14.10.2010., četvrtak
DUHOVI (Godina A)
|
DUH SVETI I CRKVA (Godina A) »Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,22-23) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Pedeset dana nakon Vazma. Židovi su svetkovali Savez sklopljen između Boga i njegova naroda i u radosti se zahvaljivali Bogu na daru Zakona.  Obdržavajući Zapovijedi (Dekalog) koje je Bog dao svojemu narodu na Sinaju, oni su svojom poslušnošću svjedočili o svome prihvaćanju Saveza i vjernosti Gospodinu. Na taj isti dan Pedesetnice Bog pokazuje svome novom narodu da je konačni i sveopći Savez uspostavljen u krvi Kristovoj, potvrđen novim darom Duha Svetoga. Duh koji Bog daje vjernicima snaga je koja usmjeruje sav tijek povijesti čovječanstva. On je ujedno izvor svjetla koje obasjava i jača svakog čovjeka u borbi protiv kraljevstva tame i zla koju mora voditi za uspostavu novoga društva koje je Isus zasnovao na pravednosti i ljubavi. Oholost je razdijelila i udaljila ljude jedne od drugih. Duh koji Gospodin šalje svome narodu nanovo će uspostaviti jedinstvo ljudi tako da ih sabere oko jedne Božje riječi. Prodrijevši u srca vjernika Duh se očituje tvorcem i vezom jedinstva. On omogućuje da ljudi različitih jezika čuju istu poruku spasenja. On ih ujedinjuje da bi mogli svijetu davati jedno svjedočanstvo o istini i ljubavi što nam Krist dade za naše spasenje. Tako se već od dana Pedesetnice (prvih Duhova) gdje su u dvorani Posljednje Večere bili skupljeni apostoli zajedno s Majkom Isusovom Marijom i njegovom braćom i sestrama u molitvi, Duh Sveti očituje kao počelo širenja Crkve među svim narodima svijeta i snaga koja podržava njezino poslanje. I eto baš u tu dvoranu (Cenakul) gdje su se iz straha od Židova skrivali Isusovi učenici iznenada dolazi Duh Sveti u obliku »silnog vjetra« i »ognjenih jezika« (usp. Dj 2,2-3), širom otvara vrata i tjera ih da idu van k narodima propovijedati im Krista Spasitelja. I svi oni koji su se tada nalazili u Jeruzalemu: »Parti, Međani, Elamiti i stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Cirene; Rimljani koji su na prolazu, Židovi i obraćenici (na židovsku vjeru), Krećani i Arapi« (Dj 2,9-11) čuli su apostole gdje na njihovim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima. Toga istog dana neki od toga silnoga mnoštva su se pokrstili i tako se je rodila Crkva. Zatim nedaleko od tog dana će prvi poganin Kornelije, sa cijelom svojom obitelji biti uveden u Crkvu pod očitim poticajem Duha Svetoga (Dj 10,44-48). Ići k poganima značilo je za apostole preispitati svoje dosadašnje vlastite židovske vjerske sigurnosti. I zaista je bilo mnogo poteškoća i mnogo otpora. Ali Duh Sveti koji je bio u njima pomogao im je i činio je da se osjećaju veoma jaki za osvajanje svijeta Kristu. On ih je vodio poganima i tako ih obratiše za Krista. Duh Sveti je spriječio da Crkva postane sinagoga, odnosno zatvoreno mjesto samo za izabrane. On je ostvario onu sveopćenitost Crkve koju je Krist obećao svim narodima sve do svršetka svijeta. Stoga samo Duh Sveti može opet dati snage i nama svima u prekretnicama povijesti i društva kako bismo se stavili na čelo novih pothvata za Božje kraljevstvo i za spasenje svakoga čovjeka. Na taj način Duh Sveti osigurava jedinstvo svih kršćana unatoč ljudskih različnosti. Te su različnosti zapravo bogatstvo za zajednicu: Duh ih sve usklađuje kako bi se ostvario Božji naum spasenja ljudi. Zato je Duh Sveti počelo povezanosti i jedinstva Crkve. On je iznad svega začetnik jedinstva i neprekidne veze Crkve s Kristom. To je jedinstvo vjere i života: Krist i Crkva tvore jedno tijelo. Onaj isti Duh koji je bio u Isusu iz Nazareta za vrijeme njegova života i nadahnjivao njegova opredjeljenja za Boga i čovjeka, sada je u Crkvi i vodi Crkvu putovima istine, života i spasenja. Stoga između Krista i Crkve postoji jedinstvo, kao što je ono među trsom i mladicama. I nitko »ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga« (1 Kor 12,3b). Duh Sveti je također počelo jedinstva među nama. On nam omogućuje da budemo braća, jer Duh čini da smo djeca Božja. »Ta u jednom Duhu svi smo mi u jedno tijelo kršteni. I svi smo napojeni jednim Duhom.« (1 Kor 12,13). Zato Duh Sveti dijeli različite karizme i službe u Crkvi koje nastavljaju Kristovo služenje, a Otac daje moć za razna čudesna djelovanja i ozdravljenja. »Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh. Različite su i službe, ali je isti Gospodin. Različiti su i učenici, ali je isti Bog koji čini sve u svima. Svakome se daje objava Duha na opću korist. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakome kako hoće« (1 Kor 12,4-7,11) na dobrobit sveopće Crkve. Prema tome uzajamno nadopunjavanje svih karizmi, svih darova, štoviše svih kršćana kao živih udova čini Crkvu jednim organizmom. »Doista, kao što je tijelo jedno, iako ima mnogo udova, i svi udovi tijela, iako su mnogi, tvore jedno tijelo, tako je i Krist.« (1 Kor 12,12) Između Krista i Crkve postoji najtješnje jedinstvo kao što je među glavom i udovima. Glava je Jedinorođeni Sin Božji, a Tijelo je njegova Crkva. Čitav Krist to je Zaručnik i Zaručnica: dvoje njih u jednom tijelu. Takvu nutarnju uzajamnost trebaju ostvarivati kršćani kao živi udovi Kristova tijela. Nadasve međusobnom ljubavlju i uslužnošću: »Svi ste vi jedan u Kristu.« (Gal 3,28). Duša koja to tijelo oživljava jest Duh Sveti. »Kao što jedna duša oživljava različite udove tijela tako jedan Duh Sveti zajedno uzdržava i rasvjetljuje čitavu Crkvu. Kao što je Krist, koji je Glava Crkve, začet po Duhu Svetom, tako i njegovu Crkvu ispunjuje isti Duh Sveti da ona živi. On je svojom moći učvršćuje da ona opstoji u sastavu iste vjere i ljubavi.« (Grgur Veliki) Dakle, Duh Sveti nije samo počelo povezivanja i širenja Crkve, nego je isto tako počelo identiteta Crkve, odnosno njezina razlikovanja od svijeta koji je u vlasti Zloga (usp. 1 Iv 5,19). To je svijet koji Isusa nije ni prepoznao ni primio, a koji sada odbacuje i njegovu Crkvu (usp. Iv 15,18). Duh Sveti osigurava da Crkva bude vjerna Kristu, čini da naša parnica sa svijetom bude i ostane na strani Božje istine, a ne pretvori se u neku obranu naših interesa i naših povlastica što bi nas činilo krivim svjedocima pred ljudima. Zato Krist, davši apostolima moć da prenose Duha, osposobio ih je da uspostavljaju vezu ljubavi između Boga i grješnog čovjeka. Duh Sveti je dar Uskrslog Krista svojoj zajednici, Crkvi. Isus je uskrsnuo i poslao Duha Svetoga za nas i na nas isto kao za prve i na prve kršćane. Stoga Uskrs i Duhovi su blagdani kojima se čitavo vazmeno otajstvo posadašnjuje i obistinuje svake godine, dapače u svakodnevnom životu Crkve i svakoga kršćanina. «Isus im stoga ponovo reče: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.”« (Iv 20,21) Odatle slijedi poslanje Crkve. Na učenicima je da nastave poslanje Sina od Oca i da pronesu tu uskrsnu novost, radost i mir do kraja granica zemlje, do svakoga ljudskoga srca. Teška je i jako odgovorna ta zadaća Crkve, ali je utemeljena Kristovim uskrsnućem i neprestano je pomaže snaga Duha Svetoga. Mir je osobiti dar Duha Svetoga. On se gradi praštanjem grijeha i uspostavom čvrstih veza s Bogom i neraskidljivih, na Bogu zasnovanih, veza među ljudima. To je Isusov uskrsni dar Crkvi. To je dar Duha Svetoga. «To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.”« (Iv 20,22-23) To je isti životvorni dah koji je Bog udahnuo kod stvaranja čovjeka (usp. Post 2,7). To je Božji život milosti koji nam se daje svetim krštenjem, a kada ga grijehom izgubimo vraća nam se sakramentom pokore i pomirenja. Tako Božja svemogućnost, koja se najviše očituje praštanjem, prelazi od Duha Svetoga na svu Crkvu, te nju i sve nas neprestano čisti, oživljava i posvećuje. Na taj način Isus Krist, Sin Božji, u nama i preko nas pobjeđuje svijet, zahvaljujući nazočnosti Duha Svetoga u Crkvi. On dokazuje »svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud« (Iv 16,8). On je odvjetnik, svjedok i sudac u sporu između Isusa i svijeta. On je naš Branitelj i hrabri nas da ostanemo uz Krista i njegov Križ u zajedništvu vjere, nade i ljubavi sveopće Crkve. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 2,1-11 Ps 104(103) 1 Kor 12,3b-7, 12-13 Iv 20,19-23 |