18.10.2010., ponedjeljak
TIJELOVO (Godina B 2)
|
BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE EUHARISTIJA: NOVI I VJEČNI SAVEZ LJUBAVI IZMEĐU BOGA I ČOVJEKA (Godina B)  »Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali Bogu, razlomi ga pa im ga dade govoreći: „Uzmite, ovo je tijelo moje.” Zatim uze kalež te zahvali pa im ga dade. I svi su pili iz njega. I reče im: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve.« (Mk 14,22-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveto Pismo vrlo često govori o savezu. Bog je mnogo puta ljudima ponudio savez i učinio s njima ugovor. Dosta je se sjetiti Noe, Abrahama i Mojsija. Savez (Berith) ključna je riječ Biblije i označuje vez Boga i Božjeg naroda. Kao Božji stvar svaki čovjek ima neka prava i neke dužnosti s obzirom na Onoga koji ga je stvorio, koji mu je odredio stanovitu ulogu na zemlji i koji će od njega tražiti da mu položi račun za svoj život i djela. Međutim kada se govori o savezu, ne misli se na taj pojedinačan i prešutan ugovor između Boga i svakoga čovjeka napose, nego se tu radi o sasvim posebnom i vrlo svečanom saveznom ugovoru između Boga i velike skupine ljudi. Tako Noa zastupa pred Bogom sve svoje potomstvo, odnosno čitav ljudski rod poslije potopa; dok Abraham i Mojsije predstavljaju cijeli izabrani narod. Dakle, s Božje strane ponuđeni savez ljudima znači novi dokaz njegove ljubavi kojom hoće uvjeriti svoj narod da može uvijek računati na svaku njegovu pomoć i da mu se Bog nikad neće iznevjeriti niti će ga razočarati. Bog sâm se udostojao, po sluzi svojemu Mojsiju, ući u Savez s Izraelom, odabranim narodom. Tako nakon dugih priprava, među koje spada i Sinajski Dekalog, Mojsije po uputama Božjim vrši obred sklapanja Saveza, uz najsvečaniju žrtvu saveznicu. U tom činu presudnu ulogu ima krv obrednih životinja, jer je Savez između Boga i njegova naroda sklopljen unutar liturgijske žrtve. Krv žrtava, počelo života, postaje znak zajedništva naroda i Boga. »Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: „Sve što je Jahve (Gospodin) rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Jahve sada s vama uspostavlja na temelju svih ovih riječi.”« (Izl 24,6-8) To što je tada učinio Mojsije, Hebreji su u svojoj liturgiji uvijek činili na Dan Pomirenja. Tada je nastupao veliki svećenik da prinese žrtvu okajnicu za oprostno pomirenje između Boga i Božjega naroda. Uzeo je krvi od zaklanih obrednih životinja i njome oškropio Svetinju nad svetinjama i nakon toga cijeli okupljeni narod. To škropljenje krvi Svetinje nad svetinjama koje predstavlja Boga i narod označavalo je obnovu i potvrdu Saveza. Sve to je bila predslika daleko veće zbilje: Kristove žrtve i prolijevanja krvi na križu. Veliki svećenik Staroga Zavjeta prinosio je obrednu žrtvu pomirenja koja ipak nije bila kadra očistiti ljude od grijeha, dok Krist na križu spašava sve ljude prinosom svoje krvi. »Doista, ako već krv jaraca i bikova i pepeo od junica, čime se škrope okaljani, posvećuju tako da se dobiva tjelesna čistoća, koliko će više krv Krista koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez mene – očistiti našu savjest od mrtvih djela da služimo živomu Bogu!« (Heb 9,13-14) Krist je kao Posrednik Novoga Saveza s Bogom ušao u Svetinju, to jest Uzašašćem je došao do samoga Boga Oca. Ušao je ne više u krvi životinja nego u svojoj vlastitoj krvi: Žrtva je bio On sam, a njegova krv postade istinska krv Saveza i vječnoga pomirenja s Bogom. Time je ujedno uspostavio novo bogoslužje da bi ljudi mogli Boga odsada slaviti, kao što ga je Krist proslavio samim sobom, prinoseći Bogu za žrtvu sebe same sa svime što imaju i jesu. Ono što je Krist učinio na Posljednjoj Večeri i što se odmah iza toga s njim samim zbilo na križu, to se sada ponavlja u svakoj žrtvi svete Mise. Isus za vrijeme te vazmene večere, uoči svoje muke i smrti na križu, ustanovio je Euharistiju. Otada Crkva neprestano prinosi tu žrtvu spominjući se jedincate Kristove žrtve kojom je On ljude priveo iz smrti u život. »I dok se blagovali, uze Isus kruh, zahvali Bogu, razlomi ga pa im ga dade govoreći: „Uzmite, ovo je tijelo moje.” Zatim uze kalež te zahvali pa im ga dade. I svi su pili iz njega. I reče im: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se prolijeva za sve.”« (Mk 14,22-24) Gospodin i danas s nama želi svetkovati svoju Pashu, svoj prijelaz iz smrti u život. Stoga cilj ove svete gozbe je da postanemo i mi sutijelo i sukrv s Kristom. Time se najtješnje povezujemo i među sobom. Zato slaveći blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, mi želimo pred svim ljudima javno iskazati svoje poštovanje Kristu, tajanstveno ali zbiljski među nama nazočnomu u Euharistiji. Crkva je dakle od početka razumjela da se obnavljanjem tog Isusova čina sa Svete Večere na najtješnji način povezuje sa svojim božanskim Utemeljiteljem i Zaručnikom. Stoga Euharistija je vrhunac ka kojemu teži sva djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proistječe sva njezina snaga. »Iz Euharistije kao iz izvora izlijeva se na nas milost te se s najvećim uspjehom postizava ono posvećenje ljudi i proslava Boga u Kristu prema čemu se kao prema svojoj svrsi stječu sva druga djela Crkve.« (SC 10) Zato obnavljanje Saveza između Gospodina i ljudi u Euharistiji privlači i podiže vjernike u neodoljivoj ljubavi Kristovoj. To je ujedno i razlog da se svi koji su vjerom i krštenjem postali djeca Božja sastaju zajedno, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju kod žrtve i blaguju Gospodnju večeru. Stoga Crkva potiče vjernike da nasićeni vazmenim otajstvima budu složni u bogoljubnosti i moli ih da životom vrše što su vjerom prihvatili. A Isusova je želja da se njegovi učenici radi njega i u njemu sastaju, da budu zajedno, da se mole, da se sjećaju njegovih riječi, da si uzajamno iskazuju djela ljubavi, da se pričesno s njim sjedinjuju i da se tako sjedinjeni s Kristom i među sobom opet razilaze u svijet, te i druge ljude ozračuju Božjom ljubavlju i prisutnošću. Na taj se način združuju otkupiteljski i eshatološki smisao Euharistije kao žrtve i kao hrane djeci Božjoj za život vječni. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 24,3-8 Ps 116 (115) Heb 9,11-15 Mk 14,12-16, 22-26 |