23.10.2010., subota
8. OČINSTVO BOGA OCA
|
I danas ljudi često imaju pogrešnu sliku o Bogu. Mnogi ga zamišljaju kao neku bezličnu svemirsku silu i vjeruju u njega bez ikakvog osobnog odnosa prema Bogu. Oni priznaju da Bog postoji, ali On nije njihov Bog. Između njih i Boga nema osobnog poznanstva. Vjera u nepoznatog Boga uopće nije vjera. Prava vjera vezuje čovjeka za jednog stvarnog i osobnog Boga, koji je stvorio vidljivi i nevidljivi svijet. Tako za apostola Pavla bog nije predstavljao filozofski pojam, nego je bio „Bog, Otac, Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 1,3). Za apostola Pavla Bog je bio osoba kao što je i Krist osoba. Za Pavla Bog je stvorio svemir i On je iznad svemira kao osobni Bog, a svijet je njegovo djelo: „Jer On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (Ps 33,9).  Na Aeropagu, tradicionalnom zborištu atenskih filozofa, pravnika i govornika, Pavao je održao veličanstven govor o Bogu „Stvoritelju svijeta i svega što je u njemu”, koji „svima daje životni dah i sve ostalo” (Djela apostolska 17,24-25). Starim Atenjanima Pavao je otkrio Boga kao biće s najvišim sposobnostima volje, ljubavi i mudrosti. Samo osoba može voljeti. Ljubav je najviši izraz Božje ličnosti i karaktera. Bog je pokazao svoju duboku ljubav prema ljudima „svojim dobročinstvima, dajući vam s neba kišna i plodonosna vremena i zasićujući srca vaša jelom i veseljem” (Dj 14,17). Nepoznavanje Boga kao osobe stvara u čovjeku osjećaj vlastite bijede i usamljenosti. Izjednačavanje Božje osobe s nekim bezličnim prvotnim uzrokom ne može nikoga ohrabriti. Bog je ličnost koja nadmašuje moć našeg shvaćanja. Da bi se pokazao kao osoba, sam Bog je postao tijelom (čovjekom) i nastanio se među ljudima. To se dogodilo kad je Isus rođen kao Božji jedinorođeni Sin. Svijetu koji misli da može uspostaviti „bratstvo bez oca”, Biblija otkriva da je Bog bitno Otac. Stari Zavjet polazi od iskustva zemaljskih očeva i muževa, kojima obiteljski život omogućuje da više svoj autoritet i nađu svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i vlast Boga živoga u slici oca i Zaručnika. Novi Zavjet preuzima obje te slike, ali „dopunjuje” sliku Oca objavljujući jedincato sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo očinstvo nad svim ljudima. 1. Oci tjelesnoga potomstva: Na planu koji bismo mogli nazvati horizontalnim, otac je neosporni glavar obitelji. Žena ga priznaje svojim vlasnikom (Post 20,3) i gospodarom (Post 18,12), od njega zavisi i odgoj djece (Sir 30,113), sklapanje ženidbi (Post 24,2; 28,1 i sl.), čak (u starini) i život djece (Post 38,24; 42,37). On je utjelovljenje cijele obitelji i temelj njezina jedinstva (Post 32,11), koja se zato zove „očev dom” („bęt-b” Post 34,19). S pojavom monarhije, kralj postaje „ocem” svega naroda (Iz 9,15). Naziv oca primjenjuje se i na svećenike (Suci 17,10; 18,19), kraljevske savjetnike (Post 45,8; Est 3,13; 8,12 sl.), proroke (2 Kr 2,12) i mudrace (Izr 1,8 itd.) zbog njihova odgojiteljskog ugleda. Svojim horizontalnim značenjem „oci” ove zemlje pripravljaju Izrael da kao jedini narod primi Božji spas i u Bogu spozna svoga Oca. Na vertikalnom planu, otac je začetnik potomstva i karika u rodovskom nizu. Rađajući potomstvo, on sebe ovjekovječuje (Post 21,12; 48,16), pridonosi održanju svoga plemena, stječe sigurnost da će obiteljski imetak pripasti baštinicima koji su od njega potekli (Post 15,2 sl.), ako umre bez djece, smatra se da ga je Bog kaznio (Br 3,4; 27,3 sl.). Preci koji se nalaze na vrhu loze jesu očevi u najvišem smislu riječi, u njima je budućnost plemena unaprijed oblikovana. Tako je i veličina Izraela unaprijed sadržana u izabranju i blagoslovu Abrahamovu (Post 9,20-27; 12,2). Razdoblja Abrahamova, Izakova i Jakovljeva života naglašena su obećanjem nebrojena potomstva i bogate zemlje; povijest Izraela utkana je, naime u njihovu povijest. Tako i svako pleme pripisuje svoj položaj u okviru čitavoga naroda pretku čije ime nosi (Post 49,4). 2. Oci duhovnog potomstva: Patrijarsi su u najvišem smislu riječi oci izabranog naroda, ali ne uslijed svog fizičkog očinstva, već zbog obećanja koja idu dalje od krvne veze i koja će najzad obuhvatiti sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca. Njihovo „očinstvo po tijelu” (Rim 4,1) bilo je samo privremeni uvjet duhovnog i sveobuhvatnog očinstva, zasnovanog na stalnosti i suvislosti spasiteljskog plana jednoga Boga koji neprestano djeluje, od Abrahamova izabranja do Isusova proslavljenja (Izl 3,15; Dj 3,13). Ivan Krstitelj i sam Isus potvrđuju da se blagotvorno očinstvo Abrahama i velikih predaka ostvaruje po vjeri, a ne više po krvnoj vezi. „Bog može od ovih stijena podići Abrahamovu djecu“ (Mt 3,9) – tvrdi Ivan. Jednako govori i Isus: ako je za spasenje nužno biti sin Abrahamova, to sinovstvo ne tvori više krvna pripadnost, već pokora (Lk 19,9), nasljedovanje Praočevih djela, tj. Njegove vjere (Iv 8,33, 39 sl.). Krist ukazuje na to da će Bog ocima podići duhovno potomstvo vjernika time što će pozvati i pogane na spasenje (Mt 8,11). Na krštenju rađa se novo, duhovno potomstvo djece Abrahamove po obećanju (Gal 3,27 sl.), potomstvo čije će pripadnike sv. Pismo ubrzo i same nazvati očevima (2 Pt 3,4). 3. Očinstvo Boga otaca: Postupno produhovljivanje ideje čovjekova očinstva omogućilo je objavu očinstva Božjega. Prema apostolu Pavlu, Bog je vrhovni Otac komu svaka patriá (skupina koja potječe od istoga pretka) duguje opstojnost i svoju vrijednost (Ef 3,14 sl.). Prema tome, između ljudskih očeva i Boga ima neka sličnost koja omogućuje da Boga imenujemo Ocem; još više: samo to Božje očinstvo daje ljudskim očinstvima njihov puni smisao u planu spasenja. Pred nastup kršćanske ere Izrael je potpuno svjestan da je Bog otac njegova naroda i svakog vjernika. Ako je Jahve poroditelj (Pnz 32,6), On je to očito u moralnom smislu. On je istovremeno (dakle u slikovitom smislu) otac i zaručnik (Hoš, Jr) svoga naroda. 4. Isus objavljuje Oca: Isus dopunjuje ono što je najbolje u židovskom razmišljanju o Božjem očinstvu. Tako nam Krist govori i zajednici (nalaže nam da kažemo „Oče naš”, a ne „Oče moj”) što je sačinjavaju „maleni” (Mt 11,25) kojima Otac objavljuje svoje tajne i od kojih je svaki osobno sin Božji (Mt 6,4;6;18). Prema Isusovu shvaćanju, zajednica „malenih”, koja je u stvari još ograničena samo na Židove koji se kaju i vrše Očevu volju (Mt 21,31 sl.), obuhvatit će i pogane (Mt 25,32 sl.), koji će uzeti mjesto „sinova Kraljevstva” (Mt 8,12). Otac obilno snabdijeva potrebnim dobrima taj „novi Izrael” (Mt 6,26;32; 7,11), a prije svega mu daje Duha Svetoga (usp. Lk 11,13) i očituje mu neizmjernost svoje milosrdne nježnosti (Lk 15,11-32). Potrebno je samo ponizno priznati to jedincato očinstvo (Mt 23,9) i živjeti poput djece koja mole svoga oca (Mt 7,7-11), u nj se pouzdaju (Mt 6,25-34), podvrgavaju mu se nasljedujući njegovu sveobuhvatnu ljubav (Mt 5,44 sl.), njegovu spremnost na opraštanje (Mt 18,33; 6,14 sl.), njegovo milosrđe (Lk 6,36), pa i samo njegovo savršenstvo (Mt 5,48). Bog nije nikada toliko naš Otac, koliko kad ljubi i oprašta, a mi nikad nismo toliko njegovi sinovi koliko kad to isto činimo prema našoj braći. 5 Isusov Otac: Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina. Bog Isusa Krista jest njegov Otac; stoga mu se Isus obraća s prisnošću i poletom djeteta: „Abba, Oče” (Mk 14,36). Ali to je njegov Bog, jer Otac posjeduje božanstvo a da ga nj od koga drugoga nije primio, i On to božanstvo u potpunosti daje Sinu, koga rađa odvijeka, i Duhu Svetomu u kojemu se Otac i Sin sjedinjuju. Tako nam Isus objavljuje istovjetnost Oca i Boga, istovjetnost misterija Boga i misterija Trojstva. Apostol Pavao triput ponavlja obrazac kojim je ta objava izražena: „boga, Oca Gospodina našega Isusa Krista” (Rim 15,6; 2 Kor 11,31; Ef 1,3). Krist nam objavljuje sveto Trojstvo na način koji nam je, ako tako smijemo reći, jedini dostupan, za koji nas je Bog predodredio stvorivši nas na svoju sliku: to jest o sinovskoj ovisnosti o sebi. Isus pred svojim Ocem jest savršen uzorak stvorenja pred Bogom, i zato nama u Ocu objavljuje savršeni lik Boga koji daje da ga spozna prava mudrost i koji se objavio Izraelu. Bog Isusa Krista posjeduje obilježja što ih je o sebi objavio u Starom Zavjetu, u punini i izvornosti o kakvoj čovjek ne može ni sanjati. On je za Isusa, više nego za ikoga od nas, „Prvi i Posljednji”, Onaj od kojega Krist dolazi o kojemu se vraća, onaj koji sve razjašnjava i od kojega sve potječe, Onaj čije se volja mora pod svaku cijenu vršiti i Onaj koji svima dostaje. On je Sveti, jedini Dobri, jedini Gospodin. On je Jedini, pored njega ništa nije važno; a Isus, htijući pokazati koliko On vrijedi, odrekao se svega sjaja Bogočovjeka i suočio se s moću Sotone, sa strahotom križa, da bi svijet „upoznao” da Isus „ljubi Oca” (Iv 14,31). On je Bog živi, uvijek djelatan, pažljiv prema svim svojim stvorenjima, žarko odan svojoj djeci; i upravo taj njegov žar progoni Isusa, sve dok svome Ocu ne vrati Kraljevstvo (Lk 12,50). Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu. Bog je doista vlastiti Isusov Otac, jer je Isus postojao već prije Abrahama (Iv 8,57 sl.) u „krilu Očevu” (Iv 1,18; 1 Iv 1,1 sl.). Otac je Onaj koji šalje Sina na svijet (Gal 4,4; Rim 8,3), predaje ga (Rim 8,32), povjerava mu djelo što ga treba izvršiti (Iv 17,4), riječi što ih treba reći (Iv 12,49), ljude koje treba spasiti (Iv 6,38 sl.). Otac je početak i kraj svega (1 Kor 8,6); zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega (Iv 5,19; 14,10; 15,10), podložiti (1 kor 15,28) kao svome vođi (11,3) na svršetku vremena. 6. Otac kršćana: da ljudi mogu postati Božji sinovi (Iv 1,12), razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. A Krist sam se poistovjećuje sa svojima (Mt 18,5; 25,40) kad kaže da im je brat (Mt 28,10), a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi” (Mt 17,26) Božji. Prema nauku apostola Pavla, Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove (Gal 4,5 sl; Rim 8,14-17; Ef 1,5) po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu (Gal 3,26 sl) a Krista čini starijim Sinom, koji sa svojim „braćom” dijeli očinsku „baštinu” (Rim 8,17,29; Kol 1,18)... Budući da je Duh Sveti nutarnji činilac toga posinjenja, On je i njegov svjedok, a Duh to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas On upriličuje: Abba – Oče (Gal 4,6; Rim 8,14; sl. 29). Od Uskrsa nadalje Crkva moleći „Oče naš”, izražava svijest da je ljubljena istom ljubavlju kojom Bog objavljuje istom ljubavlju kojom bog objavljuje svoga Jedinorođenca (usp. 1 Iv 3,1); a to i jest ono što Evanđelje jamačno sugerira kad kaže da govorimo samo „Oče!” (Lk 11,2), kao i Krist. Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću: „Tko god ljubi Roditelja, ljubi i od njega rođena” (1 Iv 5,1). Bog je, dakle, Otac svih ljudi, a ljudi su braća po Isusu Kristu, Sinu Božjem, i našemu Gospodinu. |