16.10.2010., subota
USKRSNI PONEDJELJAK
|
Proslava Bezgrešne Djevice Marije Majke Božje i Majke Crkve »Marijino uskrsnuće i slava« (Uskrsni Ponedjeljak) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Radosna vijest Uskrsnuća odzvanja ovih dana u Crkvi i širom svijeta. Smrt je pobijeđena Kristovom smrću i uskrsnućem. U Isusu Uskrslom od mrtvih grijeh i smrt su poraženi i ne zadaju nam više straha jer nas je On od njihova ropstva oslobodio. Uskrsnuli Krist je naša nada. U njemu je ostvarena velika nada čovječanstva: ostvarenje nove zemlje i novih nebesa u kojima će vladati mir i pravda, radost i život bez sjene i bez kraja jer će On otrti suze s očiju svojih slugu. Stoga blagdan Uskrsnuća Isusova najveći je blagdan naše svete vjere. Uskrs je uistinu prvi, najstariji i najveći blagdan kršćanstva. Zato Crkva u svetom Bogoslužju svaku Nedjelju slavi kao blagdan Uskrsa jer se ne spominjemo samo minulih, davnih događaja Isusova života na zemlji već slavimo Njega, Uskrsloga Krista Gospodina. Na Isusovu uskrsnuću od mrtvih temelji se sva naša vjera. Zbog toga Kristovo uskrsnuće središnji događaj naše vjere daje smisao čitavom našem životu. Stoga Vazam budi u nama i u cijelom svijetu neizmjernu nadu i pouzdanje u život jer Uskrsli Isus nam potvrđuje da je moguće i da je već na djelu posvemašnje oslobođenje i život vječni. U prvom Čitanju iz Djela Apostolskih sv. Petar kratko opisuje sav Isusov život i djelo te ističe jedinstveni značaj Kristove osobe, života i djela za spasenje svakog čovjeka. On Kristovo uskrsnuće pripisuje zahvatu Očevu. Tim je činom Bog Otac posvjedočio da mu je Isus doista Sin i da je njegovo otkupiteljsko djelo sudbinski smjerodavno za svakog čovjeka. »Na dan Pedesetnice ustade Petar zajedno s Jedanaestoricom, podiže glas i prozbori: „Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog među vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana prema odlučenu naumu i promislu Božjem po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti, jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada.« (Dj 2,14, 22) Petar na temelju sv. Pisma i na svome osobnom iskustvu i iskustvu kršćanske zajednice daje svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću i tvrdi da je Isus živ. On »'nije ostavljen u Podzemlju niti mu tijelo truleži ugleda'. Tog Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci« (Dj 2,31-32). Apostoli su svjedoci uskrslog Krista. I mi smo vjerom tome svjedočanstvu apostola prihvatili Krista i time ušli u živu zajednicu Božjeg naroda, u Crkvu. I današnji kršćanin, riječju i životom, ima svjedočiti da je Gospodin Isus nadvladao grijeh i smrt. Isus je naš ugaoni kamen na kojem gradimo svoje uvjerenje i tako sjedinjeni s njime gradimo novi Božji svijet. I nas Bog poziva, kao očeve obitelji, kao majke i odgojiteljice, kao svećenike... da na nove generacije prenosimo navještenu nam vjeru u Uskrsnuloga Krista Gospodina. Uskrsnuli Krist daje novi smisao našem životu i tako i mi uronjeni po sv. Krštenju u njegovu smrt i uskrsnuće ostvarujemo svoje uskrsnuće dok se mukom i naporom opiremo sili zla i grijeha. Stoga moramo biti novi ljudi i nikada više ne smijemo dopustiti da grijeh u nama vlada. Neka Krist bude naš oživotvoritelj i Spasitelj. Krist je naša »pasha«, On je naš vazmeni jaganjac. U svakom kršćaninu treba da se događa trajan »izlazak« iz iskonske grešnosti i »prijelaz« u novoga čovjeka u Kristu. Svijet žeđa i gladuje za istinom i pravdom koju samo Krist može dati. Bog od nas traži da budemo nesebični i da radost uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući zlo, grijeh i smrt i da tako unosimo u svijet pouzdanje i vjeru. Sve ovo je moguće samo ako mi čvrsto vjerujemo da je Krist uskrsnuo od mrtvih za naše spasenje. Naša vjera u uskrsnuće Isusovo temelji se na vjeri prvih učenika i apostola Kristovih koja se zasniva na njihovu osobnom susretu s njime poslije njegove smrti i uskrsnuća. »U ono vrijeme: žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: „Zdravo!” One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: Ne bojte se! Idite javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti.« (Mt 28,8-13) A sv. Ivan u svojem Evanđelju nam govori o prvim iznenađenjima i o prvim provjerama grba sa strane povlaštenih svjedoka koji su ustanovili prazan grob. Stoga nije bez važnosti ono što je zapisano o povojima i ručniku. Da je tijelo Isusovo bilo ukradeno, kako su to tvrdili Židovi, da je njegov grob bio oskvrnut, sve bi bilo u neredu. Uz Krista uskrsnuloga mi kršćani podižemo također svoje oči k njegovoj Majci Mariji, ženi koja je na jedinstven način pridružena djelu izmirenja čovječanstva. Ali tom Sinu Božjem bila je pridružena i njegova Majka kao najuzvišeniji i najsavršeniji sudjelovatelj u djelu spasenja.  Bog vodi svoje izabranike kroz križeve i patnje, kroz suze i boli. To je put križa kojim prolazi i sami njegov Sin Isus Krist. Taj put slijedila je i Marija se svojim Sinom Isusom, od siromaštva Betlehema, kroz tegobe i osporavanje života, do Kalvarije, kroz smrt i uskrsnuće Sina Božjeg, kojemu se ona pridružuje svim svojim bićem od svoga postojanja, posebno od Navještenja pa sve do smrti Kristove. No najjače i najživlje je pod križem osjetila što li su značile one Šimunove riječi: »I tebi će mač boli probosti srce«. Isus na križu živi svoj »čas«. To je vrhunski trenutak njegova mesijanskog poslanja, ostvarenje spasenja svemu čovječanstvu. U ovom svečanom trenutku sa svog prijestolja križa i Otkupljenja, Isus daje svoju Majku čovječanstvu, uosobljenom u Ivanu. U tom samome trenutku svoje žrtve, Isus je svojoj Majci uputio ove temeljne riječi: »„Ženo, evo ti sina!” A učeniku: „Sine, evo ti majke!”« (Iv 19,26-27) To je iskaz ljubavi kojom je Krist okrunio svoje otkupiteljsko djelo, jer je to posljednji i najveći dar što je kao plod svoje žrtve čovječanstvu darovao svoju majku. Moleći svoju majku da odsada postupa s ljubljenim njegovim učenikom kao sa Sinom, Isus je poziva da prihvati njegovu žrtvu te kao izraz toga prihvata preuzme novo majčinstvo. Tako On kao Spasitelj svega čovječanstva, proširuje do najvećih mogućnosti i majčinstvo svoje majke koja na taj način postaje Majka Krista Glave i njegovih mističnih udova: Majka Crkve. Marija je Majka Crkve kao blaga i osjećajna majka koja živi sa svojom djecom i koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje je u hodu prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga. Marija podno križa, »probodena srca« zbog mržnje i grijeha svijeta, s Isusom prinosi otkupiteljsku žrtvu spasenja. Tako ona sa Sinom svojim preuzima na se patnje svih nas i tjeskobe svih ljudi. Zato Marija koja je za nas s Kristom trpjela, zajedno s njime je i proslavljena, jer trpjeti s Isusom rađa slavu, nebesko blaženstvo. Marija danas gleda u nebu Onoga koga ljubi njezina duša i zbog kojega je njezino srce probodeno. Sveto Pismo nam ne govori o Marijinoj slavi. Predaja koja dolazi od obraćenika iz židovstva i iz prvih vremena kršćanstva govori o Marijinu usnuću i uskrsnuću. Do današnjeg se dana pokazuje mjesto gdje je bilo položeno njezino tijelo i odakle je uskrslo: prazan novi grob u dolini Kedronskoj, kao što se pokazuje i prazan grob Isusov podno Kalvarije. Crkva vjeruje i ispovijeda kako kaže Drugi vatikanski sabor: »Marija, Isusova Majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve, kakva ima biti u budućnosti... Crkva se u Mariji divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što sama želi da bude i nada se da će biti«. (LG 68; SC 103) Pogled na »Ženu odjevenu suncem«, na proslavljenu Majku Isusovu, savršenu sliku pobjedničke Crkve posljednjih vremena, ulijeva snage i odvažnosti i nama u trenutcima umora, klonulosti i beznađa. I ujedno nam je to poziv da i mi, poput Krista i njegove Majke Marije, shvatimo snagu i moć križa i patnja te se s Marijom pridružimo patnjama njezina Sina Isusa, koje su porođajni bolovi našeg božanskog sinovstva i naše proslave. Ako s njima zajedno trpimo s njima ćemo i mi zajedno biti proslavljeni. Nakon smrti Sina svojega, Marija podržava Apostole i učenike u danima tame i tjeskobe, i nakon uskrsnuća pridružena je njima u velikom molitvenom bdijenju u iščekivanju Duha Svetoga. I poslije odlaska s ove zemlje, nastavlja svoju majčinsku brigu da se Krist više očituje u našem životu, u životu Crkve i u cijelom svijetu. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za druge, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Oh, kako smo daleko od tog zajedništva ljubavi, od toga međusobnog jedinstva u ljubavi Božjoj. I svijet i Crkva danas su podijeljeni, ugroženo je jedinstvo i mir unutarnjim trzavicama, društvenim sukobima, rasnim i vjerskim podjelama, bratoubilačkim ratovima na cijeloj kugli zemaljskoj. Svugdje se traži mir i ljubav da možemo živjeti u zajedništvu s Bogom i ljudima. Isus nam ukazuje na Mariju, jer je ona majka naša. A sv. Crkva nas poziva da se i u ovoj godini s većim žarom obraćamo Mariji koja kroči ispred nas. Marija je već tijelom i dušom sjedinjena s Kristom u ljubavi, na nebesima, »gdje smrti više neće biti, ni tuge ni jauka, ni boli više neće biti« (Otkr 21,4). U Mariji Crkva gleda ostvarenu svoju nadu. Možemo joj se obraćati kao majci, možemo je zazivati u pomoć, moliti joj se s uvjerenjem da ćemo biti uslišani. Njezino srce je srce najbolje majke, koja uslišava molbe svoje djece, svojih slugu, svojih sirota i siromaha u ovoj suznoj dolini. Stoga imajmo pouzdanja i nade, jer nismo siročad već djeca Božja, djeca Marijina. Molimo joj se kao majci i kraljici našeg hrvatskog naroda: »Svrni, dakle. Majko i Zagovornice (Odvjetnice) naša, one svoje milostive oči na nas, te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe tvoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!« Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,14,22-32 Ps 16,15 Mt 28,8-15 |