02.10.2010., subota
GODINA A - SRIJEDA - 7. VAZMENA NEDJELJA
|
SRIJEDA – 7. VAZMENE NEDJELJE (Godina A) Duh Sveti postavlja nadglednike u Crkvi Kristovoj da čuvaju jedinstvo stada stečena u krvi Sina Božjega  »Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi! (...) Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.« (Iv 17,11.17-19) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Isus Krist je Dobri Pastir koji polaže život za svoje ovce. Takvi moraju biti svi oni koje je Duh Sveti postavio i neprestano postavlja za nadglednike (pastire) u Crkvi Kristovoj da čuvaju jedinstvo stada stečena u krvi Sina Božjega. Zato apostol Pavao nakon što je izrazio svoju spremnost da rado podnese i smrt samo da izvrši povjerenu mu od Krista službu braći, traži od prisutnih starješina efeške Crkve da ostanu vjerni istini Evanđelja Kristova koje im je on navijestio. »Pazite na se i na cijelo stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.« (Dj 20,28) A kad je krv posrijedi, onda se treba zaista strašiti odgovornosti, pogotovu kad je to krv Sina Božjega. Stoga nas čeka velika odgovornost za svaku dušu, ta za svaku pojedinu osobu je kao i za cijelu Crkvu Krist prolio svoju krv. Apostol je imao budno oko i nije zaludu proveo tri godine u Efezu a sigurno je i izdaleka pratio razvoj te Crkve. Predvidio je upad okrutnih vukova u Kristovo stado. Žalosno je da je Pavao i među starješinama koji su došli iz Efeza da ga pozdrave vidio neke buduće »vukove«. Nitko nije siguran da se ne bi mogao pretvoriti za Crkvu u vuka, makar i u ovčjem runu, od čega nas je sam Gospodin opominjao da se moramo čuvati (usp. Mt 7,15). Takvi svi imaju istu taktiku i istu svrhu: naučavaju opak nauk da bi odveli učenike za sobom. Pavao za takvu pošast ima lijek: preporučuje sve nazočne Bogu i nauci njegove milosti, odnosno Evanđelju spasenja. Na tom temelju može Bog podići i svima dati obilatu baštinu.  Rembrandt: Apostol Pavao Da ne bi tko pomislio na zemaljsko blago, apostol odmah ističe svoj primjer kako ni od koga nije tražio srebra, zlata i odijela. Još više, sve što mu je trebalo za sebe i za svoje sudrugove zarađivao je vlastitim rukama. Držao se Isusove riječi: „Blaženije je davati nego primati.”« (Dj 20,35) Zatim se pomolio skupa s njima svima i pružio im ruke na pozdrav. Shvaćamo, stoga, da su se njegovi učenici tako teško rastali od njega. Slabijem čovjeku u bolovima bi se slomilo srce. Iako Pavlu nikakav ljudski osjećaj nije bio tuđ, on nije tražio po svaku cijenu njihovu ljubav, sama mu se nudila jer je bio pravi revnitelj Božjega stada. Zato nam je posve razumljiva Isusova molitva što je upućuje Ocu nebeskom za svoje apostole i učenike da ih posveti i čuva od svijeta i zloga i da svi budu jedno. U tome se i sastoji ona radost zbog njegova sjedinjenja s Ocem koju radost Isus moli i za svoje sljedbenike. I svijet ima svoje užitke, ali za njih ne mare oni koji više ne pripadaju svijetu kao što mu ne pripada ni Isus. Stoga Isus moli Oca da sačuva u svojoj ljubavi sve one koji njemu pripadaju. »Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi!« (Iv 17,11) Isus također moli Oca da njegove vjernike posveti istinom i da ih učini dionicima njegova savršenstva. A ta istina je Kristova riječ spasenja po kojoj on sam sebe posvećuje Bogu za njih tako da b svi oni koji njega priznaju za svojega Spasitelja bili potpuno Božji. »Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.« (Iv 17,17-19) Ove su misli o našem posvećenju, osobito u vezi s Duhom Svetim, na čiji se blagdan pripravljamo, našle lijepe izražaje u današnjim misnim molitvama. Svi se mi molimo Bogu za Crkvu Isusovu da, okupljena u Duhu Svetom, bude svim srcem Kristu odana, i u sebi složna iskrenom voljom.  Darovi Duha Svetoga Isto tako u žrtvi koju prinosimo na oltaru prosimo (tražimo) od Gospodina da se dostoji posvećenje našega otkupljenja u nama ispuniti svetim otajstvima koja slavimo službom naše dužne ovisnosti. Zatim molimo da nam učešće kod božanskog otajstva stalno umnaža Božju milost te da nas Gospodin svojom jakošću uvijek čisti i neprestano nas čini sposobnim za toliki dar. Tim molitvama možemo najbolje posadašnjiti i na sebe kod mise i pričesti primijeniti ono što je Isus za nas molio i što uvijek iznova moli kao naš Svećenik i naša Žrtva. A skupa s Isusom se za naše posvećenje moli sada na nebo uznesena njegova i naša majka Marija. Marija je već od samoga svojega začeća bila već potpuno posvećena Bogu. Nju nije čak niti dotakla ni sjena istočnog ili bilo kakvog osobnog grijeha. Ona je bila potpuno posjedovana od Boga. Zatim u začeću Sina Božjega, Duh Sveti koji je sama svetost Božja, ognjem ju je svoje božanske ljubavi toliko pročistio i uljepšao da bi mogla biti dostojno prebivalište Boga među nama ljudima, odnosno Majka Božja. Zato mi Mariju i nazivamo svetištem i hramom Duha Svetoga. To isto smo postali i mi svi po sakramentima krštenja i potvrde. I u nama prebiva Duh Sveti kao u svojemu hramu. Stoga Bog i od nas traži da budemo kao i Marija sveti i čisti u duši, srcu i tijelu. A da bi to mogli biti treba da dopustimo da nas Krist posveti svojom riječju i milošću, odnosno samim sobom jer je On put, istina i život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 20,28-38 Ps 68 (69) Iv 17,11b-19 |