01.10.2010., petak
GODINA A - 12. NEDJELJA KR. GOD.
|
DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) RAZBORITOST I HRABROST U SVJEDOČENJU ZA GOSPODINA »U ono vrijeme reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati. (…) Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i je njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”« (Mt 10,26.32-33) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Često sve nas zahvaća neki strah. Strah od neuspjeha u životu, strah od opasnosti, progonstva i rata. I taj strah može biti uzrok naše nepokretnosti (imobilizma) da se ne želimo stvarno zalagati kao ljudi kako bi svijet u kojem živimo bio doista ljepši, bolji i ugodniji za sve nas.  Ipak, blagovijest spasenja kojeg smo mi glasnici sadrži snagu koju ne može uništiti ni naš strah kao ni protivljenje svijeta. Zato tko prihvati da bude prorok Božji u svijetu, mora očekivati protivljenje ljudi pa čak i progonstvo. On ipak ne može izbjeći zadaći koja mu je povjerena, jer uvijek ostaje vjeran Bogu i ljudima kojima je poslan. Tako prorok Jeremija, vjeran Božjoj riječi, postaje zazoran i sporan u vlastitoj sredini. Kad je od Boga pozvani prorok korio narod i naviještao mu skoru Božju kaznu, našlo se svećenika, učitelja i lažnih proroka koji su narodu sve odobravali te stoga zamrzili i progonili Jeremiju. Ali prorok Jeremija se nije bojao svojih neprijatelja jer je bio svjestan da se na njegovoj strani bori sam Gospodin kao snažan junak. »Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i ne će nadvladati, – kaže prorok –, postidjet će se veoma jer neće uspjeti; vječna se sramota ne će zaboraviti.« (Jer 20,11-12) Sam je Isus zbog svojega nastupa doživljavao teške protivnosti od ljudi i podnio je čak i smrt. Osobito je kod Krista muka i smrt na križu bila konačni korak k pobjedi nad svim onim od čega nas je On imao otkupiti. Do Kristova dolaska na ovaj svijet ljudi su se prepoznavali u Adamu, čovjeku neposluha i grijeha. Od Krista pa sve do svršetka svijeta svi koji u njega vjeruju žive u vjernosti i milosti. »Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše na sve ljude prijeđe smrt. (…) Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja i dar po milosti jednog čovjeka, Isusa Krista.« (Rim 5,12-15) Kao što je kraljevstvo grijeha ustanovio samo jedan čovjek tako će i kraljevstvo pravde poteći od samoga jednoga čovjeka. Adam, prva glava ljudskoga roda, poveo nas je u svoj pad; Isus Krist, drugi Adam i glava obnovljenoga čovječanstva, ponijet će nas sa sobom u svome uzašašću k Bogu. Stoga ako je sigurno, kao što vjerujemo, da su svi ljudi neposluhom Adama postali grešnici, tako još jače moramo vjerovati da će oni Kristovim posluhom postati pravednici. Padom zajedničkog nam oca Adama na našu ljudsku narav došla je duhovna bolest i ta narav umnaža neuredne čine kao što su zaražene grane koje izlaze iz istoga zaraženog stabla. Budući da svi osjećamo posljedicu Adamova grijeha, isto tako, i još više moramo računati da smo uklopljeni u Kristovo spasenje. Velika je doista tajna kako je Adam svojim neposluhom sve one koji naravnim rođenjem potječu od njega tako okaljao grijehom da je on svojstven svakome. Ali je isto tako još veća tajna kako je drugi Adam, Krist, svojim posluhom sve one koji se po njemu preporađaju učinio zaista tako pravednima da im je pravednost svojstvena. Stoga je mnogo veća milost koju nam je pribavio Isus Krist, nego ljudska grešnost koju nam je namro Adam. Prema tome naša se borba upravo sastoji u sklonosti naše pale naravi k zlu, ali je svakome koji se pridruži Kristu omogućena posvemašnja pobjeda nad grijehom. Budući da svoju narav kakvu smo primili rođenjem nosimo do smrti, ne trebamo se čuditi da tu borbu više ili manje osjećamo neprestano u sebi i oko sebe. Za nas je važno da smo neprekidnom vezom s Kristom uvijek u stanju da pobjeđujemo. Kad nas je Gospodin otkupio, sa sigurnošću možemo računati na svaku njegovu pomoć koja nam je nužna da se to njegovo otkupljenje obistini na svakome od nas. Zato razboritost i jakost, koje nam preporučuje Evanđelje, oplemenjuju i usavršavaju našu ljudsku narav, što nam je naročito potrebno naočigled zla koje nas okružuje. Razborit se čovjek čuva od zla i izbjegava ga, a jaki ga se ne boji i svladava ga. Isus nas je učio jedno i drugo. On nas opominje da se čuvamo lažnih proroka i uopće ljudi, ali nas isto tako hrabri da se ne bojimo zlih ljudi. Isus svoje apostole poučava u skrovištu zasebno, ali oni će sve njegove riječi neustrašivo propovijedati i s najviših tribina svijeta i tako će njegov nauk iznijeti na svjetlo svih krajeva i vjekova. Stoga nas kršćane ne može uništiti nikakvo progonstvo, već samo naša šutnja o Kristu. Bit ćemo suđeni prema tome koliko smo pred ljudima priznavali Krista. U toj mjeri će i nas Krist priznavati pred svojim Ocem. »U ono vrijeme reče Isus svojim apostolima: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati. (…) Tko god se dakle prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i je njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.”« (Mt 10,26.32-33)  Moramo se ljudima na svaki mogući način približiti i uzeti ih onakve kakvi su da ih skupa sa sobom podignemo kakvi bismo svi morali biti. No iskustvo svima pokazuje da se razvodnjavanjem Kristova nauka za nj nikoga ozbiljno nećemo pridobiti. A odlučno će naviještanje Evanđelja uvijek naići na one koji će Isusove učenike progoniti, a po potrebi i ubijati. Tko je Isusov, s tim računa i toga se ne boji jer zna dobro da što je tko vjerniji Kristu tim se svijetu kao takvome manje sviđa. Isus tu objavljuje temeljna načela i smjernice poslanja Crkve i svakoga kršćanina. Vjernici znaju da je u planu Providnosti sve predviđeno pa i njihova smrt. No ona nije kraj njihova života, nego prolaz u vječnost. Stoga prepuštaju Bogu način svoje smrti koja će ih ionako zateći. Velika je milost Božja »izgubiti život zbog Krista i Evanđelja« (usp. Mk 8,35). Posve drukčije će biti onima koji žele spasiti život na zemlji pod svaku cijenu: upropastit će dušu i tijelo. Zato nam naša nesigurnost na zemlji treba ulijevati strah pred Bogom, a Božja dobrota i briga o nama treba nas siliti na ljubav prema njemu. Pravilan strah pred Bogom, da ga ne uvrijedimo, svjedoči o našoj ljubavi prema njemu i neprestano je povećava. Dok nepravilan strah pred ljudima uništava vjeru u Boga. Zato nam Isus i govori: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« (Mt 10,28) Tko je Isusov tome zli ljudi ne mogu ništa učiniti pa ni onda kada mu oduzmu tjelesni (naravni) život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jr 20,10-13 Ps 69 (68) Rim 5,12-15 Mt 10,26-33 |