06.10.2010., srijeda
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI 2
|
SVIBANJSKE POBOŽNOSTI U ČAST BLAŽENE DJEVICE MARIJE LJUBAV  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjem evanđelju po Ivanu govori nam o ljubavi. Zapovijed ljubavi nije bila toliko uočljiva prije Krista. Istina bilo je ljudi, osobito iste krvi, koji su se ljubili i poštivali. U stoljetnim razmacima bilo je pojedinaca, koji su tražili malo ljubavi za bližnjega, za one koji nisu iz iste kuće zahtijevali malo pravde za strance... No, ti su glasovi bili rijetki i daleki da bi se čuli, a kamoli poslušali. Stari je svijet poznavao malo ljubavi. On je poznavao strast prema ženi, neko prijateljstvo prema prijatelju, pravednost prema građanima, gostoljubivost prema strancu, ali prave ljubavi je veoma malo znalo. Ipak, one ljubavi koja trpi, zaboravlja, oprašta i koja se nudi progonjenima, pogaženima, zapuštenima i osuđenima... nema. To je ljubav koja dolazi samo od Krista. Isus je upravo pomoću ljubavi htio preobraziti svijet. On nam je pokazao kako se treba ljubiti i to sve do razapinjanja. »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi« (Iv 15,9) kaže nam Isus. Krist je od rođenja do smrti uvijek nesebično ljubio čovjeka, ali isto tako traži da i čovjek njega tako ljubi. Krist je bio Bogočovjek koji je živio za ljude sa srcem, koji je umro probodenim srcem ljubavi, pa je sasvim razumljivo da i sada živi u srcima svi onih koji ljube. Da nije imao takvu ljubav, bio bi davno zaboravljen, kao i mnogi ljudi. Samo se dobro srce pamti i nikad ne zaboravlja. Čovjek bez ljubavi jest polučovjek, ili još gore đavao u ljudskom tijelu. Dok čovjek s ljubavlju postaje humaniji, nebeskiji i božanskiji. On pomoću ljubavi pobjeđuje u sebi staroga čovjeka grijeha i zla i postaje u neku ruku novi čovjek. Kršćanin je čovjek koji ljubi. po ljubavi su se prepoznavali prvi kršćani, ali i sadašnji. Istina ljubav se ohladila u mnogima, skamenila, ali je još ima. Ima, Bogu hvala i danas kršćana, koji znaju ljubiti. Zatim ima još jedna istina koju treba reći: teško je na zemlji naći pravu, čistu, nepatvorenu ljubav. Naša ljubav često je spojena s nekom dozom sebičnosti ili interesa. Teško je naći pravu bezinteresnu ljubav. Ljubav je stvorena da izlazi iz čovjeka, da leti prema nebu i prema bližnjemu, da se izlijeva na sva stvorenja. Zato svaki put kad egoistično ljubimo sebe, krademo nešto bližnjemu ili smanjujemo ljubav prema njemu. Samoljublje je otrov. Sebičnost sve sebi grabi a na stolu bližnjega ostavlja prazninu. Ona govori o sebi, ali ne o drugome, postaje neosjetljiva na patnju i bol susjeda. Sebičnost se prerušava, dvoliči, ističe sebe na štetu drugih, nameće svoju misao, gazi drugoga, uzrokuje tuđu patnju. to je jednom riječju ukradena ljubav koju smo trebali nekome pokloniti. Tko posjeduje takvu sebičnu ljubav nije ni čovjek ni kršćanin po Kristovu srcu. Neka nam Bezgrešna Djevica Marija Majka Isusova i Majka naša isprosi pravu nesebičnu ljubav prema njezinu Sinu i prema svakome tko je potreban naše ljubavi.  Marija Majka s Djetetom Isusom na rukama stavlja nam također pred oči lik naše majke, žive ili mrtve, jer prva nam je kolijevka bila majčino krilo i njezino srce. Otada pa sve do naše smrti majka je žrtva i ljubav. Dobro je netko rekao da se majci i Bogu nije nitko odužio. Oni se za nas najviše učinili. Na Božjem i majčinu srcu uvijek je bilo mjesta za našu umornu dušu. To se ne može platiti. Majka je dobrota. Da nema nje, jutro bi nam bilo bez zore, a podne bez sunca. Ona je naša radost. Sve što imamo uglavnom je od nje. Prva riječ, prvi korak, prvi osmijeh, prva molitva. Majčino je krilo sveučilište dobrote i ljubavi. Tu je škola života. Tko nije prošao kroz tu školu, ostat će nepismen cijeli život. I najveće zlo majčina ljubav zna protumačiti na dobro. Ona zna »zažmiriti« ako treba. njezino srce liječi svaku ranu. Takva je i neizmejrno puta bolja Marija, Majka Kristova i majka naša. Isus je naš brat, ali i sudac jer je Bog. A Marija će ostati naša majka i na sudnjem danu. Ovdje na zemlji njezina je ljubav dosjetljiva i majčinska. Ona ne želi vikati i davati ukaze, njoj je samo žao ako nismo prava djeca njezina Sina Isusa. I zato se ne treba čuditi da ona putuje, silazi i dolazi ovdje na zemlju. Bolje da ona intervenira, nego njezin Sin. Zato Bog šalje Mariju jer je ona majka. A Marija je majka u punom smislu te riječi. I ona poput svoga Sina Isusa, više misli na nas, nego na sebe. Njezino srce kuca i osjeća za nas. Mi smo njezina duhovna djeca pa joj se utječimo pod okrilje, letimo joj u naručaj i nosimo joj cvijeće jer dobro poznajemo njezinu majčinsku ljubav prema nama. Zato joj na početku njezina mjeseca i pjevamo »Svibanj tebi vijence plete, ružo rumena, tvoja djeca k tebi lete, majko ljubljena!«. Uvijek je majčina ljubav osvajala, pa i danas. Započeli smo sa svibanjskim pobožnostima u čast Marijinu svibanj nazivaju najljepšim mjesecom godine, mjesecom cvijeća. A cvijeće je simbol ljubavi. Posvetili smo ga Mariji koja je najljepše stvorenje i nama kršćanima najdraže. A ono što je najljepše i najbolje uvijek se daje najdražoj osobi, a to je majka Marija. Mi ćemo kao i do sada dolaziti Mariji, skupljati se i moliti joj se... . Iskazivat ćemo Mariji svoju ljubav. Nije to nešto preveliko, ali nije baš i ništa. U ljubavi nema malih stvari. nije važno koliko se daje, nego kako se daje. Zato ćemo mi kroz ovaj mjesec donositi Mariji male sitne nakove ljubavi i pažnje: zapjevat ćemo joj pjesme, donijeti cvijeće, izmoliti krunicu, jer Ona ne gleda na darove, već na naše srce i na našu ljubav. U životu sv. Ivana, župnika Arškog, govori se ovo: »Jednoga dana neka je gospođa došla svecu sva zaplakana. on ju je pokušao smiriti, ali je teško išlo. A onda je žena počela pričati. „Ne, ne trebate gospođo pričati. Sve znam o Vama.” Zaplakana gospođa ostala je začuđena. Nije vjerovala kad joj je kazivao o njezinu mužu koji je skočio u rijeku s mosta i učinio samoubojstvo. „Ne plačite, gospođo nije Vaš muž osuđen, nego je spašen. Dok je padao u rijeku, Marija mu je isprosla milost kajanja i obraćenja.” „Velečasni, je li moguće? Pa nije on bio previše dobar, a malo je i u Crkvu išao.” „Istina je” odgovori Svetac. „Sjećate li se da vam je svakoga prvog svibnja dao ružu da je ponesete Gospi?” „Sjećam se, velečasni!” „Ta ga je ruža spasila. Marija mu je zbog jedne ruže bila zahvalna i uvelike mu se revanširala. Nemojte više plakati. On je spašen.”«  Eto, koliki je učinak postigla jedna ruža. A koliko ćemo mi takvih »ruža« više naše ljubavi i pažnje, našeg boljeg i svetijeg kršćanskog života Mariji, a Ona neće biti praznih ruku kad nam bude potrebna njezina pomoć. I zapamtimo riječi velikog Michelangela koji je napravio najslavniji kip Marijin: »Pieta«, to najveće remek djelo umjetnosti čovječanstva i koji se čuva u crkvi sv. Petra u Rimu: »Od sitnica se sastoji savršenost, a savršenost nije sitnica« pogotovu kad se radi o ljubavi prema Mariji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! |