< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
SRIJEDA 5. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) Spasenje se postiže samo milošću Gospodina Isusa Krista »Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostane u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.« (Iv 15,5) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas (16. svibnja) slavimo spomendan svete Margarite Kortonske, franjevke, III. reda. Margarita se rodila u Lavianu u Toskani 1247. godine. U mladosti se »sprijateljila« s nekim čovjek i s njim živjela (u grijehu) devet godina, u Montepulcianu. Kad je on umro, pođe u Cortonu, primi odijelo Trećeg reda i pod vodstvom braće franjevaca započe nov način života. Vršila je djela ljubavi, posebno prema bolesnicima. Da im više pomogne, okupila je oko sebe suradnice i sagradila bolnicu. Mnogo je molila, pobožno razmišljala i postila. Ustrajno se vježbala u poniznosti i siromaštvu. Plamtjela je žarkom ljubavlju prema Euharistijskom otajstvu i Kristovoj muci. Umrla je 22. veljače 1297. godine. Traversi: Margherita da Cortona I tako je Margarita od svoje grešne mladosti uspjela uz pomoć milosti Božje da u kratkom vijeku svojega života (svega 50 godina) postane svetica. Sve nam to govori da je Crkva uvijek bila božanska i ljudska tvorevina i prema tome puna ljudskih elemenata i slabosti. Tako je bilo i u prvoj Crkvi. Zato je u Antiohiji – kako nas izvješćuju Djela apostolska među kršćanima nastala prava uzbuna i žestoka rasprava o jednom važnom pitanju kao što je obveza ili neobveza obdržavanja Mojsijeva zakona o obrezanju za obraćene pogane na kršćansku vjeru. Na Božji poticaj su Pavao i Barnaba na svojem prvom putovanju i poganima otvorili vrata vjere (Dj 15,29) i to tako da ih nisu silili na židovsko obrezanje. Naprotiv, neki koji su došli iz Jeruzalema u Antiohiju stali su tvrditi da bez obrezanja po Mojsijevu zakonu nema spasenja. Nije to bilo samo obredno pitanje nego je prelazilo u duboki teološki problem i o njegovu je rješenju, ljudski govoreći, bio ovisan opstanak kršćanstva uopće. Redovito je tako u Crkvi – povijest dokazuje – svako disciplinarno pitanje više – manje povezano s pokladom vjere koji joj je izručen. Razlog više, zašto je Krist Gospodin istoj hijerarhiji svoje Crkve, uz posvetnu milost i vlast, predao ujedno i učiteljsku i upravnu vlast. Upravna vlast Crkve zapravo i proizlazi iz njezine učiteljske vlasti koja treba da na temelju predane objave vodi Crkvu, sav Božji narod. Teolozi mogu vrlo korisno raspravljati o doktrinarnim problemima, ali njihovo konačno rješenje i primjena na život Crkve spada na one kojima je predana učiteljska i upravna vlast u Crkvi i bez koje bi Crkva prije ili kasnije postala konglomerat sekti i uputila se k svojoj propasti. Shvatljivo je dakle utjecanje k Petru koji je na zemlji bio vrhovni jamac crkvene vjernosti. »Kad stigoše u Jeruzalem, primiše ih Crkva, apostoli i starješine, a oni izvijestiše o svemu što je i koliko je Bog učinio s njima.« (Dj 15,4) A Petar i sada živi i uči u papi Benediktu XVI. To je u naše doba tim prihvatljivije što se on u svim važnijim pitanjima savjetuje ne samo s drugim nosiocima učiteljske vlasti u Crkvi nego i s teolozima raznih struja. Uz to je očito nastojanje da se sve više stvari ostavi u nadležnost krajevnim Crkvama. Ipak, uvijek će ostati potreba veze s vrhovnim vodstvom kojemu treba ići onim povjerenjem i veseljem kojim antiohijski izaslanici idu apostolima i starješinama Crkve u Jeruzalemu. Neka Petar uvijek povezuje čitavu Crkvu u čvrsto zidani grad, koji će to biti koliko svaki od nas bude Crkvu ljubio i za nju molio. Tko bude povezan s Petrom u jedinstvu vjere i ljubavi jedne te iste Crkve, taj će u sebi doživjeti ono pravo jedinstvo s Kristom o kojem Isus govori u svojem Evanđelju. Kao što loza živi od soka koji dobiva iz trsa i bez te životne veze loza nužno vene i ugine, a sa sokom donosi mnogo roda, takva je isto naša ovisnost o Kristu. Taj sok je u nama Božja milost s kojom možemo sve, a bez koje nema života u nama. Ako smo združeni s Kristom, ako je u nama posvetna milost te ako s njom surađujemo, tvorimo dobra djela koja će još više uljepšati i obogatiti našu dušu, a po njoj i cijelu Crkvu. Stoga s pravom Isus kaže: »Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostane u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.« (Iv 15,5) Zatim Isus nas poziva da ostanemo u njemu ako želimo roditi plodovima za vječni život. Kao što se suhe i osušene loze kidaju s trsa i bacaju u vatru tako isto svatko od nas može se svojom krivnjom ocijepiti od Krista i doći u vječnu propast. »Ako tko u meni ne ostane, - kaže Isus -, bacit će se kao mladica na polje i osušit će se. Takve potom skupe i 'u oganj bace da gore'.« (Iv 15,6) A da nam se sve to ne bi dogodilo Isus nam neprestano ponavlja da ostanemo u njemu, da se molimo i da čuvamo njegovu riječ. I što više se pokažemo Isusovim učenicima i što više roda donosimo za vječnost, tim više se u nama proslavlja i nebeski Otac. A u tome će nam puno pomoći Isusova i naša majka Marija kao posrednica svih milosti pred prijestoljem Božjim. Nijedan se stvor za nas ne zanima i ne brine kao što to čini naša nebeska Majka Marija i to od početka našega života dok ne dođemo k njoj u Nebo. Zato nebrojeno puta su joj se njezina djeca obraćala. Obraćaju joj se i do konca svijeta će se obraćati zazivom: »Sveta Marijo, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše!» Bez Marijine pomoći nitko od nas ne može doista ni pravo kršćanski živjeti niti u Nebo doći. Kao što naše istinsko slavljenje Boga sadrži ono što Bogu mi dugujemo, tako i njegova milost označuje sve ono što nam Bog daje i što nam je još obećao dati. Kod svega toga Marija, kao Isusova i naša Majka, sudjeluje sa svojom Sinom. Stoga s pouzdanjem molimo da nam Marija svojim majčinskim zalaganjem »postigne obilje milosti i dovede nas u luku vječnog spasenja«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 15,1-6 Ps 122 (121) Iv 15,1-8 |