Marketing
10. - SEDAM PROŠNJI »MOLITVE GOSPODNJE«
Pošto smo se u molitvi «Oče naš…» stavili u prisutnost Boga našega Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva: Duh Sveti daje da se iz naših srdaca uzdigne sedam prošnji, sedam blagoslova prema nebu.
Prve tri prošnje, većma blagoslovne, privlače nas slavi Očevoj, dok četiri zadnje prošnje, kao putovi prema njemu, njegovoj milosti prikazuju našu bijedu.
Prvi skup prošnji vodi nas k Bogu, našem Ocu: « Oče naš… Sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo Tvoje, Budi volja Tvoja …»
Ljubavi je vlastito da prvo misli na onoga koga ljubi. U svakoj od tih triju molbi, ne spominjemo sebe, već smo obuzeti istom «žarkom željom», pa i «tjeskobom» ljubljenoga Sina Božjega za slavu Očevu (usp, Lk.22,14; 12,50). Ove tri molbe: «Sveti se…. Dođi ... Budi …» već su uslišane u žrtvi Krista Spasitelja. No, sada su upravljene s nadom u konačno ispunjenje, budući da Bog još nije sve u svima (usp. 1Kor.,15,28).
Prve tri prošnje jačaju nas u vjeri, ispunjaju nadom i zapaljuju ljubavlju. Kao stvorovi i k tome grešnici, moramo moliti za sebe, za Crkvu i za svijet. Jer po imenu svoga Krista i po kraljev-stvu svoga Svetoga Duha, naš Otac ostvaruje svoj naum spasenja za nas i za cijeli svijet.
Drugi skup prošnji odvija se u tonu nekih euharistijskih epikleza: prinos je naših iščekivanja i privlači pogled Oca milosrđa. Ove prošnje uzlaze od nas i tiču se nas sada, na ovome svijetu: «Kruh naš….daj nam…otpusti nam…ne uvedi nas…izbavi nas…».
Četvrta i peta molba odnose se na naš život, kao takve: ili da ima hrane, ili da bude liječen od grijeha. Zadnje dvije prošnje odnose se na našu borbu za pobjedu dobra nad zlom i Života nad smrću. To je borba molitve u duši i srcu vjernika.
A ) -- «SVETI SE IME TVOJE«
U odlučujućim trenucima svoga nauma spasenja, Bog objavljuje svoje ime ljudima. Ali On ga objavljuje dovršavajući svoje djelo spasenja čovjeka. To se djelo spasenja, međutim, za nas i u nama ostvaruje, samo ako se ime njegovo posvećuje po nama i u nama.
Već od prve prošnje našem Ocu uronjeni smo u najdublju tajnu njegova Božanstva i u dramu spasenja čovječanstva. Iskati da se Očevo ime «sveti» uključuje nas u dobrohotni Božji naum «što ga je prije zasnovao», «da budemo sveti i neporočni pred njim u ljubavi» (usp. Ef. 1,9.4).
Riječ «Sveti se…» ne smije se ovdje uzeti u uzročnom smislu: jer samo Bog posvećuje i čini svetim, nego u smislu uvažavanja; priznati svetim, ophoditi na svet način. Zato se u klanjanju takvo zazivanje shvaća kao pohvala i zahvala (usp. Ps. 111,9;Lk. 1,49).
Ovoj nas je prošnji Isus naučio kao želji; to je molitva, želja i iščekivanje, u čemu su zauzeti Bog i čovjek.
Božja svetost je nedokučiva srž njegove vječne tajne. Ono što je od nje očitovano u stvaranju i povijesti čovjeka i svijeta sveto Pismo naziva SLAVA BOŽJA, izražavanje njegova Veličanstva (usp. Iz. 6,3; Ps. 8.).
Stvarajući čovjeka «na svoju sliku, sebi slična» (Post.1,26), Bog ga kruni «slavom» (Ps. 8,6).
Ali počinivši grijeh čovjek je lišen «slave Božje» (Rim,3,23). Otada Bog svoju svetost očituje objavljujući i darivajući svoje Ime, da čovjeka obnovi «po slici njegova Stvoritelja» (Kol.3,10).
U obećanju datom Abrahamu i potomstvu njegovu i u potpunoj zakletvi (usp.Heb.6,13) Bog zalaže samoga sebe, a da ne otkriva svoga imena. Bog počinje objavljivati svoje ime tek Mojsiju (usp. Izl. 3,14),a očituje ga u očima cijeloga naroda spasavajući ga od Egipćana. «Ogrnu se slavom» (Izl.15,1).
Nakon Saveza na Sinaju sklopljena s Izraelcima, ovaj narod je «njegov» narod i on mora biti «sveti narod» (usp.Izl. 19,5-6), jer u njemu prebiva Ime Božje.
Međutim, unatoč svetom Zakonu koji sveti Bog opetovano daje svom narodu: «Sveti budite. Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš « ( Lev. 19,2 ) i premda je Gospodin «zbog svog imena» strpljiv, narod se odvraća od Sveca Izraelova i «oskvrnjuje njegovo ime među narodima» (Ez.20;36). Zato su pravednici Staroga Saveza, siromašni povratnici iz izgnanstva i proroci, bili zapaljeni revnošću za Ime Božje.
Konačno, u Isusu Kristu nam je ime Svetoga Boga objavljeno i darovano u tijelu, kao Spasitelj.(usp. Mt. 1,21; Lk. 1,3.). Isus nam je objavio ime Božje onim što on Jest, njegovom Riječju i njegovom Žrtvom (usp.Iv. 8,28;17,8; 17,17-19). To je srž Kristove svećeničke molitve:
« Oče sveti … za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini» (Iv. 17,19).
Budući da On sam «posvećuje» svoje ime (usp. Ez. 20,39; 36,20-21), Isus nam objavljuje također i ime Očevo (usp. Iv. 17,6). I kad je završio svoj VAZAM, Otac mu daje «ime koje je iznad svakoga imena»: «Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca» ( Fil. 2,9-11)
U vodi krštenja mi smo oprani, posvećeni i opravdani «u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega» ( 1Kor. 6,11 ). Zato u cijelom našem kršćanskome životu, Otac nas poziva «na svetost» (1Tim.4,7). I budući da je od Oca što smo «u Kristu Isusu, koji nama posta … posvećenje (1Kor. 1, 30), treba radi njegove slave i našega života da njegovo ime bude posvećeno u nama i po nama.To je razlog hitnosti prve prošnje u Molitvi Gospodnjoj:
« Sveti se ime Tvoje! «
Sv. Ciprijan Kartaški kaže: «Uostalom tko bi mogao Boga posvetiti, kad On sam posvećuje.
Ali zato što je sam rekao: «Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve svet» (Lev. 20,26), molimo i tražimo da mi koji smo na krštenju posvećeni ustrajemo u onome što smo počeli biti.
I to molimo svaki dan jer danomice griješimo. I zato se moramo očistiti od grijeha neprestanim posvećivanjem…. Utječemo se, dakle, molitvi da ta svetost ostane u nama.» ( De oratione dominica,12;PL. 4,526A-527A ).
Dakle, bezuvjetno ovisi od našega života i od naše molitve da Božje ime bude posvećeno među narodima. Sv. Petar Krizolog kaže: « Molimo Boga da posveti svoje ime, jer On svetošću spašava i posvećuje stvaranje … Radi se o imenu koje daje spasenje izgubljenom svijetu, ali molimo da ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu. Ako, naime, živimo pravedno, ime je Božje blagoslovljeno. Ako, pak, živimo nečasno, ime se Božje grdi, prema riječima apostola: « Ime se Božje zbog vas grdi među poganima» (Rim.2,24). Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto ime Boga našega».(Sermones 71: PL. 52,402 A).
« Kad kažemo: < Sveti se ime tvoje >, molimo da ono bude posvećeno u nama koji smo u njemu, ali također i u drugima koje milost Božja još čeka, da se uskladimo sa zapovijedi koja nas obvezuje da molimo za sve, čak i za neprijatelje.
Evo zašto izričito ne govorimo: « Sveti se ime tvoje < u nama >, jer molimo da to bude u svim ljudima « (Tertulijan, De oratione,3).
« Ova prošnja, koja sadrži sve, uslišana je Kristovom molitvom, tako i ostalih šest koje slijede. Molitva Ocu našem, naša je molitva, ako je molimo < u ime > Isusovo. Isus u svećeničkoj molitvi moli: < Oče sveti, sačuvaj ih u svom Imenu, koje si mi dao > (Iv.17,11).» (KKC.,2815).
B. ) -- " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! "
ISUS NAVIJEŠTA I OSTVARUJE " KRALJEVSTVO BOŽJE " .
On svojim učenicima preporučuje da ponajprije traže KRALJEVSTVO BOŽJE, a sve
ostalo će im se nadodati .
U svojoj molitvi OCU KRIST kaže: " DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE ! "
" U Novom Zavjetu riječ < Basileia > može se prevesti < Kraljevstvo>
( apstraktna imenica) ili < kraljevanje> ( pojam djelovanja ) .
Kraljevstvo Božje jest prije nas Ono nam se približilo u utjelovljenoj
Riječi, naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom smrću i
uskrsnućem.
Kraljevstvo Božje dolazi od svete Večere i u Euharistiji; ono je među nama.
Kraljevstvo će doči u slavi, kad ga Krist preda svome Ocu." (KKC.,2816 ).
A sveti Ciprijan Kartaški kaže: " Kraljevstvo Božje može označavati i samoga
Krista . Za Njim danomice čeznemo da dođe . Žudimo da Njegov dolazak brzo
osvane . Pa kao što je On sam naše uskrsnuće, jer u Njemu uskrsavamo, tako
može biti i Božje Kraljevstvo, jer ćemo u Njemu kraljevati . " ( Sveti
Ciprijan Kartaški, de oratione dominica,13; PL. 4,527C - 528A ) .
Ta čežnja za Kristovim dolaskom jest < Marana tha > ili zov Duha
i zaručnice ( Crkve ): < Dođi Gospodine Isuse ! > .
Stoga u < Molitvi Gospodnjoj > riječ je ponajprije o konačnom dolasku
Kraljevstva Božjega zajedno s Kristovim povratkom . ( Usp. Tit. 2,13 ) .
No, ta težnja za Kraljvestvom Božjim ne odvraća Crkvu od njenog poslanja na
ovome svijetu . Dapače, Krist potiče Crkvu svojim Duhom na potpuno
zalaganje oko ostvarenja toga Božjega Kraljevstva već ovdje na zemlji .
Jer od Duhova dolazak je Kraljevstva djelo Duha Gospodnjega, koji
< u svijetu djelo Njegovo dovršava i vrši svako posvećenje >( Usp. Gal.
5,16-25 ).
< Ta Kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u
Duhu Svetome . Da, tko tako Kristu služi, mio je bogu i cijene ga ljudi .
Nastojmo stoga promicati mir i uzajamno izgrađivanje ! > ( Rim.1,14 - 19 ).
Posljednja vremena, u kojima jesmo, vremena su izlijevanja Duha
Svetoga . Otada je zapodjenut odlučujući boj između < tijela i Duha >
( Usp. Gal. 5,16-25 ) .
" Razlučivanjem po Duhu, kršćani moraju razlikovati između rasta Kraljevstva
Božjega i napretka kulture i društva u kojima djeluju.
To razlikovanje nije odvajanje.
Čovjekov poziv na vječni život ne poništava, nego mu čini zahtjevnijom
zadaću da upotrijebi sve svoje snage i sredstva koja je dobio od
Stvoritelja, da u ovom svijetu služi pravdi i miru ". ( KKC., 2820 ) .
Sveti Ćiril Jeruzalemski kaže: " Samo čisto srce može sa sigurnošću reći:
< Dođi Kraljevstvo Tvoje ! > .
Trebalo je biti u Pavlovoj školi da bi se reklo: " Neka, dakle, ne kraljuje
grijeh u vašem smrtnom tijelu." ( Rim. 6,12 ).
Onaj koji se čuva čistim u svojim djelima, mislima i riječima, može reći
Bogu: " Dođi Kraljevstvo Tvoje ! " ( Sveti Ćiril Jeruzalemski, Catecheses
mistagogicae, 5,13; PG 33,1120 A ).
Ova je prošnja preuzeta i uslišana u isusovoj molitvi ( Usp. Iv.17,17-20 );
koja je prisutna i djelotvorna u Euharistiji . I donosi plod u novom životu
prema blaženstvima . ( Usp. Mt. 5, 13-16; 6,24; 7, 12- 13 ) .
C) - "BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I NA ZEMLJI"
U Isusu Kristu, Sinu Božjemu, i to njegovom ljudskom voljom, volja je Oca nebeskoga jednom zauvijek savršeno ostvarena.
Ulazeći u svijet Isus kaže: "Evo dolazim, vršiti, Bože, volju Tvoju" (Heb 10,7; Ps 40,7).
Samo Isus može reći: "Ja uvijek činim što je Njemu milo." (Iv 8,29).
U molitvi svoje smrtne borbe u Getsemanskom vrtu Isus potpuno pristaje uz volju Očevu: "Ali ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude." (Lk 22,42).
Evo zašto je Isus "sam sebe dao za grijehe naše (....) po volji Božjoj" (Gal 1,4). "U toj smo volji prinosom tijela Isusa Krista posvećeni jednom zauvijek." (Heb. 10,10). Bog nam je "obznanio otajstvo svoje volje, po dobrohotnom naumu svojem što ga je prije zasnovao (...) uglaviti u Kristu - sve na nebesima i na zemlji (...). U Njemu smo i mi predodređeni, po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svoje volje" (Ef 1,9 - 11). Stoga mi kršćani ustrajno molimo da se taj dobrohotni naum Božji potpuno ostvari na zemlji, kao što je već ostvaren na nebu. Volja je našega Oca "da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine." (1 Tim 2,3-4). On je "strpljiv (...) jer neće da tko propadne." (2Pt 3.9)- Njegova zapovijed koja obuhvaća sve druge, i koja nam očituje -Njegovu volju, jest: da "ljubimo jedni druge, kao što je On nas ljubio." (Iv. 13-34).
Isus "premda (...) Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati." (Heb. 5,8). A koliko većma mi, stvorenja i grešnici, koji smo u njemu postali posinjena djeca Božja, trebamo vršiti volju Očevu. Molimo stoga Oca našega da ujedini našu volju s voljom svoga Sina da vršimo Njegovu volju, nacrt Njegova spoasenja za život svijeta. Mi smo zato u osnovi nemoćni, ali sjedinjeni s Isusom i snagom njegova Svetoga Duha možemo mu predati svoju volju i odlučiti da biramo ono što je njegov Sin uvijek izabrao: činiti što je Ocu milo (usp. Iv 8,29).
Prijanjajući uz Krista mi možemo s njime postati jedan duh i tako vršiti Njegovu volju; tako će ona biti savršeno ispunjena na zemlji kao na nebu. Sveti Ivan Zlatousti kaže: "Promatrajte kako nas Isus Krist uči biti poniznima, očitujući nam kako naša krepost ne ovisi samo o našem nastojanju, nego i o milosti Božjoj. On ovdje zapovijeda svakom vjerniku koji moli da to čini općenito za cijelu zemlju. On, naime, ne kaže: "Budi volja tvoja" u meni ili u vama, nego "po svoj zemlji": i to zato da zabluda bude otklonjena, a da tu zavlada istina, da mana bude uništena a "procvjeta krepost, i da zemlja ne bude više različna od neba. "(Sveti Ivan Zlatousti, Homilia in Mathaeum, 195; PG 57,280 B). Svakidašnjom molitvom možemo "razabrati što je volja Božja" (Rim 12,12; Ef 5,17) i dobiti "postojanost da je vršimo" (Heb 10,36). Isus nas uči da se u Kraljevstvo nebesko ne ulazi riječima, nego vršeči "volju Oca mojega koji je na nebesima" (Mt 7,21).
A sveti Augustin kaže: "Riječi: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” možemo još, bez povrede istine, prevesti: »tako u Crkvi kako i u našem Gospodinu Isusu Kristu; tako u Zaručnici s kojom je On zaručen kao i u Zaručniku koji je izvršio volju Očevu«" (De Sermone Domini in monte, 2,6,24: PL: 34,127 ). "Bog uslišava onoga tko vrši njegovu volju" (Iv 8,31). To je snaga molitve Crkve u ime njezina Gospodina Isusa Krista, nadasve u Euharistiji koja je "izvor i vrhunac" svega našega kršćanskoga života. Ona je zajedništvo posredovanja s Presvetom Bogorodicom i svim Svetima koji su bili »ugodni« Gospodinu, jer nisu htjeli drugo doli vršiti Njegovu volju.
D) - "KRUH NAŠ SVAGDANJI DAJ NAM DANAS"
Bog, Otac koji nam daruje život ne može nam ne dati za život potrebnu hranu i sva "odgovarajuća" tvarna (materijalna) i duhovna dobra. U Govoru na Gori Isus naglašava to sinovsko pouzdanje, koje surađuje s providnošću Oca našega (usp. Mt 6, 25-34). On nas ne poziva na pasivnost (usp. 2 Sol 3, 6. 13), nego nas hoće osloboditi svakoga tjeskobna nemira i svake zabrinutosti . Takvo je sinovsko predanje djece Božje. Sveti Ciprijan Kartaški kaže: "Onima koji traže Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, On obećaje dati sve drugo kao dodatak. Sve, naime, pripada Bogu, i onomu koji ima Boga ništa ne nedostaje, ako on sam ne nedostaje Bogu." (Sveti Ciprijan Kartaški, De oratione dominica, 21; PL 4, 534 A).
"Kruh naš svagdanji daj nam danas" - lijepo izražava povjerenje djece Božje koja sve očekuju od nebeskoga Oca. "On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravidnima." (Mt 5,45) i sve živo "hrani na vrijeme" (Ps 104, 27). Isus nas uči ovoj molitvi koja, u stvari, našeg Oca nebeskoga slavi, jer ona priznaje koliko je Bog dobar iznad svake dobrote. "Daj nam danas" izraz je i našega saveza s Bogom. Mi smo Božji, a Bog je »naš« i za nas. I ovim »naš« priznajemo ga i kao Oca svih ljudi te ga, solidarni s njihovim potrebama i patnjama, molimo za sve.
Međutim, činjenica da ima i onih ljudi koji zbog nedostatka kruha gladuju, otkriva drugu dimenziju (dubinu) ove prošnje Molitve Gospodnje. Drama gladi u svijetu poziva kršćane, koji mole u istini, na djelatnu odgovornost prema braći i sestrama u potrebi. I to kako osobnim ponašanjem, tako i solidarnošću sa cijelom ljudskom obitelji. Ova se prošnja Gospodnje Molitve ne da odvojiti od prispodobe o siromašnom Lazaru (usp. Lk 16,19-31) i o posljednjem sudu (usp. Mt 25,31-46).
Novost je Kraljevstva Božjega u tome da ono, kao kvasac u tijestu, mora Duhom Kristovim uzdignuti svu zemlju (usp. II. Vat. Sabor, Apostolicam actuositatem, 5). I mora se očitovati uspostavom pravde u osobnim, društvenim, gospdarskim i međunarodnim odnosima. I ne smije se zaboraviti da nema pravedna ustroja društvenih niti crkvenih struktura bez ljudi koji hoće da budu pravedni. Riječ je o »našem« kruhu, »jednomu« za »mnoge«. Evanđeosko siromaštvo prema blaženstvima jest krepost sudijeljenja: poziva na zajedništvo i dijeljenje tvarnih (materijalnih) i duhovnih dobara; ne prisilom, nego iz ljubavi, da obilje jednih namiri oskudicu drugih (usp. 2 Kor 8, 1-15). Sveti Benedikt kaže: "Moli i radi!" (Pravilo, 20; 48). Treba moliti kao da sve ovisi o Bogu, a raditi kao da sve ovisi o nama ljudima. I kad smo uradili svoj posao, hrana uvijek ostaje dar našega Oca nebeskoga. Potrebno je za nju moliti i zahvaljivati Bogu. To je i smisao blagoslova hrane, odnosno stola u kršćanskoj obitelji.
Ova prošnja Gospodnje Molitve i odgovornost koju uključuje, vrijedi za još jednu glad od koje mnogi ljudi trpe. A to je glad njegove Riječi i njegova Duha. "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta." (Pnz 8,3;Mt 4,4). Kršćani moraju uložiti sve svoje sile da "siromasima navijeste Evanđelje". Postoji glad na zemlji, "ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodnje". (Amos 8,11). Zato, izrazito kršćanski smisao četvrte prošnje Molitve Gospodnje odnosi se na Kruh Života. Prihvaćanje Riječi Božje vjerom, primanje Tijela Kristova u Euharistiji (usp. Iv 6,26-58), donosi vječni život svim vjernicima. "Daj nam danas" je također izraz povjerenja u Boga. Gospodin Isus nas tome uči. (usp. Mt 6,34). To nije plod našeg izmišljanja. Budući da se prije svega tiče Božje Riječi i Tijela Njegova Sina, ovo »danas« nije samo ono našega smrtnoga vremena, nego je to Božje Danas. Sveti Ambrozije kaže: "Ako svaki dan primaš kruh, za tebe je svaki dan danas. Ako je Krist tvoj danas, on za tebe uskrišava svaki dan. Kako to? "Ti si Sin moj, danas te rodih" (Ps 2,7). Danas, to jest, kada Krist uskrisava" (De Sakramentis, 5,26; PL. 16,453 A).
»Svagdanji« Ova riječ, grčki »epiousios«, ne nalazi se ni na jednom drugom mjestu Novoga Zavjeta. Uzeta u vremenskom značenju, pedagoški povlači ono »danas« da nas utvrdi u povjerenju »bez ograde«. Uzeta u kvalitetnom značenju kazuje ono što je nužno za život i, u širom smisli, svako dobro dovoljno za opstanak. Uzeta u doslovnom smislu (»epiousios«: nadsušni, nadnaravni) riječ neposredno znači Kruh Života, Tijelo Kristovo, »lijek besmrtnosti« bez kojega nemamo života u sebi. Konačno, nadovezano na prethodno, očevidno je nebesko značenje: »ovaj Dan« jest dan Gospodnji, dan Gozbe u kraljevstvu, anticipirane u Euharistiji, koja je predokus Kraljevstva koje dolazi . I zato je prikladno da se euharistijsko bogoslužje slavi »svaki dan«" (KKC 2837.). Sveti Augustin kaže: "Euharistija je kruh naš svagdanji. Osobita krepost ove božanske hrane jest njena ujedinjujuća snaga: ona nas ujedinjuje sa Spasiteljevim tijelom i čini nas njegovim udovima, da bismo mi postali ono što primamo. (...). Ovaj kruh svagdanji su i čitanja koja svaki dan slušate u Crkvi, u himnima koje se pjevaju i koje pjevate. Sve nam je ovo nužno na našem zemaljskom hodočašću." (Sermones, 57,77: PL 38,389). A sveti Petar Krizolog nadodaje: "Nebeski nas Otac potiče da, kao djeca neba, molimo za Kruh nebeski. Krist »sam je taj kruh, posijan u Djevicu, uzrastao u tijelu, oblikovan u muci, ispečen u peći groba, čuvan u Crkvi, donesen na oltare, svaki dan daje vjernicima nebesku hranu." (Sermones, 71: PL 52,402 D). Stoga je potrebno jesti ovaj »svagdanji« Kruh Života da bi mogli imati vječni život u sebi.
E) - "OTPUSTI NAMA DUGE NAŠE KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM"
"Oče naš ..." smo počeli sa smionim pouzdanjem u Boga. Moleći nebeskoga Oca da njegovo ime bude posvećeno, molili smo ga da i mi budemo sve posvećeniji. No, iako smo na Krštenja obučeni u haljine milosti Božje (odnosno posvetne milosti), mi ne prestajemo griješiti i odvraćati se od Boga. Sada se, ovom molitvom: "Otpusti nam duge naše" kao rasipni sin (usp. Lk 15, 11- 32) vraćamo k njemu i, kao carinik (usp. Lk 18,13) priznajemo se grešnima pred njim. Naša molba počinje s "priznanjem", kojim istodobno priznajemo svoju bijedu i njegovo milosrđe. Naša je nada izvjesna, jer u njegovu Sinu "imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (usp. Kol 1,14; Ef. 1,7). Djelotvoran i nesumnjiv znak njegova praštanja nalazimo u Sakramentima Crkve (usp.Mt 26,28; Iv 20,23). Međutim, ta bujica milosrđa Božjega ne može prodrijeti u naše srce i u našu dušu, sve dok mi ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedijeljiva. Mi ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Ako mi odbijamo oprostiti braći i sestrama, naše se srce zatvara ljubavi i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu. Priznanjem svojih grijeha naše se srce otvara Božjoj milosti i ljubavi. Ova je prošnja u "Oče naš-u" toliko važna da je jedina kojoj se Gospodin vraća razlažući je u Govoru na Gori (usp. Mt 6,14 - 15; 5,23-24; Mk 11,25). Čovjeku je nemoguće udovoljiti ovom mučnom zahtjevu otajstva Saveza s Bogom bez posebne milosti Božje. No, "Bogu je sve moguće!"
F.)- "KAKO I MI OTPUŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM"
Ovaj "kako" nije jedini u Isusovu nauku. "Budite dakle savršeni, »kako« je savršen Otac vaš nebeski" (usp. Mt 5,48), "budite milosrdni »kako« je Otac vaš nebeski milosrdan" (usp. Lk 6,36). "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge »kako« sam ja ljubio vas" (usp. Iv 13,34). Nemoguće je opsluživati Gospodinovu zapovijed ljubavi, ako to biva samo izvanjskim oponašanjem našega božanskoga uzora Isusa Krista. Ovdje je, pak, riječ o životnom udijelu u Svetosti, Milosrđu i Ljubavi Boga našega, koje provire iz dubine srca. Samo Duh Sveti koji je naš »život« (usp. Gal 5,25), može učiniti našim iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu (usp. Fil 2,1.5). Tada postaje moguće to jedinstvo praštanja: "Praštajući jedni drugima »kao što« i Bog u Kristu nama oprosti" (Ef. 4,32). "Tako zaživljuju Gospodnje riječi o praštanju, toj ljubavi koja ljubi sve do kraja (usp. Iv 3,1). Prispodoba o nemilosrdnom sluzi, koja zaokružuje Gospodinov nauk o crkvenom zajedništvu (usp. Mt 18,23 - 35), završava ovim riječima: »Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu«. Sve se veže i razvezuje tu u »dubini srca«. Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetome pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor." (KKC 2843).
Zato Bog ne prima žrtve od zavađenog čovjeka, već mu nalaže da se vrati od oltara i prije se pomiri s bratom. Bog može biti umiren i umilostivljen samo miroljubivim molitvama. Žrtva Bogu ugodna je naš mir i bratska sloga i puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga. Isus od svojih učenika traži da njihova molitva ide do opraštanja neprijateljima. Upravo takva molitva preobražava učenika suobličujući ga njegovu Učitelju. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve. Stoga samo srce čovjeka, usklađeno s Božjom samilošću, može primiti dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od mržnje i grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici vjere daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovni uvjet pomirenja (usp. 2 Kor 5-18,21) kako djece Božje s njihovim Ocem tako i ljudi međusobno (usp. Ivan Pavao II., Enciklika: Dives in misericordia, 14). "Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" (Rim. 13,18). Zajedništvo Presvetoga Trojstva je izvor i mjerilo istinitosti svakog suodnosa među ljudima. Ono se živi u molitvi, osobito u Euharistiji (usp. Mt. 5,23-24).
G. ) - "NE UVEDI NAS U NAPAST!"
Ova prošnja u molitvi "Oče naš..." seže u korijen prethodne prošnje, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. U ovoj prošnji molimo našega Oca nebeskoga da nas "ne uvede u tu napast". A to znači da mi molimo nebeskoga Oca da nam "ne dopusti unići u napast" (usp. Mt 26-41) i da "ne dopusti da podlegnemo napasti". "Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga" (Jak 1,13). Naprotiv, Bog nas želi od napasti osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu "između tijela i Duha". Ova prošnja moli od Boga Duha razlučivanja i jakosti.
Upravo Duh Sveti nam omogućuje razlučivati između kušnje i napasti. Kušnja je nužna za rast unutarnjeg čovjeka (usp. Lk 8,13-15; Dj 4,22; 2Tim 3,12), što vodi k " rokušanoj kreposti" (Rim 5, 3-5). Dok napast vodi u grijeh i smrt (usp. Jak 1,14-15). Moramo također razlikovati što je "biti napastovan", a što je "pristati na napast". Konačno, dar razlučivanja kušnje od napasti, razobličuje varku same napasti. Prividno, ponuda je napasti "dobra, zanimljiva za oči i poželjna" (Post 3-6), a ustvari, plod joj je smrt.
Bog ne želi nametnuti dobra ljudima. Bog želi slobodne ljude i odgovorne za svoja djela. U to smisli napast je korisna. Nitko osim Boga, čak ni mi sami, ne zna što je naša duša primila od Boga. To nam otkriva kušnja. Tako nas kušnja uči da upoznamo sami sebe i na taj način otkrijemo svoju bijedu. Time nas kušnja primorava da zahvalimo za dobra koja nam je Bog dao i napast otkrila.
"Ne ući u napast" uključuje odluku srca čovjeka. "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce (...). Nitko ne može služiti dvojici gospodara" (Mt 6,21.24). Ako mi pristajemo uz Duha Svetoga, Otac će nam dati snagu da pobijedimo napast. "Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo" (Gal 5,25) "Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati" (1Kor 10,13).
Međutim, ta borba i pobjeda nad napašću nisu moguće bez molitve i Božje pomoći. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku (usp. Mt 4,1-11) i u završnoj borbi svoje agonije (usp. Mt 26,36-44). Ovom prošnjom našem Ocu da nas "ne uvede u napast", Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. Zato nas Isus poziva na budnost srca (usp. Mk 13,9.23.33-37;14,38; Lk 12,35-40). Budnost je čuvarica srca. Isus moli Oca da nas "čuva u svome imenu" (Iv 17-11). Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost (usp. 1Kor 16,13; Kol 4,2; 1Sol 5,6; 1Pt 5,8). Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu šutnju naše zemaljske borbe, odnosno na času naše smrti. Ona moli i ustrajnost do kraja. "Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije" (usp. Otk 16,15). Zato se mi kršćani utječemo za pomoć Mariji, Majci Isusovoj i našoj govoreći: "Moli za nas grešnike sada i na času smrti naše. Amen!" (Molitva: Zdravo Marijo...).
H.) - "NEGO IZBAVI NAS OD ZLA"
Zadnja prošnja našem nebeskom Ocu također se nalazi u Isusovoj molitvi: "Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih čuvaš od Zloga" (Iv. 17,15).
"U ovoj molbi, zlo nije apstrakcija, nego označava osobu, Sotonu, Zloga, anđela koji se protivi Bogu. »Đavao« (dia-bolos; onaj koji se isprečuje), jest onaj koji »hoće spriječiti« Božji naum i njegovo »djelo spasenja« ostvareno u Kristu". (KKC 2851.).
"Sotona, zavodnik svega svijeta " (Otk 12,9) bijaše "čovjeko-ubojica od početka (...), "lažac i otac laži" (Iv 8,44).
Po njemu su grijeh i smrt ušli u svijet, a njegovim konačnim porazom sve će stvorenje biti "oslobođeno od grijeha i smrti" (IV. Euharistijska molitva).
Ova prošnja Molitve Gospodnje odnosi se na svakoga od nas osobno, no uvijek smo »mi« koji molimo u zajedništvu sa cijelom Crkvom i za oslobođenje cijele ljudske obitelji.
Molitva Gospodnja neprestano nas otvara obzorima nauma spasenja Božjega ljudi.
Naša ljudska međuovisnost u drami grijeha i smrti postaje solidarnost u Tijelu Kristovu, u »općinstvu svetih« (Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 16).
"Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi, nego Rođeni od Boga čuva ga i Zli ga se ne dotiče. Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod vlašću Zloga" (1 Iv. 5,18-19). Tko se pouzdaje u Boga ne boji se Đavla.
"Ako je Bog za nas, tko će protiv nas" (Rim, 8,31).
Pobjeda nad Sotonom »knezom svijeta« (Iv. 14,30) izvojevana je jednom zauvijek u Času u kojem se Isus dragovoljno predao u smrt da nam dadne svoj život.
Tada je nastao sud ovome svijetu i knez ovoga svijeta, Sotona, "izbačen je van" (Iv. 12,31).
Sotona stade "progoniti Ženu" (usp. Otk 12, 13-16), ali je ne može uhvatiti.
Nova Eva, Spasiteljeva Majka Marija, »puna milosti« Duha Svetoga, oslobođena je od grijeha i raspadljivosti smrti (Bezgrešno začeće Bl. Vazda Djevice Marije, i Uznesenje Presvete Bogorodice Marije na nebo).
"I razgnjevi se Zmaj na Ženu pa ode i zarati se s ostatkom njezina potomstva" (Otk 12, 17).
Zato Duh i Crkva mole: "Dođi, Gospodine Isuse" (Otk 22, 17- 20). Kristov će nas dolazak osloboditi od tiranije Zloga.
Moleći da budemo oslobođeni od Zloga, molimo ujedno da budemo oslobođeni od svih zala, sadašnjih, prošlih i budućih, kojih je Sotona tvorac ili poticatelj.
Ovom zadnjom prošnjom Molitve Gospodnje, Crkva donosi pred Oca nebeskoga svu bijedu svijeta. S oslobođenjem od zala koja satiru čovječanstvo, Crkva moli dragocijeni dar mira i milost postojanog iščekivanja Kristova povratka.
Moleći tako, u poniznosti vjere, Crkva predostvaruje okupljanje svih i svega pod Glavu onoga koji ima "ključ Smrti i Podzemlja" (Otk. 1,18). On je "Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar" (Otk. 1,8).
"Izbavi nas, molimo Gospodine, od svih zala; daj milostivo mir u naše dane, da s pomoću tvoga milosrđa budemo svagda i slobodni od grijeha i sigurni od sviju nereda, čekajući blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista" (Rimski misal, Embolizam).
Završna doksologija: "Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć",uključujući ih, preuzima tri prve prošnje Ocu našemu: proslava njegova Imnena, dolazak njegova Kraljevstva i moć njegove spasiteljske Volje. I to ponavljanje je onda pod vidom klanjanja i zahvaljivanja, kao i u nebeskoj liturgiji.
Knez ovoga svijeta, Sotona, lažno je sebi prisvojio ta tri naslova: kraljevstvo, moć i slavu. (usp. Lk 4,5-6) .
Krist Gospodin vraća ih svome i našemu Ocu, dok mu ne preda Kraljevstvo, kada bude konačno dovršeno otajstvo spasenja i Bog bude sve u svima (usp. 1 Kor 15-24- 28).
"Na kraju molitve ti kažeš: Amen, naglašavajući tim Amen, što znači »neka bude« (usp. Lk 1,38), ono što sadrži molitva kojoj nas je Bog naučio" (KKC 2856).
Fra Jakov Ripić,O.F.M.
Post je objavljen 26.10.2010. u 12:40 sati.