18.10.2010., ponedjeljak
TIJELOVO (Godina C)
|
BLAGDAN PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE (Godina C) »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. (...) Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite, kad god pijete, meni na spomen.« (1 Kor 11,23)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove nastala je u vrijeme kada je slavljenje Euharistije bilo u velikoj krizi. Najprije se počela slaviti u biskupiji Liege god 1246., a zatim ju je 1264. papa Urban IV. proširio na cijelu latinsku Crkvu. Nakon toga Euharistija se počela nositi u procesiji, a od 14. stoljeća te procesije su bivale sve svečanije. Te tijelovske procesije imaju naročito pastoralno značenje za život župe ili mjesta pa je zato veoma korisno zadržati ih gdje to dopuštaju prilike. Tim i sličnim procesijama »kršćanski narod javno svjedoči svoju vjeru i pobožnost prema presvetom sakramentu« (Obrednik: Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, br. 101; usp. br. 102). Stoga ovoj svetkovini je danas središte euharistijsko slavlje gdje procesija vodi na proslavu Euharistije. Tu dolazi do izražaja Euharistija kao dar što ga Isus ostavlja svojoj Crkvi. U njoj promatramo samoga Gospodina koji toliko ljubi svoje da im se dariva za hranu i piće spasenja. Zato na svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo Euharistiju kao sakrament kojom se Crkva hrani i ujedinjuje u ljubavi. Tako je kršćanska predaja oduvijek smatrala da je Melkisedek »kralj šelemski« i »svećenik Boga Svevišnjega« (Post 14,18) po darovima »kruha i vina« što iznese kad iziđe pred Abrahama, slika Krista svećenika koji nam je pod prilikama kruha i vina ostavio spomen svoje žrtve i gozbe. Povijesno se vjerojatno radilo o savezničkoj gozbi Abrahama kao došljaka i Melkisedeka kao domaćeg šeika. Melkisedek kao svećenik blagoslivlje Abrahama zbog pobjede nad poganskim vladarima te izriče »blagoslov« i Abrahamovu Bogu koji je svoj plan s Abrahamom proveo pomogavši mu da pobijedi moćnije neprijatelje. »Blagoslovi Abrahama govoreći: „Blagoslovljen Abraham od Boga Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I blagoslovljen Bog Svevišnji koji ti u ruke preda neprijatelje!”« (Post 14,19-20) Nekima su Melkisedekov kruh i vino bili samo prijateljska okrepa Abrahama i njegovih ljudi. Ali to ništa ne smeta da nama ta gozba, združena sa zahvalom Bogu Svevišnjemu za pobjedu i s blagoslovom Abrahama, predskazuje našu zahvalnu gozbu Euharistije. A ako je Melkisedek time htio udobrovoljiti Abrahama i njegove ljude, također i to nas može podsjećati da se pod našim posvećenim kruhom i vinom skriva Kristova žrtva koja je otajstveno pomirila svijet s Ocem i koja ga neprestano udobrovoljuje. Radi toga nam Euharistija ponazočuje Isusa u činu njegova prijelaza k Ocu i omogućuje postupno oslobođenje svih ljudi i daje nam hranu koja jača novi život što ga je Krist donio svijetu. Za naše sudjelovanje u Euharistiji potrebna je naše spremnost da se ujedinimo s Kristom u činu njegove žrtve, da ispunjamo njegovu osloboditeljsku riječ i sami budemo drugima dar koji donosi spasenje. Zato »Ovo je tijelo moje – za vas.... Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi.... Ovo činite meni na spomen.« (1 Kor 11,24-25) znači da bez svete gozbe i žrtve nema zajednice krštenika u jednom mjestu. A Crkva su svi oni koji se u različitim župama sabiru na slavljenje Euharistije pod vodstvom zaređenih Svećenika. Pashom su Židovi slavili slobodu darovanu nekoć ocima u Egiptu, ali tako da svaka nova generacija živi od te darovane slobode. Budući da je Uskrs kršćanska Pasha, a Euharistija kršćanska pashalna gozba, »spomen« ovdje znači trajnu prisutnost Krista raspetog i uskrslog u svetoj žrtvi i gozbi novozavjetnog naroda Božjega. Euharistijsko je slavlje, dakle, kojemu je na čelu svećenik, središte zajednice vjernika. Zato prezbiteri upućuju vjernike da božansku žrtvu u Misi prikažu Bogu Ocu i da s tom žrtvom prinesu svoj život. Euharistijsko se otajstvo kroz stoljeća svetkovalo na razne načine i uz raznovrsne obrede. Neka su vremena više isticala žrtvu, druga blagovanje, treća štovanje. Sve to ima svoje opravdanje, pa i euharistijske procesije ako su sveto, radosno i složno hodanje s Gospodinom. Zato treba podržavati sva tri vida euharistijskog otajstva te Misom, pričešću i klanjanjem na svakom mjestu i u svakom naraštaju »navješćivati smrt Gospodnju dok on ne dođe« (usp. 1 Kor 11,26). Shvaćanje Euharistije obogaćuje i evanđeoski izvještaj sv. Luke o Isusovu čudu umnažanja kruhova i riba kojima je nahranio mnoštvo u samotnom kraju. Značajno je da Evanđelje počinje kako je Isus narodu govorio o kraljevstvu Božjem i kako je ozdravljao sve koji su trebali ozdravljenja. Krist ljude oslobađa svojom Riječi te ih poziva u ime svoga Oca k svome stolu kako bi rasla njihova vjera, neophodna hrana za život vječni. Prije euharistijskog blagovanja potrebna je pouka: stol riječi Božje sprema vjernik za stol Božje hrane. A tko je na duši ranjen grijehom i bolestan, Gospodin će mu po sakramentu pokore pružiti zdravlje i sposobnost da blaguje kruh života. Zato čudo umnažanja kruhova slika je euharistijske gozbe kojom se sabire, očituje i hrani novozavjetni narod Božji. Nakon što su apostoli postavili po skupinama sve ono mnoštvo naroda, Isus »uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jedoše i svi se nasitiše. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košarica. A bijaše oko pet tisuća muškaraca.« (Lk 9,16-17, 14) Kad Isus blagoslivlja i dijeli hranu, dostatno je ne samo za sve nazočne, nego preostaje i za one koji nisu mogli doći kao i za one koji se krsnom vjerom još trebaju pridružiti njegovoj zajednici. Isus tu blagoslivljenu i čudom umnoženu hranu daje učenicima, a oni poslužuju narod. Dakle, na apostole za sva vremena pada istinska briga za istinsko hranjenje Božjega naroda! A Isus sam ih učvršćuje u toj odgovornosti. Apostoli i njihovi nasljednici u predstojničkoj službi u ime Isusovo poslužuju sabranu zajednicu Kristovom riječju i posrednim kruhom. Bez zaređenih služitelja zajednica krštenih vjernika ne može slaviti Euharistiju koja je izvor i vrhunac cijelog života Crkve u prostoru i vremenu. Čitav euharistijski kult Crkve, njena žrtva, pričest, satovi adoracije, blagoslovi, procesije, izvor su i životna objava samoga Isusa Krista koji je u Euharistiji osobno prisutan. On je doduše pod prilikama kruha i vina naoko tih i slab, ali je stvarno živ u najvišem stupnju, On radi i djeluje oko našeg spasenja. Iz te nečujne, skrovite prisutnosti Isus prodire u srca, osvaja duše, formira misli, ulijeva dobre nakane i velike odluke za vidljiva djela, ispovijest vjere, očitovanje ljubavi, djelovanje koje će formirati život i dati oblik svijetu. Euharistija je dakle izvor snage i života koji se bez mjere i vječno izlijeva u duše, a iz njih u Crkvu, u vanjski svijet. To Euharistija postaje svakome koji hoće da mu to bude, koji je traži i od nje živi. A tko od Euharistije živi, on će kao i Isus postati izvor života i spasenja za sve druge ljude. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 14,18-20 Ps 110 (109), 1-4 1 Kor 11,23-26 Lk 9,11b-17 |