su ozbiljne poput njegove pojave. Tako Isusov preteča s malo riječi traži pokoru i obraćenje. Nije mu toliko do vanjskih pokorničkih djela nego do obraćenja. Farizejima i saducejima veli da se oslobode svake samodopadnosti i nek se brinu za plodove obraćenja, jer su oni mnogo više nego na plodove dobrih djela mislili na vanjštinu, zato što su smatrali da im je pred Bogom dosta što su po krvi potomci Abrahamovi. Ne ustručava se govoriti im o Božjoj srdžbi i o kazni neugasiva ognja, ako se ne obrate Bogu i ne počnu činiti pokoru za svoje grijehe. »Već je položena sjekira na korijen stablima: svako će stablo koje ne daje dobroga roda biti posječeno i bačeno u oganj.« (Mt 3,10)  Sveti Ivan Krstitelj Mesija će sjekirom svoje riječi i lopatom svoga suda razlučiti pljevu od pšenice. On »će skupiti svoju pšenicu u žitnicu, a pljevu će sažeći ognjem neugasivim.« (Mt 3,12) To su ozbiljne riječi koje vrijede za sva vremena pa i za nas danas. Kada ih Crkva svojoj djeci čita u Došašću, znači da su posebno prikladne za pripravu na Božić i na svršetak našega života i cijeloga svijeta. Samo onaj tko ih posluša i uznastoji se obratiti, pravo će proživjeti Božić i biti uvijek spreman na Gospodnji dolazak! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 11,1-10 Ps 72 (71) Rim 15,4-9 Mt 3,1-12 |
GODINA A - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
|
III. NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina A) Veselite se, jer je spasenje blizu »Isus im odgovori: „Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba!”« (Mt 11,4-6).  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Osjećaj »radosti« prožima čitavo današnje bogoslužje, jer se približava Božić i Gospodnja svjetlost nas već počinje obavijati svojim sjajem. Riječ Božja koju smo čuli u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam baš o toj »radosti«, jer nam je Bog i njegovo spasenje već blizu. Ne radi se tu dakle, o nekoj površnoj ili čisto emotivnoj »radosti« pred nečim što nas impresionira ili začuđuje, nego o dubokoj unutrašnjoj radosti koja dotiče intimnost našega bića, našu dušu i srce. To je osjećaj radosti spasenja Kristova koji nam dolazi u susret da nas oslobodi od ropstva grijeha, zla i smrti. Tako prorok Izaija naviješta da će osloboditelj Izraela i Otkupitelj ljudi svima nama donijeti radost i jakost. Odmah u početku odjekuje poziv na radost i na klicanje. Veselje se predočuje proljećem kada sve bujno cvate i to čak u pustinji koja označuje čitav svijet. I to veselje će se pretvoriti u vječnu radost ispred koje će pobjeći bol i jauci. Malo je na zemlji veselja kao što ga donosi Božić malima i velikima, svakome koji može i hoće biti sudionikom tog Božjega spasenja. Božićna radost se ne gubi u sladunjavostima. Isus dolazi jer su naše ruke klonule i jer nam klecaju koljena. Bogoslužje nam ga često predstavlja kao moćnoga Kralja koji dolazi s velikom pratnjom. To se ne odnosi samo na njegov konačni dolazak. Ne bi bilo dostojno Boga – da svoju silu i veličanstvo pokaže tek na sudu. Mnogo je važnije i korisnije da se ta božanska snaga iskaže u liječenju naših bolesti i jačanju naših slabosti. On će, dakle, ukrijepiti naše ruke za dobra djela, učvrstiti naša koljena za daljnje hodanje strmim i hrapavim putem. A naša je najveća nevolja što nam se srce brzo i jako preplaši svake poteškoće i kušnje. Takvima Bog poručuje po proroku: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, (…) on nam hita da nas spasi!« (Iz 35,4) Kad Bog dolazi da nas spasi, onda će sve oči progledati, svi gluhi čuti, svi će hromi skakati kao jeleni i svi nijemi klicati. Bog osloboditelj i pomoćnik pribavlja pravo potlačenima, hrani gladne, oslobađa sužnje, otvara oči slijepima, uspravlja prignute, ljubi pravedne, štiti tuđince, podupire sirote i udovice. Zato sv. Jakov apostol izriče vrlo oštar sud nad nemilosrdnim bogatašima i tješi kršćansku braću, koja su spadala u siromašnije slojeve, izrabljivane i progonjene, skorim i brzim dolaskom Gospodnjim. Doći će vječni Sudac. Već stoji pred vratima – što je za svakoga istina barem s obzirom na smrt – i sve će staviti na smrt – i sve će staviti na svoje mjesto. Svatko će primiti što je zaslužio. Treba se samo strpjeti. Time ćemo učvrstiti svoja srca i nećemo mrmljati jedan na drugoga, a ni previše uzdisati. Od toga nikakve koristi, a od mrmljanja može biti i velike štete, čak da budemo i sami osuđeni. »Prema tome, strpite se, braćo, da dolaska Gospodnjega!« (Jak 5,7-8) Težak se mnogo muči obrađivanjem zemlje, sijanjem i čekanjem kiše u pravo vrijeme. Ipak ne gubi strpljivosti ni nade da će mu zemlja donijeti obilat rod. Tako i mi moramo biti strpljivi i sigurni da ćemo za svako dobro djelo i za sve što strpljivo podnesemo biti obilato nagrađeni. Uzor neka nam budu starozavjetni proroci koji su za svoj nastup i za svoje uvjerenje morali i trpjeti. Ipak nisu malaksali, niti sumnjali u svoje poslanje i u Božje nadahnuće. Stoga malo koja krepost je kršćaninu potrebna kao strpljivost. Ona obogaćuje i pozlaćuje sve naše odnose s Bogom i bližnjim. A često se najteže strpjeti sa samim sobom, sa svojim slabostima, ograničenostima i neuspjesima. Ne smijemo se nikada začahuriti u same sebe, jer nam uvijek mora biti na pameti da nismo sami. Gospodin je došao da bude s nama i stoji nam uvijek na raspolaganju sa svim svojim milostima. On je upravo nama siromasima donio Evanđelje radosti i jakosti, božansku mogućnost spasenja i posvećenja. Skoro je blagdan Božića kad otajstveno slavimo činjenicu da se Bog snizio do nas, da je postao malen da nas učini velikima i vječno bogatima. Da je to zaista sve tako to nam potvrđuje i sam Isus u današnjem sv. Evanđelju po Mateju kada na pitanje Ivanovih učenika: da li je On Mesija? – odgovara: »Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi čuju, siromasima se propovijeda Radosna vijest. Blago onomu tko se zbog mene ne pokoleba!« (Mt 11,4-6) Na taj način Isus se predstavlja kao Mesija koji oslobađa i spašava. I kao takav on se približava najsiromašnijima i najzapuštenijima među ljudima, onima na koje se svalila ne samo ljudska nepravda nego i nesreće života. Iako su čudesa koja Isus, čini znak njegove božanske moći, ipak ona iznad svega otkrivaju njegovu ljubav prema svima tim nesretnima i bijednima, njegovo sudjelovanje nevoljama i poteškoćama njihova života i spasenje koje im donosi. Zato Isus i hvali Ivana Krstitelja, svojega preteču, koji mu je pripravio put u narodu. Ivan je bio velik prorok i od svih proroka najbliži Mesiji o kojemu su svi prorokovali. Još više, Ivan je na Krista pokazao i druge k njemu uputio, krstio ga i pripravljao mu put u ljudskim dušama i srcima. Stoga riječima da nitko nije veći od Ivana, Gospodin je htio istaknuti nad sve proroke njegovu ulogu preteče. Ali Krist Ivanovu veličinu ne uspoređuje samo s prošlim vremenima već i s budućim pa veli: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ali najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega.« (Mt 11,11)  Nicolas Poussin: Sv. Ivan Krstitelj krsti ljude A to znači da najmanji u Crkvi Kristovoj, odnosno u redu milosti i doživljenog spasenja, veći je i od Ivana Krstitelja koji stoji samo na pragu Novoga Zavjeta. U tome se sastoji sva naša radost i dostojanstvo djece Božje koje nam je donio Isus Krist, sin Božji, svojim dolaskom među nas ljude ovdje na zemlju. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 35,1-6. 10 Ps 145 (144) 7-10 Jak 5,7-10 Mt 11,2-11 |
GODINA A - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
|
IV. NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina A) Mesija dolazi da nas spasi i da bude Bog s nama: Emanuel »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Cijelo (čitavo) današnje bogoslužje usredotočeno je na rođenje Mesije koji dolazi da nas spasi i da bude Bog s nama: Emanuel. Crkva, propovijedanjem i liturgijom neprestano ponavlja ljudima da je pravo i konačno spasenje uvijek dar živoga Boga koji nam donosi sobom dolazeći među nas na ovu zemlju. Utjelovljenje Sina Božjega je najveći trenutak ljudske povijesti za kojim su čeznula stoljeća i u kojem je izabrani narod imao dočekati osmišljenje svoga bivovanja. Izraelcima je taj događaj bio navješten najjasnije po proroku Izaiji i najuvjerljivije po njegovu proroštvu kralju Ahazu. Protiv toga judejskoga kralja urotila su se dva susjedna vladara, zbog toga što im se nije htio priključiti u borbi protiv Asiraca, pa su ga htjeli svrgnuti s prijestolja. Izgleda da je Ahaz mislio čak sklopiti savez s Asircima, od čega ga odvraća prorok Izaija koji mu preporučuje neka svoje pouzdanje stavi u Gospodina, jer ako se ne osloni na Boga, neće se održati (usp. Iz 7,9). Još ga prorok poziva nek traži od Boga neki znak po kojemu će se uvjeriti da ga Bog neće zapustiti. Ali kralj Ahaz više drži do svoje namjere pa se vadi da ne želi traženjem znaka iskušavati Gospodina. U to političko previranje eto proroštva o djevičinu sinu koji će se zvati i biti »Bog s nama«. »Tada reče Izaija: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato sam će vam Gospodin dati znak: Evo začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!”«(Iz 7,13-14) Bog silazi, dakle, u vrtlog ljudske povijesti da spasi ljude i da u svemu bude nama jednak, osim u grijehu, da bi preuzevši na se našu ljudsku narav i nas ozdravio svojom božanskom ljubavlju. Sam Bog dolazi spasiti svijet. Zato će se Mesija roditi kao čovjek i bit će zaista jedan od nas, jer nas jedino tako može spasiti i dovesti Bogu. Znak o kojem govori prorok Izaija jest, dakle, čudesno rođenje Mesije, koji će biti sin Djevice. Tako će Bog koji je vjeran svojim obećanjima održati lozu Davidovu na kraljevskom prijestolju. Ali to neće biti ljudsko djelo nego Božje, jer Mesija će biti čisti dar Božji koji dolazi k nama na otajstven i paradoksalan način: tj. Djevičanskim začećem i rođenjem. Današnje sv. Evanđelje po Mateju nam pokazuje ostvarenje toga čudesnoga »znaka« proroka Izaije u djevičanskom začeću po Duhu Svetome i rođenju Isusovu od Djevice Marije. Sve što se zbilo u vrijeme Isusova utjelovljenja i rođenja dogodilo se »da se ispuni što Gospodin reče po proroku: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i dat će mu ime Emanuel” što znači: Bog je s nama.« (Mt 1,22-23) Sin Božji se utjelovio da spasi svijet i da posveti čovjeka. Isus je potomak Davidov iz Jesejeva korijena, On je znak narodima, ključ koji nama sužnjima otvara vrata tamnice i onda vrata vječnoga života. On je pravi Bog i kao Božji Sin rodio se od Djevice Marije i postao je pravi čovjek. I tako je Bog nepovratno ušao u čovjekovu povijest i ostvario svoja obećanja. Spasenje je istinsko i konačno. Zato se za Marijinu suradnju u Božjem utjelovljenju tražila potpuna čistoća i svetost, posvemašnja poniznost i dragovoljna predanost njegovim planovima spasenja ljudi. U vjeri su Marija i Josip doživjeli znak »Djeteta rođenog u Betlehemu kao Emanuela koji je ostvarenje Božjih obećanja. Koliko se u svemu treba diviti Mariji, koja svu svoju sudbinu pa i vezu s Josipom prepušta jedino Božjoj Providnosti. Slično je vrijedna hvale razboritost i pravednost Josipova u najtežem času njegova života. Ujedno nam njegova tjeskoba i način kako je do tada postupao bjelodano svjedoče o djevičanstvu Marije i Josipa. Stoga je i zaslužio da doživi novo Navještenje Gospodnje u kojemu je doznao ne samo za neshvatljivo dostojanstvo svoje svete Zaručnice, nego i za svoju uzvišenu ulogu, najveću poslije Marijine, da bude čuvar Bogorodice i kao njezin zakoniti suprug skrbnik samoga Božjega Sina. Zato se njemu ukaza u snu anđeo Gospodnji i reče mu: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20-21)  Rizi: San sv. Josipa Nikada prije ni poslije nije neki Božji glasnik donio na svijet takvu poruku kao tim svetim nazaretskim zaručnicima. Veliko se otajstvo dogodilo u božićnoj noći u Betlehemu, ali ono je započeto u Nazaretu, gdje je pod skrbništvom svetog svjedoka Josipa, Božji Sin u krilu Djevice Majke Marije uzeo naše ljudsko tijelo. Tako su Marija i Josip omogućili Bogu da dođe na svijet u Isusu Kristu. Na isti način dolazak Kristov na ovaj svijet i danas, ostvaruje se samo velikodušnom suradnjom svih onih koji vjeruju u njegovu ljubav. Stoga apostol Pavao na sličan način u nepokolebljivoj vjeri u Krista svjedoči svima nama da nam se Bog darovao kao Spasitelj. U tu svrhu on i od nas traži vjeru u Božju nazočnost i djelovanje. Traži se vjera koja će u riječima sv. Pisma i u znakovima kruha i vina prepoznati živoga Boga koji spasava. Među nama je Emanuel nazočan i djelatan. Zato apostol širi Evanđelje o Božjem Sinu kako bi svi narodi postali poslušni vjeri od Boga objavljenoj na hvalu i slavu njegova imena. Poslanstvo apostola je da propovijedaju poslušnost vjeri »među svim narodima među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista« (Rim 1,5-6). A ta vjera će svima nama donijeti »milost i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista« (Rim 1,7) i pomirenje sa svim ljudima. I Crkva želi da se u tom raspoloženju pripravimo za Božić, blagdan neizrecive Božje milosti i od Boga nam darovana mira. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 7; 10-14 Ps 24 (23) Rim 1,1-7 Mt 1,18-24 |
GODINA A - 2. NEDJELJA KR. GOD.
|
DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Isus Krist, sluga Božji, donosi spasenje svim ljudima »Sutradan Ivan vidje Isusa gdje dolazi k njemu te reče: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!”« (Iv 1,29)  Evo Jaganjca Božjeg Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje koje slijedi odmah iza Bogojavljenja i Gospodinova krštenja, govori nam o počecima Kristova propovijedanja i javnoga djelovanja. Isus je onaj savršeni Sluga Božji o kojem govori prorok Izaija, jer On donosi spasenje svim ljudima. Tako Bog po proroku naviješta da će se on u svojemu Sluzi proslaviti. Taj Sluga Božji će trpjeti i svojom mukom će proslaviti Oca i sebe. A sve to će moći podnijeti, jer mu Bog daje snagu. Veliku je ulogu, dakle, Otac namijenio Sinu. Zato prorok i veli da ga je premalo nazvati Slugom. On treba ne samo da obnovi izabrani narod barem u pojedincima koji su ostali vjerni Bogu, nego da prosvijetli sve narode i da Božje spasenje odnese do nakraj zemlje. »I reče mi – (Gospodin) –: „Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.”« (Iz 49,6) Stoga utjelovljeni Bog nije više samo Bog Izraelov, nego Bog svih ljudi koji ga primaju i ljube kao Spasitelja. Ljubav Božjega Sina se proteže na sve ljude i nema granica ni u prostoru ni u vremenu. Zato svaka naša molitva se pretvara u zahvalnu pjesmu Ocu koji nam je poslao takvoga Mesiju. Ta naša pjesma Novoga Zavjeta Bogu je mnogo draža nego sve starozavjetne žrtve, jer je ona s neba donesena na zemlju. Mesija je došao na svijet da izvrši Božju volju i time će svim ljudima naviještati Božju pravdu koja u sebi uključuje i naše spasenje. Zato Ivan Krstitelj, koji svjedoči da je Isus Sin Božji, naziva Spasitelja Janjetom Božjim. To je znak blagosti kojom je Krist nastupao za svoga zemaljskog života. Zatim Kristovo otkupiteljsko značenje je još više istaknuto dodatkom da taj Jaganjac Božji uzima grijehe svijeta. »Sutradan Ivan vidje Isusa gdje dolazi k njemu te reče: „Evo Jaganjca Božjega koji uzima grijeh svijeta!”« (Iv 1,29) Budući da je to Krist izveo svojom smrću i uskrsnućem, svi smo zaista blaženi što smo pozvani na gozbu Jaganjčevu ovdje na zemlji i u nebu. Pričest je žrtvena gozba koja se treba nastaviti u životu našom vlastitom žrtvom koja će odgovarati žrtvi božanskog Jaganjca. Svi smo pozvani da dopunimo u našem životu sve ono što je potrebno za Kristovo tijelo koje je Crkva (usp. Kol 1,24). Na taj način lik Janjeta, više nego koji drugi obuhvaća smisao i značenje Spasiteljeva života u njegovu zemaljskom poniženju i u njegovu nebeskom uzvišenju. Taj lik tvori kratku sintezu čitave novozavjetne objave o Kristu koji je izvor života za svoju Crkvu. Prema tome biti Kristov apostol za sv. Pavla znači ponajprije naviještati Isusa kao Spasitelja svih ljudi. Stoga Pavao odmah u pozdravu Prve poslanice Korinćanima ističe da je apostol Krista Isusa postao po Božjoj volji koja ga je zaista, izvanrednim zahvatom svoje milosti pozvala. Pavao se spremno odazvao, kao i Mesija, te uz najveće napore i žrtve nastojao izvesti povjerenu mu zadaću. On se posebno trudio u korintskoj Crkvi da svi oni koji su prigrlili vjeru budu potpuno Božji. Oni koji su u Korintu prihvatili Božju poruku, dali se krstiti i žive kao kršćani, prema riječima apostola, posvećeni su u Kristu Isusu. A budući da kršćani kao udovi sačinjavaju jedno mistično tijelo Kristovo, svatko je od nas posvećen po Glavi Isusu i po njemu postaje dionik svih milosti koje je On primio od Oca za nas. A što je veća povlastica i odlika, to je teža i odgovornost pred Bogom onih koji su primili te milosti. Stoga Pavao odmah poslije objektivne svetosti koju kršćani primaju bez svojih zasluga izravno od Krista, spominje i subjektivnu: svi koji ma gdje zazivlju ime Oca i njegova Sina pozvani su, dužni su, da budu sveti, tj. da se trude za svoju osobnu svetost. Samo tako će njihov život odgovarati od Boga udijeljenom im pozivu. Ta usklađenost života s primljenom milošću Božjom donosi najveću nutarnju sreću svakome čovjeku. I obratno, kršćanin bi na kojem bilo položaju morao biti nemiran i žalostan kad god opazi da nije onakav kakav bi morao biti po svojem zvanju. U tu svrhu, da taj sklad što prije i što bolje postignu, apostol želi Korinćanima i svima nama »milost i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista.« ( Kor 1,3)  Leonard Porter: Sv. Pavao na Aeropagu S Božje strane milost, a s naše suradnja u mirnoj savjesti i eto puta k svetosti. A samo ta svetost se pristoji Kristovim sljedbenicima. Površni, kakvi jesmo, mi redovito trebamo mnogo riječi i pouke da nešto shvatimo i poduzmemo. A upravo naše posvećenje u Kristu i naše zvanje na svetost sadrži čitavo kršćansko bivovanje i djelovanje. Svi mi bi bili ostvareni i potpuno sretni kad bismo provodili u djelo jednu jedinu preporuku II. Vatikanskog Sabora kad kaže: »Svi su vjernici dakle pozvani i dužni da teže za svetošću i savršenošću u vlastitom staležu.« (LG 42) I u tome se baš sastoji sva volja Božja: naše posvećenje. Svi smo mi kršćani »sveti i uzvanici Božji« koji danas trebamo riječju i životom prenositi svim ljudima svijeta Kristovu poruku spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 49, 3. 5-6 Ps 40 (39) 1 Kor 1,1-3 Iv 1,29-34 |
GODINA A - 3. NEDJELJA KR. GOD.
|
TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Isus navješćuje kraljevstvo Božje svim ljudima »Od tog časa Isus poče propovijedati: „Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!”« (Mt 4,17)  Navještaj Božjeg kraljevstva s pozivom na obraćenje - 3. otajstvo svjetla iz Međugorja Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Obećanog Spasitelja svijeta nisu iščekivali samo Izraelci, izabrani narod Božji, nego i drugi narodi svijeta, odnosno pogani. Svi su oni čuli da ima doći Mesija, tim više što su i mnogi Židovi bili raspršeni po cijelome svijetu i živjeli među neznabožačkim narodima. A uz to u samoj židovskoj zemlji boravili su tuđinci kao osvajači i porobljivači (okupatori). Jedno od takvih mjesta bila je i Galileja, napola židovska a napola poganska zemlja. Zato su stanovnici Judeje zvali Galileju poganskom, jer su se u njoj bili naselili mnogi Nežidovi, i prema sudu vodeće kaste u Jeruzalemu, vjerski je nekako razvodnili. A upravo ta Galileja je postala pozornicom glavnoga djelovanja Mesije. Bog je to navijestio po proroku Izaiji sedam stoljeća prije Kristova dolaska kada kaže: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.« (Iz 9,1) Zaista, svjetlost Božja se podigla i nad poganske narode i zasjala nad siromasima i potlačenima. A to je Spasiteljevo svjetlo koje nas oslobađa. Tako je Bog slomio jaram naših grijeha i njegova nasilja nad nama. Stoga trebamo biti zahvalni Bogu koji nas je oslobodio i dao nam mogućnost da uživamo njegovu blizinu ovdje na zemlji i da se nadamo još većoj u vječnosti. Stoga sv. Matej evanđelist početak Isusova propovijedanja po Galileji uvodi pozivanjem na Izaijino proroštvo o svjetlosti koja će obasjati tu zemlju. Galileja je imala i veliku prometnu važnost jer je kroz nju prolazio glavni trgovački put iz Damaska, s glavnim raskršćem odmah ispod Galilejskog mora: jedna je raskrsnica išla na jug prema Arabiji, a druga na jugoistok prema Egiptu. Odatle i velika važnost Kafarnauma u kojem se sada Gospodin nastanio kao u svojem gradu. Tu je, dakle, imalo zasjati veliko svjetlo kojim prorok Izaija izričito označuje Mesiju (Iz 42,6; 49,6). On treba raspršiti tamu neznanja i grijeha svih tih poganskih naroda. Što je Stari Zavjet mogao samo predviđati, Evanđelisti poznaju kao stvarnost i govore o Kristu kao svjetlu naroda i svijeta (usp. Lk 2,32; Iv 1,4 s.; 3,19; 9,5; 12,35). Tako je Isus otišao u Galileju gdje su ga najradije slušali i odakle su bili svi njegovi apostoli osim Jude. »Otada je Isus počeo propovijedati: „Obratite se! Ta približilo se kraljevstvo nebesko!”« (Mt 4,17) Kraljevstvo Božje konačno započinje i ponuđeno je siromasima, jednostavnima i bijednim ljudima. Oni uostalom prvi i traže da se susretnu s Isusom. To je kraljevstvo onih koji traže Oca nebeskoga i koji su kadri poći k njemu u priprostosti svoje duše. U Galileji je Isus na početku svoga propovijedanja potvrdio i ponovio svoj poziv prvim apostolima koji su time ušli u najuži krug njegovih učenika i sljedbenika. Novo njihovo zvanje bilo je vrlo slično dosadašnjemu i ujedno neusporedivo veće: postali su ribari ljudi koji će mjesto riba loviti i spasavati duše. Velika zadaća i vrlo teška, ali kada su joj pristupili s potpunom ljubavlju i žrtvom, ostavili su sve svojima i pošli za Isusom. Time su osigurali njegovu svemoguću i trajnu pomoć. »Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petra, i brata mu Andriju, kako bacaju mrežu u more – bili su, naime, ribari – pa im reče: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim.”« (Mt 4,18-20)  Ghirlandio: Poziv prvih apostola To su ljudi koje Isus izabire te ih šalje da siromašni i svega lišeni, ali puni Duha Svetoga, idu u svijet naviještati blagovijest spasenja Kristova i to ljudima svih naroda i jezika, kultura i običaja. Tu poruku istine ljudi mogu prihvatiti jedino ako se odreknu samih sebe i prekinu svaku vezu s grijehom i zlom. Apostoli su ljudi koji s Petrom u Isusu vide Sina Božjega i koji su do kraja spremni ići za Mesijom patnikom. A u Isusovoj školi će naučiti kako se naviješta radosna vijest o nebeskom kraljevstvu na zemlji. Divit će se svome Učitelju izbliza gledajući kako božanski Liječnik ozdravlja sve bolesti duše i tijela. »I dovodili su k njemu sve koje je mučila kakva nevolja, razne bolesnike i patnike, opsjednute, mjesečare i uzete, a on ih je ozdravljao.« (Mt 4,25) Apostoli žive s Kristom, u Kristu i za Krista, o njemu misle i drugima govore. Krist Gospodin je jedini Učitelj svima nama. Zato apostol Pavao zaklinje Korinćane kao i sve kršćane širom svijeta da svi budu složni, da ne bude među njima nikakvih svađa i razdora. U Crkvi ne bi smjela vladati razdijeljenost i stranačarstvo. »Zaklinjem vas, braćo, – kaže apostol – imenom Gospodina našega Isusa Krista da svi budete složni; da ne bude među vama razdora, već da budete sjedinjeni u istom osjećaju i istoj misli.« (1 Kor 1,10) A Isusa je apostol spomenuo ne samo da potkrijepi svoju molbu i poziv k jedinstvu nego i da nam pruži jedino počelo u kojemu možemo isto osjećati i misliti. Isus je središte koje međusobno približava one koji se njemu približavaju, onda i sada i uvijek. Zato svi moramo biti jedino Kristovi, jer je samo Krist za nas razapet i prema tome smo krštenjem samo s Kristom stvarno povezani. Isus Krist je naš jedini Spasitelj! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 8,23 b – 9,3 Ps 27 (26) 1 Kor 1,10-13. 17 Mt 4,12-23 (ili 4,12-17) |
GODINA A - 4. NEDJELJA KR. GOD.
|
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Bog se objavljuje siromašnim, skromnim i poniznim ljudima i spasava ih svojom ljubavlju i milosrđem »Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!« (Mt 5,1)  Govor na gori Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje nas ponovo poziva na obraćenje i na istinsko traženje Boga. A Boga ćemo upoznati i služit ćemo njegovoj pravednosti jedino ako ponizno prihvatimo njegovu riječ. Bog se objavljuje siromašnim, skromnim i poniznim ljudima i spasava ih svojom ljubavlju i milosrđem. Stoga svatko tko želi susresti se s Bogom, potrebno je da zaboravi na sebe iz ljubavi prema Bogu i prema drugim ljudima. Tražiti Boga zapravo znači u svim prilikama i neprilikama životnih situacija i međuljudskih odnosa nastojati provesti temeljni zakon ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nije to uvijek lako. Treba doista mnogo napora i truda. Pravi Božji čovjek je skroman i ponizan i sve svoje pouzdanje uvijek stavlja u Gospodina. Tako nam prorok Sefanije (Sofonije) govori o skromnom i čednom narodu koji će opstati u Izraelovu ostatku, odnosno elita koja će u izabranom narodu ostati Bogu vjerna i draga. Prorok predviđa da će taj ostatak činiti i govoriti što je Bogu po volji, a zato će kao nagradu imati miran život. »Oni neće više činiti nepravdu, neće više govoriti laži; u njihovim ustima neće se više naći jezik prijevarni. Moći će pasti i odmarati se, i nitko im neće smetati.« (Sef 3,13) I zaista nema ni u srcu ni u društvu mira ako se ne ispunjuje Božji zakon. To su proroci neprestano ponavljati, to govori sva objava Božja, to svjedoči iskustvo svih ljudi i svih vjekova. Jedino ako priznamo svoju slabost Bog će nam oprostiti grijehe i postat ćemo jaki u Kristu Isusu. Bog se daje samo poniznima, onima koji nisu puni samih sebe već su otvoreni milosti Božjoj. »Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre, što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake; što je neplemenito i prezira vrijedno u očima svijeta – i čak ono čega nema – izabra Bog da uništi ono što jest, da se i jedan čovjek ne može ponositi pred Bogom.« (1 Kor 1,27-29) Tako nas sv. Pavao apostol uči vagati svijet i sebe Božjim vagama i ispravno mjeriti Božjim mjerilima. Božja i ljudska mudrost stoje nasuprot jedna drugoj. Božji su putovi često drugačiji, čak i nasuprotni ljudskim putovima. Iako nam je od Boga dano i svjetlo razuma, čovjek se lako ponese i uzoholi i »misli svoje misli, a ne Božje« (usp. Mt 16,23). Dok Bog nas u Svetom Pismu poučava svojoj mudrosti. Štoviše, sam Krist nama je utjelovljena Mudrost Božja. I to ne samo intelektualna, nego i egzistencijalna. Zato biti kršćanin znači biti u Kristu Isusu i misliti kako Isus misli, osjećati kako On osjeća, ljubiti što On ljubi. »Po njemu (=Bogu) ste vi u Kristu Isusu koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje, da bude kako je pisano: „Tko se ponosi neka se u Gospodinu ponosi!”« (1 Kor 1,30-31) Prema tome Evanđelje nije samo nauk, teorija, mudrost, nego stvarnost, spasenje, život. O tome je bio najbolje uvjeren najveći propovjednik Evanđelja apostol Pavao. On na mnogo mjesta u svojim poslanicama i govorima suprotstavlja životni sadržaj Evanđelja mišljenjima ljudi i mudrosti svijeta i ističe njegove neusporedive prednosti. Mudrost Evanđelja dokazuje najprije time što svoje nastojanje za njegovo širenje naziva ludošću propovijedanja. Zatim za prve sljedbenike i širitelje Evanđelja Isus nije izabrao mudrace i silnike ovoga svijeta, nego one koji ni znanjem ni položajem nisu mogli Evanđelje sami drugima nametnuti. Na taj se način pokazalo očito da njegovo širenje nije plod sredstava kojima je nastupalo po svijetu, nego svog nutarnjeg bogatstva. Evanđelje je donosilo poruku Boga koji se utjelovljenjem najdublje ponizio za naše spasenje i stoga se jedino tako moglo i prihvatiti. Zato je za naviještanje i prihvaćanje Kristova Evanđelja spasenja potrebna poniznost. Tko to shvati, taj će se zaista ponositi u Gospodinu. Sve to nam pomaže da shvatimo oprečnost Isusova nauka, iznesena u blaženstvima, s načelima suvremene nadutosti površnih uživalaca znanosti i tehnike kojih se svijet drži. Zato je Isusov govor na gori temelj kršćanskog morala, a blaženstva na njegovu početku prava su ustavna načela Božjega kraljevstva na zemlji.  »Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!« (Mt 5,1) A istinski pripadnici Božjeg kraljevstva ovdje na zemlji i jednom u vječnosti biti će siromašni, žalosni, gladni i žedni pravednosti, krotki, mirotvorci, čisti srcem, progonjeni Isusa radi i njegove pravde. Uz navještaj blaženstva Isus dodaje i obećanje svojim izabranicima: Bog će ih utješiti. Bog sam bit će im utjeha, On će ih samim sobom nasititi. Njihovo je kraljevstvo nebesko. Zato nebo silazi na zemlju gdje god se ljudi otvaraju Bogu i radi Boga jedni drugima. Blago svima koji zbog svoga siromaštva osjećaju potrebu za Božjom pravednošću, ljubavlju i mirom. Pravednost je skup svih kreposti za kojima Božje dijete ima težiti kao žedan za pićem i gladan za hranom. A tko je pravedan, taj je posebno iskren i posjeduje čisto srce, jer ima čistu savjest pred Bogom i pred ljudima. »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,8) Tko je čista srca, taj je i miroljubiv i nastoji svim silama širiti oko sebe među drugim ljudima mir Božji kako dolikuje onima koji su s Isusom djeca Božja. »Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!« (Mt 5,9) A iznad svega su blaženi svi oni koji zbog svoje vjere u Krista Gospodina budu progonjeni i trpjeli svaku vrstu pogrda i opačina. Takve čeka velika nagrada na nebesima za njihovu ustrajnost i vjernost Bogu. Ali bez Duha Svetoga nije moguće ostvariti tu potpunu usklađenost i sumišljenost s Isusom Kristom. Grijeh je otkloniti Isusov put ili ga prihvatiti rezignirano, prepuštajući se bezvoljnu provlačenju i besposlici u osobnom i u društvenom životu. Zato je potrebna snaga Duha Svetoga da i uz cijenu progonstva ostanemo vjerni istini, pravednosti, ljubavi, svom čovječjem identitetu i dostojanstvu djece Božje. A gladovati i žeđati pravednosti znači uključiti se u borbu sa svim ljudima dobre volje za pravednije oblike ljudskog suživota među svim narodima svijeta. Na to nas obvezuje ljubav prema ljudima s kojima nas je Bog povezao. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sef 2,3; 3,12-13 Ps 146 (145) 1 Kor 1,26-31 Mt 5,1-12a |
GODINA A - UTORAK - 4. NEDJELJA KR. GOD.
|
UTORAK – IV. NEDJELJE KROZ GODINU (Godina A) ISUS OZDRAVLJA DUŠEVNE I TJELESNE BOLESTI LJUDI »Uhvati je za ruku te joj reče: „Talitha kum!” – što znači: „Djevojčice, ja ti govorim, ustani!”« (Mk 5,41)  Ilja Jefimowitsch Repin: Uskrišenje Jairove kćeri Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo malo prije čuli u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o grijehu koji donosi smrt i propast čovjeku i o milosti i ljubavi Božjoj koja u Isusu Kristu ozdravlja duševne i tjelesne bolesti ljudi i povraća ih iz smrti u život. Tako nam prvo čitanje iz Druge knjige Samuelove govori o trećoj i ujedno zadnjoj kazni Božjoj za Davidov grijeh preljuba i ubojstva. Zato je Abšalomova pobuna svršila kao svaka častohlepna pobuna, pogotovu kad je bila podignuta od sina protiv oca koji ga je k tome silno volio. Abšalom se morao uhvatiti u vlastitu zamku (pređu) svoje nevjere i svojih makinacija. Zavodljivim riječima i licemjernim nježnostima »pridobivao je srca Izraelaca za sebe« (2 Sam 15,6). Ali upravo time se uhvatio u vlastitu mrežu iz koje ga ništa nije moglo spasiti. Sam se u to zapleo i svoju je izdaju uvijek nosio sa sobom kao i pozlaćenu zbrku svoje kose, da ga ta mreža tim brže zahvati i uništi. Takvi događaji nam jasno govore kako završavaju sve nevjernosti i samovolje ljudi koji se spuste do izdaje. Tako svatko može uvidjeti kako svršava tko ne poštuje Božje zapovijedi. Ali i ovdje je od grijeha još očitija krepost i to opet Davidova. Pokazao ju je kad se stari ratnik dao brzo nagovoriti da sam ne vodi vojske protiv pobunjenika koji mu je rođeni sin, iako po preporuci koju je onda dao (2 Sam 18,5), izgleda da je u boj htio ne da se sinu osveti nego da se osobno pobrine barem za njegov život. Kad taj nije bio spašen, uvijek će se spominjati ganutljiva žalost Davidova nad poginulim buntovnikom koji mu je bio rođeni sin. Kad je čuo za smrt svoga sina: »Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka, jecajući govoraše ovako: „Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome sine moj, sine moj!”« (2 Sam 19,1) Taj Davidov vapaj odjeknuo je na zemlji više puta kada roditelji plaču svoje čedo, ali malo je kada tko tako plakao nad sinom koji je to najmanje zaslužio. Ovo nije samo duboko ljudski, nego i još prije kršćanstva čisto kršćanski osjećaj. A ima nažalost »kršćana« i danas za koje se veli da su zlopamtila i da se znaju osvetiti gore nego nevjernici. U toj svojoj boli David je sve svoje pouzdanje stavio u Boga koji jedini pun ljubavi pomaže. Zato je Bog i Davidu oprostio mnoge grijehe kad je on sam znao toliko puta i tako velikodušno oprostiti Saulu, Abšalomu i drugima koji su mu radili o glavi. Tako Bog, gospodar prirode i krotitelj svake paklene moći ne samo da neizmjerno puta oprašta grijehe i uvrede ljudima kada se kaju i žele popraviti, nego je mnogo puta pokazao i svoju vlast nad bolestima i nad samom smrti, kao što smo čuli danas iz sv. Evanđelja po Marku o ozdravljenju neizlječivo bolesne žene i o uskrisenju Jairove kćeri. Isusa su te bijednice čekale kad se vratio iz gerasenskog kraja u Kafarnaum. Između silnoga naroda progurala se do njega jedna pognuta bolesna žena kojoj su liječnici i lijekovi »potrošili sve imanje, a nije od toga imala nikakve koristi« (Mk 5,26). »Štoviše, bilo joj samo još gore.« (Mk 5,26) Za nazaretskog čudotvorca ta žena nije više ništa imala osim onoga što On najviše traži i cijeni: tj. vjeru. U toj vjeri ona se dotakla njegove haljine i odmah je ozdravila upravo kako je i očekivala.  U svojoj bijedi i nevolji htjela je ostati nezapažena, ali je Gospodin htio da njezinu vjeru stavi za uzor svima pa se morala odati. »A žena, puna straha i sva dršćući, jer je znala što se s njom dogodilo, dođe, pade pred nj te mu kaza sve po istini. On joj reče: „Kćeri, tvoja te vjera ozdravila! Hajde u miru i budi iscijeljena od svoje bolesti!”« (Mk 5,33-34) Isus je pitao tko ga se dotakao zbog same te bolesne žene, zbog apostola, zbog silnog mnoštva koje ga je slijedilo, zbog nas i naše vjere koja treba da je prosvijetljena. Isusu, dakle, nije mrsko kad ga se moli za zdravlje, mrsko mu je kad se traži samo tjelesno zdravlje. Nije mu žao kad ga se tko dotiče s vjerom, žao mu je kad ga se tko dotiče s fanatizmom. I kod sakramenata su potrebni doticaji i vjera. Čudo nad tom bolesnom ženom se dogodilo dok je Isus bio na putu prema drugoj teškoj bolesnici koja je u međuvremenu izdahnula, umrla. Oni koji su njezinu ocu donijeli tu žalosnu vijest mislili su da je sve gotovo da nije više potrebno mučiti učitelja. Otac se valjda kolebao između tuge i tračka nade pa ga Isus dobrostivo potakne neka samo vjeruje, te nastavi put. »A kad Isus ču što rekoše, on će nadstojniku sinagoge: „Ne boj se! Samo vjeruj!”« (Mk 5,36) Isusovu izjavu da je djevojčica samo zaspala ukućani nadstojnika sinagoge su podrugljivo ismijavali znajući dobro da je ona umrla. Tako Isus kao smiješeći se ide ususret najstrašnijem divu smrti koji ruši sve pred sobom, a koji bezmoćan odstupa netom ga se dotakne jedna Kristova riječ. Bezbrižno i vedro raspoložen ulazi Isus u mrtvačku odaju kao kad se ulazi u spavaonu da se nekoga probudi. Isus im nije uzeo za zlo taj smijeh jer On sam gleda na smrt sa smiješkom i mirom kao što otac gleda svoje dijete koje spava i koje svakoga trenutka može probuditi. Kad je Isus ušao u sobu gdje bijaše umrla djevojčica: »Uhvati je za ruku te joj reče: „Talitha kum!” – što znači: „Djevojčice, ja ti govorim, ustani!”« (Mk 5,41). Postoji dakle vjerni Čuvar i nad svima nama koji ćemo zaspati kad jednom zadnja noć prekrije naša osjetila. Vječno živi Čuvar koji nikada ne spava, koji upravlja putanjama zviježđa i rađanjem zore, On će čuvati stražu za nas i vidjeti kad će u daleko praskozorje zaruditi vječni dan da nas za nj probudi. Kad god je Isus govorio o životu a govorio je mnogo puta, izričito je spominjao ili podrazumijevao vječni život. Taj će biti plod naše vjere. Vjerujem(o) u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Sam 18,9-10.14b.24-30. 19,3 Ps 85 Mk 5,21-43 |
GODINA A - 5. NEDJELJA KR. GOD.
|
PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Kršćani su odgovorni pred Bogom za spasenje svijeta »Vi ste sol zemlji. (…) Vi ste svjetlo svijetu. (…) Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13-14. 16)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje nam doziva u pamet našu kršćansku odgovornost pred Bogom za spasenje ljudi i svijeta. Tako prorok Izaija nam pokazuje jedan vid našega kršćanskoga života, odnosno kako se živi Isusovo »siromaštvo duhom« dajući drugima, potrebnijima od nas, udjela u svojim dobrima. Bogatstvo čovjeka kršćanina očituje se u njegovu nesebičnom služenju drugim ljudima. To je ujedno najbolji znak naše vjere u izvor svakoga bogatstva i dobra, a to je Bog. Bog će nam se dati i prosvijetlit će nas jedino ako budemo znali drugima davati sebe, svoje vrijeme i svoja dobra. Pravi kršćanin je samo onaj čovjek koji ljubi ljude koje i Bog ljubi. Krist prepoznaje svoje samo po »djelima milosrđa« (tjelesnog i duhovnog) prema bližnjemu i prema svakome čovjeku. »Ovako govori Gospodin: „Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola, i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.”« (Iz 58,7-8) Ne može se, dakle, govoriti o kršćanstvu, a zanemariti te vidove života. A danas gladnih ima više nego ikada. Računa se da od kronične gladi trpi više od jedne trećine sveukupnog pučanstva u svijetu. A jednako je tako i s onima koji nemaju krova nad glavom, i to onih koji su blizu nas, uz nas. Ponašati se kao da to ne zapažamo znači biti kao i oni koji uopće ne poznaju Boga i Kristovo Evanđelje spasenja. Doduše, nemamo svi mi krov ili kuću takvih dimenzija i mogućnosti da bismo ih mogli dijeliti s drugima, ali u ovom našem današnjem bogatom društvu malo je onih koji ne bi mogli aktivno sudjelovati u nekom djelu u korist bližnjega i barem u nečemu smanjiti i skratiti suvišne troškove da bi mogli pomoći onima koji su potrebniji od nas. Izaija govori i o uklanjanju jarma i podjarmljivanja, o upiranju prsta i naprasitom govorenju. To su zaista stvari koje više nego druge kaljaju i u ovim našim danima suživljavanje i zajednički život i čine ga tako nemirnim i uznemirenim. Trebalo bi da najprije baš mi kršćani s tim započnemo i tako pokažemo da smo zaista sinovi Božji i učenici Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja svijeta. Zato iz svoje sredine moramo ukloniti svako zatiranje i izbjegavati svako ponašanje koje bi značilo vrijeđanje drugih ljudi, a pogotovo kad je popraćeno riječima koje nisu Bogu po volji. Ako budemo surađivali s milošću Božjom i ako na životnom putu idu pred nama dobra djela, onda će za nama kao straža (zalaznica) ići Slava Gospodnja i velika nagrada Božja čekat će nas na nebesima. Ne može se biti bogobojazan i bogoljuban čovjek, a ostati stisnute ruke i srca prema potrebnima. Pobožan čovjek, milosrdan dobročinioc, odraz je Božje dobrote. Kao što je Bog širokogrudno darežljiv svima nama, tako isto pravi kršćanin treba rasipno dijeliti i davati sirotinji. Božja sila i milosrđe ne očituju se u nama ni znanjem ni ljudskom mudrošću, već jedino svjedočanstvom vjere i djela. I utjelovljeni Sin Božji ostvario je sebe i svoj put spasenja svih ljudi jedino putem križa. Otada je križ simbol kršćanstva i put samoostvarenja svakog kršćanina. A to znači da ljubav prema Bogu i bližnjemu nije jeftina stvar, nego skupo stoji. Plaća se samim sobom. Križ označuje svako trpljenje i muku koja je povezana s ostvarivanjem dobra. To je za sv. Pavla apostola, koji nam ne htjede navijestiti ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetoga, svjedočanstvo Božje (otajstvo – misterij Božji). Bog Otac uskrsnućem Isusa Krista posvjedočio je da je Isusov put križa put Božje mudrosti. To je ujedno i misterij Božji, ne samo što nadilazi čisto ljudsku logiku nego smo i mi svi po svetom krštenju uključeni u ovaj proces umiranja s Kristom da bismo s njime i uskrsli na novi život. Taj Kristov put, put križa i smrti nadilazi čovjekove moći, ali zato nam Bog sam nudi svojega Duha, svoju snagu. Zato nam i kaže apostol Pavao: »Moja riječ i moje propovijedanje nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu.« (1 Kor 2,4-5) Isus Krist koga su nam apostoli propovijedali je sol zemlje i svjetlo svijeta. Bez njega bi svijet bio neslan i u tami, bez duha, okusa i mirisa. Kao što se raspada i trune hrana bez soli, tako i ljudi bez Krista išli u moralnu iskvarenost i propast. Sol i svjetlo su Isusovo božanstvo, njegov Duh koji je donio na svijet svojim utjelovljenjem i svojim uskrsnućem. Zato kršćani, ušavši po svetom krštenju u dioništvo Kristova božanstva i njegova Duha, postaju po njemu i u njemu sol zemlje i svjetlo svijeta. »Vi ste – kaže Isus – sol zemlji. Vi ste svjetlo svijetu. (…) Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13-14. 16) Stoga moramo smanjivati tamnu naslagu naše pokvarene i sebične naravi da bi se Krist po nama mogao očitovati drugima i u druge ljude unositi svoje svjetlo i svoju ljubav. Bitno je to da Isusu dopustimo da još bude po nama i preko nas sol zemlji i svjetlo svijetu. A to znači da budemo njegovi svjedoci pred ljudima kao što je to sam On od nas zatražio (usp. Dj 1,8). Krist sudbinski povezuje svoje učenike sa svijetom. Kršćani su odgovorni Bogu za spasenje svijeta. To je sasvim izričit nauk II. Vatikanskog Sabora koji kaže: »Danas nastaje novi oblik čovječanstva. Stoga je pred Crkvom, koja je sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5,13-14), sve neodložniji poziv za spasenje i obnovu svega stvorenoga.« (AG 1)  Pieter Breughel: Sedam djela milosrđa Kao što sol ima svojstva da čuva od pokvarenosti i ujedno jela čini ukusnima, tako istinski kršćanin zrači oko sebe nepokvarljivost i pridonosi podizanju opće moralnosti u svijetu. Ujedno pridonosi tome da ljudi ne izgube, štoviše da zadobiju nov ukus za Boga i ukus za čovječnost. Kao što je svjetlo po sebi darežljivo i ozračuje svu svoju okolinu tako isto Crkva bi trebala biti »grad na gori« (usp. Iz 2,2; Mt 5,14) što svojom ljepotom privlači sve ljude i narode Bogu (usp. Iz 60,1-3). Lice Boga Oca koji »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1 Tim 6,16) odrazuje se na licu Krista (2 Kor 4,6) koji je doista »Svjetlo svijeta« (Iv 1,9; 8,12). A s lica Kristova ta Božja svjetlost odrazuje se na licu kršćana. Drugi ljudi ne vide ni lice Očevo ni lice Kristovo. Tek s lica kršćanâ prepoznaju i Krista i Boga, Oca. Svojim što istinitijim kršćanskim životom mi svijetlimo drugim ljudima da bi i oni mogli slaviti Oca nebeskoga. Isusovi učenici, koji zapravo predstavljaju svijet siromaha, donose svjetlo svijetu svojim pouzdanjem u Boga i svjedočanstvom svoga života. Tako istinsko od Krista započeto soljenje zemlje i rasvjetljivanje svijeta nastavlja Crkva životom i dobrim djelima svojih članova do svršetka svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 58,7-10 Ps 112 (111) 1 Kor 2,1-5 Mt 5,13-16 |
GODINA A - 1. KORIZMENA NEDJELJA
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) Korizma: vrijeme kušnje i obraćenja Bogu »Nato mu Isus reče: „Odstupi, Sotono, jer je pisano: 'Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!'”« (Mt 4,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Povijest ljudi počinje stvaranjem. Iz biblijskog izvještaja o stvaranju saznajemo da je Bog stvorio čovjeka na poseban način. (Tako je) čovjekovo tijelo uzeto od zemaljskog praha, a izravno od Boga ima dah života. »Jahve (Gospodin), Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Post 2,7) Čovjek je, dakle, spoj zemlje i Božjega Duha pa stoga i sasvim povlašteno biće među svim stvorenjima. Na pozornicu svijeta stupa tek kad je za njega Bog uredio zemlju kao vrt u kojemu je imao uživati dok ne bi došao čas da se preseli u nebesku slavu. Zato psalmist sa zahvalnošću pjeva Boga za to njegovo divno stvorenje koje se naziva čovjek: »Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.« (Ps 8,6-7). Sva ta dobročinstva su obvezivala čovjeka da bude zahvalan svojemu Stvoritelju i Bogu. On je to neko vrijeme i priznavao. Sve su činjenice silile čovjeka da prizna Boga kao vrhovnog Gospodara. Ali uz biće od tijela i duše postoji i svijet samih duhova od kojih neki ohološću otpadoše od Boga.  Njihov predstavnik našao je način kako da se Božjem miljeniku, čovjeku, približi i da ga napastuje. Sotona se poslužio varkom i lažju da bi potakao čovjeka na samostalnost i neovisnost o Bogu. On reče ženi: »„Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!” Nato će zmija ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”« (Post 3,1-5) Tako je Sotona prevario i zaveo čovjeka. Na taj način čovjek je sagriješio, a sve vanjske okolnosti tog događaja nisu važne za povijest spasenja. Kad je čovjek pokušao prekinuti vezu svoje ovisnosti od Boga, izgubio je Božje prijateljstvo. Tada je i u samom čovjeku nastao poremećaj odnosa između tijela i duha, a nered se protegao i u pravcu čovjek – priroda. »Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli.« (Post 3,7) Tako je povijest ljudskoga roda već od prvih početaka obilježena grijehom. Grijeh praroditelja nije upropastio samo njih nego i čitav njihov rod kao što su i sve povlastice bili primili za sve svoje potomstvo. Neprijateljstvo između »roda Sotone i roda žene« (usp. Post 3,15) trajat će do kraja svijeta, a tako i trpljenje koje će doseći svoj vrhunac smrću kao kazna i ispaštanje za grijeh. I naš je život neprestano sučeljenje s moćima zla i grijeha. Svaki put kad sagriješimo, obnavljamo grijeh svojih praroditelja. Griješiti ne znači drugo doli poput Adama i Eve svoje želje za samostalnošću i neovisnošću učiniti mjerilom života te živjeti kao da Bog ne postoji. To znači ne priznavati da smo djeca Božja, a to je nijekanje ovisnosti i ljubavi Bogu. Svi se rađamo u svijetu u kojem vlada grijeh sa svojim kobnim posljedicama: osuda i smrt. Stoga ne smijemo zatvarati oči pred tragičnim stanjem ljudskoga roda. Ali ne smijemo ni očajavati, jer Bog je toliko ljubio čovjeka da ga nije ostavio pod vlašću smrti kad je neposlušan izgubio Božje prijateljstvo već mu je u svojoj ljubavi milostivo pritekao u pomoć. Sin Božji je došao na ovaj svijet i sav ljudski rod pozvao na obraćenje i život. Prvi nas je čovjek – Adam upropastio, dok novi Adam – Krist nas je spasio. Grijeh je bio jedina zapreka našega spasenja, ali ga je Isus pobijedio svojom milošću. Milost uništava grijeh čovjeka i donosi ljudima dobra dragocjenija od onih koje su izgubili grijehom. »Ipak s darom milosti nije kao što je s prekršajem. Jer ako su prekršajem jednoga umrli svi, mnogo se obilnije izlila na sve milost Božja i dar dan milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,15) Prekršaj zapovijedi Božje i nepokornost prvoga Adama donijelo je osudu na sve ljude i svi smo postali grešnici. Izvršenje zapovijedi Božje i pokornost Kristova pribavila je opravdanje svim ljudima i svi smo postali pravednici. Tako Isus svojom poslušnošću s neizmjernim zaslugama, kojom trpi i umire na križu, pruža svim ljudima opravdanje pred Bogom i spasenje pod uvjetom da se krste. »Dakle, kao što je prekršajem jednoga osuđenje došlo na sve ljude, tako izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu, jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka svi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.« (Rim 5,18-19) Zatim svojim krštenjem u rijeci Jordanu sam Isus se posve uvrstio, kao novi Adam među nas grešne ljude i postao nama u svemu jednak osim u grijehu. Grijeha nije mogao imati, ali je naše grijehe uzeo na sebe i primio je izgled grešnika te izjavio da mu takvo krštenje dolikuje da bi nas spasio (usp. Mt 3,5). Osim izgleda grijeha još je nešto naš Gospodin primio na sebe, a da pri tome nije okrnjio svoju božansku čast. Budući da je Isus i pravi čovjek, dolikovalo je da bude kušan kao svatko od nas. Na poniženje kojemu se Sin Božji podvrgao utjelovljenjem (usp. Fil 2,7) spadalo je i iskušenje. Novi Adam je trebao pokazati staromu Adamu i svemu njegovu rodu kako se pobjeđuje svaka napast. I još više, On je svojom pobjedom imao pribaviti sličnu pobjedu svakome od nas. Tko nije kušan, ne pozna svoju slabost i ne zna gdje mora crpsti svoju snagu. Gospodin nije imao što naučiti od napasti, ali je htio nas poučiti i ohrabriti. Božanski vođa naš poslije pomazanja Duhom Svetim (usp. Lk 4,12) ide u pustinju gdje će se sukobiti sa zlim duhom. »Tada Duh odvede Isusa u pustinju da ga napastuje đavao.« (Mt 4,1)  Franc Maitre: Iskušenje Isusa Krista Tako se ponovilo ono što se dogodilo u zemaljskome raju. Napasnik u svojoj drskosti i oholosti ide čak dotle da traži od Isusa da mu se pokloni, a za uzvrat mu obećava časti, moć i slavu ovoga svijeta. »Nato mu Isus reče: „Odstupi, Sotono, jer je pisano: 'Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinome služi!'”« (Mt 4,10) Isus odbija Sotonine napadaje kao što je to trebao učiniti i prvi čovjek. Prvi Adam je podlegao napasti, ali ovoga puta novi Adam – Krist je napasniku nanio potpuni poraz. Isus je sve napasti odbio riječima Sv. Pisma i time je i nama pokazao gdje ćemo naći snagu za borbu s napasnikom. Poznavanje, primjenjivanje i izvršavanje svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, najbolja je hrana za svaku dušu i najuspješniji lijek za svaki upliv nečistoga duha i svega onoga čime se on služi da nas izvuče iz kraljevstva milosti i privede u područje grijeha, da nas otme iz zagrljaja Božje ljubavi te stavi pod jaram zloće i neprijateljstva s Bogom. Korizma je vrijeme kad se sjećamo Kristovog četrdesetodnevnog boravka u pustinji prije javnog nastupa i njegove borbe s napasnikom. Danas je korizma vrijeme kada se kršćani pripravljaju na proslavu Kristove smrti i njegova uskrsnuća. Priprava svih kršćana na Uskrs ostvaruje se slušanjem Božje riječi i vježbanjem u kršćanskome životu. Svakog dana kršćanin je pozvan da postaje sličan Kristu, a to znači da se odriče zla i grijeha te s Isusom uskrsava na novi život. Korizmeni post i odricanje ne bi imalo smisla ako i mi poput Spasitelja ne poduzmemo borbu s kušnjama bilo koje vrste. Nije Isusov sljedbenik tko odmah podlegne svakoj napasti. Treba se oduprijeti napastima, odvratiti se od puta zla i krenuti putem istine, života i spasenja. To je smisao pokore i obraćenja koje nas vodi pomirenju s Bogom i otvaranju ljudima.  Botticelli: Kristovo iskušenje - dio freske iz Sikstinske kapele Tako korizmeno vrijeme može svakome kršćaninu biti od velike koristi da što dublje zaroni u Krista: to jest da ide njegovim putem prihvaćanja križa i što obilatijeg prožimanja njegovim Duhom ljubavi i sebedarja. To je vrijeme kada kršćani moraju prihvatiti svoj život u Crkvi kao zalaganje u nasljedovanju Krista i služenju ljudima u njegovu Duhu. To je vrijeme kada moramo postati svjesniji otajstva koje živimo i koje treba ravnati čitavim našim ponašanjem. Tražiti Gospodina i njemu se uvijek iznova obraćati jest uistinu prava pokora koja dobiva svoj izraz u svakidašnjem sebedarnom životu. Sve to nam omogućuje da prionemo i sudjelujemo u Isusovoj muci i njegovu uskrsnuću. A to ujedno znači imati udjela u njegovim patnjama i u njegovu životu, jer smo svi pozvani da s Kristom iz smrti prijeđemo u život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 2,7-9; 3, 1-7 Ps 51 (50) Rim 5,12-19 (ili 5,12-17. 19) Mt 4,1-11 |
GODINA A - 2. KORIZMENA NEDJELJA
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) VJEROVATI ZNAČI SLUŠATI GLAS BOŽJI I IĆI PUTEM ISUSOVIM »Dok je on još govorio, prekrije ih svijetao oblak, i začu se glas iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!”« (Mt 17,5)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Vjernik je čovjek koji je čuo glas Božji da krene na put. Nije to uvijek tako jasan baš taj Božji glas. Ali vjera je uvijek iskorak iz samoga sebe i korak prema drugomu i nepoznatom, prema Bogu. I u tome Bog uvijek ima inicijativu. On je uvijek Prvi: Onaj koji se umiješao u karavanu čovječanstva, da je – putovima povijesti – privede k Nadpovijesti. To je smisao poruke današnjeg bogoslužja koje nam govori o Abrahamovu izlasku, o Isusovu preobraženju i o našem konačnom životu s Bogom u vječnosti. Zato s Abrahamom – prema riječima sv. Pisma – počinje povijest spasenja ljudi. Bog je njezin tajni, katkada i očiti Pokretač, On joj je Smjerokaz i konačni Cilj. Jednog dana Abraham je snažno osjetio Božji zov: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. (…) (I) sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« (Post 12,1-3) I Abraham je krenuo na put kamo mu je Gospodin rekao: krenuo je u obećanu zemlju koju još nije ni vidio, a kamoli zaposjeo. Nije bilo lako ostaviti svoj rod i dom, miran i ugodan život u obrađenoj i vrlo kulturnoj Mezopotamiji te ići u tuđu i posve nepoznatu zemlju, zapravo postati lutalica i beskućnik. Ali siguran u Božju riječ, Abraham odmah odgovara na Božji poziv. Ide iz zemlje svoje i doma očinskog. Napušta bogoštovlje svojih pređa te se daje na put i životnu neizvjesnost u koju ga Bog vodi. Upravo na tom primjeru vidimo što je zapravo vjera: »Jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.« (Heb 11,1) Abraham je redovito i hvaljen u vezi s tom krepošću vjere koju je pokazao već od prvog Božjeg poziva. Zato je s Abrahamom počela povijest Izraela, Izabranog naroda. S njim je zapravo stupio na pozornicu svijeta poseban Božji narod. Tako je Bog s njime otpočeo u povijesti ljudi pripravu za dolazak Kristov na ovu zemlju. U Kristu Isusu je Abrahamov blagoslov došao i na pogane, dakle na sve nas (usp. Gal 3,14). Ta on je praotac svih vjernika (usp. Rim 4,11-12), odnosno svih onih koji na glas Božji idu putem vjere. Stoga iako je Krist već došao na ovaj svijet, povijest spasenja se nastavlja do njegove Parusije, odnosno njegova Drugog Dolaska u slavi kada će suditi žive i mrtve.  Jyrki Pouta: Preobraženje Slično povjerenje u Boga i posvemašnju odanost u njegovu Providnost želi danas Crkva uliti i u naša srca. I nad nama Bog bdije i Božje oko nas prati na našem životnom putu. Vjeru nam sokoli i podupire čvrsta nada u milost Božju i u njegovu vjernost. I nećemo se prevariti u tome jer »nada ne vara« (Rim 5,5). Biti kršćanin znači živjeti s vjerom u nadi. Jedino takva vjera poduprta nadom može nam dati snage da nadvladamo iskušenja, prihvatimo lomove te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje osobni poziv. Vjerovati Bogu znači izložiti opasnosti sadašnji život nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti života s Kristom. Bog Otac oduvijek planira svoj put spasenja za svakoga čovjeka o za sve čovječanstvo. Njegov je »put« Krist Gospodin. Isus sam je za sebe rekao: »Ja sam Put, Istina i Život.« (Iv 14,6) Budućnost čovječanstva i svijeta nagoviještena je u Kristu Uskrslomu. Krist je prošao kroz muku i smrt i izvojevao uskrsnu pobjedu za se i za nas. On je svojim Uskrsnućem već obeskrijepio Smrt i učinio da zasja život i neraspadljivost za sve nas (usp. 2 Tim 1,10). Stoga Pavao apostol i živi pod znakom Kristova konačnog Pojavka (Epifanije) i poziva sve nas da upremo pogled u njega začetnika i dovršitelja našega spasenja. I ta Isusova uskrsna pobjeda treba da se dovrši u svakome njegovu pozvaniku i u svakoj pojedinoj epohi Crkve i svijeta. Zato je i za nas, ljude suvremene sadašnjice i svakidašnjice, vrlo važan Pavlov poticaj, upućen dragom učeniku i suradniku Timoteju, da je potrebno izdržati životne kušnje i muke u nastojanju oko širenja Kristova Evanđelja spasenja. To je naša kršćanska dužnost jer nas je Bog po Isusu ne samo spasio nego i posebno pozvao za širenje njegove Radosne vijesti. A Isus još nadodaje kako trnovit put čeka sve one koji se odazovu njegovu pozivu i budu htjeli ustrajno ići za njim. Ali tom prigodom Gospodin je kazao svojim učenicima da će na kraju njihova životnog hodanja po trnovitom putu On sam doći po njih sa svojim anđelima i uvesti ih u slavu vječnoga života. Taj svoj poziv i to svoje obećanje Isus potvrđuje Preobraženjem na Gori koje je imalo kasnije učvrstiti vjeru njegovih učenika i sljedbenika u njega i onda kada budu trpjeli On u muci i oni u širenju njegova Evanđelja. Preobraženje začas pokazuje slavu u koju ima ući Isus svojom smrću i uskrsnućem, slavu na koju smo i mi pozvani kao kršćani. Preobraženje jača i našu nadu u slavu uskrsnuća. Zato je Petar i mislio toga trenutka da je već nadošao konačni čas sretne budućnosti i blažene vječnosti. Tako bi rado on tu zauvijek ostao s Gospodinom. Ali treba sići s Gore Preobraženja i podnositi muke zajedno s Isusom. Uskrsnuće je naviješteno, ali istom nakon muke i smrti se ostvaruje. Stoga Nebeski Otac danas i nama skupljenima na ovom vjerničkom bogoslužju poručuje kao nekoć apostolima: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao. Njega slušajte!« (Mt 17,5)  Fra Angelico:Preobraženje Kristovo - freska iz 1441. god. Kad nas zove na obraćenje, Crkva nas u stvari pozivlje da i mi poput Abrahama i apostola na Taboru iziđemo iz uhodanog i grešnog načina svojega života, da se uspnemo na brdo preobraženja u milosti Božjoj i da idemo kamo nas Bog vodi, odnosno prema obećanoj vječnoj domovini. Izići iz »zemlje svoje« i sići s Tabora ne znači, dakle, ništa drugo nego odvažno ići u susret Božjoj volji. Da su se apostoli Petar, Jakov i Ivan zaustavili na Taboru, makar i pod sjenom triju šatora, ne bi stigli u sjajnu radost Uskrsnuća. Tako ćemo i mi stići u radost vječnoga života u kraljevstvu Oca Nebeskoga samo onda ako budemo odvažno išli za njegovim jedinorođenim Sinom i našim Spasiteljem i Gospodinom Isusom Kristom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 12,1-4a Ps 33 (32), 4-5. 18-19. 20 i 22 2 Tim 1,8b-10 Mt 17,1-9 |
GODINA A - 3. KORIZMENA NEDJELJA
|
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST JE DAROVATELJ »ŽIVE VODE« KOJA TEČE U ŽIVOT VJEČNI »Isus joj odgovori: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.”« (Iv 4,13-14)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mnoge od nas kroz sav naš život prate nevolje i tegobe, neuspjesi i razočaranja. Postoji opasnost da se tada u nas uvuče sumnja u Božju ljubav te počnemo očajavati i u Gospodina tražeći drugdje smisao svoga života. Svim onima koji su uznemireni i kojima je životno obzorje silno suženo današnje bogoslužje upućuje riječ ohrabrenja. Tako nas Knjiga Izlaska izvješćuje o velikoj napasti i kušnji Božjega naroda u pustinji kada je ponestalo vode. Hebreji su to iskušenje proživjeli i pobojavši se smrti posumnjaše u Božja obećanja i u njegovu vjernost. Čudo što ga izvodi Mojsije pokazuje da se zapravo Bog uvijek brine za svoj narod i da nikada ne smijemo očajavati u njegovu ljubav. Tada Gospodin reče Mojsiju: »Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« (Iz 17,6)  I gle, pećina je provrla vodom. U njoj je oličen nepresušni izvor života: Bog. Po apostola Pavla ta »Pećina bijaše Krist« (1 Kor 10,4). On nam daje živu vodu milosti koju dobivamo na krštenju. Prva kršćanska zajednica je njegovu starozavjetnu sliku gledala u vodi koja je Izraelcima provrela u pustinji. To je i u katakombama prikazano kao slika krštenja i napajanja na vrelu vječnoga života. Bog je dobar te napaja i buntovnike, ali je također i pravedan i vrši smrtnu osudu nad onima koji ne znaju cijeniti njegove darove i bune se protiv njega i njegova Mesije. Takvi neće ući u njegov vječni počinak, »jer tko nedostojno pije (od svete Krvi Kristove kojoj je meripska voda bila slikom) taj pije svoju osudu« (1 Kor 11,29). Stoga je potrebno ispitivati sama sebe, a ne izazivati Krista. Ispitivanje samoga sebe vodi spasenju, a obijesno izazivanje Boga naprotiv u vječnu smrt. Napast da kušamo Gospodina u nama je i u našem životu uvijek prisutna, zato nas Crkva preko usta psalmiste opominje da se toga čuvamo. Prava vjera nikada ne sumnja da je »Bog među nama« pa i onda kad nas ostavi našoj nevolji. Bog je naša Hrid – Pećina i naš Spasitelj i onda kad se čini da ne spasava: Treba umjeti pričekati i ustrajati na putu dobra. Prema tome ni u najtežim iskušenjima našega života ne smijemo sumnjati u Božju ljubav. Bog ima jaki dokaz da nas ljubi, a to je njegov na križu raspeti Sin (usp. Iv 3,16; Rim 8,32). »A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.« (Rim 5,8) Stoga svaki kršćanin, duboko dirnut tom činjenicom, može uvijek na križ pogledati srcem sv. Pavla apostola i reći: »život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.« (Gal 2,20) Zato je Krist posljednji temelj naše nade da će Bog u nama dovršiti svoje djelo i učiniti nas dionicima svoje vječne slave. Tu nadu u nama podržava Duh Sveti koji je sama Ljubav Božja. »A nada ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan.« (Rim 5,5) Ta Ljubav Božja (Duh Sveti) dana nam je na krštenju u tolikoj mjeri da možemo reći da se izlila u naša srca. Vjera nas čini pred Bogom pravednima, jer Krist nas je pomirio s Bogom tako da se ponosimo njegovom milošću sada i oslonjeni na nadu u slavu Božju već uživamo predokus vječnoga života. Tako smo vjerom i krštenjem postali dionici svih dobara koje nam je zaslužio spasonosni Kristov Vazam: prijelaz iz njegova zemaljskog života u smrt i iz smrti u vječni život. Ta žrtva Kristova života za nas donijela je svima nama ovdje Božju milost i sve što ona sadrži, a u nebu Božju slavu. Svi mi žeđamo za istinom i ljubavlju i tražimo smisao svojega života. Zato Gospodin i nas kao Samarijanku potiče da se napijemo na živom izvoru vode njegove milosti koja teče u život vječni. To je voda što čisti, krijepi i oplođuje. To je Duh Sveti koji, kao Duh što oživljava, napunja pusti i zamrli svijet te ga vodom svetoga krštenja oplođuje na vječni život (usp. Iv 7,37 s.). Zato Samarijanki koja je došla na Jakovljev zdenac da zagrabi vode Isus reče: „Tko god pije od te vode, opet će ožednjeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikada ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” (Iv 4,13-14)  Tako voda milosti što je Gospodin daje zajedno s darom Duha Svetoga postaje u onome koji ih prima izvorom iz kojeg neprekidno teče novi i bogatiji život koji vodi u vječnu radost kraljevstva Božjega. To se događa uvijek novim dostojnim primanjem svetih sakramenata, osobito presvete Euharistije, kao i upotrebljavanjem sakramentalnih milosti u svakidašnjem životu. Ta voda ključa tako silno da je ne može progutati ni ždrijelo smrti, jer ona ponosno struji uvis preko smrti i groba, te se izlijeva u blaženo gledanje Boga, u beskonačnu puninu Božje vječnosti. Svoje obećanje da će ta voda milosti u onome koji je prima biti nepresušnim izvorom vječnoga života, Gospodin ispunja prije svega Euharistijom koja se naziva sakramentom ljubavi i života. U njoj nam Isus dariva svoju svetu proslavljenu ljudsku narav kao žrtveni plod otkupljenja i tako nam daje u posjed i na raspolaganje samo vrelo svoga spasenja. Tako Gospodnje tijelo, koje čuva našu dušu za život vječni, primamo kao siguran zalog buduće slave. Na taj način milost presvete Euharistije postaje u nama izvorom koji »struji u vječni život«. Sakrament kršćanskog preporođenja ili svetog krštenja nužno nas vodi k oltaru – stolu Gospodnjem gdje se naše duše neprestano hrane Kristovim tijelom i krvlju i tako po Kristu rastu u Bogu kao djeca Božje milosti. I sada kada smo shvatili stvarnost te vode Kristove možemo vidjeti kako smo mi onaj izabrani narod koji putuje pustinjom prema Obećanoj zemlji. Sada znamo koja je to Hrid – pećina na koju moramo gledati i oči upirati: to je božansko Srce Isusovo udareno mačem vojnika i probodeno na Križu, a iz kojeg su potekli voda i krv koji označavaju sakramente krštenja i presvete Euharistije. A u tim sakramentima Isus nam daje samoga sebe, svoju Istinu, svoju ljubav, svoje prijateljstvo ovdje na zemlji i život vječni u nebu u zajedništvu ljubavi i života s Presvetim Trojstvom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 17,3-7 Ps 95 (94) Rim 5,1-2. 5-8 Iv 4,5-42 |
GODINA A - 4. KORIZMENA NEDJELJA
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST JE BOŽJA SVJETLOST KOJA PROSVJETLJUJE SVAKOGA ČOVJEKA »Isus je čuo da su ga izbacili te mu reče kad ga susrete: „Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” On odgovori: „Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega?” „Već si ga vidio – reče mu Isus – to je onaj koji s tobom govori.” „Vjerujem, Gospodine”, odgovori i pade pred njim ničice.« (Iv 9,35-38) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Isus Krist je došao na ovaj svijet da spasi ljude. On je Božja svjetlost koja »prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet« (Iv 1,9) da ne bi hodao u tami grijeha i zla. Ta svjetlost Božja zapaljena je u nama od Duha Svetoga po sakramentu svetoga krštenja. I ako živimo »kao krštene duše« to Božje rasvjetljenje treba da se stalno događa u nama i po nama u cijelome svijetu. Svjetlost označava Božji svijet, a tama đavolski. Sukob između svjetla i tame u biti označava borbu između kraljevstva Božjega i kraljevstva Sotone. Sudbina svakoga čovjeka i čitavoga svijeta ovisi o tome kakav se stav zauzme prema Kristu koji je svjetlost svijeta.  Bog, Otac »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1 Tim 6,16). Mi ga ne vidimo. Ali pred nama je Krist, Svjetlost od Svjetlosti. Na njemu se odrazuje tko je Otac, jer je On vidljiva slika Boga nevidljivoga. A svjetlost s Kristova lica treba da se odražava na licu kršćana. Nevjernici ne vide ni lice Isusovo ni lice Očevo. Istom po odrazu Isusa Svjetlosti na našem licu, oni po nama mogu prepoznati Isusa i njegova Oca. Zato na nama kršćanima je velika odgovornost za spasenje svijeta i svakog pojedinog čovjeka i moramo se jako paziti da se ne bi dogodilo da mi ljudima »lice Božje više zakrivamo nego otkrivamo« (GS 19 u završnici). Tako i mi u Davidovu izboru sa strane Božje za kralja i vođu Božjeg odabranog naroda možemo prepoznati svoj kršćanski poziv. Božji poziv je uvijek Božji odabir. Biti kršćanin to je Božja milost, Božji izbor i Božji dar. Sv. Pavao apostol to često vjernicima posvješćuje nazivajući ih izabranicima Božjim. Koliko je povijest našega spasenja povezana s tim slavnim izraelskim kraljem vidi se već iz toga što je anđeo kod navještenja Kristova kazao da će mu Bog dati prijestolje njegova oca Davida (usp. Lk 1,32). A s Davidom je povezano i proroštvo da će se Mesija roditi u Betlehemu (usp. Mih 5,1; Mt 2,6). Kod Davidova izbora posebno je došla do izražaja Božja slobodna volja koja je predodredila najmlađega između osam Jišajevih sinova. Stari Jišaj izredao je pred prorokom Samuelom sedam svojih sinova. Davida, pastirčeta, nije se ni sjetio. A upravo je njega Bog izabrao, jer »Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu« (1 Sam 16,7).  Samuel pomazuje Davida Božji zahvat u tom izboru Davida za kralja istaknut je i riječima: »Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana.« (1 Sam 16,13) Taj Božji Duh nije ga ostavio kroz sve dane njegova života iako je David štošta doživio i sam Bogu mnogo skrivio. Ali mu je Gospodin oprostio sve grijehe njegove zato što ga je ljubio. Na taj način je u Davidu oličen sav izraelski narod. Čitav je njihov životni put sa svim pogibeljima, zbog Božje prisutnosti, pun utjehe jer Bog svojim pastirskim štapom i pastirskom palicom svladava sve njihove neprijatelje. Neprijatelj ih neće više progoniti, a oni će smjeti dolaziti u hram kad god ih bude volja i dok budu živjeli Gospodin će im biti životnim temeljem. U tom smislu povijest Davida i cijelog izabranog naroda postaje i našom poviješću, poviješću cijele Crkve i svakoga od nas. Ali Božji izbor i Božji poziv uključuju i odgovornost za druge kao i u Davida. Da bismo mogli ispuniti obaveze svojega izabranja i mi smo pomazani uljem u znak darovanoga Duha koji je naša svjetlost i naša snaga. Stoga povjerovati u Krista znači promijeniti način života i poimanja, sve stvari gledati novim pogledom, naučiti se razlikovati dobro od zla. Kršćaninovo ponašanje mora biti svjedočanstvo toga novoga svjetla vjere koje je zapaljeno u njegovoj duši i srcu na dan krštenja. Krist kao Bog je naše svjetlo kako se svečano navješćuje dok se unosi Uskrsna svijeća u tamnu crkvu kod Uskrsnog bdijenja. Zato zgodno pristaje u ovo doba korizme Pavlov poziv: »Probudi se, ti što spavaš; ustani od mrtvih, i zasvijetlit će ti Krist« (Ef 5,14) da probudi nas grešnike koji smo zaspali u grešnim navikama svoga života i da iziđemo na Kristovo svjetlo. Uz taj poziv apostol ne propušta prigodu da nas upozori što znači živjeti u Božjem svjetlu. Vjernik koji je rasvijetljen Kristovim svjetlom trudit će se za svakovrsno djelo u kojemu prevladava dobrota, mir, pravednost i istina. Kršćani ne samo da neće sudjelovati u besplodnim djelima tame nego Pavao apostol nas potiče da se o tim djelima, koja se čine u tami, među kršćanima ni ne govori. Pavao spominje da se Božjeg svjetla boje oni koji čine zlo i nastoje da njihova djela ostanu skrivena. A tko ima hrabrosti da Božje svjetlo posve pusti u svoju savjest i da sve u sebi gleda u tom svjetlu, to svjetlo će ga izliječiti od svakoga zla što se krije u tamnim zakucima njegova srca. Prema tome Isus, iscjeljujući slijepca od rođenja, očituje se kao onaj koji otvara naše oči pravome svjetlu. Tko prihvaća vjeru i prima krsnu milost, oslobađa se sljepoće srca i zadobiva vid duše, prelazi iz tame u svjetlost, od neznanja u pravu spoznaju Boga. Tako u slijepcu od rođenja gledamo svakoga čovjeka koji se rađa lišen Božje svjetlosti i milosti. Tu Božju svjetlost i milost dobivamo s vjerom na krštenju koje je označeno ovim čudom. Zato je slijepcu od rođenja kupelj na ribnjaku Siloamu dala tjelesnim očima naravnu sposobnost vida, a duši je pružila milost preporođenja. Stoga je i došao poslije pranja gledajući da čovjek može upoznati svoga Tvorca i gledati Onoga koji mu je udijelio vrhunaravni život.  El Greco: Ozdravljenje slijepca Nijedno Isusovo čudo nisu njegovi protivnici toliko ispitivali koliko to ozdravljenje slijepca od rođenja. U svemu tome sveti oci nalaze pouke, ali od najveće je koristi da se istakne slijepčeva vjera. Bez vjere on ne bi bio ozdravio kao što i nama bez nje krštenje ne bi koristilo. Zaista je njegova vjera bila stavljena na veliku kušnju. Ipak slijepac je ustrajao u svojoj vjeri u Isusa koji ga je obilato nagradio i koju je on na kraju i ničice ispovjedio. »Isus je čuo da su ga izbacili (iz sinagoge) te mu reče kad ga susrete: „Vjeruješ li u Sina Čovječjega?” On odgovori: „Tko je, dakle, Gospodine, da vjerujem u njega?” „Već si ga vidio – reče mu Isus – to je onaj koji s tobom govori.” „Vjerujem, Gospodine”, odgovori i pade pred njim ničice.« (Iv 9,35-38) Na početku svega našega opravdanja pred Bogom i posvećenja stoji, dakle, vjera u Krista i u sva sredstva milosti koja je On odredio. Stoga mi kršćani, iako smo po krštenju prosvijetljeni i u vjeri otvoreni Bogu i Božjoj istini, treba da stalno bdijemo da se ne bi zatvorili Božjemu svjetlu kao farizeji iz Evanđelja. Oni su najprije osporavali čudo, pa vjerodostojnost svjedočanstva, a onda opovrgli dostojanstvo Ozdravitelja. Zato u tom Kristovu svjetlu i Crkva treba da se uvijek iznova, a u korizmi posebno, pita da li čini ono što je Bogu milo, odnosno da li je zajednica svjetla u kojoj i kroz koju se ljudima otvaraju oči da priznaju Isusa Spasiteljem i vide trajno djelovanje Božje u svijetu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sam 16,1b. 6-7. 10-13a Ps 23 (22), 1-3a. 3b-4. 5. 6. Ef 5,8-14 Iv 9,1-41 ili Iv 9,1. 6-9. 13-1 |
GODINA A - 5. KORIZMENA NEDJELJA
|
PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST JE NAŠE USKRSNUĆE I NAŠ ŽIVOT »Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. – Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo? Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.« (Iv 11,25-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bog u koga vjerujemo nije Bog mrtvih već živih. Lazarovo uskrsnuće od mrtvih koje je Isus učinio slika je našega duhovnog uskrsnuća na krštenju i obraćenja, a ujedno znak i zalog da ćemo svi jednom i tijelom uskrsnuti. I nas će Bog uskrisiti u posljednji dan kao što je uskrisio i Isusa Krista. Takva vjera i nada u uskrsnuće od mrtvih trebala bi preobraziti sav naš sadašnji život i pomoći nam da nadvladamo sva naša iskušenja i protivljenja ovoga sadašnjeg vremena.  Duccio: Lazar Tako za vrijeme babilonskog sužanjstva dok je Izrael očajavao u svoju budućnost i tjeskobno se pitao nije li sve svršeno, prorok Ezekiel mu upućuje riječ utjehe: Bog Izraelov je Bog živi. Ako i mrtav bude Božji narod, oživjet će i nanovo će zadobiti svoja prava, jer Božja vjernost je moćnija od smrti. Zato Ezekiel u Božje ime tješi narod da će opet oživjeti i izići će iz grobova tuđinskoga ropstva i vratiti se u svoju ljubljenu domovinu. Ganutljivo je kako Gospodin izjavljuje da će On to osobno izvesti narodu koji naziva svojim. I sam će narod jasno uvidjeti da je to govorio i učinio Gospodin, njihov Bog, pa će ga više zavoljeti i biti mu vjerniji. I novi će život Bog dati svojima udahnućem svoga Duha. »I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Jahve, govorim i činim – riječ je Jahve Gospoda.« (Ez 37,14) Taj isti Duh Božji bitno djeluje kod krštenja i oživljava grešnike. Da čovjek postane posve Božji to može izvesti samo Bog svojim osobnim Duhom. Duh Sveti kao izvor novoga života djeluje u našem krštenju i čini nas novim Božjim ljudima, odnosno djecom Božjom. Duh Sveti koji je dan vjernicima na krštenju jest Duh Isusa Krista. Taj Kristov Duh stanuje u nama i prema tome nas oživljava, jer je to Duh Životvorac. Kao što je Isus uskrsnuo od mrtvih, tako će uskrsnuti i oni koji žive od njegova Duha. Kristova sudbina predoznačuje sudbinu kršćanina. Duh Sveti nam donosi slobodu, snagu i slavu, a iznad svega nam otkriva Božju osobnu ljubav prema nama ljudima. Prema tome oni koji žive u tijelu kojim vlada grijeh ne mogu se svidjeti Bogu, jer grešno tijelo teži za neprijateljstvom prema Bogu i stoga za smrću. Mi kršćani možemo Bogu ugoditi, jer mi nismo u takvome tijelu, nego u Duhu. »Oni koji su u tijelu – kaže apostol Pavao – ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov. A ako je Krist u vama, vaše je tijelo mrtvo zbog grijeha, a vaš je duh živ jer ste opravdani.« (Rim 8,8-10) Nije to neko maštanje nego najdublje osvjedočenje vjere da po krsnoj milosti Duh Božji prebiva u nama. Kad ne bi bilo tako i kad ne bismo u sebi imali Kristova Duha, mi ne bismo pripadali Kristu i ne bismo bili njegovi. Krist nas je opravdao pred Ocem i njegov životvorni Duh oživljuje i naš duh. To tvori naše kršćansko biće i bivovanje, koje, dakako, traži i omogućuje da naš duh ne živi po raspadljivu tijelu nego po Božjem Duhu. A budući da je naše biće, duh i tijelo zajedno, hram i svetište Duha Svetoga, onda će u trenutku određenu od Oca Kristov Duh oživjeti naša smrtna tjelesa. Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu uskrslom. Stoga smo sudionici i njegova Uskrsa. Jamac za to jest Duh Sveti koga smo zadobili na krštenju i potvrdi. On je Duh života. I taj Duh nas već sada ovdje na zemlji pripravlja na naš budući Uskrs. Bog Otac koji je po svome Duhu Isusa oživio od mrtvih, oživjeti će i naša smrtna tijela baš zato što je Krist u nama. »Ako zbilja u vama stanuje Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.« (Rim 8,11) Dakako, to se već sada zbiva, ako ne živimo »po tijelu« nego »po Duhu«. Evo što daje svakome čovjeku krštenje i svakome grešniku pomirenje s Bogom: Duha Svetoga koji je jamstvo našega božanskoga života na zemlji i u vječnosti.  Giotto Scrovegni: Uskrišenje Lazara Zato uskrisujući Lazara, Isus se objavljuje svima nama kao darovatelj života. Vjerovati u Isusa kao Sina Božjega znači vjerovati da onaj koji uz njega prione neće umrijeti nikada. Tim čudom uskrsnuće Lazara od mrtvih Isus svoje apostole, a zatim Martu i Mariju, kao i sve nas nastoji ne samo učvrstiti u vjeri nego je u nama produbiti te nas uzdignuti da se posve pouzdamo u njega i njemu prepustimo. A iz Isusova razgovora s Martom otkrivamo tko je On u sebi, tko je On za nas, što smo mi njemu i što treba da radi njega mi budemo jedni drugima. »Ja sam uskrsnuće i život – reče joj Isus. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo? Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.« (Iv 11,25-27) To je evanđeoska poruka za sve nas koji osjećamo potrebu da vjerujemo u Isusa i s njima se povežemo kako bismo bili dionici njegova uskrsnuća i života. Ono što se zbilo na Lazarovu grobu bio je znak i početak čuda koje Isus i dalje čini u Crkvi i u svijetu. On je zadrhtao od samilosti i ljubavi i za nas u času kada nas je na krštenju pozvao iz smrti u život, iz tmina u svjetlost. On dršće od ljubavi svaki put kad nas svojim opraštanjem iz zla i pada u grijeh pridiže u milost Božju. Isus i danas stoji pred nama i viče nam kao Lazaru: »Hajde van!« Hajde vani iz svoga nehaja, iz svoje lijenosti, iz svoga sebeljublja, iz nereda grijeha i zla u kojem živiš i koji te je bacio u očaj. Stoga se i mi u ovo sveto korizmeno vrijeme moramo trgnuti, potresti, zadrhtati, ustati i boriti se protiv svih nasrtaja sila zla koje su u svijetu i u našem životu. Kao i Toma moramo i mi reći: »Hajdemo i mi da mi umremo s njime!« (Iv 11,16), da umremo našim grijesima, da se obratimo Bogu kako bismo uskrsnuli s njime kao nova stvorenja, očišćeni u krvi njegovoj i njegovu oproštenju koje nam daje po svojoj Crkvi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 37,12-14 Rim 8,8-11 Ps 130 (129) Iv 11,1-45 |
02.10.2010., subota
GODINA A - 2. VAZMENA NEDJELJA
|
DRUGA VAZMENA NEDJELJA (Godina A) CRKVA JE ZAJEDNICA VJERNIKA U USKRSLOGA KRISTA »I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Dođe Isus, kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče: „Mir vama!” Zatim će Tomi: „Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”« (Iv 20,26-29)  Marten De Vos: Isus pokazuje Tomi svoje rane Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Biti kršćanin znači ponajprije vjerovati da je Bog Isusa Krista, koga su ljudi raspeli na križ, uskrisio od mrtvih i učinio Gospodarom svega stvorenog. Tako je Bog po svome sinu pobijedio smrt i nama otvorio pristup u vječni život. To je srž svega apostolskog propovijedanja i svjedočanstvo što ga oni dadoše za svog Gospodina i Učitelja. Na tom propovijedanju i svjedočanstvu i u vjernosti uskrslome Gospodinu Crkva kao zajednica Kristovih vjernika se zasniva, razvija i širi. O tome nam govore Djela apostolska. Crkva, zajednica Kristovih vjernika rađa se u vjeri u Uskrsloga i učenica je Božje riječi. I ta zajednica će buditi i navješćivati vjeru u Isusovo uskrsnuće sve do njegova ponovnog dolaska. U njoj postoji učiteljstvo koje danas nastavlja poslanje i djelo apostola, odnosno biskupi u zajednici s papom. Ali budući da Kristov nauk ne traži samo teoretično naviještanje nego i provođenje u praksu, život prvih kršćana nam je jednako dragocjeno svjedočanstvo kao i njihova vjera. Na temelju vjere i života po vjeri, Kristov je nauk uvijek napredovao i napreduje u svijetu i u svakoj duši. Zato doživljena vjera u Kristovo uskrsnuće prve Crkve treba i nama pomoći u preobrazbi našega života. Kako je Isusovo uskrsnuće glavna istina našega vjerovanja, stoga otajstveno slavljenje Uskrsa treba da u nama učvrsti i sve više razvije postojanost u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama. Tako Djela apostolska nas izvješćuju o rađanju prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Na Petrovu riječ i ostalih apostola okupljenih oko njega, obratiše se tisuće Židova koji odlučiše živjeti kao braća. »Oni su bili postojani u apostolskom nauku, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama… Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko.« (Dj 2,42-44) To je bilo zajedništvo duhovnih i materijalnih dobara. A vrhunac toga zajedništva su predstavljali zajedničko lomljenje kruha i molitva. Dok je uskrsli Gospodin djelovao u svojoj Crkvi snagom Duha Svetoga i »danomice je zajednici pridruživao spašenike« (Dj 2,47). Djelovanje Duha Svetoga očituje se najprije u izvanrednoj snazi apostolskog propovijedanja i u bratskoj ljubavi među članovima prve zajednice. Duh se očituje i u misijskom djelovanju Crkve. Tako Bog preko svoga Duha sili apostole, često i protiv njihove volje, da prekinu sa židovstvom i da se odlučno okrenu poganima tražeći od njih jedino vjeru u uskrslog Isusa, Krista i Gospodina. Krštenjem smo i mi ušli u tu zajednicu koja se zasniva na vjeri u Kristovo uskrsnuće. Tako nam je darovan Božji život koji preobražava naše živote. Stoga proživljavati vazmeno vrijeme znači obnoviti svoju vjeru u uskrsloga Krista i živjeti svakidašnji život, unatoč svim teškoćama, s vjerom u njegovu nazočnost. Ta vjera u Krista je veza s Bogom i s Božjom snagom koja upravo po vjeri čuva u nama sve ono što nam je Isus objavio za naše spasenje. Za čovjeka je spasonosno samo ono što nam je Bog objavio i što vjerom prihvaćamo kao pravu istinu zbog autoriteta Onoga koji nam je objavio sebe i svoj nauk. Vrijednost vjere je »dragocjenija od propadljivog zlata« (2 Pt 1,7). Zato se vjera – kaže sv. Petar apostol – kuša i čisti u raznim kušnjama kao zlato u vatri. Prema tome kršćani se ne bi trebali žalostiti nego klicati od radosti kad im časovita trpljenja pročišćavaju vjeru i s njom umnožavaju zasluge. To nam je sad skriveno, ali će se očitovati i iskazati u času kad se objavi Isus Krist. Tada će naša pročišćena i obogaćena vjera biti na hvalu, slavu i čast Isusa Krista, a i za naše spasenje. Isus je temelj i predmet naše vjere i ljubavi. Zato ako se sada veselimo kušnjama koje čiste i obogaćuju našu vjeru, pravo ćemo klicati od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti tek onda kad Isusovim dolaskom postignemo cilj svoje vjere: to jest spasenje duše. »Njega, – kaže Petar –, iako ga ne vidjeste, ljubite; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene, što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje dušâ.« (1 Pt 1,8-9) Ali takva vjera, uza svu svoju uzvišenost, ne bi nas mogla usrećiti kad ne bi bila prožeta nadom. Ona je živa, jer je živom čini uskrsli i oživljeni Isus Krist. Njegovo uskrsnuće nas je ponovo rodilo, što se doista i dogodilo u krštenju i u svakidašnjem obnavljanju krsne milosti. To nas rođenje čini djecom nebeskog Oca. A kao djeca Božja imamo pravo na njegovu baštinu koja je za nas sačuvana na nebesima. Zato neka je »Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojem uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima« (1 Pt 1,3-4) za nas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje.  Poslanje apostola Vjera prožeta životnom nadom i u naše uskrsnuće od mrtvih i u život vječni je dar Duha Svetoga kojega je uskrsli Krist dao svojim apostolima i cijeloj Crkvi već na prvi dan Uskrsa. Snagom toga Duha Svetoga Crkva preko svojih službenika i nasljednika apostolâ oprašta ljudima grijehe i pomiruje ih s Bogom i međusobno. I tako ljudi primaju onaj mir koji je uskrsli Krist donio svima nama i bez kojega nijedan čovjek ne može imati pravu sreću i život ni na zemlji ni u vječnosti. »Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” To rekavši dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im.« (Iv 20,21-23) Tom prigodom Isus je ustvrdio da on kao Bog ima vlast na zemlji opraštati grijehe. Sada tu vlast On prenosi na svoje apostole i na svetu Crkvu. Crkva je u tim Isusovim riječima uvijek gledala ustanovu sakramenta pokore. Većega uskrsnoga dara Spasitelj nam nije mogao dati i ostaviti od sakramenta pokore i pomirenja i od sakramenta svojega tijela i krvi. Na zadnjoj večeri Isus je apostolima i njihovim nasljednicima dao vlast nad svojim tijelom i krvi, a na Uskrs uvečer vlast nad svojim otajstvenim tijelom koje je njegova Crkva, odnosno zajednica grešnikâ. Da je Crkva doista zajednica grešnih ljudi svjedoči nam i sv. Toma apostol koji nije htio vjerovati ostalim apostolima i učenicima da je Isus uskrsnuo dok ga sam nije svojim očima vidio i u to se uvjerio. »I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Dođe Isus, kroz zatvorena vrata, stade u sredinu i reče: „Mir vama!” Zatim će Tomi: „Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku svoju i stavi je u rebra moja i ne budi nevjeran nego vjeran.” Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”« (Iv 20,26-29)  Caravagio: Nevjera sv. Tome Toma se doticanjem vratio vjeri da se naš duh, oslobođen sumnje, učvrsti u vjeri. Vidio je, naime, samo čovjeka, a ispovjedio je vjeru u Boga. Zaista, blago onima koji vjeruju iako ne vide. Osiguran im je vječni život u Bogu. A sve ovo je zapisano – kaže sv. Ivan apostol - »da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u Imenu njegovu.« (Iv 20,31) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,42-47 Ps 118(117) 1 Pt |
GODINA A - 3. VAZMENA NEDJELJA
|
3. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) ZNATI PREPOZNATI GOSPODINA »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga… Ali njega nestade ispred njihovih očiju! Oni jedan drugome rekoše: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!« (Lk 24,30-32)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Uskrsnuće Isusovo je temelj naše kršćanske vjere. Stoga mi kršćani svaku nedjelju slavimo kao dan Uskrsnuća. I to oduvijek podsjeća svakoga od nas da je Uskrsnuće dalo novi smisao našem životu i cijeloj ljudskoj povijesti. Uvijek, a pogotovu u uskrsno vrijeme, mi se kršćani na poseban način sjećamo velike pobjede nad smrću što ju je Krist izvojevao za se i za sve nas. Tako u Isusovu uskrsnuću od mrtvih Petar apostol vidi zahvat Boga, Oca. On ga je potvrdio kao svojega Poslanika i Sina »silnim djelima, čudesima i znamenjima« (Dj 2,22). Iako je Isus mnoga dobra učinio ljudima, ipak ga oni po rukama bezakonika razapeše i pogubiše. »Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.« (Dj 2,24) Na taj način Bog, Otac, je pokazao da mu je Isus Sin kojega ljubi i potvrđuje kao Gospodina i Suca nad živima, i mrtvima. Bog, uskrisujući Isusa od mrtvih, objavljuje nam također i dubinu svoga očinstva i poziva sve nas da živimo životom dostojnim djece Božje. Bog je Otac. Ali i naš konačni Sudac koji nepristrano sudi svakog pojedinca po njegovim djelima. Stoga nam ne preostaje drugo nego poslušati naredbu apostolskog Prvaka koji kaže: „Ako Ocem nazivate Onoga koji bez pristranosti prema osobama sudi po djelima svakoga pojedinca, provodite u bogobojaznosti vrijeme svoga boravka u tuđini!« (1 Pt 1,17) Dakle, na putu smo prema vječnoj domovini i potrebno je uložiti sav trud da bi u nju stigli. Sam po sebi naš život je bezvrijedan, jer smo ga takva baštinili od svojih otaca: praroditelja i neposrednih roditelja. A ipak gledan očima vjere naš život ima toliku vrijednost koliku mu je namijenio Bog koji nam ga je darovao i kojemu idemo ususret. Sve nam je to još jasnije u svjetlu Kristova otkupljenja. On nas nije otkupio »nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom« (1 Pt 18), nije za nas dao neznatnu cijenu da bi nam osigurao sretnu besmrtnost i blaženu vječnost. Naše otkupljenje ga je koštalo života, za nas je prolio svu svoju božansku dragocjenu krv. Naše stanje bi bilo beznadno da nam nije došao u pomoć nevin i neokaljan Božji Jaganjac. Na taj način mladost naše duše je obnovljena i povraćena nam je slava Božjeg posinaštva. Tu našu rehabilitaciju Bog je zamislio i odredio još prije postanka svijeta, ali ju je tek sada izveo u smrti i uskrsnuću svoga Sina Isusa Krista. »On bijaše, doduše, predviđen prije postanka svijeta, ali se očitava na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujte u Boga, koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu.« (1 Pt 1,20-21) Da nam Otac nije poslao svoga Sina, nitko od nas ne bi uopće znao za pravoga Boga niti bi u njega vjerovao. Sada je naša vjera u Boga učvršćena na najsigurniji način kada je Otac Sina svoga Isusa Krista uskrisio od mrtvih i proslavio na nebesima. Njegova smrt urodila je našim spasenjem, a njegovo uskrsnuće postalo temeljem naše vjere i nade. Otada je naša vjera puna nade, jer je naš život Krist usmjerio prema Bogu. Zato smisao svih naših nastojanja i pothvata za vrijeme našega boravka na zemlji je da sigurnom nadom iščekujemo dan svoga uskrsnuća. Sve se to konkretizira i u otajstvu na nas već sada primjenjuje u presvetoj Euharistiji u kojoj primamo zalog buduće slave. Mi smo Isusovi učenici na putu, mi smo »Ecclesia peregrinans – Crkva u hodu« ovom zemljom prema vječnoj domovini. I nama se danas, kao i učenicima iz Emausa, Isus očituje po Svetom Pismu i Euharistiji. Smrt Kristova bila je prouzročila u učenicima iz Emausa duboku krizu vjere i nade. Ali na putu im se pridružuje neznani Isus. Tumačio im je Pisma i srce je gorjelo u njima dok im je govorio, ali ga još nisu uspjeli prepoznati. Ono što je zadržavalo njihove oči i zamagljivalo njihov pogled bila je nesavršenost i nutarnja slabost njihove vjere. Uskrsli Gospodin je za njih bio posve neočekivan. Previše su mislili na njegovu smrt, a malo ili nimalo na ono što su mogli znati o njegovu uskrsnuću na temelju sv. Pisma i njegovih riječi. Zato u tom smislu se može shvatiti Isusov ukor tim učenicima da su »bezumni i srca spora« (Lk 24, 25) da vjeruju sve što su proroci govorili o smrti i uskrsnuću Mesije. Prepoznat će ga tek u »lomljenju kruha«. Tako se u prvoj Crkvi nazivala Euharistija (usp. Dj 2,42-46; 20,7 i 27,35). U uspomeni učenika ostala je nezaboravna ta Isusova gesta. Samo je On s takvom pažnjom, s takvom ljubavlju i pobožnošću postupao s kruhom. Zahvalio bi Ocu za dar kruha, a potom ga dijelio učenicima. Jesti od istoga kruha, piti iz iste čaše s Isusom bijaše znak osobita zajedništva s njime i među sobom. »Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade. Njima se otvoriše oči i prepoznadoše ga… Ali njega nestade ispred njihovih očiju! Oni jedan drugome rekoše: „Zar nije srce gorjelo u nama dok nam je putem govorio i tumačio Pisma!« (Lk 24,30-32)  Tako nam ovo uskrsno Evanđelje naviješta »dva stola« svake nedjeljne mise: stol Božje riječi i stol Božjega kruha (DV 21). Bez poniranja u Sv. Pismo ne možemo upoznati Krista. Ali to nije dosta. Istom po najintimnijem druženju s njim u Euharistiji postaju nam jasna i sama Pisma. Nakon što su učenici u »lomljenju kruha« prepoznalii Gospodina, odmah trče k svojima da im navijeste radost Krista Uskrsloga. To je smisao Euharistije: poći u sav svijet i ljudima navješćivati radost Kristova spasenja. Svi ljudi trebaju osjetiti Krista u nama koji i njih ljubi, jer je On i njihov Bog i Spasitelj. Učenici iz Emausa su otkrili Krista Isusa tek onda kada su ugostili nepoznatog suputnika. Sve nam to govori da u dobrotvornosti se mi drugima iskazujemo kao Isus i u drugima poslužujemo Krista. Zato na dan Suda Isus neće prepoznati one »kršćane« svojima koji ga nisu umjeli prepoznati u drugima, u potrebnima, a prepoznat će one koji ga Neznana poslužiše. Zato započnimo već danas činiti ono što je u našoj moći, jer samo bratska ljubav koja tvori zajednicu istinski svjedoči da prepoznajemo Isusa kao našega Gospodina i našega Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,14. 22-28 Ps 16 (15) 1 Pt 1,17-21 Lk 24,13-35 |
GODINA A - 4. VAZMENA NEDJELJA
|
4. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) ISUS KRIST: DOBRI PASTIR KOJI IZVODI OVCE SVOJE NA PAŠNJAKE VJEČNOGA ŽIVOTA »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10,10)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Moglo bi se reći da malo koja Kristova slika je toliko draga nama kršćanima i toliko izražena u Bibliji, liturgiji i starokršćanskoj umjetnosti kao lik Dobrog Pastira. Tim likom se najljepše predočuje čitav Isusov i naš vazam. Isusova smrt dokaz je beskrajne ljubavi dobroga Pastira, a njegovo Uskrsnuće pokazuje da je On svladao grabežljivost paklenoga vuka i da će nas On i od njega braniti dok nas ne dovede na svoje nebeske pašnjake. Isus Krist je taj Dobri Pastir koji izvodi ovce svoje na pašnjake vječnoga života. I tko god želi ući u život vječni treba ići za Kristom pa makar i pod cijenu vlastitog života. Tako na dan Pedesetnice (Duhova), nakon što je činjenicama i biblijskim proroštvima dokazao da je Isus umro i uskrsnuo od mrtvih, Petar od slušatelja traži vjeru da je Bog Isusa koga su ljudi razapeli učinio Gospodinom i Kristom (Mesijom). U vatri Duha Svetoga, dotada bojažljivi i kolebljivi Petar svjedoči zajedno s drugim apostolima da je Bog Isusa iz Nazareta potvrdio kao svojega Krista – Mesiju – Pomazanika. On je taj Božji Poslanik koji ima uspostaviti u ljudima kraljevstvo Božje, novi Božji svijet. Zato ga je Bog učinio Kyriosom – Gospodinom i Gospodarom. I u tom imenu Gospodin (Adonaj – Kyrios) skriva se dokaz da je Isus iste naravi s Bogom Ocem i Duhom Svetim. On se čašću i slavom, vlašću i snagom izjednačuje s Bogom, Ocem i Duhom Svetim. Gospodin nije samo ime dostojanstva nego i vlasti. Stoga uskrsli Isus je Krist i Gospodin, odnosno Gospodar svemira i čovječanstva, neba i zemlje kao i svakoga od nas. Na taj način Petar se obraća mnoštvu Židova koji još ne vjeruju, tumači im smisao Kristove smrti, potiče ih na vjeru i obraćenje. »Kad to čuše, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: „Što nam je činiti, braćo?” Petar će im: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka koje pozove Gospodin Bog naš.”« (Dj 2,36-39) Petar je prvi svjedok Uskrsloga. Njegova riječ, tada upravljena svemu domu Izraelovu, danas želi dotaći sve nas, svu Crkvu po svem svijetu. Štoviše, cijeli svijet kojemu je Crkva poslana navijestiti Kristovo spasenje. Petar i nama tumači kako dolazi Kristovo spasenje: obraćenjem i krštenjem. Spasenje uključuje Božji poziv i isto tako nužan ljudski odaziv. Taj se sastoji upravo u obraćenju kojim se izražava početna vjera koja vodi krštenju. Svatko se krsti u vjeri Crkve koju predstavljaju u prvom redu roditelji djeteta i kumovi. A Krštenje označuje tu prekretnicu sa starim čovjekom i ulazak u vazmeno Kristovo otajstvo. Ono ujedno označuje i ostvaruje naš ulazak u novu zajednicu u kojoj vlada radost slobodnog života koji provodimo u sili Duha Svetoga. Tako Crkva poduzima sve da nas spasi od ovoga pokvarenog naraštaja. Tu se ne radi toliko o moralnoj pokvarenosti koliko o općem stanju ljudskog roda koji sam po sebi živi u neprijateljstvu s Bogom, od čega ga oslobađa obraćenje i krštenje potvrđeno kasnijim kršćanskim životom. Na koga prijeđe takvo spasenje, taj može oduševljen pjevati svome dobrom Pastiru koji svojima uz pašu Božje riječi prostire i trpezu Božanske hrane.  Svi smo mi slični raspršenim ovcama koje Krist poziva da ga slijedimo i u njemu se nađemo. On je prvi pošao mučnim putem križa, putem kojim se iz grijeha prelazi u život. Zato Petar, poglavar apostola, traži od nas kršćana ne više da samo vjerujemo u Krista, nego da ga i nasljedujemo. A budući da je uvijek teško strpljivo podnositi životni križ, apostol svima stavlja za uzor Krista koji je za sve nas trpio i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama. Samo se o Isusu može u potpunosti reći da nije učinio nikakva grijeha i da njegova usta nisu znala za prijevaru. Ljudi se, ipak, na to nisu obazirali nego su ga vrijeđali i mučili, a On za uzvrat je sve to za nas podnio i umro na križu da bi nas svojim smrtnim modricama izliječio od svakoga grijeha i zla i darovao nam život. Tako i mi moramo umrijeti svojim grijesima i živjeti pravedno kako nas je učio i uči naš nebeski Liječnik. Krist nas je izliječio svojim trpljenjem i On od nas traži da čuvamo zdravlje svoje duše. Krist je kao Janje žrtvovan na križu da bi nas oslobodio od zla i da bi nas grešne ljude preporodio u krvi svojoj i u ljubavi Božjoj. Na taj način je Gospodin, naš Bog, pozvao k sebi sve nas koji smo bili daleko od njega. »Doista, - kaže nam Petar -, poput ovaca lutaste, ali se sada obratiste k pastiru i čuvaru duša svojih.« (1 Pt 2,25) Krist Isus je taj Pastir i Čuvar naših duša. On tu ulogu i danas vrši u svojoj Crkvi preko njegovih namjesnika koje je Duh Sveti postavio za nadglednike da pasu Crkvu Božju (usp. Dj 20,28). Dok Crkva bude hodala po zemlji trebat će takve pastire i čuvare. Blago njima ako ni za čas ne zaborave da su samo namjesnici, i to posve nevrijedni, jedinoga dobrog Pastira. Jedini Isus je Dobri Pastir svih ljudi. Njegov pomoćnici i namjesnici ulaze u ovčinjak po njemu i preko njega. Krist je vrata po kojem pastiri ulaze k njegovim ovcama. Cijeli svijet je Isusov ovčinjak, jer su svi ljudi njegove ovce koje je on otkupio svojom krvlju. Na taj način po pastirima koji su sjedinjeni s Isusom, sam Krist čuva i pase svoje ovce. Sjedinjeni s Kristom takvi pastiri toliko ljube Kristove ovce da ih poznaju i zovu po imenu. Kad god ih izvode, oni idu pred njima u ime Kristovo svojim služenjem i svojim primjerom. Za uzvrat i ovce poznaju svoje pastire i njihov glas te idu za njima. Stoga Isus jasno ističe da je On vrata kroz koja se jedino može svatko spasiti i druge voditi k spasenju. »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, tati su i razbojnici; ali, ovce ih ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. Tat dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi.« (Iv 10,6-9) Uspoređeni s Kristom svi su dotadašnji židovski državni i vjerski poglavari bili »lopovi i razbojnici«, bilo stoga što su do vlasti došli nezakonito ili zato što su je zlorabili. Krist jedini je pravi nosilac i pravilan vršilac vlasti, jer je On sam izvor sve vlasti i zakonitosti. On sam je izjavio da nije došao na ovaj svijet da mu drugi služe nego da On služi ljudima. Svatko od nas će to isto provesti u djelo samo koliko se ugleda u Isusa i koliko mu Krist pomogne. Jedino Krist i oni koji idu njegovim putem mogu ljude dovesti do posvemašnjeg procvata života za kojim sami čeznu i što im Bog želi dati. »Ja, dođoh – kaže Isus – da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10,10)  Tako Krist po svojoj Crkvi i po svima nama kršćanima želi ljudima posredovati život, i to »život u izobilju«. Ta On je »Kruh živi« - »za život svijeta« (Iv 6,51). I to po svojoj Riječi, po Evanđelju i po Euharistiji kao i po cijeloj aktivnosti Crkve. Stoga s ovom nedjeljom Crkva u novije vrijeme, (od Pavla VI. na ovamo), povezuje Dan molitve i razmišljanja o duhovnim zvanjima. Crkvi, nama svima, potrebni su sveti služitelji: opunomoćenici Isusovi, redoviti djelitelji sakramenata, prvi odgovorni u crkvenim zajednicama, predvoditelji i posvetitelji Euharistije i po svetoj službi napose zaduženi za naviještanje Evanđelja. Za sve to je potreban Božji poziv, a zatim svjestan i slobodan i u danom časom neopoziv pozvanikov odaziv, potreban je poman odabir Crkve i njezino poslanje. Ali ta »duhovna zvanja«, odnosno zvanja za svete službe redovito niču u zdravu ozračju crkvene zajednice, na tlu žive i založene vjere. Stoga sva Crkva treba da o tome razmišlja i moli. A napose same »duhovne osobe«. Mladi ljudi se zanose nadasve živim ljudima koji radosno, intenzivno i velikodušno žive svoj duhovni poziv. I tko god se toga poziva laća, treba da se stalno suobličava Kristu, Dobrom Pastiru. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,14a. 36-41 Ps 23 (22), 1-6 1 Pt 2,20b-25 Iv 10,1-10 |
GODINA A - PETAK - 4. VAZMENA NEDJELJA
|
PETAK – 4. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) Isus Krist je izvor našega spasenja »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.« (Iv 14,6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Židovi su prouzročili Isusovu smrt i time su nesvjesno ispunili Božje nakane spasenja ljudi. Krist je umro, bio pokopan i uskrsnuo za nas i radi našega spasenja. Ali ta radosna vijest spasenja bila je upućena – kaže sv. Pavao apostol – ponajprije Židovima pa tek onda poganima. »Braćo, sinovi Abrahamova roda, i ostali među vama koji priznajete pravoga Boga, - kaže sv. Pavao – nama je bila poslana ova riječ o spasenju. I mi vam navješćujemo Radosnu vijest da je obećanje dano našim ocima ispunio Bog nama, njihovoj djeci, uskrisivši Isusa, kako i stoji pisano u drugome psalmu: 'Ti si sin moj, ja te danas rodih'« (Dj 13,26. 32-33)  Tako treba da svi uvijek primamo Božju riječ, bez obzira kome je izrečena i kako je gdje primljena. Ona je uvijek upravljena i nama i svatko će za se odgovarati kako će je on primiti i na sebe primijeniti. Tragedija židovskog naroda bila je u tome što su odbacili Riječ Božju, odnosno sve ono što im je Bog preko proroka govorio o svojem Mesiji. I što je još gore: Isusa su osudili na smrt bez ikakve krivnje. Ali Isusa nisu odbacili samo poglavari židovskoga naroda, nego i jedan od njegovih apostola – Juda – koji ga je i izdao. Sam Gospodin je rekao prije svoje smrti da će ga jedan od njih izdati i samom Petru, prvaku apostola, je navijestio da će ga zatajiti. Stoga u oproštajnom govoru prije svoje smrti Isus utješnim riječima nastoji smiriti uzbuđeno srce svojih dragih učenika. U tu svrhu im obećava svoj povratak, a još prije će im poslati Duha Svetoga i s njima biti najuže sjedinjen te tako i njih međusobno najsavršenije združivati. Zato Isus od svojih najprije traži da vjeruju u Boga i u njega samoga. On se tada spremao na odlazak k Ocu i to s glavnom svrhom da uz proslavu svoje ljudske naravi pripravi kod Oca mjesto i svima onima koji će ga slijediti. »Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja. Tamo kamo ja idem već znate put.« (Iv 14,1-4) Isus nam je osigurao mjesto, mnogo mjestâ, toliko da je s Božje strane svakome osiguramo posebno mjesto. Isusovom pashom, prijelazom k Ocu možemo biti posve mirni za svoje mjesto u nebu, ali to ne znači da možemo mirno spavati već smireno sa svoje strane da zadnjeg trenutka raditi da ga zaista zauzmemo. U tom teškom poslu nismo sami. S nama se trudi netko koji može neizrecivo više nego mi i kojemu jedinome može uspjeti da nas spasi. Dakle, Isus čini sve: pripravio je stan i pripravlja stanovnike, nas i svakoga koji hoće da ga Isus pripravlja za život vječni. Zato na pitanje Tome da im pokaže put koji vodi u život vječni Isus odgovara: »Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.« (Iv 14,6) Isus je put koji vodi k Ocu, istina koja svijetli na životnom putu svakome čovjeku i život koji hrani sve nas. Te nas misli izravno vode sa stola Božje riječi k stolu Božje hrane, kamo nas put istinom vodi k Božjem životu. Zato s punim pravom možemo ustvrditi sa sv. Pavlom apostolom da je Isus naš jedini Posrednik kod Boga, Oca. Ali uz Isusa imamo kod Oca njegovu i našu Majku Mariju. Stoga svi mi rado zazivamo Mariju kao svoju Majku, posrednicu i zagovornicu kod Boga. Bog nam je po Mariji zapravo dao Početnika milosti. Svoju je zadaću ona izvršila time što nam je Isusa rodila i što mu je bila »družica u otajstvu ljudskog otkupljenja«. Isusov križni put bio je i Marijin križni put. Uz njega je najviše trpjela, i to sve podnijela iz ljubavi prema Bogu i prema nama. Pogotovo to znamo mi, koje je II. Vatikanski Sabor poučio: »Marijino materinstvo u poretku milosti traje neprestano od pristanka, koje je pri navještenju odavna dala a pod križem nepokolebljivo održala do vjekovječnog stanja svih izabranih.« (LG 62)  Marija je Majka ne samo Krista – Glave nego i Krista – Crkve, ne samo svoga Sina Isusa nego i njegove braće, a to smo svi mi kršćani. Prema tome, kako je Sin Božji ljubio svoju Majku i mi je s njime želimo ljubiti, štovati i nasljedovati. Marija nam tu ljubav obilato uzvraća, dapače ona je nas u Kristu i s Kristom uzljubila prije nego mi nju. Tu nam svoju ljubav neprestano iskazuje time što nas, pod vodstvom svoga Sina, neprestano zagovara kod nebeskoga Oca. Nebrojeno puta su joj se njezina djeca obratila, obraćaju joj se i do konca svijeta će se obraćati zazivom: »Sveta Marijo, moli za nas grešnike!«. Ako to očekujemo i tražimo od naših svetaca, koliko li više od Kraljice svih svetih! Nijedan se stvor za nas ne zanima i ne brine kao što čini naša nebeska Majka, i to od početka našega života dok ne dođemo k njoj u nebo. Bez Marijina zagovora kod Boga i bez njezine pomoći ne bismo mogli ni kršćanski živjeti niti u nebo doći. Kao što naše istinsko slavljenje Boga sadrži ono što Bogu mi dugujemo, tako i njegova milost označuje sve ono što nam Bog daje i što nam je još obećao dati. Kod svega toga Marija, kao Isusova i naša Majka, sudjeluje sa svojim Sinom. Stoga s pouzdanjem molimo da nam Marija svojim majčinskim zalaganjem – a nitko se ne zalaže bolje za djecu nego majka - »postigne obilje milosti i dovede nas u luku vječnog spasenja«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 13,26-33 Ps 3 (2) Iv 14,1-6 |
GODINA A - 5. VAZMENA NEDJELJA
|
5. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) KRŠĆANI SU ŽIVO KAMENJE CRKVE SAGRAĐENE NA KRISTU – UGAONOM KAMENU »Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! (…) Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (…) Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.« (Iv 14,6-7. 9. 11)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Prva kršćanska zajednica nastaje od pravih Židova i od »obraćenika« iz tadanjeg poganskog svijeta, Helenista. Razlikuju se jezikom, podrijetlom i mentalitetom. Uz to zajednički način života pridonijeli su nastanku stanovitih napetosti u prvotnoj Crkvi. Stoga je razumljivo da što neka zajednica više raste i širi se, to postaje neophodnije da se i naizvana uredi te da se odrede različite odgovornosti u njoj, odnosno različite službe. Tako iz Djela apostolskih saznajemo da je služba đakona ustanovljena kao odgovor na točno određenu potrebu. Ali uz to se traže i uvjeti za crkvenu službu: da predstojnici i voditelji naroda Božjega budu ljudi »na dobru glasu, puni Duha i mudrosti« te »puni vjere i Duha Svetoga« (usp. Dj 6,3.5) Zato prva kršćanska zajednica izabire svoje službenike i predlaže ih apostolima. »Njih postave pred apostole, a oni, pomolivši se, polože na njih ruke« (Dj 6,6) i podijele im milost Duha Svetoga da bi u vjeri i ljubavi mogli što bolje i dostojnije služiti Crkvi Kristovoj. A prvotna je služba đakona bila da svima pravedno dijele crkvena dobra, u koju je svrhu i bilo odabrano prvih sedam đakona. Tako Bog po njima na neki način objavljuje svoju pravednost pred svim narodima. I danas nakon II. Vatikanskog Sabora đakoni idu upravo s tom službom među narode da svojim životom svjedoče ljubav Kristovu prema svakom čovjeku. Služiti Bogu i bližnjemu moraju međutim i kršćani koji nisu zaređeni za đakone. Svi smo mi izabrani da Boga upoznamo i navijestimo svijetu njegova čudesna djela. A to svoje poslanje ne možemo izvršiti bez Krista. Da bismo izvršili tu ulogu, a to je svećenička uloga, Isus nas okuplja oko sebe kao živo kamenje zgrade njegove Crkve kojoj je On sam ugaoni kamen. Iako su Krista ljudi odbacili, On »je u očima Božjim izabran, dragocjen« (1 Pt 2,4) i postavljen od Boga za temeljni, ugaoni kamen na kojem se od nas samih, kao od živog kamenja, gradi duhovna kuća, kraljevstvo Božje među ljudima. Tako je Krist postao ne samo naš veliki Svećenik pred Bogom nego i žrtva našega spasenja. Stoga se i mi kao kamenje za njegovu zgradu moramo dati tesati za ono mjesto koje nam je On odredio. Tim tesanjem ćemo kroz cijeli život prinositi duhovne i Bogu ugodne žrtve. Svoje žrtve svi mi prikazujemo s duhovnim i Bogu ugodnim žrtvenim prinosom njegova ljubljenoga Sina i time se one na neki način pobožanstvenjuju. Kao što je Isus naš Veliki Svećenik i ujedno naša spasonosna žrtva, kao što se od zaređenog svećenika traži da žrtvujući euharistijsku žrtvu s njome i sama sebe žrtvuje, tako je i svaki kršćanin u isti mah svećenik i žrtva. A ta žrtva našega života je korisna i plodna koliko je ona svjesno i dragovoljno prinesena Bogu. Na taj način svaki od nas je po Kristu i u Kristu izabranik, kralj, svećenik i svetac Božji. Zato »tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen. Vama, dakle, koji vjerujete – čast! A onima koji ne vjeruju – kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni, i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj potiču, neposlušni Riječi, zašto su i određeni. A vi ste od izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu.« (1 Pt 6,9) Po toj vjeri Isus nas uvodi u intimnost života i ljubavi s Bogom, u onu istu intimnost koju On proživljava između sebe i Oca u Duhu Svetome. Zato Krist budi i u našem srcu kao i u srcu apostola Filipa čežnju da vidimo Oca. Toj našoj želji Isus odgovara isto onako kao što reče apostolima Tomi i Filipu: »Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste mene poznavali, poznavali biste i Oca mog. Vi ga već sada poznajete i vidjeli ste ga! (…) Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (…) Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.« (Iv 14,6-7. 9. 11)  Gospodin je jedini put koji vodi u nebo. Tko hoće da nađe Boga i da postigne svoj zadnji cilj mora se držati Krista, mora u nj vjerovati i njega slijediti. Tko hoće da stigne k Bogu, mora uz Krista prianjati, s njim postati jedno, naći se u njemu. U Kristu, Bogočovjeku, božanska svetost nam dolazi ususret u jednostavnoj i istinskoj čovječnosti. Po onom što On čini i kako nastupa, postaje nam vidljiv Otac čija je On slika. Njega slijediti znači postati sličan Ocu. Na taj način postajemo nebeskom Ocu srodna djeca koja u svojem životu nose na sebi njegove crte. Stoga nasljedovati Krista je prva i nenadomjestiva zadaće djece Božje. Zato je Gospodin naš put, jer je On istina i život. On nam objavljuje svu istinu o Bogu. A Bog je izvor i norma sve istine i o čovjeku. Istina je sve što nas Isus uči i na istini njegova nauka treba ocijeniti naš život i život svakoga čovjeka kao i svega onoga što nas svednevice okružuje.  Budući da je Krist jedina prava istina, vjerovati u kršćansku istinu ne znači samo držati istinitima vjerske tvrdnje, nego najdublje uza nj prianjati i njemu se izručiti. Tako naša vjera dotiče neposredno samoga Krista, jer vjera je osobno općenje s Isusom. Stoga je vjera živa tek po ljubavi, jer se predanje osobnom Kristu ostvaruje samo u ljubavi. Krist je život. Od njega izlazi život, svaki život. Zaista u svemu što je stvoreno nema drugoga pravoga života do onoga koji dolazi od Krista. On kao Stvoritelj i Otkupitelj izvor je svakoga naravnoga i nadnaravnoga života. Stvoritelj nije nikada htio samo puki naravni život, jer je to suprotno njegovom stvoriteljskom planu i njegovu stvoriteljskom djelu. Stoga samo naravni život kod čovjeka lišena milosti je nered, krivnja, smrt i uvod u vječnu propast. Krist kao Spasitelj svijeta jedini izbavlja ljude te smrti. A sveta Euharistija u našem vjerskom životu je mjesto gdje Krist osobno i životno ulazi u naš život da nam donese sve darove svoga otkupljenja. Euharistijska žrtva, jer je jedno sa žrtvom na križu, put je po kojemu je Krist sam išao k Ocu i na kojemu nas uzima u svoju žrtvu. Euharistija je »tajna vjera« u kojoj je uključena sva istina o Kristu, to je tajna njegova Bogočovječjeg života i smrti. Dar svete Euharistije nama je život, jer u njoj nam se daruje sami Krist koji je naše spasenje i naš vječni život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 6,1-7 Ps 33(32) 1 Pt 2,4-9 Iv 14,1-12 |
GODINA A - SRIJEDA - 5. VAZMENA NEDJELJA
|
SRIJEDA 5. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) Spasenje se postiže samo milošću Gospodina Isusa Krista »Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostane u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.« (Iv 15,5) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas (16. svibnja) slavimo spomendan svete Margarite Kortonske, franjevke, III. reda. Margarita se rodila u Lavianu u Toskani 1247. godine. U mladosti se »sprijateljila« s nekim čovjek i s njim živjela (u grijehu) devet godina, u Montepulcianu. Kad je on umro, pođe u Cortonu, primi odijelo Trećeg reda i pod vodstvom braće franjevaca započe nov način života. Vršila je djela ljubavi, posebno prema bolesnicima. Da im više pomogne, okupila je oko sebe suradnice i sagradila bolnicu. Mnogo je molila, pobožno razmišljala i postila. Ustrajno se vježbala u poniznosti i siromaštvu. Plamtjela je žarkom ljubavlju prema Euharistijskom otajstvu i Kristovoj muci. Umrla je 22. veljače 1297. godine.  Traversi: Margherita da Cortona I tako je Margarita od svoje grešne mladosti uspjela uz pomoć milosti Božje da u kratkom vijeku svojega života (svega 50 godina) postane svetica. Sve nam to govori da je Crkva uvijek bila božanska i ljudska tvorevina i prema tome puna ljudskih elemenata i slabosti. Tako je bilo i u prvoj Crkvi. Zato je u Antiohiji – kako nas izvješćuju Djela apostolska među kršćanima nastala prava uzbuna i žestoka rasprava o jednom važnom pitanju kao što je obveza ili neobveza obdržavanja Mojsijeva zakona o obrezanju za obraćene pogane na kršćansku vjeru. Na Božji poticaj su Pavao i Barnaba na svojem prvom putovanju i poganima otvorili vrata vjere (Dj 15,29) i to tako da ih nisu silili na židovsko obrezanje. Naprotiv, neki koji su došli iz Jeruzalema u Antiohiju stali su tvrditi da bez obrezanja po Mojsijevu zakonu nema spasenja. Nije to bilo samo obredno pitanje nego je prelazilo u duboki teološki problem i o njegovu je rješenju, ljudski govoreći, bio ovisan opstanak kršćanstva uopće. Redovito je tako u Crkvi – povijest dokazuje – svako disciplinarno pitanje više – manje povezano s pokladom vjere koji joj je izručen. Razlog više, zašto je Krist Gospodin istoj hijerarhiji svoje Crkve, uz posvetnu milost i vlast, predao ujedno i učiteljsku i upravnu vlast. Upravna vlast Crkve zapravo i proizlazi iz njezine učiteljske vlasti koja treba da na temelju predane objave vodi Crkvu, sav Božji narod. Teolozi mogu vrlo korisno raspravljati o doktrinarnim problemima, ali njihovo konačno rješenje i primjena na život Crkve spada na one kojima je predana učiteljska i upravna vlast u Crkvi i bez koje bi Crkva prije ili kasnije postala konglomerat sekti i uputila se k svojoj propasti. Shvatljivo je dakle utjecanje k Petru koji je na zemlji bio vrhovni jamac crkvene vjernosti. »Kad stigoše u Jeruzalem, primiše ih Crkva, apostoli i starješine, a oni izvijestiše o svemu što je i koliko je Bog učinio s njima.« (Dj 15,4) A Petar i sada živi i uči u papi Benediktu XVI. To je u naše doba tim prihvatljivije što se on u svim važnijim pitanjima savjetuje ne samo s drugim nosiocima učiteljske vlasti u Crkvi nego i s teolozima raznih struja. Uz to je očito nastojanje da se sve više stvari ostavi u nadležnost krajevnim Crkvama. Ipak, uvijek će ostati potreba veze s vrhovnim vodstvom kojemu treba ići onim povjerenjem i veseljem kojim antiohijski izaslanici idu apostolima i starješinama Crkve u Jeruzalemu. Neka Petar uvijek povezuje čitavu Crkvu u čvrsto zidani grad, koji će to biti koliko svaki od nas bude Crkvu ljubio i za nju molio. Tko bude povezan s Petrom u jedinstvu vjere i ljubavi jedne te iste Crkve, taj će u sebi doživjeti ono pravo jedinstvo s Kristom o kojem Isus govori u svojem Evanđelju. Kao što loza živi od soka koji dobiva iz trsa i bez te životne veze loza nužno vene i ugine, a sa sokom donosi mnogo roda, takva je isto naša ovisnost o Kristu. Taj sok je u nama Božja milost s kojom možemo sve, a bez koje nema života u nama. Ako smo združeni s Kristom, ako je u nama posvetna milost te ako s njom surađujemo, tvorimo dobra djela koja će još više uljepšati i obogatiti našu dušu, a po njoj i cijelu Crkvu. Stoga s pravom Isus kaže: »Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostane u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.« (Iv 15,5)  Zatim Isus nas poziva da ostanemo u njemu ako želimo roditi plodovima za vječni život. Kao što se suhe i osušene loze kidaju s trsa i bacaju u vatru tako isto svatko od nas može se svojom krivnjom ocijepiti od Krista i doći u vječnu propast. »Ako tko u meni ne ostane, - kaže Isus -, bacit će se kao mladica na polje i osušit će se. Takve potom skupe i 'u oganj bace da gore'.« (Iv 15,6) A da nam se sve to ne bi dogodilo Isus nam neprestano ponavlja da ostanemo u njemu, da se molimo i da čuvamo njegovu riječ. I što više se pokažemo Isusovim učenicima i što više roda donosimo za vječnost, tim više se u nama proslavlja i nebeski Otac. A u tome će nam puno pomoći Isusova i naša majka Marija kao posrednica svih milosti pred prijestoljem Božjim. Nijedan se stvor za nas ne zanima i ne brine kao što to čini naša nebeska Majka Marija i to od početka našega života dok ne dođemo k njoj u Nebo. Zato nebrojeno puta su joj se njezina djeca obraćala. Obraćaju joj se i do konca svijeta će se obraćati zazivom: »Sveta Marijo, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše!» Bez Marijine pomoći nitko od nas ne može doista ni pravo kršćanski živjeti niti u Nebo doći. Kao što naše istinsko slavljenje Boga sadrži ono što Bogu mi dugujemo, tako i njegova milost označuje sve ono što nam Bog daje i što nam je još obećao dati. Kod svega toga Marija, kao Isusova i naša Majka, sudjeluje sa svojom Sinom. Stoga s pouzdanjem molimo da nam Marija svojim majčinskim zalaganjem »postigne obilje milosti i dovede nas u luku vječnog spasenja«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 15,1-6 Ps 122 (121) Iv 15,1-8 |
GODINA A - 6. VAZMENA NEDJELJA
|
6. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) USKRSLI KRIST ŠALJE OD OCA SVOJEGA DUHA ISTINE KAO BRANITELJA SVIMA ONIMA KOJI VJERUJU U NJEGA »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi. – Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Iv 14,15-17)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Poslanje apostolâ i ostalih učenika je da naviještaju Kristovo Evanđelje spasenja ne samo narodu prvog saveza već svim narodima svijeta sve do nakraj zemlje. Na taj način Evanđelje darom Duha Svetoga poprima sveopće razmjere te se tako počinje širiti Crkva koja je tek nastala. Djela apostolska nam ni izdaleka ne opisuju svu djelatnost apostolâ i prvih kršćanskih mislioca. Tim zahvalnije i pozornije primamo svaki njihov izvještaj pa tako i o širenju kršćanske vjere u Samariji. Tu je sigurno bilo još mnogo onih koji su Isusa smatrali Spasiteljem svijeta (usp. Iv 4,42) i valjda su bili sretni i ponosni što nitko od Samarijanaca nije sudjelovao u Kristovoj muci već stoga što oni o vazmu nisu išli u Jeruzalem. Naime, pravovjerni Židovi su Samarijance smatrali krivovjercima i nisu bili u dobrim odnosima s njima. Posve je, dakle, razumljivo da su u glavnom gradu Samarije je jednodušno slušali đakona Filipa kad im je propovijedao Krista. To im je bilo tim lakše što je Filip svoje riječi potvrđivao velikim čudesima: izgonio je nečiste duhove i ozdravljao uzete i hrome. »Doista iz mnogih opsjednutih izlažahu nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljahu i mnogi uzeti i hromi. Nasta tako velika radost u onom gradu.« (Dj 8,7-8) Filip je zatim u Samariji krštavao u Ime Gospodina Isusa sve koji su prigrlili riječ Božju. Kad je Crkva u Jeruzalemu čula da je Samarija prihvatila vjeru u Isusa Krista poslaše k njima apostole Petra i Ivana. I na one koji su bili kršteni apostoli su polagali ruke da bi primili Duha Svetoga, odnosno podjeljivali su im sakrament svete potvrde. »Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.« (Dj 8,17) Tako se po posebnom daru Duha Svetoga u svetoj krizmi potvrđuje i utvrđuje krsna milost. Na taj način se kroz povijest spasonosno razvija i primjenjuje ono što nam je raspeti i uskrsli Spasitelj zaslužio i ostavio. Na svemu tome mu se zahvaljujemo u ime svih naroda i naraštaja. Zato neograničeno je i nepokolebljivo je naše pouzdanje u njega. Kod bilo kakvog ispitivanja sa strane nevjernika ili neprijatelja – kaže Petar apostol – kršćani su dužni spremno iznijeti svoje uvjerljive razloge na kojima se temelji njihova nada i predanost u Boga. To ne smijemo činiti naduto i odbojno već blago i s poštovanjem prema svima, jer svojim svjedočanstvom za Boga ne želimo isticati sebe nego druge privesti na put spasenja. Kršćani bi morali biti graditelji nade za svoje suvremenike. Ta je nada povezana s vjerom u Kristov i naš Uskrs. Utemeljitelj i podržavatelj kršćanske nade jest Isus Krist. A Krist može biti smisao i sadržaj našeg nutarnjeg i vanjskog života samo ukoliko smo svjesni tko je Isus za nas i što je On za nas učinio. Uvijek iznova treba, dozvati sebi u pamet da je Isus umro zbog naših grijeha. Svrha njegove žrtve bila je da nas privede Bogu. Zbog toga je i došao od Boga i k Bogu se vraća da nas uzme sa sobom. K vječnom cilju, k Bogu će stići samo onaj tko se priključi Kristu i uza nj ostane. »Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; On koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom.« (1 Pt 3,18) Dakako, i nas čeka smrt kao što je i Krist bio ubijen u tijelu. Mi ne moramo podnijeti ni izdaleka onako tešku smrt kao naš Otkupitelj, ali moramo umrijeti. Kristov Božji Duh je opet oživio njegovo tijelo, a to je i nama zalog da će i nas uskrsnuti. Zbog toga željno očekujemo Kristov drugi dolazak.  Krist nam je obećao svoga Duha koji će uvijek biti s nama da nam neprestano drži otvorene oči naše vjere i da nam omogućuje istinski život. Prema tome Duh Sveti je naš od Boga nam određeni Pomoćnik koji nam je kao duša Kristova otajstvenog tijela svima uvijek na raspolaganju. On kao naš »Advokat« (Odvjetnik) nas brani, pomaže, štititi i za nas posreduje kod Oca (usp. 1 Iv 2,2). »Ako me ljubite, - govori Isus -, vršit ćete moje zapovijedi. – Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha Istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.« (Iv 14,15-17) Duh Sveti je od Isusa Obećani i od Oca poslani Advokat – branitelj. Isus je pri završetku svoje zadaće za koju ga je Otac poslao na zemlju i On već naviješta da će Otac poslati »drugog Branitelja«. To je treća božanska Osoba, to je Duh Istine. Zadaća mu je čuvati i dovršavati Kristovu objavu u zajednici vjernika, odnosno nastavljati Kristovu misiju (poslanje) u svijetu. Tako On osuđuje grijeh i osuđuje »kneza ovoga svijeta«. Po Duhu Istine, koji se očituje samo u vjeri, kršćani mogu Krista slušati i nakon njegova odlaska iz svijeta, pa i pošto nema izgleda da bi se uskoro mogao vratiti. Ta one će vjernike upućivati u svu istinu, koju učenici za Isusova života nisu mogli u potpunosti nositi (usp. Iv 16,12). Stoga je za učenike dobro da Krist odlazi Ocu jer će tako moći doći Paraklet (usp. Iv 16,17 sl.) i nastaviti njegovo djelo. On će Krista proslavljati, jer će od Isusa uzimati i navješćivati učenicima (usp. Iv 16,13-14). Učenici Kristovi toga Isusova Duha Istine poznaju, jer On kod njih ostaje i u njima prebiva. Duh Sveti će ostati i s nama zauvijek, odnosno sa svakim kršćaninom do svršetka života i sa cijelom Crkvom do svršetka svijeta. Budući da je Duh Sveti i Duh Kristov, njihova je zajednička prisutnost u nama i uopće u Crkvi ne samo moguća nego i nužna. Duh Sveti druguje s nama, osobno je nazočan kod nas i On intimno djeluje u nama. Boljega Branitelja ne možemo ni zamisliti. Još više, Duh Sveti je sama Božja Intimnost koji u zajedničkoj ljubavi sjedinjuje Oca i Sina i svakog Isusova vjernika. Po njemu Bog postaje intimniji nama no mi sami sebi. Ta se intimnost događa osobito u Euharistiji i po pričesti gdje Krist ostaje u nama i mi u njemu (usp. Iv 6,56)- To uzajamno izunutrašnje prožimanje božanskih Osoba i nas zove se milosni ili duhovni život, odnosno stanovanje Božje u nama (usp. Iv 14,23).  Duh Sveti prebiva u vjernicima i pomaže samo Isusove sljedbenike. Svijet ga na svoju veliku štetu ne može primiti, jer nema oka kojim bi u vjeri mogao vidjeti i upoznati Božjega Duha. Za to je potrebno krštenje koje rasvjetljuje duhovni vid čovjeka. Kao što naše tjelesne oči moraju biti rasvijetljene svjetlom izvana da mogu zapažati i poznati predmete oko sebe tako i duhovni vid stječemo božanskim rasvjetljenjem vjere i krštenja. Ta je povlastica pridržana Isusovim učenicima koji se zbog toga ne smiju smatrati sirotama. Ta Krist će opet doći i oživjeti svoje vjernike i svojim Duhom omogućiti im da žive. »U taj dan – kaže Isus – spoznat ćete da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama. Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samoga sebe.« (Iv 14,20-21) Sve to vrijedi i za nas, ali uz uvjet da na Božju ljubav moramo uzvraćati ljubavlju vršeći njegove zapovijedi. Tada će nam Isus sve više objavljivati samoga sebe, a najviše posredstvom Euharistije. Po Euharistiji Isus ostaje u nama, mi u njemu i po njemu u Bogu Ocu posredništvom ljubavi Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 8,5-8. 14-17 Ps 66 (65) 1 Pt 3,15-18 Iv 14,15-21 |
GODINA A - PETAK - 6. VAZMENA NEDJELJA
|
PETAK – 6. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) GOSPODIN JE NAŠA RADOST »Tako se i vi sada žalostite, ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti.« (Iv 16,22)  Isus, Sin Božji Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Pavao nikada nije tako duboko osjećao kao u Ateni kako je kriva svjetska mudrost strašna poteškoća za obnovu čovjeka u kršćanskoj vjeri. Ne mogu se zamisliti dvije veće suprotnosti od Atene i Korinta za Pavlova vremena. Atena je bila slična srednjovjekovnom sveučilišnom gradu, u kojem su odzvanjale pjesme i galama skitničkih studenata. Korint je, naprotiv, vrvio i zujao od mnoštva naroda. Mnogi tuđinski trgovci iz svih krajeva svijeta boravili su stalno u gradu. To je bilo polje rada koje je odgovaralo Pavlu i stoga je tu ostao cijelu godinu i pol dana.  Karta s naznačenim Korintom, Atenom i Kenhrejom (Cenchrea) Prema ustaljenom običaju, Pavao je najprije Židovima naviještao Isusa kao Mesiju. Pojedinci su se obraćali, tako i nadstojnik sinagoge Krisp sa svim svojim domom. Ali jer se većina Židova nije odazvala Božjem pozivu nego je još govorila uvrede protiv Boga, Pavao se obratio poganima. U tu svrhu ga je i sam Gospodin potakao i oslobodio ga malodušnosti koja je znala napasti i Pavla. Mnogo mu je dakle značila Isusova riječ: »'Ne boj se!' Nastavi govoriti i da nisi ušutio! 'Ja sam s tobom.' Nitko te neće napasti da ti učini zlo. Jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu.« (Dj 18,9-10) A kad je s njim Gospodin i kad mu On preporučuje mnogo svoga naroda u tom gradu, onda će Pavao usmeno i pismeno učiniti za Korint više nego i za jednu drugu zajednicu koju je On ustanovio. Ali Pavao je mislio i na sebe, jer se ne može za druge brinuti tko sebe duhovno zapusti. Ne znamo zašto, ali apostol je učinio i jedan poseban zavjet koji od njega ne bismo očekivali. Obećao je Bogu hodočastiti u jeruzalemski hram i, prema tadašnjem običaju, dao se u korintskoj luci Kenhreji ošišati. Zato se s Pavlom i korintskim obraćenicima i mi svi zahvaljujemo našemu Bogu što nas je iz tame grijeha i zla pozvao u divnu svjetlost svojega Isusa Krista koji nam je svima donio radost spasenja. »Budući da se u vječnu radost ne možemo vratiti drukčije nego vremenitim trpljenjem, čitavo se Sveto Pismo trudi da nas za trajanje vremenitog trpljenja ojača nadom u radosti koje ostaju« (Grgur Veliki). Stoga se i Isus na to više puta navraća, posebno u govoru na rastanku s učenicima. »Zaista, zaista, kažem vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti, ali će vaša žalost postati radošću.« (Iv 16,20) Zatvorio bi oči pred činjenicama, tko ne bi htio vidjeti da je tako uvijek bilo na svijetu i da će na jedan ili drugi način tako uvijek biti. Svijet svojim slugama pruža toliko užitaka da se oni čude kako može biti netko tako lud pa ih se odricati. Kristovi sljedbenici međutim znaju da imaju pravo na sve što je Otac nebeski za njih stvorio, ali da u sadašnjem stanju stvari moraju na zemlji mnogo pretrpjeti i mnogo čega se sami odreći ako žele doći k Ocu u nebo. Nepodnošljivo bi to bilo da nije Isus odmah nastavio i svojim božanskim autoritetom obećao da će se naša žalost pretvoriti u radost koja će biti vječna. »Tako se i vi sada žalostite, ali ću vas opet vidjeti, te će se obradovati vaše srce, i vaše vam radosti nitko neće moći uzeti.« (Iv 16,22) I tu Isus upotrebljava prispodobu kojom nam se pokazao ljudski blizak kao ni u jednoj drugoj. Žalost apostolâ zbog njegove muke i našu za vrijeme našega boravka na zemlji Gospodin uspoređuje s majčinskim porođajnim trudovima. Vrlo su bolni, ali kratko traju. Naprotiv, veselje majke što je dala čovjeka na svijet jest toliko da se više i ne sjeća muke. Tako su se osjećali apostoli poslije Isusova uskrsnuća. Tako se i mi nećemo u nebu sjećati muka kojima smo zaslužili vječnu nagradu. Naprotiv, blagoslivljat ćemo sve prigode koje smo u tu svrhu dobro upotrijebili. Stoga Gospodin želi da i mi pravo shvatimo sve ono što trebamo podnijeti na ovom svijetu i da sa svom sigurnošću već sada računamo s onim što ćemo uživati na drugom. Tada Gospodina nećemo više ništa pitati. Svi ćemo problemi biti riješeni, sve sumnje odstranjene, sve nesigurnosti uklonjene i sve to zauvijek. I tada će naša radost u Bogu biti potpuna. A da bi to sve mogli postići potrebno je da se obratimo za pomoć Mariji, Majci Isusovoj i majci našoj. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih vjernika, osobiti je znak naše sigurne nade u njezinu pomoć. Nitko kao Majka Raspetoga nije iskusio misterij križa, nitko nije kao Ona u srce primio taj misterij, tu uistinu božansku dimenziju otkupljenja koja se ostvarila na Kalvariji u smrti Sina, zajedno sa žrtvom njezina majčinskog Srca, kad je Ona izricala svoj konačni „Fiat – Neka mi bude!”. Njezina je žrtva najtješnje povezana s križem njezina Sina, podno kojega je Ona žrtvom svoga Srca sudjelovala u objavi toga božanskog milosrđa, to jest u objavi da je Bog apsolutno vjeran svojoj vlastitoj, božanskoj ljubavi, svome Savezu što ga je odvijeka bio zamislio, a u vremenu ga sklopio s čovjekom, s narodom i s cijelim čovječanstvom.  Stala plačuć tužna mati - Stanite i pogledajte, ima li boli veće od moje boli Zato Marija se i danas brine da se Krist očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. Marija nam pomaže da se u nama Krist nastani, da Krist u nama živi; da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija će biti naša majka ako slijedimo njezinu majčinsku nježnost i brigu za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu. Ako s Isusom i Marijom budemo živjeli i žrtvovali se za druge, s njima ćemo i u nebu kraljevati gdje će naša radost biti potpuna i vječna. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 18,9-13 Ps 47 (46) Iv 16,20-23a |
GODINA A - 7. VAZMENA NEDJELJA
|
7. VAZMENA NEDJELJA (Godina A) MARIJA I CRKVA MOLITELJICA SE OKUPLJA OKO MARIJE  »A ovo je vječni život: spoznati Tebe, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. (…) Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi, Sveti oče, čuvaj u svoje ime one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,3. 9-11) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bogoslužje ove vazmene nedjelje sve je u znaku molitve. U Djelima apostolskim Crkva se najprije pojavljuje kao Ecclesia orans: Crkva moliteljica. Krist se na dan Uzašašća vratio svome Ocu. Ali prije povratka k Ocu, On je obećao da će biti sa svojima i da će im poslati Duha Svetoga. Zato ta prva zajednica Crkve pokorava se volji Isusovoj »da ne napuštaju Jeruzalema nego neka čekaju Obećanje Očevo« (usp. Dj 1,4 i Lk 24,49 sl.). I oni kroz to blaženo vrijeme iščekivanja bijahu sve vrijeme u Hramu blagoslivljajući Boga. Tako su učenici Isusovi okupljeni oko Marije očekivali u dvorani Posljednje Večere dolazak Duha Svetoga. Molitvom su se pripravljali za teško poslanje da budu svjedoci Kristovi u svijetu. »Svi su oni bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom.« (Dj 1,14) Molitva prve kršćanske zajednice se od prvog početka odlikovala jednodušnošću i ustrajnošću. Jedno i drugo im je Isus toliko preporučivao dok je bio s njima. Sada je ta svojstva sigurno najviše podržavala posebno istaknuta njegova majka Marija. Stoga Crkvi kroz svu njezinu povijest to dvoje najviše i treba: jednodušnost u vjeri i ustrajnost u molitvi. Tim će se pokazati da smo Isusovi i time ćemo od njega sve postići. On je, istina, obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta i njegovo obećanje ne može iznevjeriti (usp. Mt 28,20 sl.). Samo je pitanje koliko smo mi sa svoje strane toga svjesni te koliko jednodušnosti i ustrajnosti crpimo iz njegove nevidljive prisutnosti među nama. Nije tako teško jednodušno i ustrajno moliti kad u nama i oko nas vlada mir. Ali apostol Petar zna i za požar progonstva koji bijesni među kršćanima i traži da ih iskuša. Prvi papa ga je osjećao od početka svoje službe i za cijelo vrijeme svog života. To isto doživljava sva Crkva. Stoga u životu svakog zrelog kršćanima od najvećeg je značenja da zauzme pravi stav prema patnjama. Nitko ih ne može isključiti iz svog života, ali se može patnjama više uključiti u Krista i postati veći dionik Kristovih patnji. U tom slučaju je posve na mjestu Petrov poziv, koji zapravo ponavlja često Isusovu riječ, da se čak možemo radovati patnjama. »Naprotiv, - kaže Petar -, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava!« (1 Pt 4,13)  Sv. Petar i Ivan liječe prosjaka (Dj 3,1-6) A kao što je nakon trpljenja proslavljen Isus, naša Glava, tako će biti proslavljeno i njegovo otajstveno tijelo, mi. Tada ćemo se i mi s njim radovati i veseliti. Bez sudjelovanja u njegovim patnjama ne bismo uopće mogli, ne bismo bili u stanju veseliti se kad se objavi njegova slava. Bez Isusa mi smo kao siročad, ali On neće da se osjećamo takvima jer će On doći po nas i zauvijek nas uvesti u svoju radost. Petar spominje jednu posebnu vrst patnje koja spada među najopasnije: trpjeti izrugivanje zbog Kristova imena. Mnogo se puta pokazalo u životu Crkve i u postupku pojedinih vjernika da je upravo to sredstvo mučenja kršćana bilo najuspješnije i mnoge udaljilo od vjere i vjerskog života. Stoga je i Gospodin nazvao blaženima one koji izdrže zbog njega poruge (usp. Mt 5,10; Lk 6,22). To njegov namjesnik ponavlja svima nama. »Blago vama – kaže Petar – ako vam se izruguju zbog Kristova Imena, jer tada Duh Slave, Duh Božji, počiva na vama!« (1 Pt 4,14) Ako naša ljudska čast trpi od poruge svijeta, Bog nas čini dionicima svoje slave. I ta Božja slava koju Bog ima u sebi prelazi na njegove vjernike, posebno na one koji su izrugivani zbog Krista. Na takvima Duh Božje Slave trajno počiva i s njih posve skida svu sramotu koju ljudi misle da im je svojim izrugivanjem nanose. Neka se srami onaj koji čini bilo kakvo zlodjelo, ali onaj koji trpi kao kršćanin, »neka se ne stidi, već neka hvali Boga tim imenom« (1 Pt 4,16). Dakako, samo Duh Sveti može ljudima dati takvu hrabrost i odvažnost (usp. Mt 10,20), sve do mistične radosti u najtežim mukama, kakvu su iskusili toliki sveci, pa i ljudi naših dana. Zato se Isus i moli svojemu Ocu nebeskome za svoje učenike koji ostaju u svijetu. Ta molitva obuhvaća najprije prvu zajednicu učenika, zatim svu Crkvu do kraja vremena. Zaista je to prava velikosvećenička molitva u kojoj Isus poprima posredničku ulogu između Oca i nas. To je posve u skladu s Očevom voljom te Isus ističe da mu je Otac predao svu vlast nad svim ljudima. Ne radi se tu o nekoj vlasti gospodarenja nad drugima, nego da sve ljude dobre volje obdari vječnim životom što ga je sam primio od Oca. »A ovo je vječni život: spoznati Tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.« (Iv 17,3) Ta molitva nas uvodi u svu intimnost između Oca i Sina. I upravo u tu intimnost kojom su njih dvojica u Duhu Svetom povezani Isus uvodi i nas, svoje učenike. To je srž njegove zagovorne molitve za sve nas. To je čas proslave Oca u Sinu i Sina u Ocu. A nadasve je to čas njegove smrti na križu, smrti iz ljubavi prema Ocu i ljudima. Zato se Isus zahvaljuje Ocu za svoje učenike i za sve ljude koje mu je dao na dar. On nas stoga želi spasiti i darovati nam život vječni. »Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi. Sveti Oče, čuvaj u svoje ime one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,9-11)  Isus nam je otkrio da Bog nije Osamljenik. Po njemu doznasmo za božansku Trojicu što žive u najvećoj intimnosti ljubavi. U tu intimnost ljubavi i života Presvetoga Trojestva, Isus sada i nas uvodi. Po Isusu smo doznali koliko Otac ljubi ljude »da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni« (Iv 3,16). Zbog toga Isus ne moli za svijet već za svoje učenike koji su povjerovali u njegovu slavu kao Očeva Sina i dalje će je širiti. Oni ostaju u svijetu gdje će im biti potrebna posebna Božja pomoć i zaštita kada Isusa ne bude više s njima. U tom svijetu i mi živimo i u njem smo primili poslanje da svoju braću upoznamo s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom. U ispunjenju toga našega poslanja najviše će nam pomoći Marija koju nam je Isus, umirući na križu za naše spasenje, darovao za majku. Potrebno je samo da nju ljubimo i da joj se utječemo za pomoć. Zato smo mi kršćani sretni: imamo Boga za Oca, ali imamo i Mariju za majku. Ne prati nas samo Očinsko oko Boga Oca, nego za nas kuca i Marijino majčinsko srce. MARIJA I CRKVA MOLITELJICA  Na blagdan Duhova kad je nastala Kristova Crkva, Marija je bila zajedno s apostolima u očekivanju Duha Svetoga. Tako je i Marija primila Duha Svetoga da može ispuniti svoje poslanje kao i apostoli iako na sasvim drugačiji način. Dosljedno tome Duh Sveti joj je dao majčinsku ljubav u odnosu na svakoga čovjeka i u njezinoj se duši našla jedna vrsta žara koji želi obuhvatiti sve ljude i cijeli svijet, žara koji se sastoji u molitvi i ljubavi koja joj omogućuje da preuzme u svoje srce sudbinu cijelog ljudskog roda. Upravo zato Marija se nije dala na izvanjsko djelovanje. Ona je učinila više od toga. Ona je u Crkvi bila i ostaje duša djelovanja. Tako Marija, koja je među vjernicima najveća u Crkvi, učinila je da se milost Božja svuda proširi ali samo ljubeći i moleći. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja:Dj 1,12-14 Ps 27 (26) 1 Pt 4,13-16 Iv 17,1-11a |
GODINA A - PONEDJELJAK - 7. VAZMENA NEDJELJA
|
PONEDJELJAK – 7. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) VJERA I MIR SU DAROVI DUHA SVETOGA »Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Liturgija čitavog ovoga tjedna nas želi s apostolima pripraviti na dolazak Duha Svetoga. U tu nam svrhu kod svih ferijalnih Misa pruža posebnu ulaznu i pričesnu pjesmu te sve tri misne promjenjive dijelove. Te se misne pjesme i molitve ovog tjedna većinom odnose izravno na Duha Svetoga i na njegove različite darove koje očekujemo i molimo. Zato iz svega srca i duše molimo da dođe na nas jakost Duha Svetoga da uzmognemo Božju volju vjernom pameti shvatiti i pobožnim je življenjem izvršavati. A za to je potrebno da nas neokaljana Kristova žrtva očisti i da našim dušama dadne snagu višnje milosti tako da svi oni koji se ispune nebeskim otajstvima prijeđu iz starog stanja grešnosti na novi život preporođenja u Bogu. Prema tome je sasvim na mjestu Pavlovo pitanje: »Jeste li primili Duha Svetoga kada ste postali vjernici?« (Dj 19,2) onoj skupini učenika koje je prvi put susreo u Efezu i koji su bili kršteni samo Ivanovim krštenjem u znak obraćenja. »Ne, nismo ni čuli da postoji Duh Sveti.« (Dj 19,2), rekoše oni apostolu. Pavao ih za to nije krivio, nego ih je poučio da je veliki Ivan Krstitelj krstio »krštenjem u znak obraćenja, a narodu je govorio da vjeruju u onoga koji će doći poslije njega, to jest u Isusa« (Dj 19,4). Tako dobro poučeni prihvatili su vjeru koju je Krist učio i obred što ga je On naredio i »krstiše se u ime Gospodina Isusa« (Dj 19,5). Bog je njihovu spremnost i vjeru nagradio tako da su polaganjem Pavlovih ruku primili i posebne darove Duha Svetoga. »I kad Pavao na njih položi ruke, siđe na njih Duh Sveti. Tada počnu govoriti tuđim jezicima i proricati. Bilo je svega kojih dvanaest ljudi.« (Dj 19,6-7)  Dođi Duše Sveti Iz svega ovoga se vidi da nije krštenje bilo kod prvih kršćana pečat i legitimacija kršćanina, nego posjedovanje Duha Svetoga. Krštenje je samo početak kršćanstva. Krštenje se upotpunjuje dolaskom Duha Svetoga u potvrdi. Zato je potvrda (krizma) kruna i dopuna krštenja, odnosno punina krštenja kao što su i Duhovi završetak Uskrsa. Oba ova sakramenta predstavljaju početni posvetni obred i inicijaciju, odnosno uvod u kršćanstvo i zato ih možemo samo jedanput primiti. Ali nije dosta samo postati kršćanin. Moramo provoditi kršćanski život. Naše mistično sudjelovanje u Kristovoj smrti i uskrsnuću po krštenju i potvrdi mora se neprestano obnavljati i ponavljati i dovršiti u žrtvenoj, mistično – životnoj i stolnoj zajednici po Euharistiji. Tek onda je mistični krug otkupljenja dovršen. Zato ta tri sakramenta: krštenje, potvrda i pričest, zovemo otkupiteljskim sakramentima. Po tim sakramentima naša vjera Boga se umnožava, nada učvršćuje, a ljubav usavršava. Ali da netko bude sjedinjen s Kristom nije dovoljna samo vjera, nego se traži vjernost koja se sastoji u ljubavi više nego u spoznaji. Ako je naša spoznaja Boga združena s poniznošću, ona postaje i puna ljubavi. Stoga vjera sjedinjena s nadom i ljubavlju povezuje čovjeka s Bogom i donosi mu pravi mir. A to su darovi Duha Svetoga. A te kreposti su zaista bile vrlo malene u apostolima prije Isusove muke kad im je Učitelj morao navijestiti da će ga skoro napustiti i da će se razbjeći na sve strane. »Evo dolazi čas, kaže im Isus -, i već je došao, kad ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. Ali ja nisam sam, jer je Otac sa mnom.« (Iv 16,32) Ali poslije Kristova Uzašašća i dolaska Duha Svetoga, apostoli neće nikada ostaviti Krista i bit će uvijek s njime i u njemu, usprkos svih protivljenja i tjeskoba koje će imati u svijetu. Što će davati snage i hrabrosti apostolima u svim burama i olujama svijeta bit će njihova vjera u uskrsloga Krista koji je pobijedio svijet. To im je sam Isus pretkazao kad im je nagovijestio svoju smrt i Uskrsnuće. »Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33) Što je Krist nekoć rekao apostolima to isto danas govori svima nama, jer s Isusom pobjeđuje svijet svaki onaj koji je s njima povezan vjerom. Svatko tko je od Boga rođen u vodi krštenja i u Duhu Svetome pobjeđuje svijet i sve zavodljivosti zla i grijeha. A sredstvo pobjede koje sigurno pobjeđuje svijet jest naša vjera. Tim su sredstvom pobijedili posebno mučenici.  Moje povjerenje je u Gospodinu I mi smo pozvani da našom vjerom pobijedimo svijet i da budemo pravi i istiniti svjedoci Kristovi. A to možemo biti samo snagom Duha Svetoga. Stoga je potrebno da se i mi kao i apostoli pripravljamo ovih dana skupa s Marijom, majkom Isusovom i majkom našom za dolazak Duha Svetoga. Marija kao prava zaručnica Duha Svetoga jedina može pripraviti naše duše i naša srca kako treba za dolazak Boga u naš dom (hram) i za njegovo dostojno stanovanje u nama. Duh Sveti dolazi samo u one duše i u ona srca gdje nalazi Mariju svoju preljubljenu zaručnicu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 19,1-8 Ps 68 (67) Iv 16,29-33 |
GODINA A - SRIJEDA - 7. VAZMENA NEDJELJA
|
SRIJEDA – 7. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) Duh Sveti postavlja nadglednike u Crkvi Kristovoj da čuvaju jedinstvo stada stečena u krvi Sina Božjega  »Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi! (...) Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.« (Iv 17,11.17-19) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Isus Krist je Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce. Takvi moraju biti svi oni koje je Duh Sveti postavio i neprestano postavlja za nadglednike (pastire) u Crkvi Kristovoj da čuvaju jedinstvo stada stečena u krvi Sina Božjega. Zato apostol Pavao nakon što je izrazio svoju spremnost da rado podnese i smrt samo da izvrši povjerenu mu od Krista službu braći, traži od prisutnih starješina efeške Crkve da ostanu vjerni istini Evanđelja Kristova koje im je on navijestio. »Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.« (Dj 20,28) A kad je krv posrijedi, onda se treba zaista strašiti odgovornosti, pogotovu kad je to krv Sina Božjega. Stoga nas čeka velika odgovornost za svaku dušu, ta za svaku pojedinu osobu je kao i za cijelu Crkvu Krist prolio svoju krv. Apostol je imao budno oko i nije zaludu proveo tri godine u Efezu a sigurno je i izdaleka pratio razvoj te Crkve. Predvidio je upad okrutnih vukova u Kristovo stado. Žalosno je da je Pavao i među starješinama koji su došli iz Efeza da ga pozdrave vidio neke buduće »vukove«. Nitko nije siguran da se ne bi mogao pretvoriti za Crkvu u vuka, makar i u ovčjem runu, od čega nas je sam Gospodin opominjao da se moramo čuvati (usp. Mt 7,15). Takvi svi imaju istu taktiku i istu svrhu: naučavaju opak nauk da bi odveli učenike za sobom. Pavao za takvu pošast ima lijek: preporučuje sve nazočne Bogu i nauci njegove milosti, odnosno Evanđelju spasenja. Na tom temelju može Bog podići i svima dati obilatu baštinu.  Rembrandt: Apostol Pavao Da ne bi tko pomislio na zemaljsko blago, apostol odmah ističe svoj primjer kako ni od koga nije tražio srebra, zlata i odijela. Još više, sve što mu je trebalo za sebe i za svoje sudrugove zarađivao je vlastitim rukama. Držao se Isusove riječi: „Blaženije je davati nego primati.”« (Dj 20,35) Zatim se pomolio skupa s njima svima i pružio im ruke na pozdrav. Shvaćamo, stoga, da su se njegovi učenici tako teško rastali od njega. Slabijem čovjeku u bolovima bi se slomilo srce. Iako Pavlu nikakav ljudski osjećaj nije bio tuđ, on nije tražio po svaku cijenu njihovu ljubav, sama mu se nudila jer je bio pravi revnitelj Božjega stada. Zato nam je posve razumljiva Isusova molitva što je upućuje Ocu nebeskom za svoje apostole i učenike da ih posveti i čuva od svijeta i zloga i da svi budu jedno. U tome se i sastoji ona radost zbog njegova sjedinjenja s Ocem koju radost Isus moli i za svoje sljedbenike. I svijet ima svoje užitke, ali za njih ne mare oni koji više ne pripadaju svijetu kao što mu ne pripada ni Isus. Stoga Isus moli Oca da sačuva u svojoj ljubavi sve one koji njemu pripadaju. »Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,11) Isus također moli Oca da njegove vjernike posveti istinom i da ih učini dionicima njegova savršenstva. A ta istina je Kristova riječ spasenja po kojoj on sam sebe posvećuje Bogu za njih tako da b svi oni koji njega priznaju za svojega Spasitelja bili potpuno Božji. »Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.« (Iv 17,17-19) Ove su misli o našem posvećenju, osobito u vezi s Duhom Svetim, na čiji se blagdan pripravljamo, našle lijepe izražaje u današnjim misnim molitvama. Svi se mi molimo Bogu za Crkvu Isusovu da, okupljena u Duhu Svetom, bude svim srcem Kristu odana, i u sebi složna iskrenom voljom.  Darovi Duha Svetoga Isto tako u žrtvi koju prinosimo na oltaru prosimo (tražimo) od Gospodina da se dostoji posvećenje našega otkupljenja u nama ispuniti svetim otajstvima koja slavimo službom naše dužne ovisnosti. Zatim molimo da nam učešće kod božanskog otajstva stalno umnaža Božju milost te da nas Gospodin svojom jakošću uvijek čisti i neprestano nas čini sposobnim za toliki dar. Tim molitvama možemo najbolje posadašnjiti i na sebe kod mise i pričesti primijeniti ono što je Isus za nas molio i što uvijek iznova moli kao naš Svećenik i naša Žrtva. A skupa s Isusom se za naše posvećenje moli sada na nebo uznesena njegova i naša majka Marija. Marija je već od samoga svojega začeća bila već potpuno posvećena Bogu. Nju nije čak niti dotakla ni sjena istočnog ili bilo kakvog osobnog grijeha. Ona je bila potpuno posjedovana od Boga. Zatim u začeću Sina Božjega, Duh Sveti koji je sama svetost Božja, ognjem ju je svoje božanske ljubavi toliko pročistio i uljepšao da bi mogla biti dostojno prebivalište Boga među nama ljudima, odnosno Majka Božja. Zato mi Mariju i nazivamo svetištem i hramom Duha Svetoga. To isto smo postali i mi svi po sakramentima krštenja i potvrde. I u nama prebiva Duh Sveti kao u svojemu hramu. Stoga Bog i od nas traži da budemo kao i Marija sveti i čisti u duši, srcu i tijelu. A da bi to mogli biti treba da dopustimo da nas Krist posveti svojom riječju i milošću, odnosno samim sobom jer je On put, istina i život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 20,28-38 Ps 68 (69) Iv 17,11b-19 |
01.10.2010., petak
GODINA A - 6. NEDJELJA KR. GOD.
|
ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) ZAKON BOŽJI I LJUDSKA SLOBODA »Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.« (Mt 5,19) Draga braćo i sestre! Hvaljen Isus i Marija! Skoro svaka stranica sv. Pisma hoće da u nama učvrsti uvjerenje da je Bog ne samo sve stvorio nego da On i upravlja svijetom. A posebno se često ističu u Bibliji činjenice i nauk da Bog voli ljude i da vodi brigu o svakom čovjeku napose. Istina, Bog sve upravlja i sve se događa kako On hoće ili dopušta, ali je i čovjeka obdario slobodnom voljom kojom svatko sam odlučuje o svakoj svojoj hotimičnoj misli, riječi i radnji. Zato je velika i za nas nedokučiva tajna kako se konkretno usklađuju Božja volja i naša sloboda, koliko je jedna ovisna o drugoj i na koji je način svako ljudsko djelo njihov zajednički rezultat. Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku (Post 1,27) i stvori ga slobodna, odnosno sa razumom i slobodnom voljom. Međutim, dade mu i zakon po kojem će tu svoju slobodu i ostvarivati. Nije mu tu slobodu dao da bi mogao biti neposlušan Bogu, nego da bi mogao slobodno slušati. Stoga ne samo da možemo, ako hoćemo, držati Božje zapovijedi koji put, nego je u našoj moći i da Bogu budemo stalno vjerni. »Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. (…) Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje. Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikome da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.« (Sir 15,15.19-20) Međutim, čovjek je svoju slobodu upotrijebio da odbaci zakon Božji. Od tada su zakon i sloboda za čovjeka postali dva kamena spoticanja, umjesto da budu sva krila za let k Bogu kao što je to i bilo u njegovim planovima. U svakom slučaju Bog hoće samo naše dobro i nikome nije dao dopuštenje za grijeh. U svom životu sami trebamo donositi odluke. Ali potrebno je da, pomognuti Božjim zapovijedima, uočimo što njegova mudrost od nas traži. Od nas Bog očekuje da tražimo istinu i da je u život provodimo. Slobodni smo da budemo vjerni ili nevjerni Bogu i njegovu zakonu. Ljudska mudrost nas sili da gledamo na sebe i svoje probitke. Kristova pak mudrost traži da idemo za njim sve do ludosti križa. Zato istinski kršćanin u svojim mislima i u svojim djelima slijedi Krista i njegovu poruku spasenja.  Sv. Pavao u Korintu Sveti Pavao apostol nas poziva da ne pobrkamo ljudsku mudrost s Božjom mudrošću. On nas upozorava na ispraznost mudrosti ovoga svijeta koja je zajedno s knezovima ovoga svijeta osuđena na propast. Puni te svjetske mudrosti, koja ima za predmet i svrhu samo vidljivi svijet nisu bili sposobni upoznati Božju mudrost, »jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.« (1 Kor 2,8) Zato svi oni koji slijede mudrost ovoga svijeta žive kao neprijatelji Kristova križa. Dok se tajanstvena i sakrivena Božja mudrost otkriva samo onima koji je traže i dadu se poučiti. Bog je od vječnosti predodredio da nam dade tu svoju mudrost na našu slavu u nebu i za sve dobro što uživamo na zemlji ako nastojimo Boga spoznati i ljubiti. Sve je to nama na raspolaganju, jer nam je to Bog objavio po svome Duhu koji po njegovoj milosti stanuje u nama. A taj Božji Duh nam otkriva dubine Božje mudrosti i uvodi nas u njih. Zato se od nas traži da surađujemo sa Duhom Svetim i da darovanom nam spoznajom Božje mudrosti živimo. »„Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.« (1 Kor 2,9-10) Prema tome Isus nije došao na ovaj svijet da ukine stari zakon koji je dao Bog na vrlo svečan način pod Sinajem izabranom narodu i svakom čovjeku ga usadio u savjest. Njegova je zadaća bila da ga opet pokaže u prvotnom svjetlu i da ga usavrši svojim božanskim naukom i primjerom. Da se odmah vidi od kolike je važnosti prihvatiti i izvršavati njegov zakon, Krist svečano izjavljuje svojim učenicima i slušateljima da neće ući u nebesko kraljevstvo ako ne budu Božji zakon izvršavali savršenije od farizeja i književnika. »Stoga, - kaže Isus-, tkogod prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.« (Mt 5,19) Tko zaista želi slušati i slijediti Krista treba se ne samo čuvati grijeha koji su izričito zabranjeni, nego ozbiljno nastojati i činiti svako dobro koje tvori krepost suprotnu zabranjenom grijehu. Zato Isus u izvršavanju Božjih zapovjedi ističe veće i savršenije zahtjeve: duh i sveobuhvatnost, prisnost i iskrenost. Nije dosta ne ubiti, nego se mora izbjegavati također hotimična i neopravdana srdžba protiv brata svoga, odnosno protiv bližnjega. Nije dosta čuvati se preljubnog čina, nego i svakog požudnog pogleda koji lako vodi u grijeh bludnosti i preljuba i stoga mu se izjednačuje. Nije dosta izbjegavati krivo zaklinjanje, nego se mora svaku svoj izjavu tako uzeti i iznijeti da joj uopće ne treba dodavati bilo kakve prisege. »Vaš govor – kaže nam Isus – neka bude: da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.« (Mt 5,37) Isus, dakle, ne dokida ljudsku slobodu, nego čovječanstvu ponovo daje pravi sadržaj i smisao slobode. On sam je postao tajna izmirenja između Božje volje: tj. zakona i čovjekove slobode. Te dvije sile koje čovjeka vuku u suprotnim pravcima, ranjavaju mu duh i sile ga da plače od boli i nemoći, u Kristu su ponovo zadobile mogućnost povratka k sjedinjenju i kanaliziranju k jedinome pravome dobru, a to je k Bogu! Zaista je Krist bio najviše ostvarenje Božjeg zakona (volje) i najviše izvršenje ljudske slobode. U njegovoj poslušnosti »sve do smrti« jednako su potvrđene i Božja volja i čovjekova odgovorna sloboda. Točka u kojoj se one susreću zove se ljubav. Tako na pitanje jednog farizeja: koja je najveća zapovijed u Zakonu? – Isus odgovara: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)  Isus nas ne zove samo da ga nasljedujemo, nego nam On daje i snagu da ga slijedimo. On nije zamijenio Zakon s milošću, kao što se to ponekad zna reći, nego je dao milost da se Božji Zakon opslužuje. Dao nam je svoga Duha da pobjeđujemo zavodljivosti Zloga, svijeta i tijela. Zato se s pravom može reći da svako rješenje sukoba u ljudskom srcu između Božjeg zakona i ljudske slobode nužno prolazi kroz križ, odnosno kroz onu točku gdje je jednom zauvijek u ljubavi ostvaren susret između poslušnosti i slobode. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 15,15-20 Ps 119 (118) 1 Kor 2,6-10 Mt 5,17-37 (ili Mt 5,20-22a. 27-28. 33-34a. 37) |
GODINA A - 7. NEDJELJA KR. GOD.
|
SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) LJUBAV PREMA NEPRIJATELJIMA »A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,44-46)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Budući da je Bog svet i sama svetost, On želi da i čovjek koji je po svojoj naravi sličan Bogu bude svet. Vršenje Božje volje čini čovjeka pravim čovjekom, svetim i savršenim pred Bogom. A svetost Božja očituje se u ljubavi prema ljudima. I ta svetost Božja mjera je naše svetosti. Ona se očituje u tome da iz svoga srca čupamo i najmanji korijen mržnje i osvete i da njegujemo ljubav u svim svojim međuljudskim odnosima. Zato i reče Bog preko Mojsija svojemu narodu: »Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!« (Lev 19,2) Stoga je najmanje što u tome Bog traži od svoga naroda da nitko ne mrzi svoga brata. Tu se ne radi o bratu po ocu i majci nego po Bogu. Pa ako Izraelci nisu sve ljude uspijevali smatrati svojom braćom, tako su morali gledati barem na svoje sunarodnjake. A kad im je Bog zapovjedio da su oni dužni jedan drugoga i koriti, znači da je svatko trebao biti spreman takav ukor i primiti, što je redovito teže nego ga davati. Svatko je odgovoran pred Bogom i za prijestupe drugih ukoliko ih može spriječiti. A ta odgovornost je još veća u odnosu na one koji su nam povjereni. Zato se ne smijemo uopće osvećivati, a isto tako ni srditi se na svoga bližnjega nego ga ljubiti kao samoga sebe. Kao što Bog nama oprašta sve naše grijehe iscjeljuje sve naše slabosti, tako isto i mi moramo jedan drugome oprostiti. Bog nam je uzor i mjera ljubavi. Njegova je ljubav sućutna i oprosna. Njegova je ljubav nježna. Kako želimo da Bog bude prema nama, takvi isti i mi trebamo biti prema bližnjima. Stoga Bog i tu zapovijed ljubavi prema bližnjemu završava isticanjem činjenice da je On onaj koji je daje i kojemu ćemo jednom polagati o tome račun. On sam nam kaže: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve (Gospodin)!« (Lev 19,18) Izvor svake prave naše ljubavi i jedinstva jest Kristov Duh. On nas potiče da se otvaramo svakome čovjeku, a pogotovo svojoj braći u vjeri. Zato apostola Pavla jako žalosti i boli razdor u kršćanskoj zajednici u Korintu koji je nastao zbog prianjanja pojedinaca uz različite učitelje. Da ih od toga izliječi u korijenu, Pavao ih podsjeća na dostojanstvo što ga ima kršćanin sam u sebi, a ne prima ga ni od koga izvana. A to dostojanstvo proističe iz činjenice što u svakome od njih kao i u čitavoj njihovoj crkvenoj zajednici prebiva Duh Božji. Ako je u njima isti Duh Sveti, onda imaju biti složni, jer razdor ruši taj Božji hram. Tko se pak to usuđuje, neka zna da će Bogu odgovarati i da će ga Bog kazniti. »Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi. Neka nitko sam sebe ne zavarava! Ako tko među vama zbilja misli da je mudar po sudu ovoga svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom.« (1 Kor 3,17-19)  Kad je, dakle, u kršćanima Duh Božji, neka ne traže svjetske mudrosti koja je pred Bogom ludost. Ova Pavlova opomena vrijedi koliko za crkvene učitelje toliko i za učenike koji se uz njih previše vežu. Zato neka se nitko ne ponosi ljudima jer prije ili kasnije će uvidjeti da su misli svjetskih mudraca isprazne i stoga će svakoga razočarati. Nije, dakle, dostojno kršćanina tražiti svoju slavu u ljudima, nego samo u Bogu kojemu ionako sve pripada. Uzvišena je i utješna činjenica da čovjek u Bogu nalazi i posjeduje sve što mu je potrebno za vremeniti i vječni život. Ne mogu vjernici pripadati ovome ili onome apostolu nego samo Bogu. Nisu vjernici zbog apostola i hijerarhije, nego su apostoli i hijerarhija zbog vjernika, a i jedni i drugi su za Krista i po Kristu za Boga. »Zato neka se nitko ne ponosi ljudima! Vama pripada sve: i Pavao, i Apolon, i Kefa, i svijet, i život, i smrt, i sadašnjost, i budućnost. Sve je vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji.« (1 Kor 3,21-23) Kao svim ljudima tako i kršćanima pripadaju sve stvari: svijet i sve što je u njemu stvoreno, život s vremenom kada se mogu skupljati zasluge pred Bogom i smrt s vječnošću u kojoj će se te zasluge uživati. Pojedinac i čitav svemir ne vrijede ništa ako nisu uvršteni u Krista. Kršćani koji se svime služe žive po vjeri u Krista na slavu Boga. Zato ljubav Kristova ne pozna granice i proračunatosti. Ona je uvijek nesebična i požrtvovna. Ona želi dobro i pomaže svakome. Bog ljubi sve ljude i sve želi uzdići i oplemeniti. Krist u svojoj ljubavi ne postavlja uvjete i On ide do kraja i traži od svojih da po njegovu uzoru i primjeru ljube čak i neprijatelje svoje, odnosno sve one koji ih mrze i progone. »Čuli ste – kaže Isus – da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.« (Mt 5,43-45)  Toliko je naša vjera jaka koliko se približava tom idealu Božje ljubavi. Hoće se velike vjere da iz dna duše i srca prihvatimo Isusa kao svojega Zakonošu i Učitelja te po njemu posve uskladimo svoje prosuđivanje i svoje ponašanje prema drugim ljudima. Krist hoće da se svi odnosi među ljudima podignu u Božje sfere te da svoju ljubav prema neprijateljima najradije pokažemo moleći za njih. Tko se uspije toliko osloboditi samoljublja i sve Bogu prepustiti, taj će iskazati ljubav i onome koji mu zlo čini. Budući da to čovjeku nije lako, Isus nije čekao da tek na križu pokaže i u tome svoj neprispodobivi primjer, nego i ovdje kaže onima koji ljube svoje neprijatelje da time postaju slični Bogu i sinovi svoga nebeskoga Oca. Isus nam govori: »Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« (Mt 5,48) Kršćani moraju biti savršeniji od farizeja i svih onih koji ljube samo one koji njih vole, jer je to zapravo samoljublje i očekivanje da nam ljudi uzvrate što im dajemo. Ima na žalost i vjernikâ koji su slični poganima koji također pozdravljaju samo one s kojima su u dobrim odnosima. Za sve te vrijedi Kristova izjava da će ostati bez nagrade koju će nebeski Otac dati onima koji se trude da ga nasljeduju u savršenstvu ljubavi. Tako ljubav postaje prijeko potrebno načelo da se među ljudima oblikuju uzajamni odnosi u duhu dubokog poštovanja prema svemu što je ljudsko i u duhu međusobnog bratstva. Nemoguće je postići tu svezu među ljudima, ako želimo međusobne odnose određivati jedino mjerilom pravednosti. Svijet ljudi može postajati uvijek sve čovječnijim jedino ako u mnogostruko područje međuljudskih i društvenih odnosa zajedno s pravednošću unesemo onu »milosrdnu ljubav« koja tvori mesijansku poruku Kristova Evanđelja spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Lev 19,1-2; 17-18 Ps 103 (102) 1 Kor 3,16-23 Mt 5,38-48 |
GODINA A - 8. NEDJELJA KR. GOD.
|
OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) POVJERITI BOGU SVE SVOJE BRIGE JER NJEGOVA LJUBAV NIKOGA NE ZABORAVLJA »Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!« (Mt 6,33-34) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnji čovjek zabrinuto gleda na svoju budućnost. Ali ta njegova zabrinutost često je upravljena na stvari i posjedovanja ovoga svijeta. Dok se od kršćanina traži da ima srce otvoreno Bogu i prema ljudima s kojima živi i djeluje te da bude u svemu pravedan. Štoviše, pozvani smo da druge ljubimo i prihvaćamo onakve kakvi jesu. Stoga ne smijemo nikada nikoga suditi već nastojati drugima pružiti ruku spasiteljicu i pomoći im da povjere Bogu sve svoje brige, jer njegova ljubav nikoga ne zaboravlja. To je radosna utjeha puna pouzdanja. Gospodin nikoga ne napušta pa ni onda kad nas naše srce prekorava. Bog je veći i od našega srca.  I među nama je mnogo onih koje biju razne nevolje i koji možda ponavljaju vapaj što ga je prorok Izaija čuo iz usta izabranog naroda u babilonskom sužanjstvu: »Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi.« (Iz 49,14) Bog kao da ne može ni čuti taj vapaj zdvojnosti pa svoj narod uvjerava da ga ne može zaboraviti. Da svoj narod utješi, da ga učvrsti u nepokolebljivom pouzdanju u Boga, Gospodin preko proroka iznosi vrlo dirljivu usporedbu svoje ljubavi s majčinskom ljubavlju. Teško je na svijetu naći vjerniju i nježniju ljubav od one kojom majka ljubi svoje čedo. Ono je plod njezine utrobe i zato ga ljubi kao sebe, a u potrebi i više nego sebe. Na zemlji se može dogoditi svako zlo pa i jedno od najtežih: da majka zaboravi svoje dojenče. Pa kad bi se i to dogodilo, Bog nas sve uvjerava, a Crkva posvjedočuje da nas ljubav Božja nikada ne zaboravlja. »Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, - (govori nam Bog) –, tebe ja zaboraviti neću.« (Iz 49,15) Takvo dirljivo uvjeravanje s Božje strane ne može a da u nama ne probudi veliko pouzdanje u Boga. Mi smo Bogu uvijek pred očima. Crkva i svaka duša Isusu je draga jer je njegova Zaručnica prema kojoj Krist posvjedočuje svoju ljubav proslavljenim ranama na svojem božanskom tijelu. Zato svaka duša nalazi svoj mir samo u Bogu. U bilo kojoj muci duše i tijela nema mjesta tjeskobi za onoga koji se obraća Bogu poput psalmiste koji pjeva: »Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. (…) U Boga je spasenje moje i slava. Bog mi je hridina silna, utočište. U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!« (Ps 62 [61],2-3.8-9) Stoga su Božji poslanici, apostoli i propovjednici Evanđelja trajan oblik očinske i majčinske brižljivosti Božje prema nama vjernicima. Zato apostol Pavao ne dozvoljava da se kod širitelja vjere gleda ono što je ljudsko, nego što je Božje: a to je njihovo zvanje, njihova služba. Oni su Kristove sluge i upravitelji Božjih tajna. Prema tome, evangelizatori nisu ovisni od ljudi i njihove privrženosti, nego od Boga kojemu će odgovarati da li su vjerno izvršavali povjerenu im zadaću. »Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. A od upraviteljâ iziskuje se napokon da budu vjerni.« (1 Kor 4,1-2) Stoga je posve besmisleno kada neki naduveni kršćani sude o radu Kristovih apostola i službenika. Tu nije nadležan nikakav ljudski sud, nego jedino Bog. Ova Pavlova poruka je vrlo važna i za naše doba. Bog od nas traži da iskreno i ustrajno vjerujemo u njegovu ljubav i brigu prema nama što nam je iskazuje preko svoje Crkve i onih koje nam je On postavio za pastire naših duša. I to uvjerenje treba prožeti svu našu misaonost i djelatnost koje se moraju ravnati prema nauci Crkve i njena učiteljstva. Dok živimo, postupajmo poput Krista: ne bacajmo kamen ni na koga, već koliko možemo pružimo drugome ruku i obodrimo ga da u svome životu traži Boga. »Zato ne sudite ništa prije vremena, dok ne dođe Gospodin, koji će iznijeti na vidjelo što je sakriveno u tami i razotkriti nakane srdaca. I tada će svatko primiti zasluženu pohvalu od Boga.« (1 Kor 4,5) Svakako nismo gospodari, nego služitelji jedni drugima. A poslužitelji trebamo biti Božjih otajstava; a to su: sva Božja objava sa svim Božjim darovima, napose sakramentima. A sve u vidu naše vječne baštine i suživota s Bogom. Zato Isus nije smatrao dovoljnim odlučno tražiti da se tjeskobno ne brinemo za život, za jelo i odijelo, za sutrašnji dan, nego nas je stavio pred jasnu dilemu gdje se moramo odlučiti. I još nam je kao razumnim i svjesnim stvorovima pružio svoju milost koja nam treba pomoći da se pravilno odlučimo i prema tome postupamo. Stoga Bogu jedinome trebamo služiti, a ne vremenitim dobrima ovoga svijeta. Ako smo Božji i želimo služiti Bogu kao Ocu, onda ne smijemo se klanjati mamoni, tj. dobitku i bogatstvu. »Nitko ne može služiti dvojici gospodara, - kaže Isus -, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!« (Mt 6,24)  Ne radi se tu o bogatstvu koje služi da čovjek zadovolji ono što mu je potrebno za doličan i ljudski život. Dakle, ne radi se o bogatstvu koje je potrebno za život, nego o bogatstvu koje život podjarmljuje i zarobljuje; koji prestaje biti sredstvo, a postaje cilj; koji prestaje biti sluga, a postaje gospodar. Radi se o bogatstvu koje se gomila grabljenjem tuđeg novca; o bogatstvu koje ucjenjuje i raste uz cijenu krvi i bijede drugih ljudi. To je »lažno bogatstvo« koje je neprijatelj Boga i čovjeka. Takvo bogatstvo, podignuto i pretvoreno za cilj života, i stavljeno za gospodara umjesto Boga, je jedan veliki idol, »božanstvo lijevanih kumira« (Lev 19,4), koje ima brojne poklonike i među današnjim kršćanima. To je nakazan idol zvani mamona. Njemu se i danas žrtvuju nevine žrtve. Mnogi ljudi i djeca koja u svijetu trpe od gladi, bolesti, ratova, iskorištavanja i slično, žrtve su toga krvničkog idola koji radi iza kulisa i potajno, kao vampir i krvopija, koji se nadimlje krvlju koju siše u mraku. U ovoj našoj današnjoj krizi zaista velika odgovornost pada na one koji upravljaju javnim i privatnim životom, a radili su kao onaj nepravedni upravitelj o kojem govori Evanđelje, kao i na one koji su se pretjerano i nepravedno obogaćivali ucjenjujući često priproste i neuke građane koji su u njih imali povjerenje. Naš je zadatak da nastojimo sebi i drugima ponovo vratiti i dati istinsku slobodu djece Božje. I zaista, osim što je idolatrija bogatstvo (novca) uvreda Bogu, ona je robovanje i degradacija samoga čovjeka, njegovo poniženje. Štoviše, uvreda je Bogu zato što iznakazuje čovjeka – njegovo stvorenje, predmet njegove ljubavi i čini ga da bude stvar, a ne osoba. Moramo opet otkrivati slobodu djece Božje, onu slobodu koju nam je, kad smo je grijehom izgubili, ponovo stekao Krist. Stoga današnje Evanđelje je i za nas i sili nas da pažljivo zagledamo i u naše srce. Kao kršćani u tome se ne smijemo kolebati ni časka, jer je to baš naša današnja dužnost. Očito, Isus ne preporuča lakomislenost, ali savjetuje da računamo na Božju ljubav i na njegovu ljubaznu providnost. I potiče nas da u prvi plan stavimo brigu za kraljevstvo Božje i njegovu pravednost. »Zato – kaže nam Isus – najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati.« (Mt 6,33) Nemojmo, dakle, tjeskobno biti zabrinuti za svoj život: što ćemo jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćemo se obući (usp. Mt 6,25). Budimo više zabrinuti za ljude i svaki dan iznova nastojmo im biti podrška i pomoć na njihovu putu k Bogu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 49,14-15 Ps 62 (61) 1 Kor 4,1-5 Mt 6,24-34 |
GODINA A - 9. NEDJELJA KR. GOD.
|
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima.« (Mt 7,21) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestro! Čovjek može svoje pouzdanje staviti u prolazne i krhke stvari ovoga svijeta. Ali one ga neće ispuniti životnom radošću i srećom. Svi u tome griješe i životnu sigurnost često traže ondje gdje je nema.  Međutim, Bog poziva čovjeka da se osloni na njega koji je Ljubav i Dobrota. Najbolji nam je putokaz u život Gospodnja riječ, njegov Duh i Ljubav na koju nas neprestano poziva. »Utisnite ove moje riječi u svoje srce i u svoju dušu: kao znak ih privežite na svoju ruku, neka vam budu kao zapis među očima!« (Pnz 11,18) Gospodin nam pokazuje put i daje nam upute svojom riječju i svojim Duhom. Slijediti taj put znači odalečavati se od drugih lažnih bogova ili idola (kumira) koje susrećemo u svome životu. Već je Stari Zavjet preporučivao da svi utisnu u svoju dušu i u svoje srce izraz Božje volje, pa će onda svatko i vršiti ono što Bog od njega traži. Moralnost se svakoga djela odlučuje u srcu i duši. Bog nikoga ne sili na obdržavanje njegova Zakona. Čovjek se sam treba slobodno odlučiti za njegovo izvršavanje. Bog je pravedan i nagrađuje svakoga tko vrši njegovu volju, a kažnjava one koji za nju ne mare. Da čovjeku olakša slobodnu odluku i prema tome da ga dovede do nagrade, Bog je mnogo puta obećao blagoslov i svaku blagodat onima koji slušaju njegove zapovijedi. Dok je onima koji otpadnu od njega i pođu za drugim bogovima, Gospodin zaprijetio prokletstvom. I Isus od nas kršćana danas traži dobra djela, a ne isprazne riječi. Čovjek se opravdava vjerom koja nužno uključuje u sebi i dobra djela. Vjerovati znači prihvatiti Krista i djelovati prožeti njegovim Duhom. Čovjek vjere nije ograničen nikakvim zakonom već je posvema otvoren Ljubavi koja nam je zasjala u Kristu Isusu. »Svi su zaista sagriješili i potrebni su slave Božje; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu.« (Rim 3,23-24) Božja se pravednost pokazala time što je Otac poslao svoga Sina na svijet i predao ga u smrt da nas učini pravednima. Tko se vjerom poveže s Kristom, taj će pred Bogom biti opravdan i spašen. To je spasenje u Kristu Isusu omogućeno i ujedno nužno svim ljudima. Nitko se ne oslobađa grijeha po samome sebi i svojom snagom. Nitko se ne uzdiže iznad samoga sebe niti se rješava posvema svoje nemoći, samoće i ropstva. Svima je potreban Krist kao model, učitelj, osloboditelj i spasitelj. Naše duše treba da budu usmjerene prema Kristu Spasitelju. Vjera nas dakle, u Krista mora dovesti do što veće ljubavi prema njemu. Onda će kao samo po sebi slijediti da ćemo držati i njegovu riječ. Za uzvrat ćemo dobiti Očevu ljubav i to tako stvarnu i blisku da će se u nama nastaniti i djelovati samo Presveto Trojstvo. I nama danas ništa ne znači zvati se kršćanima i slušati Božju riječ. Potrebno je tu riječ u život provoditi. »Neće u kraljevstvo nebesko ući u svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima.« (Mt 7,21) Stoga sve naše molitve i djela malo vrijede ako nisu popraćene vršenjem Božje volje.  Za sve Isusove sljedbenike vrijedi jedno jedino mjerilo po kojemu se pozna koliko su njegovi: a to je vršenje volje nebeskoga Oca kao što ju je On vršio. Svakome Krist mora biti ne samo izvor svakog nastupa i svake službe u Crkvi nego i sadržaj osobnog života. Samo takvi Isusa pravo poznaju i on samo takve pozna i priznaje za svoje. On je u njima i kod njih, jer On vodi njihove misli i upravlja njihovim putovima. To je spoznanje u ljubavi, međusobno povjerenje i djelovanje jedan po drugome. Prema tome nikakvi čudesni znakovi nikada ne mogu nadomjestiti pomanjkanje djelotvorne ljubavi. Ako ta ljubav manjka i karizmatični darovi ostaju prazni i šuplji, bez moći i ploda. »Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, prispodobit će se mudru čovjeku koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi, i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.« (Mt 7,24-25) Ove Isusove riječi su litica na kojoj stoji svaki onaj koji u njega vjeruje i po toj vjeri živi. Sve drugo je nestalan i pomičan pijesak. Koliko je tko mudar ili lud, pokazat će se u dan suda. Ovdje se ne radi o uspjehu u ovome životu da čovjek zna sebi osigurati što veće blagostanje. Pljusak, potoci i vjetrovi sudnjeg dana ustanovit će koliko je tko mudro živio pred Bogom po Evanđelju njegova Sina Isusa Krista. Bilo da se to pokaže u životnim kušnjama bilo kod konačnog obračuna, u svakom će se slučaju srušiti sve što nije sagrađeno na Bogu. I što je tko bez Boga podizao veću zgradu to veća će biti njezina ruševina. Pokazalo se to na mnogima, a posebno na bezbožnicima. Da ne bi i na nama! Graditi treba, i što više, ali samo na Bogu i za Boga. Tko da ne dršće pred tako sudbonosnim Božjim zahtjevom? Tko u sebi osjeća snage da izvrši sve što Bog od njega traži? A ako tu snagu nemamo u sebi, onda se treba uteći onome koji jedini može pomoći. Bog je onaj koji daje da čovjek dobro hoće i da ga izvrši. Sve nas to potiče da se Bogu obraćamo za pomoć i zaštitu s još većim pouzdanjem. Svatko od nas treba danas sa psalmistom reći: »Tebi se, Gospodine, utječem, o da se ne postidim nikada: u svojoj me pravdi izbavi! Prikloni k meni uho svoje! Pohiti da me oslobodiš! Budi mi hrid zaštite, jer ti si hrid moja, tvrđava moja, radi svoga imena vodi me i ravnaj.« (Ps 31[30]) Da čovjek ima na pameti Boga i njegov zakon kod svake svoje misli, odluke i kod svakoga čina, Gospodin nam uz stol Božje riječi prostire i stol Božje hrane u kojoj nam daje svoju božansku snagu da možemo živjeti po volji Oca njegova nebeskoga! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 11,18. 26-28 Ps 31 (30) Rim 3,21-25a. 28-30 Mt 7,21-27 |
GODINA A - 10. NEDJELJA KR. GOD.
|
DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) BOŽJI POZIV NA SPASENJE »I kaže mu: „Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mt 9,9)  Isus poziva Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Iz Isusova govora na gori, a još više iz njegova postupka s ljudima mogli su njegovi suvremenici upoznati da je nastupilo novo razdoblje Božjeg kraljevstva na zemlji. Oznake te nove ere se u mnogočemu razlikuju od mišljenja tadašnjih vodećih krugova izabranog naroda. I tako je došlo do sukoba između njih i Krista. Ali da su pismoznanci i farizeji točnije poznavali i tumačili Božju objavu, naročito proročke spise, mogli su uvidjeti da su Isusove posebnosti, nad kojima su se oni sablažnjavali, bile davno naviještene od proroka. Posebno je to jasno za Isusovo druženje s grešnicima. Kad su prigodom gozbe u Matejevoj kući farizeji prigovarali Isusu, On se pozvao na riječi proroka Hošee (Ozeja) preko kojega je Bog kazao da mu je draže milosrđe od žrtava. »Jer ljubav mi je mila, a ne žrtve; poznavanje Boga, ne paljenice.« (Hoš 6,6) Dakle nisu dostatni samo tek neki obredni čini ili žrtve da bi čovjek omilio Bogu. To bi bilo i odveć lako. No, Bog je mnogo zahtjevniji. On od čovjeka očekuje ljubav, odnosno predanje čitavog njegova bića u ljubavi Bogu i bližnjemu. Zajedno s milosrđem, koje je Bogu milije od žrtava, prorok spominje i poznavanje Boga za koje kaže da je Bogu draže od paljenica. A spoznati Boga znači stupiti s njime u osobne životne veze ljubavi i suživota u ljubavi s Njime. »Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu je dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.« (Hoš 6,3 s.) Boga poznavati znači i nastojati da mu budemo što sličniji. On je milosrdan, dakle i mi moramo biti milosrdni. Krist ipak zna da smo mi slabi ljudi. On ne poziva one koji se smatraju pravednicima, već grešnike. I od svih koji se žele spasiti očekuje vjeru sličnu vjeri Abrahamovoj. Abrahamova vjera je posve drugačija nego je ljudsko znanje. On je protiv svake nade, oslonjen o nadu u Boga, povjerovao i zaista dobio sina i po njemu veliko potomstvo. Znanje stečeno od Božje riječi pokazalo se točnijim i daleko vrjednijim od ljudskoga znanja. »Ali pred Božjim obećanjem nije Abraham nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost.« (Rim 4,20-22) Apostol Pavao uspoređuje kršćansku vjeru s vjerom Abrahama, oca vjernika. Božji poziv od nas stoga traži postojanu vjernost, a ne prevrtljivost. U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi sebe i da saopći otajstvo svoje volje ljudima. Tako ljudi po Kristu, Riječi Božjoj koja tijelom postade, u Duhu Svetome imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. Stoga budimo zahvalni Crkvi koja nam u naše doba otvara u misnoj liturgiji riznicu Božje objave i po njoj nam svakoga dana ulijeva božansko znanje kako trebamo postupati prema Bogu i ljudima. I tako se cariniku Mateju pružila jedincata prigoda da uz Isusov poziv, koji je njega iz carinarnice doveo u zbor apostola, istakne u svojem Evanđelju i Kristovo milosrđe prema grešnicima. Krist poziva Mateja koji se nije bojao spomenuti svoje ne baš časno zvanje. Bio je naime, carinik i stoga jako omražen među svojim sunarodnjacima. On je prikupljao porez za rimske okupatore i zato je pripadao omalovaženom, dapače, prezrenom staležu. Židovima je bio još i kao nečist, jer se oskvrnjivao trgujući novcem i smatrali su ga varalicom i krvopijom. I upravo jednog takvoga čovjeka Isus poziva među svoje učenike. I tu se opet očituje Božja osobita ljubav prema onome što je neznatno i prezreno. K priprostim ribarima kao što su bili drugi apostoli eto pristupa jedan kojemu nijedan pravovjerni Židov ne bi ni ruku pružio. »Isus, prolazeći, ugleda čovjeka, zvanog Matej, gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: „Pođi za mnom!” On usta i pođe za njim.« (Mt 9,9)  Caravagio: Zvanje sv. Mateja U daljnjem evanđeoskom izvještaju se govori kako za stol s Isusom dođoše mnogi carinici i grešnici. Farizeji, vidjevši to, stanu govoriti Isusovim učenicima: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« (Mt 9,11) Za njih je to sablažnjivo i treba odbaciti. To ne može nikada biti Bogu po volji i suglasiti se s njegovim zakonom. Zato po mišljenju farizeja Isusov nauk ne može biti od Boga kada on takvo nešto sebi dopušta. Isus sam nastupa odmah, a da i ne čeka da ga učenici zapitaju o tome što se im farizeji predbacivali. »Kada to Isus ču, odgovori: „Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: 'Više volim milosrđe nego žrtvu'. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.”« (Mt 9,12-13) Krist tim odgovorom ne kaže da farizeje ubraja među zdrave, nego sve ukazuje na protivno. Samo je tu naglašeno da je On poslan od Boga bolesnima. Isus je tu, kao liječnik, da ih traži, da se za njih zauzme, da ih liječi. I upravo ti jadni ljudi kojima nitko ne pruža ruku i ne vadi ih iz močvare, oni su najbolesniji. Tu među tim jadnicima je Isusovo mjesto i njegovo zvanje i poslanje. Zato apostol Matej kani reći u svome Evanđelju da ono što Isus čini nije samovoljno kršenje Božjih uredbi. To se temelji ne samo na njegovu vlastitu shvaćanju nego na samome Bogu. Bog je govorio po prorocima da on od ljudi u prvom redu ne traži žrtvene darove nego milosrđe. Pravo štovanje Boga mora se pokazati u suosjećajnom milosrđu, u brizi za slabe i pale, u dobroti i ljubavi prema bližnjemu. Stoga farizeji koji su sebe pogrešno smatrali pravednicima pred Bogom morali bi naučiti Božju misao. Zato kako Bog misli, tako moraju ljudi postupati. A Bog eto više voli milosrđe prema bližnjemu nego žrtvene darove. Bog sam nas je milosrđem otkupio i spasio. I po našem milosrđu Bog hoće da svoje spasenje širi i na druge ljude. Tko ljubi bližnjega sličan je Bogu koji ljubi sve ljude i želi spasenje svakoga čovjeka. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Hoš 6,3-6 Ps 50 (49) Rim 4,18-25 |
GODINA A - 11. NEDJELJA KR. GOD.
|
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) VRIJEME MISIJA: IZBOR I POSLANJE »A kad vidje mnoštvo naroda, sažali se nad njim, jer bijahu satrveni i zapušteni kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: „Žetva je velika, a poslenika malo. Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju.” (…) Tu dvanaestoricu posla Isus i naredi im: (…) Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte!« (Mt 9,36-38-10,5.7-8)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Čovjek je po naravi društveno biće, a po svojem nadnaravnom određenju u biti član zajednice, Crkve. Tako je Bog u sebi okupljenu zajednicu htio imati već i u Starom Zavjetu. Stoga među svim narodima svijeta Bog sebi odabire jedan narod, posebno ga povezuje sa sobom i čini ga svojim saveznikom. To je naglašeno odmah na početku sklapanja saveza između Boga i izraelskog naroda pod gorom Sinaj. Tu su se stotine tisuća pojedinaca osjećale kao jedna cjelina, kao jedan narod. Između svih drugih naroda samo je njih, sav narod a ne pojedince, Bog izabrao da mu budu predraga svojina. Sve što je na svijetu Božje je stvorenje i prema tome njegov posjed. Ali Bog je sazvao i odredio da njegov izabrani narod tvori sasvim posebno kraljevstvo svećenikâ: tj. odijeljen od drugih naroda i posve u službi pravome Bogu. Po Mojsiju Bog povjerava svome narodu uvjete svoga Saveza: vjernost, poslušnost i poštivanje njegove svete volje. »Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo svih naroda – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.« (Izl 19,5-6a) Tom izabranju i službi Izraelci su se veoma radovali i bili su na to ponosni.  Duccio Di Buoninsegnaca: Slanje dvanaestorice Na svojem tadašnjem putu apostoli su činili čudesa za koja ih je Isus ovlastio. A sve su to Isusovi poslanici morali obavljati badava, jednostavno iz razloga što su sve svoje ovlasti primili badava, bez ikakvih svojih zasluga. Bog će se preko svojih vjernika već pobrinuti za njihovo uzdržavanje koje radnik na Božjoj njivi zaslužuje. Istina, Crkvi su potrebna i novčana sredstva. I sam ih je Isus sa svojom Dvanaestoricom imao. Ali nikad ne smijemo zaboraviti da će ljudi uvijek za to imati razumijevanja i sami će priteći u pomoć da se namaknu sredstva za Evanđelje, pa i za njegove poslužitelje. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 19,2-6a Ps 100 (99), 1b-2.3.4.5 Rim 5,6-11 Mt 9 |
GODINA A - 12. NEDJELJA KR. GOD.
|
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) RAZBORITOST I HRABROST U SVJEDOČENJU ZA GOSPODINA »U ono vrijeme reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati. (…) Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i je njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”« (Mt 10,26.32-33) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Često sve nas zahvaća neki strah. Strah od neuspjeha u životu, strah od opasnosti, progonstva i rata. I taj strah može biti uzrok naše nepokretnosti (imobilizma) da se ne želimo stvarno zalagati kao ljudi kako bi svijet u kojem živimo bio doista ljepši, bolji i ugodniji za sve nas.  Ipak, blagovijest spasenja kojeg smo mi glasnici sadrži snagu koju ne može uništiti ni naš strah kao ni protivljenje svijeta. Zato tko prihvati da bude prorok Božji u svijetu, mora očekivati protivljenje ljudi pa čak i progonstvo. On ipak ne može izbjeći zadaći koja mu je povjerena, jer uvijek ostaje vjeran Bogu i ljudima kojima je poslan. Tako prorok Jeremija, vjeran Božjoj riječi, postaje zazoran i sporan u vlastitoj sredini. Kad je od Boga pozvani prorok korio narod i naviještao mu skoru Božju kaznu, našlo se svećenika, učitelja i lažnih proroka koji su narodu sve odobravali te stoga zamrzili i progonili Jeremiju. Ali prorok Jeremija se nije bojao svojih neprijatelja jer je bio svjestan da se na njegovoj strani bori sam Gospodin kao snažan junak. »Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i ne će nadvladati, – kaže prorok –, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota ne će zaboraviti.« (Jer 20,11-12) Sam je Isus zbog svojega nastupa doživljavao teške protivnosti od ljudi i podnio je čak i smrt. Osobito je kod Krista muka i smrt na križu bila konačni korak k pobjedi nad svim onim od čega nas je On imao otkupiti. Do Kristova dolaska na ovaj svijet ljudi su se prepoznavali u Adamu, čovjeku neposluha i grijeha. Od Krista pa sve do svršetka svijeta svi koji u njega vjeruju žive u vjernosti i milosti. »Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt. (…) Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja i dar po milosti jednog čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,12-15) Kao što je kraljevstvo grijeha ustanovio samo jedan čovjek tako će i kraljevstvo pravde poteći od samoga jednoga čovjeka. Adam, prva glava ljudskoga roda, poveo nas je u svoj pad; Isus Krist, drugi Adam i glava obnovljenoga čovječanstva, ponijet će nas sa sobom u svome uzašašću k Bogu. Stoga ako je sigurno, kao što vjerujemo, da su svi ljudi neposluhom Adama postali grešnici, tako još jače moramo vjerovati da će oni Kristovim posluhom postati pravednici. Padom zajedničkog nam oca Adama na našu ljudsku narav došla je duhovna bolest i ta narav umnaža neuredne čine kao što su zaražene grane koje izlaze iz istoga zaraženog stabla. Budući da svi osjećamo posljedicu Adamova grijeha, isto tako, i još više moramo računati da smo uklopljeni u Kristovo spasenje. Velika je doista tajna kako je Adam svojim neposluhom sve one koji naravnim rođenjem potječu od njega tako okaljao grijehom da je on svojstven svakome. Ali je isto tako još veća tajna kako je drugi Adam, Krist, svojim posluhom sve one koji se po njemu preporađaju učinio zaista tako pravednima da im je pravednost svojstvena. Stoga je mnogo veća milost koju nam je pribavio Isus Krist, nego ljudska grešnost koju nam je namro Adam. Prema tome naša se borba upravo sastoji u sklonosti naše pale naravi k zlu, ali je svakome koji se pridruži Kristu omogućena posvemašnja pobjeda nad grijehom. Budući da svoju narav kakvu smo primili rođenjem nosimo do smrti, ne trebamo se čuditi da tu borbu više ili manje osjećamo neprestano u sebi i oko sebe. Za nas je važno da smo neprekidnom vezom s Kristom uvijek u stanju da pobjeđujemo. Kad nas je Gospodin otkupio, sa sigurnošću možemo računati na svaku njegovu pomoć koja nam je nužna da se to njegovo otkupljenje obistini na svakome od nas. Zato razboritost i jakost, koje nam preporučuje Evanđelje, oplemenjuju i usavršavaju našu ljudsku narav, što nam je naročito potrebno naočigled zla koje nas okružuje. Razborit se čovjek čuva od zla i izbjegava ga, a jaki ga se ne boji i svladava ga. Isus nas je učio jedno i drugo. On nas opominje da se čuvamo lažnih proroka i uopće ljudi, ali nas isto tako hrabri da se ne bojimo zlih ljudi. Isus svoje apostole poučava u skrovištu zasebno, ali oni će sve njegove riječi neustrašivo propovijedati i s najviših tribina svijeta i tako će njegov nauk iznijeti na svjetlo svih krajeva i vjekova. Stoga nas kršćane ne može uništiti nikakvo progonstvo, već samo naša šutnja o Kristu. Bit ćemo suđeni prema tome koliko smo pred ljudima priznavali Krista. U toj mjeri će i nas Krist priznavati pred svojim Ocem. »U ono vrijeme reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati. (…) Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i je njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”« (Mt 10,26.32-33)  Moramo se ljudima na svaki mogući način približiti i uzeti ih onakve kakvi su da ih skupa sa sobom podignemo kakvi bismo svi morali biti. No iskustvo svima pokazuje da se razvodnjavanjem Kristova nauka za nj nikoga ozbiljno nećemo pridobiti. A odlučno će naviještanje Evanđelja uvijek naići na one koji će Isusove učenike progoniti, a po potrebi i ubijati. Tko je Isusov, s tim računa i toga se ne boji jer zna dobro da što je tko vjerniji Kristu tim se svijetu kao takvome manje sviđa. Isus tu objavljuje temeljna načela i smjernice poslanja Crkve i svakoga kršćanina. Vjernici znaju da je u planu Providnosti sve predviđeno pa i njihova smrt. No ona nije kraj njihova života, nego prolaz u vječnost. Stoga prepuštaju Bogu način svoje smrti koja će ih ionako zateći. Velika je milost Božja »izgubiti život zbog Krista i Evanđelja« (usp. Mk 8,35). Posve drukčije će biti onima koji žele spasiti život na zemlji pod svaku cijenu: upropastit će dušu i tijelo. Zato nam naša nesigurnost na zemlji treba ulijevati strah pred Bogom, a Božja dobrota i briga o nama treba nas siliti na ljubav prema njemu. Pravilan strah pred Bogom, da ga ne uvrijedimo, svjedoči o našoj ljubavi prema njemu i neprestano je povećava. Dok nepravilan strah pred ljudima uništava vjeru u Boga. Zato nam Isus i govori: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« (Mt 10,28) Tko je Isusov tome zli ljudi ne mogu ništa učiniti pa ni onda kada mu oduzmu tjelesni (naravni) život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jr 20,10-13 Ps 69 (68) Rim 5,12-15 Mt 10,26-33 |
GODINA A - 13. NEDJELJA KR. GOD.
|
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) GOSTOLJUBLJE JE SVAKAKO JEDAN VAŽAN OBLIK KRŠĆANSKE LJUBAVI I SVJEDOČANSTVO VJERE »Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu ne će propasti plaća.« (Mt 10,42)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nitko ne može drugoga ljubiti ako ne zna prihvaćati ljude s kojima dolazi u dodir. Prema shvaćanju Biblije gostoljublje je svakako jedan važan oblik kršćanske ljubavi, djelo milosrđa i svjedočanstvo vjere. Kao starozavjetni primjer jednog takvog gostoljublja pokazuje nam danas jedna ugledna i imućna žena Šunamka čiju je gostoljubivost prema proroku Elizeju Bog nagradio na neočekivan način. Šunamki nije bilo dosta što je Elizeja pozvala k svom stolu nego je i nagovorila muža da mu prirede posebnu sobicu sa svim potrebnim namještajem kako bi se mogao u nju svratiti i otpočinuti kad god prođe onuda. Izričito veli da to čini ne samo zbog toga što je prorok po svojem zvanju Božji čovjek nego se ističe i osobnom svetošću. A Elizej je svoju svetost pokazao i time što je iz zahvalnosti prema dobročiniteljici htio i on njoj ukazati neku uslugu. Kad prorok nije znao čime da odvrati ženi, sjetio se njegov sluga Geharije kojega prorok tretira kao savjetnika i prijatelja. Sluga zna da je njegov gospodar Božji čovjek i kod Boga uplivan i da može na dobročiniteljicu zazvati Božji blagoslov kako bi njezin brak postao plodan i ona dobila dijete. Na prorokov poziv žena dođe, ali iz poštovanja prema Božjem čovjeku zastane na ulazu. »Dogodine u ovo doba – reče joj [Elizej] – zagrlit ćeš sina u naručju.« (2 Kr 4,16a)  Giorgio Vasari: Prorok Elizej Ne događa se svakom dobročinitelju da bude toliko i tako brzo nagrađen, ali svatko može biti siguran da mu zbog gostoljubivosti ne će propasti plaća na nebesima. Ako Božje sluge, svećenike i sve druge kršćane resi ta stalna krepost gostoljublja prema bližnjemu, ljudi će lakše shvatiti da je i sam Bog ljubav. To je bila i ostaje želja Isusova da ljudi gledajući naša dobra djela slave Oca našega koji je na nebesima (usp. Mt 5,16). Dakle, Krist veliku važnost i veliku nagradu pridaje činu primanja brata. Od srca primati brata znači izlaziti iz svoga egoizma i aktivno se zanimati za njega, posvetiti mu nešto našega vremena, naše ljubavi i našeg poštovanja. Iz takvih susreta može se izaći i te kako osvježen i uzajamno obogaćeni. Sv. Pavao je prvim kršćanima preporučivao: „Pripuštajte jedni druge u svoje društvo, kao što je i Krist vas pripustio.” (Rim 15,7). Eto nam uzora za naše primanje kad se radi o našoj braći. Kako je Krist prihvatio nas, tako i mi moramo prihvaćati jedni druge. A Krist nas je prihvatio iako smo grešnici, prihvatio nas je badava, prihvatio nas je unatoč neizmjernoj razlici koja postoji između njega i nas. Prihvatio nas je u svetom krštenju za svoju braću i sestre i tako smo po njemu postali djeca Božja. Po krštenju smo i mi zajedno s Kristom umrli starom čovjeku grijeha i zla da bi skupa s njime suuskrsli u novoga čovjeka istine, pravde i ljubavi. Svojim učešćem Kristovoj smrti i ujedno i njegovu uskrsnuću, mi postajemo nova bića, obnovljena stvorenja. »Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom« (Rim 6,4) Nama kršćanima ne bi ništa koristilo naše sjedinjenje s Kristom po njegovoj smrti i uskrsnuću, ako ne bi pustili da i kroz nas struji njegov život koji će se očitovati u našem životu. Ako nas Kristova smrt po krštenju oslobađa grijeha, njegovo nas uskrsnuće obogaćuje njegovim životom, a to je život u Bogu, s Bogom i za Boga. »Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.« (Rim 6,5) To naše novo stanje djece Božje treba da se odrazuje i u novom djelovanju, odnosno u konkretnim djelima ljubavi i milosrđa prema drugim ljudima. Dužni smo upotrijebiti sve svoje duševne i tjelesne sposobnosti da činimo dobro. Snagu ćemo za to crpsti od našega Gospodina Isusa Krista. A tu snagu On nam neprestano pruža u svojoj riječi i u svojoj hrani. Tko hoće ima odakle da živi. A tko se udaljuje od tih dvaju stolova, Božje riječi i Božje hrane, taj vene i umire. Zato tko posve slijedi Krista, taj će biti nanovo slobodan i za ljubav prema ljudima, a pogotovo prema svojim najbližima. I to je nova »nadnaravna«ljubav koja uspijeva bližnjega ljubiti u Bogu i radi Boga. A prije nego postanemo za to sposobni moramo se posve odlučiti za Krista. Stoga naša odluka da slijedimo Isusa treba ići sve do granica smrti. Nju je Krist označio križem na kojemu se umire i gubi zemaljski život. Što je mnogima dalo snago čak i za mučeništvo nije ništa drugo nego uvjerenje da time Kristu pružaju najveći dokaz svoje ljubavi i neograničene privrženosti. Ne traži Isus od svakog svojeg sljedbenika toliku žrtvu, ali je njegova riječ jasna i odlučna. »Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.« (Mt 10,38-39) No čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi pitao što će za to primiti. Isus je i tu posve jasan i upravo božanski velikodušan: takav će sebi osigurati vječni život u Bogu. Drugim riječima to znači da svaki onaj tko nije pripravan iz ljubavi prema Kristu izgubiti čak i život, izgubit će vremeniti i vječni u Bogu; a tko ga žrtvuje za Krista, zapravo samo produžuje svoj život u svu vječnost. To znači vjerovati Bogu i vjerovati sa svom ljubavlju u njegova Sina Isusa Krista. Nitko se ne smije ispriječiti između nas i Krista. Gospodin treba uvijek biti prvi u našem životu. To zahvaća i u najintimnije familijarne odnose. Ali još i više: pravi kršćanin ne može Isusu pretpostaviti ni svoj vlastiti život, ni samu svoju dušu. Hoće se dakle velikodušnost i odrješitost, ako želimo biti doista njegovi učenici. Kršćani će umjeti uvijek sačuvati potrebne i zdrave odnose sa svojima, ali nikada ne račun svoje posvemašnje pripadnosti i aktivnog opredjeljenja za Isusa i njegovo kraljevstvo. Zato Isus poziva sve ljude na velikodušno prihvaćanje njegovih vjerovjesnika i samoga Evanđelja. Prihvatiti njegove učenike – poslanike znači prihvatiti Isusa i Oca koji je praizvor svakoga poslanja. »Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji mene posla.« (Mt 10,40) Isusa je poslao Otac nebeski, pa tko prima njegove apostole isto je kao da prima njega. Tako se Bog spušta u svoga poslanika i sakriva se u njegovoj ljudskoj riječi i činu. Uvijek je Gospodin onaj koji šalje: tijekom povijesti po jedanput udijeljenom zadatku kao što su poslanje i nasljedstvo pape i biskupa i u neposrednom pozivanju pojedinaca bilo gdje i bilo kada. Uvijek vrijedi Isusova riječ apostolima: »Tko vas sluša, mene sluša.« (Lk 10,16) Tko tako gleda i s tom vjerom prima njegove poslanike čeka ga velika plaća isto kao da je primio samoga Gospodina.  Gospodin se nije samo poistovjetio sa svojim apostolima, nego i sa svakim najmanjim i najpotrebnijim pa obećava nagradu i za čašu hladne vode koju damo u njegovo ime. »Tko napoji jednog od ovih malenih – kaže Isus – samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu ne će propasti plaća.« (Mt 10,42) Eto toliko je pažljiv i darežljiv naš Bog. Takvi treba da budemo i mi prema drugim ljudima, osobito prema potrebnima i svojim bližnjima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Kr 4,8-11.14-16a Ps 89 (88),2-3.16-17.18-19 Rim 6,3-4.8-11 Mt 10,37-42 |
GODINA A - 14. NEDJELJA KR. GOD.
|
ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) BOG LJUBAVI I MIRA OBJAVLJUJE SE PONIZNIMA I MALENIMA »Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je tebi tako bilo milo. (…) Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« (Mt 11,25-26.28-30)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Nije lako pouzdati se u blagost i strpljivost u svijetu u kojem vladaju moćnici i koji je obilježen nasiljem. Mi kršćani ipak vjerujemo da jedino Kristova blagost i njegova ljubav mogu konačno uzdići čovjeka nad nasilje i potlačenost. Isus nam je ne samo uzor blagosti, poniznosti i ljubavi, nego i jedini koji može sve smiriti u nama i oko nas. Kao takva ga je već navijestio prorok Zaharija kad ga predstavlja kao Kralja Mesiju blaga i ponizna. Prorok Zaharija svim zanosom poziva Izraelce da kliču od radosti što im se vraća Kralj. Po općem uvjerenju židovske i kršćanske predaje tu se govori o Kralju – Mesiji kojemu se njegova Crkva uvijek iznova veseli. Taj ponizni i skromni Kralj – Mesija doći će k svom narodu na mirnom i nejakom magaretu i donijet će mu ne samo pravedan i pobjedonosan mir nego i znatno proširenje svoga kraljevstva. Budući da će Mesija uništiti sva bojna sredstva, njegov mir će biti potpun i konačan. »On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširit od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.« (Zah 9,10) Isus je stvarno donio mir cijelome svijetu time što se iz poslušnosti prema Ocu odrekao svake primjene nasilja. Mir u Svetom Pismu nije toliko politički kao religiozni pojam. Mir znači nebo i konačnu sreću u Bogu. Stoga pravi i puni mir bit će istom na nebu, čiji simbol je Jeruzalem. A Jeruzalem je glavni grad Božjeg naroda. Sion je najvažniji predio Jeruzalema. Zato kći Sionska označuje sam Božji narod. Sve te slike u Novom Zavjetu, osobito u liturgiji, označuju Crkvu. A po Crkvi zahvaćen je sav svijet, sve čovječanstvo. Isus je svojom mukom i smrću na križu koje je podnio za naše spasenje, stekao pravo vlasti nad čitavim svijetom. Zato je njegovo kraljevstvo sveopće i njegova mesijanska vlast će se proširiti do rubova zemlje. Zaista Crkva Kristova je otvorena svim narodima i svim vremenima i nitko nije od nje isključen. Stoga neka nam iz srca provre želja i odluka da svog božanskog Kralja slavimo ne samo uvijek nego i konkretno svaki dan svojim životom, jer je naš Bog milostiv i milosrdan, spor na srdžbu i bogat dobrotom. Svoju blagost i samilost prema nama pokazuje i time što nas posrnule podupire i pognute uspravlja. Krist nas je svojim poniženjem podigao i izbavio od sužanjstva grijehu. Zato oni koji žive udovoljavajući grešnim tjelesnim prohtjevima ne mogu ugoditi Bogu. U tom smislu sv. Pavao apostol tvrdi da mi kršćani ne smijemo živjeti po tijelu koje vodi u grijeh, nego po Duhu koji nam posreduje Kristov život. »Oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.« (Rim 8,8-9) Zato je naše smrtno tijelo mrtvo zbog grijeha, ali je naš duh živ zato što Krist živi u nama i što nas je opravdao svojim Duhom. Taj Božji Duh je uskrisio Isusa od mrtvih i time je oživio cijelo njegovo otajstveno tijelo, a to smo svi mi kršćani. Ono što Božji Duh u nama nevidljivo čini to će jedanput proizvesti i vidljivo kad i naša smrtna tjelesa oživi od mrtvih. Stoga moramo živjeti po Kristovu Duhu koji je u nama da nas On uskrisi na vječni život u Bogu. Budući da kao kršćani ništa ne dugujemo svome tijelu, nismo ni dužni da živimo po tijelu. Naprotiv, jer je naše smrtno tijelo još živo i neprestano se javlja sa svojim prohtjevima, Pavao na nas stavlja teški zahtjev da usmrćujemo tjelesna djela.  To nije samo savjet za izabrane duše, koji su neke slijedile do nečuvenog herojstva (kao sv. Franjo Asiški i drugi) nego zahtjev koji odlučuje o vječnoj sudbini svakoga od nas. »Prema tome, braćo, nismo dužnici tijelu da bismo trebali živjeti po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.« (Rim 8,12-13) Čovjek »tijela« (tjelesan čovjek) jest čovjek zatvoren u sebe koji od sebe počinje i sa sobom svršava. Nema osjećaja za vlastitu odanost Bogu pa se i prema ljudima ne odnosi dobro i druge potčinja sebi. Dok čovjek »Duha« koji sve procjenjuje po Božjim mjerilima zna se suprotstaviti svemu što ga ugrožava u takvu vrednovanju. Oni koji žive po tijelu odupiru se Kristu i njegovoj riječi. Dok Boga i njegovu poruku primaju samo oni koji preziru svijet i njegove zavodljivosti u grijeh. Samo oni dolaze do pravilnog i potpunog spoznanja Boga. Bog ljubavi i mira objavljuje se samo poniznima i malenima. Zato se Isus zahvaljuje Ocu što je tajne svoje ljubavi sakrio od mudrih i umnih ovoga svijeta, a objavio malenima. »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo.« (Mt 11,25-26) Isus u tome doživljava ljubav svojega Oca prema sebi i učenicima. Oni su ti maleni koji su prihvatili ljubav Očevu koju Isus objavljuje. Oni i svi koji će povjerovati na riječ njihovu, odnosno mi kršćani. Kad čovjek prihvaća Krista, Bog ga posve prožima svojim Duhom i obuhvaća ga time što mu se u ljubavi priklanja. Stoga u potpunom smislu nitko ne pozna Božjeg Sina nego Otac, a i Oca pozna samo Sin, jednostavno zato jer je On pravi Bog kao i Otac. To Očevo spoznanje je prešlo ne samo na njegova utjelovljenog Sina, nego po njemu i na sve one koje mu je Otac predao i kojima Sin želi objaviti Oca. A Isus hoće objaviti Oca svima onima koji ga u ljubavi traže iskrena i čestita srca. Isus zato poziva k sebi sve one koji osjećaju potrebu za njim i želi nas poučiti u onome što nam je najpotrebnije. Poziva nas na nasljedovanje. Ne da se učimo od njega stvarati svemir, nego da se od njega učimo dobroti srca i duše, lijepu pristupu i postupku sa svima. »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.« (Mt 11,28-30)  Zato i najveći i najmudriji trebaju pred Bogom biti maleni i potrebni Boga, a ne samouvjereni i na se naslonjeni. Evanđelje od svih zahtjeva obraćenje i ponizno prihvaćanje Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Zah 9,9-10 Ps 145 (144),1-2.8-9.13-14 Rim 8,9.11-13 Mt 11,25-30 |
GODINA A - 15. NEDJELJA KR. GOD.
|
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) SJEME JE RIJEČ BOŽJA »Iziđe sijač sijati. Dok je sijao, neko zrno pade kraj puta i dođoše ptice te ga pozobaše. Neko pade na kamenito tlo, na plitku zemlju. Brzo izniknu jer ne imaše duboke zemlje. Ali kad iziđe sunce, uvenu od žege, i jer nemaše korijena, posahnu. Neko opet, pade u trnje, i trnje uzraste te ga uguši. Neko, napokon, pade na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Tko ima uši, neka čuje!« (Mt 13,4-9)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Božja riječ je sve stvorila, ona je životvorna i plodna. Njezina plodnost se pokazuje u tome što pruža »hranu Pisama koja rasvjetljuje duh, učvršćuje volju i srca ljudska raspaljuje na ljubav Božju« (DV 23). Ali plodnost Božje riječi nije ovisna samo o Bogu nego i o čovjeku. »Riječ Božja kao i ljudska riječ, redovito pretpostavlja dvije osobe. Ne govori se stvarima, niti tko govori sam sa sobom. Uvijek govori netko, a ne nešto; i to nekome, a ne nečemu. Riječ po svojoj naravi traži da se čuje, to jest, primi. Riječ i odgovor čini razgovor. To je krajnji cilj riječi. Time se osobe daruju jedna drugoj i međusobno sjedinjuju. U skladu s tim najdubljim značenjem riječi i Božja riječ ima međusobni značaj. Tu licem u lice stoje Božje „Ja” i čovjekovo „ti”. U svojoj riječi Bog se prijateljski obraća čovjeku i s njim počinje razgovor.« („Riječ Božja” – dokument BK, 9) Tako Knjiga proroka Izaije sadrži mnogo važnih riječi koje je Bog uputio svome narodu. U njoj Bog po proroku tvrdi da se njegova riječ ne vraća k njemu bez ploda, nego postiže ono za što ju je Bog poslao. Bog bdije nad njom da se izvrši i ona doista uvijek ostvaruje ono što navješćuje, bilo da su posrijedi povijesna zbivanja, kozmičke stvarnosti ili pak odredište nauma o spasenju. »Kao što dažd i snijeg s nebesa silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni, da bi dala sjeme sijaču, i kruh za jelo, tako i riječ koja iz mojih usta izlazi, - govori Gospodin -, ne vraća se k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.« Takva je Božja riječ: izlazi od Boga i prije nego što se njemu vrati treba da oplodi one kojima Bog tu svoju riječ šalje. No djelovanje Božje riječi, kao i uopće njegove milosti, nije magično, već iziskuje ljudsku suradnju. Božja riječ je puna dinamike, ali svoju snagu razvija samo u podesnim prilikama, te su ovisne o dobroj volji svakoga pojedinca i na svakome je da preuzme u tom pogledu svoju odgovornost. Riječ Božja u samoj sebi je uvijek uspješna, ali joj se čovjek može ipak oduprijeti slobodnom voljom i učiniti je neplodnom. To je tajna odnosa između milosti i slobodne volje, između Božje svemogućnosti i čovjekove slobode. Tako iz neposlušnosti Božjoj riječi naših praroditelja Adama i Eve grijeh i zlo su ušli u čovjeka, a po čovjeku u čitav svemir. Stoga sadašnje stanje svega Božjega stvorenja sliči ženi koja rađa. Te porođajne muke traju dugo, čitavo vrijeme od čovjekova pada sve do Kristove paruzije, odnosno njegove konačne objave u slavi. Pavao apostol, čovjek duboke vjere i najbolji poznavalac Boga i svijeta, čuje taj bolni krik prirode za slobodom i njim dokazuje sigurnost konačnog spasenja. Sudari, patnje i smrt nisu nipošto prirodne pojave, nego prokletstvo koje je došlo od čovjekova grijeha. Čovjekov je položaj odlučan za cijeli svemir. »Jer, znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi, koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.« (Rim 8,22-23) Mi smo već na krštenju i potvrdi primili prve plodove Božjega Duha, a Euharistijom se i naše tijelo sve više produhovljuje. Konačno se otkupljenje cijeloga našeg bića neprestano priprema, a ta nas priprava stalno uvjerava da će se na nama ispuniti sva Božja obećanja. I u toj konačnoj obnovi Božjega stvaranja, u konačnoj uspostavi Božjega djela, uz ljude – sinove i kćeri Božje – sudjelovat će u uskrsnoj proslavi cijela priroda, sav kozmos (usp. GS 39a i LG 48a). Zato otkupljenjem Kristovim zahvaćen čovjek – i kao pojedinac i kao udruženo biće u Crkvi – treba da sudjeluje na uspostavi novoga, dobroga Božjega svijeta. Marija je tome Božjem svijetu početak. U njoj Božja riječ nailazi na spremno i raspoloživo srce, na dobar teren. Ona je sve Božje riječi primala i pohranjivala u svome srcu (usp. Lk 2,19). Dobar su teren bili apostoli i ostali Isusovi učenici koji su primili Božju riječ i propovijedali je narodima natapajući je vlastitom krvlju.  Evanđeoska prispodoba o sijaču i sjemenu govori nam kako ljudi na razne načine primaju Božju riječ. Naglasak je stavljan na primanje Božje riječi i na osobno raspoloženje koje odlučuje o uspjehu sjemena. Bog sam je sijač po Kristu, po ljudima propovjednicima riječi i po događajima koji teku u povijest. Dok Zli, Đavao, kao ptica grabljivica nastoji pozobati dobro sjeme iz ljudskih duša i srdaca, jer sve poduzima da onemogući naš prihvat Božje riječi. Zato su velike zapreke plodnosti Evanđelja: nestalnost u dobru, progonstvo i zakopanost u sasvim zemaljske brige, osobito obuzetost zemaljskim bogatstvom. Riječ Božja traži našu suradnju. Nije dosta primiti je, treba nastojati razumjeti je. To zahtjeva produbljivanje Božje riječi i umijeće primjene na život. Čovjek ima strašnu odgovornost da može ograničiti ili čak zapriječiti rast i dozrijevanje riječi Božje. On može odbiti spremiti teren koji će primiti riječ i to iz lijenosti, rastresenosti ili zaokupljenošću drugim interesima i mnogim poslovima. Zato se moramo čuvati otpornosti Božjoj riječi i ne smijemo joj stavljati zapreke. A s druge strane treba da prihvaćamo njezine izazove da je produbimo i pronađemo primjenu na svoj život i na svoje vrijeme. »Posijan na 'dobru zemlju' jest onaj koji čuje i razumije riječ, te rodi i donese rod: jedan stostruk, drugi šezdeseterostruk, treći trideseterostruk.« (Mt 13,23)  To je prije svega kršćanin koji žeđa za Božjom riječju, voli je i nastoji je slušati i shvatiti, uvjeren da »ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih« (Mt 4,4). To je onaj koji riječ Božju primjenjuje na svoj život; koji toj riječi zna dati i način i prostor, nad njom razmišlja i nastoji da ona pusti žile u njegovo srce, da rasvjetljuje nakane i učvršćuje odluke tako da se te odluke pretvaraju u životna djela. Stoga će Božja prisutnost biti potpuna u nama samo kad Krist bude u nama po svojoj riječi i svom otajstvu, a to je njegovo tijelo za život svijeta. Neka Isus u nama nađe otvoren i dobar teren koji s radošću prima Njega utjelovljenu Riječ Božju koji je kao sjeme života vječnoga sišao s neba radi našega spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 55,10-11 Ps 65 (64) Rim 8,18-23 Mt 13,1-23 |