24.10.2010., nedjelja
III. - OBITELJ U BOŽJEM NAUMU
1. Narav obitelji Muž i žena ženidbom sjedinjeni čine zajedno sa svojom djecom jednu obitelj. Obitelj je najmanja ljudska zajednica. Ona je prva društvena zajednica u čovjekovu životu i korijen njegove osobnosti i identiteta. Ona nastaje iz braka, dolaskom djeteta. Ova prirodna životna zajednica sastavljena od oca, majke, i djece stvara temeljnu stanicu ljudskoga društva. Obitelj omogućuje čovjeku prvi osobni susret s drugima. Ona ga osposobljava za ljubav i daje mu sigurnost. To je životna i ujedno odgojna i gospodarska zajednica. „Bračna zajednica temelji se na supružničkoj privoli. Brak i obitelj usmjereni su dobru supružnika te rađanju i odgajanju djece. Ljubav između muža i žene i rađanje djece utvrđuju osobne odnose i prvotne odgovornosti među članovima iste obitelji.“ (KKC 2201) „Stvorivši muža i ženu Bog je ustanovio ljudsku obitelj i providio je osnovnim ustrojstvom. Članovi obitelji jesu osobe jednaka dostojanstva. Radi zajedničkog dobra njezinih članova i društva, u obitelji postoje različite odgovornosti, prava i dužnosti.“ (KKC 2203) Tu prirodnu obiteljsku ustanovu treba promatrati kao redoviti odnos prema kome treba vrednovati različite oblike srodstva među osobama. Ta ustanova se nameće sama po sebi svim drugim i prethodi svakom priznanju sa strane javne vlasti. Cilj obitelji je odgoj djece kako bi ispunila svoj životni zadatak prema Bogu, Crkvi i svijetu. Stoga kršćanska obitelj pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenog zajedništva. Ona se može i treba zvati „domaća Crkva“, jer je to zajednica vjere, nade i ljubavi. Zato u Crkvi obitelj zadobiva osobitu važnost, kako je očito iz Novoga zavjeta (usp. Ef 5,21-6, 4; Kol 3,18-21; 1 Pt 3,1-7) „Kršćanska obitelj je zajedništvo osoba, znak i slika zajedništva Oca, Sina i Duha Svetoga. Njezina roditeljska i odgojna služba odsjaj je Očeva stvoriteljskog djela. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Svakodnevna molitva i čitanje riječi Božje jača u obitelji ljubav. Kršćanska je obitelj blagovjesnica i misionarka.“ (KKC 2205) Zato odnosi u obitelji sadrže posebnu bliskost osjećaja, sklonosti i probitaka među njenim članovima, što se osobito rađa iz uzajamnog poštovanja među osobama. Obitelj je stoga povlaštena zajednica pozvana oživotvoriti tu „ljubaznu otvorenost duha među supružnicima i (...) trajnu suradnju među roditeljima u odgoju djece“ (GS 52). 2. Obitelj i društvo Svaki čovjek treba određeni prostor koji će mu omogućiti da se razvije u punu ličnost. U prvom redu to je obitelj. Ona ima nezaobilaznu ulogu na području osjećajnosti i društvenog odgoja djece i mladeži. U njoj čovjek uči voljeti, radovati se, nadati se, podnositi poteškoće i praštati uvrede i nerazumijevanja. Obitelj je mjesto natjecanja, sučeljavanja i dokazivanja sposobnosti i osobnosti njenih članova. Uz njenu pomoć oblikuju se kvalitetni i trajni ljudski odnosi i usvaja životno umijeće razlikovanja dobra i zla. Onima koji to u obiteljskoj školi ne nauče, vrlo često završe kod psihijatra ili u rukama policije. „Obitelj je izvorna stanica društvenog života. Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom. Obiteljski je život uvođenje u društveni život.“ (KKC 2207) Obitelj je također najprirodniji prostor učenja društvenog ponašanja. U toj obiteljskoj oazi djeca i mladi rastu do pune osobnosti. U njoj se čovjeku daje mogućnost da uči sve ono što je važno da kasnije živi kao normalna, zdrava, kompletna osobnost. U obitelji djeca uče pravilan odnos prema starijima kao što su roditelji i rodbina, a i zdrav odnos prema svakom drugom autoritetu. U društvu braće i sestara djeca bruse vlastiti karakter, a u sučeljavanju sa sebi ravnima, ali i s odraslima stječu životnu okosnicu koja će obilježavati svaki ljudski čin. U obitelji djeca imaju vlastita prava, ali i dužnosti kao što su urednost, marljivost, radinost, odgovornost, kreativnost, povjerljivost i poduzetništvo. Sve su to vrline kojima čovjek nadasve u obitelji udara temelje koji će biti veoma važni za njegov daljni život, za njegovu prihvaćenost u društvu i njegov prosperitet. „Obitelj mora tako živjeti da se njeni članovi naviknu biti pažljivi i zauzeti za mlađe i za starije, za bolesne ili prikraćene i siromahe. Mnogo je obitelji koje u određenim trenucima nisu kadre pružiti takvu pomoć. Onda je dužnost drugih osoba, drugih obitelji i redom društvene zajednice providjeti za njihove potrebe: 'Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta' (Jak 1,27).“ (KKC 2208) Tako obitelj postaje na svoj način oblikovatelj ljudske osobe, njegove duše, uma, njegovih društvenih i osobnih kvaliteta. Ne samo ljudske, nego i vjerske vrline imaju korijen u obitelji. Iz zdrave vjerničke obitelji nastat će zdravi vjernici. Zato obitelj mora biti potpomognuta i zaštićena primjerenim društvenim odredbama. Gdje obitelji nisu kadre izvršavati svoje zadatke, dužna su druga društvena tijela, a i Crkva pomagati im i podupirati ustanovu obitelji. Ali i država i Crkva trebaju se čuvati da ne bi prisvajali prava obitelji ili da se ne bi miješale u njezin život. „Važnost obitelji za život i blagostanje društva, nameće samom društvu naročitu odgovornost podupiranja i učvršćivanja braka i obitelji. Neka građanska vlast smatra 'svojom svetom dužnošću poštovati, štititi i promicati njihovu pravu narav, javno ćudoređe i kućno blagostanje' (GS 52).“ (KKC 2210) Ljudske su zajednice sastavljene od osoba. Stoga se dobro upravljanje tim zajednicama ne ograničuje na jamstvo prava i vršenje dužnosti. Pravedni odnosi između vladara i građana pretpostavljaju naravnu dobrohotnost u skladu s dostojanstvom ljudskih osoba kojima je na srcu pravednost i bratstvo. „Politička zajednica dužna je obitelj poštovati, pritjecati joj u pomoć i posebno joj osiguravati: -slobodu pri sklapanju ženidbe, u rađanju i odgoju djece prema vlastitom ćudorednom i vjerskom uvjerenju; -zaštitu čvrstoće ženidbenog veza i ustanove obitelji; -slobodu ispovijedanja vlastite vjere, njezina prenošenja i odgajanja djece u toj vjeri, s pravom na potrebna sredstva i ustanove; -pravo na privatno vlasništvo, slobodu poduzetništva, pravo na rad i na stan, pravo na iseljenje; -u skladu s ustanovama pojedinih zemalja, pravo na liječenje, pomoć ostarjelima, pravo na obiteljske doplatke; -zaštitu sigurnosti i zdravlja, napose glede opasnosti kao što su droga, pornografija, alkoholizam i slično; -pravo udruživanja s drugim obiteljima i preko takvih tijela biti predstavljene pred građanskim vlastima.“ (KKC 2211) Djeca i mladež u krugu vlastite obitelji i u krugu svojih vršnjaka susjednih obitelji uče biti ljudi uvježbavajući ono što im je svojstveno kao ljudskim bićima. Tu dokazuju i razvijaju svoje društvene, intelektualne, umjetničke, karitativne i vjerničke darove. Zato su obitelj i grupa vršnjaka važan prostor za razvijanje ljudske osobnosti u mladima, njihove specifičnosti, izvornosti i njihova identiteta. „Četvrta zapovijed (Božja) prosvjetljuje druge društvene odnose. U braći i sestrama gledamo djecu svojih roditelja; u rođacima potomke svojih predaka; u sugrađanima djecu svoje domovine; u krštenima djecu majke Crkve; u svakoj ljudskoj osobi sina ili kćer onoga koji hoće da ga zovemo 'Oče naš'. Iz toga slijedi da naši odnosi s bližnjima imaju osobno obilježje. Bližnji nije tek 'jedinka' ljudskoga mnoštva, nego je 'netko' koji zbog poznatoga podrijetla zaslužuje osobitu pozornost i štovanje.“ (KKC 2212) 3. Dužnosti članova obitelji Četvrta zapovijed Božja glasi: „Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin Bog tvoj.“ (Izl 20,12). Sam Gospodin Isus istaknuo je važnost te „Božje zapovijedi“ (Mk 7,8-13), „I bijaše im poslušan.“ (Lk 2,51) Apostol uči: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravedno. 'Poštuj oca svoga i majku – to je prva zapovijed s obećanjem: da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji'.“ (Ef 6,1-3) Ova Božja zapovijed naznačuje poredak ljubavi. Bog je htio da, iza njega, mi poštujemo roditelje kojima dugujemo život i koji su nam predali spoznaju o Bogu. Pozvani smo također častiti i poštivati sve koje je Bog, za naše dobro, zaodjenuo svojim autoritetom. „Četvrta zapovijed izričito se obraća djeci u pogledu odnosa s ocem i majkom jer je to najopćenitiji odnos. Tiče se također rodbinskih odnosa s članovima obiteljske skupine. Traži iskazivanje časti, ljubavi i priznanja djedovima i precima. Proteže se napokon na dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih prema poslodavcima, podložnika prema poglavarima, građana prema domovini, prema javnim službenicima i vladarima. Ova zapovijed uključuje i podrazumijeva dužnosti roditelja, skrbnika, učitelja, poglavara, načelnika, državnika, svih koji vrše vlast nad drugima ili nad nekom zajednicom osoba.“ (KKC 2199) „Obdržavanje četvrte zapovijedi donosi i nagradu: 'Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Gospodin, Bog tvoj' (Izl 20,12). poštivanje te zapovijedi, zajedno s duhovnim plodovima, jamči ovozemne plodove mira i blagostanja. Nasuprot tome, prijestup te zapovijedi povlači za sobom teške nevolje zajednici i ljudima.“ (KKC 2200) a) Dužnosti djece Božje očinstvo je izvor svakog ljudskog očinstva (usp. Ef 3,14). Stoga se na Božjem očinstvu temelji dužnost poštivanja roditelja. Poštivanje što ga djeca, malodobna ili odrasla, iskazuju svome ocu ili majci, hrani se tom naravnom privrženošću koja se rađa iz veze koja ih združuje sa njihovim roditeljima. To je poštovanje što ga traži Božja zapovijed. „Poštovanje roditelja (sinovska odanost) je čin priznanja onima koji su, darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudrosti i milosti. 'Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im život svoj duguješ: kako da im uzvratiš sve što im učiniše za te.' ( Sir 7,27-28)“ (KKC 2215) Djetinje poštivanje roditelja iskazuje se također u poučljivosti i pravoj poslušnosti. Sveto Pismo vrlo često poziva na poslušnost i poštivanje roditelja. „Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje (...) da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da te razgovaraju kad se probudiš.“ (Izr 6,22) „Mudar sin sluša naputak očev, a podsmjevač ne sluša ukora.“ (Izr 13,11) Dokle god dijete živi u roditeljskoj kući, ono treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro cijele obitelji. Na to nas upozorava i Sveti Pavao apostol kad kaže: „Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu.“ (Kol 3,20; usp. Ef 6,1). Djeca također treba da slušaju razumne nalogesvojihh odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju kao što su to učitelji i nastavnici u školi. Samo ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan ćudoređu ili Božjem zakonu, onda djeca ne smiju slušati starije. Kad djeca odrastu i postanu neovisna o roditeljima, tada nisu dužna slušati, ali će i dalje poštovati svojega oca i majku. Oni će i tada predusretati želje svojih roditelja, često tražiti njihov savjet i uvijek će im pomoći u potrebama i nevoljama. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u četvrtoj zapovijedi i u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga. „Četvrta zapovijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u starosti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno. Isus ističe tu dužnost zahvalnosti (usp. Mk 7, 10-12). 'Jer Gospod slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim. Tko štuje oca okajava grijehe i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece i bit ce uslišan u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda' (Sir 3,2-6). 'Sine moj, pomozi oca svoga u starosti i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi (...) Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku' (Sir 3,12-13.16).“ (KKC 2218) Djetinje poštovanje roditelja pogoduje također skladu svega obiteljskog života. Poštovanje prema roditeljima odrazuje se na svu obiteljsku sredinu. Tiče se i odnosa među braćom i sestrama. Na to potiče i apostol Pavao kad kaže: „Sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnosite jedni druge u ljubavi.“ (Ef 4,2) Isto tako kršćani duguju posebnu zahvalnost onima od kojih su primili dar vjere, milost krštenja i život u Crkvi. To mogu biti roditelji kao i drugi članovi obitelji kao što su djedovi i bake, duhovni pastiri, vjeroučitelji, drugi učitelji ili prijatelji. Svi oni zaslužuju našr poštovanje i odanost. b) Dužnosti roditelja Plodnost bračne ljubavi između miuža i žene ne svodi se samo na rađanje djece nego se mora proširiti i na njihov moralni oddgoj i duhovno oblikovanje da bi bili pravi ljudi i zreli vjernici. Odgojno djelovanje roditelja „toliko je važno da se teško može ičim zamijeniti“. (II. Vatikanski Sabor, Gravissimum educationis, 3) Pravo i dužnost odgoja djece roditeljima su prvotni i neotuđivi. (usp. Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 36). „Roditelji treba da svoju djecu smatraju djecom Božjom te ih poštuju kao ljudske osobe. Oni ih odgajaju u vršenju Božjeg zakona pokazujući kako su i sami poslušni volji Oca nebeskoga.“ (KKC 2222) Roditelji su prvi odgovorni za odgoj svoje djece. Tu odgovornost oni svjedoče prije svega stvaranjem obitelji u kojoj pravilo života moraju biti nježnost, opraštanje poštovanje, vjernost i nesebično služenje jednih drugima. Domaće ognjište je isto tako osobito prikladno mjesto za odgoj u općeljudskim i kršćanskim krepostima. Taj odgoj zahtjeva priučavanje djece odricanju, ispravno rasuđivanje djece, vladanje sobom, ljubavi i požrtvovnost prema bližnjemu što su sve uvjeti svake prave slobode čovjeka. Neka roditelji pouče djecu podlagati „ono što je tvarno i nagonsko onome što je unutarnje i duhovno.“ (Ivan Pavao II., Enciklika Centesimus annus, 36). Na roditeljima je također teška odgovornost pružati djeci dobar primjer poštenog ljudskoga i pravog kršćanskog života. Priznavajući iskreno pred djecom svoje slabosti bit će sposobniji voditi ih i ispravljati u njihovim pogreškama i manama. „Tko ljubi sina svog, često ga bije šibom. Tko bvaljano odgaja sina, imata će od njega koristi.“ (Sir 30,1-2) „A vi, očevi, ne srdite djece svoje, nego ih odgajajte stegom i urazumljivanjem žgospodnjim.“ (Ef 6,4) Obiteljsko ognjište je također prirodna sredina za uvođenje čovjeka u skupinu solidarnosti i odgovornost. Roditelji su dužni učiti svoju djecu da se čuvaju svih zastranjivanja koja ugrožavaju ljudska društva i zajednice ljudi i naroda. Isto tako roditelji treba da počnu svoju djecu odgajati za vjeru od njihove najnježnije dobi. Taj se odgoj ostvaruje već time što se članovi obitelji potpomažu u rastu vjere svjedočenjem kršćanskoga života življenoga u skladu s Evanđeljem. Obiteljska kateheza i pouka djece u vjeri prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka. Poslanje je roditelja učiti djecu moliti se i otkrivati u sebi zvanje djece Božje. (usp. LG 11) „Milošću sakramenta ženidbe roditelji su primili odgovornost i povlasticu naviještati vjeru svojoj djeci. Neka ih od najranije dobi uvode u otajstva vjere, kojih su svojoj djeci 'prvi navjestitelji'. Neka ih od najnježnijeg uzrasta čine sudionicima crkvenoga života. Način obiteljskog življenja može razvijati čuvstvena nagnuća koja za cio život postaju istinski preduvjeti i potpornji žive vjere.“ (KKC 2225) U doba djetinjstva roditeljstva svoje poštovanje i ljubav dužni su iskazivati u skrbi i pažnji pri podizanju djece i zadovoljavanju njihovih materijalnih i duhovnih potreba. A u tijeku njihova rasta isto poštovanje i odanost upućuju roditelje odgajati djecu da se pravilno služe razumom i slobodom za svoje vlastito dobro i na dobrobit bližnjemu. Oni će isto tako učiti svoju djecu da svi zajedno i svaki napose, plemenito i neumorno, uzajamno daju oproštenje što ga iziskuju uvrede, svađe, nepravde i nevjernosti. Na to ih upućuje uzajamna privrženost jednih drugima. A to zahtjeva i ljubav Kristova od onih koji se ponose njegovim imenom. Tako će djeca i roditelji pridonositi da svi skupa rastu u uzajamnoj ljubavi, poštivanju i u svetosti kršćanskoga života. Roditelji imaju također pravo i dužnost da odgajaju svoju djecu prema vlastitome uvjerenju i svojoj vjerskoj pripadnosti. „Pravo je roditelja, kao najodgovornijih za odgoj djece, djeci izabrati školu koja odgovara njihovu uvjerenju. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Roditelji su, koliko je god moguće, dužni birati škole koje im mogu najbolje pomoći u zadaći kršćanskih odgojitelja. Javne su lasti dužne, oditeljima to pravo jamčiti osiguravajući uvjete da se njime mogu stvarno služiti.“ (KKC 2229) A isto tako roditelji ne bi smjeli nikada svojoj odrasloj djeci određivati koje će zvanje i životni stalež izabrati. „Kad odrastu, pravo je i dužnost djece izabrati zvanje i vlastiti životni stalež. Te nove odgovornosti preuzimat će u povjerljivu odnosu s roditeljima, od kojih će tražiti i rado primati upozorenja i savjete. A roditelji će paziti da djecu ne sile ni glede izbora zvanja ni glede izbora ženidbenog druga. Ta dužnost obazrivosti ne priječi im pomagati djeci mudrim savjetima, osobito kad namjeravaju osnavati obitelj. “ (KKC 2230) Ima i onih koji ne sklapaju ženidbu kako bi se skrbili za roditelje ili za svoju braću i sestre; a i onih koji ne ulaze u brak kako bi se isključivo posvetili određenom zvanju ili iz drugih valjanih razloga. I jedni i drugi mogu uvelike pridonositi dobru ljudske obitelji. Svatko ima pravo osmisliti svoj vlastiti život kako i na koji način on to sam želi. Za kršćane to treba biti samo u skladu s Božjim zakonom i opće ljudskim dobrom. „Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što dijete više raste prema vlastitoj zrelosti i ljudskoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njegovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomagati djecu da mu odgovore i da ga slijede. Treba se uvjeriti da je prvo zvanje kršćana ići za Isusom: 'Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan' (Mt 10,37).“ (KKC 2232) Postati Isusovim učenikom znači prihvatiti svoj kršćanski poziv i pripasti Božjoj obitelji, provodeći život u skladu s Kristovim načinom življenja. Isus je sasvim jasan kad kaže: „Tko god vrši volju Oca mojega koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.“ (Mt 12,49) Stoga će pravi kršćanski roditelji uvijek prihvatiti volju Božju te radosno i zahvalno je poštovati ako Gospodin kojemu od njihove djece uputi poziv da ga slijedi u djevičanstvu radi Kraljevstva Božjega, u posvećenom životu ili u svećeničkoj službi. 4. Sukobi između roditelja i djece I unatoč određenom nerazumijevanju koje nastaje ili može postojati između djece i roditelja, ipak treba graditi mostove povezivanja, tražiti načine susreta, zbližavanja, razgovora i rješavanja sukoba unutar vlastite obitelji. Djeca i roditelji su toliko upućeni jedni na druge da manje košta traženje načina zajedničkog života u ljubavi, nego to kako bi se taj zajednički život izbjegao ili otklonio. Premda ne postoje, naravno, gotovi recepti kojima bi se rješavali svi obiteljski problemi, ipak ima nekih provjerenih pomagala kojima se možemo služiti dok tragamo za rješenjima. Obitelj je prije svega mjesto sigurnosti u kojem čovjek nalazi svoju stabilnost, čvrstinu i ravnotežu tjelesnih i duševnih energija. Kad se čovjek u svojoj vlastitoj obitelji osjeća prihvaćen i voljen, onda je to njegovo utočište iz kojega će trezvenije promatrati život i razumnije se odnositi prema problemima života na koje nailazi. Isto tako obitelj mora biti mjesto povjerenja između svih njezinih članova. Povjerenje proizlazi iz unutarnjeg osjećaja čovjeka da se može na nekoga osloniti, da se može nekoj osobi vjerovati i dase može biti siguran u tu osobu jer zna da ga ona voli i ljubi. Uz takovu osobu mogu se prihvatiti i teške obaveze i suočiti se sa veoma izazovnim problemime života. Tako se može imati povjerenja samo u onoga tko, bez obzira na okolnosti, ostaje čvrst, stabilan, nepoljuljan; tko ulijeva sigurnu nadu u sretan ishod. Povjeriti se nekome znači imati intimni osjećaj posvemašnje upravljenosti na drugoga koji olakšava povjerenje i u isto vrijeme vraća čovjeku vjeru u samoga sebe. Takvo ozračje povjerenja se najprije može očekivati u krugu vlastite obitelji koja onda postaje lansirnom rampom za snalaženje u znatno većem i širem krugu ljudi, u onome koji čine cijelo društvo. Više od svih uvjeravanja, objašnjenja i preporuka vrijedi roditeljska blizina djeci čije središte nije nadzor, kontrola, nametanje vlastitih pogleda kao jedino rješenje, nego podrška da se čovjek može razviti u zrelu, odgovornu osobnost. Spontani i nježni odnos roditelja prema svojoj djeci budi u njima sposobnost za zdrave osjećajne veze i izgradnju pravilnih ljudskih odnosa, što se ponajprije očituje u njihovim skladnim odnosima. Ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima stječe se s vremenom. Zato je i jednima i drugima potrebna strpljivost koja će im omogućiti uzajaman rast. Kada roditeljski autoritet dosegne idealnu točku služenja, a djeca svijest o roditeljskoj ljubavi, nesporazuma više neće biti nego povlašteni trenutci zbližavanja i zajedničkog rasta. Poštovati roditelje znači priznati njihovu važnost i njihovo pravo. Oni to pravo kod djece stječu svojom ljubavlju, skrbničkom radom, požrtvovnošću i zaslugom da su bili posrednici života koji nam dolazi od Boga. a) Roditeljska skrb i odgoj Odgojni utjecaj roditelja na djecu tako je velik i značajan da neki kažu kako ih odgojem drugi put rađaju. Tvrdi se čak i to da je ovo drugo rađanje „uzvišenije” jer im se, za razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovih vrednota i uzvišeni svijet kulture. Može se reći da su djeca dvostruki baštinici: vidljivoga materijalnog svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi roditeljskim odgojem. Od roditelja, dakle djeca nasljeđuju ne samo goli život nego i čitavo bogatstvo raznih dobara koje su oni posjedovali. S vremenom će djeca sve bolje shvaćati kako su baštinici tih dobara. Usvajanje ili odbijanje vrednota koja im se pružaju proces rasta pa kao takav zahtijeva strpljenje roditelja i fleksibilnost njihove djece. Obitelj je, dakle, prvi ambijent koji čovjeka obasipa svojim porukama, ljubavlju i pažnjom ili pak, u nekim slučajevima, prostor koji ga zapostavlja pa čak i posve odbacio. Život u obitelji svakim danom plete čvrste veze što ostavljaju neizbrisiv trag u dušama. Po svakodnevnom suživotu u obitelji u osobama procvjeta povjerenje ali i zatvorenost, iskrene riječi ali i mučna šutnja. Tako ljudi postaju svjesni, ponekad i sa žaljenjem, kako potreba da komuniciraju i žive s onima koji su im najbliži nije uvijek na zadovoljavajući način ostvarena. Što onda treba činiti da život u obitelji pomaže rasti svim njenim članovima u uzajamnoj ljubavi i poštivanju? Roditelji moraju shvatiti da njihova djeca, a pogotovu ako su već odrasla. Teže za većom slobodom, da traže svoje društvo i pravo na izlaske s prijateljima i vršnjacima. I to im roditelji trebaju omogućiti u granicama ljudskog i kršćanskog dostojanstva svoje djece. Kod mladih pak, kad je već porasla svijest da nisu više djeca, treba biti prisutna i svijest o ozbiljnosti života i radnim navikama, bez kojih je nemoguće ozbiljno i solidno pratiti životni ritam. Trebaju shvatiti da život se ne sastoji samo u bezbrižnim igrama i kojekakvim zabavama nego u ozbiljnoj odgovornosti prema sebi i drugim ljudima. Samo tako shvaćen zajednički život u obitelji će donijeti svima obilje životne radosti i sreće. Isto tako religiozni sektor pokazuje u okviru obiteljskog života snažan odnos između roditeljskog iskustva i iskustva djece. Da bismo odgojili fizički, moralno i vjerski zrela čovjeka, potrebna nam je fizički zdrava, moralno sređena i istinski vjernička obitelj. Ovisnost djece o roditeljskoj religioznosti nije samo u odnosu prema vrednotama kao takvim, nego također i prema psihološkim i emotivnim načinima komuniciranja kao što su svjedočanstvo, iskrenost i afektivna veza zajedničkog obiteljskog života. Ne tvrdim da djeca religioznih roditelja uvijek prihvaćaju doktrinarni stav svojih roditelja u kojima su bili odgajani. Djeca se mogu i suprotstavljati roditeljskom pravovjerju, ali iskrenost roditeljskih poimanja će ih uvijek snažno pogađati i usmjeravati u životu. Vrijedna svjedočanstva pokazuju da su odrasle osobe, koje su svjesne važnosti vjere u njihovu životu, odgajali roditelji koji su i sami bili istinski religiozni ljudi. b) Sinovska odanost i poštovanje Četvrta Božja zapovijed kaže: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti daje Jahve Bog tvoj.” (Pnz 5,16). Dijete dok još nije odraslo shvaća da je dobro slušati jer tako se osjeća sigurnim i zaštićenim od roditelja. Stoga se ono prepušta roditeljskom vodstvu i brizi. Mladi, naprotiv, doživljavaju poslušnost roditeljima kao neki teret i vrlo često reagiraju buntovno. Oni gube povjerenje u osjećajne veze i ovisnost o roditeljima i uopće o pretpostavljenima jer u njima počinju gledati najavu autoritarnosti, psihološkog pritiska i nadmoći. Stoga se brane i pred onima koji im žele dobro jer u njima vide mračne želje za podjarmljivanjem. Međutim, kad se u obitelji govori jezikom ljubavi i dijaloga pojam poslušnosti ne predstavlja mladima nikakve poteškoće. I tada njihovi odnosi prema roditeljima i starijima dobivaju ton odanosti i predanja. Čitav sse naš život doista sastoji od primanja i davanja i međusobnom poštivanju. Zato i poslušnost u bilo kojoj vrsti vlasti ili odgovornosti mora biti pročišćena, spašena, da bi bila uvjerljiva i znakovita. I tada odnosi djece i roditelja su postavljeni na sasvim drugačiji način, tj. na način uzajamnog poštivanja i međusobnog darivanja u ljubavi. Stoga sveti Pavao preporučuje vjerničkim obiteljima: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer tako je pravo, a vi očevi ne ogorčujte svoje djece nego ih dižite i odgajajte u stezi Gospodnjoj.” (Ef 6,14) U kršćanskoj obitelji, dakle, svima je ponuđen novi dar i novo mjerilo života: živjeti obiteljske veze u „Gospodinu”. To znači da bi ljubav Božja trebala nadahnjivati svakodnevne događaje i važnije trenutke u životu jedne obitelji kao i ponašanje svakog pojedinog njezina člana. Ljubav bi nadalje trebala prožimati njihovu solidarnost u radostima i poteškoćama, u međusobnom služenju, trudu i naporuda se putem neprestanog obraćenja zajednički raste i napreduje u svakom dobrom djelu. Sposobnost razumijevanja i praštanja uvelike se nadahnjuje vjerom. Kad se mladi moraju braniti od roditeljskog autoriteta, znači da roditelji krivo poimaju autoritet. Glavna kvaliteta autoriteta jest služenje. Tko ga tako shvaća neće gospodovati nad djecom, još manje ugrožavati ih i držati vječno za maloljetne. Autoritet takva čovjeka služi rastu i sazrijevanju drugih osoba. Izvan svake sumnje je, međutim, da djeca najviše trpe kad se roditelji svađaju ili dijele. To može imati dalekosežne posljedice za život djece. Tada se djeca trebaju čuvati preoštrih osuda roditelja. Trebaju razgovarati sa svojim roditeljima i onda kada zavlada teška atmosfera i nitko nema riječi i držati ih svojim prijateljima. Ako pak roditelji pokažu da imaju povjerenja u svoju djecu, tada to povjerenje treba opravdati. Treba naučiti umijeće praštanja, brisati iz sjećanja neugodne trenutke, treba izabrati ono najbolje što nudi život. Obitelj zna u sebi samoj pronaći snage za oporavak i pričekati bolje vedrije dane. Ljubav i uzajamno poštivanje i praštanje liječe sve rane unutar obitelji. 5. Obitelj i vlast u građanskom društvu Četvrta Božja zapovijed propisuje također poštovati sve one koji su za naše dobro od Boga primili neku vlast u društvu. Ona osvjetljuje kako dužnosti vršioca vlasti prema građanima tako i građanina prema zakonitim vlastima. a) Dužnosti građanskih vlasti Oni koji obnašaju (građansku) državnu vlast, trebaju je vršiti tako da služe građanima. Isus u svojem Evanđelju kaže: „Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.” (Mt 20,26) Vršenje vlasti u moralnom pogledu je određeno njezinim božanskim podrjetlom, njezinom razumnom naravi i posebnim objektom. A to znači da vlast kao takva dolazi od Boga i potrebna je radi javnog reda i mira i općeg dobra građana. Zato nitko ne smije zapovijedati ili uspostaviti nešto protivno dostojanstvu osobe i naravnom zakonu. Vršenje vlasti u državi ide za tim da očituje pravedan poredak vrednota i da se svim građanima olakša služenje slobodom i odgovornošću. Stoga su pretpostavljeni državni službenici (ministri) dužni mudro primjenjivati distributivnu pravednost vodeći računa o svačijoj potrebi i svačijoj suradnji te u vidu opće sloge i mira. Isto tako trebaju paziti da zakoni i propisi što ih donose ne uvode ljude u napast, suprotstavljajući osobne probitke probitcima zajednice. „Nosioci političke vlasti dužni su poštivati osnovna prava ljudske osobe. Nastojat će pravednost ostvarivati čovječno poštujući svačije pravo, nadasve prava obitelji i razbaštinjenih. Politička prava povezana s državljanstvom mogu i moraju biti osigurana prema zahtjevima općega dobra. Ne smiju biti uskraćena bez zakonita i razmjerno ozbiljna razloga. Vršenju političkih prava cilj je zajedničko dobro naroda i ljudske zajednice.” (KKC 2237) b) Dužnosti građana prema vlasti države Građani podložni državnoj vlasti trebaju gledati u nadređenima Božje predstavnike od Boga postavjene da budu služitelji njegovih darova. Zato nam sveti Petar apostol govori: „Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina. (…) Kao slobodni ljudi – a ne oni kojima je sloboda pokrivalom zloće, već kao Božje sluge.” (1 Pt 2,13;16) Stoga su građani dužni surađivati sa zakonitom vlasti u promicanju općeg dobra u društvu. I ta čestita građanska suradnja uključuje pravo, a koji put dužnost, pravedno se oprijeti onome što građanima izgleda štetno dostojanstvu osoba i općem dobru. „Građani su dužni podupirati građanske vlasti za dobro društva u duhu istine, pravde, solidarnosti i slobode. Ljubav i služenje domovini proistječu iz dužne zahvalnosti i reda u ljubavi. Podložnost zakonitim vlastima i služenje općem dobru zahtijevaju od građana da vrše svoje službe u životu političke zajednice.” (KKC 2239) Stoga podložnost državnoj vlasti i suodgovornosti za opće dobro ljudi sadrže moralni zahtjev plaćanja poreza, vršenja prava glasa i obrane zemlje. Apostol Pavao nas još k tome i potiče da neprestano uzdižemo Bogu molitve i zahvalnice „za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj pobožnosti i dostojanstvu.” (1 Tim 2,2). „Bogatiji narodi dužni su, u okviru svojih mogućnosti, prihvaćati strance koji traže sigurnost i nužna sredstva za život što ih ne mogu naći u rodnoj zemlji. Javne vlasti neka paze da se poštuje naravno pravo koje gosta stavlja pod zaštitu onih koji ga primaju. Poradi općega dobra za koje su odgovorne, političke vlasti mogu pravo useljavanja podvrgavati različitim pravnim uvjetima, napose glede dužnosti doseljenika prema zemlji koja ih prima. Doseljenik je dužan harnošću poštivati materijalnu i duhovnu baštinu zemlje koja ga je ugostila, obdržavati njezine zakone, pridonositi njezinim potrebama.” (KKC 2241) Međutim kada su nalozi građanskih vlasti suprotni zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima ososbe ili nauku Evanđelja, tada je građanin u savjesti dužan ne slijediti propise tih vlasti. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je poslušnošću služenjem Bogu i njegovu Zakonu što nadilazi svako služenje političkoj zajednici. Isus u svom Evanđelju kaže: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22,21), a Petar apostol nadodaje: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.” (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, ljudi su slobodni protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon poštujući zahtjeve općeg dobra. „Opiranje nasilju javne vlasti nema prava služiti se oružjem osim kad se zajedno ostvare svi slijedeći uvjeti: 1. da je riječ o sigurnom, teškom i dugotrajnom gaženju osnovnih prava; 2. da su već pokušana sva druga sredstva; 3. da se time ne izazivaju još veći neredi; 4. da ima razložne nade u uspjeh; 5. da je nemoguće razumno nazreti bolja rješenja.” (KKC 2243) c) Politička zajednica i Crkva Svaka se institucija nadahnjuje, barem uključno, stanovitim poimanjem čovjeka i njegove sudbine. U većini društava ustanove se oslanjaju na stanovitu prednost čovjeka pred stvarima. Iz tog proizlaze vlastita mjerila rasuđivanja, vlastiti red vrednota, vlastito usmjerenje ponašanja. Međutim, samo je božanski objavljena religija u Bogu, Stvoritelju i Otkupitelju. Zato Crkva poziva sve političke vlasti da svoje sudove i odluke dovedu u odnos s tim nadahnućem istine o Bogu i čovjeku. Društva koja za to nadahnuće ne znaju ili ga u ime svoje neovisnosti o Bogu odbacuju, prisiljena su sama u sebi ili čak u nekoj stanovitoj ideologiji tražiti svoj cilj i prosuđivati svoje suodnose. A budući da takva društva ne podnose da se prizna objektivno mjerilo dobra i zla, prisvajaju si nad čovjekom i nad njegovom sudbinom totalitarnu vlast, javno proglašenu ili prikrito prihvaćenu. I tako ljudima oduzimaju osnovna prava i svaki prostor slobode. Takva društva su u svojoj naravi nepravedna i nečovječna. Crkva je znak i jamstvo transcedentnog značenja ljudske osobe. Ona se po svom poslanju i svojoj nadležnosti nikako ne poistovjećuje s političkom zajednicom. Njena misija je spasenje ljudi. Crkva poštuje i promiče također političku slobodu i odgovornost građana. „Crkvi je po njezinu poslanju vlastito 'iznositi ćudoredne sudove o onome što se odnosi na politički red, kad to zahtijevaju osnovna ljudska prava i spasenje duša. Crkva to čini služeći se svim i samo onim sredstvima koja su u skladu s Evanđeljem i općim dobrom, već prema različitim vremenima i prilikama' (GS 76).” (KKC 2246) Spas osobe te ljudskog i kršćanskog društva uvijek je u srcu Crkve. Ona uvijek naučava da svaka politička zajednica i javna vlast je dužna poštivati osnovna prava ljudske osobe i uvjete za oživotvorenje njezine slobode bez evanđeoskog svjetla o Bogu i o čovjeku društva lako postaju totalitarna. A gdje se gaze osnovna ljudska prava čovjeka kao osobe tu se ne poštuje ni Bog, niti brak ni obitelj, koji su svoje podrjetlo i uporište imaju u njegovoj svetoj volji. |