Marketing
KRŠTENJE GOSPODINOVO (Godina C)
KRŠTENJE GOSPODINOVO
(GODINA C)
»Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina.« (Lk 3,22)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Danas Crkva katolička slavi blagdan Krštenja Gospodinova. Krštenje Isusovo je jedno veliko »Bogojavljenje«, tj. otkrivanje njegove misije spasenja na početku njegova javnog djelovanja.
Ono što se formiralo u savjesti prve kršćanske zajednice razmišljajući o evanđeoskom prizoru Mudraca »koji dolaze iz dalekih zemalja da se poklone novorođenom kralju Židova« (usp. Mt 2,11) postaje jasno i javno na Krštenju Kristovu: On je zaista »Sin Božji« koji je postao čovjekom da bi nas spasio.
Zato svoj govor u Kornelijevoj kući sv. Petar apostol počinje radosnim usklikom da Bog nije pristran i da ne pravi razliku između Židova i pogana, kad je riječ o pozivu na spasenje u Kristu Isusu.
Isusovo Krštenje na Jordanu Petar tumači kao događaj pomazanja Duhom Svetim koji označava mesijansko ustoličenje Kristovo, jer su se pomazivali svećenici, proroci i kraljevi na dan nastupa službe.
Isusovo pomazanje Duhom Svetim prilikom krštenja znak je da je On bio od Boga predstavljen kao Mesija koji počinje svoje poslanje i da mu je taj isti Duh Božji davao snagu u njegovu spasonom djelovanju među ljudima. Tek nakon toga pomazanja mogao je Isus »proći zemljom čineći dobro i ozdravljati«.
»Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom – njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.« (Dj 10,36-38)
Zatim Petar iznosi ključne događaje Isusova mesijanskog djelovanja, te smrt, uskrsnuće i ukazanje odabranim svjedocima. Stoga krštenje koje je obavljao Ivan Krstitelj poprima u neku ruku spasiteljsko značenje od onoga dana kada se je Sin Božji krstio u rijeci Jordanu i postaje predznak našega krštenja.
Također i prvo čitanje iz knjige proroka Izaije pomaže nam da bolje shvatimo otajstveno značenje Krštenja Gospodnjega. U tom Izaijinom proročanstvu je već unaprijed opisano spasiteljsko poslanje Mesije, koji na dan Krštenja prima od Gospodina Boga svoje ustoličenje i proglašenje pred cijelim svijetom.
»Ovo govori Gospodin: „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje! Na njega sam svog Duha izlio: on će donijeti pravo narodima (...) Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za Savez narodu, za svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.“« (Iz 42,1-4, 6-7)
U ovom je Sluzi Božjem Isus sam prepoznao svoju predsliku kad je ustvrdio da je došao služiti ljudima i život svoj dati »kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45). Isus je taj miljenik Božji poput Sluge Patnika koji ima biti Mesija što »ne lomi napuknutu trsku«, a to znači da ne nastupa kao vlastodržac i silnik koji gospodari nad drugima, nego kao Spasitelj poklanja punu pažnju svakoj osobi te pomaže ojađenima da se pridignu.
Ta mesijanska služba Sluge Božjega imat će u isto vrijeme religiozni i socijalni karakter. »Pravo« koje će On hrabro i odlučno proglasiti i uspostaviti po svoj zemlji neće biti pravda u jurisdičkom smislu riječi već »istina« koja dolazi od Boga da oslobodi i spasi čovjeka.
Zato će Mesija postati »svjetlost pucima«, jer će svim ljudima, uključujući i pogane, pokazati put spasenja. Spasenje koje Mesija donosi ljudima zahtjeva također i preobraženje ljudskih odnosa u društvu: zato će On »izvesti sužnje iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami«.
To spasenje će donijeti duhovno i fizičko zdravlje bolesnicima kao znak radikalne obnove čovjeka: zato će Mesija »otvoriti oči slijepima«. Ali sve to će On učiniti u poniznosti i trpljenju bez ikakve buke i vike da bi izazvao radoznalost svijeta, nego će nastojati spasiti sve ono što se može spasiti i »trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti« (Iz 42,3). Sve to će od njega zahtijevati najveću osjetljivost, pažnju, požrtvovnost i darivanje za druge iako će ga sve to koštati života i mržnje od strane svih onih koji su se naučili gospodariti nad drugima i tlačiti druge.
Današnje sv. Evanđelje po Luki govori nam upravo o tom mesijanskom poslanju »Sluge Patnika« Božjega o kojem govori prorok Izaija, iako naglašuje misterij veličine Božanstva Isusa Krista. Krštenje Isusovo ima baš tu svrhu da uzveliča i proslavi Mesiju – Slugu Patnika, iako u poniznosti.
Kroz nekoliko tjedana od nastupa Ivana Krstitelja na Jordanu narod je sve više dolazio i pitao se da nije on Krist. Krstiteljev poziv na pokorničko krštenje i obraćenje radi skorog nastupa Spasiteljeva privukao je ljude spremne na obraćenje i otvorene Božjim zahvatima.
»Zato im Ivan svima izjavi: „Ja vas istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem«. (Lk 3,15-16)
Ivan proglašuje, dakle, jačim Onoga koji dolazi iza njega i koji će krstiti narod Božji Duhom Svetim i ognjem. A sve to znači da će Mesija izliti Duha Svetoga na vjernike da bi od njih učinio nove ljude i očistit će ih ognjem ljubavi Božje u vodama novog Krštenja u kojima će postati prava djeca Božja. Taj »jači« koga Ivan navješćuje je već tu i traži da se krsti tako da bi u svemu bio sličan nama ljudima i da nam pokaže put »pokore i poniznosti« koji čovjeka vodi u život.
»Kad se krstio sav narod, krsti se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: „Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“« (Lk 3,21-22)
Tako snagom Duha Svetoga koji je sišao na Isusa i ispunio ga, Krist započinje svoju misiju otkupljenja i spasenja ljudi od njihovih grijeha.
Krštenje Gospodinovo je tek početak jednog dugog puta koji završava smrću na križu za »otkupljenje grijeha svih ljudi« (usp. Mt 26,28).
Budući da je Krist spreman i život svoj dati za spasenje ljudi, zato Bog Otac i kaže za njega da mu je preljubljeni Sin u kojemu mu je sva milina. Na taj način nebeski Otac svoju ljubav preko Sina iskazuje svim ljudima kao djeci svojoj.
Zato u Isusu Kristu se nalazi koncentrirana sva ljubav Očeva prema nama ljudima, jer što više Otac ljubi Sina tim više Sin ljubi nas kao svoju braću i sestre.
Na koncu Krštenje Gospodinovo je predznak našega krštenja koje mora biti u »Duhu Svetome i u ognju«. A to znači da naše krštenje mora preobraziti naš život tako da Duh Sveti može djelovati u nama i učiniti i nas, kao i Krista, »Slugama Božjim« spremnim i život svoj darovati u ljubavi i službi za bližnjega.
Na taj način naše krštenje bit će i naše posvećenje Bogu u ljubavi i službi braći ljudima. To je pravi smisao našega božanskog posinjenja što krštenje proizvodi u nama. U tome se sastoji i eshatološki događaj našega krštenja: konačno i neopozivo opredjeljenje za Božje kraljevstvo koje je Krist došao uspostaviti među ljudima u poniznosti i neoborivom snagom Duha Svetoga.
Isus pomazan Duhom podsjeća nas na našu krsnu pomazanost i opečaćenost Duhom Svetim.
Isus spreman na skromno mesijansko djelovanje potiče nas da i mi svoje kršćansko zvanje obavljamo vršenjem svagdanjih ljudskih i vjerničkih dužnosti.
Kao što je Isusa Duh Sveti jačao u njegovu zvanju, tako jača i nas u našem kršćanskom životu.
Od nas se traži samo da se molimo kao što se je i Isus molio i kako nas je naučio moliti i da putem pokore otvorimo dušu i srce djelovanju milosti Božje u nama.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Iz 42,1-4, 6-7
Ps 29 (28)
Dj 10,34-38
Lk 3,15-16, 21-22
Post je objavljen 20.10.2010. u 11:57 sati.