< | listopad, 2010 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
BOGOJAVLJENJE BOG SE U ISUSU KRISTU OBJAVLJUJE SVIM LJUDIMA KAO SPASITELJ SVIJETA (Godina C) »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Već od početka kršćanstva Bogojavljenje je blagdan misterija Krista i njegove Crkve. Doista u prvim pohoditeljima i poklonicima Novorođenome Kralju označeno je cijelo čovječanstvo. To su pastiri koji označuju Izrael i magi – mudraci s istoka koji označuju sve druge narode. Dolazak maga – mudraca u Jeruzalem je znak okupljanja svih rasa i naroda oko Krista u jedan te isti narod: Božji narod. Stoga je Bogojavljenje blagdan sveopćeg poslanja Crkve. Bog želi u Crkvi, novom Jeruzalem, sabrati i spasiti sve ljude. U Crkvi se Bog u Isusu Kristu objavljuje svim ljudima kao Spasitelj svijeta. Zato prorok Izaija u tom novom Jeruzalemu, u Crkvi Božjoj, gleda središte naroda, vidljiv znak jedinstva djece Božje. K tome, taj se grad, novi Jeruzalem, Crkva Kristova, promatra kao »majka« (usp. Iz 49,14 sl.; 51,17-52;54), te koja predstavlja sam »narod Božji« kojemu su svi spašenici sinovi i kćeri. I dok tmina zla pokriva zemlju i mrklina grijeha sve narode, u tom Božjem gradu, u Crkvi, pojavljuje se svjetlost Božja i Slava se Gospodnja javlja nad njom i sviće u njoj kao u mjestu Božje nazočnosti. »Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, nad tobom blista Slava Gospodnja. A zemlju, evo tmina pokriva, i mrklina narode! A tebe obasjava Gospodin (Jahve), i Slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k sjaju zore tvoje.« (Iz 60,1-3) Crkva je već sada mjesto Božje nazočnosti među ljudima. Ona je stjecište svih naroda koji se okupljaju u novi Božji narod, dok ne preraste u nebeski Božji Jeruzalem, u novi Božji svijet poslije Sudnjega dana. Crkva u sadašnjem vremenu još sudjeluje u mukama rađanja i nastajanja. Očitovat će se u punini tek o konačnom Dolasku (Parusiji) Sina Čovječjega kao Žena – Zaručnica Božjeg Jaganjca (usp. Otk 21,2-22;5) kad će se u njoj okupiti punina Kristovih spašenika (usp. LG VII.). Zato Crkva ne želi biti gospodarica naroda, nego poslužiteljica Božjeg spasenja svim ljudima. I to svoje služenje Crkva kao »majka« svih ljudi želi izvršiti majčinski. Prema tome Crkva kao »majka« u svoje krilo prima sve ljude svih naroda, jezika, kultura i civilizacija. I u novo bogoštovlje Crkve ulaze ne samo novi Božji ljudi nego i cjelokupna njihova aktivnost i sve bogatstvo prirode i privrede. Sva se ljudska kultura tako pretvara u kult i tako se događa spasenje i pobožanstvenjenje čovjeka i prirode. Doista, „puno je nebo i zemlja slave Božje!“. »Podigni oči, obazri se: svi se sabiru, k tebi dolaze. Sinovi tvoji dolaze izdaleka, kćeri ti nose u naručju. Gledat ćeš tada i sjati radošću, igrat će ti srce i širit se, jer k tebi će poteći bogatstvo mora, blago naroda k tebi će pritjecati.« (Iz 60,4-5) Osim toga, Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku i zato da mu bude sustvaralac. Ne zato što Bog ne bi mogao bez nas, nego jer Bog neće bez nas. I kada god u snazi Božjega dara i svoga rada nešto dobro učinimo u umjetnosti, u tehnici i u produbljivanju dobrih međuljdskih odnosa, Bog se raduje našemu djelu. On u našem djelu s nama surađuje, a mi ga svojim djelima slavimo. To je smisao »katoliciteta Crkve« u kojoj svi ljudi i svi narodi unose svoje specifičnosti u zajedničko dobro sviju, na slavu Božju (usp. LG 13). Krist je došao objaviti Božju ljubav svim ljudima. Duh Sveti koji je On darovao svojoj Crkvi prosvjetljuje nam um i srce te pomaže da sve dublje poniremo u tu poruku. Na nama je da je oživotvorimo i učinimo spasonosnom za sve ljude. To je misijski poziv Crkve jer je Isus poslao svoje učenike u sav svijet da naviještaju njegovo Evanđelje spasenja svim ljudima. Stoga je Pavao apostol bio Isusov izabranik da prenese Ime njegovo pred narode (usp. Dj 9,15; 22,21; 26,17). On je povlašteni primilac Božje objave koja je do tada bila skrivena ljudima: da su i svi drugi narodi, ne samo izraelski izabrani Narod, pozvani da baštine obećanje Božje u Kristu Isusu. To »Otajstvo je sada u Duhu objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i „sutijelo” i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po Evanđelju« (Ef 3,5-6). Stoga gdje se god ljudi trude, pa makar i djelomično, da suvremeni svijet postane domovina svih ljudi, rade na Božjem poslu i pridonose ostvarenju prvotne zamisli Stvoritelja i dovršenju otkupiteljskog plana Kristova. Crkva je to u naše vrijeme željela posvijestiti svim kršćanima potičući ih na suradnju sa svim ljudima dobre volje oko izgradnje boljega i humanijega svijeta. I ona želi čovječanstvu pružiti iskrenu suradnju da se ostvari ono bratstvo sviju ljudi koje odgovara čovjekovu pozivu (usp. GS 3). Zato se Crkva oduvijek borila za uspostavu sveopćeg mira među ljudima, zasnovana na istini i pravdi, zauzimajući se za prava svih ljudi, osobito potlačenih i obespravljenih. To je velika zadaća Crkve u svijetu koja još uvijek nije ni izdaleka ostvarena. Zato Crkva u ovim svetim mudracima, što dolaze iz dalekih strana pokloniti se Novorođenom Kralju, promatra svekoliki svijet i sve narode svijeta. I kraj toga Mladoga Kralja, Isusa, nitko ne može ostati neopredijeljen. Oko ovog Djeteta se dijeli i opredjeljuje svijet. Vjerski poglavari izraelskog naroda, koji su znali da je Spasitelj obećan, nisu ga tražili. Stranci su ga tražili. I našli su ga. »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vrijeme kralja Heroda, dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: „Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo, naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu se pokloniti.”« (Mt 2,1-2). Ti sveti muževi osjetili su se pokrenuti nekim čudesnim nebeskim svjetlom, ali su također upotrijebili sav svoj ljudski mar da se točnije postave prema događaju na koji su upozoreni. I krenuli su na put, upotrijebivši svu ljudsku mudrost, savjetovanje, molitvu i proučavanje da bi došli do cilja. I Bog je obilato nagradio sav taj njihov trud i oni su pronašli traženoga Spasitelja, poklonili mu se i prinijeli mu svoje darove. »Oni, saslušavši kralja, pođoše. I gle! Zvijezda koju vidješe na njezinu izlasku išla je pred njima dok se ne zaustavi nad mjestom gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, magi se vrlo obradovaše. Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; padoše ničice i pokloniše mu se. Zatim otvoriše riznice svoje te ga obdariše zlatom, tamjanom i smirnom.« (Mt 2,9-11) To je opomena svima nama da se ne smijemo »uljuljkivati« u svoje sigurnosti, već uvijek iznova trebamo tražiti Gospodina. I kad ga nađemo treba da mu se poklonimo i da mu darujemo cijelo naše biće i svu našu vjerničku, za Boga založenu i radi Boga, ljudima također darovanu egzistenciju u svim našim životnim suodnosima. I nakon susreta s Kristom Isusom moramo se kao i sveti mudraci s dubokom promjenom života »vratiti drugim putem u svoju zemlju« (Mt 2,12) i svojoj kući. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 60,1-6 Ps 72 (71) Ef 3,2-3a, 5-6 Mt 2,1-12 |