01.10.2010., petak
GODINA A - 6. NEDJELJA KR. GOD.
|
ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) ZAKON BOŽJI I LJUDSKA SLOBODA »Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.« (Mt 5,19) Draga braćo i sestre! Hvaljen Isus i Marija! Skoro svaka stranica sv. Pisma hoće da u nama učvrsti uvjerenje da je Bog ne samo sve stvorio nego da On i upravlja svijetom. A posebno se često ističu u Bibliji činjenice i nauk da Bog voli ljude i da vodi brigu o svakom čovjeku napose. Istina, Bog sve upravlja i sve se događa kako On hoće ili dopušta, ali je i čovjeka obdario slobodnom voljom kojom svatko sam odlučuje o svakoj svojoj hotimičnoj misli, riječi i radnji. Zato je velika i za nas nedokučiva tajna kako se konkretno usklađuju Božja volja i naša sloboda, koliko je jedna ovisna o drugoj i na koji je način svako ljudsko djelo njihov zajednički rezultat. Bog stvori čovjeka na svoju sliku i priliku (Post 1,27) i stvori ga slobodna, odnosno sa razumom i slobodnom voljom. Međutim, dade mu i zakon po kojem će tu svoju slobodu i ostvarivati. Nije mu tu slobodu dao da bi mogao biti neposlušan Bogu, nego da bi mogao slobodno slušati. Stoga ne samo da možemo, ako hoćemo, držati Božje zapovijedi koji put, nego je u našoj moći i da Bogu budemo stalno vjerni. »Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran. (…) Oči Gospodnje počivaju na onima koji ga se boje. Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikome da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.« (Sir 15,15.19-20) Međutim, čovjek je svoju slobodu upotrijebio da odbaci zakon Božji. Od tada su zakon i sloboda za čovjeka postali dva kamena spoticanja, umjesto da budu sva krila za let k Bogu kao što je to i bilo u njegovim planovima. U svakom slučaju Bog hoće samo naše dobro i nikome nije dao dopuštenje za grijeh. U svom životu sami trebamo donositi odluke. Ali potrebno je da, pomognuti Božjim zapovijedima, uočimo što njegova mudrost od nas traži. Od nas Bog očekuje da tražimo istinu i da je u život provodimo. Slobodni smo da budemo vjerni ili nevjerni Bogu i njegovu zakonu. Ljudska mudrost nas sili da gledamo na sebe i svoje probitke. Kristova pak mudrost traži da idemo za njim sve do ludosti križa. Zato istinski kršćanin u svojim mislima i u svojim djelima slijedi Krista i njegovu poruku spasenja.  Sv. Pavao u Korintu Sveti Pavao apostol nas poziva da ne pobrkamo ljudsku mudrost s Božjom mudrošću. On nas upozorava na ispraznost mudrosti ovoga svijeta koja je zajedno s knezovima ovoga svijeta osuđena na propast. Puni te svjetske mudrosti, koja ima za predmet i svrhu samo vidljivi svijet nisu bili sposobni upoznati Božju mudrost, »jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.« (1 Kor 2,8) Zato svi oni koji slijede mudrost ovoga svijeta žive kao neprijatelji Kristova križa. Dok se tajanstvena i sakrivena Božja mudrost otkriva samo onima koji je traže i dadu se poučiti. Bog je od vječnosti predodredio da nam dade tu svoju mudrost na našu slavu u nebu i za sve dobro što uživamo na zemlji ako nastojimo Boga spoznati i ljubiti. Sve je to nama na raspolaganju, jer nam je to Bog objavio po svome Duhu koji po njegovoj milosti stanuje u nama. A taj Božji Duh nam otkriva dubine Božje mudrosti i uvodi nas u njih. Zato se od nas traži da surađujemo sa Duhom Svetim i da darovanom nam spoznajom Božje mudrosti živimo. »„Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” A nama je to Bog objavio po Duhu. Jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.« (1 Kor 2,9-10) Prema tome Isus nije došao na ovaj svijet da ukine stari zakon koji je dao Bog na vrlo svečan način pod Sinajem izabranom narodu i svakom čovjeku ga usadio u savjest. Njegova je zadaća bila da ga opet pokaže u prvotnom svjetlu i da ga usavrši svojim božanskim naukom i primjerom. Da se odmah vidi od kolike je važnosti prihvatiti i izvršavati njegov zakon, Krist svečano izjavljuje svojim učenicima i slušateljima da neće ući u nebesko kraljevstvo ako ne budu Božji zakon izvršavali savršenije od farizeja i književnika. »Stoga, - kaže Isus-, tkogod prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.« (Mt 5,19) Tko zaista želi slušati i slijediti Krista treba se ne samo čuvati grijeha koji su izričito zabranjeni, nego ozbiljno nastojati i činiti svako dobro koje tvori krepost suprotnu zabranjenom grijehu. Zato Isus u izvršavanju Božjih zapovjedi ističe veće i savršenije zahtjeve: duh i sveobuhvatnost, prisnost i iskrenost. Nije dosta ne ubiti, nego se mora izbjegavati također hotimična i neopravdana srdžba protiv brata svoga, odnosno protiv bližnjega. Nije dosta čuvati se preljubnog čina, nego i svakog požudnog pogleda koji lako vodi u grijeh bludnosti i preljuba i stoga mu se izjednačuje. Nije dosta izbjegavati krivo zaklinjanje, nego se mora svaku svoj izjavu tako uzeti i iznijeti da joj uopće ne treba dodavati bilo kakve prisege. »Vaš govor – kaže nam Isus – neka bude: da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.« (Mt 5,37) Isus, dakle, ne dokida ljudsku slobodu, nego čovječanstvu ponovo daje pravi sadržaj i smisao slobode. On sam je postao tajna izmirenja između Božje volje: tj. zakona i čovjekove slobode. Te dvije sile koje čovjeka vuku u suprotnim pravcima, ranjavaju mu duh i sile ga da plače od boli i nemoći, u Kristu su ponovo zadobile mogućnost povratka k sjedinjenju i kanaliziranju k jedinome pravome dobru, a to je k Bogu! Zaista je Krist bio najviše ostvarenje Božjeg zakona (volje) i najviše izvršenje ljudske slobode. U njegovoj poslušnosti »sve do smrti« jednako su potvrđene i Božja volja i čovjekova odgovorna sloboda. Točka u kojoj se one susreću zove se ljubav. Tako na pitanje jednog farizeja: koja je najveća zapovijed u Zakonu? – Isus odgovara: »'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.« (Mt 22,37-40)  Isus nas ne zove samo da ga nasljedujemo, nego nam On daje i snagu da ga slijedimo. On nije zamijenio Zakon s milošću, kao što se to ponekad zna reći, nego je dao milost da se Božji Zakon opslužuje. Dao nam je svoga Duha da pobjeđujemo zavodljivosti Zloga, svijeta i tijela. Zato se s pravom može reći da svako rješenje sukoba u ljudskom srcu između Božjeg zakona i ljudske slobode nužno prolazi kroz križ, odnosno kroz onu točku gdje je jednom zauvijek u ljubavi ostvaren susret između poslušnosti i slobode. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Sir 15,15-20 Ps 119 (118) 1 Kor 2,6-10 Mt 5,17-37 (ili Mt 5,20-22a. 27-28. 33-34a. 37) |