09.10.2010., subota
BLAGDAN KRISTA KRALJA-Godina A 2
|
34. NEDJELJA KROZ GODINU ISUS KRIST: KRALJ SVEGA STVORENJA (Godina A) Pastir i Kralj »Tada će kralj reći onima sebi zdesna: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti; ožednjeh, i napojiste me, stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh, i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni”.« (Mt 25,34-36) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Crkva je od prvog početka štovala Krista kao svoga Gospodara (Kyriosa) i Svevladara (Pantokratora), jer On je Kralj svega stvorenoga. A sam blagdan Krista Kralja uveden je tek 1925. godine enciklikom Pia XI: »Quas primas«. Blagdan se prvotno slavio neposrdno pred svetkovinu Svih svetih, »da bude glasno naviještena slava onoga koji trijumfira u svim svecima i izabranicima.« (»Quas primas«). Na taj način slavljenje Krista Kralja bilo je u uskoj vezi s njegovim kraljevstvom na nebu. Zatim su mnogi željeli da se taj blagdan poveže i s njegovom Crkvom na zemlji, dotično s crkvenom liturgijom. Tako je postkoncilska liturgijska reforma pomakla taj blagdan »Krista Kralja svega stvorenja« na posljednju nedjelju kroz Crkvenu godinu da se jasno izreče kako je cilj liturgijske godine i cijeloga kršćanskoga života proslavljeni Gospodin. Krist je Kralj i Gospodar povijesti i Sudac ljudskog roda. Ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta niti se može mjeriti ljudskim mjerilima. On ne vlada mačem, nego drvetom Križa. Narav Kristova kraljevstva najbolje nam objašnjava riječ Božja današnje liturgije. Tako Božje djelo već u Starom Zavjetu usmjereno je na dobrobit čitavog ljudskog roda. Stoga prorok Ezekiel strogo nastupa protiv nedostojnih pastira Božjega naroda i svakovrsnih vlastodržaca izraelskog naroda. Njih je krivio za sva zla koja je narod morao podnositi. Zato Ezekiel u ime Božje obećaje da će se sam Bog zauzeti za svoje stado, da će ga sakupiti odasvud i On sam ga pasti. »Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka - riječ je Gospodina Boga.« (Ez 34,15) Ezekiel ističe Božju pastirevu brigu za ovce, napose za one raspršene i izgubljene. Bog kao pastir sabire svoje ovce, On se brine za njih, pase ih i daje im počinka. On traži svoju izgubljenu ovcu, dovodi natrag u ovčinjak zalutalu, povija ranjenu i okrepljuje nemoćnu, bdije nas pretilom i jakom i sve ih pase pravedno (usp. Ez 34,16). Ali zato Bog traži od svojih da budu dobre ovce. Stoga se Bog strogo prijeti nasilnima koji ugrožavaju krotke ovce. Takve će Bog pastir odstraniti iz svog stada. Ta prijeteća opomena je upravljena u prvom redu lošim predstavnicima Božjega naroda. »A vama, ovce moje, ovako govori gospodin Bog: Evo me da sudim između ovce i ovce, između ovnova i jaraca!« (Ez 34,17). Isus Krist, Sin Božji, Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda, preuzeo je tu ulogu Boga pastrira i to poslanje vodiča Božjeg naroda. Tko pozna svoje ljude taj ih okuplja oko sebe, brine se za njih i za njihov život. Krist nas sve poznaje, jer On nas sve ljubi. Svaki kršćanin, vjernička zajednica i cijela Crkva osjećaju se sigurnima pod rukom Krista Kralja - Dobrog Pastira. Sam suživot u Crkvi, voda i ulje krštenja, krizme i bolesničkog pomazanja, birana i božanska hrana Božje riječi i euharistijskoga Kruha i Vina, sakramentalni život i ostali darovi Duha Svetoga sve su to znakovi brige i ljubavi kojom Krist njeguje svoje ovce. Zato vjera u Krista poput soli mora da prožme sve pore našega bića i djelovanja. Njezina je uloga odlučujuća za zemaljski i sudbonosna za naš vječni život. Ako nas vjera usmjeruje i vodi Kristu Kralju i Dobrom Pastiru, onda nam se ne treba bojati Krista Suca živih i mrtvih. Krist Kralj će, dakle, suditi sve ljude: one koje kod svoga konačnog dolaska (paruzije) zateče žive i one koje neposredno prije toga uskrisi od mrtvih. Temelj i zalog općeg uskrsnuća svih ljudi jest činjenica da je Krist uskrsnuo. Krist, naš prvijenac i Glava, kao novi Adam je u životu i smrti, pa prema tome i u uskrsnuću usko povezan s cijelim ljudskim rodom. Prvi nam je, grešni Adam svima zaslužio smrt, ali je zato naš drugi Adam - Krist umro za sve nas » da smrt uništi i uskrsnuće objavi« (Predslovlje II. Euharistijske molitve). Kao što je sigurno da svi u Adamu, zbog njega i naše povezanosti s njime, umiremo; isto je tako sigurno da ćemo svi oživjeti u Kristu, opet zbog Krista i naše sudbinske veze s njime. Prvi je uskrsnuo od mrtvih naš Otkupitelj i Spasitelj, naš Predvodnik i naš Kralj Krist. Stoga će On pobijediti sve naše neprijatelje i kraljevat će zauvijek u onima koji ga ljube. Tada će Krist, prvina uskrslih, predati kraljevstvo Ocu kad ssve podloži sebi pa i smrt. To će biti svršetak svijeta i punina sveopće Crkve koja će tada postati zauvijek kraljevstvo Božje. »Doista, On treba da kraljuje, dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt. Kad mu bude sve podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koje je njemu sve podložio, da bude Bog sve u svemu.« (1 Kor 15,25-26. 28) Naša sadašnja egzistencija je označena protivnim »silama i neprijateljima«. Život je pod znakom borbe i opredijeljenja. Potrebno je da svaki čovjek vlastitom suradnjom s Božjom milošću poradi oko svojega spasenja. Stoga treba da neprestano želimo i nadasve čeznemo da se i mi nađemo među onima koje će Sin predati Ocu. A da bi to postigli potrebno je da nam život bude na korist i pomoć našemu bližnjemu u kojemu moramo gledati samoga Krista. Tada će Isus kao Kralj i Sudac doći konačno razlučiti ljude i svakome dati plaću kako je zaslužio. U tom će trenutku Kristova osoba i njegovo poslanstvo zadobiti nepozivu potvrdu. Sam Gospodin ističe da će doći sa svojim sjajem u pratnji svih anđela i da će sjesti na prijestolje svoje slave. »Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a On će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne strane, a jarce s lijeve. Nakon toga će kralj reći onima s desne: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' (...) Zatim će reći i onima s lijeve strane: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!' I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.« (Mt 25,32-36. 41-43. 46) Dakle, naša vječna sudbina se ne određuje nakon smrti, već sada. Središte naše vjere jest u tome da ljubimo Krista i njemu služimo u osobama siromaha svake vrste. Bog i naša braća trebaju nas. Kristovo kraljevstvo je posvemašnja vladavina ljubavi. One ljubavi koja se iskazuje Bogu u bližnjemu. Svako djelo te ljubavi bit će nagrađeno. A kažnjen neće biti samo svaki čin protiv ljubavi, nego i svaki propust te kraljevske kreposti. Naši svagdašnji čini nas sude. To znači sudjelovati u Kristovu kraljevskom poslanju i otkrivati u sebi i drugima ono osobito dotojanstvo našega kršćanskog poziva. To je dostojanstvo izraženo u spremnosti na služenje, po primjeru Krista, koji »nije došao da mu služe, nego da On služi« (Mt 20,28). A to zahtjeva duhovnu spremnost koju možemo definirati kao »kraljevanje«. Da se može dostojno i djelotvorno služiti drugima, potrebno je znati vladati sobom. A to vladanje omogućuje samo krepost ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija1 Čitanja: Ez 34,11-12. 15-17 Ps 23 (22) 1 Kor 15,20-26. 28 Mt 25,31-46 |