03.10.2010., nedjelja
GODINA A - 5. NEDJELJA KR. GOD.
|
PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) Kršćani su odgovorni pred Bogom za spasenje svijeta »Vi ste sol zemlji. (…) Vi ste svjetlo svijetu. (…) Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13-14. 16)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje nam doziva u pamet našu kršćansku odgovornost pred Bogom za spasenje ljudi i svijeta. Tako prorok Izaija nam pokazuje jedan vid našega kršćanskoga života, odnosno kako se živi Isusovo »siromaštvo duhom« dajući drugima, potrebnijima od nas, udjela u svojim dobrima. Bogatstvo čovjeka kršćanina očituje se u njegovu nesebičnom služenju drugim ljudima. To je ujedno najbolji znak naše vjere u izvor svakoga bogatstva i dobra, a to je Bog. Bog će nam se dati i prosvijetlit će nas jedino ako budemo znali drugima davati sebe, svoje vrijeme i svoja dobra. Pravi kršćanin je samo onaj čovjek koji ljubi ljude koje i Bog ljubi. Krist prepoznaje svoje samo po »djelima milosrđa« (tjelesnog i duhovnog) prema bližnjemu i prema svakome čovjeku. »Ovako govori Gospodin: „Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola, i ne krij se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti.”« (Iz 58,7-8) Ne može se, dakle, govoriti o kršćanstvu, a zanemariti te vidove života. A danas gladnih ima više nego ikada. Računa se da od kronične gladi trpi više od jedne trećine sveukupnog pučanstva u svijetu. A jednako je tako i s onima koji nemaju krova nad glavom, i to onih koji su blizu nas, uz nas. Ponašati se kao da to ne zapažamo znači biti kao i oni koji uopće ne poznaju Boga i Kristovo Evanđelje spasenja. Doduše, nemamo svi mi krov ili kuću takvih dimenzija i mogućnosti da bismo ih mogli dijeliti s drugima, ali u ovom našem današnjem bogatom društvu malo je onih koji ne bi mogli aktivno sudjelovati u nekom djelu u korist bližnjega i barem u nečemu smanjiti i skratiti suvišne troškove da bi mogli pomoći onima koji su potrebniji od nas. Izaija govori i o uklanjanju jarma i podjarmljivanja, o upiranju prsta i naprasitom govorenju. To su zaista stvari koje više nego druge kaljaju i u ovim našim danima suživljavanje i zajednički život i čine ga tako nemirnim i uznemirenim. Trebalo bi da najprije baš mi kršćani s tim započnemo i tako pokažemo da smo zaista sinovi Božji i učenici Isusa Krista, Otkupitelja i Spasitelja svijeta. Zato iz svoje sredine moramo ukloniti svako zatiranje i izbjegavati svako ponašanje koje bi značilo vrijeđanje drugih ljudi, a pogotovo kad je popraćeno riječima koje nisu Bogu po volji. Ako budemo surađivali s milošću Božjom i ako na životnom putu idu pred nama dobra djela, onda će za nama kao straža (zalaznica) ići Slava Gospodnja i velika nagrada Božja čekat će nas na nebesima. Ne može se biti bogobojazan i bogoljuban čovjek, a ostati stisnute ruke i srca prema potrebnima. Pobožan čovjek, milosrdan dobročinioc, odraz je Božje dobrote. Kao što je Bog širokogrudno darežljiv svima nama, tako isto pravi kršćanin treba rasipno dijeliti i davati sirotinji. Božja sila i milosrđe ne očituju se u nama ni znanjem ni ljudskom mudrošću, već jedino svjedočanstvom vjere i djela. I utjelovljeni Sin Božji ostvario je sebe i svoj put spasenja svih ljudi jedino putem križa. Otada je križ simbol kršćanstva i put samoostvarenja svakog kršćanina. A to znači da ljubav prema Bogu i bližnjemu nije jeftina stvar, nego skupo stoji. Plaća se samim sobom. Križ označuje svako trpljenje i muku koja je povezana s ostvarivanjem dobra. To je za sv. Pavla apostola, koji nam ne htjede navijestiti ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetoga, svjedočanstvo Božje (otajstvo – misterij Božji). Bog Otac uskrsnućem Isusa Krista posvjedočio je da je Isusov put križa put Božje mudrosti. To je ujedno i misterij Božji, ne samo što nadilazi čisto ljudsku logiku nego smo i mi svi po svetom krštenju uključeni u ovaj proces umiranja s Kristom da bismo s njime i uskrsli na novi život. Taj Kristov put, put križa i smrti nadilazi čovjekove moći, ali zato nam Bog sam nudi svojega Duha, svoju snagu. Zato nam i kaže apostol Pavao: »Moja riječ i moje propovijedanje nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu.« (1 Kor 2,4-5) Isus Krist koga su nam apostoli propovijedali je sol zemlje i svjetlo svijeta. Bez njega bi svijet bio neslan i u tami, bez duha, okusa i mirisa. Kao što se raspada i trune hrana bez soli, tako i ljudi bez Krista išli u moralnu iskvarenost i propast. Sol i svjetlo su Isusovo božanstvo, njegov Duh koji je donio na svijet svojim utjelovljenjem i svojim uskrsnućem. Zato kršćani, ušavši po svetom krštenju u dioništvo Kristova božanstva i njegova Duha, postaju po njemu i u njemu sol zemlje i svjetlo svijeta. »Vi ste – kaže Isus – sol zemlji. Vi ste svjetlo svijetu. (…) Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.« (Mt 5,13-14. 16) Stoga moramo smanjivati tamnu naslagu naše pokvarene i sebične naravi da bi se Krist po nama mogao očitovati drugima i u druge ljude unositi svoje svjetlo i svoju ljubav. Bitno je to da Isusu dopustimo da još bude po nama i preko nas sol zemlji i svjetlo svijetu. A to znači da budemo njegovi svjedoci pred ljudima kao što je to sam On od nas zatražio (usp. Dj 1,8). Krist sudbinski povezuje svoje učenike sa svijetom. Kršćani su odgovorni Bogu za spasenje svijeta. To je sasvim izričit nauk II. Vatikanskog Sabora koji kaže: »Danas nastaje novi oblik čovječanstva. Stoga je pred Crkvom, koja je sol zemlje i svjetlo svijeta (Mt 5,13-14), sve neodložniji poziv za spasenje i obnovu svega stvorenoga.« (AG 1)  Pieter Breughel: Sedam djela milosrđa Kao što sol ima svojstva da čuva od pokvarenosti i ujedno jela čini ukusnima, tako istinski kršćanin zrači oko sebe nepokvarljivost i pridonosi podizanju opće moralnosti u svijetu. Ujedno pridonosi tome da ljudi ne izgube, štoviše da zadobiju nov ukus za Boga i ukus za čovječnost. Kao što je svjetlo po sebi darežljivo i ozračuje svu svoju okolinu tako isto Crkva bi trebala biti »grad na gori« (usp. Iz 2,2; Mt 5,14) što svojom ljepotom privlači sve ljude i narode Bogu (usp. Iz 60,1-3). Lice Boga Oca koji »prebiva u nedostupnu svjetlu« (1 Tim 6,16) odrazuje se na licu Krista (2 Kor 4,6) koji je doista »Svjetlo svijeta« (Iv 1,9; 8,12). A s lica Kristova ta Božja svjetlost odrazuje se na licu kršćana. Drugi ljudi ne vide ni lice Očevo ni lice Kristovo. Tek s lica kršćanâ prepoznaju i Krista i Boga, Oca. Svojim što istinitijim kršćanskim životom mi svijetlimo drugim ljudima da bi i oni mogli slaviti Oca nebeskoga. Isusovi učenici, koji zapravo predstavljaju svijet siromaha, donose svjetlo svijetu svojim pouzdanjem u Boga i svjedočanstvom svoga života. Tako istinsko od Krista započeto soljenje zemlje i rasvjetljivanje svijeta nastavlja Crkva životom i dobrim djelima svojih članova do svršetka svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 58,7-10 Ps 112 (111) 1 Kor 2,1-5 Mt 5,13-16 |