23.10.2010., subota
15. DUH SVETI I PAPA
 Isus Krist, Sin živoga Boga, došao je da spasi svoj narod od grijeha (Mt 1,21) da sve ljude posveti. Kao što je njega samoga poslao Otac, tako je Krist Gospodin poslao svoje Apostole (usp. Iv 20,21). I zato ih je posvetio, predavši im Duha Svetoga, da i oni slave Oca na zemlji i spasavaju ljude „u izgrađivanju Kristova tijela”, koje je Crkva (Ef 4,12). „U toj Kristovoj Crkvi Rimski Biskup je nasljednik Petra, kome je Krist povjerio da spase njegove ovce i jaganjce. Zbog toga po Božjoj uredbi ima vrhovnu, punu neposrednu i opću dušobrižničku vlast. On je dakle pastir svih vjernika, njegovo je poslanje da se brine za zajedničko dobro opće Crkve i za dobro pojedinih Crkvi. Stoga ima prvenstvo redovno vlasti nad svim Crkvama. Međutim i biskupi su postavljeni od Duha Svetoga i kao pastiri duša nasljednici su apostola. Zajedno s Vrhovnim Svećenikom i pod njegovim autoritetom poslani su da kroz sva vremena nastavljaju djelo Krista, vječnog Pastira. Krist je apostolima i njihovim nasljednicima dao zapovijed i vlast da naučavaju sve narode, da posvećuju ljude u istini i da vode stado. Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri.” (II. Vatikanski Sabor, Christus Dominus, 2) Gospodin Isus Krist, pomolivši se Ocu, pozvao je k sebi one koje je htio, odabrao Dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati Kraljevstvo Božje (usp. Mk 3,13-19; Mt 10,1-42). Krist je Apostole ustanovio kao kolegij ili stalan zbor (usp. Lk 6,13) kojemu je stavio na čelo Petra izabrana između njih (usp. Iv 21,15-17). U toj su misiji bili potpuno utvrđeni na dan Duhova (usp. Dj 2,1-36) prema Gospodinovu obećanju: „Primit ćete jakost Duha svetoga koji će doći na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i u svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje” (Dj 1,8). Apostoli pak, propovijedajući svuda Evanđelje (usp. Mk 16,20), primljeno od slušalaca djelovanjem Duha Svetoga, sakupiše opću Crkvu, koju je Gospodin osnovao na Apostolima i sagradio na blaženom Petru, njihovu prvaku, sa samim Kristom Isusom kao glavnim ugaonim kamenom (usp. Otkr 21,14; Mt 16,18; Ef 2,20). Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se shvaća zajedno s Rimskim Biskupom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom. Papi stoga ostaje potpuna vlast primala nad svima, bilo pastirima, bilo vjernicima. Papa, rimski biskup i nasljednik svetoga Petra, „trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (LG 23). „Jer Rimski Biskup po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir cijele Crkve ima potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijk slobodno vršiti.” (LG 22) „Gospodin je samo Šimuna, kojemu je dao ime Petar, učinio stijenom svoje Crkve. Njemu je predao ključeve; njega je postavio pastirom svega stada. 'Služba vezivanja i razrješivanja, koja je dana Petru, očito je dana i zboru apostola združenom sa svojom glavom' (LG 22). Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Nastavljaju je biskupi pod papinim prvenstvom.” (KKC 881) Po odredbi Gospodnjoj biskupi, s prezbiterima svojim suradnicima, „imaju prvenstvenu zadaću da svima naviještaju Božje Evanđelje” (PO 4). Oni su „glasnici vjere, koji dovode Kristu nove učenike, i autentični učitelji” apostolske vjere „obdareni Kristovom vlašću” (LG 25) i razjašnjuju je pod prosvjetljenjem Duha Svetoga. Da bi sačuvao Crkvu u čistoći vjere predane joj od apostola, Krist, koji je Istina, dao joj je udjela u svojoj nezabludivosti. Narod Božji, pod vodstvom živoga crkvenog Učiteljstva, „nepokolebljivo pristaje uz vjeru po nadnaravnom osjećaju vjere” (DV 10). Pastirska je zadaća Učiteljstva dakle usmjerena da budno pazi da narod Božji ostane u istini koja oslobađa. Da bi ispunili tu zadaću, Krist je pastire obdario karizmom nezabludivosti u pitnjama vjere i morala. „'Rimski biskup, glava biskupskog zbora, ima nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje nauku vjere i morala (...). Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u biskupskom zboru kad vrši vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljednikom', osobito na općem saboru (usp. LG 25). Kad Crkva, svojim vrhovnim Učiteljstvom, nešto određuje 'da treba vjerovati kao od Boga objavljeno' (DV 10) i kao Kristov nauk, 'te definicije treba primati s vjerskom poslušnošću' (LG 25). Ta se nezabludivost proteže na sav poklad Božje objave.” (KKC 891) Zato se Papine definicije s pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha svetoga obećana mu u blaženom Petru. I zato ne trebaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. „Jer tada Rimski Biskup izriče odluku ne kao privatna osoba, nego izlaže ili brani nauku katoličke vjere kao vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezabludivosti same Crkve. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također u zboru biskupa kada vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petrovim nasljedikom. Tim definicijama ne može nikada uzmanjkati pristanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga po kojemu se cijelo Kristovo stado čuva u jedinstvu vjere i napreduje.” (LG 25) Uz službu poučavanja u vjeri, Papa u zajednici sa ostalim biskupima primio je od Krista Gospodina i zadaću posvećivanja naroda Božjega. „Biskup je također 'upravitelj milosti vrhovnog svećeništva' (LG 26), osobito u Euharistiji koju sam prinosi ili se brine da ju prinose prezbiteri, njegovi suradnici. Euharistija je središte života pojedine Crkve. Biskup i prezbiteri posvećuju Crkvu svojom molitvom i radom, službom riječi i sakramentima. Posvećuju je svojim primjerom, 'ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada' (1 Pt 5,3). I tako 'zajedno s povjerenim stadom postižu vječni život' (LG 26).” (KKC 893) Papa je iznad svega primio službu od Boga da kao Kristov namjesnik na zemlji upravlja cijelom Crkvom. I biskupi, kao Kristovi poslanici i nasljednici Apostola, „upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama, savjetom uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću” (LG 27), koju treba da vrše u duhu Učiteljeva služenja (Usp. Lk 22,26-27) na izgradnju zajednice. „'Ta vlast koju osobno vrše u Kristovo ime jest vlastita, redovita i neposredna, iako njezino vršenje konačno određuje vrhovna crkvena vlast'. No, biskupe ne treba smatrati zamjenicima pape, čija vlast, redovita i neposredna u svoj Crkvi, ne dokida nego naprotiv potvrđuje i štiti njihovu. Ova se mora vršiti u zajedništvu s cijelom Crkvom pod papinim vodstvom.” (KKC 895) Dobri Pastir je primjer i lik Papine i biskupove pastirske službe. aIsus Krist je došao na svijet ne da bude služen, nego da služi (Usp. Mt 20,28; Mk 10,45) i da za ovce dade svoj život (usp. Iv 10,11). Biskupi uvijek i u svemu trebaju biti sjedinjeni s Papom, a „vjernici pak moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, da sve stvari budu u skladu i jedinstvu i rastu na slavu Božju (usp. 2 Kor 4,15).” (LG 27) U tome se očituje sveta volja Božja koja traži naše posvećenje i spasenje. |