Marketing
II. - BRAČNA LJUBAV I ZAJEDNIŠTVO ŽIVOTA
Seksualnost ni u kojem slučaju ne može služiti samo neodgovornom uživanju i udovoljavanju vlastitim požudama i strastima. Tako shvaćena seksualnost nije ništa drugo doli grubi egoizam, koji drugu osobu iskorištava, izrabljuje za sebični interes.
Seksualnost, shvaćena ispravno u svjetlu Božjeg nacrta s čovjekom, usmjerena je i osmišljena da u zakonitom braku, i samo u zakonitom braku, bude blagoslovljeni izraz potpunog sebedarja jedne osobe drugoj osobi u ljubavi i u poštovanju smisla te ljubavi, a to je očinstvo i majčinstvo.
„Spolnost je usmjerena k supružničkoj ljubavi muškarca i žene. U braku intimna tjelesnost supružnika postaje znak i zalog duhovnog zajedništva. Između krštenika ženidbene veze su posvećene sakramentom.“ (KKC 2360)
Spolnost, kojom se u braku muž i žena jedno drugome predaju činima svojstvenim i isključivim supružnicima, nije nešto tek biološko, već zadire u samu jezgru ljudske osobe kao takve. Ona se na uistinu ljudski način ostvaruje jedino u braku ako je sastavni dio ljubavi kojom se muž i žena potpuno daruju i zalažu jedno za drugo sve do smrti.
„Čini kojim se supruzi međusobno u čistoj intimnosti sjedinjuju jesu časni i dostojni. Kad se vrše na doista ljudski način, izražavaju i produbljuju međusobno darivanje, kojim se supruzi, u radosnoj zahvalnosti, uzajamno obogaćuju.“ (GS 49)
Spolnost je vrelo radosti i zadovoljstva čovjeku. Sam Stvoritelj ljudi je odredio da u tom posvemašnjom uzajamnom fizičkom darivanju supružnici osjećaju užitak i zadovoljstvo tijela i duha.
Supružnici, dakle, u zakonitom braku ne čine nikakav grijeh i ništa zlo tražeći taj užitak i uživajući u njemu. Oni samo prihvaćaju što im je njihov Stvoritelj namijenio. Ali ipak i tu kao i u drugim oblicima svojega života supružnici moraju znati držati se granica prave umjerenosti.
„Sjedinjenjem supružnika ostvaruje se dvostruki cilj ženidbe: dobro samih supružnika i prenošenje života. Ta se dva značenja ili vrijednosti ženidbe ne mogu odvojiti a da se ne oslabi duhovni život ženidbenih drugova i kompromitiraju dobro braka i budućnost obitelji. Bračna ljubav između muža i žene stavljena je tako pod dvostruki zahtjev vjernosti i plodnosti.“ (KKC 2363)
1. Ženidbena vjernost
Bračni par oblikuje intimnu zajednicu života i ljubavi dviju ljudskih osoba stvorenih na sliku i priliku Božju. Tu zajednicu koju nazivamo obitelj sam Stvoritelj je utemeljio i providio vlastitim zakonima. Ona se sazdaje „bračnim savezom“, to jest osobnim neopozivim pristankom muža i žene.
Oboje se daju neopozivo i potpuno jedno drugome sve do smrti. Oni više nisu dvoje, nego od sada čine jedno tijelo. Savez koji su slobodno sklopili nalaže supružnicima dužnost da ga drže jedinstvenim i nerazrješivim sve do groba. „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mk 10,9), govori Isus.
„Vjernost izražava postojanost u održavanju zadane riječi. Bog je vjeran. Sakrament ženidbe muža i žene u vjernost Krista svojoj Crkvi. Bračnom čistoćom oni tu tajnu svjedoče pred svijetom.“ (KKC 2365)
2. Plodnost braka
Plodnost je dar Božji čovjeku. Plodnost je jedna od svrha ženidbe, jer bračna ljubav po svojoj naravi teži da bude plodna. Dijete ne dolazi izvana da se pridoda uzajamnoj ljubavi supružnika. Ono niče iz samoga srca njihova uzajamnog dara kojemu je plod i dovršenje. Također Crkva, koja se „opredjeljuje za život“ (Ivan Pavao II, Familiaris cnsortio, 30), uči da „svaki bračni čin mora ostati otvoren za prenošenje života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 11). Ovaj nauk Crkvenog Učiteljstva se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog značenja bračnog čina: značenja sjedinjenja i rađanja. Tu je povezanost bračnog čina Bog ustanovio i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti.
„Pozvani da daju život, supružnici sudjeluju u Božjoj stvarateljskoj moći i očinstvu. 'U dužnosti prenošenja i odgajanja ljudskog života, što treba smatrati njima svojstvenim poslanjem, supruzi znaju da su suradnici ljubavi Boga Stvoritelja i na neki način njezini tumači. Stoga će svoju zadaću ispuniti s ljudskom i kršćanskom odgovornošću' (GS 50). (KKC 2367)
Poseban vidik te odgovornosti supružnika tiče se regulacije poroda. Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece. Ali ta njihova želja ne smije dolaziti sebičnosti, nego mora biti u skladu s pravom velikodušnošću odgovornost roditeljstva. Stoga kršćanski supruzi će uvijek uskladiti sve svoje postupke prema objektivnim moralnim mjerilima. Zato kad je riječ o usklađivanju bračne ljubavi s odgovornim prenošenjem života, moralnost postupanja ne ovisi samo o iskrenoj nakani i o procjeni motiva, nego je treba odrediti prema objektivnim mjerilima, koji se temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina. Ta mjerila, u okviru iskrene ljubavi, poštuju puni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku. To se pak ne može postići ako se iskreno ne njeguje krepost bračne čistoće i sakramentalna svetost braka.
„Ako se čuvaju obadva bitna vida - vid sjedinjenja i vid rađanja - bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema uzvišenoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.“ (KKC 2369)
Periodično uzdržavanje od bračnih čina, metode regulacije poroda na temelju samopromatranja te primjena neplodnih razdoblja (usp. Pavao VI., Humanae vitae, 16) jesu u skladu s objektivnim moralnim mjerama. Ove metode poštuju tijelo supružnika, potiču ih na međusobnu nježnost i pomažu odgoj za autentičnu slobodu u braku.
Naprotiv, u sebi je zao „svaki čin koji ili u vidu bračnog čina ili njegovu vršenju ili u razvoju njegovih prirodnih posljedica ima za svrhu ili je sredstvo da se onemogući rađanje novog života“ (Pavao VI., Humanae vitae, 14)
Svaka kontracepcija objektivno se suprotstavlja uzajamnom i posvemašnjom darivanju supružnika. Iz tog proizlazi da se ne samo pozitivno otklanja otvaranje životu već i krivotvori unutarnja istina bračne ljubavi, koja je pozvana na osobno potpuno darivanje.
„Svima neka bude jasno da se ljudski život i dužnost njegova prenošenja ne ograničuje samo na ovaj svijet niti se mogu samo po njemu mjeriti i shvatiti, nego da se uvijek odnose na vječno određenje ljudi. (GS 51).“ (KKC 2371)
3. Dar djece
Dijete nije neki dug, nego dar Božji roditeljima. „Najuzvišeniji dar braka“ jest ljudska osoba. Zato se ni u kojem slučaju dijete ne može smatrati objektom vlasništva roditelja, čemu bi moglo voditi priznavanje nekoga tobožnjeg „prava na dijete“. Na tom području amo dijete posjeduje istinska prava, to jest „da bude plod posebnog čina bračne ljubavi svojih roditelja kao i pravo da bude poštivano kao osoba od trenutka svoga začeća.“ (Kongregacija za nauk vjere, Naputak Donum vitae, II, 8)
„Sveto Pismo i tradicionalna praksa Crkve gledaju u brojnim obiteljima znak božanskog blagoslova i velikodušnosti roditelja.“ (KKC 2373)
Stoga je velika bol onih bračnih parova koji otkriju da su neplodni i da ne mogu imati svoga vlastitoga poroda, svoje djece. Takvim supružnicima treba pristupiti s razumijevanjem i pažnjom i pomoći im da sa što manje tuge u srcu prihvate taj životni križ i da se pridruže Gospodinovu Križu, vrelu svake duhovne plodnosti. Evanđelje pokazuje da fizička neplodnost nije apsolutno zlo. Supružnici koji trpe od neplodnosti mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu ili vršeći zahtjevne službe kakve karitativne djelatnosti u korist bližnjega.
Crkva podupire sve znanstvenike i liječnike kao i druge ljude dobre volje koji žele pomoći supružnicima koji trpe od neplodnosti u njihovu zdravstvenom liječenju. Ali svi napori u otklanjanju neplodnosti trebaju uvijek biti usmjereni na dobro osobe i u skladu s Božjom voljom.
„Treba ohrabriti istraživanja koja idu za tim da se smanji ljudska neplodnost, pod uvjetom da budu 'u službi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i cjelovitog dobra u skladu s Božjim naumom i njegovom voljom'.“ (KKC 2375)
Zato sve tehnike koje uzrokuju odvajanje roditelja, zahvatom strane osobe u bračni par, kao što su davanje sperme ili ženske gamete. Posudba maternice, teško su nemoralne.
Te tehnike inseminacije i heterologne umjetne oplodnje vrijeđaju pravo djeteta da bude rođeno od oca i majke koje poznaje i koji su među sobom vezani ženidbom. One su izdaja „isključivog prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga“ (Donum vitae, II., 2,2).
I tehnike inseminacije i homologne umjetne oplodnje koje se primjenjuju u krilu bračnog para, iako su možda manje štetne, ipak ostaju moralno neprihvatljive. One odvajaju spolni čin od čina rađanja djeteta.
Čin zasnivanja djetetova postojanja nije više čin kojim se dvije osobe daju jedna drugoj u ljubavi, već čin koji „život i identitet zametka povjerava vlasti liječnika i biologa uvodeći gospodovanje tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe. Takav odnos gospodovanja u sebi je suprotan dostojanstvu i jednakosti koja mora biti zajednička roditeljima i djeci.“ (Donum vitae, II., 5)
„S moralnog stanovišta rađanje je lišeno svog vlastitog savršenstva kad nije željeno kao plod bračnog čina, to jest specifičnog čina sjedinjenja supružnika (...). Samo poštujući vezu koja postoji između značenja bračnog čina i poštivanja jedinstva ljudskog bića moguće je rađanje u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.“ (Donum vitae, II., 4)
Država je također odgovorna za dobro svoga naroda i za blagostanje svojih građana. Zbog toga je zakonito d ona poduzima mjere u svrhu usmjeravanja demografije pučanstva. To može činiti obavješćujući objektivno i s poštivanjem svake osobe, a nikad autoritativno i prisilnim naredbama i zakonima.
Ona ne može zakonito zamijeniti inicijativu supružnika koji su prvi odgovorni za rađanje i odgoj svoje djece. A pogotovu država ne smije nikada promicati sredstva demografske regulacije protivna moralu.
4. Grijesi protiv dostojanstva ženidbe
Isus je bračnu ljubav između muža i žene posvetio svojom božanskom ljubavlju i uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Ali zbog grijeha ljudi to dostojanstvo ženidbe je vrlo često pogaženo.
Jedan od najtežih grijeha protiv dostojanstva sakramenta ženidbe jest preljub. Ta riječ označava bračnu nevjeru. Kad dvoje od kojih je barem jedno u braku, stupaju u makar i prolazan spolni odnos, čine preljub.
„Ako se muž, nakon što se rastavio od svoje žene, približi jednoj drugoj ženi, on je preljubnik, jer čini da ta žena počini preljub; a žena koja živi s njim je preljubnica, jer je privukla k sebi muža druge žene.“ (Sv. Bazilije Veliki, Moralia, pravilo 73: PG 31, 849 D – 853 B)
Krist osuđuje svaki preljub, pa bio učinjen i jednostavnom željom (usp. Mt 5,27-28). Šesta zapovijed Božja i Novi zavjet bezuvjetno osuđuju preljub. Proroci također ukazuju na njegovu težinu. Oni u preljubu vide oblik grijeha idolopoklonstva.
„Preljub je nepravda. Onaj koji ga počinja iznevjerava svoje obveze. On ranjava znak saveza što ga tvori bračna veza, vrijeđa pravo drugog supruga i šteti ustanovi braka, kršeći ugovor na kojem se temelji. Preljub dovodi u pogibelj dobro ljudskog roda i djece koja trebaju postojanu vezu roditelja.“ (KKC 2381)
Uz grijeh preljuba i rastava braka je isto tako grijeh protiv dostojanstva ženidbe. Gospodin Isus je naglasio izvornu nakanu Stvoritelja koji je htio nerazrješivu ženidbu (usp. Mt 5,31-32; 19,3-9; Mk 10,9; Lk 16,18; 1 Kor 7,10-11). Isus dokida svako popuštanje u svezi bračne nerazrješivosti koje se bilo uvuklo u Stari Zakon (usp. Mt 19,7-9).
Između krštenih „tvrda i izvršena ženidba ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću“. (Zakonik kanonskog prava, Kan 1141)
„Rastava je teški grijeh protiv naravnog zakona. Ona hoće da raskine ugovor koji su supružnici slobodno sklopili da žive jedno s drugim sve do smrti. Rastava vrijeđa Savez spasenja što ga sakramentalna ženidba označuje. Sklapanje nove veze, makar bila priznata građanskim zakonom, povećava težinu loma: supružnik koji se ponovo vjenčao nalazi se u stanju javnog i trajnog preljuba: ...“ (KKC 2384)
Rastava je nemoralna također i zbog nereda koji unosi u obiteljsku stanicu i u društvu. Taj nered uzrokuje teške štete mnogim osobama: ostavljenom supružniku; djeci koja su ranjena rastavom roditelja i često razvlačena između njih; i društvu zbog zaraznog učinka, kojim rastava postaje pravom društvenom ranom. Moguće je također da jedan od supružnika bude nevina žrtva rastave proglašene građanskim zakonom. U tom slučaju nevini supružnik ne krši moralnu zapovijed, jer se iskreno trudio da bude vjeran sakramentu ženidbe. Velika je razlika između nevina supružnika koji je nepravedno napušten, i onoga koji zbog teške svoje krivnje, ruši kanonski valjanu ženidbu.
„Odvajanje supružnika sa zadržavanjem ženidbenog veza može biti zakonito u određenim slučajevima koje predviđa Kanonsko pravo (usp. Kan 1151-1155). Ako građanska rastava ostaje jedini mogući način da se osiguraju određena zakonita prava, kao briga za djecu ili zaštita vlasništva, može se podnijeti a da ne predstavlja moralne krivnje.“ (KKC 2383)
Uz grijeh preljuba i rastave postoje još i drugi grijesi protiv dostojanstva ženidbe. Među njih spada također i grijeh mnogoženstva ili poligamije. Mnogoženstvo je protivno moralnom zakonu, jer se ono u temelju protivi bračnom zajedništvu. Mnogoženstvo „izravno niječe Božji naum kakav nam je na početku objavljen; protivno je jednakom osobnom dostojanstvu žene i muža koji se u braku jedno drugome daruju u posvemašnjoj ljubavi, koja je zbog toga jedinstvena i isključiva.“ (usp. Ivan Pavao II. Familiaris consortio, 19; GS 47)
Ipak kršćanin bivši poligamist i nakon obraćenja teško je obvezan iz pravednosti poštivati obveze preuzete prema svojim bivšim ženama i svojoj djeci.
Rodoskvrnuće (incest) spada također među teške grijehe protiv dostojanstva ženidbe.
„Rodoskvrnuće označava intimne odnose između rođaka ili osoba u tazbinstvu na razini koja između njih zabranjuje ženidbu. Sveti Pavao žigoše taj posebno težak grijeh: 'Općenito se čuje o bludnosti među vama (...) da netko ima očevu ženu. (...) Snagom Gospodina našega Isusa Krista, neka se takav preda Sotoni na propast tijela' (1 Kor 5,1.4-5). Rodoskvrnuće kvari odnose u obitelji i označava nazadovanje prema animalnosti.“ (KKC 2388)
„Rodoskvrnuću možemo pridodati i spolne zloporabe koje odrasli učine nad djecom ili mladima koji su im povjereni na brigu. U tom slučaju grijeh se udvostručuje sablažnjivim ugrožavanjem fizičke i moralne cjelovitosti mladih, koji će time ostati obilježeni cijelog života, i ujedno povredom odgojiteljske odgovornosti.“ (KKC 2389)
Slobodna veza ubraja se također među grijehe protiv dostojanstva ženidbe. Slobodna veza postoji kad muškarac i žena odbijaju dati pravi i javni oblik vezi koja uključuje spolnu intimnost. U toj varljivoj životnoj vezi osobe se ne obvezuju jedna prema drugoj i tako svjedoče manjak povjerenja jedne u drugu, u same sebe i u zajedničku budućnost.
Izraz slobodna veza prikriva različite nemoralne životne situacije, kao što su: konkubinat, odbijanje ženidbe kao takve, nesposobnost vezati se obvezama na dugi rok. Sva ta životna stanja povređuju dostojanstvo ženidbe, slabe smisao vjernosti i ruše i sam pojam obitelji. Takvi načini života protive se moralnom zakonu jer spolni čin mora imati mjesta isključivo u braku.
Izvan braka svaki spolni čin uvijek je teški grijeh i priječi pristup sakramentalnoj Pričesti.
„Mnogi se danas zalažu za neku vrst 'prava na pokus', kada postoji nakana za vjenčanje. Kako god bila čvrsta odluka onih koji se opredjeljuju za preuranjene spolne odnose takvi odnosi 'nipošto nisu kadri u punoj iskrenosti i vjernosti osigurati međusobni odnos muškarca i žene, a još ga manje mogu zaštititi od tlapnji i hirova'. Tjelesno jedinstvo moralno je zakonito samo onda kad se između muškarca i žene uspostavi neopoziva zajednica života. Ljudska ljubav ne podnosi 'pokusa'. Ona zahtijeva potpun i definitivan međusobni dar osoba.“ (KKC 2391)
Ljubav je temeljni i urođeni poziv svakog ljudskog bića. Stvarajući ljudsko biće kao muško i žensko, Bog daje osobno dostojanstvo jednom i drugom jednako. Na svakome je od njih, muškarcu i ženi, da prepoznaju i prihvate svoj spolni identitet. Čistoća života znači integraciju spolnosti u osobi. Ona uključuje osobno vladanje samim sobom.
Isus Krist je uzor čistoće svakome kršćaninu. Svaki krštenik pozvan je voditi čist život, svatko prema svome životnom stanju.
5. Poštivanje ljudskoga života
Najveći grijeh protiv dostojanstva čovjeka jest zločin ubojstva. Hotimično ubojstvo nedužnoga teško se protivi dostojanstvu ljudske osobe i Stvoriteljevoj svetosti. Zakon Božji koji zabranjuje čovjekovo ubojstvo općevažeći je i obvezuje sve ljude i svakog čovjeka, uvijek i posvuda širom svijeta.
„Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića.“ (KKC 2258)
„Peta zapovijed zabranjuje kao teško grešan čin izravno i hotimično ubojstvo čovjeka. Ubojica i oni koji hotimično sudjeluju u ubojstvu počinjaju grijeh koji u nebo vapi za osvetom. Ubojstvo djece, braće ili sestara, roditelja i bračnoga druga izuzetno su teški zločini zbog toga što lome naravne veze. Skrb za rasnu čistoću (eugenizam) ili javno zdravlje (higijena) ne mogu opravdati nijedno ubojstvo, makar ga javna vlast naređivala.“ (KKC 2268)
a) Pobačaj
Već od prvog stoljeća kršćanstva Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk Crkve nije mijenjao. I on ostaje nepromjenjiv za sva vremena. Izravan pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu koji zabranjuje svako ubojstvo djeteta prije i nakon rođenja.
Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život. I tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štiti i čuvati. Pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini protiv čovjeka. (usp. GS 51)
„Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC 2270)
To naravno pravo na život svaki čovjek prima izravno od Boga u času svojeg stvaranja.
„Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jer 1,5).
„Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje.“ (Ps 139,15)
Stoga nitko nema prava na život druge osobe.
„Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskoga života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. 'Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno' (Kan 1389) 'samim time što je učinio prijestup' (Kan 1314) i pod uvjetima koje Kanonsko pravo predviđa (usp. Kan 1323-1324). Crkva time ne kani suziti područje milosrđa. Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.“ (KKC 2272)
Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja također konstitutivan osnov građanskog društva i njegova zakonodavstva. Građansko društvo i politička vlast dužni su priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava svakoga čovjeka. Ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo nekoj osobi. Ta prava pripadaju ljudskoj naravi svakog čovjeka i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi.
Međutim tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti na prvom mjestu pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakog ljudskog bića od začeća do smrti.
Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morao bi zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava. U času kad neki proglašeni državni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom. Kada država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakog građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države. Zato države koje dopuštaju i zakonom odobravaju zločine pobačaja rade protiv svojega vlastitoga naroda jer svojim najnemoćnijim sugrađanima oduzimaju osnovno ljudsko pravo na život.
Takvi državni zakoni su nemoralni i kršćani su po svojoj vjerničkoj savjesti dužni pred Bogom i Crkvom suprotstaviti im se i ne izvršavati ih zato što su protiv dostojanstva ljudske osobe.
Prenatalna dijagnoza moralno je dopuštena ako poštuje život i cjelovitost ljudskog zametka i ploda i ako joj je namjera sačuvati ga ili iscijeliti. No, ona se teško protivi ćudoređu kad razmatra mogućnost da, već prema ishodu pretrage, izazove pobačaj. Dijagnoza bolesti se ne smije nikada izjednačiti sa smrtnom osudom nerođenog djeteta (usp. KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE, Naputak Donum vitae, I., 2).
„Budući da s ljudskim zametkom od samog začeća treba postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC 2274)
Isto tako treba smatrati dopuštenima operativne zahvate na ljudskom zametku uz uvjet da mu poštuju život i cjelovitost, da ga ne izlažu nesrazmjernim pogiblima nego da im bude cilj njegovo ozdravljenje, poboljšanje zdravstvenih uvjeta, ili njegovo preživljavanje (usp. Donum vitae, I., 3)
„Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke da ih se upotrebi kao raspoloživ 'biološki materijal'.“ (Donum vitae, I., 5)
Međutim nisu dopustivi stanoviti pokušaji zahvaćanja u kromosomsko ili genetsko naslijeđe nisu iscjeliteljski (terapeutski) nego smjeraju proizvodnji ljudskih bića odabranih (selekcioniranih) po spolu ili drugim željenim svojstvima. Te se manipulacije protive osobnom dostojanstvu ljudskog bića, njegovoj cjelovitosti i identitetu jedinstvenom i neponovljivom. (usp. Donum vitae, I., 6) Stoga su takve i slične manipulacije s ljudskim bićem nemoralne i protive se stvaralačkom i spasiteljskom planu Božjem s čovjekom.
b) Eutanazija
Stare ili bolesne osobe kojima je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje i brigu zdravih ljudi, osobito članova svojih obitelji. Bolesne i prikraćene osobe treba u svemu potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno. A nikada ni na koji način se ne smije takvim osobama ugrožavati ili namjerno prouzročenom smrću oduzimati život.
„Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Greška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.“ (KKC 2277)
Međutim može biti zakonit prekid medicinskih postupaka koji su tegobni, pogibeljni, izvanredni ili gledom na očekivan ishod nesrazmjerni. U tom je slučaju riječ o odustajanju od „terapeutske upornosti“.
Time se ne želi izazvati smrt prikraćene, bolesne ili stare osobe, nego se jednostavno prihvaća činjenica da je nije moguće spriječiti. Ali i u takvim slučajevima odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i za to sposoban. A kad nije tako, odluku o tome trebaju donijeti oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštivajući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.
„I onda kad se cijeni da je smrt neizbježna, ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno liječenje (olakšanje boli) je povlašten oblik nesebične ljubavi. U to ime, treba ga poticati“ (KKC 2279)
c) Samoubojstvo
Svaki čovjek je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. Bog jedini ostaje vrhovni gospodar života svakog ljudskog bića.
Mi smo dužni prihvaćati život iz Božjih ruku sa zahvalnošću i čuvati ga njemu na čast a sebi na spasenje. Upravitelji smo, a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio. Stoga mi svojim životom ne raspolažemo kao nekom vlastitom svojinom i nemamo prava oduzimati sebi život po svojoj volji.
„Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza. Samoubojstvo se protivi ljubavi živoga Boga.“ (KKC 2281)
Ako je samoubojstvo počinjeno s namjerom da posluži za primjer drugima, osobito mladima, ono postaje također teška sablazan. Isto tako dragovoljna suradnja pri samoubojstvu protivi se moralnom zakonu i stoga postaje teškim grijehom. Iako ozbiljni psihički poremećaji mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost, ali ne mogu nikako opravdati njegov samoubilački čin.
„Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.“ (KKC 2283)
Zato pravi vjernik otkriva Božju nazočnost i njegovu ljubav u svim njegovim stvorenjima. Jer da je Bog „štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio.“ (Mudr 11,25).Bog je dakle, ljubitelj života i štedi sve u čemu je njegov besmrtni duh. Kad Bog mora i kazniti prestupnike, on ih opominje, kori, i kažnjava blago i to s nakanom da se ostave zloće i da se obrate njemu.
Glavni razlog Božje uzdržljivosti pri kažnjavanju jest ljubav prema svijetu koji je stvorio i uzdržava u postojanju.
„Ti štediš sve, jer sve je tvoje, Gospodaru, Ljubitelju života.“ (Mudr 11,26)
Kao što Bog ljubi i poštuje život svakog svojeg stvorenja, tako smo i mi dužni cijeniti i štiti vlastiti život i život svakog čovjeka. Stoga nas Isus u Evanđelju poziva da i mi u svojemu životu budem savršeni i sveti kao što je savršen i svet Otac naš nebeski koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku i koji nas poziva na zajedništvo suživota i ljubavi s Nijme u punini njegova vječnoga života i njegove vječne slave.
A to se postiže jedino ljubeći Boga i svakoga čovjeka.
Post je objavljen 24.10.2010. u 17:40 sati.